Povežite se s nama

Vijesti

MIHAEL ZMAJLOVIĆ Velika Gorica treba biti sjedište Zagrebačke županije

Smatra kako je ljudima važno da znaju čemu zapravo služi Zagrebačka županija.

Objavljeno

na

Lokalni izbori održat će se 16.svibnja, a polako doznajemo i kandidate koji se bore za čelne pozicije u jedinicama lokalne samouprave. U utrku za župana Zagrebačke županije krenuo je i bivši gradonačelnik Jastrebarskog i bivši ministar u Ministarstvu zaštite okoliša i prirode Mihael Zmajlović.

Kako ističe Zagrebačka županija puna je nelogičnosti, a jedna od njih je ta što je ovo jedina županija u Hrvatskoj koja nema svoje središte na svom području, nego u drugom drugom gradu i drugoj županiji.

-Smatram da bi najlogičnije bilo da Velika Gorica kao grad s najvećim brojem stanovnika na području županije bude njeno središte. To ne znači da je moja vizija da sve centraliziramo u jedan grad, već da pojedine djelatnosti i upravni odjeli budu ravnopravno raspoređeni po ostalih osam gradova u Zagrebačkoj županiji. – kaže Zmajlović.

Uz to, smatra kako je ljudima važno da znaju čemu zapravo služi Zagrebačka županija.

-Mi to često puta ne znamo, i onda kad niste zadovoljni s domom zdravlja, hitnom ili osnovnim i srednjim školama kojima je županija osnivač, ili briga o starijima, a da ne govorim o županijskim cestama, tada ljudi ni ne znaju da je to nadležnost županije. Dvadeset godina je jedno dovoljno vrijeme ukoliko imate viziju i ciljeve da ih ostvarite. Mislim da je pred nama novo vrijeme gdje možemo poboljšati identitet županije da ljudi znaju čemu ona služi, da bude efikasna, moderna i da odgovara potrebama ljudi. – ističe Zmajlović.

Prema njegovim riječima županija danas je umorna, bezidejna i troma a to znači da ne odgovara na potrebe građana.

-Nema novih inicijativa, sve je ustaljena praksa, vodi se na staromodan način, nažalost i prilično klijentelistički. Često puta je to daleko od očiju javnosti, sve se odvija u Zagrebu, skupštine se održavaju u hotelu i ljudi ne znaju što se tamo događa i onda tu i tamo eskaliraju razne afere. Nedavni slučaj je bio kada se ravnateljstvo hitne koje je u Velikoj Gorici odlučilo seliti u jednu obiteljsku kuću. To je nelogično svakome tko je to vidio, tu će se uložiti dva milijuna kuna. Mi smo na sjednici županijske skupštini pokušali raspravljati o tome i ukazati da to nije dobra odluka. Nažalost, župan Kožić je to odbio, odluka je donesena i mislim da se i Velikogoričani, ali svi ostali zgražaju nad time koliko sam vidio po komentarima.

Također, Zmajlović smatra da je to bila krinka da se oslobodi jedan ili dva ureda u prostorima hitne da bi djelatnici imali više prostora.

-Mislim da je to suštinski nerješiv problem, tim više, koliko sam pratio Velikogoričani su pokretali i određene humanitarne akcije za opremanje vozila hitne pomoći s jedne strane, a s druge strane se dva milijuna kuna uloži u obiteljsku privatnu kuću u mirnom stambenom naselju koje nema nikakve veze s tom djelatnošću. To je dakle još jedna nelogičnost koja ukazuje na način vođenja županije i to je ono što trebamo mijenjati.

 

Zmajlović navodi i da se ne može se dogoditi da u Zagrebačkoj županiji postoje tvrtke koje je trebalo ugasiti i likvidirati prije nekoliko godina, jer je njihova funkcija prestala postojati samim zakonom, a da one imaju direktora i tajnicu i ti ljudi primaju plaću. Smatra kako u Zagrebačkoj županiji ima puno prostora za napredak, te se osvrnuo na problem javnog prijevoza.

