Sport
Ljubo se vratio! ‘Prošao sam bol i suze, ali znao sam da će šansa doći’
Nemanja Ljubisavljević (22), srpski stoper koji već dvije godine nosi dres HNK Gorice, u Zaprešiću je prvi put odigrao utakmicu HT Prve lige od prve minute. Gorica je pobijedila, trener je njegov nastup ocijenio “čistom desetkom”, a ovo je njegova priča…
Nema inače običaj trener HNK Gorice Sergej Jakirović nakon utakmica govoriti o svojim igračima pojedinačno, ni hvaliti ih ni kuditi, logično ističući uvijek momčad na prvo mjesto, ali nakon pobjede u Zaprešiću (2-0) jednog čovjeka nije mogao ni želio zaobići.
– Ljubo je stvarno prošao težak put, imao je tešku ozljedu prošle sezone. Ali marljivo je radio, šutio i čekao svoju priliku. Mislim da je ovoga puta odigrao za čistu desetku! Ne sjećam se da je ijedan duel izgubio, sve je odnio i počistio… Njegov primjer put je i ostalima koji su možda u drugom planu, dokaz da su utakmice utorkom, prijateljske ili u Kupu, pravi put prema prvih 11 – kazao je Jakirović.
Ljubo u ovom slučaju nije ime nego nadimak, a iza njega se krije Nemanja Ljubisavljević, 22-godišnji mladić iz Trstenika, gradića od 17.000 žitelja u središnjoj Srbiji. Po zanimanju je stoper, a u Velikoj Gorici je već nešto više od dvije godine. Došao je uoči posljednje drugoligaške sezone, standardno igrao, a onda se na početku lanjske prvoligaške avanture teško ozlijedio. Otišao je križni ligament koljena i slijedio je višemjesečni oporavak. Vratio se, borio i radio kao manijak, da bi u nedjelju u Zaprešiću prvi put dočekao šansu da krene od prve minute u jednom prvoligaškoj prvenstvenoj utakmici. S tom šansom, eto, došli su i trenerovi komplimenti.
– Naravno da je lijepo čuti tako nešto. I sigurno je dodatni motiv, da radim i dalje kao što sam radio do sad, pokazatelj da ovim putem treba nastaviti – s obje noge je na zemlji Ljubo, svjestan da su pravi izazovi tek pred njim.
Ne sjećam se da je izgubio ijedan duel…, pohvalio je Ljubisavljevića trener Jakirović… Foto: Josip Regović/PIXSELL
Ni ono što su svi zajedno prošli protiv Intera nije bilo nimalo jednostavno.
– Baš teška utakmica! Puno duela, i na zemlji i u zraku, što nije možda bilo lijepo za gledati, ali na terenu je baš bilo napeto. Vidjelo se da je velik ulog u pitanju, jer nama je trebala ta pobjeda poslije dva kiksa. Lokomotivu smo trebali dobiti, a uzeli smo samo bod, dok smo protiv Belupa izgubili a da ljudi praktički nisu zapucali na gol… Trebala je pobjeda i Interu, da se odvoji od dna ljestvice, možda i uđe u borbu za više pozicije, tražili su izlaz upravo protiv nas, imali su velik motiv. Ali dobro, svaka utakmice je u ovoj ligi ‘na nož’. Evo, i jedan Varaždin dobije Dinamo, Istra igra fenomenalno… – govori Ljubisavljević.
U prva četiri nastupa u HNL-u skupio je ukupno 14 minuta, a u Zaprešiću je odigrao svih 90… Foto: Josip Regović/PIXSELL
Debitirao je u HT Prvoj ligi još početkom kolovoza prošle godine, odigrao posljednjih desetak minuta u remiju (3-3) sa Slaven Belupom u 2. kolu lanjskog prvenstva, a onda nastradao…
– Imali smo trening dan nakon te utakmice i na tom treningu sam se ozlijedio – započinje ovaj ružni dio priče Nemanja, koji je istu ozljedu prošao i sa 18 godina, pa zna kako opisati trenutak kad se dogodi jedna toliko bolna i teška ozljeda.
