Dobar dio nas odrastao je uz kultnu “Normalnofobiju”, osebujan humoristični serijal u izvedbi Denisa Obadića zvanog Ziher i Gorana Brozovića Strehe. Vrijeme kad su si selotejpom lijepili banane za lice i pjevali “Medu i zeku”, kao i brojne druge hitove naše generacije, danas je davna prošlost. Dečki su u međuvremenu otišli u druge sfere, bave se ugostiteljstvom, poduzetništvom, ali Ziher se i dalje voli s vremena na vrijeme podružiti s mikrofonom.

Učinio je to i ovih dana, jer na svom Facebook profilu objavio je spot za pjesmu “Božićno selo”. Stvar je, kao što će i samo ime otkriti, posvećena našem nadaleko poznatom Božićnom selu, slamnatoj oazi na goričkom Adventu, omiljenom okupljalištu naših klinaca u ovim blagdanskim danima.

A izvedba je – ziherovska…

Ima tu poznatih lica, redaju se i prekrasni kadrovi našega grada, popraćeni žestokim ritmovima i likom dobrog starog Djeda Božićnjaka. Uostalom, pogledajte…

Ako vam se ikada učini da su vam potonule sve lađe, da su vaši problemi najveći i da vaš život nema smisla – pročitajte Renatinu životnu priču. 

Bila je na rubu  smrti. U visokom stupnju trudnoće, najvjerojatnije tijekom epileptičnog napada – 26-godišnja Renata Celjak iz Velike Gorice pala je s tri metra visokog balkona katnice u kojoj je živjela s tadašnjim suprugom.  

Okolnosti pada se ne sjeća, od šoka.  

Ona i njena obitelj, povodom današnjeg Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, pristali su ispričati kako su se tih dana nosili s teškom situacijom – i kako invaliditet utječe na cijelu obitelj. 

– U tom periodu ja sam bila trudnica u 7. mjesecu trudnoće i najvažnije mi je bilo da mi je dijete živo i zdravo. Nakon pada sam imala teška krvarenja i moja obitelj nije znala hoću li uopće preživjeti. Bio je to travanj 2003. godine. Hvala Bogu, preživjela sam, a iz bolnice sam prebačena u toplice. Tada sam bila druga trudnica u povijesti toplica koja je tamo bila na rehabilitaciji. Dva i pol mjeseca sam čekala na porod i prvo sam mislila da nećemo moći izgurati uopće trudnoću, ali hvala Bogu uspjela sam i rodila sina Bornu carskim rezom. Ništa mi nije bilo teško vezano uz brigu o djetetu, ne mogu reći da mi je bilo prelagano, ali ja sam si u glavi posložila ako ne za sebe, onda moram zbog njega živjeti, što mi je na psihičkoj bazi jako puno pomoglo, jer već nakon pada sam se morala suočiti s teškom viješću – da više ne mogu hodati… 

Ali, to nije bio jedini šok. Bornin otac nije se mogao nositi s novonastalom situacijom supruge paraplegičarke i zatražio je razvod. 

–Ostala sam na neki način ovisna o pomoći moje obitelji. Uz epilepsiju, invaliditet, majčinstvo – nisam mogla sama. Podigli smo ga na noge, svi skupa, posebno sestra koja mi je jako puno pomogla. Borna sada ima 22 godine.

Renatina sestra je TV glumica i radijska voditeljica City radija Gianna Kotroman, koja je uz nju provela prve, najteže trenutke. 

Sestre Renata i Gianna

– Prvih 96 sati je bilo upitno hoće li Renata i Borna preživjeti. Prvo je operirana u traumatološkoj u Zagrebu i hitno prevezena na Rebro gdje je bila u posebnom koritu, za osobe koje imaju ozljede kralješnice. Znam da mi je iz njega pružila ruku, imala je krvarenja, išla joj je krv iz nosa, iz ušiju, iz usta. Ja sam joj stisnula tuku i tješila je da će  sve biti dobro. Tih 96 sati nitko nije spavao. Srećom…ipak molitvu netko čuje. Kad je došlo vrijeme za porod, ginekolozi su u Petrovoj stvarno pristupili u ovom posebnom slučaju jako stručno. Stigao nam je Born, a ja sam otkazala podstanarski stan i vratila se doma k mami da zajedno budemo uz nju. Znači baka Nada je tu odigrala jednu pravu lavovsku ulogu, puno je pomogla, jer sam ja radila. Nismo htjeli da bude zakinut za bilo što, i što se tiče društvenog života i šetnji u parku. Trudili smo se živjeti kao da se to nije dogodilo, a Renata je također bila čvrsta, stabilna osoba koja je tako svojom snagom volje uspjela prebroditi sve, uz našu pomoć. Kada je Borna imao maturalnu večer, išli smo nas troje zajedno, jako smo bliski, uvijek smo bili bliska obitelj, a ova cijela priča nas je sve još nekako očvrsnula. Moj pokojni brat trudio se biti očinska figura. Svi smo davali dio sebe – ispričala je Gianna, a njihova mama Nada, Bornina baka i dan danas na sjećanje o tim danima ne može pričati bez da je ne guše suze. 

–Bilo je strašno. Osjećala sam se grozno jer sam bila bespomoćna kao majka čije dijete pati. Bojala sam se da li ću joj moći dovoljno pomoći… 

Život se okrene na neki način za 360 stupnjeva, sve se mijenja, od šetnji s bebom, odlaska kod liječnika, cijele svakodnevice, ispričala je Renata, no neugodnih situacija vezanih uz invaliditet – nije imala. 

Renata sa sinom na maturalnoj večeri

– Ja osobno nisam imala neugodnih situacija, pogledi su znali biti, kad sam se znala voziti sama bez djeteta i moje sestre kroz Goricu, ali obično su to bila djeca koja su svoje roditelje pitala: Što se dogodilo ovoj teti? Žao mi je što u tim situacijama roditelji nisu ništa govorili ili objašnjavali, samo bi povukli radoznalo dijete za ruku. Možda bi bilo ljepše s par rečenica objasniti da je ta osoba ozlijedila leđa i da više ne može hodati…Svijetli primjer je recimo situacija kad je moj Borna još išao u vrtić. Došao je dečkić sa 4 godine u vrtić u invalidskim kolicima i ta sva djeca su se socijalizirala skupa s njim, pomagala su mu, da se dijete dobro osjeća u tom ambijentu. Ako me pitate za barijere u gradu – nisam imala problem s pristupom. To je u Velikoj Gorici dobro izregulirano. Idem sama do Doma zdravlja ili u šoping. Za veću kupovinu, prijevoz na atletska prvenstva, kino i slično u Zagreb recimo, na raspolaganju mi je kombi prijevoz zahvaljujući Gradu Velikoj Gorici. Među prvima smo uveli kombi za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, tako da to je veliki plus, jer možemo ga koristiti dva puta u tjednu za takve nekakve naše potrebe. To nam je svima jako dobro. 

Mali Borna odrastao je uz mamu u invalidskim kolicima, a zadirkivanje u školi nije ga zaobišlo. 

–Sjećam se prvog roditeljskog sastanka u osnovnoj i srednjoj školi. Roditelji su bili u šoku kad su me vidjeli da ulazim u kolicima. Ispitivali su svoju djecu zašto je Bornina mama u kolicima. Bilo je zadirkivanja i ispitivanja jer im je to bilo nepoznato i čudno. Mislim da se Borna ipak dobro nosio s tim. 

Kako je i u mladosti bila atletičarka, bavljenje sportom Renati nije bilo strano, tako da je uključivanje 2009. godine u Para atletski klub “Uspon” Velika Gorica gdje je bacačica diska. 

–Bavim se već dugi niz godina tim sportom, puno mi pomaže i općenito u socijalizaciji, prošli smo puno toga kroz sport, treninzi mi pomažu i u zdravstvenom odnosno fizičkom smislu. Ali i psihički, naravno. Recimo nisam imala problem s depresijom ili anksioznošću, kao što nažalost imaju mnoge osobe s invaliditetom jer se ne mogu nositi s takvim dijagnozama. Ali ja sam hvala Bogu, izvukla najbolje što sam mogla i drago mi je. 

Renata danas živi ispunjen život. Ima podršku obitelji i zajednice, podršku kluba. A kako sama priznaje – može otići gdje god želi. 

–Mogu odlaziti u kafiće, mogu otići u kino, mogu otići u kazalište, svake godine imamo nagrade za sportaša Grada Velike Gorice za osobe sa invaliditetom, kad se dodjeljuju, onda smo i mi u sklopu toga. Mogu otići na koncerte, imamo pristup praktički svugdje gdje imaju pristup i osobe koje nemaju invaliditet. Tako da mogu stvarno otići svugdje, recimo danas mi se ide u Samobor, ja ću otići s nekim u auto, nije bitno k’o mi dođe od prijatelja, idemo u Samobor.  

Kada slušamo Renatu kako na priča, ne bismo rekli da joj kralježnicu drže pločice i vijci, da ima osteoporozu i početak skolioze, povremeno dekubitus, inkontinentna je, doživjela dva naknadna pada gdje je ozlijedila nogu i bedrenu kost. No, i dalje je pozitivna, a ispričala je i kako izgledaju liječnički pregledi – koji su nama ženama neophodni. 

–Za ginekološki pregled mi u Gorici imamo ginekologinju kod koje imamo ginekološki stol koji je prilagođen osobama s invaliditetom. Ja sam osobno bila na otvorenju, mene su zvali da idem na otvorenje, ali uglavnom ništa posebno za razliku od vas zdravih žena i cura, osim što nema sa strane stranica da se mi možemo lakše popeti iz kolica na stol i sve ostalo je isto. Kod zubara sam baš nedavno bila, isto bez problema. Moja zubarica recimo ima stolicu koja se pomiče, a naslon se isto pomakne kao u autobusu.  

Bornina maturalna večer

Invaliditet je stanje s kojim se moraš pomiriti i iz toga izvući najbolje što možeš – poručila je Renata na kraju našeg razgovora, odgovarajući na pitanje kako se nositi s teškim dijagnozama koje mijenjaju život zauvijek. 

–Neka moj primjer bude vodilja da se sve može, da nije lako ali da se može. Sve prvo treba posložiti u glavi. Mani je jako puno pomogao sport i onda kroz taj sport vidiš zapravo kakvih nas sve ima. Život ide dalje i na žalost moraš gurati, razmišljati pozitivno – koliko god i kada god možeš –  to je najvažnija stavka! 

Da život zaista nije siv, pokazuje Renatina volja i snaga, koja uz veliku podršku obitelji, svoj život boji toplim bojama. Ponavlja iznova da nema predaje, nema ne mogu.  

Da, neki dani znaju biti koma, ali – tko ih, zapravo nema? Sve je u prihvaćanju i gledanju – naprijed. 

Ponedjeljkom u Alkaru i Chellosu, utorkom u Ozirisu i Vegosu, srijedom u Chellosu, četvrtkom u Ozirisu, petkom u Alkaru… Tako nekako izgleda raspored kvizova u velikogoričkim kafićima, što će reći da je kvizaška scena u našem gradu na ozbiljnoj razini. I da se sve više širi, raste, buja.

– U usporedbi s ostalim gradovima u Hrvatskoj, Velika Gorica ima jako dobru kvizašku priču. Naravno, Zagreb je tu nedodirljiv, jako puno kvizova igra se i u Splitu, a od manjih gradova nekako prednjače Požega i u posljednje vrijeme Sisak. Tu je negdje, u tom društvu, i Velika Gorica, koja ima jako ozbiljne kvizove u oba smisla, i što se tiče sastavljača kvizova i što se tiče kvalitete i brojnosti sudionika kvizova – pričaju nam Hrvoje Barić iz Lomnice i Riječanin s velikogoričkom adresom Ivan Oškera.

Njih su dvojica pokrenuli projekt pod nazivom “OIB kviz studio” i aktivno se bave sastavljanjem i organizacijom kvizova širokoga spektra. Trenutačno su jedina domaća, gorička ekipa koja radi kvizove u našem gradu, dok su ovi ostali neka vrsta franšize najjačih kvizova u državi. Međutim, kakvi god kvizovi bili, odakle god dolazili, kvizaši su jedna vrsta zajednice, krug ljudi koji se poznaje, druži, viđa na redovnoj bazi. I nalazi na otprilike istim mjestima, jer četiri kafića navedena u uvodu funkcioniraju kao “srce i duša” goričke kvizaške scene.

– Ako pričamo o zaista aktivnim kvizašima, ljudima koji su redovni na svim tim kvizovima, pričamo o sigurno više od stotinu ljudi iz našega grada. Dobro, bude tu i ekipe iz Zagreba, dođu nam i oni u goste, ali najveća većina tog društva su Goričani svih generacija. Imamo klince iz srednje škole, ljude iz srednje generacije, ali i umirovljenike. Evo, konkretno u Alkaru redovno kvizove igra ekipa sastavljena od ljudi u kasnim šezdesetima, i to igraju fenomenalno! – govore Barić i Oškera.

Ivan Oškera i Hrvoje Barić ni sami ne mogu odlučiti vole li više igrati ili kreirati kvizove

Upravo je Alkar, kafić na Bijelom brijegu, naglašavaju spremno obojica, “kultna kuća goričke kvizaške scene”.

– Upravo u Alkaru sve je počelo još tamo 2015. godine, tamo su održavani prvi kvizovi u našem gradu. Ubrzo se u tu priču uključio i Vegos, tako da možemo reći da su uz ta dva kafića vezani počeci ove naše scene o kojoj pričamo. Na razini Hrvatske sve je počelo u zagrebačkoj Booksi 2010. godine, tamo su održani prvi kvizovi ovakvog tipa, nakon čega se to vrlo brzo raširilo po cijeloj Hrvatskoj, a logično je da se u relativno ranoj fazi uključila i Velika Gorica – objašnjava Barić, koji je kvizove počeo igrati još kao srednjoškolac.

Njegova generacija danas u najvećoj mjeri i drži kompletnu kvizašku scenu, svatko u svojoj sredini, a pokušaja da sve skupa zaživi u ovim današnjim okvirima bilo je jako puno. Igralo se tako i u još nekim goričkim kafićima, igralo se čak i u Hrvojevoj Lomnici, ali i još nekim mjestima u našem kraju.

– Nas dvojica smo se i upoznali na kvizovima. Često su naše ekipe sjedile jedne pokraj drugih, pa bismo nakon završetka kviza ostali sjediti svi zajedno, nešto bi se tu i popilo, razmjenjivala su se iskustva, a kroz sve to i nas dvojica smo došli na ideju da napravimo nešto zajedno. Nije bilo lako krenuti, pronaći svoje mjesto, ali u jednom trenutku otvorio se prostor u Alkaru i tu smo počeli. Sad kvizove radimo i u Alkaru, i u Ozirisu, a jedanput mjesečno odemo gostovati i u Rijeku – kaže Oškera.

Najčešće su to kvizovi općeg znanja, bude ih i specijaliziranih, odnosno tematskih, ali Ivan i Hrvoje drže se provjerenog recepta.

– Za kviz je važno prije svega da bude dinamičan i raznovrstan, da pokriva razna područja, od povijesti, zemljopisa, glazbe, filma, sporta… Koncept mora biti takav da svi budu u igri praktički do posljednjeg pitanja, da je svaki odgovor važan, odnosno da je svima zanimljivo igrati, sudjelovati, da se ljudi požele vratiti. U svemu tome ključan je balans težine pitanja, a to je zapravo i najteži dio. Ljudi lako odustanu ako im je kviz pretežak, ali i ako im je prelagan. Nama je cilj da najlošija ekipa ima oko 50 posto točnih odgovora, a naravno da su uvijek tu i pitanja koja rade razliku, za koja pet pametnih glava moraju jako dobro upregnuti moždane vijuge – objašnjava Oškera, a nadovezuje se Barić.

– Poanta je u tome da kviz bude takav da četiri liječnika s prestižnim nagradama mogu pobijediti četiri maturanta iz gimnazije! Bit je da se odmaknemo od takozvanog “elitizma” u pitanjima, da u kvizu nema pitanja koja su nerješiva.

Sastavljanje kvizova, logično je zaključiti, ozbiljan je posao. Pogotovo kad ih, kao u slučaju našega dvojca, sastavljaš dva tjedno.

– Svaki kviz nastaje kroz nekih sedam do osam sati krvavog rada. Puno je tu razmišljanja, promišljanja, osmišljavanja koncepta, ali i čitanja, pregledavanja podataka. Nas dvojica već smo namješteni na taj “mode”, praktički bez prestanka razmišljamo o pitanjima, razmjenjujemo poruke s idejama… – govori Ivan.

– Pitanja za kviz svuda su oko nas! Da, koristimo tu puno internet i literaturu, kopamo i tražimo, ali izvori za nova pitanja pojavljuju se doslovno u svakom trenutku života. Od filma koji sam taj vikend pogleda sa ženom, preko propovijedi koju sam čuo u crkvi, sve do nečega što čujem u prijenosu utakmicu, u kafiću ili vidio u šetnji gradom – dodaje Hrvoje.

Svi sastavljači pitanja, a ovi naši pogotovo, u prvom planu drže zabavu. Da, usput ćeš i provjeravati vlastito znanje, ali poanta je da sve skupa prođe uz dobro druženje, poneku cugu i puno smijeha.

– Upravo tako, zato i želimo svima, pogotovo onima koji se još nisu iskušali u tome, poručiti da dođu i da se zabave. Ne moraju se bojati da nešto neće znati, nije u tome ni poanta, naš je glavni cilj zabaviti ljude, družiti se – zaključili su Ivan Oškera i Hrvoje Barić svoju priču o goričkoj kvizaškoj sceni.

Sceni koja, prema sve što smo doznali, doseže ozbiljnu razinu. I zato nije ništa čudno što s vremena na vrijeme u televizijskom kvizovima naletimo na ljude iz Velike Gorice, često i među onima koji uzimaju lijepe novce… Prostora za trening, eto, ima koliko hoćeš.

A evo i izbora pitanja s goričkih kvizova kojima možete provjeriti vlastito znanje:

1. “Eroica” je naslov koje po redu Beethovenove simfonije?
A) 1.
B) 3.
C) 7.
D) 9.

2. Rizik, jedna od najpopularnijih strateških društvenih igara, doživio je razne varijacije, s temama iz filmskih ili serijskih franšiza. Mi vas pitamo koji od navedenih serijala nije doživio izdanje na ploči Rizika?
A) The Last of us
B) Game of Thrones
C) Lord of the rings
D) Narnia

3. Koja od navedenih zemalja nikad nije dala osvajača Zlatne lopte?
A) Belgija
B) Bugarska
C) Danska
D) Sjeverna Irska

4. Vladavina Kleopatre kronološki je bliža izlasku novog iPhonea nego izgradnji piramida.
TOČNO                               NETOČNO

5. Na području koje zemlje je hrvatski jezik službeni?
A) Slovenija
B) Mađarska
C) Austrija

6. Tko nije rođen u Hrvatskoj?
A) Milan Borjan
B) Miroslav Škoro
C) Vlatka Pokos

7. Rođena je usred oluje, iako je trebala biti dijete bogataša, završila je u siromašnoj obitelji. Rođena je slijepa, a za njezino ozdravljenje molile su se i naše bake. O kojoj je istinskoj heroini riječ?

8. Po kojem pecivu je ime dobila torba modne kuće “Fendi”, koja je popularna još od kraja 90-ih?

9. Koliku vrijednost ima kovanica koju Amerikanci nazivaju Nickel?

10. U kojem je gradu smještena glavna tvornica i sjedište kompanije Peugeot, koja se prije proizvodnje vozila bavila većinom proizvodnjom mlinaca za kavu?

11. Kako glasi posuđenica iz grčkog jezika čiji bi prijevod doslovno glasio “raštrkanost”, a posebno je popularna u vrijeme izbora?

12. Freddie Mercury rođen je u Tanzaniji
TOČNO                              NETOČNO

13. Koji je bio službeni naziv Berlinskog zida koji su koristile vlasti tadašnje Istočne Njemačke?
A) Zid sigurnosti
B) Antifašistički zaštitni nasip
C) Zid jedinstva
D) Granica mira

14. Koji je jedini drugoligaš koji se probio do finala Kupa Hrvatske u nogometu?

15. Koji grad biva do temelja uništen u potresu 1667.?

16. Kako se zove najviši vrh Žumberačkoga gorja, poznat po tome što je vrh zapravo širok i valovit proplanak dugačak oko 300 metara? Oko ovog vrha Slovenija i Hrvatska imale su granične prijepore…

ODGOVORI

1. B, 2. A, 3. A, 4. TOČNO, 5. C, 6. C, 7. Esmeralda, 8. Baguette, 9. pet centi, 10. Sochaux, 11. dijaspora, 12. NETOČNO, u Zanzibaru, 13. B, 14. Uljanik, 15. Dubrovnik, 16. Sveta Gera

“U art terapiji nisu bitne umjetničke vještine ili da se napravi dobra umjetnost, nego je bitno da dođe do emotivne transformacije i simboličke ekspresije, tako da potencijal izlječenja proizlazi kroz odnos sa samom umjetnosti koja se radi.” – započela je Gianni Kotroman priču o art terapiji Marina Bogdanić, modna dizajnerica, umjetnica i od ove godine studentica art terapije na Art School Barcelona – Metàfora, a odškrinula joj je vrata čudotvorne moći slikanja i svoj stvaralački svijet koji nastaje u njenom domu u Donjem Podotočju. 

A evo kako je od ilustracije došla do art terapije…

– Dugi niz godina sam se bavila s modnim dizajnom i nekako sam prešla u ilustracije i umjetnost kad je moja sestra rodila i to je krenulo s nekakvom idejom da napravim za nećaka nekakve ilustracije za zid kao ukras za sobu. I na svo oduševljenje sestre i njezinih prijateljica to se počelo širiti dalje. Znači, ljudi su vidjeli i rekli: ja bih to isto! Meni se to svidjelo, uživala sam u tim nekakvim malim životinjskim likovima i definirala sam svoj rad kao brend Baby Zoo Garden a teme su životinjice, printovi i ukrasi za dječje sobe, i to od klasičnih printova originala do wall stickera – ispričala je Marina, no kako kaže s vremenom je zavoljela apstraktnu umjetnost.  

Fluid art – igra bojama 

-Kroz vrijeme sam počela raditi fluid art i to je bilo u početku dosta neugodan osjećaj zato što se ne može kontrolirati u kojem će se smjeru raspršiti boja. Dakle, moraš prihvatiti da uživaš u samom procesu i kako se stvari mijenjaju kroz taj postupak. Zapravo shvatiš da je poanta svega u procesu, a ne u finalnom rezultatu. A kad se s vremenom “spraksaš” i taj finalni rezultat može isto ispasti fantastično! – priča Marina i objašnjava kako je to tehnika gdje se akrilne boje razrjeđuju sa posebnim medijumom koji razrjeđuje boju, no kvaliteta boje ostane ista i ne uništava pigment te se lijeva na platno na različite načine gdje nastaju razni efekti, poput igranja bojama. 

Fluid art by Gianna

Kad smo kod igranja, boje se raspršuju, tako da tu može pomoći fen, povlačenje nekakve mrežice, špahtle ili koluta za vrtnju. Zato je, naglasila je umjetnica, cijeli proces meditativan, od početka do kraja, čemu se uvjerila i naša Gianna kojoj je Marina povjerila jedno platno za osobnu kreaciju.↑

Špahtla umjesto kista 

-Volim jako slikanje sa špahtlom, a to bi se na engleskom reklo knifepainting ili slikanje nožem, i volim taj neki ekspresionistički i apstraktan stil slikanja s akrilnim bojama. Promjena alata je nekako izlazak iz komfort zone da se stvori nešto novo i prenese emocija na platno. 

Art School Barcelona – Metàfora je poznat po multidisciplinarnom pristupu i internacionalnoj zajednici  

Metàfora ima dobru reputaciju kao nezavisna i međunarodna škola a dio prakse je iskušati kako slikaju ljudi koji nemaju mogućnost slikati rukama. Dakle, ako nemaju ruke ili su nepokretni od vrata na dolje – koriste usta kako bi slikali s kistom. 

-I ono što me je fasciniralo, koliko je to zapravo teško, jer sat vremena slikanja takvog tipa ti ostavi žuljeve. Meni su barem nastali žuljevi na usnicama. Jako je teško kontrolirati pokrete, jer smo navikli na ruke. Isto tako, isprobavamo kako je slikati kistom ako si dešnjak, pa slikaš lijevom rukom i obrnuto. A sad zamislite držanje kista ustima. Divim se ljudima koji to rade i bez obzira na nedostatke koje imaju i dalje će uporno po tri četiri sata slikati, zato što im to pričinjava veliko zadovoljstvo i podiže im kvalitetu života na bolje. Ja inače studiram art terapiju koja je poput psihoterapije, način pomoći u rješavanju problema. Ali terapija kroz neverbalni rad umjetničkog karaktera – objašnjava Marina. 

Slikanje kao eksperiment 

-Slikanje ima toliko mogućnosti da da ljudi nisu svjesni različitih tehnika. Samo mislim da je bitno upustiti se, eksperimentirati. To je sve. Sa tim kad počneš mislim da je deset posto talenta, sve ostalo je rad i jednostavno samo treba početi raditi i prepustiti se tome – dodaje Marina i kako je rekla – možda ćeš i pogriješiti, možda ćeš pogriješiti i više puta, ali treba prihvatiti da je to OK jer otkrivaš nešto novo i nešto divno.  

-Recimo, kada organiziram radionice, dolaze mi ljudi koju kažu da nisu nikad slikali ili da su crtali još u osnovnoj školi…a onda, krenu i naprave Volkswagen Vintage kombi kao profesionalci, tako da i nastave to dalje jer shvate da im to pričinjava veliko zadovoljstvo i kao nekakva vrsta hobija. I to mi je baš najveći gušt – priznaje umjetnica. 

No, bez obzira koji materijal bio u pitanju, kolaž, slikarska tehnika, glina, miješanje plastelina, izrada 3D modela od žice ili bilo kakvih drugih materijala, najčešće koristi ljudima koji teško verbaliziraju neki problem, posebice ako je duboko ostavio traga u njima – podsjeća edukantica art terapije i objašnjava da jako puno naših problema nije na svjesnoj razini ili ih želimo možda potisnuti da bi se lakše nosili sa životom, da bi lakše funkcionirali, a kroz taj umjetnički rad nekako na jednostavan način i bez nekakvog pritiska dođe do toga da otpustimo nešto što nas muči ili da prihvatimo nešto što nam je teško.

Bilo da je riječ o bolesti, lošim životnim uvjetima ili o usamljenosti, sa art terapeutom postiže se samorefleksija i suočavanje s problemima. Na taj način osoba se izdiže iz toga, prihvaća to stanje i nastavlja dalje život u pozitivnim okvirima. 

Skriva li se u svima nama djelić slikarskog talenta?  

-Ima različitih vrsta umjetnosti i smatram da je svaka osoba umjetnik, samo treba otkriti kako je izraziti. Ja u svemu vidim umjetnost, kako vodimo život, kako radimo određene stvari. Recimo, kuhanje je isto jedan oblik umjetnosti i jedan oblik kreativnosti, tako da ima tu jako puno različitih područja gdje se možemo iskazati i otkriti taj talent – ohrabruje Marina sve čitatelje koji su uvjereni da su hodajući antitalenti…  

Marina u zanosu facepaintinga tijekom manifestacije Gastro Turopolja

Inače, Marina se bavi i facepaintingom a vodi i kreativne radionice crtanja i slikanja za djecu i odrasle, kao i kreativne animacije, a njezin moto je: U mojem svijetu nema “pogrešnih” crteža ni “nespretnih” poteza – postoji samo proces i trenutak kad se boja pretvori u priču. 

(Foto i priča: Gianna Kotroman, Marina Bogdanić)

U Ulici Zagrebačka 60/1 u Velikoj Gorici početkom mjeseca studenog službeno je u našem gradu otvoreno novo mjesto za uljepšavanje i brigu o tijelu, sa čime se svaka žena osjeća kao – kraljica.

Tvrdio je to i slavni njemački književnik Friedrich Schiller koji je zapisao da je “ljepota također vrlina, jer lijepa žena ne može imati mane…”

Studio ljepote Lulu već prima nove klijentice koje će moći odabrati mnoge tretmane i načine uljepšavanja, od standardnih pa do najmodernijih postupaka za njegu i ljepotu – doznajemo, nakon što smo radoznalo pokucali vlasnici Heleni Detelić na vrata, da upecamo „sneak peek” novog prostora i utažimo žensku znatiželju, kada je ljepota u pitanju. I nismo ostali nimalo razočarani…Naprotiv!

Helena je s veseljem pokazivala svoju oazu u koju je uložila puno truda i odgovarala na hrpu naših pitanja.

Helena, koliko dugo ste u svijetu uljepšavanja?

Završila sam građevinsku školu za arhitektonskog tehničara, no nisam imala priliku raditi u struci pa me život odveo u potpuno drugom, kreativnijem smjeru. Ljepota me oduvijek privlačila, a s vremenom je ta ljubav prerasla u posao kojim se bavim već više od četiri godine. Trenutačno u salonu sa mnom radi kolegica zadužena za nokte i tretmane lica, a od 15. studenog nam se pridružuje kolegice za HeadSpa tretmane, dok od 1. prosinca u tim dolazi i nova lash artistica za volumenske trepavice. Ponosna sam što Lulu polako, ali sigurno raste u zajednicu žena koje dijele istu strast prema ljepoti i detaljima.

Vidimo da u vašoj paleti uljepšavanja nema kraja. Što sve imate u ponudi?

U Lulu studiju njegujemo filozofiju prirodne i profinjene ljepote. Naša ponuda obuhvaća širok spektar tretmana koji ističu ono najljepše na svakoj ženi – puder obrve, lash lift, brow lift, nadogradnju trepavica (klasične, volumenske), te uređivanje i bojanje obrva. Osim toga, u suradnji s našim stručnim timom nudimo i manikure, gel nokte, trajni lak, tretmane lica, maderoterapiju, a uskoro i potpuno novi luksuzni doživljaj – HeadSpa tretman, koji spaja opuštanje i njegu vlasišta. Uskoro u ponudu uvodimo i šminkanje za posebne prigode, kako bismo zaokružili cijelu priču brige o ženskoj ljepoti na jednom mjestu.

Koji su tretmani najtraženiji? Ovise li o godišnjem dobu? Što je u posljednje vrijeme „in“ među klijenticama?

Definitivno su najtraženija ugradnja trepavica i lash lift – to su tretmani koji ženama omogućuju da izgledaju sređeno od jutra do večeri, bez puno truda. Zanimljivo je da interes za tretmane ne ovisi puno o godišnjem dobu, ali pred blagdane i ljetnu sezonu primjećujemo pravi mali “boom” rezervacija. U posljednje vrijeme žene sve više biraju prirodan, clean look jer žele svjež, uredan i sofisticiran izgled, a upravo su puder obrve i lash lift idealni za to. Naše klijentice vole praktičnost, ali i osjećaj luksuza koji svaki posjet Lulu salonu pruža jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi.

Po čemu se razlikujete od konkurencije? Što je vaša vizija zadovoljstva klijentica?

Lulu salon se razlikuje po individualnom pristupu i pažnji prema svakom detalju. Koristimo isključivo provjerene, visokokvalitetne i certificirane materijale jer vjerujemo da rezultat može biti savršen samo ako je i osnova vrhunska. Svaka klijentica ima drugačije crte lica, ton kože i osobni stil zato ne postoji “jedan izgled za sve”. Naš cilj je istaknuti ono što je prirodno lijepo, bez pretjerivanja. Moja vizija zadovoljstva klijentica nije samo u lijepom rezultatu, već i u cijelom doživljaju da se svaka žena osjeća opušteno, sigurno i posebno, kao da je došla u svoje malo kraljevstvo.

A muškarci? Dolaze li i oni po svoju dozu ljepote?

Da, i muškarci sve češće pokazuju interes za tretmane – i to mi je jako drago! I to prvenstveno zbog uređivanja obrva, tretmana lica i ponekad manikuru, jer žele uredan i svjež izgled bez pretjerivanja. Današnje vrijeme donijelo je novi pogled na njegu ljepota i briga o sebi nije više “ženska stvar”, nego način da svatko izgleda i osjeća se bolje. U salonu se trudimo da i muškarci osjete ugodnu, diskretnu i profesionalnu atmosferu.

Znamo da je ponekad žensku izbirljivost ili zahtjevnost teško zadovoljiti. Kako pristupate klijentu koji ima prigovor na vaš rad?

U svom poslu sam naučila da je komunikacija ključ svega. Prije svakog tretmana volim sjesti s klijenticom, poslušati što točno želi, koje su joj nesigurnosti i kakav rezultat očekuje. Ako se ikada dogodi nesporazum uvijek reagiramo mirno, stručno i s razumijevanjem. Ljepota nije samo posao, već odnos povjerenja, i zato se trudimo da svaka klijentica izađe iz salona zadovoljna i s osjećajem da je netko uistinu čuo njezine želje. Najljepši kompliment koji možemo dobiti je kad se klijentice vraćaju – jer to znači da smo uspjele prenijeti toplinu, profesionalnost i povjerenje.

Mogu li klijentice očekivati pogodnosti povodom otvorenja salona u Velikoj Gorici?

Da, pripremili smo predivne pogodnosti povodom otvorenja! Tijekom prvih tjedana rada sve klijentice očekuju posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja. Želim da svaka žena koja zakorači u Lulu osjeti tu pozitivnu energiju i toplinu s kojom gradimo našu priču. U studenom krećemo i s tretmanima, dok će HeadSpa tretmani biti dostupni već od sredine mjeseca savršeni za opuštanje i obnovu energije.

Lulu nije samo studio za uljepšavanje, to je mjesto gdje se žene povezuju, opuštaju i ponovno zaljubljuju u sebe. Termini se brzo pune, kaže Helena, tako da rezervirajte svoj – na vrijeme!