– Znam da možda u Velikoj Gorici ljudi nisu najzadovoljniji javnim prijevozom, iako je on možda bolji nego u nekim drugim gradovima, no nažalost u drugim gradovima je to puno gore. Cijene javnog prijevoza osciliraju, cijena mjesečne karte u jednom gradu da dođete do Zagreba je 500 kuna dok u drugom gradu može biti i 1500 kuna, a 15 godina mi imamo tvrtku koju je osnovala županija gdje je zaposleno desetak zaposlenih da zajedno s Gradom Zagrebom i Krapinsko-zagorskom županijom realizira projekt integriranog prijevoza gdje bi svi stanovnici Zagrebačke županije mogli putovati s jednom kartom neovisno o tome koju vrstu prijevoza koristili. To se nije dogodilo. Mislim da je tu nedovoljna upornost svih aktera, prije svega tu mislim i na samog župana jer je to prije svega interes Zagrebačke županije koja ima preko 310 tisuća stanovnika, to je prvoklasni problem. Ja bih kao župan, ako treba sjedio pred vratima, da li je to Vlada, ili gradonačelnik Zagreba, ili tko god odlučuje o tome da se taj projekt realizira i dogovori jer u Hrvatskoj nam nažalost previše stvari stoji samo zbog taština, različitih političkih stranačkih opcija i onda se tu zaboravi interes građana i zbog čega smo svi mi tu. – kaže Zmajlović.

 

Kako ističe, protiv župana Kožića ne želi ništa ružno reći, ali se ne slaže s načinom njegovog rada i s time na koji način se održava na funkciji.

-Mislim da kada ste dvadeset godina posvećeni istoj funkciji, kada tome posvetite cijeli svoj život, u jednom trenutku to je mana jer ste onda spremni učiniti sve da biste ostali na toj funkciji jer više nemate što drugo, grčevito se za to držite, te izgubite osjećaj realnosti što je bitno, a što je nebitno. Tako imate primjer da smo mi prije četiri godine sa Stjepanom Kožićem dakle SDP i HSS su zajedno izašli na izbore, a nakon godinu dana on je promijenio priču, izašao iz HSS-a, koalirao s HDZ-om, tadašnjim predsjednikom županijskog HDZ-a Draženom Barišićem. Nije prevario samo nas nego i birače koji su mu dali svoj glas. Mislim da takav čovjek više ne može biti vjerodostojan jer se u dvadeset godina dogodilo nekoliko puta. Zato sam oštar i energičan u svojim stavovima, i mi to moramo promijeniti.

Također kaže kako se ne može dogoditi da buja administracija, da u četiri godine od 150 zaposlenih narastete na tristo. Razumije da je dio ljudi preuzet iz državne uprave radi tzv. reforme, ali nitko nije, kako kaže Zmajlović, tjerao župana i Županiju da tim ljudima udvostruči plaće i da određeni broj ljudi koji su imali uvjete nisu otišli u mirovinu.

-Mislim da bi to bilo svrsishodnije i puno učinkovitije da se tako učinilo. No, zbog dodvoravanja ljudima trpe neki drugi projekti, zato u pojedinim domovima zdravlja nemamo specijaliste. Nedostaju pedijatri, ginekolozi i time bi se župan trebao baviti, ali nažalost to nije tako. Ja sam okrenut prema budućnosti i želim ponuditi jednu novu viziju i situaciju u županiji koju možemo imati, to je županija kakvu trebamo, s druge strane je županija kakvu ne trebamo. Ovakvu županiju doista ne trebamo, a one koje trebamo vode brigu i o starijim osobama. To je problem u cijeloj Hrvatskoj. Stariji ljudi nemaju mogućnost kvalitetnog proživljavanja treće životne dobi. Nedostaje domova za starije, o tome treba promišljati, mislim da jednim pametnim pristupom gdje županija može biti poluga, poticaj da se takvi projekti ostvare, da možemo u svakom gradu imati jedan dom umirovljenika kako bi to bilo cjenovno prihvatljivije jer sada su te cijene enormno visoke, upravo zato jer je ta ponuda deficitarna. To trebamo također mijenjati jer moramo voditi brigu o našim starijima, a o mladima da ne govorim. – kaže Zmajlović.

 

Zašto bi ljudi na izborima u svibnju trebali izabrati upravo njega kako budućeg župana?

-Mislim da je za ovu funkciju potrebno određeno iskustvo, ali i energija, mislim da i jedno i drugo imam. Imam iskustvo iza sebe, bio sam gradonačelnik, vodio sam trgovačka društva, u vrijeme ministarskog mandata odrađen je velik broj projekata. Uvijek sam težio tome da sve što obećam i izvršim, ne dajem lažna obećanja, želim biti vrlo konkretan, ne želim pričati samo o bajkama i o nekoj viziji koju ne mogu ostvariti. Želim da ljudi znaju što mogu od mene očekivati. Takvog me poznaju moji Jaskanci, ljudi u mom rodnom gradu, gradu koji sam vodio. Idem po povjerenje građana u Zagrebačkoj županiji.

