Ponedjeljak je bio dan kad su gorički srednjoškolci koji se žele baviti glumom imali priliku doći na upise u dramski program u dvoranu Galženica, a tamo ih je dočekala buduća mentorica, poznata hrvatska glumica Karmen Sunčana Lovrić. Ujedno je to bila prilika da malo doznamo kakav je bio njen životni put od djetinjstva do velikih glumačkih ostvarenja.
– Bila sam uvijek jako zaigrana, znatiželjna i samostalna zapravo. Moji roditelji su i mene i sestru odgajali tako da smo od malih nogu znale i skuhati, riješiti zadaću i pobrinuti se za sebe. Tako me prvi dan osnovne škole tata odveo u školu, pitao jesam li zapamtila put i kad sam rekla da jesam, dobila sam ključ oko vrata i dalje sve sama. Sama sam se upisivala u izvannastavne aktivnosti, nisu me roditelji nešto pretjerano kontrolirali, davali su mi jako puno slobode. Imala sam jako sretno djetinjstvo i roditelje koji su me podržavali, puštali me da nekako sama tražim svoj put. Išla sam u goričku gimnaziju, nakon koje sam znala da želim na glumu. Zapravo sam htjela prije svega htjela ići u primjenjenu srednju, ali kako smo živjeli u Gorici moji su mislili da će to biti previše putovanja za mene tako da mi to nisu dozvolili i smatrali su da je gimnazija najbolji izbor. Urgirali su i oko upisa u fakultet, dosta godina sam zato studirala fakultet koji me nije zanimao, sociologiju i filozofiju. Sociologija mi je zapravo bila i zanimljiva, dok filozofija nikako. Nakon prve godine počela sam voditi bitke sa roditeljima kako to nije to i da se zaista želim baviti glumom – prisjeća se Lovrić.
Glumom se počela baviti sasvim nenadano. S 10 godina htjela je svirati klavir i bila je na prijemnom u Umjetničkoj školi Franje Lučića.
– Tada su primali samo četvero djece, ja sam prošla na tom prijemnom, no kako kod kuće nisam imala ni klavir, ni pianino, a roditelji mi to nisu mogli priuštiti jednostavno su mi rekli da ne mogu ići na klavir. Po izlasku iz glazbene škole onako razočarana, na vratima sam ugledala plakat za dramsku sekciju, mama me pitala želim li ići, a ja sam pristala. Tamo je radila dramska pedagoginja Jadranka Korda i taj prvi put bio je za mene prozor u novi svijet – prisjetila se.
Nakon toga uslijedile su dramske, pa Lidrano u osnovnoj školi, radila je i vlastite školske predstave… Kad je krenula u gimnaziju, više nije mogla ići na dramsku za djecu, te je u Zagrebu pronašla studentsko kazalište koje je vodio Denis Patafta te je tamo provela par godina.
Iako je već imala upisan fakultet odlučila je otići i na prijemni na Akademiju dramskih umjetnosti, no nije prošla. Tamo ju je pak primijetila jedna profesorica koja joj je rekla da je jako talentirana, te neka ne odustaje. Uputila ju je na Studio Kubus kako bi se tamo pripremila i vratila na prijemni.
– Studio Kubus vodila je dramska pedagoginja Simona Dimitrov Palatinuš i tamo sam se jako pronašla. Bila sam tamo pet godina, završila kompletni glumački program, a sve to vrijeme sam i studirala i davala ispite, ali onako s grčevima u želucu. I svaki put kad sam htjela prestati s glumom dogodilo bi se da dobijem ili poziv ili da bude neka audicija, i nije bilo odustajanja – ispričala je Karmen Sunčana Lovrić.
Za vrijeme faksa snimala je serije i reklame, a prva uloga bila joj je u “Zabranjenoj ljubavi” i to u četvrtoj sezoni, koja kako kaže i nije bila nešto gledana, ali njoj je taj posao donio to da ju je uočila jedna redateljica koja ju je potom preporučila dalje.
– U to vrijeme snimala sam razno razne serije i dosta kratkih filmova koje su radili studenti režije s Akademije dramskih umjetnosti što mi je u jednu ruku bilo genijalno iskustvo, a u drugu ruku mi je donijelo to da se opet nisam upisala. Išla sam još dva puta na prijemni, a neki profesori su mi zamjerili što snimam te filmove, a zamjerili su i studentima što uzimaju ljude izvana, a ne studente s Akademije. Treći put kad sam bila na prijemnom bila sam u najužem krugu no nedostajao mi je ipak jedan bod da uspijem. Nakon toga više nisam ni pokušavala. Puno mi je vremena trebalo da shvatim da svijet ne funkcionira idealno kako su me učili moji roditelji. Imala sam tako i ponudu da mi se pomogne oko upisa na Akademiju, trebalo je samo nazvati jedan broj, ali nisam to učinila, zbog želje da ne budem “preko veze” – ispričala je.
Kad je već pomislila da ništa od glume, otišla je na državnu maturu, na Filozofskom upisala anglistiku i talijanistiku, i kako to već ide, jednog dana uslijedio je poziv. Zvala ju je redateljica iz Splita i rekla ako želi doći na audiciju, da ju čeka karta i neka krene odmah.
– Zamrzla sam faks jer sam morala ostati u Splitu godinu i pol, dobila jednu od prvih većih uloga u seriji “Ruža vjetrova” gdje sam igrala glavnu zlikovku. Bilo je to zanimljivo iskustvo, igrala sam lik osobe koja je bila užasna. Tad sam se prvi put susrela i s ružnim komentarima na forumima, ljudi su me doslovno mrzili jer su me poistovjetili s tim likom, no meni je to naposljetku reklo da sam dobro odradila svoj posao – komentirala je Lovrić.
Nakon završetka snimanja vratila se u Zagreb i htjela nastaviti studirati, no obzirom na “bolonju”, to uz posao više nije bilo moguće, neki profesori joj nisu htjeli izaći u susret. Sljedeći korak bilo je ispisivanje s fakulteta.
– Kad sam to učinila sama sebi sam rekla da sam slobodna i da ću raditi ono što ja želim raditi. Tako je i bilo, no biti glumac bez Akademije je jako teško. Dobar dio života morala sam se dokazivati roditeljima, kolegama u branši, pa i samoj sebi. Često su me znala dočekati zatvorena vrata ili još gore, znali su mi doslovno zalupiti vrata pred nosom – kaže naša glumica.
Jedan od najdražih profesora glume joj je Amerikanac Scott Fielding koji je često znao reći kako za glumu nije dovoljan samo glumački talent, nego ih treba puno više. Od rada na sebi i svojoj umjetnosti, do talenta volje i talenta karaktera.
– Jednom prilikom kad sam htjela na audiciju rekli su mi da ne mogu jer nisam profesionalna glumica iako sam već dosta godina radila, te da ako mislim da sam dovoljno vrijedna neka postanem član društva dramskih ili filmskih umjetnika. Radila sam na tome šest godina i uspjela sam se upisati u Društvo filmskih djelatnika i dobiti status profesionalne glumice – priča nam Karmen Sunčana Lovrić.
Bilo je još podbadanja u njenoj karijeri, nakon što ju je Vinko Brešan nahvalio, jedan kolega je rekao da ona nikad neće glumiti u kazalištu, što je u njoj tek probudilo želju da dokaže suprotno.
– Uspjela sam ući u kazalište, a za ulogu u “Gospođici Neću” Scene Gorica nominirana sam za Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju ulogu u dječjem i lutkarskom kazalištu. Ove godine sam postala i član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, te sad imam potpuno priznat status od države da sam samostalni umjetnik, a rijetki su glumci bez Akademije koji imaju taj status – objasnila je.
– Sve što sam ikad zaradila od svih svojih poslova, sve što nije išlo u moje stanove ili život išlo je za moju edukaciju. Prošla sam razne glumačke tehnike – Mihaila Čehova, Stanislavskog, Lee Strasberga (method acting), Grotowskog, Sanforda Meisnera… Svakodnevno i dalje radim na sebi, educiram se i treniram – kaže.
Najdraža uloga joj je i dalje Jelena iz “Ruže vjetrova” jer joj je to bilo prvo veliko snimanje, a ističe i “Gospođicu Neću” upravo zbog nominacije. Gledali smo ju i u “Kud puklo da puklo” i “Na granici” uz koju su ju gledatelji također dosta vezali jer je glumila preljubnicu Gabi. Kaže nakon toga je dobivala razne poruke i fotografije pogotovo od muškaraca, ali ništa od toga ne shvaća ozbiljno.
Išla je Karmen i na ples, pjevanje, bila u zboru, Gorica joj je postala mrska u trenutku kad je upisala Gimnaziju, jer kako je trenirala plivanje više nije mogla ići na treninge dva puta dnevno u Zagreb, a ovdje bazena nije bilo iako kaže “od tad se o gradnji pričalo”. S dvadesetak godina preselila je u Zagreb gdje ju je ove godine dočekao i potres, pa kad joj je stan stradao vratila se natrag u Goricu, koju sada gleda kao lijepo mjesto za život.
U slobodno vrijeme bavi se jogom, akrobatikom, slackliningom, pjevanjem, čita, šeta s psom u prirodi i kako kaže baš zato voli glumački posao jer je naučila puno različitih stvari.
karmen suncana lovric, zagreb 21022014
photo boris stajduhar
U međuvremenu je osnovala svoje kazalište Studio 9, za sad je napravljena jedna predstava naziva “Ja sam Veronika” prema djelu Paula Coelha “Veronika je odlučila umrijeti”, za što kaže da joj je to bila jedna od najvećih škola u životu.
– Prvi put sam bila ne samo glumica, nego i producent, kostimograf, scenograf, redatelj, dramaturg… Sve smo odradili moj partner Mladen Vujičić i ja. Dobili smo na natječaju i poticaj Ministarstva kulture za naš projekt, koji smo izveli u suradnji s kazalištem Knap u Zagrebu – ispričala je Karmen Sunčana Lovrić.
Kazališna sezona zbog korone je trenutno vrlo neizvjesna, ali Karmen ne miruje. Osim što trenutno snima seriju na Novoj TV, u Velikoj Gorici stvarat će mlade glumačke snage u sklopu Dramskog studija Pučkog otvorenog učilišta. A kako nam je otkrila, jednog dana voljela bi u Gorici pokrenuti i nezavisno kazalište, u čiju realizaciju s obzirom na ambicije i upornost ove mlade glumice, ne sumnjamo.