– Meni su pucali dvaput, pa znam najbolje kako je to… Oba puta sam osjetio kao da je pukao onaj štapić za grisine, kao da se prelomio. Budeš malo i u nesvijesti, bol je strašna, iako sam čuo i za drukčije primjere. Jedan prijatelj je čak i nastavio igrati, pa poslije morao na operaciju – priča Ljubisavljević pa nastavlja:
– Takve stvari čovjeku donesu novo iskustvo. Kad danas gledam, koliko mi je ta ozljeda oduzela, toliko mi je na neki drugi način donijela. Radio sam tri, četiri puta više i napredovao sam u nekim stvarima kojima se prije nisam mogao posvetiti. Naravno da sam i izgubio dosta toga, ali u takvim situacijama nema kukanja i plakanja. Moraš sjesti i razmisliti što najbolje možeš izvući iz te situacije. I kako se što prije vratiti.
Ni kad je bilo najteže, nakon druge teške ozljede prije 22. rođendana, Ljubo nije posustao… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
Kad je o Ljubi riječ, borcu bez mane, opcija je bila samo jedna. Krvavo raditi i trenirati do iznemoglosti.
– Trenirao sam stvarno dosta, imao sam podršku sa svih strana, i na kraju sam se čak i brzo vratio. Nakon pet i pol mjeseci počeo sam trenirati s momčadi, a nakon šest odigrao i prvu utakmicu – kaže Ljubo, prisjećajući se svake faze tog dugog i napornog oporavka.
– Ne zna se što je gore, prvih šest tjedana ili sve što ide poslije. Kako sam šivao meniskus, tih prvih šest tjedana bio sam na štakama. I što ćeš, vezan si za kuću, možeš eventualno jedino na kavu otići… Poslije kreću vježbice, pa borbe s motivacijom, pa lagano trčanje. I onda kreneš trenirati, radiš po sedam, osam sati dnevno. Četiri mjeseca doslovno nemaš život, samo treniraš i spavaš. Svaki dan ti je isti, i tako pet mjeseci. Psihološki je to jako teško, ali ako imaš motiv, sve je puno lakše. I, naravno, ako imaš podršku od kuće.
U svemu tome momku koji u tom trenutku ima 21 godinu i dvije teške ozljede iza sebe kroz glavu prolaze i crne misli, najgori scenariji. Dođe i trenutak kad pomisliš na odustajanje, da je preteško boriti se sa svim tim.
– Je, iskreno, padne ti i to napamet, ali brzo shvatiš da bi se kajao zbog toga, da bi ispalo kao da si izgubio bitku. Dođeš kući, isplačeš se malo i bude ti lakše… Priznajem, bilo je i suza, kako ne, ali sve je to normalno – otvoreno govori Nemanja.
Čim se vratio, odlučio je da će priliku, kad se ona ukaže, dočekati spreman. I zato bi poslije svake utakmice u kojoj nije igrao, zajedno s Matijom Špičićem i možda još ponekim suigračem, odradio trening na igralištu, pod reflektorima koji se već gase. Sve zato da bude pravi kad se reflektori jednom okrenu u njegovu smjeru.
– Pokušavamo tim trčanjem nadoknaditi to što nismo igrali utakmicu, da i mi imamo nekakav podražaj. Svjestan sam da moraš raditi cijelo vrijeme da bi bio potpuno spreman u trenutku kad prilika dođe. Ako ne igraš, a ne radiš dodatno, ne možeš biti pravi. Vjerujem da, kad ne igraš, moraš trenirati duplo više nego momci koji igraju da bi ih uopće mogao pratiti – ističe Ljubisavljević.
U Drugoj HNL Ljubisavljević je za Goricu odigrao 27 utakmica i zabio dva gola… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
Takav pristup, beskompromisan i fajterski, doveo ga je i u Veliku Goricu. Počeo je u rodnom Trsteniku, u kojem je bio neka vrsta čuda od djeteta.
– Da, počeo sam u svom Trstenik, u klubu koji je igrao treću ligu, za koji mi je igrao i otac. S pet godina sam otišao na prvi trening, već s 15 sam ušao u prvu momčad i počeo trenirati s prvotimcima, a zaigrao sam čim sam navršio 16 i stekao pravo nastupa – priča Nemanja, koji je potom otišao u Jagodinu, da bi završio u Radničkom iz Niša, jednom od najvećih srpskih klubova.
Međutim, tamo nije želio čekati “mrvice”, želio je igrati.
– U Radničkom bih ja i konkurirao za mjesto u momčadi, ali nisam znao koliko ću igrati i tražio sam mirnu sredinu u kojoj mogu napredovati. Moj agent me nazvao i rekao da Gorici treba stoper. Isprva sam odbijao, rekao sam da nema šanse da idem tamo – priznaje Ljubo pa objašnjava zašto je tako razmišljao:
– Iskreno, bio sam malo u strahu zbog tih odnosa između Hrvata i Srba, malo mi je to predstavljalo problem… Agentu sam govorio da mi roditelji ne daju da idem u Hrvatsku, a njima zapravo nisam ni rekao da imam tu opciju.