-Prije svega mislim da ljudi očekuju da vodstvo  bude pošteno, ono što sada vidimo da to ono nije. Mislim da ta naša županija mora biti uključiva, ambiciozna i prepoznatljiva. Ljudi moraju znati tko je župan, morate ga vidjeti da se bori za vaše interese. To treba mijenjati. Moramo razvijati inovacije i poticati jedno zdravo poduzetništvo, povezivati visokoobrazovne ustanove i poduzetništvo to je jedna totalno nova tema. Vi danas imate gradove kao što je i Velika Gorica  gdje imate visokoobrazovne ustanove, ali one često nisu u funkciji gospodarstva, dakle da vi obrazujete kadrove koji će imati radna mjesta i u samoj Zagrebačkoj županiji. Mislim da to možemo učiniti, pozivam sve da podrže tu moju viziju. – zaključuje Zmajlović.

 

Kultura

FOTO Goričani uz glazbu i prohladno vrijeme dočekali novu 2026. godinu na otvorenom

Objavljeno

na

Objavio/la

Brojni Goričani su u organizaciji Grada Velike Gorice i Turističke zajednice Velike Gorice na prostoru kod Muzeja Turopolja i Parku Plemenite općine Turopoljske s Grupom Viking dočekali 2026. godinu.

Velika Gorica, 01.01.2026. Doček nove 2026.godine u Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 01.01.2026. Doček nove 2026.godine u Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 01.01.2026. Doček nove 2026.godine u Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Svirka i pjesma Vikinga uz razna pića poticali su raspoloženje građana koji su odlučili dočekati novu godinu izvan svojih domova odnosno gastronomskih destinacija.

Velika Gorica, 01.01.2026. Doček nove 2026.godine u Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 01.01.2026. Doček nove 2026.godine u Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 01.01.2026. Doček nove 2026.godine u Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Nakon odbrojavanja u ponoć kojeg je vodila Ana Katulić, voditeljica i glumica,  oduševljeno je dočekana nova 2026. godina. Na bini se nazdravljalo pjenušcem, a Ana i glazbenici poželjeli su svim građanima uspješnu 2026. godinu, još uspješniju od godine od koje smo se oprostili.

Velika Gorica, 01.01.2026. Doček nove 2026.godine u Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 01.01.2026. Doček nove 2026.godine u Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 01.01.2026. Doček nove 2026.godine u Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Iako nije bilo najavljeno, tradicionalnog vatrometa je ipak bilo. Vatrometa je bilo na mnogim mjestima u gradu, odjekivao je prasak petardi, čule su se i nešto jače detonacije.

Velika Gorica, 01.01.2026. Doček nove 2026.godine u Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 01.01.2026. Doček nove 2026.godine u Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 01.01.2026. Doček nove 2026.godine u Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 01.01.2026. Doček nove 2026.godine u Velikoj Gorici. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Nakon brojnih zagrljaja i poljubaca, članovi Vikinga su nastavili svirkom i pjesmom, a raspoloženo društvo je uživalo u prohladnoj noći.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

HOTNEWS

Dok mi čekamo Novu s obiteljima – oni dežuraju! Gradonačelnik zahvalio hitnjacima, policajcima i vatrogascima

“Njihova predanost i profesionalnost zaslužuje poštovanje i zahvalnost, na čemu sam im svima došao osobno zahvaliti.”

Objavljeno

na

Objavio/la

Najluđa noć u godini, u kojoj dočekujemo početak 2026. za neke je profesije – radna. Primjerice, djelatnici hitne službe, policije ili vatrogasci noćas neće biti sa svojim obiteljima, jer njihovo radno mjesto ne poznaje neradni dan, “crveno” u kalendaru, blagdan ili praznik.

Tu su, zlu ne trebalo, spremni na svaki poziv u pomoć i čuvaju nas i ove silvestarske noći.

Kako bi zahvalio djelatnicima goričkih žurnih službi na predanom radu, dao do znanja da su važna karika u sigurnosti grada i oslonac svakog građanina, posjetio ih je večeras gradonačelnik Krešimir Ačkar sa svojim zamjenikom Nevenom Karasom i predsjednikom Gradskog vijeća Darkom Bekićem,  i poželio im mirnu noć.

