Vijesti
Maja Mačinko – Tehnička kultura njena je ljubav, a u NASA-i je kao doma
Profesorica je informatike, fizike i tehničke kulture.
Svjetski je dan učitelja. Zanimanja bez kojeg ne bi bilo ni svih ostalih. A kad naiđete na nekoga tko svoj poziv živi 24 sata dnevno sedam dana u tjednu onda to ne smije proći nezapaženo. U svijetu tehničke kulture teško da netko nije čuo za Maju Mačinko.
Kako kaže, dio djetinjstva provela je u Slavoniji, u Slavonskom Brodu, a onda su roditelji trbuhom za kruhom preselili u Istru.
-U trećem osnovne sam dakle promijenila sredinu, nisam tu djecu u razredu ništa razumjela, čakavica, baš je bilo teško. Trebalo je vremena da se oni priviknu na mene, a i ja na njih.- kaže Mačinko.
Nakon OŠ Joakima Rakovca upisala je Gimnaziju u Poreču.
-Iskreno da me netko tada pitao što ću raditi u životu, znala bih reći što sigurno neću, a to je da nikad neću raditi u školi. Nema šanse, fuj škola, fuj biti profesor, strašno. Uvijek sam bila više za jezike, umjetnost. U cijelom spletu okolnosti kako sam istraživala što ću upisati na faksu, dala sam papire i na fiziku i politehniku u Rijeci, došla na prijemni u Zagreb, no, kako mi se nije svidjela ekipa na Filozofskom fakultetu, bili su mi predrugačiji, odlučila sam upisati fiziku. Nakon mjesec dana totalno sam bila zaljubljena u fiziku, tehniku, pokuse, to mi je baš bilo super. Zanimljivo u cijeloj priči je da sam kroz srednju imala dva iz matematike, a tri iz fizike, apsolutno me to nije zanimalo.- prepričava nam, te ističe kako neće nikada zaboraviti kad joj je jedna profesorica na metodici koja je slovila za najstrožu na fakultetu rekla da ona iza nje vidi trideset uspješnih generacija djece. Smatrala je to tada kao pretjerivanje, ali sad je očito da je ona prepoznala nešto što tada nije ni sanjala.
-Sasvim slučajno došla sam u školu, a danas taj posao ne bih mijenjala nizašto na svijetu. Kao apsolvent sam radila u Istri u tri osnovne škole, zarađivala za džeparac i učila za zadnje ispite, a onda sam vidjela oglas za Veliku Goricu. Pojma nisam imala gdje je to i kako tamo doći. Poslala sam papire kao apsolvent i tada je ravnatelj OŠ Eugena Kvaternika bio Ivica Gazdić, on me nazvao i pitao kad mogu doći raditi. Nikada neću zaboraviti, prvi dan, objašnjavao mi je na koji bus moram ići da dođem do posla.
Kolektiv ju je oduševio na prvu, ravnatelj je, kaže, bio motivator, bio je super za “trknute” poput nje.
-Uvijek kad si došao s nekom novom idejom da nešto želiš raditi, da trebaš opremu, on bi to nabavio. Sjećam se kupio mi je prve robote koji su tad bili, pa sam ih nosila doma, a onda sva sretna natrag na nastavu djeci.
Predavala je tamo tehnički i informatiku.
-Kvaternik mi je najdraža škola u kojoj sam radila, ali spletom nekih oklonosti sada sam u Zagrebu u OŠ Ivana Cankara. Bilo mi je emotivno jako teško otići,a otišla sam samo zato jer mi je sadašnja škola puno bliže i jednostavnije mi je. No, i dalje sam u Gorici, imamo udrugu, radimo radionice.
Udruga je Turopoljski tehničari, svima znana kao TurTeh kojoj je Maja jedna od osnivačica. -U početku su to bile vikend radionice, ali teško je to funkcioniralo zbog svih aktivnosti koje djeca imaju tada, pa smo se nekako okrenuli da to bude kad su uglavnom na praznicima, ali imamo i pripremne radionice kad je netko natjecanje. A prošle godine smo odlučili pokrivati unutar škola, što matične, što područne. Imamo puno planova, no, korona nas sad dosta sputava, ali opcija online je tu, pa ćemo Svjetski tjedan svemira tako odraditi.
Osim što predaje u školi, rada u udruzi, radionica, Maja piše i udžbenike, pet godina je urednica za tehničku kulturu, radi priručnike, kutije, materijale, vježbe…
-Prepoznali su me, čuli su za mene i zvali me. Bio je to još jedan izazov na koji sam pristala, i moram priznati da na taj rad gledam drugačijim očima, vrlo je teško stvoriti finalni proizvod. Super mi je jer znam da sam ja ta koja je dala svoj mali doprinos da djeci bude kreativnija nastava, a uz sve to mogu testirati na svojim učenicima.
Bila je STEM edukator kad je krenula MicroBit revolucija, kaže da je tad doslovno živjela u automobilu šest mjeseci jer je svaki dan putovala posvuda i držala edukacije. Jedna od anegdota iz tog perioda, u jednoj od knjižnica u kojoj sam držala edukaciju, jedna žena MicroBit nije htjela primiti u ruke jer se bojala da će ju stresti struja.
Također radi u Hrvatskom robotičkom savezu, radila je u Kraljevici na ljetnim školama tehničke kulture, pisala zadatke za državno natjecanje iz automatike. Novo otkriće su joj e-Twinning projekti, riječ je o platformi gdje se povezuju nastavnici iz cijele Europe.
Projekt na koji je posebno ponosna je Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti, nastao prije tri godine. Naime Maja je bila prva Hrvatica koju je američka ambasada nominirala za trotjednu stipendiju – putovanje u Ameriku, zvala se International Visitor Leadership Programme u kategoriji Hidden no more: Advancing Woman is STEAM fields. Cilj je bio odabrati 50 žena iz 50 različitih zemalja svijeta koje su lideri u steamu u svojoj zemlji i koje će se vratiti u svoju zemlju i nastaviti promovirati steam po cijeloj svojoj državi.
-To je stipendija za koju se ne možeš prijaviti, nego oni prepoznaju tvoj rad i dobila sam taj poziv, prošla tri komisije i dobila stipendiju! To iskustvo me promijenilo, obišli smo 50-ak institucija, a mi smo ostale povezane i danas i čujemo se, tako sam ja pokrenula taj projekt gdje je bilo jako puno gostiju, organizirala sam okrugli stol na temu Izazovi današnjice žena u znanosti. Imali smo niz predavanja, radionica, sajam inovacija…Sljedeće godine u veljači ponovno će biti taj event.
Prije pet godina radila je na Međunarodnom robotičkom kampu za srednjoškolce u Rijeci gdje su bili predavači iz raznih zemalja svijeta, među njima i Chuck Bergh koji je glavni inženjer u NASA-i koji je između ostaloga radio na Curiosity roveru koji se trenutno nalazi na Marsu, kad se vratio u Ameriku, oduševljen Majinim entuzijazmom, uputio joj je poziv da dođe u NASU kad god bude imala priliku. Nije trebalo dugo, štedjela je cijelu godinu za avionsku kartu.
Tehnologija tamo nije ni blizu onog što gledamo na tv-u, kaže.
-To je sve staro bar 30 godina, jer sav ova moderna tehnologija ne preživljava zračenja u svemiru. Super mi je bila i činjenica da je robotska ruka tog rovera koji se nalazi na Marsu napravljena od 500-tinjak udica za pecanje!
Ima li Maja slobodnog vremena? Ima! Putuje po svijetu, najljepša zemlja bio je Island, a najzabavnija je bila Rusija.
-Osjećala sam se kao doma. Oni su zapeli u sustavu od prije 15,20 godina, pa me puno toga podsjetilo na djetinjstvo. Jako su srdačni, ni u jednom trenutku me nije bilo strah. To mi je društveno baš najzanimljivija zemlja. Island me ostavio bez teksta, obišla sam cijeli sjeverni dio autom. Jedno odlično iskustvo je bila vožnja tunelom kroz vulkan, a u graduu su staru školu pretvorili u hostel gdje sam bila jedini gost.
Kako je bila u Las Vegasu, priznaje nije se udala, ali je pokušala kockati, uložila je pet dolara, no nije ništa zaradila, ali zabavila se poprilično. Hrvatska joj je ipak najljepša zemlja na svijetu jer imamo i more, i planine, i našu ravnicu.
Voli prirodu, planinari, biciklira, trčala je, malo je u posljednje vrijeme, kaže usporila, ali namjerava se opet pokrenuti.
-Pogled s planina je pravo punjenje baterija a trčanje je ispušni ventil, slušalice u uši i lagano svojim tempom. I samo da mi je priroda.
Za kraj smo ostavili nagrade kojih je uistinu puno. Osim američke stipendije, ove godine je opet, drugu godinu zaredom dobila nagradu za najuspješnijeg obrazovnog djelatnika, najdraža joj je nagrada Fausta Vrančića, inače najveća nagrada u tehničkoj kulturi za koju je prvi put čula na faksu i mislila je da će ju i ona možda u mirovini dobiti, ali postigla je to priznanje ipak puno prije. Tu je i nagrada Hrvatskog robotičkog saveza za promicanje stvaralaštva u robotici, a prva nagrada ikad bila je nagrada Rudolfa Perešina, nakon svega tri rada u Velikoj Gorici. Digitalno obrazovni sadržaji su joj također nagrađeni.
-Najveća nagrada su mi djeca kad upišu srednju školu i fakultet i kad mi dođu sretna, a rečenica koja mi se urezala u sjećanje, jedne je mame, koja mi je došla zahvaliti i reći da svojeg sina nikad nije vidjela da tako sretan ide u školu i iz škole. – poručuje Mačinko za kraj.
HOTNEWS
Rekonstrukcija u Kučama – Ulica Franje Lučića zatvara se na više mjeseci
Projekt vrijedan 1,33 milijuna eura trajat će 210 dana.
Sport
Gorica u Maksimiru: ‘Hajduk smo već zaboravili, a s Lokosima će biti u pet deka’
Nogometaši Gorice u petak od 18 sati u Maksimiru otvaraju 21. kolo SupeSport HNL-a ogledom s Lokomotivom, protivnikom s kojim su ove sezone Goričani najbolje prolazili: dvije utakmice, dvije pobjede, sedam komada…
Sport
Pobjedom protiv psihičkih barijera: Goričani stotkom slomili Amforu
Košarkaši Gorice pobijedili su makarsku Amforu 100-88 na parketu Gradske dvorane i time se vratili na pobjedničke staze nakon dva uzastopna gostujuća poraza. Borna Dramalija predvodio je Goričane…
Sport
Iz Rijeke u Goricu! Četvrto zimsko pojačanje moglo bi biti i najveće…
Novi igrač HNK Gorice postao je Bruno Bogojević, 27-godišnjak iz Koprivnice koji je prošle sezone osvojio dvostruku titulu s Rijekom. U Veliku Goricu stiže kao četvrti novi igrač, nakon Šahinovića, Sulea i Epaillyja…
Na Rujevicu igrači Gorice puno češće odlaze nego što s nje u Goricu dolaze – znaju ponešto o tome Fruk, Ndockyt, Rukavina, možda i Janković i Jurić… – ali ovoga puta priča se okrenula. Iz Rijeke u Goricu je stigao Bruno Bogojević, 27-godišnji polivalentni bočni igrač, stigao je kao četvrto zimsko pojačanje, a lako je moguće da se pokaže i kao najveće pojačanje od svih dosad pristiglih novih igrača.
– Moramo dovesti još par igrača, treba nam to da dobijemo dodatnu kvalitetu, ali i proširimo konkurenciju, jer time će i treninzi biti bolji – ponavljao je u posljednje vrijeme više puta trener Mario Carević.
U Bruni Bogojević dobio je, kako sad stvari izgledaju, sve što je tražio. Dobio je iskusnog igrača dokazane kvalitete, koji će biti konkurencija sjajnom Žanu Trontelju, ali i opcija za lijevi bok. Bogojević je tijekom karijere pokazao da može odraditi posao i lijevo i desno, i defenzivnije i ofenzivnije, a takve igrače uvijek je dobro imati. U natjecateljskom je ritmu, dolazi nakon odrađenih priprema s Rijekom i sve govori da bi mogao biti “plug in” pojačanje, igrač koji odmah može u akciju. Možda već u petak kontra Lokomotive dobije poneku minutu…
“HNK Gorica s velikim zadovoljstvom objavljuje da je novi igrač našeg kluba postao Bruno Bogojević! Iskusni krilni igrač potpisao je ugovor s Goricom i odmah se stavio na raspolaganje stručnom stožeru”, objavili su iz kluba.
“Bogojević u Veliku Goricu dolazi s bogatim prvoligaškim iskustvom i dokazanim pobjedničkim mentalitetom. Nogometno je stasao u NK Slaven Belupo, gdje je godinama bio standardan prvotimac i jedan od najkonstantnijih igrača momčadi. S više od 130 službenih nastupa u HNL-u, profilirao se kao pouzdano i energično rješenje na bočnim pozicijama”, dodaje se u objavi.
Bogojević je bivši U-19 i U-21 reprezentativac, osvajač dvostruke krune s Rijekom prošle sezone, osjetio je i europske utakmice… Još detaljnije predstavili su ga iz kluba:
“Riječ je o igraču koji se odlično snalazi duž obaju bokova te je sposoban kvalitetno odgovoriti zahtjevima i u ofenzivnom i u defenzivnom dijelu igre. Jednako je opasan kada napada prostor i sudjeluje u završnici akcija, kao i kad pomaže momčadi u fazi obrane, zatvara koridor i sudjeluje u presingu. Njegova energija, disciplina i radna etika omogućuju mu veliku taktičku fleksibilnost.
Dolaskom Brune Bogojevića HNK Gorica dobiva iskustvo, energiju i dodatnu širinu kadra, ali i igrača naviklog na borbu za trofeje i visoke ciljeve. Njegov pobjednički mentalitet i radna etika savršeno se uklapaju u ambicije našeg kluba.”
Bruno, dobrodošao u Goricu!
-
Vijestiprije 2 danaHitna mijenja rutu – pacijenti iz Velike Gorice privremeno preusmjereni u KB Dubrava
-
Vijestiprije 3 danaVIDEO Gužva na ulazu u Veliku Goricu, kolona duga kilometar, vozi se jednim trakom
-
Sportprije 5 danaBuna kreće u pripreme za ambiciozno proljeće
-
Vijestiprije 4 danaNovi detalji slučaja iz Lukavca! Osobe sa snimke nisu odgovorne za smrt štenaca