Međutim, malo interneta sve je promijenilo…
– Kad sam razmislio, krenuo sam malo kucati po YouTubeu, gledao sam sažetke utakmica i svidjelo mi se sve to. Na kraju sam nazvao agenta i rekao: ‘Želim samo u Goricu i nigdje drugdje!’ Nakon pet dana sam već bio ovdje.
I od svega onoga što je očekivao, čega se pribojavao, nije se dogodilo ništa.
– Ma kakvi, od prvog dana ovdje se osjećam kao kod kuće. Svakome bih preporučio da bez problema može doći ovdje. Kao što i svi odavde mogu ići tamo. Ljudi su normalni, a ratovi koji su se događali prije 25 ili 30 godina nemaju nikakve veze sa sadašnjosti. Bio sam po mnogim hrvatskim gradovima, nikad nisam doživio ni najmanju neugodnost. Dobro, mislim da se i ja normalno ponašam, možda bi bilo drukčije da nije tako, ali kažem… Danas, iskreno, na Goricu gledam kao na svoj drugi dom. Ovdje sam prolazio i najljepše i najteže trenutke u karijeri, a kroz sve to sam se jako vezao za ovaj grad i za ove ljude – govori Ljubo.
Igor Čagalj bio mu je suigrač i kapetan, ali prije svega veliki prijatelj od prvog dana… Foto: Facebook
Pomoglo mu je, kaže, što ga je početku u Gorici dočekao trener Dean Klafurić, koji je pokušao uspostaviti obiteljsku atmosferu u momčad, hvali i njegova nasljednika Ivana Preleca, ali ključnu ulogu u prilagodbi odigrao je jedan suigrač.
– Na Igora Čagalja gledam doslovno kao na oca. Baš smo dobri prijatelji, iako ga više gledam kao obitelj nego kao prijatelja. Takav odnos imamo. Pomogao mi je od prvog dana kad sam došao. Sjećam se, peti ili šesti dan nakon što sam došao imali smo slobodno, svi idu doma, a ja ne znam gdje ću, što ću… I tad me on pozvao na ručak, odveo k sebi, počeli smo se družiti i sad smo nerazdvojni – kaže Ljubisavljević, koji se od aktualnih suigrača najviše druži sa Čabrajom, Jovičićem, Perišom…
– Dođe i Čanađija, pa malo ‘pikamo’ Fifu na Playstationu… Tko je najbolji? Periša i ja, Čanađija i Čabraja se baš i ne snalaze, ha, ha.
Svi skupa, srećom, itekako se snalaze u stvarnosti, u “pravom” nogometu, što je ipak kudikamo važnije. Treneru Jakiroviću pogotovo.
– Imam super odnos s trenerom. Radi odlično, što pokazuju i rezultati koje imamo. Stvarno je dobar trener, ali i dobar čovjek. Evo, dao mi je šansu iako sam godinu dana bio bez utakmice na ovom nivou, usudio se, a to govori da cijeni mene, moj rad i to što dajem sve od sebe. Kažem, mislim da je jako dobar trener i da će njegova karijera ići samo uzlaznom putanjom – kaže Ljubo.
Nije ga trener posebno pripremao za nastup protiv Intera, smatrajući valjda da Nemanja zna što mu je činiti.
– Stavio me dva dana prije utakmice na treningu u momčad koja bi trebala igrati. Ništa mi nije govorio, ali bilo mi je jasno da bi šansa mogla doći. Bilo je malo i treme, ali isključivo pozitivne. Razmišljaš o svemu što si prošao u tih godinu dana, koliko si naporno trenirao i radio za tu šansu, želiš samo da sve prođe kako treba, da je iskoristiš na najbolji mogući način. Na kraju je, srećom, tako i bilo – zadovoljan je Nemanja.
Ljubisavljević je dokazao da se na njega može ozbiljno računati i za najteže protivnike… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
Za vjerovati je da će i budućnosti dolaziti nove šanse, pokazao je da se na njega itekako može osloniti, a prvi sljedeći izazovi donose seriju derbija. Prvo Osijek u gostima, pa Dinamo doma, Rijeka vani i za kraj dvaput Hajduk u Velikoj Gorici. Kaže trener da se veseli tim utakmicama, a vesele se i igrači…
– Naravno da se veselimo. To su najljepše utakmice za igranje, uvijek dođe i dosta navijača, ambijent je dobar, a protivnici su pravi, kvalitetni, pa takve budu i utakmice. Mi imamo stvarno dobru momčad, svatko od nas na svakom treningu ide maksimalno, sve kako bi dobio svoju šansu, a to je i poanta svega – govori stoper Gorice, uvjeren da je postavljeni cilj, mjesto u ligaškom Top 5, realan i ostvariv cilj.
