Kultura

Tea je promovirala Amsterdam, belgijske gradove i muzeje, a sada se vratila u Veliku Goricu

Osmislila je web stranicu Culture Turist na kojoj je spojila kulturu s turizmom i od toga razvila uspješan posao!

Objavljeno

prije 5 godina

25. travnja 2021.

Objavio/la

Vanja Stanojević

Ljubav prema umjetnosti odvela ju je na studij povijesti umjetnosti i povijesti. Zanimanje za nove zemlje, ljude i različite kulture, potaknula ju je na putovanja. Želja da postane poduzetnica bila je jača od komentara kako u kulturi nema novaca, pa je pokrenula vlastiti posao. Svoje prve poslovne korake Tea Gudek Šnajdar napravila je u Nizozemskoj i, kao da nije bilo dovoljno teško pronaći način da ‘živi’ od kulture, naša povjesničarka umjetnosti morala je učiti o porezima i baviti se administracijom na nizozemskom jeziku. No, uspjela je pokrenuti Culture Tourist, tvrtku za promociju umjetnosti i kulturnog turizma. Svoj posao ova 34-godišnjakinja prošle je godine preselila u Veliku Goricu iz koje sada čitateljima iz cijelog svijeta približava teme iz svijeta umjetnosti i putovanja.

– Prvi korak bilo je pokretanje web stranice Culture Tourist. Počela sam pisati o zanimljivim primjerima kulturnog turizma u Europi. Ideja mi je bila inspirirati ljude da više posjećuju muzeje, kulturne institucije, arheološka nalazišta i uključe ih u itinerare svojih izleta. Također sam te institucije željela predstaviti na zanimljiv način i razumljivijim rječnikom – prisjeća se Tea.

Osim što vodi svoju internetsku stranicu, Tea surađuje s brojnim muzejima, kulturnim institucijama i turističkim zajednicama, a svi oni upravo će se njoj obratiti kada žele svojoj publici ponuditi inovativne kulturne sadržaje. Kroz ovakve suradnje javila se i ideja o izradi kvalitetnog muzejskog suvenira. Tako je Tea počela izrađivati edukativne razglednice koje se mogu obojati, a na kojima su prikazani razni povijesni lokaliteti, spomenici ili postavi muzeja.

– Upravo sam završila veliki set od 44 razglednice za Kulturnu rutu Vijeća Europske Unije – Transromanicu, koja mi je bila najzahtjevniji, ali i najdraži projekt do sada – otkriva Tea.

Jedan od njoj najdražih proizvoda koje je osmislila je mobilna aplikacija koja posjetitelje vodi Amsterdamom, po mjestima gdje je živio i radio nizozemski slikar Rembrandt van Rijn. Tea je radila i na promociji čitavog niza gradova, muzeja, izložbi i proslava kulturnih obljetnica belgijske regije Flandrija.

– Uz sve to, radim na organizaciji izložbi, a trenutno i na kulturno-turističkom vodiču po Zagrebu – priča ova svestrana poduzetnica i promotorica kulturnog turizma koja sada sve više radi i s domaćim kulturnim ustanovama.

VG – ZG – Amsterdam

Teina priča krenula je iz Velike Gorice gdje je živjela prije nego što je otišla na studij u Rijeku i Zagreb. Nakon što je suprug dobio posao u Amsterdamu, preselili su u Nizozemsku i tamo živjeli sedam godina.

– Nizozemska je zemlja s visokom kvalitetom života, divnom arhitekturom i velikom internacionalnom zajednicom, pa je to iskustvo bilo apsolutno pozitivno. Godinu dana nakon preseljenja dobila sam sina, pa je on odrastao u tom vrlo opuštenom nizozemskom odgojnom sustavu – priča nam Tea i dodaje kako je jedna od izvrsnih pogodnosti Amsterdama njegova povezanost ostatkom Europe i svijeta.

Upravo je ovdje Tea uspjela pokrenuti svoj san, iako ju je poduzetništvo privlačilo oduvijek.

– U kulturi u pravilu ne postoji poduzetništvo. Kada sam počela raditi nebrojeno sam se puta susrela s izjavom: ‘U kulturi uvijek fali novca’, a u meni je proradio neki prkos, tako da sam počela razmišljati o tome kako kultura i umjetnost mogu postati profitabilnije i samoodržive – priča nam Tea.

Početak je, kao i za većinu poduzetnika, bio težak. Vodila je web stranicu, koja joj tada još nije donosila zaradu, i paralelno radila u velikoj međunarodnoj turističkoj kompaniji. Imala je skroman cilj – zaraditi za mjesečnu cijenu vrtića, što je u Nizozemskoj oko 1.600 eura. Zahvaljujući suradnji s dva vodeća amsterdamska muzeja, ubrzo se mogla upustiti u avanturu poduzetništva. No, za prve profitabilne suradnje na web stranici morala je pričekati još oko dvije godine.

