Sport

Dora se vratila kući s broncom: ‘A sve je počelo zbog jednog dočeka…’

Dora Krsnik svoju rukometnu priču započela je u ŽRK gorici, prvi trening odradila je u OŠ Nikole Hribara, a danas je dio reprezentacije koja izaziva divljenje cijele Hrvatske… Nakon što je osvojila broncu na Europskom prvenstvu u Danskoj, stigla je kući na nekoliko dana

Objavljeno

prije 4 godine

22. prosinca 2020.

Objavio/la

Marko Vidalina

Kao što to već ide kod Hrvata, samo nekoliko dana, nekoliko sjajnih utakmica i pobjeda hrvatske reprezentacije bilo je dovoljno da nacija odjedanput poludi za ženskim rukometom. Djevojke koje su godinama bile u pozadini, daleko od naslovnih stranica, doslovno preko noći prometnule su se u nacionalne sportske heroine, u sportašice kojima se svi dive… I, na kraju priče, osvajačice brončane medalje na Europskom prvenstvu, u jednoj od najljepših i najluđih priča u povijesti hrvatskog sporta.

A među njima, na ponos svih nas iz ovoga grada, našla se i Dora Krsnik. Velikogoričanka koja je ove godine navršila 28 godina, rukometašica iza koje je vrhunska karijera. Međutim, takva smo mi sportska publika, moralo se dogoditi ovako nešto veliko, jedna ovakva medalja, da bi Goričani uopće postali svjesni da je Dora naša, domaća cura.

– Je, činjenica je da se naglo povećao interes za sve nas, ali u neku ruku mi je to i logično, budući da u prošlosti rezultatima baš i nismo zaslužile veliku pozornost – kaže Dora.

Svijet rukometa šokirale su sjajne Hrvatice, reprezentacija koja u godinama iza nas nikako nije mogla do nekog važnog rezultata, a sad je odjedanput eksplodirala.

– Dugo sam već u reprezentaciji, bila sam tu i za Europsko prvenstvo prije četiri godine, ali nekako mi se čini da atmosfera među nama nikad nije bila ovakva. I u tome je vjerojatno tajna uspjeha. Jako smo bliske međusobno, razmijemo se na terenu i izvan njega, jako smo bliske… Uostalom, većinu ovih cura poznajem već godinama, s nekima od njih igrala sam i dok sam imala 16 godina, a sad se sve nekako posložilo. Rekla bih da su se okupili pravi ljudi na pravome mjestu u pravo vrijeme – govori Dora.

Već godinama igra na najvišoj razini rukometa, a danas je igračica francuskoga kluba Plan de Cuques, u koji je stigla nakon što je igrala Ligu prvakinja u dresu Podravke, a zatim i slovenskoga Krima. A sve je počelo doma, u njezinoj Velikoj Gorici, s jednim vrlo konkretnim povodom.

– Bilo je to nakon Svjetskog prvenstva 2003. godine, kad su dečki osvojili zlato u Portugalu. Ne bih baš rekla da sam se zaljubila u rukomet gledajući Balića, Metličića, Džombu i ekipu, tad 11-godišnju djevojčicu zapravo je oduševio doček koji su dečki imali kad su se vratili kući. Gledajući te scene, poželjela sam i sama jednog dana doživjeti tako nešto, pa sam odmah rekla mami: ‘Ja bi da me upišete na rukomet!’ Mama je odmah uzela telefon, krenula zvati i raspitivati se, a na kraju sam završila na treningu u dvorani OŠ Nikole Hribara. Prvi trener bio mi je Ivan Jusup, a sjećam se i da me mama nakon prvog treninga pitala koju sam poziciju igrala, a ja nisam imala pojma što joj odgovoriti, ha, ha – kroz smijeh priča Dora.

Vrlo brzo je polovila sve što je potrebno da se počne razvijati i napredovati kao rukometašica, da bi se na kraju razvila u jednu od najraznovrsnijih igračica u svijetu ženskog rukometa općenito. Ne sjeća se prve pozicije, ali puno je bitnije da danas može odigrati praktički na svim pozicijama, da je treneri obožavaju.

