Kultura

‘Učilište mora ostati svoje, ali i živjeti u skladu s vremenom’

Anita Pišković, ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta, govori o životu u kulturi u doba korone, ali i o željama i ambicijama za doba poslije pandemije

Objavljeno

prije 4 godine

4. lipnja 2022.

Objavio/la

Petra Škrinjarić

Prolazi i četvrta godina otkako je Anita Pišković na čelu velikogoričkog Pučkog otvorenog učilišta, krovne gradske kulturne institucije. Kako to najčešće i biva u svijetu kulture, svoj mali tim vodi u tišini, bez prevelike pompe, pa tek prilikom događaja poput nedavne proslave 62. rođendana POU-a ravnateljica dobije riječ. I dobar je to vjerojatno trenutak da predstavimo sugrađanima ženu koja je na čelu jedne ovakve institucije. Točnije, da se sama predstavi. Sebe, svoje planove, vizije, poglede…

– Odrasla sam u Vrbovu Posavskom, mjestu 15-ak kilometara udaljenom od Velike Gorice, kojoj gravitira. Tako je i moje školovanje vezano uz Goricu, u kojoj sam pohađala Opću gimnaziju, kao i tečaj engleskog u našem Učilištu. Svaki dan, putujući u Zagreb na fakultet, prolazila sam kroz Goricu i izgleda da je bila fatalna, iako sam se kao mlađa vidjela u Zagrebu. Danas živim i radim u Velikoj Gorici i kad s ove perspektive razabirem, nije se bolje moglo posložiti. Grad je vrlo praktičan za obiteljski život, sve je blizu i dostupno, a ako se ima potreba otići nešto obaviti u Zagreb, i on je na dohvat ruke. Onima koji razmišljaju o selidbi u manji grad svakako preporučujem Goricu, dovoljno malu za ugodan život, a dovoljno veliku za svakakve razne obrazovne, kulturne i sportske sadržaje – kaže uvodno ravnateljica.

Sljedeće godine navršit će se cijelo desetljeće otkad je dio tima u POU-u.

– U Učilištu radim od 2013., a ravnateljicom sam imenovana 2018. Prije nego što sam se zaposlila ovdje, radila sam u gradskoj upravi i na radiju. Takvo radno iskustvo svakako je dobro došlo u sadašnjoj ulozi, nekako se dobro nadopunilo. Imala sam priliku upoznati funkcioniranje lokalne uprave, sudjelovati u organizaciji manifestacija, kulturnih i edukativnih programa, surađivati sa svim razinama institucija. Isto tako, imala sam priliku upoznati funkcioniranje Učilišta kroz posao koji sam radila i tek nakon toga “preuzeti kormilo”. Sve su to dobre okolnosti za nekoga tko je na ovoj funkciji, a ustvari je čovjek iznutra – istaknula je Anita Pišković.

POU je ustanova koja se bavi kulturom i obrazovanjem, a osnivač mu je Grad, koji ga najvećim djelom i financira.

– Svake godine apliciramo i na razne pozive Ministarstva i Županije, koji sufinanciraju neke naše programe. Učilište uprihođuje i vlastita sredstva, a neke programe financijski pomažu organizacije koje nas vide kao dobrog partnera. Zadovoljna sam poslovanjem Učilišta 2018. i 2019. godine, no u proljeće 2020. sve je krenulo u neočekivanom smjeru zbog pandemije, čije posljedice nitko nije mogao predvidjeti. Epidemiološke mjere drastično su smanjile broj posjetitelja. Evo, u jednom periodu mogli smo popuniti samo 44 mjesta od ukupno 303. Daljnja objašnjenja su suvišna kad se usporedi ekonomičnost bilo koje predstave, koncerta ili drugog programa – govori ravnateljica i nastavlja:

– Velik dio mog mandata prate otegotne okolnosti, vjerujem da smo mogli još više da nas nije unazadila korona. No i tad smo napravili dobre stvari. Nakon uvedenog kartičnog poslovanja, učinjen je važan iskorak uvođenjem sustava online prodaje. Ta polivalentna digitalna platforma za upravljanje prodajom svakako doprinosi kvaliteti našeg rada i dostupnosti korisnicima, a i promociji Učilišta. Sad svaki naš korisnik može iz udobnosti doma kupiti ulaznicu za bilo koji program, uplatiti radionice…

I baš će u tome smjeru, modernizacije i hvatanja koraka s vremenom, Učilište djelovati i u godinama pred nama.