Kulturni turist u Gorici

S pandemijom koronavirusa Tei i njezinom suprugu posao je potpuno prešao u online svijet, pa su se odlučili vratiti u Hrvatsku i smisliti plan za dalje. U Gorici su, kaže, završili slučajno.

– Plan je bio vratiti se u Zagreb. No, dogodio se potres i više nam se sviđala ideja života u mirnijoj sredini i novogradnji. Budući da ja zbog posla moram puno putovati, blizina aerodroma je također bila bitna – prepričava nam Tea.

Povratak u Hrvatsku Tei je otvorio vrata za suradnju i s domaćim kulturnim ustanovama. Kaže kako su goričke kulturne institucije otvorene za inovativne projekte, pa je već započela suradnju na nekim projektima. U Pučkom otvorenom učilištu Goričani su Teu upoznali kroz kulturno-putopisno predavanje ‘Tragovima Vincenta van Gogha’, a s Galerijom Galženica radi na seriji predavanja o hrvatskim modernim slikarima.

TEA GUDEK ŠNAJDAR

– Velika Gorica ima neobičnu situaciju – jedan je od najvećih gradova u Hrvatskoj, no za mnoge svoje stanovnike funkcionira kao kvart u Zagrebu. Čini mi se da je zbog te vrlo bliske veze poprilično izazovno osmisliti i prezentirati goričku turističku priču. No, nije nemoguće! – smatra Tea kojoj je posebno interesantna autohtona arhitektura Turopolja te smatra kako bi se od toga dala ispričati fantastična priča.

– Trebalo bi i iskoristiti blizinu Zagreba, kako bi se privukli posjetitelji u ovaj lijepi kraj. Moja želja je napraviti projekt vezan uz turopoljsku baštinu, no, nažalost, zbog obima posla još se nisam stigla time detaljnije pozabaviti. No, svakako je u planu – kaže Tea.

CityLIGHTS

INTERVJU Margareta Biškupić Čurla: Od peglanja nošnji do ravnateljice

Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Objavljeno

prije 6 sati

19. svibnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Malo je onih koji već u mladosti pronađu poziv kojem će ostati vjerni cijeli život. Upravo je takav put Margarete Biškupić Čurla, koja je na čelo Muzeja Turopolja došla sa samo 26 godina, nakon što je još kao djevojčica kroz folklor razvila ljubav prema tradiciji, narodnoj nošnji i baštini.

Od volontiranja u Etnografskom muzeju i terenskog rada među starim škrinjama i tavanima, do muzejske pedagoginje i naposljetku ravnateljice, njezin profesionalni put obilježila je jasna predanost struci. Povodom Međunarodnog dana muzeja razgovarali smo o muzejskoj djelatnosti, očuvanju baštine i izazovima koje donosi vođenje jedne od najvažnijih kulturnih ustanova Turopolja.

Recite nam Margareta, kako se zapravo postaje kustosica u muzeju?

– U principu, proces kreće upisom, odnosno završetkom fakulteta. To mogu biti razno razni smjerovi na fakultetu, ovisno o kakvom se muzeju radi. Svaki muzej traži specifičnu struku bilo da je riječ o prirodoslovnom, povijesnom ili etnografskom muzeju. Zatim, kada počnete raditi u muzeju i baviti se muzejskom strukom, nakon godinu dana morate pristupiti stručnom ispitu za kustosa.

Što na tom stručnom ispitu morate sve znati?

– Morate znati Ustav, morate znati spektar zakonodavnih stvari poput zakona o muzejima, o zaštiti spomenika kulture, o čuvanju kulturne baštine, razne pravilnike, o pohrani muzejske građe. Zatim, položiti stručne predmete vezane za samu muzejsku znanost. Netko tko je završio Prirodoslovni fakultet i zapošljava se u Prirodoslovnom muzeju, nije u svom obrazovanju prošao muzeološke predmete pa je i to potrebno naučiti.

Kada ste znali da želite biti kustosica i muzeologinja?

– Teško pitanje. Nisam znala zapravo do završetka fakulteta. Kad sam upisala fakultet, upisala sam etnologiju zato što sam silno voljela folklor i narodnu nošnju. Bavila sam se folklorom od četvrtog razreda osnovne škole i prema tome sam odabrala fakultet. Na moj odabir, majka mi je rekla da ću s time umrijet od gladi i jedino što ću moć raditi je peglanje nošnji. Igrom slučaja, nakon fakulteta, zaposlila sam se u Ministarstvu kulture i medija. To mi se baš nije dopalo jer je posao bio dosta administrativan. Međutim, kao studentica, volontirala u Etnografskom muzeju i u muzeju Turopolja što je u konačnici, nakon godinu dana, rezultiralo mojim zaposlenjem u muzeju Turopolja i to je bila ljubav koja traje sad već skoro 27 godina.