– Vidim nas u toj zoni, možemo biti najmanje na petome mjesto. Imamo stvarno odličnu momčad, dobrog trenera, dobro se radi, a to bi moralo biti dovoljno – vjeruje 22-godišnji Trsteničanin.
Kad ne trenira, ne igra i ne ‘pika’ Fifu na PlayStationu, voli Nemanja pogledati i košarku, s naglaskom na ABA ligu. Ne NBA, baš ABA… I jedan klub posebno.
– Moj klub je Zvezda i mislim da i ove sezone ima najozbiljniju momčad, koja je slagana za Euroligu. Dobar je i Partizan, kao i Olimpija Cedevita, tako da će biti zanimljivo, ali Zvezda je u ABA ligi ono što je Dinamo u HNL-u. Gledao sam i košarkaše Gorice, protiv Splita čini mi se, a ići ću sigurno i opet – najavio je Ljubisavljević.
Obožava, kaže, Juventus i velikog Giorgija Chiellinija, divi se svemu što je postigao njegov sunarodnjak i imenjak Nemanja Vidić, a istovremeno sanja da i sam može jednoga dana do najviših razina. Dovoljno je mlad, ozljede su valjda iza njega, sad je sve na njemu. A kad je tako, shvatili ste, kad netko toliko ulaže i radi, šanse za uspjeh dramatično rastu. Nakon svega što je prošao, zaslužio je da ova priča tako završi…
Sport
Nove medalje za goričke taekwondoašice, Sara Prpić i Dora Habijančić srebrne
Nakon nastupa na Croatia Open, odlično su prezentirali svoj klub na Noći borilačkih sportova.
Vikend iza nas, 15. – 16. studenog u dvorani Sutinska vrela održao se G1 Croatia Open na kojem su sudjelovali i natjecateljice iz Taekwondo kluba Velika Gorica. Turnir je okupio više od 750 natjecatelja iz više od 40 država.
– Mi smo na ovom natjecanju nastupili sa šest naših sportašica, kadetkinja Lejla Lea Kajfeš, te juniorke Lana Gavrilov, Lana Horvat, Sara Prpić, Katarina Bačurin i Dora Habijančić. Turnir je bio iznimno kvalitetan i naše sportašice su odlično odradile svoj posao. Osvojili smo dva srebra i jednu broncu, te jedan plasman na 5. mjesto – komentirao je trener Igor Matić.
U konkurenciji kadetkinja -59kg Lejla Lea Kajfeš osvojila je brončanu medalju. U konkurenciji juniorki -49kg Katarina Bačurin zauzela je peto mjesto, jer je u borbi za medalju izgubila od predstavnice iz Koreje, ovogodišnje viceprvakinje Svijeta.
Sara Prpić juniorka -42kg je osvojila srebrnu medalju, nakon pobjede nad Turskom predstavnicom u finalu gubi od predstavnice iz Hrvatske. Dora Habijančić juniorka -63kg također osvaja srebrnu medalju, nakon pobjeda protiv predstavnica Austrije, Mađarske, Hrvatske u finalu gubi borbu od predstavnice iz Srbije inače 1.nositeljice na ovom turniru.
– Cure su odradile odličan posao i zaradile vrijedne bodove na Europskoj rang listi – dodao je Matić.
Inače, nakon turnira goričke sportašice sudjelovale su i na Noć borilačkih sportova gdje su svojim nastupom zaokružile uspješan dan.
Zajedno sa njima nastupili su i naši mlađi članovi te pokazali osnovne elemente taekwondoa dok su nešto malo starije cure prezentirale izvedbu poomsae (formi) u taekwondou.
Sport
Put do sreće vodi preko Gorice: Jedan brani Hrvatsku, drugi osvaja Ameriku!
Kristijan Kahlina i Dominik Kotarski, dva bivša golmana HNK Gorice, gotovo istovremeno doživjeli su najljepše trenutku svojih karijera: Kale je proglašen najboljim golmanom MLS-a, a Kota je stao na gol hrvatske reprezentacije
U jednom si trenutku pod prečkom koja je ponekad u prošlosti znala biti i pogrešne visine, na travnjaku stadiona izgrađenog 1987., s vizurom koja vraća u neka prošla vremena, pred nekoliko stotina navijača, među kojima navijaju samo Bobi i njih još nekoliko… Prohladna je jesenska večer, igraš protiv nekakvog Slaven Belupa, braniš gol Gorice – sanjaš.