– U ŽRK Gorici ostala sam, ako se ne varam, sve do drugog srednje. Prošla sam sve mlađe kategorije, a već početkom srednje škole, sa samo 15 godina, debitirala sam za seniorke, za koje su tad igrale i starije cure poput Višnje Perković, Zlate Pokupec, Andreje Ćosović… Često se događalo da u jednom vikendu odigram i četiri, pet utakmica, na što su roditelji ludovali. Mama mi je znala čak i zabranjivati da igram baš sve, ali tu bi dolazilo i do svađa, jer nisam željela propustiti niti jednu priliku da igram rukomet. Sjećam se da jedanput zbog loših ocjena nisam smjela na treninge, na utakmice… E, to je bio pravi rat u kući – prisjeća se hrvatska reprezentativka, cura koja je ponos grada.

Nakon osnovne škole upisala je velikogoričku Gimnaziju, a tu se nastavilo ono što je vrijedilo i u osnovnoj.

– Imala sam sreću što sam i u osnovnoj i u srednjoj školi imala razrednice koje su me maksimalno podržavale, puštale na treninge, davale vjetar u leđa. Evo, i danas mi obje razrednice pošalju poruku i čestitaju nakon svake dobre utakmice, što me svaki put iskreno razveseli – govori Dora.

Sa 16 godina otišla je na kamp HRS-a u Crikvenicu, jedva je roditelje nagovorila da joj to omoguće, a upravo na tom kampu dogodila se i velika prekretnica.

– U to vrijeme igrala sam drugu ligu za Goricu, bila je to prilično dobra ekipa, ali na tom sam kampu upoznala trenericu iz Trešnjevka, koja me pozvala u svoj klub. Zvala me i Lokomotiva, i oni su me primjetili, ali zbog te trenerice sam otišla u Trešnjevku. Doduše, nisam se previše tamo zadržala, vrlo brzo sam ipak završila u Lokomotivi, zajedno s tom trenericom.

Borila se za svoje mjesto pod suncem u jednom od dva najveća ženska rukometna kluba u državi, no do zastoja je došlo kad je klupu Lokomotive preuzeo Irfan Smajlagić, koji u Dori Krsnik nije vidio kvalitetu za svoju ekipu.

– Doveli su dosta igračica sa strane, a nas mlađe su odlučili poslati na posudbu. Isprva na to nisam pristala, vjerovala sam da sam dovoljno dobra da igram za Lokomotivu, no na kraju sam ipak završila u Zelini. I ispalo je sjajno. Odigrale smo izvrsnu sezonu, uspjele pobijediti i Lokomotivu i Podravku, a nakon te sezone pozvali su me upravo iz Podravke. I tu je započela nova era, tri godine sam provela u Koprivnici, zaigrala po prvi put u Ligi prvakinja… – kaže Dora.

Sljedeći korak bio je odlazak u ljubljanski Krim, na još višu razinu.

– Uživala sam u Sloveniji, imale smo jako dobru ekipu, s kojom sam izborila i drugu fazu Lige prvakinja, a dobro je i to što Ljubljana nije predaleko, pa sam svaki vikend mogla malo doći kući, u Goricu, što mi je uvijek bilo jako važno – govori Dora.

Sljedeća prilika otvorila se kad je došla ponuda iz Francuske. Plan de Cuques je klub iz Marseillea, u kojem Dora živi već drugu sezonu. I uživa.

– Marseille je poseban grad, život tamo je zaista ugodan. Klimom, ali i izgledom, podsjeća me na našu Dalmaciju, pogotovo na Split. Uostalom, i tamo se sve vrti oko nogometa, svi su ludi za Olimpique Marseilleom jednako kao u Splitu za Hajdukom – kaže Dora, koja stigne uživati i u suncu, moru, lijepim plažama, uvalama…

– Uspjela sam u međuvremenu naučiti i francuski, iako zasad i dalje bolje stojim s razumijevanjem nego s pričanjem, ali i to će se uskoro promijeniti. U cijelom gradu, otkad sam tamo, nisam srela niti jednog čovjeka koji priča našim jezikom, tako da ni nisam imala drugu opciju nego što prije savladati jezik.

Najveća muka u ovoj godini, kao i svima nama, definitivno je ta grozna korona, koja je u njezinu slučaju donijela i neke impozantne brojke.

– Otkad je sve ovo krenulo, mislim da sam se testirala otprilike 60 puta! Kad smo u srpnju krenuli s pripremama, testirali smo se po dvaput tjedno, a sad na Europskom prvenstvu testiraju nas svaka dva dana, tako da sam možda i prešla brojku od 60… Ali dobro, tako to ide, nadam se samo da cijela ova situacija neće utjecati na moj klub, da će se sve nastaviti po planu.

Ako se nešto i dogodi, za Doru Krsnik se ne treba brinuti. Ponuda drugih klubova već ima, a bit će ih još i više nakon svega što je prikazala na europskoj smotri u Danskoj. Međutim, gdje god otišla, gdje god završila, uvijek će se najradije vraćati kući.

– Da, to mi je jako važno, svaki taj trenutak proveden s obitelji i prijateljima iz djetinjstva. Život nas je razdvojio u velikoj mjeri, svatko je otišao na svoju stranu, no baš zato mi je posebno zadovoljstvo sjesti u Leggiero na kavu, otići u Dobar dan na večernju cugu, družiti se s dragim ljudima… Jako volim svoj grad, svoje Bratstvo, u kojem sam odrasla – emotivna je Dora.

S prijateljicama iz djetinjstva, među kojima su Sandra Dandić i Lukrecija Čurek, poznata imena iz goričkog ženskog rukometa, bila je i prvakinja Hrvatske u rukometu na pijesku, no voli se Dora i odmaknuti od rukometa, opustiti se pred ekranom ili u četveronožnom društvu.

– Jako volim filmove i serije, puno toga pogledam u slobodno vrijeme, a jako volim i životinje. U Marseilleu imamo jednu mačku koja je zapravo zajednička, od svih susjeda, ali nekako je najviše kod mene. Kao da je osjetila da mi treba društvo u trenucima kad sam tek došla, kad nisam nikoga poznavala… Iako, nije ona jedina, još četiri, pet mačaka dođe kod mene na hranjenje i druženje, povremeno navrati. Općenito jako volim životinje – predstavlja se Dora.

Osim životinja, jako voli i nogomet.

– Da, luda sam za nogometom! Velika sam navijačica Barcelone i Lea Messija, iako volim reći da sam velika navijačica Barcelone koja nikad nije bila u Barceloni. Evo, sljedeće godine je Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, nadam se da će se i to promijeniti, da ću konačno posjetiti i taj grad.

Osim Messija i društva, prati Dora Krsnik i Dvornekovića i društvo…

– Naravno, gledam nogometaše Gorice kad god mogu, kad god uspijem pronaći nekakav ‘stream’. Ako i ne uspijem, uvijek sam u toku s rezultatima, oduševljavaju me dečki iz HNK Gorice – zaključuje Dora.

Došla je malo kući nakon završetka bajke u Danskoj, nekoliko dana će se odmoriti uz maminu kuhinju, a onda slijedi nastavak sezone, novi izazovi za ovu sjajnu Velikogoričanku. Ponos grada!

Povezane teme:dora krsnik hotnews

Sport

FOTO Vatrogasac 13. porazom završio jesensku polusezonu 2024

Objavljeno

prije 3 sata

24. studenoga 2024.

Objavio/la

David Jolić

Vatrogasac je u posljednjem 15. kolu Jedinstvene 1.županijske nogometne lige visoko poražen (0:5) u susretu s Mladost Obrezinom i tako nastavio poražavajući niz u jesenskoj polusezoni 2024.