Foto: Marija Vrbanus

-Dok većina građana večeras slavi u krugu svoje obitelji dolazak Nove godine, djelatnici policije, hitne pomoći i naši vatrogasci neumorno rade kako bismo svi bili sigurni. Njihova predanost i profesionalnost zaslužuje poštovanje i zahvalnost, na čemu sam im svima došao osobno zahvaliti. Također, svim našim sugrađanima i sugrađankama želim sretnu, blagoslovljenu i uspješnu Novu 2026. godinu – poručio je gradonačelnik.

Foto: Marija Vrbanus

U velikogoričkoj Hitnoj službi, iako je jedna ekipa izašla na teren, večeras je bilo mirno, no čim smo došli, stigao je poziv zabrinute sugrađanke kojoj je djelatnica hitne davala savjete vezane uz terapiju i njeno zdravstveno stanje.

-Odradili smo ove godine više od 6 tisuća intervencija na terenu a u ispostavi dodatno više od 10.000 pregleda. Mi smo tu uvijek, dostupni za svakoga kome je ugroženo zdravlje. Zdravlje je naše najveće bogatstvo, tako da dobro zdravlje želimo svim našim sugrađanima u Novoj godini – rekao je šef goričke Hitne medicine dr. Siniša Golub.

Načelnik goričke policijske postaje Perica Malić gradonačelnika je dočekao s kolegama, a večeras su, očekivano, imali pozive građana vezane uz pucnjavu pirotehničkim sredstvima, zbog čega su izašli na teren.

Foto: Marija Vrbanus

-Božićni blagdani koji su iza nas, protekli su zaista mirno i nismo imali puno intervencija, što je pohvalno jer su to blagdani mira i zajedništva, a nadamo se da će sugrađani biti savjesni i ove zadnje noći u 2025. godini – rekao je načelnik.

Za sve intervencije i tijekom najluđe noći u godini spremni su i djelatnici Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica. Zapovjednik Ivica Maceković sa svojom ekipom vatrogasaca budno će ispratiti Staru 2025. godinu.

Foto: Marija Vrbanus

Nastavite čitati

Kultura

Etno udruga Kurilovec zaključila uspješnu godinu – “Nabavili smo tkalački stan, jedva čekamo početak tkalačkih radionica!”

15. svibnja proslavili su 15. godina postojanja – trenutak prisjećanja na početke, ali i zahvala svim članovima koji su kroz godine ugradili dio sebe u rad udruge…

Objavljeno

na

Kroz brojne nastupe, manifestacije i radionice tijekom 2025. godine članovi Etno udruge Kurilovec nastavili su pokazivati koliko je važno čuvati našu kulturnu baštinu i prenositi je dalje – s osmijehom, pjesmom i zajedništvom.

Godina na izmaku za kurilovečku udrugu bila je ispunjena radom, druženjem, ponosom i ljubavlju prema tradiciji – poručila je predsjednica Snježana Dianežević. 

-Već početkom godine, 25. veljače, gostovali smo u Svetom Đurđu s dvije naše predstave, „Kak se tržiju jajca“ i „Kak i je“, koje su bile lijepo prihvaćene i nagrađene pljeskom publike. Taj nas je susret dodatno potaknuo da s još većim veseljem nastavimo naš rad, a posebno mjesto u godini zauzele su tradicionalne manifestacije u našem Kurilovcu koje organiziramo. Jurjevo u Kurilovcu još je jednom okupilo mještane i goste, a mi smo s ponosom bili nositelji programa, njegujući običaje i duh Turopolja. Aktivno smo sudjelovali i na manifestacijama „Petek na Gorice“, gdje smo kroz nastupe i druženje približili naš rad široj publici – ispričala je Snježana. 

Također, ova je godina za udrugu bila posebna i po obljetnici. 15. svibnja proslavili su 15. godina postojanja – trenutak prisjećanja na početke, ali i zahvala svim članovima koji su kroz godine ugradili dio sebe u rad udruge. 

-Sudjelovali smo i na manifestaciji Gastro Turopolja te organizirali već poznatu manifestaciju Jesen u Kurilovcu, gdje su se tradicija, domaća kuhinja, pjesma i običaji ponovno isprepleli u jedno lijepo iskustvo. Godinu smo zaokružili čarobnom Božićnom bajkom u Kurilovcu, donoseći blagdanski duh, toplinu i radost svima koji su nam se pridružili – prisjetila se predsjednica i dodala kako su tijekom cijele godine provodili i razne radionice. 

-Posebno zahvaljujemo Gradu Velikoj Gorici koji zaista prepoznaje naš kulturni doprinos, a koji nam je, među ostalim, omogućio i kupnju trenirki, kao i Zagrebačkoj županiji koja je novčanom potporom podržala naše projekte. Tako da smo mogli uspješno provesti radionice šivanja u listopadu i studenom, kao i trenutno aktualnu radionicu zlatoveza, na koju se zainteresirani još uvijek mogu prijaviti. Uz pomoć Županije nabavili smo i tkalački stan, na što smo iznimno ponosni te s velikim veseljem i nestrpljenjem iščekujemo početak tkalačkih radionica – dodala je i zahvalila svim donatorima, članovima, prijateljima i svima koji cijene, prate i podržavaju rad udruge.  

-Bez vas sve ovo ne bi bilo moguće. Zato svima želimo svima zdravu, sretnu i uspješnu novu 2026. godinu, ispunjenu još većim druženjima, zajedništvom, razumijevanjem i podrškom. Upravo to je snaga Etno udruge Kurilovec! – poručila je Snježana. 

Nastavite čitati

Sport

Igrači bivši, gdje ste? Jedan zabija, drugi završio karijeru, treći našao klub…

Bivši igrač Gorice Cherif Ndiaye blista u dresu Senegala na Afričkom kupu nacija, bivši igrač Gorice Dino Štiglec zaključio je igračku karijeru, a bivši igrač Gorice Valentino Majstorović konačno je pronašao rješenje…

Objavljeno

na

Objavio/la

Dok apstiniramo od HNL-a i uživamo u dvoranskom nogometu, stignemo ispratiti i sve druge aktualne sekvence iz svijeta nogometa, a poveznice s Goricom iskaču svako malo. Dođe do toga čak i na Afričkom kupu nacija, gdje briljira Cherif Ndiaye. U dresu Senegala bivši napadač Gorice se specijalizirao za točke na i, pa je tako zabio za konačnih 3-0 protiv Bocvane u prvoj i za konačnih 3-0 protiv Benina u zadnjoj utakmici skupine.

Zanimljivo je s vremena na vrijeme baciti pogled na karijere bivših igrača Gorice nakon odlaska iz Turopolja, ima tu različitih priča i sudbina, pri čemu je dobar dio karijera i završen. Nogomet tako više ne igra Joey Suk, u stožeru Radomira Đalovića je Igor Čagalj, na funkciji u klubu Matija Dvorneković… A tom se društvu nogometnih penzionera po novome pridružio i Dino Štiglec!

Zagrepčanin koji je u Goricu došao one “Sopićeve zime”, usred potrage za frajerima koji će izvući najtežu sezonu u klupskoj prvoligaškoj povijesti, a pomalo je i čuvena postala ona priča kako su direktor Brkljača i trener Sopić sreli Štigleca u jednom Shopping centru i odmah reagirali…

Iz Gorice je Štiglec otišao u ljeto ove godine, nakon šest mjeseci bez ijedne odigrane sekunde, pa je proljeće u većoj mjeri koristio za odrađivanje prakse u omladinskoj školi Gorice, budući da je upisao trenersku akademiju. Nogomet mu se, međutim, i dalje igrao, pa je prihvatio poziv ambicioznog trećeligaša Mladosti iz Ždralova. Odradio je dobru jesen, iako je njezin finiš propustio zbog ozljede, da bi u danima prije Božića objavio da je kraj.

“Dragi moji… Kad sam razmišljao o ovom trenutku, nisam mislio da će tako brzo doći. Stara garda bi uvijek govorila da karijera prođe u trenu. Rekli bi šuti, radi, uživaj i sve će doći na svoje. Naravno, nisam vjerovao, ali svemu dođe kraj, pa tako i moj. Vrijeme je za druge momke”, objavio je Štiglec na društvenim mrežama.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Dino Štiglec (@dinostiglec)

“Uvijek se postavlja pitanje što najviše ostaje iza nas? Rekao bih lijepi i oni manje lijepi trenuci. Jer, što je nogomet? Puno rada, odricanja, padova, ozljeda, stresova, razočaranja, a onda opet to isto, i onda – boom! U trenutku zaboraviš na sve loše i shvatiš da je to ono što si želio kao klinac. Ono na čemu sam neizmjerno zahvalan je nezaboravno iskustvo i putovanje koje sam dobio kroz svoju karijeru i klubove u kojima sam igrao: Zagreb, Vrapče, Lučko, Slaven Belupo, Olimpija, Slask Wroclaw, Hapoel Haifa, Gorica i Mladost Ždralovi.

Hvala svim mojim bivšim trenerima i sportskim djelatnicima, a posebno mojim bivšim suigračima, s kojima imam uspomene za cijeli život. Oni koji su najviše trpjeli su naravno moji najmiliji, moja obitelj!! Bez njih ne bi bilo ni mene. Sad konačno mogu gledati utakmice u miru svaki vikend. Mislim da je na kraju svake priče najbitnije da je čovjek zadovoljan i miran, a ja to definitivno jesam! Vjerujem i siguran sam da se vidimo u nekoj drugoj priči jer život ovime ne završava, nego tek počinje…”, poručio je 35-godišnji Štiglec, kojeg je u Ždralovima “naslijedio” Dario Čanađija, povratnik u klub u kojem je i krenuo.

Novo poglavlje otvorio je i njegov prijatelj i dojučerašnji suigrač Valentino Majstorović. Nakon velikog egzodusa iz svlačionice Gorice ovog ljeta nove su klubove pronašli svi igrači koji su napustili Goricu, svi osim dobrog dečka Majstora. Prilike koje su se otvarale nisu zadovoljavale njegove ambicije i čekao je sve do ove zime, kad je stigao poziv iz Posušja. Pojačat će tako BiH premijerligaša, zajedno s dojučerašnjim golmanom Lokomotive Zvonimirom Šubarićem.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Povjesničar iz inata: ‘Životno djelo u zaboravljenim kutijama iz podruma!’

Ivan Rožić aktivan je član dramske sekcije buševečkog Ogranka seljačke sloge i još aktivniji autor vrijednih povijesnih zapisa o turopoljskom kraju. Sasvim zasluženo, on je i dobitnik gradske Nagrade za životno djelo…

Objavljeno

na

Objavio/la

U svome dvorištu, u srcu svoga Buševca, dočekao nas je s jednom molbom:

– Ispričat ću vam sve što vas zanima, ali ne bih volio da se od ovoga radi veći cirkus nego što bi trebalo.

Ivan Rožić (83), dobitnik gradske Nagrade za životno djelo, već je u prvome kontaktu puno toga objasnio. Skroman je to čovjek, iznimno vitalan, mudar u skladu s godinama, ali kad je u pitanju njegov kraj i pisanje o njemu, s energijom kakva se ne viđa često kod ljudi u devetom desetljeću života.

– Naravno da sam ponosan, da mi je drago što ljudi očito vide i priznaju ono što sam radio. Ali iskreno, koliko god sam ponosan i zadovoljan, nisam bio sklon tome da budem nagrađen, jer ipak sam u godinama kad mi odgovara mir. Tu je moja obitelj, djeca, unuci i praunuci, a iz takvog komfora teško je izaći. Znao sam se u danima prije dodjele i probuditi noću i pitati se je li mi sve to trebalo, sva ta strka oko nagrade… Ali dobro, i to je prošlo – kaže gospon Rožić sa smiješkom.

Nekoliko puta se i ranijih godina spominjalo Ivana Rožića kao potencijalnog dobitnika najprestižnije gradske nagrade, sad se to i dogodilo, pa je ostalo jedino doznati zašto je i kako, čemu zahvaljujući, do toga došlo. Korak po korak…

– Apsolutno sam zadovoljan svojim životom! I više nego što sam možda mogao očekivati. Napisao sam neke knjige zbog kojih sam stvarno sretan što postoje – kaže Rožić uvodno.

Dok razgovaramo, na stolu ispred nas su knjige s velikom važnošću za povijest našega kraja. Naslovi sve govore o tematici, o interesima: Povijest Plemenite općine turopoljske, Rječnik buševskoga govora, Ogranak seljačke sloge Buševec, Rodoslovlja buševskih obitelji, Buševec…

– Pišem otkad sam otišao u mirovinu, a “klik” se dogodio nakon što sam pročitao knjigu povjesničarke Nade Klaić “Medvedgrad i njegovi gospodari”. Shvativši koliko tu postoji neistina, koliko je povijest našega kraja zapravo nepoznata i neistražena, odlučio sam se pozabaviti tom tematikom. I danas sam, moram to reći, jako sretan zbog svega što sam stvorio – priča gospon Ivan.

Po obrazovanju je germanist i anglist, za svoga radnog vijeka radio je kao nastavnik, prevoditelj, socijalni i konzularni radnik, ali ispalo je da je i vrlo talentiran povjesničar. Iako, bilo je tu i sreće…

– Naš sumještanin Ivan Kos je nakon odlaska u mirovinu valjda 30-ak godina sjedio u Državnom arhivu, Sveučilišnoj knjižnici i nadbiskupskom arhivu te popisivao knjige rođenih, ostavinske i diobene rasprave svih buševskih obitelji, kao i druge dokumente. Nakon što je umro, svi ti papiri ostali su u kutijama, nitko za njih nije ni znao, sve dok se njegovi nasljednici nisu selili. Nećak gospodina Kosa sve je to spremio u svoj podrum i tamo je stajalo sve dok ga nisam pitao, znajući povijest njegove obitelji, ima li možda kakvih zapisa ili papira. Kad je izvadio sve te kutije, odmah mi je bilo jasno koliko je to dragocjena građa! – prepričava Rožić.

Na temelju tih dokumenata nastalo je “Rodoslovlje buševskih obitelji”, povijesni zapis kakav nema vjerojatno niti jedno mjesto ili selo u Hrvatskoj. Nižu se tu obiteljska stabla, svatko može pronaći svoju obiteljsku liniju, a ne treba ni napominjati da dominiraju Rožići, Katulići, Robići, Detelići…

– Iz tih dokumenata nastala je i knjiga “Povijest Buševca”, a puno toga sam koristio i za “Povijest Plemenite općine turopoljske”. To je moje životno djelo. Sve drugo bilo je zabava, i dramska sekcija i sve ostalo. Ovo je ono što ostaje!

Na sličnom tragu neumorni Ivan Rožić juri i dalje, jer već u veljači ili ožujku izaći će njegov “Zbornik turopoljskog plemstva”, u kojem je obrađeno oko 900 obitelji iz našega kraja, a sve je krenulo iz zaključka da se o Plemenitoj općini turopoljskoj premalo zna.

– Postoji ogromna arhiva, najveća nakon dubrovačke, a dobar dio toga nitko nikad nije taknuo. Ne znam zašto, jer Plemenita općina turopoljska bila je jedna nevjerojatna pojava, samouprava i autonomija koja je trajala praktički od dolaska Hrvata na ova područja pa sve do 1947. godine. U početku su to bile župe, Turovo Polje i ostale, ali najstariji zapisi su iz 1225. godine, koji kažu da je jedan rod Turopoljaca bio uzdignut u rang plemića. Od tad postoji kontinuirana povijest, uz kraće prekide, sve do 1947., kad je ukinuta i kad joj je oduzeta imovina – u dahu govori Rožić, koji će sugovorniku sat povijesti priuštiti onako usput, s impresivnom lakoćom i užitkom.

– U turopoljskom plemstvu bili su Jelačići i Drašković, ali i Alapići, koje su izbacili nakon mjesec dana jer je Gašpar Alapić odmah krenuo u sječu šuma, a bez župana se to nije smjelo – počinje priča.

– Inače, Gašpar Alapić i Nikola Šubić Zrinski bili su vršnjaci i rođaci. Alapići su bili u Vukovini, a u Lukavcu je bio Nikola Šubić Zrinski, kojeg smo jedva izbacili iz dvorca. Želio je da svi Turopoljci budu njegovi kmetovi! Šubić Zrinski je u turopoljskoj povijesti pravi negativac, zna se i da je kod goričke crkve objesio desetoricu Turopoljaca koji mu nisu željeli predati svoje imanje! Doslovno se vodio rat, a na kraju je presuda bila u korist Turopoljaca. On je morao napustiti dvorac, što nije želio, a pristao je tek nakon dogovora s kraljem da će dobiti grad Čakovec. Ono što je ostalo iza njega u zapisima se naziva “ruševina grada Lukavca”. To znači da je taj bezobraznik je srušio grad prije nego što ga je napustio! – strastveno nas podučava Rožić.

Ivan Rožić počeo je pisati tek nakon odlaska u mirovinu, ali njegov opus brzo je rastao, a rast će i dalje…

Ponešto povijesti pamti i osobno, jer Ivan se rodio 1942. godine, u nekim potpuno drukčijim vremenima.

– Koliko se Buševec promijenio? Toliko da imam osjećaj da živim tisuću godina. U doba kad sam kretao u školu, nismo imali ni struje, po cijele dane radilo se na polju i sa stokom… Živjelo se na način na koji se valjda živjelo i prije 500 godina. Otac mi je bio krojač, tad je još funkcionirao i nekakav oblik naturalne privrede, pa su ljudi hlače ili kaput plaćali svinjetinom, jabukama ili nečim trećim. Kod nas je tako uvijek bilo svega..

Već pedesetih godina u selu je izgrađen Društveni dom, gledali su se i filmovi, a sve više je bilo i obrtnika.

– Bili smo relativno blizu i Velikoj Gorici i Zagrebu, bio je gust i promet prema Sisku, koji se tad razvijao kao veliki industrijski centar… Uvijek su tu bile gostionice, imali smo i četiri krojača, postolara, kovača, kolara, remenare, mlinare… Sve što je čovjeku trebalo, moglo se nabaviti u selu – pamti djetinjstvo Rožić.

Osnovnu školu dovršio je u Velikoj Gorici, a zatim upisao gimnaziju u Zagrebu. A tu se i definitivno zaljubio u kazalište.

– Škola je bila u Muzjeu Mimara, a preko puta je bio HNK. Nakon škole bismo redovno išli na predstave, gledali smo ih s galerije stajanje, i tih sam godina pogledao doslovno kompletan repretoar HNK – govori Rožić.

S kazalištem se susreo još kao dječak u svom selu, prvu ulogio dobio je kao desetogodišnjak, a po završetku studija preuzeo je režiju u Ogranku.

– Uvijek sam kao djeca gledali probe i predstave u selu, a imali smo što i vidjeti. Gotovo je nevjerojatno, primjerice, da je buševečko kazalište 1939., u samo jednoj godini, izvelo osam cjelovečernjih predstava?! Kako su uspjeli sve to uvježbati, pripremiti… E, to mi nije jasno.

Stvarale su se i u njegovoj režiji pamtljive i važne predstave, uključujući i “Hamleta” na kajkavskom, a sve to događalo se u slobodno vrijeme. Radni vijek Ivan Rožić je započeo kao nastavnik engleskog u Vukovini, sve do odlaska u – Njemačku.

– Pojavio se oglas kojim traže socijalne radnike za posao u Njemačkoj i odlučio sam se prijaviti. Dobio sam posao i počeo raditi u socijalnoj službi koja se brinula o stranim radnicima u Njemačkoj, a moj zadatak su bili jugoslavenski radnici. Preselili smo se u Düsseldorf, kći je tad imala godinu dana, tamo se rodio i sin, a ostali smo sljedeće četiri godine. Kako je kćer trebala krenuti u školu, morali smo odlučiti ostajemo li tamo ili se vraćamo. I vratili smo se. Napravili smo kuću na zemlji moga tasta, a ja sam pronašao novi posao. Savez sindikata bio je dužan pobrinuti se za nas koji se vraćamo iz Njemačke, a taman se otvorilo mjesto u mirovinskom osiguranju. Trebali su prevoditelja za naše radnike u Njemačkoj i komunikaciju s njemačkim službama.

Novi zaokret, ujedno i novi odlazak u inozemstvo, na red je došao 1992. godine, u ratno doba.

– Nakon što je Hrvatska postala samostalna, znao sam da će se ukazati potreba za ljudima u diplomatskim predstavništvima u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj i odlučio sam se raspitati postoji li potreba za nekim poput mene u Ministarstvu vanjskih poslova. Poslao sam otvorenu molbu, a tek naknadno sam saznao da je deset dana ranije raspisan natječaj baš za ta radna mjesta. Na kraju sam dobio posao i završio u Bonnu. Bili smo jedino konzularno predstavništvo za Njemačku, Švicarsku i Austriju, papiri su dolazili u vrećama i odlazili za Zagreb u kamionima…

 

U nastavku diplomatske karijere, koja je potrajala sve do mirovine, radio je Ivan Rožić i u konzularnim predstavništvima u Bonnu, Beču, Bernu, Los Angelesu, odrađivao važne poslove, proživio puno toga… A opet:

– Bio sam posvuda, ali Buševec je uvijek ostao centar mog svijeta. I ako me pitate kako je danas živjeti u Buševcu, reći ću da je super! Jako sam zadovoljan. Imamo svoj mir, imamo izvrsnu kazališnu dvoranu, redovne predstave, imamo i novi vatrogasni dom, imamo i šahovski klub, koji vode moja braća Zlatko i Marijan… – kaže za kraj gospon Rožić.

Neumorni gospon Rožić, jer uskoro mu, kaže, izlazi nova knjiga…

Nastavite čitati

Reporter 456 - 18.12.2025.

Facebook

Izdvojeno