Pričajmo malo o kustosima, koji je vaš primarni zadatak?

– Kustosi prvenstveno prikupljaju predmete za svoju zbirku, a onda rade na njihovoj obradi. Predmet se evidentira, opisuje, saznaje se što je više moguće podataka o njemu i odlučuje se da li će taj predmet ići na restauraciju. Kasnije se taj predmet dovodi u priču sa svim ostalim predmetima i sa svim onim nematerijalnim oko njega kako taj isti predmet ne bi bio izdvojen iz konteksta. Na taj način, on će nam dati kontekst povijesti prošlosti kako bi u konačnici sve imalo nekog smisla te da možemo rekonstruirati prošli život koji ćemo čuvati za buduće generacije. U suvremenoj muzeologiji, pažnja se posvetila upravo nematerijalnoj kulturnoj baštini jer je ona puno krhkija od ove materijalne.

Što spada pod nematerijalnu baštinu?

– To su vještine znanja, od toga znamo li heklati pa do toga znamo li pjevati. To su narodne priče, bajke, mitologija, sve ono što ne možete materijalno primiti u ruke. Taj sadržaj je izuzetno bitan. Posljednjih 15 godina, svjetska muzeologija, raspravlja o tome koji je ispravan način očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Na primjer, proslava Jurjeva je nematerijalna kulturna baština koja se nekada slavila na potpuno drugačiji način nego što se to obilježava danas. I tako se postavlja pitanje, koji je ispravan način očuvanja Jurjeva? Onoga nekada ili ovoga danas.

Kada smo se već dotakli našeg Turopolja, kako Vi, kao ravnateljica muzeja Turopolja, možete reći koliko se promijenio život u našem kraju?

– Velika Gorica, ako govorimo o našem lokalnom području, startala je kao malo selo, kao sajmeno područje. Danas smo mi šesti grad po veličini i jedna smo urbana sredina. Na primjer, nekada su narodne nošnje u Turopolju krenule iz obitelji, iz kuće, iz materijala koji su im bili dostupni i koji su uspijevali na ovome području. Ovdje su uspijevali lan i konoplja. U konačnici, najveća razlika između prošlosti i sadašnjosti je upravo to iskorištavanje onoga što nam je područje na kojem živimo dalo. Kod narodnih nošnji su to biljke koje su se uzgajale i uspijevale na ovom području, kod graditeljstva je to materijal koji nam je bio dostupan u prirodi, a u ovom slučaju to je hrast. Zato i imamo jako puno drvenih kuća jer je Turopolje bilo prirodno bogato hrastovim šumama. Tako da se u prošlosti lokalno bogatstvo prirode maksimalno iskorištavalo. Danas to više ne možete. Cijeli svijet je postao toliko mali i sve nam je toliko dostupno da više ne možete pojedine stvari lokalizirati.

Recite nam nešto više o samom muzeju Turopolja i njegovoj višestoljetnoj povijesti.

– Muzej Turopolja je stvarno jedan povijesni raritet. Kada sam ja došla raditi u muzej još 2001. godine, tada je on bio jedna zgrada, zgrada koju svi poznamo kao muzej Turopolja, zgrada Plemenite općine turopoljske. Ta poveznica Plemenite općine s Velikom Goricom i muzejom danas je neraskidiva. Zgradu je sagradila Plemenita općina turopoljska 1765. godine. Nastala je kao centralna administrativna zgrada Plemenite općine turopoljske. Tu su se čuvali arhivi, održavali sastanci, postojao je unutar zgrade i kafić i tako je bilo dok 1960. godine ta ista zgrada nije postala muzej. Tada je jedna sitna, ali dinamitna žena, Višnja Huzjak, preuzela funkciju ravnateljice muzeja kojoj možemo biti zahvalni što danas uopće imamo tako bogatu zbirku i muzej. Danas smo na više lokacija. Imamo etno kuću U Ščitarjevu, zavičajnu zbirku Vukomeričkih gorica na Ključić brdu, partnerstvo s obitelji koji su vlasnici Kurije Modić-Bedeković. U međuvremenu, uspjeli smo dobiti sredstva europskih fondova i izgraditi novi Interpretacijski centar muzeja Turopolja.

Krenuli ste u cjelovitu obnovu muzeja od potresa, kako to ide?

– Iskoristit ću priliku pa prvenstveno pojasniti da Interpretacijski centar nije izložbeni prostor. On ima multifunkcionalnu dvoranu više za izvan izložbene djelatnosti koje muzej radi poput predavanja, promocija i radionica. S druge strane, stara muzejska zgrada, nakon obnove, postat će isključivo izložbeni prostor. U prizemlju će biti proširena izložbena dvorana koja će se mijenjati na godišnjoj razini. Vjerujem da će obnova biti gotova kroz nešto više od godine dana, računam negdje sredinom 2027. godine da će biti gotova.