– Kroz povijest gledano, ova je ustanova ostavila snažan pečat u životu i razvoju grada. Smisao Učilišta kroz godine nije se promijenio, kultura i obrazovanje su bili i ostali svrha njegova postojanja, ali nekada je tu djelovalo puno više djelatnosti i većina Velikogoričana, posebno zrelije životne dobi, povezana je s Učilištem na neki način: ili su tu polagali vozački, ili tečaj stranog jezika… A neki su u goričkom kinu doživjeli i prvi poljubac. Stoga su mnogi naši sugrađani senzibilno vezani za Učilište – kazala je Pišković, pa dodala:

– Danas gradimo imidž Učilišta, s jedne strane, kao kuće koja prati suvremene dosege tehnologije i organizira moderne obrazovne i kulturne programe, a s druge kao jednog od glavnih podupiratelja baštinjenja kulture lokalne zajednice. Učilište treba ići ukorak s društvenim i tehnološkim napretkom, a pritom i nastaviti usku suradnju s relevantnim lokalnim kulturnim čimbenicima. Tako ćemo privlačiti i mlađe generacije, a kulturna autentičnost našeg kraja neće pasti u zaborav, držat ćemo je vitalnom.

U tom smislu mogu se promatrati i sve promjene koje se događaju.

– Uz online prodaju ulaznica te plaćanje radionica, knjiga i časopisa, digitalizirali smo i financijske procese, a svoje mjesto na svakom tiskanom plakatu i letku ima dvodimenzionalni QR kod koji ima mogućnost velike pohrane podataka, a očitati ga može svaki mobilni uređaj. U predvorju, iznad blagajne, postavljen je LCD ekran koji svakodnevno emitira spotove programa POUVG-a, a na info pultu je monitor na kojem se može vidjeti raspored mjesta u dvorani, informirati o cijeni ulaznica. Na jednoj od najfrekventnijih lokacija u gradu, kod autobusne stanice na Trgu Stjepana Radića, postavljen je digitalni totem gdje oglašavamo programe kroz različite audio i video sadržaje. Izdali smo i prvu zvučnu knjigu, roman “Slava” Stipe Bilića, a u planu je i druga izdanja “Albatrosa” izdati u digitalnom obliku.

Svečana dodjela književne nagrade ”Albatros”… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Pred nama su i ljetne manifestacije, i po tom pitanju POU ima važnu ulogu.

– Uvijek osluškujemo potrebe Goričana, pa tradicionalnu manifestaciju Goričke večeri koncepcijski organiziramo drugačije, jer znamo da se ljudi žele i zabaviti. Zadnje dvije godine svi programi Goričkih večeri su na otvorenom, većina u Parku iza Učilišta, neki na terasi Galženice, a do potresa smo bili i u dvorcu u Lukavcu. Uvijek imamo sadržaje koje je ugodno pratiti u prostranom parku, uz ponudu jela i pića. Vjerujemo da su takvom organizacijom Goričani sve zadovoljniji, a njihove dojmove pratimo i na društvenim mrežama.

Organiziraju u Učilištu, ističe ravnateljica, i koncerte kojima je cilj educirati publiku, ali i popularne, poput Zvonka Bogdana ili Amire Medunjanin. Pokrenuta je manifestacija Lučićevi dani, provode se edukacije, pripreme za mature… Odaziv Goričana je najčešće zadovoljavajući, ali bio bi i veći da Zagreb nije tako blizu…

– Kad živite u Gorici, blizina Zagreba velika je prednost. S druge strane,. teško je glavnom gradu konkurirati ponudom. Baš to je naš veliki problem, kako privući sugrađane da gledaju predstave u svom kazalištu, filmove u svom kinu, da radionice i tečajeve stranih jezika pohađaju u goričkom Učilištu. Pokušavamo tome doskočiti i statistika posjećenosti kaže da smo prilično uspješni. Godina prije korona virusa bila je najuspješnija u kategoriji broja korisnika i posjetitelja, a vjerujem da bi brojke bile još veće 2020. i 2021. da nas nisu pogodile nesretne okolnosti – rekla je Pišković i zaključila:

– Moram naglasiti i da je Galerija Galženica učinila veliki zaokret otvorivši se više lokalnoj publici. Izložbeni program nastoji pronaći skladan balans između izlaganja radova renomiranih suvremenih umjetnika, obećavajućih umjetnika mlađe generacije i na koncu kroz kustosku obradu aktualnih društvenih tema i tema autora od lokalnog značaja. Taj model publika je prepoznala i nagradila kroz povećan broj posjeta.

Povezane teme:anita pišković hotnews POUVG Pučko otvoreno učilište Velika Gorica

CityLIGHTS

INTERVJU Margareta Biškupić Čurla: Od peglanja nošnji do ravnateljice

Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Objavljeno

prije 10 sati

19. svibnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Malo je onih koji već u mladosti pronađu poziv kojem će ostati vjerni cijeli život. Upravo je takav put Margarete Biškupić Čurla, koja je na čelo Muzeja Turopolja došla sa samo 26 godina, nakon što je još kao djevojčica kroz folklor razvila ljubav prema tradiciji, narodnoj nošnji i baštini.

Od volontiranja u Etnografskom muzeju i terenskog rada među starim škrinjama i tavanima, do muzejske pedagoginje i naposljetku ravnateljice, njezin profesionalni put obilježila je jasna predanost struci. Povodom Međunarodnog dana muzeja razgovarali smo o muzejskoj djelatnosti, očuvanju baštine i izazovima koje donosi vođenje jedne od najvažnijih kulturnih ustanova Turopolja.

Recite nam Margareta, kako se zapravo postaje kustosica u muzeju?

– U principu, proces kreće upisom, odnosno završetkom fakulteta. To mogu biti razno razni smjerovi na fakultetu, ovisno o kakvom se muzeju radi. Svaki muzej traži specifičnu struku bilo da je riječ o prirodoslovnom, povijesnom ili etnografskom muzeju. Zatim, kada počnete raditi u muzeju i baviti se muzejskom strukom, nakon godinu dana morate pristupiti stručnom ispitu za kustosa.

Što na tom stručnom ispitu morate sve znati?

– Morate znati Ustav, morate znati spektar zakonodavnih stvari poput zakona o muzejima, o zaštiti spomenika kulture, o čuvanju kulturne baštine, razne pravilnike, o pohrani muzejske građe. Zatim, položiti stručne predmete vezane za samu muzejsku znanost. Netko tko je završio Prirodoslovni fakultet i zapošljava se u Prirodoslovnom muzeju, nije u svom obrazovanju prošao muzeološke predmete pa je i to potrebno naučiti.

Kada ste znali da želite biti kustosica i muzeologinja?

– Teško pitanje. Nisam znala zapravo do završetka fakulteta. Kad sam upisala fakultet, upisala sam etnologiju zato što sam silno voljela folklor i narodnu nošnju. Bavila sam se folklorom od četvrtog razreda osnovne škole i prema tome sam odabrala fakultet. Na moj odabir, majka mi je rekla da ću s time umrijet od gladi i jedino što ću moć raditi je peglanje nošnji. Igrom slučaja, nakon fakulteta, zaposlila sam se u Ministarstvu kulture i medija. To mi se baš nije dopalo jer je posao bio dosta administrativan. Međutim, kao studentica, volontirala u Etnografskom muzeju i u muzeju Turopolja što je u konačnici, nakon godinu dana, rezultiralo mojim zaposlenjem u muzeju Turopolja i to je bila ljubav koja traje sad već skoro 27 godina.

Pričajmo malo o kustosima, koji je vaš primarni zadatak?

– Kustosi prvenstveno prikupljaju predmete za svoju zbirku, a onda rade na njihovoj obradi. Predmet se evidentira, opisuje, saznaje se što je više moguće podataka o njemu i odlučuje se da li će taj predmet ići na restauraciju. Kasnije se taj predmet dovodi u priču sa svim ostalim predmetima i sa svim onim nematerijalnim oko njega kako taj isti predmet ne bi bio izdvojen iz konteksta. Na taj način, on će nam dati kontekst povijesti prošlosti kako bi u konačnici sve imalo nekog smisla te da možemo rekonstruirati prošli život koji ćemo čuvati za buduće generacije. U suvremenoj muzeologiji, pažnja se posvetila upravo nematerijalnoj kulturnoj baštini jer je ona puno krhkija od ove materijalne.

