HOTNEWS
Dino Bošnjak: Ne izlazim, ne volim kafiće, ali zato godišnje pretrčim 5000 kilometara
Stari to bolje zna, on piše sve treninge, u svojim bilježnicama ima svaki detalj, ali recimo da tjedno istrčim oko stotinu kilometara. Pomnožite to sa 50 tjedana, i dobijete pet tisuća kilometara na godinu. Eto, toliko pretrčim – počinje svoju priču Dino Bošnjak.
Ako ne zvuči dovoljno impresivno, recimo to ovako… Da te njegove pretrčane kilometre prevedemo u neke stvarne udaljenosti, Dino bi u jednoj godini mogao otrčati do Moskve i natrag. I još bi mu ostalo dovoljno kilometara da laganim tempom otrči, recimo, do Dubrovnika i vrati se kući. Međutim, junak naše priče s tim svim nije ni izbliza zadovoljan.
– Tih 5.000 kilometara zvuči puno, ali to je zapravo ništa! U odnosu na neke druge atletičare, to je doslovno zanemarivo. Trebao bih trčati puno više, a tako će u budućnosti i biti – odlučan je Dino.
Ako ste nekad možda vidjeli visokog mršavog dečka kako trči goričkom obilaznicom, sve tamo do Domovinskog mosta, to je vjerojatno bio on. Na 190 centimetara visine Dino Bošnjak je rasporedio 66 kilograma, nije ga teško uočiti.
– Da, znamo trčati i obilaznicom, sve do mosta, do tamo je nekih osam kilometara. I onda natrag – sa smiješkom priča Dino.
Tim svojim dugim nogama neumorno grabi kilometre, češće na goričkom gradskom stadionu nego na cesti, a pritom se bori sa samim sobom, ali i sa izazovima i ciljevima koje je pred sebe postavio. Pogodili ste, naravno, riječ je o najvišim mogućim ciljevima.
– Moj cilj su Olimpijske igre! Ako ne sad, onda moram biti na Igrama 2020. godine. Baš moram, makar noge polomio – nasmijao se Dino, pa nastavio optimistično i samouvjereno:
– Vjerujem da je vrlo, vrlo, vrlo lako moguće da se to dogodi već za ove igre, tamo negdje u svibnju sljedeće godine. Olimpijske igre doslovno su mi oduvijek cilj i mislim da idemo u dobrom smjeru.
Minuta i pol do Rija
Brojke mu zasad baš i ne idu u prilog, ali Dinu Bošnjaku to neće ni najmanje zasmetati, neće ga ni na sekundu pokolebati. Zna što može i koliko vrijedi.
– Za plasman u Rio na 10.000 metara treba istrčati 28:00 minuta, što neće biti nimalo lako ostvariti. Hrvatski rekord je 28:24, a to znači da bih ga morao popraviti za 25 sekundi. Trenutačno mi je najbolji rezultat 29:30, dakle nedostaje mi još minuta i pol. To zvuči jako puno kad se ovako kaže, ali nije i nemoguće. Osjećam u sebi da sam toj normi puno bliže nego što govori taj rezultat, ali jedino što je sigurno u ovom trenutku je da me čeka još puno treninga, još puno odricanja…
S tim Dino ne bi trebao imati problema. Navikao je i na treninge i na odricanja, to mu je zapravo način života. Sve je u njegovu danu podređeno atletici, treninzima, napredovanju. Onaj “stari” s početka teksta je Damir Bošnjak, nekad odličan atletičar, a danas otac i trener najboljeg hrvatskog dugoprugaša. Gorički Vlašići? Tako nekako. Dino ne skače nego trči, i to na 3000, 5000 i 10.000 metara, on je na početku, a Blanka pri kraju svoga puta, ali način koji su odabrali otprilike je isti. Rad, rad i samo rad. Tata i sin, trener i atletičar, kombinacija je to koja se pokazuje vrlo uspješnom.
– Nikad nisam imao niti jednog drugog trenera, tata me cijeli život ima na grbači – kroz smijeh kaže mlađi Bošnjak i nastavlja:
– Čak ni ne znam bi li mogao raditi s nekim drugim trenerom, ipak je tata uz mene od početka, cijelim ovim putem. Apsolutno mu vjerujem i nema razloga da išta mijenjamo – kaže Dino.
Kad odrastaš uz oca koji ti je ujedno i trener, teško je odvojiti te dvije stvari. Znaju to Kostelići, znaju i Vlašići, a znaju i u obitelji Bošnjak. Svađe tate i sina u toj su priči bile gotovo redovita pojava, čak i nešto što se smatra normalnim.
– Uh, stvarno je znalo biti gadno. Znali smo se baš pošteno posvađati, čak i tako da ne razgovaramo po tjedan dana! Obojica smo tvrdoglavi, svojeglavi, teški, ni jedan ne želi popustiti, pa je bilo tu svega i svačega. Doma ne razgovaramo, a kad dođem na trening, radimo sve normalno, samo što mi on preko drugih poručuje što da radim, meni se ne želi obratiti – smije se Dino dok se sjeća tih trenutaka, koji su danas ipak puno rjeđe nego prije.
– Ali sad je i sve manje i manje svađa, prije je to bilo češće, mislim da mu nije bilo lako tijekom mog puberteta. Ali sad smo si dobri – opet sa smiješkom priča Dino.
Sine, konačno si trčao kao muško
Ne dozvoljava mu tata da se previše opusti, ne rasipa se baš pohvalama, draže mu je kritikama pomoći sinu da napreduje, ali…
– Zna on mene i pohvaliti, pogotovo kad dobro odradim neki trening. A najdraža pohvala… Ha, znam koja je bila najsmješnija. Poslije jedne utrke mi je rekao rekao: ‘Bravo, prvi put si trčao kao muško’. Nemam pojma što mu to točno znači, ali lijepo je čuti, ha, ha.
S 21 godinom Dino Bošnjak je već pokupio sve gradske i županijske nagrade, a u svijetu hrvatske atletike itekako je dobro poznato ime, jer kod nas nema trkača koji mu može parirati u njegovim disciplinama.
– Trenutačno držim juniorske rekorde na tri, pet i deset kilometara. Ciljali smo ove godine mlađe seniorski rekord na 10.000 metara, ali nismo uspjeli u prvom redu zato što nisam nastupao na utrkama u inozemstvu. Možda će zvučati čudno kad ja to kažem, ali najbolji sam u Hrvatskoj i mene ovdje nema tko povući, biti mi ‘zec’ uz kojeg ću napasti taj rekord – kazao je Bošnjak.
Da, toliko je dobar, toliko dominantan u našim okvirima. A bit će još i bolji, u to možete biti prilično sigurni. Dok s njim razgovaramo, neposredno nakon treninga, u utrobi gradskog stadiona, iz svake rečenice ovog mladog sportaša izbija ambicija, samopouzdanje, odlučnost.
– Stalno se pokušavam unaprijediti na svaki način, želim i prehranom i načinom života dovesti tijelo u stanje da mogu što jače trenirati. A to je jedini način. Inače ću imati obične, prosječne rezultate, a to je nešto što me nikad nije zanimalo. Radije se neću baviti ovime nego da ostanem, ružno to zvuči, ali u hrvatskim okvirima. Uvijek su mi cilj bili Europa i svijet – kaže Dino.
Imao je samo osam godina kad je shvatio da je atletika njegova budućnost. Samo osam! Išao je u drugi razred osnovne škole kad je tata Damir odlučio pokušati…
– Jednog dana je došao do mene i pitao me bi li želio probati otići na atletiku. Otišao sam, probao i povratka više nije bilo – rekao je Dino i nastavio:
– Zanimljivo je koliko se detaljno sjećam tog svog prvog treninga. Došli smo na Radnikov stadion, počeli s treningom i u jednom trenutku tata mi je rekao: ‘Ajde probaj sad jedan krug svom snagom’. Istrčao sam taj krug, sjećam se i danas, za 1:21 minutu. Rekao mi je ‘bravo, super’, a ja sam gorio od želje da probam još jedanput, da dokažem da mogu biti i brži. Nakon pet minuta dao mi je da opet trčim i istrčao sam 1:19. Ne mogu ni opisati taj osjećaj, kad shvatiš da možeš još bolje, još brže… Odmah sam osjetio da to želim. Počeo sam trenirati, a nakon što sam dva tjedna poslije otišao na Turopoljsku trku i pobijedio, to je bilo to. Ostao sam u trčanju, u atletici, i danas sam presretan zbog toga, zaista uživam u ovom što radim. Mogao sam možda završiti ili u nečem drugome, volio sam igrati i nogomet kao dječak, ali, eto, izabrao sam atletiku. Odnosno, ona je izabrala mene.
Četvrtak kao omiljeni dan u tjednu
Ima, naravno, i teških trenutaka, onih u kojima bi najradije digao ruke od svega. Nije atletika “mainstream” sport, nije to nogomet, ovdje samo najbolji dolaze do velikih rezultata, do statusa zvijezde, treba u svemu tome naći motiv u sebi.
– Je, znalo se događati da mi dođe da dignem ruke od svega i odustanem, jako je naporno baviti se ovime, puno je tu mentalnih barijera koje moraš preskočiti. Ali, opet, kad dođeš na natjecanje, kad vidiš sve te atletičare oko sebe, osjećaš se posebno, kao dio nečeg velikog. I onda shvatiš da se trud isplatio – sa sjajem u očima priča Dino.
Njegov se život bitno razlikuje od života prosječnog 21-godišnjaka. Nema tu izlazaka, sjedenja na kavama, onog predivnog gubljenja vremena u kojem toliko uživamo. Ne bi smjelo biti ni “sitnih nepodopština” kao što su čokolada i omiljene mu napolitanke, ali na tome još radi.
– Ma trebao bih puno više paziti na prehranu. To se mora promijeniti i promijenit će se. Morao bih se odreći svih šećera, svega što začepljuje krvne žile. A naravno da sve to volim, tko ne voli… Zasad mi to ide jako teško, ali sve više na to pazim i promjena se odmah vidi – kaže Bošnjak, koji u svom životnom ritmu nema previše vremena ni za hobije, neke stvari izvan atletike.
– Kako mi izgleda dan? Obično se probudim oko 7.30, prvi trening je u devet, traje nekih sat i pol, ubrzo slijedi ručak, nakon njega je važno odmoriti se, ali i probuditi se barem sat vremena prije popodnevnog treninga. On počinje najčešće u 16 sati, opet sad i pol, opet malo predaha i na spavanje se ide, barem bi tako bilo idealno, oko 22 sata. Toga se često baš i ne držim, ali ionako Gips Kostelić kaže da je osam sati sna optimalno, da nije dobro ni manje ni više. Jedini slobodan dan je četvrtak, on je oduvijek rezerviran za odmor – ističe Dino.
A prije spavanja, kao neki mali ritual, ostavi si sat vremena za sebe.
– Volim prošetati navečer, djelomično i zato da me nogu prestanu boljeti nakon dva teška treninga. Stavim slušalice u uši i sam šećem nekih sat vremena po Gorici, čistim glavu dok svira glazba… Što svira? Volim sve, i domaće i strano, ali nađe se tu i pokoja narodna. Dobro, u šetnjama su uglavnom to neke laganice, da me uspavaju, narodne su rezervirane za natjecanja – priznao je Dino i dodao:
– Odgovara mi slušati narodne uoči utrka jer su to žive pjesme, razbude me. Kad sam bio dječak, tata je držao kafić, tamo sam počeo slušati narodnu glazbu, a iste te pjesme i danas slušam, ove novije baš i ne. U međuvremenu je tata kafić zatvorio da bi se mogao potpuno posvetiti meni i mojoj karijeri.
Zabranjeno je odustati od utrke
Bilo je tijekom njegove karijere uspona i padova, dobrih i loših dana, tjedana, čak i godina, a ono najbolje što pamti, ono na što je najponosniji, dogodilo se u škotskom Edinburghu.
– Kros 2013. u Edinburghu je definitivno najljepša uspomena. Sudjelovalo je šest najboljih trkača iz SAD-a, šest iz Velike Britanije i šest iz reprezentacije Europe, u kojoj sam i ja bio. Bilo je to nekoliko dana nakon Nove godine, imao sam i nekih problema s ozljedama, razmišljao sam isplati li se uopće ići, ali otišao sam tamo i iznenadio samog sebe. Bio sam prvi! To mi je najzanimljivija, najteža, ali i najdraža utrka. Pa samo to što sam dio reprezentacije Europe velika je stvar, a kamoli pobijediti na takvom ‘eventu’… Zbilja dobar, jako dobar osjećaj kad uđeš u cilj – opet se vraća sjaj u oči, uvjereni smo, buduće zvijezde hrvatskog sporta.
No već u sljedećem trenutku, kad krene priča o nekim posebno teškim trenucima, izraz lica se promijeni. Sjećanje na neke posrtaje jako ga boli, teško preko njih prelazi, što samo govori koliko je intenzivno u svemu ovome, koliko je posvećen onome što radi..
– Mislim da nikad neću zaboraviti jedinu ovogodišnju utrku u inozemstvu. Bilo je to je moje prvo odustajanje u životu. Naravno, ne mojom voljom, jer sam sebi sam se davno zarekao da nikad neću odustati od utrke, ali tetiva jednostavno nije izdržala. Odustao sam negdje na šestom kilometru i to me još dugo nakon toga proganjalo. Užasan osjećaj, stvarno užasan, jer ja to jako uzimam srcu. Bilo je vrlo teško sve to proživjeti, ali kad objektivno sagledam, nije mi žao. Rezultat ionako ne bi bio dobar, a ozljedu bi samo pogoršao – pokušava to realno sagledati Dino, koji je čvrsto odlučio i sljedeće:
– Rekao sam si: ‘Sad ću trenirati i raditi tako da se takvo nešto nikad više ne ponovi.’ I siguran sam da neće.
Gledajući ovako sa strane, kroz razgovor s njim, dojam je da je Dino puno zreliji nego što govore brojke u osobnim dokumentima. Kao da je odavno raščistio sam sa sobom da ga ništa ne smije zaustaviti na njegovu putu. Zna što radi, zašto to radi, a u sportovima poput njegova to je posebno važno.
– Za svaki sport moraš biti jak u glavi, bez toga nema uspjeha, ali to je još naglašenije kod individualnih sportova. Tu ovisiš sam o sebi, nema suigrača koji će te ‘pokriti’ na neki lošiji dan, to u atletici jednostavno ne postoji. Bogu hvala, za sebe mogu reći da sam u tome dobar, mogu jako puno patiti, preko puno toga preći. Naučio sam ne razmišljati o tome koliko je teško, jednostavno se isključim i ispraznim glavu. Tako je najlakše – uvjeren je Dino.
Ono što nije lako je život atletičara u Hrvatskoj. Izgradnjom atletske staze oko glavnog igrališta na gradskom stadionu, kaže, puno se toga promijenilo u njegovu svijetu, više ne mora na svaki trening ići u Zagreb, oduševljen je pomacima koji su se po tom pitanju dogodili u našem gradu, ali daleko je to od dovoljnog za ostvarenje njegovih ambicija.
– Nažalost, naša seniorska atletika propada. Ima još ovih nekoliko uspješnih, kao što su Sandra, Blanka i to društvo, ali u većini disciplina dominiramo mi mlađi, od 21 ili 22 godine. Mi držimo i seniorsku reprezentaciju, ali novca je sve manje i manje, rijetko koji senior može ostati u atletici ako nije u svjetskom vrhu – kaže nam Dino.
Ako se jave iz Katara, treba dobro razmisliti…
Cilj je, dakle, jasan. Biti u vrhu. Drugog izbora očito nema.
– Od atletike se može živjeti ako si na visokoj europskoj razini, ali zapravo se svi ovdje nadaju da će ih primijetiti, recimo, Katar ili tako netko – kazao je Dino.
Govori o sponzorima, pomislili smo, uz njih je sve lakše…
– Ne, ne mislim sponzorski, nego Katar kao država. Većini je cilj da te pozovu da počneš nastupati pod njihovom zastavom. To se sve češće i događa, oni imaju novac i vjerojatno bi bilo tko, da mu se ponudi, otišao tamo. Kod nas je situacija katastrofalna, nema se ni za prave pripreme, ni za vitamine… Sve radimo sami, praktički ni iz čega. S obzirom na uvjete, naši su rezultati vrhunski. Nadam se da će se pojaviti netko tko će prepoznati ovu generaciju atletičara i uložiti u nju, jer sigurno neće požaliti – uvjeren je Dino.
Njemu ponude iz Katara zasad još nisu dolazile, ali u budućnosti je sve moguće. I lako bi se moglo dogoditi da Velika Gorica i Hrvatska ostanu bez vrhunskog sportaša ako se nešto bitno ne promijeni.
– Da dođe neka razumna ponuda, vjerojatno bih jako dobro razmislio. Gledajte, svatko želi ići tamo gdje je bolje, pa tako i ja. Ako treba, naučio bih i pjevati katarsku himnu, ne bi bio ni prvi ni zadnji, ha, ha. Ima već tamo nekih naših trenera i svi koji su otišli kažu da je to nešto strašno, da su uvjeti vrhunski, jedan potpuno drugi svijet. Da, morao bih baš dobro razmisliti… – rekao je Dino.
Čekajući eventualnu nemoralnu ponudu, okreće se onome što dolazi. Onome o čemu sanja. Rio de Janerio, Olimpijske igre, bio bi to apsolutni vrhunac njegove dosadašnje karijere. I prilika da cijela Hrvatska puno bolje upozna dečka iz Velike Gorice.
– Rezultati ove godine nisu bili idealni, ali vjerujem da se sve to događa s razlogom, da će sljedeća godina biti puno uspješnija. Olimpijska je godina, treba ići na sve ili ništa. Ulaganja su velika, ali treba vjerovati u sebe, napraviti sve što možeš – završava svoju priču Dino Bošnjak.
S tih barem nikad nije imao problema, samopouzdanje mu nitko ne može oduzeti. Trčat će još više, trenirati još jače i pokušati dotrčati do onoga što si je zadao kao cilj. Na Facebooku je već spreman, u profilu jasno stoji: “Živi u: Rio de Janeiro, Brazil“. Neka mu se to i ostvari, recimo, u vrijeme Olimpijskih igara…
Ljubav s najboljom Hrvaticom u skoku u dalj i troskoku
Izlasci? Ne, uopće ne izlazim. U Gorici me se može vidjeti jedino kad se vraćam iz Zagreba. Prođem od stanice na Galženici do ‘ribice’, doslovno me se jedino tu može sresti. I, naravno, u onih pet minuta kad idem od kuće do stadiona na trening, kaže Dino.
Iz Zagreba se najčešće vraća s druženja sa curom.
– Da, treba se i njoj malo posvetiti – govori uz smiješak i nastavlja:
– Zove se Paola, skupa smo već četiri godine. Dugo je to bila veza na daljinu, ona je Zadranka, ali sad je došla studirati u Zagreb. Isto se bavi atletikom, najbolja je u Hrvatskoj u skoku u dalj i troskoku. U tim smo se krugovima i upoznali, dobro je to što zna kako živi atletičar, u istom smo svijetu. Zajedno idemo na natjecanja, imamo i društvo u atletici, iz naše generacije, već godinama se svi družimo. A sljedeće godine svi zajedno i lovimo Olimpijske igre. Bit će to jako zanimljivo – vjeruje Dino.
‘Uredski posao? To mi se neće dogoditi nikad u životu’
Išao je Dino očevim putem kao atletičar, a lako je moguće da krene njegovim putem i kad karijera jednoga dana završi.
– Iskreno, nisam nikad baš razmišljao gdje ću biti za deset godina, ne gledam tako daleko u budućnost, ali plan mi je baviti se atletikom negdje do 35. godine. Do tad ću valjda nešto i naučiti o tome, pa bih možda čak i postao trener, kao moj stari. Mislim da je lijep osjećaj prenositi djeci sve ono što znaš, bilo bi zanimljivo vidjeti kako postižu nešto tvojom zaslugom – rekao je Dino.
Ni u ludilu ne dolazi u obzir da jednoga dana završi u nekom uredu, s radnim vremenom “od osam do četiri”, to jednostavno nije opcija.
– Previše sam ja nemiran za takvo što, mislim da mi se nikad u životu neće dogoditi takvo nešto, ha, ha. Stalno sam u pokretu cijeli život, bio bi mi to šok za organizam, skoro pa opasno po zdravlje – kaže Dino.
(Marko Vidalina za Reporter broj 347 03-11-2015)
HOTNEWS
FOTO Učenice Gimnazije pobjednice gradskog natjecanja u odbojci
Pobjednice su se plasirale na Županijsko natjecanje u odbojci za djevojke.
Gradsko natjecanje školskih sportskih društava (ŠSD) srednjih škola Grada Velike Gorice u odbojci za djevojke u organizaciji Zrakoplovne škole Rudolfa Perešina održano je jučer (utorak, 03.03.2026.) u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole. Natjecala su se 4 ŠSD-a: ŠSD GVG (Gimnazija, voditelj Gordan Polan, prof.savjetnik), ŠSD Gorek (Ekonomska škola, voditeljica Ana Tihi Prajdić, prof.)), ŠSD Zrakoplovac (Zrakoplovna škola Rudolfa Perešina, voditelj Krešimir Lušić, prof)) i ŠSD Velgor (Srednja strukovna škola, voditelj Tomislav Škrinjarić, prof.). Sve utakmice vodila je sutkinja Hana Josić.
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Igrano je po kup sustavu: polufinale, utakmica za 3. mjesto i finale. Izraziti favorit Gimnazija bila je u prvom polufinalnom susretu vrlo uvjerljiva protiv Strukovne i bez velikog naprezanja glatko pobijedila. Druga polufinalna utakmica između Ekonomske i Zrakoplovne bila je ravnopravnija, ali su djevojke iz Ekonomske očekivano pobijedile.
Zrakoplovac je u utakmici za 3. mjesto bio bolji od Velgor i pobijedio u dva seta. Jednako tako i Gimnazija je nadigrala Ekonomsku, opravdala ulogu favorita i osvojila uvjerljivo oba seta za prvo mjesto.
Tri prvoplasirane ekipe nagrađene su odgovarajućim medaljama, a pobjednice su se plasirale na Županijsko natjecanje u odbojci za djevojke.
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke, 2025./2026.
REZULTATI ŠSD GVG – ŠSD Velgor 2:0 (25:1, 25:6), ŠSD Gorek – ŠSD Zrakoplovac 2:0 (25:20, 25:15); ŠSD Zrakoplovac – ŠSD Velgor 2:0 (25:9, 25:11); ŠSD GVG – ŠSD Gorek 2:0 (25:10, 25:10).
POREDAK 1. ŠSD GVG, 2. ŠSD Gorek, 3. ŠSD Zrakoplovac, 4. ŠSD Velgor.
ŠSD GVG: Ana Mirenić, Nika Krišto, Lucija Cindrić, Lucija Drezga, Leona Stijaković, Eva Josić, Dora Radman, Nika Jukić, Ana Patljak, Klara Ćosić, Ana Gašparac. Voditelj: Gordan Polan, prof. savjetnik
Foto galerija
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
VVelika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
HOTNEWS
Svestrana Ana iz Lazine – logopedinja, volonterka i glas kao poziv
Ana Šantek, bivša učenica Ekonomske škole Velika Gorica i dobitnica nagrade Zlatna kreda za učenicu godine, jedna je od onih mladih osoba koje ne miruju. Ovo je priča o djevojci iz Lazine Čičke koja svoj glas ne koristi samo da bi se čuo, nego da bi nekome značio.
Iz Lazine Čičke dolazi priča o djevojci koja je već u srednjoškolskim danima pokazala da se trud, talent i znatiželja itekako isplate.
Ana Šantek, bivša učenica Ekonomske škole Velika Gorica i dobitnica nagrade Zlatna kreda za učenicu godine, jedna je od onih mladih osoba koje ne miruju. Dok su drugi još razmišljali što će nakon škole, ona je već pokretala školski podcast, pjevala na vjenčanjima, istraživala glas i gradila iskustva koja danas prirodno vode prema njezinom studiju – logopediji.
Priča o Ani zapravo je priča o tome kako znatiželja, hrabrost i malo onog poznatog “zašto ne?” mogu otvoriti vrata koja možda na početku ni ne vidiš.
U vremenu kad se često pitamo jesu li mladi dovoljno angažirani, jedna djevojka iz našeg kraja tiho, ali uporno gradi svoj put i to tako da se svaka njezina aktivnost prirodno nadovezuje na sljedeću. Kod Ane Šantek ništa nije slučajno.
Ona je jedna od onih mladih osoba zbog kojih shvatiš koliko potencijala ima u našem kraju. I koliko je važno dati priliku, podršku i prostor da taj potencijal raste.
Ovo je priča o djevojci iz Lazine Čičke koja svoj glas ne koristi samo da bi se čuo, nego da bi nekome značio.
Podcast koji je krenuo iz učionice, a završio kao ozbiljna referenca u CV-u
Prije nego što je upisala logopediju, Ana Šantek već je iza sebe imala projekt na kojem bi joj pozavidjeli i stariji kolege: školski podcast koji je pokrenula doslovno iz male učionice.
Danas podcast „Koji faks upisati?“ vodi nova generacija učenika, a Ana to gleda s posebnim zadovoljstvom.
– Jako mi je drago što projekt nije stao našim odlaskom, nego je dobio nastavak. Sada ga preuzima ekipa iz drugog razreda, dok ja imam prostor za neke nove ideje – rekla je Ana.
I tu se već vidi ono što je pokretalo cijelu priču: nije poanta bila u njoj, nego u ideji koja će trajati.
A iza kadra – potpuna gerila produkcija. Snimali su u maloj školskoj učionici koju su na ekranu pretvarali u “mali dnevni boravak”. U stvarnosti? Kamera pričvršćena za školske stolice, improvizirana pozadina na zavjesama i set koji je izgledao uvjerljivo samo dok ga se ne pomakne za koji centimetar. Tko bi došao na snimanje, ostao bi iznenađen koliko je cijela priča zapravo bila kreativna improvizacija. Drugim riječima, low budget, high volja.
Veliku ulogu imalo je i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, koje financira izvannastavne aktivnosti poput sporta, umjetnosti i tehnologije. Ana i ekipa prijavili su se na natječaj i prošli.
– S time smo si kupili opremu, kamere, mikrofone, fotelje, pozadinu, ma sve – rekla je Ana.
Prvi gost došao je preko brata. Studira na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, a predložio je prijatelja koji je preddiplomski završio u Hrvatskoj, a danas studira na Harvard Universityju.
– Ispalo je da nam je prva epizoda bila s dečkom koji je danas na Harvardu – očito znamo prepoznati potencijal – našalila se Ana.
Nakon toga sve se počelo širiti po onom poznatom principu, znam nekoga tko zna nekoga. Ubrzo su pokrili medicinu, stomatologiju, logopediju, FSB, FER i niz drugih fakulteta, donoseći realne, studentske perspektive.
Promocija je išla i preko TikToka, ali s mjerom.
– To je super način da se promoviramo jer nas gosti onda podijele na svom profilu, ali nisam se htjela previše fokusirati na to. Često sam gledala kroz prizmu studentskog zbora da bude realan prikaz faksa, a ne samo neke snimke s TikToka – otkrila je Ana istaknuvši kako cilj nije bio viralnost nego autentičnost.
– Krenula sam s tim kako bismo prikazali kako zapravo funkcionira određeni fakultet i time potaknuli ekipu te im olakšali odabir. To je jako bitna odluka koja može, iako ne mora, odrediti smjer u životu. Svi imamo neke predrasude o fakultetima zbog tračeva koje čujemo, a htjela sam pokazati kako zapravo jest – rekla je Ana.
I nisu svi gosti dolazili s pričom “kod nas je sve savršeno”. Upravo suprotno, govorili su realno, s dobrim i lošim stranama. A nekad su se, kad se za podcast pročulo, javljali i sami.
Iako danas o tome govori smireno, priznaje da odluka o pokretanju podcasta nije bila bez dvojbi. U glavi su se vrtjeli razlozi “zašto ne”, ali kod nje, kaže, uvijek na kraju prevlada ono retoričko “zašto ne?”. Vodi se mišlju da će joj više biti žao stvari koje nije pokušala nego onih koje možda nisu uspjele. Strah od tuđeg mišljenja postoji, ali, kako kaže, nije dovoljno važno da bi je zaustavilo.
Možda najzrelija rečenica koju je izgovorila odnosi se baš na ono što mladi često podcjenjuju: “Sve što napraviš izvan klupe će ti se jako dobro spojiti s onim što ćeš raditi, iako u tom trenu tako ne izgleda.”
Podcast je započeo kao inicijativa za upoznavanje fakulteta i olakšavanje upisa, a završio kao ozbiljna stavka u životopisu. Projekt koji je bio kreativan, organizacijski zahtjevan te komunikacijski i produkcijski intenzivan. Donio joj je sigurnost pred kamerom, vještine vođenja razgovora, umrežavanje, ali i ono najvažnije, potvrdu da se ideje isplati realizirati, čak i kad su kamere pričvršćene za školske stolice.
Glas koji prati “da” – ali u crkvi, ne u sali
Ali to nije sve. U Aninom portfelju postoji još jedna, izrazito osobna priča: pjevanje na vjenčanjima. I to, kako sama naglašava, na vjenčanjima, ne na svadbama.
– Uvijek svi pomisle da pjevam na svadbama, ali ne, pjevam na vjenčanjima – smije se.
Nije, kaže, tip koji bi nastupao na svadbenim feštama. Smatra da osobnost itekako utječe na stil pjevanja, boju glasa i način prenošenja emocije. Budući da je emotivna i suosjećajna, osjeća da joj upravo duhovna glazba najviše pristaje.
– Moraš biti prisutan u tome i znati prenijeti misao, jer duhovna glazba je zapravo molitva. To mi je najljepša činjenica u cijeloj ovoj priči – ističe Ana.
Pjeva, kaže, otkad zna za sebe. U osnovnoj je sve nekako stalo jer nije vidjela gdje bi se dalje razvijala, ali početkom srednje ponovno se priključila crkvenom zboru u Čiču. Upravo je tamo počela ova priča. Poznanica iz zbora i glazbene škole, koja je već pjevala na vjenčanjima, uputila ju je u tome smjeru. Preko nje je i Ana dobila priliku.
Prvi nastup dogodio se sasvim spontano. Paula je trebala biti kuma na jednom vjenčanju i nije mogla pjevati. Predložila je Anu.
– Za to sam se vjenčanje spremala tri mjeseca. Te pjesme sam toliko uvježbavala… Naravno da nije bilo savršeno, ali bilo je predivno. I danas pogledam snimke – rekla je Ana te istaknula kako to vjenčanje pamti kao trenutak u kojem je sve kliknulo.
Vjenčanje je bilo u crkvi Alojzija Stepinca u Velikoj Gorici i upravo je taj nastup bio početak svega. Prilika koja se pojavila neočekivano, ali u savršenom trenutku. I stvarno, Bog uvijek nađe načina.
Danas iza sebe ima tri do četiri godine iskustva. No početak nije bio bajka. Nakon prvog nastupa, sljedeći je došao tek deset mjeseci kasnije. Pa onda jedan u tri mjeseca. “Ne ide to odmah”, priznaje. Sve je raslo polako, kroz preporuke i ono najstarije oglašavanje, od usta do usta. Otvorila je i Instagram profil, ali ključ je bio dobar glas koji se širio među mladencima.
U jednom trenutku vjenčanja su postala mjesečna. Danas ih ima toliko da ponekad, nažalost, mora i odbiti.
Posebnu dimenziju cijeloj priči daje činjenica da najčešće nastupa s tatom. On svira, ona pjeva. Vikendi ih tako vode po cijeloj Hrvatskoj. Spoje nastup i mali izlet, stanu na kavu putem, upoznaju nova mjesta i ljude.
Iako iza sebe ima velik broj otpjevanih vjenčanja, trema ne nestaje. Zapravo, kaže da je na vjenčanjima trema veća nego na natjecanjima ili drugim nastupima.
– Ja bih jako pomno birala tko bi meni pjevao na vjenčanju. Zato mi je spoznaja da netko baš mene odabere predivna – rekla je Ana.
Zato to naziva najljepšim “poslom” na svijetu – iako ga, iskreno, uopće ne želi zvati poslom.
– Uvijek mi je žao to naplatiti, jer meni je to takav doživljaj da bih najradije ja njima platila samo da mogu sudjelovati – istaknula je Ana te kaže da je razlog taj što uljepšava jedan od najvažnijih trenutaka u nečijem životu. Sudjeluje u danu koji je mladenka možda sanjala godinama.
Uz vjenčanja, Ana nastupa i na različitim glazbenim događanjima, poput festivala Prvi glas Zagorja, gdje se fotografirala s voditeljem Mirkom Fodorom.
Glas kao poziv: Od mikrofona do logopedije
Iako je završila Ekonomsku školu u Velikoj Gorici i jedno vrijeme očekivala da će nastaviti u tom smjeru, odluka je na kraju pala na nešto sasvim drugo. Danas studira logopediju i to nimalo slučajno. Do te je odluke došla još prije nego što je snimila podcast epizodu o tom fakultetu, kroz razgovore sa studentima i vlastito promišljanje o tome gdje se dugoročno vidi.
Logopedija joj se, kaže, pokazala kao logičan izbor. Cijeli život bavi se glasom, kroz pjevanje, istraživanje vokalne tehnike, izražavanje emocije. Upravo je glas u središtu ove interdisciplinarne znanosti koja spaja medicinu, psihologiju, pedagogiju i lingvistiku. Kod nje se tako spojila kreativnost i znanost, emocija i struktura.
Zanimljivo je i to da svoju odluku nije dijelila sa svima. Svjesna koliko je logopedija jedan od najtraženijih studija u Hrvatskoj, planove je zadržala za uzak krug ljudi. Čak je i u podcast epizodi o tom fakultetu pazila da ostane objektivna, iako je već tada znala da je to njezin smjer. Taj pristup, tiho raditi, a glasno ostvariti dosta govori o njoj.
Za srednju školu kaže da joj je bila lijepa, ali studentski život opisuje kao predivan. A kad se sve zbroji, od podcasta, preko pjevanja, do studija, ispada da se cijela njezina priča zapravo vrti oko glasa. Samo sada taj glas dobiva i znanstvenu dimenziju.
Tamo gdje glas dobiva smisao
Za kraj, možda i najtiši, ali najvažniji dio njezine priče.
Ana danas volontira u Centru za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica. Naravno, i to je nekako došlo prirodno, kao produžetak svega što već radi. Kod nje se stvari ne događaju stihijski; svaka nova stepenica logično se nadovezuje na prethodnu.
Prije upisa na logopediju htjela je provjeriti kako izgleda prijemni ispit i što se zapravo traži. Nazvala je logopedicu iz Centra, objasnila situaciju i pitala može li doći na razgovor, čisto da iz prve ruke vidi kako izgleda rad u struci. Umjesto kratkog savjeta dobila je poziv na edukaciju isti dan. Tako je, bez velikog plana, započelo volontiranje.
Iako u tom trenutku, usred mature i priprema za fakultet, nije razmišljala o dodatnim obvezama, odlučila je prihvatiti priliku. Želja za logopedijom bila je jača. A rad s predškolcima, upravo ono što je zanima, pokazao se kao idealna “praksa” i prije same prakse.
Danas radi u grupi predškolaca kojima je odgođen polazak u školu zbog govornih teškoća, što joj je posebno dragocjeno jer je izravno povezano sa strukom. U Centru je sudjelovala i u programima za buduće prvašiće koje pripremaju za školu, ali i za učenike od trećeg do petog razreda koji se suočavaju s poteškoćama u ponašanju ili socijalizaciji. S njima kroz radionice uče prepoznavati i imenovati emocije, razvijati samokontrolu, nositi se s ljutnjom, rješavati sukobe razgovorom, graditi samopouzdanje i osjećaj pripadnosti. Male, ali važne vještine koje često čine veliku razliku.
Jedna joj je situacija posebno ostala urezana. Na jednoj radionici djevojčica joj je izradila narukvicu. Ana ju je nosila tijekom učenja i priprema za prijemni ispit. Kaže da joj je baš ta narukvica bila dodatna motivacija, podsjetnik zašto želi taj poziv i za koga ga želi raditi.
Još jedan dokaz da je veći propust ne pokušati nego pokušati pa ne uspjeti.
Volontiranje, kaže, možda zvuči kao klišej u rečenici “ja volontiram”, ali u stvarnosti je daleko od toga. To je prostor učenja, rasta i konkretne pomoći drugima, ali i sebi. U njezinu slučaju, to je i mjesto gdje se sve njezine priče spajaju u jednu: glas, djeca, znanje i želja da ono što voli ima smisao.
HOTNEWS
Potraga za Sivkom! Odlutala u centru Gorice, vlasnici traže pomoć
“Možda nekome izgleda kao „obična“ mačka, no za nas je ona neprocjenjiva. Ne tražimo krivca, samo želimo znati gdje je i je li živa i sigurna”
U centru Velike Gorice traje tiha, ali bolna potraga. U blizini Doma zdravlja, 18. veljače nestala je Sivka – mačka koja je vlasnicima puno više od kućnog ljubimca, ona je član obitelji..
Sivka je ženka stara oko pet godina, teška približno 4,5 kilograma, mršavije građe i plahe naravi. Ne prilazi nepoznatima, povučena je i oprezna. Sterilizirana je, ali u trenutku nestanka nije bila mikročipirana.
– Možda nekome izgleda kao „obična“ mačka, no za nas je ona neprocjenjiva. Udomljena je s ulice, prošla je mnogo nedaća, ali je unatoč svemu ostala nježna i privržena – poručuju shrvani vlasnici, kojima je svaka minuta potrage za njom dragocjena.
Nalazniku nude novčanu nagradu i, kako kažu, doživotnu zahvalnost.
Postoji mogućnost da ju je netko, iz dobre namjere, sklonio misleći da je napuštena. Ako je to slučaj, vlasnici mole da im se osoba javi bez straha i bez objašnjenja.
– Ne tražimo krivca, samo želimo znati gdje je i je li živa i sigurna – poručuju.
Obitelj je kontaktirala udruge i organizacije za zaštitu životinja, ali zasad nema novih tragova. Poseban apel upućuju veterinarima, veterinarskim tehničarima i volonterima na području Velike Gorice da obrate pažnju ako im bude dovedena mačka koja odgovara opisu.
Ako ste vidjeli Sivku ili imate bilo kakvu informaciju, ne oklijevajte. Jedan poziv može ovoj obitelji vratiti ono što im najviše nedostaje – njihovu Sivku.
Gospodarstvo
FOTO Nastavak radova energetske obnove na stambenoj zgradi Trg grada Vukovara 1-7
Gradsko stambeno gospodarstvo Velika Gorica izvršilo je prijavu na Poziv na dodjelu bespovratnih sredstava „Energetska obnova višestambenih zgrada“ Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine.
Nastavljaju se radovi na projektu Energetska obnova višestambene zgrade Trg grada Vukovara 1-7 u Velikoj Gorici, drugoj zgradi za koju su ostvarena bespovratna sredstva u okviru Nacionalnog plana opravka i otpornosti Obnova zgrada.
Bespovratna sredstva su dodjeljivana iz Mehanizma za oporavak i otpornost u okviru instrumenta „EU slijedeće generacije“.
Iskazanom voljom suvlasnika/stanara stambene zgrade, Gradsko stambeno gospodarstvo Velika Gorica izvršilo je prijavu na Poziv na dodjelu bespovratnih sredstava „Energetska obnova višestambenih zgrada“ Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine.
Odlukom suvlasnika radovi će obuhvaćati: rekonstrukciju vanjske ovojnice – vanjskih zidova i ravnih krovova, rekonstrukciju ovojnice grijanih prostora prema negrijanima.
Cilj izvođenja radova je povećanje energetske učinkovitosti i dekarbonizacija zgrada, odnosno smanjenje potrošnje električne energije i emisije CO2, te ostvarenje uštede potrebne energije od minimalno 50% Qh,nd.
U skladu s odredbama Poziva, kao opravdani i financijski prihvatljivi radovi izvodi se: obnova pročelja zgrade, sanacija ravnog krova zgrade, toplinska sanacija omotača grijanog dijela prema unutarnjim negrijanim prostorima, zamjena dijela postojeće stolarije nezadovoljavajućih karakteristika novom te razni vezni radovi.
Svrha radova:
Energetska obnova je proces kojim se postiže poboljšanje energetske učinkovitosti uz samu mogućnost korištenja obnovljivih izvora energije. Poboljšanjem energetske učinkovitosti smanjuje se potrošnja energije i emisija stakleničkih plinova čime doprinosimo očuvanju okoliša.
Energetska obnova takvih zgrada je važna jer se time ostvaruje energetska učinkovitost zgrade što rezultira nižim troškovima energije, dok sam vizualni izgled obnovljene zgrade doprinosi atraktivnosti kako naselja tako i grada u cjelini.
Gradsko stambeno gospodarstvo Velika Gorica d.o.o. je u cilju poboljšanja kvalitete pružanja svojih usluga, u proteklih 7 godina, usmjerilo svoje djelovanje projektima energetske obnove višestambenih zgrada s ciljem poboljšanja energetske učinkovitosti kako bi unaprijedili kulturu stanovanja i poboljšali kvalitetu života svih korisnika te smanjili troškove za energiju.
-
Vijestiprije 2 dana(EKSLUZIVNO) Goričan iz Dubaija – “Mediji krivo prenose, evo što se zapravo događa”
-
Sportprije 5 danaNogomet u blatu
-
HOTNEWSprije 1 danTko u Velikoj Gorici ima pravo na naknadu za troškove stanovanja?
-
Sportprije 3 danaGalovićev rani pogodak odveo Polet u četvrtfinale Kupa NSVG