Imate li najdražu stvar koju volite vidjeti u muzeju, koja vas uvijek nekako razveseli ili koja vam je posebna?

– Silno volim moju tekstilnu zbirku. To su predmeti za proizvodnju platna od kuhinjskih krpa, ručnika, stolnjaka, jastučnica pa do narodnih nošnji. To je sve staro preko sto godina, odnosno, onoliko koliko se etnografija čuva.

Možete li nam reći kako se održavaju narodne nošnje?

– Kada su u izložbi narodne nošnje, uzmete praško pa malo prođete po njima. To moramo paziti jer se ne smije puno dirati. Ono što je najveći problem je što ih zapravo ne bi smjeli prati zato što nošnje mogu pustiti boju. Zato se mi javimo gospodinu Tomislavu Miličeviću iz folklornog ansambla „Turopolje“ i kažemo: „Tomica pliz pomozi“. Imamo sreće da imamo njega u Velikoj Gorici koji je vrhunski stručnjak. On možda nije formalno obrazovan kao etnolog, ali mislim da je jedan od najvećih etnologa koji Hrvatska ima po pitanju tekstila.

Koliko je muzej Turopolja bitan za identitet našeg Turopolja, Velike Gorice i na kraju krajeva Zagrebačke županije i grada Zagreba?

– Mislim da je jako bitan. Nekako, ta naša povijesti, kultura i kulturna baština nose naš identitet i zapravo civilizacijsku razinu razvoja koju imamo. Mi u njemu zapravo čuvamo tu našu stvarno vrijednu, važnu, super bogatu prošlost. Općenito, Hrvatska ima jako izražen kulturni identitet, ali toliko silno različit na tako malom geografskom području da je to nevjerojatno. To nosi cijelu životnu priču naroda. Kao što smo spomenuli, svijet je sve manji, sve nam je dostupno i nikada nije bilo bitnije čuvati osobni identitet.

Što zapravo znači Plemenita općina, Plemenitaška obitelj?

– Danas, ako ćemo gledati u nekom formalnom smislu, plemstvo nema neku vrijednost jer nema razlike. Nekada je to imalo jako velike značaje u smislu poreznih olakšica. Da se ne bi krivo shvatilo, oni su se borili u razno raznim ratovima gdje su zadužili kraljeve i na temelju toga su dobili svoje povelje i povlastice. Ono što je u cijeloj toj priči fantastično jest da su oni te povlastice jako dobro iskoristili podignuvši cijeli kraj na jednu višu razinu. Izgradili su zgradu muzeja Turopolja, Stari grad Lukavec, izgradili su cijeli centar Velike Gorice i sve one niske kuće oko današnje Općine i muzeja Turopolja. To je sve njihova zasluga i samim time, ostavili su neizbrisiv trag bez kojeg Velika ne bi bila ono što je danas.

Možemo li reći da je cijeli grad Velika Gorica muzej Turopolja?

– Grad Velika Gorica priča svoju priču. Cijeli naš kraj, ima toliko toga za pokazati, za vidjeti. Sve naše tradicijske drvene gradnje, kurije koje još danas postoje, zatim drvene kapelice.. cijela regija je vrlo, vrlo bogata takvim primjercima.

Što biste još, osim Muzeja Turopolja, preporučili građanima za posjetiti?

– Imamo Perunfest, manifestaciju koja se bavi slavenskom mitologijom, narodnim pričama i predajama. Zatim, KUD Novo Čiče jako radi na promociji etnologije i napravili su prostor za dječje izlete kojim potiču kulturu i pomažu turističkom sektoru da nije samo riječ o zaradi novca već o podizanju kulturne svijesti među najmlađima.

Imate li nešto za kraj dodati?

– Iskoristit ću ovu priliku pa spomenuti ljude s kojima radim. Oni su mi najdraži dio našeg Muzeja. Mi smo zaista jedan kolektiv koji je obiteljski organiziran. Svi smo se upoznali u Muzeju i nismo se međusobno odabrali, ali smo jako tolerantni jedni prema drugima. Svi volimo svoj posao, a najviše volimo surađivati sa svima u Gorici, od škola do turističke zajednice.

Priča Margarete Biškupić Čurla pokazuje kako se profesionalni put može oblikovati iz ranih interesa i ustrajnosti, ali i koliko je važno ostati vjeran vlastitoj struci unatoč različitim skretanjima na tom putu. Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Otvorena skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG

Objavljeno

prije 3 dana

16. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG-a otvorena je jučer (petak, 15.05.2026., 18 sati) u Galeriji Trumbetaš Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica.