Povežite se s nama

Kultura

Glumica bez televizije: ‘Skupljam nagrade i čekam šansu u filmovima i serijama’

Dobila sam već drugu Nagradu hrvatskoga glumišta, ali tek čekam pravu šansu u filmovima i serijama. Iako, doduše, doma ni nemam televizor…, kaže Marija Kolb, nagrađivana velikogorička glumica. Priča o svojim snovima, strahovima, ambicijama…

Objavljeno

na

Samo su odabrani u ovih 27 godina uspjeli ugurati se među dobitnike Nagrada hrvatskoga glumišta, koje se dodjeljuju od 1992. Samo su se posebni na toj listi našli više od jedanput. Među takvima, dvostruko priznatima, od kraja studenog je i Marija Kolb. Glumica koja se školovala na osječkoj Akademiji, ali i djevojčica koja je odrastala ovdje, kod nas, u Velikoj Gorici, uspješna mlada žena koja se nakon studija vratila ondje gdje je dom.

– Da, ovdje sam odrasla, u Velikoj Gorici, išla sam u OŠ Eugena Kumičića, Umjetničku školu Franje Lučića, baletnu školu… Tu sam upisala i srednju školu, prva dva razreda išla sam u Opću gimnaziju, a onda smo se preselili u Utrine. Tamo sam završila treći i četvrti razred, u jezičnoj gimnaziji, a nakon toga sam otišla na studij u Osijek. Kad sam i to završila, vratila sam se ovdje, u Veliku Goricu. Odrasla sam na Galženici, a sad živim u ‘osmom martu’ – uvodi nas u svoju priču Marija.

Sjedimo i razgovaramo, prigodno, u kafiću par stotina metara od njezina stana. Stigla je s predavanja na fakultetu, na kojem je već godinama u ulozi umjetničke suradnice, a mjesto susreta odabrala je metodom koju će mnogi nazvati stereotipno ženskom.

– Ajmo tamo, tu mi se najlakše parkirati…

A opet, teško je reći da je Marija tipična djevojka, uobičajena mlada žena. Jer i ovoga je puta, kao i uvijek, bila naoružana neobičnom energijom, govorila je vrlo ekspresivno i malkice teatralno, kako valjda i mora biti kod glumica koje žive svoj poziv, a za početak je sama objasnila razlog jedne kasnoposlijepodnevne kave s novinarom.

– Dobila sam Nagradu hrvatskoga glumišta za glumačko ostvarenje u radio drami. To je moja druga Nagrada hrvatskoga glumišta, prvu sam dobila 2009. za najbolju ulogu u predstavama za djecu i mlade, za predstavu ‘Pipi Duga Čarapa’, a radio drama za koju sam sad nagrađena zove se ‘Tuga’. Redateljica je Stephanie Jamnicky, a tema je obiteljska, u smislu gubitka voljene osobe. Brat nazove sestru kako bi joj priopćio da im je umro otac, što ona nikako ne može prihvatiti. Ostaje u tom svom balonu misli i emocija, bježi od istine i zatvara se u sebe, izgovara razne nebuloze, prestaje se javljati na telefon… – opisuje Marija.

I odmah će odbaciti priču koju često “prodaju” kolegice i kolege, onu kako nagrade nisu važne, kako je to samo još jedan predmet s kojeg treba brisati prašinu…

– Ma ne, puno mi znači ova nagrada. Pokazuje mi da sam na pravom putu, da je struka primjetila moj rad, da me se cijeni… Nije lako samostalnim umjetnicima, kad nisi dio ansambla teško se i rijetko dobivaju uloge, pogotovo glavne, vrijedne uloge. Glumice koje su dio nekog sustava imaju puno veće šanse za takve uloge, za velike komade s poznatim redateljima. Kao samostalni umjetnik sam si tražiš posao, a na nezavisnoj sceni dosta je teško izboriti se za prostor, kamoli za projekte i prilike koji nude šansu da budeš dio velikog ansambla. Naravno da mislim da je ona rezultat timskog rada, bez svih tih sjajnih kolega ovo ne bi bilo moguće.

Ova nagrada stigla je u kategoriji radio drame, umjetničke forme za koju je teško reći da je u svom najboljem trenutku. Još se teže, naime, mnogima od nas sjetiti kad smo posljednji put poslušali radio dramu…

– Jako volim tu formu, baš uživam u tome. Strašno mi je zanimljiva mogućnost da samo glasom pokažem cijeli spektar nečijih misli i osjećaja. To je i dosta zahtjevno, jer nemaš tijelo kao alat za izražavanje. Sve se radi uz pomoć mikrofona, što ima i svoja pravila, zadane okvire koje moraš jako dobro poznavati kako bi njima znao, možda je to ružno reći, ali manipulirati – objašnjava Marija, svjesna da se publika koja voli radio drame baš i ne broji u milijunima.

– Je, činjenica je da je to forma u izumiranju, ali s druge strane se javljaju naznake da se sprema veliki povratak audio knjiga. U inozemstvu se tržište totalno pomamilo za tim, ljudi žele slušati knjige, a sve to otvara i prostor za revitalizaciju radio drame. Ukratko, ima to svoju publiku, ali svjesna sam da ona nije velika.

Priča nam Marija dalje kako radio drame nastaju u specifičnim uvjetima, kako postoje prostorije koje simuliraju interijere i eksterijere, kako je mikrofon “partner” u igri i kako treba znati proizvoditi razne zvukove i pritom koristiti rekvizitu… Na prvu možda ne djeluje pretjerano zahtjevano, ali i ovoga puta prvi dojam vara.

– Događalo mi se da unutar jedne radio drame moram glumiti po četiri životinje i troje ljudi. E, to je urnebes! Jednom sam igrala Malu princezu, Gospođicu Neću, umišljenu Patku, Zmaja kričavca, Mamu koja se boji miševa, malo zaostalog Mirka i Kockicu šećera u jednoj priči… Sve to zahtjeva karakterističan glas i zvuk, a takve transformacije izazov su za glumca.

Iza nje je cijeli niz različitih uloga, no kad bi trebalo izdvojiti omiljenu, najdražu…

– Jako volim uloge heroina, junaka, u kojima se može prikazati cijeli spektar emocija. Često me takve uloge i zapadaju, poput Grete Meier u Unterstadtu, pa onda Pipi Duge Čarape… E, to je bila fizički i emotivno izuzetno zahtjevna uloga, ali mogu reći da sam puno naučila od te djevojčice, od najjače djevojčice na svijetu. Učim kroz sve uloge, tako se gradi i karakter – vjeruje Marija, pa već koju sekundu potom vraća priču na svoje same početke.

– Moram zahvaliti svojoj učiteljici Pavici Veselić iz OŠ Eugena Kumičića. Učitelji imaju važnu ulogu u prepoznavanju afiniteta i talenta kod djece, a ona je mene obilježila za cijeli život. To što me uzela u školsku predstavu, jednu, drugu pa treću, odredilo je moju karijeru. Za prvu predstavu odabrala me zato što sam već išla u glazbenu školu, prednost je bila što imam sluha, a jesam li joj s neke druge strane bila interesantna, scenična… Nemam pojma, bila sam premalena da bi to kužila. Išla sam u četvrti razred kad sam bila u prvoj predstavi, ‘Maloj princezi’. Bilo je tu i treme, a moram reći i da je učiteljica Pavica bila prilično stroga. Nismo to tek tako odrađivale, inzistirala je da sve to bude kako treba, od početka me ‘šarafila’ i ja sam joj na tome zahvalna. Zavoljela sam glumu već tad i ostala u tome do danas – prisjeća se Marija, dodajući kako se treme nije u potpunosti riješila sve do danas.

– Ma joj, svaki put imam tremu na sceni. To je više neki pozitivni adrenalin, ali moram priznati da na dan premijere uopće nisam svoja. Taj dan ne mogu jesti, ne javljam se nikome… Spavam do 15 sati, pa meditiram dva sata, jer sve to mi je jako veliki stres i moram se nekako smiriti. Nakon toga pojedem nešto, tek toliko da ne umrem, pa idu zadnje pripreme… Poslije predstave dugo ne mogu zaspati, iscrpi to, izmoriš se, a zapravo si i dalje jako budan. Po mojoj teoriji, to je i jedan od razloga zašto glumci vole popiti…

Ona, kaže, s tim nema problema, piće ili dva nakon stresne premijere ne spadaju u tu kategoriju, no postoje stvari koje su joj ipak problematične u svemu ovome. Kao, recimo, moguća golotinja na sceni…

– Ma joj, najrađe ne bih, ha, ha… – nasmijala se Marija pa pomalo sramežljivo nastavila:

– Bio bi mi to izazov, iako bih voljela da imam neku ‘escape’ tipku, da mogu prekinuti kad želim, ha, ha. Nisam baš toliko slobodna, koliko god sam svjesna da je to djelomično hendikep za glumicu. Ali sigurna sam da bih, da dođe do toga, hrabro pregrmila i takav izazov. Dosta je to zahtjevno, no moje tijelo i glas su moji alati, pa gledam na to kao na barikade u glavi koje se ruše tako da se s njima suočiš.

Igrala je u gotovo 30 predstava, radila predstave za djecu, briljira na radiju, sinkronizirala je i crtić… Jedino što joj zasad nedostaje su filmske i televizijske uloge.

– Iskreno, htjela bih se malo više okušati u filmu i na televiziji, jer dosad nisam imala puno prilika. Osječka akademija nema smjer režije i produkcije, zbog čega se nismo imali priliku upoznati s mladim ljudima koji kasnije postanu tvoji kolege, koji te zovu… Snimila sam jedan kratki film, glumila sam epizodnu ulogu u seriji ‘Luda kuća’ i to je to. A to me zanima, mislim da bih tu mogla puno dati. Sapunice? I one imaju svoje zakonitosti koje treba razumijeti i njima ovladati, mogla bih i to probati, zašto ne – kaže Marija.

Krenula je tu priča i na kvalitetu hrvatskih serija, filmova, ali tu je stiglo iznenađenje… Ona, naime, malo toga gleda.

– Ne, ne gledam baš… Iskreno, doma uopće nemam televizor – otkrila je Marija pa opisala kako je to živjeti bez TV-a…

– Odlično! Zadnji televizor mi je bila ona ‘kanta’, a kad je trebalo prijeći na tanke varijante, nikad ga nisam kupila. Ima već desetak godina, tu negdje, da sam bez TV-a. Skinem seriju na laptop, odem u kino, ali pažljivo selektiram sadržaj koji gledam.

Osim toga, nema Marija ni idole, uzore… Spomenut će Anthonyja Hopkinsa, Meryl Streep, a onda će i tu zastati. Omiljenoga glumca ili film ona nema.

– Ne, puno kolega cijenim i poštujem, ali teško mi je reći tko je najbolji. Nikad nisam ni lijepila postere po zidovima, nisam taj tip – kaže Marija, koja uživa živjeti u svome gradu.

– Volim Goricu zato što ima kilometre staza za rolanje, što ima bazen, na kojem sam triput tjedno… Grad je ugodan za život, miran, idealan za obitelj – misli Marija, koja je jedva dočekala pitanje je li i koliko glumila na goričkim daskama.

– Jesam, radila sam nešto, ali nadam se da ću u budućnosti raditi i više, i predstave za odrasle. Dosad sam radila dvije predstave za djecu, za šest uloga u predstavi ‘Dječak koji je tražio zmaja’ sam i nagrađena, a igrala sam i u ‘Uličnim skitačima’. Iako, šteta je da me nema u predstavama za odrasle, kad sam već tu, na dispoziciji, nema putnih troškova, ha, ha.

‘Joj, samo da se ne moram ljubiti…’

Ne mislim da sam manekenski tip ili seks bomba, ali smatram se ljepuškastom osobom, a nikad mi nisu dali da igram zavodnice! I hvala Bogu na tome, barem se nisam morala ljubiti na sceni, kroz smijeh kaže Marija, koja je svih ovih godina tek jednom bila blizu…
– Jednom sam se morala samo cmoknuti s Robertom Ugrinom na kraju predstave ‘Kroćenje goropadnice’, gdje sam igrala Katarinu, a on Petruccia, i to je to. Drago mi je što me to svo ovo vrijeme mimoilazi, ne znam kako bih to preživjela. Lijepo je na sceni vidjeti dvoje kako se vole, no ljubav i strast se mogu vidjeti i u pogledu, u oku – iskreno kaže Marija.

Pipi Duga Čarapa dubi na glavi i hoda na rukama…

Glumci moraju biti u jako dobroj fizičkoj kondiciji, jer to je jedini način kako se tijelo može odazvati na impulse koji mozak zamisli. Kad sam igrala Pipi Dugu Čarapu, morala sam tijekom predstave dubiti na glavi, hodati na rukama, napraviti špagu i premet, popeti se na kućicu visoku četiri metra u nekoliko sekundi… Ja se održavam kroz plivanje i rolanje, zasad mi je to dovoljno, priča nam Marija i dodaje:
– Općenito glumci moraju puno raditi na sebi, prije svega na glasu! Nije lako dobaciti do zadnjeg reda kazališta, to iziskuje posebnu razinu govora, nimalo sličnu običnom razgovoru kakav, recimo, mi sad vodimo. Za to te Akademija priprema, ali treba stalno raditi vježbe za glas, disanje i artikulaciju… I glas je mehanizam koji se bilda, koji mora biti u formi.

Kultura

“Dobar Štoos u kvartu” traži vezu sa srednjoškolcima, u grad dovode i francuske umjetnike

Svi programi su besplatni!

Objavljeno

na

Objavio/la

Velikogorički Štoos teatar ima novi program štosnog naziva “Dobar Štoos u kvartu”, a koji do kraja godine u Veliku Goricu dovodi zanimljive umjetnike i umjetničke izvedbe koji će, jednom mjesečno, na različitim lokacijama i u suradnji s institucijama i gradskim organizacijama ugostiti umjetnička imena Hrvatske i šire. Riječ je o mladim glumcima, izvođačima i autorima koji će se predstaviti svojim umjetničkim konceptima.

Start je 04. travnja u 17 sati u Gimnaziji Velika Gorica gdje stiže Mia Štark s izvedbenim predavanjem “Zbornik pogleda”. Inače, Mia je već gostovala u sklopu prvog Oglede festivala, a u gimnaziju dolazi s autorskim radom kojeg je razvijala na rezidenciji u Berlinu, te koji je predstavljen i u Barceloni, Rijeci, ali i drugim gradovima. Rad će biti izveden na engleskom jeziku, a ideju i inspiraciju Mia je crpila i pronašla u razgovoru sa svojom bakom i načinom na koji ona (koja je odrasla bez mobitela i ekrana) gleda na svijet oko sebe.

Foto: Camille Blake

–Želimo se povezati sa srednjoškolcima, pitati ih što žele vidjeti, kako možemo surađivati, pa je Mijina izvedba svojevrsna pozivnica prema njima. Naravno, ponovit će i gradivo suvremenih praksi i engleski, uz profesorice Elen Zubek i Ivu Rožić u suradnji s kojima smo organizirali program. Voljeli bismo da dio njih bude i ostane naše publika i prijatelji teatra – objasnila je koordinatorica programa pri Štoos teatru, Ana Katulić.

“Dobar Štoos u kvartu” ugostit će Irenu Boćkai i izvedbu „Bear with me“ u svibnju, Luku Kuzmanovića s monodramom „Zlo-čist-oća“ u lipnju, a program krajem listopada zatvara međunarodno gostovanje umjetnika iz Francuske koji će tri dana boraviti u javnom prostoru našeg grada. Riječ je o francuskim umjetnicima Laurentu Boijeotu i Valii Kardi s izvedbom „Odyssée“ koji stvaraju zanimljiv konceptu otvaranja pitanja javnog prostora kao mjesta susreta. Rad je do sada predstavljen u New Yorku, Tokyu, Strasbourgu, Lisabonu i brojnim francuskim gradovima, a dio je zajedničke međunarodne suradnje Francuske, Bugarske i Hrvatske, te uz Veliku Goricu gostuje i u Splitu.

Foto: Odysees

–Želja nam je predstaviti ih publici, dovesti ih u grad, gradski kvart, u školu i otvoriti dijalog o tome što rade i zašto to rade. Uz Oglede festival kojeg organiziramo želja nam je i tijekom cijele godine ponuditi publici raznovrsne naslove, predstave i izvedbe, pozvati ih da nas upoznaju, da se s nama druže i da dođu na naše programe – dodala je Katulić.

Svi programi su besplatni, a podržani su sredstvima Zaklade Kultura Nova.

Foto: Odysees

Nastavite čitati

HOTNEWS

Poznati laureati „Turopoljske poculice”

„Prokleti propuh“ autorice Fani Frković iz Zagreba najbolja je kratka priča na standardnom hrvatskom jeziku.

Objavljeno

na

Ogranak Matice Hrvatske Velika Gorica objavio je najbolje kratke priče pisane kajkavskim dijalektom ili hrvatskim standardnim jezikom pristigle na 16. Matičin književni natječaj „Turopoljska poculica”

Na natječaj je poslan 21 književni rad na standardu i 12 na kajkavskom narječju a Prosudbeno povjerenstvo odabralo je po jedan najbolji rad u obje kategorije, te po još dva rada užeg izbora.

Najbolja kratka priča na standardnom hrvatskom jeziku je „Prokleti propuh“ autorice Fani Frković iz Zagreba, dok su radovi užeg izbora priče „Margareta“, autora Franka Stipkovića iz Zagreba i „Piščeva osveta“ autorice Jelene Pavičić Vukičević iz Zagreba.

Najbolju kratku priču na kajkavskom dijalektu „Kak je to bilo kad je turopolski tur zestal vraga“ napisao je Boris Deverić iz Donje Lomnice, a radovi užeg izbora su priče „Čez kuruzu, čez me“ autora Darka Raškaja iz Lobora i „Jagica“ autorice Biserke Rozer iz Siska.

Najbolji radovi i njihovi autori bit će predstavljeni 3. travnja u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica u 17 sati, a Ogranak će ih potom objaviti na svojoj web stranici i uvrstiti u svoj godišnji časopis LUČ u tiskanom obliku.

Nastavite čitati

Kultura

Velika Gorica domaćin predstavljanja knjiga Benjamina Tolića

Urednici Božidar Petrač i Nives Tomašević, uz samu autoricu Dubravku Oraić Tolić, predstavit će ova djela, dok će dramski umjetnik Robert Kurbaša interpretirati ulomke iz knjiga.

Objavljeno

na

Objavio/la

Gradska knjižnica Velika Gorica ugostit će u utorak, 8. travnja 2025. godine, predstavljanje triju knjiga povezanih s likom i djelom Benjamina Tolića, uglednog hrvatskog književnika, publicista i diplomata. Knjige „Stojim pred vama”, „Benjaminov zbornik” te „Tvojim glasom”, autorice Dubravke Oraić Tolić, bit će predstavljene u Središnjem odjelu knjižnice s početkom u 18 sati.

Urednici Božidar Petrač i Nives Tomašević, uz samu autoricu Dubravku Oraić Tolić, predstavit će ova djela, dok će dramski umjetnik Robert Kurbaša interpretirati ulomke iz knjiga, pružajući posjetiteljima poseban uvid u misao i književnu ostavštinu Benjamina Tolića.

Život i djelo Benjamina Tolića

Benjamin Tolić rođen je 1943. godine u Osoju kod Posušja. Studirao je germanistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a nakon objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine emigrirao je u Beč, gdje je dovršio studij.

Po povratku u Hrvatsku tijekom Hrvatskog proljeća radio je kao profesor njemačkog jezika i urednik Osmojezičnog rječnika za njemački jezik u Leksikografskom zavodu. Tijekom devedesetih godina aktivno se uključio u hrvatsku diplomaciju te je od 1995. godine obnašao dužnost konzula i kasnije generalnog konzula Republike Hrvatske u Zürichu. U periodu od 1998. do 2000. bio je glavni i odgovorni urednik Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA). Uz diplomatsku karijeru, Tolić je bio istaknuti publicist i književnik.

Predstavljanje knjiga u Velikoj Gorici prilika je da se javnost upozna s Tolićevim bogatim stvaralaštvom. „Stojim pred vama” donosi njegova razmišljanja i promišljanja o društvu i politici, dok „Benjaminov zbornik” okuplja tekstove i osvrte njegovih suvremenika na njegov rad i utjecaj. Knjiga „Tvojim glasom”, koju je napisala njegova supruga Dubravka Oraić Tolić, posebno je emotivno djelo, nastalo nakon Tolićeve smrti, kao sjećanje na njihov zajednički život i njegovu ostavštinu.

Svi ljubitelji književnosti i oni koji su cijenili njegov rad pozvani su da sudjeluju u večeri sjećanja na jednog od najznačajnijih intelektualaca moderne Hrvatske.

Nastavite čitati

Kultura

„Izvan percepcije”, fascinantna izložba Igora Eškinje u Galeriji Galženica

Izložba donosi pregled njegovih nedavnih radova, omogućujući publici da se upozna s jedinstvenim umjetničkim istraživanjima koja brišu granicu između stvarnog i zamišljenog.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: FB POU VG

U petak, 4. travnja 2025. u 19 sati, u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici otvara se samostalna izložba renomiranog hrvatskog umjetnika Igora Eškinje pod nazivom „Izvan percepcije”. Izložba će biti otvorena do 18. travnja, a posjetitelji će imati priliku uroniti u jedinstveni svijet umjetničkog izraza koji preispituje granice percepcije i materijalnosti.

Eškinja, rođen 1975. u Rijeci, diplomirao je slikarstvo na prestižnoj Accademia di Belle Arti u Veneciji. Njegov rad karakterizira istraživanje odnosa između prostora, objekata i promatrača, pri čemu koristi raznolike tehnike, od crteža i skulptura do videa i fotografije. Njegove instalacije često su minimalističke, ali istovremeno duboko promišljene, gradeći kompleksne vizualne priče uz korištenje svakodnevnih, jednostavnih materijala poput samoljepljive trake ili električnih kabela.

Svojim radovima Eškinja stvara iluziju transformacije dvodimenzionalnih površina u trodimenzionalne objekte, brišući granicu između stvarnog i imaginarnog. Njegova umjetnička praksa prepoznata je diljem svijeta, a sudjelovao je na brojnim međunarodnim izložbama i bienalima, uključujući Manifesta 7 u Italiji, Grafički biennale u Ljubljani te samostalne izložbe u Milanu, Parizu i Beču.

Izložba donosi pregled njegovih nedavnih radova, omogućujući publici da se upozna s jedinstvenim umjetničkim istraživanjima koja brišu granicu između stvarnog i zamišljenog. Ovim događajem Galerija Galženica nastavlja dovoditi vrhunske umjetnike i suvremenu umjetnost u Veliku Goricu.

Za sve ljubitelje suvremene umjetnosti, „Izvan percepcije” je izložba koju ne treba propustiti.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Održan Koncert Ansambala  učenika Umjetničke škole Franje Lučića

Objavljeno

na

Objavio/la

Povodom proslave Dana Umjetničke škole Franje Lučića održan je Koncert Ansambala  jučer (ponedjeljak, 31. ožujka 2025., početak u 19:30 sati) u Dvorani Gorica Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici. Bio je to 4. koncert učenika UŠFL-a u proteklih sedam dana.

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Posjetiteljima u posve ispunjenoj dvorani predstavili su se: orkestar harmonika, gudački i puhački orkestar, mješoviti orkestar, dječji zbor te zbor osnovne i srednje škole. Publika je pljeskom pozdravljala izvedbe klasičnih skladbi, filmske glazbe i glazbe iz animiranih filmova i crtića.

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Glazbenu večer najmlađih i mladih izvođača vodili su njihovi nastavnici odnosno voditelji i dirigenti: Igor Jukec, Marija Ostrugač Jukec, Ana Šedlbauer, Tea Krčelić Rabadan i Marko Požgaj.

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Hrvatsko društvo glazbenih i plesnih pedagoga proglasilo je Umjetničku školu Franje Lučića najboljom umjetničkom školom u 2024. godini, a ravnatelja Boruta Vidoševića najuspješnijim ravnateljem.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Reporter 446 - 20.03.2025.

Facebook

Izdvojeno

Sva prava pridržana © 2022 e-Radio d.o.o.