U drugom si trenutku već pod svjetlima najblještavijih nogometnih pozornica, na vrhuncu svoje karijere, barem trenutačnom, i shvaćaš da snovi ponekad zaista mogu postati stvarnost. I da je stvarno moguće preko jedne male, skromne Gorice, doći do, recimo, dresa hrvatske reprezentacije. Ili, možemo reći i to, do titule najboljega golmana u cijeloj velikoj i moćnoj Americi!
Snovi su se ovih dana, otprilike u isto vrijeme, ostvarili dvojici ljudi koji će se pronaći u ovom malom uvodu. Kristijan Kahlina i Dominik Kotarski kolege su po poziciji, obojica su golmani, obojica su došla u HNK Goricu oživjeti svoje karijere, dati im novi zamah, da bi se u nekom trenutku, netko ranije a netko kasnije, otisnuli na put prema vrhu. Na kojem se, shvatili ste, upravo nalaze. Kota je bio hrvatska “jedinica” protiv Škotske, a Kale je najbolji golman MLS-a. A ovo su njihove priče…
Rijeka: Susret između HNK Rijeka i HNK Gorica u 1. kolu HT Prve lige 28.07.2018., stadion HNK Rijeka, Rijeka – Hrvatski Telekom Prva liga, 01. kolo, HNK Rijeka – HNK Gorica. Kristijan Kahlina.
Photo: Goran Kovacic/PIXSELL
Kad je Kristijan Kahlina tog ranog rujna 2016. došao u Goricu, zatekao je klub iz vrha druge lige. Sezonu ranije Gorica je završila na četvrtome mjestu, pod vodstvom Damira Milinovića, i planirao se napad na prvu ligu. Takvo nešto savršeno je odgovaralo 24-godišnjem golmanu koji dotad nije uspio pronaći svoj put nakon odlaska iz Dinamove akademije. Prošao je kroz Vinogradar i Lučko, sezonu ranije proveo u slovenskom Koperu, i znao je da je u ključnom trenutku karijere. Denuncirao je Tonija Šuškovića, koji je do tad držao “jedinicu”, i krenuo prema ostvarenju snova.
Manje od dvije godine poslije, sad s Ivanom Prelecom na čelu, slavio je ulazak u prvu ligu, koju je toliko želio.
– Nikad nikoga nisam imao iza sebe, sve sam zaradio sam, i pitanje je bih li ikad dobio priliku u prvoj ligi da se sam u nju nisam uveo – znao je reći Kale u brojnim razgovorima u doba kad je bio vođa goričke svlačionice, ali i golman koji je radio ozbiljnu razliku.
Nevjerojatan profesionalac, čovjek za kojeg su suigrači govori “to ti je Robocap, čovjek se ne može ni ozlijediti, samo pritegne šaraf i evo ga na treningu”, tip koji je golmanske treninge odrađivao čak i sa slomljenim prstom, s langetom… I istinska legenda našega kluba, kapetan za primjer, što je prepoznao i Valdas Dambaruskas. Kad je ponajbolji trener kojeg je Gorica ikad imala odlazio u bugarski Ludogorec, sa sobom je poveo i svoga kapetana iz Gorice.
– Zadovoljan sam tim razdobljem. Skupio sam 36 nastupa te sezone, branio sam i u kvalifikacijama za Ligu prvaka, ali u međuvremenu je Valdas otišao, u klub su doveli novoga golmana, i ja sam shvatio da je vrijeme za odlazak – pričao je Kahlina o toj epizodi.
Sljedeći korak na njegovu putu ponudio je let preko oceana, Kale je rado prihvatio poziv iz Charlotte FC i otišao u MLS, ligu u kojoj danas igraju i tipovi kao što su Leo Messi, Sergio Busquets… I u kojoj brane tipovi kao što je, recimo, Hugo Lloris, dugi niz godina golman moćne francuske reprezentacije. U takvoj je ligi, u toj konkurenciji, Kahlina proglašen najboljim golmanom godine.
– Hvala svim mojim suigračima na velikoj potpori. Ova nagrada je ujedno i velika odgovornost jer moram pokazati da ona nije došla kao plod sreće. Nadam se da ću nastaviti i u budućnosti s kvalitetnim predstavama braniti boje Charlotte FC-a – rekao je Kale nakon što je doznao da je ovogodišnji laureat u ovom izboru.
Miljenik je navijača svoga kluba, koji nekoliko puta do posljednjeg mjesta napune stadion kapaciteta 75.000 mjesta, sa suprugom Nikolinom podiže kćerkicu i sa 32 godine – uživa.
A usput se često sjeti kluba i grada u kojem je zablistao. U kontaktu je s bivšim suigračima, znao ih je i hrabriti u teškim trenucima, a nedavno je poslao i opremu za golmanske treninge, kao prijateljski poklon.
– Goricu nikad neću zaboraviti. Gorica mi je promijenila karijeru, ona je za mene nešto posebno. Igrao sam u puno klubova, i prije i poslije Gorice, ali ovdje sam bio najduže, povezao se sa sredinom, stekao jako puno prijatelja i naravno da me vežu posebne emocije. Pratim i dalje sve što se događa, gledam svaku utakmicu Gorice, navijam, iskreno se veselim svakoj pobjedi. Odlazio sam i iz drugih klubova, ali ni sa jednim nisam imao vezu kao s Goricom – kaže Kale.
Dominik Kotarski uspio se izboriti za transfer iz Gorice kroz samo 28 nastupa… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
Dominik Kotarski, s druge strane, neće emitirati takve emocije. Dečko iz Bedekovčine tako se nekako postavio od prvog dana svog dolaska u Goricu. On je došao odraditi posao, profesionalno i kvalitetno, a to je i učinio. Bez puno priče, bez filozofije, brzo i lako.
I oduvijek je bio takav. Talentiran, posvećen radu, maksimalno ozbiljan, nogometaš koji ne spada pod uhodane stereotipe. Rano se oženio, kao da je općenito nešto ranije odrastao, a s takvim karakteristikama nije posrnuo ni kad je bilo teško. Bio je još tinejdžer kad je odlučio napustiti Dinamo i prihvatiti poziv iz nizozemskog velikana Ajaxa. Nije bilo lako izboriti se za priliku, koliko god je bio strpljiv, pa je odabrao drugi put.
I stigao na posudbu u Goricu. Predsjednik Črnko je prepoznao šansu, ugradio je u ugovor o posudbi opciju otkupa za milijun eura, što se u startu činilo vrlo ambicioznim. A onda se, kad je stigla ponuda od dva milijuna eura, pokazalo jako pametnim! Bio je 28 puta na golu Gorice, ostavio iza sebe neke jako pamtljive partije i vrlo brzo postao zanimljiv tržištu. Najuporniji i najkonkretniji je bio grčki PAOK, uz zaradu od čistih milijun eura za klub…
U Grčkoj brani sjajno, toliko dobro da je i izbornik Dalić odlučio dati mu šansu u situaciji kad je Livaković odrađivao suspenziju zbog crvenoga kartona. Posao je i ovoga puta odradio, pogađate, profesionalno i kvalitetno, pokazavši da može ozbiljno konkurirati i za “jedinicu” reprezentacije. E, tako to izgleda kad ostvariš snove.
Kale i Kota moraju biti i pokazatelj kako svoj posao radi dugogodišnji trener golmana u HNK Gorici Siniša Klafurić, legenda turopoljskog nogometa, a sasvim sigurno mogu biti primjeri za Ivana Banića, Karla Žigera i svakog sljedećega golmana koji dođe u Goricu, klub koji ih voli lansirati u visine…
Moja županija
‘Sretni smo što imamo tradiciju sporta u gradu. A i Kosteliće smo prisvojili…’
Igor Mužina je dopredsjednik županijske sportske zajednice, predsjednik županijskog košarkaškog saveza i trećeligaša KK Ivanića, a ujedno je i tajnik sportske zajednice u Ivanić Gradu. Gostovao je u novom izdanju serijala “Sport Zagrebačke županije”…
Iz kvantitativnih razloga, u strahu da nešto ne bismo propustili, na početku novog izdanja serijala “Sport Zagrebačke županije” prepustili smo Igoru Mužini da sam nabroji svoje funkcije.
– Glavni tajnik sportske zajednice grada Ivanić Grada, predsjednik Košarkaškog saveza Zagrebačke županije, ujedno i predsjednik KK Ivanića, te dopredsjednik Zajednice sportskih udruga i saveza Zagrebačke županije – predstavio se sportu posvećeni Mužina, nastavljajući s predstavljanjem svoga Ivanić Grada.
– Ivanić je ugodno mjesto za život, a grad i gradska sportska priča razvijaju se zajedno. Blizu smo Zagrebu, a nudimo ležeran život pun sadržaja, pogotovo u sportskom smislu. Grad ulaže jako puno u sportsku infrastrukturu, počevši od našeg čuvenog Sportskog parka Zelenjak, koji iz godine u godinu raste u smislu ponude našim građanima. Obuhvaća nogometni stadion, teren s umjetnom travom, teniske terene, restorane i kafiće, dječji park… Imamo i dio koji zovemo Amfiteatrum, nastao na propalom pokušaju građenja bazena. Tu su tijekom ljeta kazališne predstave, stand up komedija, kino na otvorenom, koncerti… Puno toga se događa u Zelenjaku, uz koji prolazi i šetnica uz rijeku Lonju, tako da je to baš jedan ambijent koji svi koji dođu sa strane ističu kao ogromnu zelenu oazu usred grada – ističe Mužina.
U gradu s nešto više od 13.000 stanovnika imaju 17 klubova iz 17 sportova, vrijedi nepisano načelo “jedan sport, jedan klub”. I svi ti sportaši rade u jako dobrim uvjetima, jer infrastruktura postoji, a o raspolaganju njome odlučuju sami.
– Imamo specifičan način upravljanja sportskim objektima. Sportska zajednica, osim što se bavi sportom i sportskim klubovima, bavi se i upravljanjem objektima. Uz park Zelenjak imamo i veliku školsku dvoranu, koja je do 15 sati na raspolaganju školi, a nakon toga klubovima. Uz to, imamo manju dvoranu u školi na Posavskim Bregima, otvara se dvorana i u OŠ Graberje Ivanečko, a u nekom sljedećem periodu u planu je u Zelenjaku staviti balon na teren rukometnih dimenzija, da dobijemo još prostora u zimskim mjesecima. Tu ćemo dobiti puno više prostora za treninge rukometnih klubova, jer kod nas je rukomet jako popularan i jedna dvorana rukometnih dimenzija je premalo. Ostali sportovi imaju već sad dobre uvjete – zadovoljno konstatira Mužina.
Najbolja sportašica Ivanić Grada prošle godine dolazi iz streljaštva, najbolji sportaš iz kickboxinga, a to puno govori i o najvećim uspjesima sporta u Ivaniću.
– Imamo sreću što imamo tradiciju sporta. Tu su i obiteljske linije, od djedova i očeva sve do djece, na to se ponosimo i pokušavamo održati masovnost. Imamo konstantnu brojku sportaša, oko tisuću, od čega je 90 posto djece. Voljeli bismo da je ta brojka veća, ali u tom smislu imamo konstantu i očito na to ne možemo previše utjecati – svjestan je Mužina.
Šira sportska javnost na prvu će povezivat sport u Ivanić Gradu s onom famoznom pobjedom Naftaša protiv Dinama s Eduardom i ekipom, ali poveznica je snažna i s rukometom.
– U povijesnim knjigama stoji da se u našem gradu prvo počeo igrati nogomet, 1919. osnovan je prvi nogometni klub, a već dvadesetih godina igrao se i rukomet, u to doba na dimenzijama nogometnog terena. Prve su krenule cure, tako da smo već obilježili stotinu godina rukometa u gradu. Iako, prvi klubovi osnovani su tek pedesetih godina – kaže pa nastavlja nabrajati lokalne junake.
– Biciklist Stjepan Grgac je u doba prije drugog svjetskog rata osvajao etape na Tour de Franceu, a njemu u čast imamo i biciklistički memorijal Stjepana Grgca već više od 50 godina. Tradiciju ima i streljaštvo, imali smo u doba Jugoslavije i prvake države, što je bila velika stvar, a i sad imamo strijelce koji osvajaju državna prvenstva, koji su jako konkurentni i na međunarodnoj sceni.
Snažnu poveznicu s vrhunskim sportom Ivanić Grad ima i kroz jednu obitelji…
– Mi u Ivaniću svojatamo Kosteliće! Ante je sedamdesetih godina bio trener ženske ekipe, koja je povijesno imala veće uspjehe nego muški klub, a tu je i upoznao suprugu Maricu. Uostalom, Ivica živi u Ivaniću, djeca mu kod nas idu u školu… Zasad su u karateu, ali s obzirom na roditelje i djeda, ne sumnjam da će oni naći svoj sportski put – kaže Mužina.
Nastave li sa sportom u Ivaniću, imat će ponudu iz koje mogu birati
– Konstantne rezultate imamo i u kickboxingu, i na državnim i međunarodnim natjecanjima, u karateu također, a posebno smo ponosni i na to što u mlađim kategorijama često osvajamo državna prvenstva. Pogotovo u ženskom rukometu, budući da smo nedavno imali dvije ekipe koje su postale prvaci Hrvatske, što je čudo za jednu malu sredinu poput Ivanića – zaključio je Igor Mužina.
S košarkašima Ivanića planira povratak u drugu ligu, a usput se neumorno bavi gradskim i županijskim sportom…
Sljedećeg vikenda (23./24.11.2024.) utakmicama 15. kola završava jesenska polusezona u Jedinstvenoj 1.županijskoj nogometnoj ligi. Jesenski prvak je Buna, neovisno o rezultatima zadnjeg kola, jer ima prednost od 4 boda ispred Lonje i pet više od trećeplasiranog Rakovca.
Velika Gorica, 21.11.2024. Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025., 15. kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Dinamo Hidrel je zahvaljujući odličnim rezultatima (od 8. do 14. kola) stigao na visoku 5. poziciju, zajedno s novim trenerom Stivenom Žitnikom. Posavec je u gornjem dijelu ljestvice s 23 boda na 7. mjestu, a Mladost Obrezina je s najmlađom momčadu u ligi na sigurnom 10. mjestu s 18 bodova. Dojam je da Turopolje bolje igra nego što to pokazuje plasman na 12. mjestu.
Velika Gorica, 21.11.2024. Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025., 15. kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Vatrogasac je na 15. mjestu s jednom pobjedom i jednim remijem, a Kupa ima samo jedan bod na zadnjem mjestu.
Galerija fotografija
Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025.
Rezultati 14. kola (16./17.11.2024.): Jamnica – Buna (Mala Buna) 1:3, Dinamo Hidrel (Novo Čiče) – Vatrogasac (Kobilić) 2:0, Posavec (Orle) – Turopolje (Turopolje) 0:0, Mladost Obrezina – Milka Trnina (Vezišće) 2:0, Pribić (Pribić) – Kupa 3:0, Rakovec (Rakovec) – Graničar Tučenik 1:1, Lonja – Pušća 1:1, Ban Jelačić (Banovo) – Dinamo Jakovlje 0:3.
Redoslijed: 1. Buna 34 (14 11 1 2 25:9), 2. Lonja 30, 3. Rakovec 29, 4. Pušća 25, 5. Dinamo Hidrel 24 (14 7 3 4 28:22), 6. Dinamo Jakovlje 24, 7. Posavec 23 (14 7 2 5 26:17), 8. Pribić 22, 9. Graničar Tučenik 19, 10. Mladost Obrezina18 (14 5 3 6 26:20), 11. Jamnica 18, 12. Turopolje 16 (14 4 5 5 16:20), 13. Ban Jelačić (B) 14, 14. Milka Trnina 12, 15. Vatrogasac 4 (14 1 1 12 12:39), 16. Kupa 1 (14 0 1 13 9:39).
Novo igralište u Lazini Čičkoj otvoreno je jučer (srijeda, 20.11.2024.) malonogometnim susretom između Reprezentacije Grada i Malonogometnog kluba Lazina. Lokacija je ostala ista, sada je umjesto trave asfalt, ovo igralište je trajnije i lakše ga je održavati.
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Igralište maksimalnih dimenzija je jučerašnjim susretom i službeno stavljeno u funkciju, a svoje nogometno umijeće demonstrirao je i gradonačelnik Krešimir Ačkar sa svojim suradnicima. Predviđeno je da će se o novom sportskom objektu ponajviše skrbiti MNK Lazina.
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Podsjećamo, MNK Lazina je ove godine u MNL Turopolja i Posavine 2024. svoje domaćinstvo odradila na igralištu NK Dinamo Hidrel u Novom Čiču.
Galerija fotografija
-
HOTNEWSprije 2 danaFOTO Prometna nesreća kod Leggiera, naoružajte se strpljenjem
-
Vijestiprije 4 danaTuropoljski tjedan ‘Večere za 5’ otvara radnica u ugostiteljstvu Branka: „Volim kuhati, ali nemam za koga“
-
HOTNEWSprije 4 danaMještani Gradića pozivaju se na oprez! Provaljeno u garaže i obiteljske kuće
-
HOTNEWSprije 4 danaGoričanka Branka osvojila je 37 bodova: Ivan predjelo nije mogao probati zbog alergije