Što spada pod nematerijalnu baštinu?

– To su vještine znanja, od toga znamo li heklati pa do toga znamo li pjevati. To su narodne priče, bajke, mitologija, sve ono što ne možete materijalno primiti u ruke. Taj sadržaj je izuzetno bitan. Posljednjih 15 godina, svjetska muzeologija, raspravlja o tome koji je ispravan način očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Na primjer, proslava Jurjeva je nematerijalna kulturna baština koja se nekada slavila na potpuno drugačiji način nego što se to obilježava danas. I tako se postavlja pitanje, koji je ispravan način očuvanja Jurjeva? Onoga nekada ili ovoga danas.

Kada smo se već dotakli našeg Turopolja, kako Vi, kao ravnateljica muzeja Turopolja, možete reći koliko se promijenio život u našem kraju?

– Velika Gorica, ako govorimo o našem lokalnom području, startala je kao malo selo, kao sajmeno područje. Danas smo mi šesti grad po veličini i jedna smo urbana sredina. Na primjer, nekada su narodne nošnje u Turopolju krenule iz obitelji, iz kuće, iz materijala koji su im bili dostupni i koji su uspijevali na ovome području. Ovdje su uspijevali lan i konoplja. U konačnici, najveća razlika između prošlosti i sadašnjosti je upravo to iskorištavanje onoga što nam je područje na kojem živimo dalo. Kod narodnih nošnji su to biljke koje su se uzgajale i uspijevale na ovom području, kod graditeljstva je to materijal koji nam je bio dostupan u prirodi, a u ovom slučaju to je hrast. Zato i imamo jako puno drvenih kuća jer je Turopolje bilo prirodno bogato hrastovim šumama. Tako da se u prošlosti lokalno bogatstvo prirode maksimalno iskorištavalo. Danas to više ne možete. Cijeli svijet je postao toliko mali i sve nam je toliko dostupno da više ne možete pojedine stvari lokalizirati.

Recite nam nešto više o samom muzeju Turopolja i njegovoj višestoljetnoj povijesti.

– Muzej Turopolja je stvarno jedan povijesni raritet. Kada sam ja došla raditi u muzej još 2001. godine, tada je on bio jedna zgrada, zgrada koju svi poznamo kao muzej Turopolja, zgrada Plemenite općine turopoljske. Ta poveznica Plemenite općine s Velikom Goricom i muzejom danas je neraskidiva. Zgradu je sagradila Plemenita općina turopoljska 1765. godine. Nastala je kao centralna administrativna zgrada Plemenite općine turopoljske. Tu su se čuvali arhivi, održavali sastanci, postojao je unutar zgrade i kafić i tako je bilo dok 1960. godine ta ista zgrada nije postala muzej. Tada je jedna sitna, ali dinamitna žena, Višnja Huzjak, preuzela funkciju ravnateljice muzeja kojoj možemo biti zahvalni što danas uopće imamo tako bogatu zbirku i muzej. Danas smo na više lokacija. Imamo etno kuću U Ščitarjevu, zavičajnu zbirku Vukomeričkih gorica na Ključić brdu, partnerstvo s obitelji koji su vlasnici Kurije Modić-Bedeković. U međuvremenu, uspjeli smo dobiti sredstva europskih fondova i izgraditi novi Interpretacijski centar muzeja Turopolja.

Krenuli ste u cjelovitu obnovu muzeja od potresa, kako to ide?

– Iskoristit ću priliku pa prvenstveno pojasniti da Interpretacijski centar nije izložbeni prostor. On ima multifunkcionalnu dvoranu više za izvan izložbene djelatnosti koje muzej radi poput predavanja, promocija i radionica. S druge strane, stara muzejska zgrada, nakon obnove, postat će isključivo izložbeni prostor. U prizemlju će biti proširena izložbena dvorana koja će se mijenjati na godišnjoj razini. Vjerujem da će obnova biti gotova kroz nešto više od godine dana, računam negdje sredinom 2027. godine da će biti gotova.

Imate li najdražu stvar koju volite vidjeti u muzeju, koja vas uvijek nekako razveseli ili koja vam je posebna?

– Silno volim moju tekstilnu zbirku. To su predmeti za proizvodnju platna od kuhinjskih krpa, ručnika, stolnjaka, jastučnica pa do narodnih nošnji. To je sve staro preko sto godina, odnosno, onoliko koliko se etnografija čuva.

Možete li nam reći kako se održavaju narodne nošnje?

– Kada su u izložbi narodne nošnje, uzmete praško pa malo prođete po njima. To moramo paziti jer se ne smije puno dirati. Ono što je najveći problem je što ih zapravo ne bi smjeli prati zato što nošnje mogu pustiti boju. Zato se mi javimo gospodinu Tomislavu Miličeviću iz folklornog ansambla „Turopolje“ i kažemo: „Tomica pliz pomozi“. Imamo sreće da imamo njega u Velikoj Gorici koji je vrhunski stručnjak. On možda nije formalno obrazovan kao etnolog, ali mislim da je jedan od najvećih etnologa koji Hrvatska ima po pitanju tekstila.

Koliko je muzej Turopolja bitan za identitet našeg Turopolja, Velike Gorice i na kraju krajeva Zagrebačke županije i grada Zagreba?

– Mislim da je jako bitan. Nekako, ta naša povijesti, kultura i kulturna baština nose naš identitet i zapravo civilizacijsku razinu razvoja koju imamo. Mi u njemu zapravo čuvamo tu našu stvarno vrijednu, važnu, super bogatu prošlost. Općenito, Hrvatska ima jako izražen kulturni identitet, ali toliko silno različit na tako malom geografskom području da je to nevjerojatno. To nosi cijelu životnu priču naroda. Kao što smo spomenuli, svijet je sve manji, sve nam je dostupno i nikada nije bilo bitnije čuvati osobni identitet.

Što zapravo znači Plemenita općina, Plemenitaška obitelj?

– Danas, ako ćemo gledati u nekom formalnom smislu, plemstvo nema neku vrijednost jer nema razlike. Nekada je to imalo jako velike značaje u smislu poreznih olakšica. Da se ne bi krivo shvatilo, oni su se borili u razno raznim ratovima gdje su zadužili kraljeve i na temelju toga su dobili svoje povelje i povlastice. Ono što je u cijeloj toj priči fantastično jest da su oni te povlastice jako dobro iskoristili podignuvši cijeli kraj na jednu višu razinu. Izgradili su zgradu muzeja Turopolja, Stari grad Lukavec, izgradili su cijeli centar Velike Gorice i sve one niske kuće oko današnje Općine i muzeja Turopolja. To je sve njihova zasluga i samim time, ostavili su neizbrisiv trag bez kojeg Velika ne bi bila ono što je danas.

Možemo li reći da je cijeli grad Velika Gorica muzej Turopolja?

– Grad Velika Gorica priča svoju priču. Cijeli naš kraj, ima toliko toga za pokazati, za vidjeti. Sve naše tradicijske drvene gradnje, kurije koje još danas postoje, zatim drvene kapelice.. cijela regija je vrlo, vrlo bogata takvim primjercima.

Što biste još, osim Muzeja Turopolja, preporučili građanima za posjetiti?

– Imamo Perunfest, manifestaciju koja se bavi slavenskom mitologijom, narodnim pričama i predajama. Zatim, KUD Novo Čiče jako radi na promociji etnologije i napravili su prostor za dječje izlete kojim potiču kulturu i pomažu turističkom sektoru da nije samo riječ o zaradi novca već o podizanju kulturne svijesti među najmlađima.

Imate li nešto za kraj dodati?

– Iskoristit ću ovu priliku pa spomenuti ljude s kojima radim. Oni su mi najdraži dio našeg Muzeja. Mi smo zaista jedan kolektiv koji je obiteljski organiziran. Svi smo se upoznali u Muzeju i nismo se međusobno odabrali, ali smo jako tolerantni jedni prema drugima. Svi volimo svoj posao, a najviše volimo surađivati sa svima u Gorici, od škola do turističke zajednice.

Priča Margarete Biškupić Čurla pokazuje kako se profesionalni put može oblikovati iz ranih interesa i ustrajnosti, ali i koliko je važno ostati vjeran vlastitoj struci unatoč različitim skretanjima na tom putu. Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Otvorena skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG

Objavljeno

prije 4 dana

16. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG-a otvorena je jučer (petak, 15.05.2026., 18 sati) u Galeriji Trumbetaš Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica.