Kultura
‘Učilište mora ostati svoje, ali i živjeti u skladu s vremenom’
Anita Pišković, ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta, govori o životu u kulturi u doba korone, ali i o željama i ambicijama za doba poslije pandemije
Prolazi i četvrta godina otkako je Anita Pišković na čelu velikogoričkog Pučkog otvorenog učilišta, krovne gradske kulturne institucije. Kako to najčešće i biva u svijetu kulture, svoj mali tim vodi u tišini, bez prevelike pompe, pa tek prilikom događaja poput nedavne proslave 62. rođendana POU-a ravnateljica dobije riječ. I dobar je to vjerojatno trenutak da predstavimo sugrađanima ženu koja je na čelu jedne ovakve institucije. Točnije, da se sama predstavi. Sebe, svoje planove, vizije, poglede…
– Odrasla sam u Vrbovu Posavskom, mjestu 15-ak kilometara udaljenom od Velike Gorice, kojoj gravitira. Tako je i moje školovanje vezano uz Goricu, u kojoj sam pohađala Opću gimnaziju, kao i tečaj engleskog u našem Učilištu. Svaki dan, putujući u Zagreb na fakultet, prolazila sam kroz Goricu i izgleda da je bila fatalna, iako sam se kao mlađa vidjela u Zagrebu. Danas živim i radim u Velikoj Gorici i kad s ove perspektive razabirem, nije se bolje moglo posložiti. Grad je vrlo praktičan za obiteljski život, sve je blizu i dostupno, a ako se ima potreba otići nešto obaviti u Zagreb, i on je na dohvat ruke. Onima koji razmišljaju o selidbi u manji grad svakako preporučujem Goricu, dovoljno malu za ugodan život, a dovoljno veliku za svakakve razne obrazovne, kulturne i sportske sadržaje – kaže uvodno ravnateljica.
Sljedeće godine navršit će se cijelo desetljeće otkad je dio tima u POU-u.
– U Učilištu radim od 2013., a ravnateljicom sam imenovana 2018. Prije nego što sam se zaposlila ovdje, radila sam u gradskoj upravi i na radiju. Takvo radno iskustvo svakako je dobro došlo u sadašnjoj ulozi, nekako se dobro nadopunilo. Imala sam priliku upoznati funkcioniranje lokalne uprave, sudjelovati u organizaciji manifestacija, kulturnih i edukativnih programa, surađivati sa svim razinama institucija. Isto tako, imala sam priliku upoznati funkcioniranje Učilišta kroz posao koji sam radila i tek nakon toga “preuzeti kormilo”. Sve su to dobre okolnosti za nekoga tko je na ovoj funkciji, a ustvari je čovjek iznutra – istaknula je Anita Pišković.
POU je ustanova koja se bavi kulturom i obrazovanjem, a osnivač mu je Grad, koji ga najvećim djelom i financira.
– Svake godine apliciramo i na razne pozive Ministarstva i Županije, koji sufinanciraju neke naše programe. Učilište uprihođuje i vlastita sredstva, a neke programe financijski pomažu organizacije koje nas vide kao dobrog partnera. Zadovoljna sam poslovanjem Učilišta 2018. i 2019. godine, no u proljeće 2020. sve je krenulo u neočekivanom smjeru zbog pandemije, čije posljedice nitko nije mogao predvidjeti. Epidemiološke mjere drastično su smanjile broj posjetitelja. Evo, u jednom periodu mogli smo popuniti samo 44 mjesta od ukupno 303. Daljnja objašnjenja su suvišna kad se usporedi ekonomičnost bilo koje predstave, koncerta ili drugog programa – govori ravnateljica i nastavlja:
– Velik dio mog mandata prate otegotne okolnosti, vjerujem da smo mogli još više da nas nije unazadila korona. No i tad smo napravili dobre stvari. Nakon uvedenog kartičnog poslovanja, učinjen je važan iskorak uvođenjem sustava online prodaje. Ta polivalentna digitalna platforma za upravljanje prodajom svakako doprinosi kvaliteti našeg rada i dostupnosti korisnicima, a i promociji Učilišta. Sad svaki naš korisnik može iz udobnosti doma kupiti ulaznicu za bilo koji program, uplatiti radionice…
I baš će u tome smjeru, modernizacije i hvatanja koraka s vremenom, Učilište djelovati i u godinama pred nama.
– Kroz povijest gledano, ova je ustanova ostavila snažan pečat u životu i razvoju grada. Smisao Učilišta kroz godine nije se promijenio, kultura i obrazovanje su bili i ostali svrha njegova postojanja, ali nekada je tu djelovalo puno više djelatnosti i većina Velikogoričana, posebno zrelije životne dobi, povezana je s Učilištem na neki način: ili su tu polagali vozački, ili tečaj stranog jezika… A neki su u goričkom kinu doživjeli i prvi poljubac. Stoga su mnogi naši sugrađani senzibilno vezani za Učilište – kazala je Pišković, pa dodala:
– Danas gradimo imidž Učilišta, s jedne strane, kao kuće koja prati suvremene dosege tehnologije i organizira moderne obrazovne i kulturne programe, a s druge kao jednog od glavnih podupiratelja baštinjenja kulture lokalne zajednice. Učilište treba ići ukorak s društvenim i tehnološkim napretkom, a pritom i nastaviti usku suradnju s relevantnim lokalnim kulturnim čimbenicima. Tako ćemo privlačiti i mlađe generacije, a kulturna autentičnost našeg kraja neće pasti u zaborav, držat ćemo je vitalnom.
U tom smislu mogu se promatrati i sve promjene koje se događaju.
– Uz online prodaju ulaznica te plaćanje radionica, knjiga i časopisa, digitalizirali smo i financijske procese, a svoje mjesto na svakom tiskanom plakatu i letku ima dvodimenzionalni QR kod koji ima mogućnost velike pohrane podataka, a očitati ga može svaki mobilni uređaj. U predvorju, iznad blagajne, postavljen je LCD ekran koji svakodnevno emitira spotove programa POUVG-a, a na info pultu je monitor na kojem se može vidjeti raspored mjesta u dvorani, informirati o cijeni ulaznica. Na jednoj od najfrekventnijih lokacija u gradu, kod autobusne stanice na Trgu Stjepana Radića, postavljen je digitalni totem gdje oglašavamo programe kroz različite audio i video sadržaje. Izdali smo i prvu zvučnu knjigu, roman “Slava” Stipe Bilića, a u planu je i druga izdanja “Albatrosa” izdati u digitalnom obliku.
Svečana dodjela književne nagrade ”Albatros”… Foto: David Jolić/cityportal.hr
Pred nama su i ljetne manifestacije, i po tom pitanju POU ima važnu ulogu.
– Uvijek osluškujemo potrebe Goričana, pa tradicionalnu manifestaciju Goričke večeri koncepcijski organiziramo drugačije, jer znamo da se ljudi žele i zabaviti. Zadnje dvije godine svi programi Goričkih večeri su na otvorenom, većina u Parku iza Učilišta, neki na terasi Galženice, a do potresa smo bili i u dvorcu u Lukavcu. Uvijek imamo sadržaje koje je ugodno pratiti u prostranom parku, uz ponudu jela i pića. Vjerujemo da su takvom organizacijom Goričani sve zadovoljniji, a njihove dojmove pratimo i na društvenim mrežama.
Organiziraju u Učilištu, ističe ravnateljica, i koncerte kojima je cilj educirati publiku, ali i popularne, poput Zvonka Bogdana ili Amire Medunjanin. Pokrenuta je manifestacija Lučićevi dani, provode se edukacije, pripreme za mature… Odaziv Goričana je najčešće zadovoljavajući, ali bio bi i veći da Zagreb nije tako blizu…
– Kad živite u Gorici, blizina Zagreba velika je prednost. S druge strane,. teško je glavnom gradu konkurirati ponudom. Baš to je naš veliki problem, kako privući sugrađane da gledaju predstave u svom kazalištu, filmove u svom kinu, da radionice i tečajeve stranih jezika pohađaju u goričkom Učilištu. Pokušavamo tome doskočiti i statistika posjećenosti kaže da smo prilično uspješni. Godina prije korona virusa bila je najuspješnija u kategoriji broja korisnika i posjetitelja, a vjerujem da bi brojke bile još veće 2020. i 2021. da nas nisu pogodile nesretne okolnosti – rekla je Pišković i zaključila:
– Moram naglasiti i da je Galerija Galženica učinila veliki zaokret otvorivši se više lokalnoj publici. Izložbeni program nastoji pronaći skladan balans između izlaganja radova renomiranih suvremenih umjetnika, obećavajućih umjetnika mlađe generacije i na koncu kroz kustosku obradu aktualnih društvenih tema i tema autora od lokalnog značaja. Taj model publika je prepoznala i nagradila kroz povećan broj posjeta.
Kultura
VEČERAS u Velikoj Gorici: ples, sloboda i energija uoči Dana žena
Plesni odjel Umjetničke škole Franje Lučića večeras poziva mame, bake, tete, sestre, susjede i prijateljice na plesnu radionicu!
Kultura
Priča iz Čiča: Župnik u blagoslov kuća čamcem, selo hranila tvornica metli…
Đuro Mesić je Slavonac iz Požege, u naš kraj doselio se prije 19 godina, ali toliko ga je brzo i lako zavolio da je odlučio napisati knjigu o selu u kojem pronašao svoj novi dom – Novom Čiču. Povijesna vrijednost te knjige je ogromna…
Iskreno, ponosan sam na ovu knjigu i na povijesni doprinos koji mogu dati kao amater. Ljudski sam zadovoljan što sam dao svoj doprinos selu i i cijelome kraju, pogotovo zato što brojna mjesta u okolici nemaju svoje povjesnice. Kroz knjigu sam pokušao zapisati povijest mjesta kroz više stoljeća, a zbog oskudnog izvora informacija zapravo se najviše odnosi na posljednjih 200 godina…, priča nam Đuro Mesić dok u rukama drži tvrdo ukoričenu ediciju pod nazivom “Novo Čiče”.
Slavonac je, iz Požege, ali Đuro je u rekordnom roku postao Turopoljac. S obzirom na način na koji se uključio u društveni život sela, ali i Velike Gorice, s obzirom na knjigu koju drži u rukama, teško je shvatiti da ovdje nije ni puna dva desetljeća.
– Da, prije 19 godina život me doveo u ovaj kraj. Budući da su u to vrijeme djeca bila u Zagrebu, supruga i ja željeli smo im biti bliže, pa smo iz Požege doselili u Turopolje, točnije u Novo Čiče. Zašto baš Čiče? Zato što je ta kuća, od svih koje smo gledali, jedina imala čiste papire… Eto, zapravo slučajno – govori Đuro.
– Brzo sam se uklopio u zajednicu, stariji ljudi, moji novi susjedi, prihvatili su me jako lijepo. Uključio sam se u nogomet, kojeg sam nekoć i igrao, ali bio i u drugim ulogama u Požeštini, a završio sam u rukometnom klubu. Želio sam pomoći koliko mogu, kroz poznanstva iz cijelog mog životnog puta. Kroz tvornicu Zvečevo, a kasnije i kroz rad na razminiranju, taj me moj životni put vodio po cijeloj Hrvatskoj, upoznao sam jako puno ljudi…
I gdje god je došao, gdje god se predstavio, svrstavali su ga među Ličane, što se pokazalo kao ključan “okidač”.
– Domovinski rat me osvijestio po pitanju moga porijekla, utjecao na mene kao čovjeka, ali i pisca. Moji preci su, naime, u Slavoniju došli prije 170 godina i tamo su smatrani starosjediocima. Tijekom rata kao pirotehničar sam radio na čišćenju oslobođenih područja i put me odveo prvo u Karlovac, a zatim i u zadarsko zaleđe, nakon akcije Maslenica. I na svim su me tim mjestima ljudi koje bih upoznao smještali među Ličane, odnosno na prostor Brinja. A ja sam bio uvjeren da s Likom nemam nikakve veze. I to me potaknulo da počnem istraživati moje prezime, odnosno rodoslovlje. Kako sam imao puno poznanstava, čak i u policiji, dao sam si truda i svojom upornošću sam uspio saznati odakle su moji preci – objašnjava Đuro.
Na posao se bacio vrlo ozbiljno.
– Skupljao sam građu i materijale, ali bio sam neuk u tom području. Obratio sam se profesoru Enveru Ljuboviću iz Senja, koji je dosta pisao o Mesićima i o Lici općenito, i kad je vidio sve što sam skupio, sva moja saznanja, rekao mi je da to ni slučajno ne smije ostati u ladici, morate napisati knjigu. Gledao sam ga u čudu, gdje ću ja napisati knjigu, no odmah mi je rekao da će mi pomoći, a uputio me i na doktora povijesti Željka Holjevca u Zagrebu. Obratio sam se profesoru Holjevcu, puno mi je pomogao, i ja sam složio rodoslovlje svoje obitelji – ističe Mesić i nastavlja:
– Došao sam do podataka da su moji porijeklom iz Brinjske Kamenice, te da su u Slavoniju doselili krajem 1853. godine, budući da sam našao dokumente u kojima stoji što su sve kupili po dolasku u Požegu. To klupko se odmotalo i ja sam odlučio napisati knjigu. Gospodin Holjevac tu je napravio ogroman posao, a nakon svega je i promovirao knjigu. I tako je krenulo…
A kad je krenulo, Đuro više nije znao stati.
– Drugu knjigu napisao sam povodom 50 godina mog nogometnoga kluba, NK Golobrdci. Nakon toga napisao sam i tri knjige o ličkoj župi i mjestu Podlapača, iz koje porijeklo vuče otac moje supruge. Kao dijete od šest godina ostao je bez oca, majka se udala u Slavoniju i on više nikad nije bio u tome mjestu. Nije poznavao ni svoju rodbinu, a kako sam baš tamo radio na razminiranju, počeo sam kopati i o tome. Mjesto je to koje je 1900. godine imao tri tisuće stanovnika, a danas ih ima manje od stotinu… Puno ljudi iz dijaspore, među kojima je i američki senator Mark Bebich, javljaju mi se i traže knjige, a pomogao sam mnogima i kod dobivanja hrvatske putovnice. Ja sam vam u Hrvatskoj postao sinonim za Podlapaču…
Pogađate, tek rođeni skriboman na tome nije stao.
– Sva podrška koja je dolazila ohrabrila me da napišem knjigu i o svom rodnom selu Golobrdci, kao i o selu Donji Emovci, rodnom selu moje majke. Nakon svega toga, na nagovor župnika u Požegi, napisao sam knjigu o mjestu značajnom po monsinjoru Jozi Devčiću, koji je svojevremeno bio u zatvoru zbog mozaika posvećenog kardinalu Stepincu.
Screenshot
Nakon svega, vrlo logičnom djelovala je ideja da napiše knjigu i o Novom Čiču.
– Nakon 19 godina života u Novom Čiču, smatrao sam da se i tome mjestu moram odužiti na neki način. Tim ljudima, mojim prijateljima, ali to je zapravo i doprinos Turopolju. Ovaj kraj ima svoje povjesnice još od starih vremena, ali o Novom Čiču u tim knjigama nema spomena zato što je neko vrijeme pripadalo prostoru koje se zvalo Zagrebačko polje – počinje Đuro opisivati svoje djelo.
– Susreo sam se usput s puno nedoumica, ali bio sam uporan kao i obično, pa sam uspio otkriti puno toga što je do sad bilo nepoznato. Imao sam i sreće u nesreći, budući da se zbog potresa morao rušiti stari vatrogasni dom, u čijim je temeljima bila sačuvana spomenica koja je otvorila cijelu priču. Moje sve knjige bazirane su na temeljnim dokumentima, a ne na rekla-kazala varijanti. Imao sam i sreću što sam došao do gospođe koja je sačuvala spomenicu škole, dosad nepoznatu. Na osnovu te spomenice mogao sam pisati o školi od osnivanja, jer tu su imena svih nastavnika, zapisi o svim zidanjima objekata, popisi svih ljudi vezanih za vatrogastvo… Tu su značajne i crkvene knjige, kroz koje možemo pratiti prezimena koja su tu živjela, ljude koji su sve to i stvarali. Danas je u Novom Čiču, zahvaljujući svim tim migracijama, jako malo prezimena iz tih dokumenata. Kroz knjigu sam ih sve spomenuo, sve koji su bili značajni za društveni život mjesta.
Jedan dio posebno je impresivan.
– U knjizi je i popis svih župnika od 1501. godine do danas, a o većini njih tu je i kratki životopis!
Štošta je Đuro otkrio i dokumentima potkrijepio, što važnost ove knjige diže na ozbiljnu razinu.
– Dosad je bilo nepoznato i da je u Novom Čiču 1896. godine osnovano pjevačko društvo “Javor”. Bilo je aktivno do drugog svjetskog rata, a nakon rata je osnovano Kulturno-umjetničko društvo Antun Cvetković. Nakon dužeg prekida, prije 20 godina osnovano je KUD Čiče, a jedan sam i od autora knjige o tih prvih 20 godina Društva. Kulturni život u Novom Čiču, dakle, traje već 130 godine – priča Đuro i nastavlja:
– Prvi zapisi o Novom Čiču postoje još iz 1210. godine, a crkveni dokumentni Župu spominju od 1334. godine. To su najstariji zapisi o mjestu koje sam uspio pronaći.
Detalja je u cijeloj priči koliko ti srce želi…
– Puno toga vezano je uz industrijski razvoj, uz grofove koji su držali ove posjede i tvornici koja je bila u Želinu, izdvojenom grofovskome mjestu par kilometara sjevernije od Novog Čiča. Samo mjesto imalo je značaj zbog tvornice pjenice, metli i četki, koja je bila u Čiču od 1870-ih godina. Ta je tvornica bila značajna za cijeli kraj, budući da je tu bilo puno zaposlenih, koji su tu radili, živjeli i ostajali živjeti, stvarali obitelji. Razvojem tvornice počele su i migracije u Novo Čiče. Uz to, tvornica je bila značajna i za Veliku Goricu, jer konjski tramvaj kojnača i uveden je zbog radnika koji su putovali na posao u Novo Čiče. Kojnača je imala tri stanice u Velikoj Gorici i jednu, posljednju, ispred tvornice. Tramvaj je krenuo 1907. godine, a postoje i pisani tragovi koliko je tereta prevezeno, koliko je putnika prevezeno, tu su i financijski podaci, cijelo poslovanje… To je trajalo sve do pred drugi svjetski rat, kad je postao neisplativ.
Tu je i industrijski dodatak:
– Došao sam i do podatka da se u Čiču proizvodio šećer, ali nisam uspio pronaći nikakav dokument o tome. Uz to, u krugu tvornice bila je i najveća mljekara u kraju, koja je imala svoje trgovine i u Zagrebu.
Ukratko, u selu se dobro živjelo.
– Čiče je u to vrijeme imalo i svoje trgovine, a i danas imamo trgovinu u kući u kojoj je bila prva trgovina u mjestu, stara 120 godina. Bilo ih je više, što znači da je kraj bio dosta razvijen, zahvaljujući u prvom redu industriji. Poljoprivreda je bila beznačajna, jer ovo su bila naplavna područja i kopanjem kanala oko grada, ali i oko Čiča, isušivao se prostor, davala prilika za veću poljoprivredu i za veće naseljavanje.
Česte poplave bile su ozbiljan problem za cijeli kraj, ali ljudi su se snalazili.
– Kod izgradnje druge osnovne škole, ali prve građevine koja je građena s namjenom da bude škola, zbog čestih poplava su je izdigli za jedan metar, što je značajno poskupilo cijeli posao. Prva zgrada škole, otkupljena od grofa Erdödyja krajem 18. stoljeća, danas je obnovljeni dom KUD-a Čiče… Ali da, poplave su stvarale velike probleme, imamo i neke povijesne razine tih poplava, a imamo i zapise da je jedne godine župnik išao blagoslivljati kuće čamcem!
Većina kulturnih i društvenih aktivnosti u selu vezana je uz župnike, koji su imali i svoj izvor financiranja.
– Došli smo i do spoznaja da je u Župi bio organiziran Caritas, da je postojao pjevački zbor, ali i da je Župa imala svoje veliko gospodarstvo. Na taj način župnik je i održavao objekte. Imali su vinograde na bregima, oranice, šume… Župljani su pomagali u tome, a Župa se tako financirala, tako su i građeni razni objekti, prije svega kapelice. Crkva je nekad, naravno, bila drvena, a 1905. izgrađena je kapelice Ranjenog Isusa, koja je bila proštenište za cijeli ovaj kraj. Tu su dolazili ljudi izdaleka – kaže Đuro pa nastavlja:
– Dvaput je u Novom Čiču bio i kardinal Stepinca, prvo 1938. godine, pa opet za vrijeme rata. Dolazio je zbog blagoslova obnovljene župne crkve, a zatim povodom krizme. Na ulazu u selo, na današnjem raskršću kod Konzuma, bio je slavoluk i tu se dočekivalo velike uzvanike poput njega. Pješke bi se išlo kroz selo u procesiji, sve do crkve. Ako bi biskupi dolazili s druge strane, slavoluk se radio na mostu u Jagodnom… Na odlasku se uzvanika pješke ispraćalo do izlaza iz sela.
Screenshot
Najstarije društvo u Novom Čiču je vatrogasno društvo.
– Osnovano je 1985. godine uz pomoć školskih i vjerskih struktura. Prvi predsjednik vatrogasnog društva bio je župnik, što govori o dobroj strukturi svih suradnji. Tvornica je imala svoje vatrogasce, no nakon nekih požara u mjestu pokazalo se da to nije dovoljno. Imamo i fotografiju prve pumpe, koja će biti izložena u novom vatrogasnom domu. U knjizi su popisani svi predsjednici, tajnici, komandiri, zamjenici…
Zapisao je Đuro Mesić u svojoj knjizi i sve važno za nogometni klub, osnovan 1948., kao i o tri godine starijem Lovačkom društvu Trčka, koje svoj dom ima u Bukevju. Tu su i fotografije narodnih nošnji stare i po stotinu godina, kao i zapisi o pjevačkom društvu “Javor”, KUD-u Antun Cvetković i današnjem KUD-u Čiče te nekadašnjoj udruzi žena i današnjem Društvu žena Novo Čiče, ali i sve važno o Čičkim novostima, seoskim novinama koje je početkom ovoga stoljeća izdavao mjesni odbor. Uz sve ostalo, tu je i popis poginulih iz Župe u posljednja tri rata.
– U prvom svjetskom ratu Župa je imala 38 poginulih, a u drugom 42. U Domovinskom ratu poginuo je jedan župljanin, Stjepan Zubek iz Ribnice – zaključuje Đuro svoju priču o skribomaniji, lokalpatriotizmu s više adresa i, prije svega, doprinosu povijesti našega kraja.
Hvala, gospon Đuro!
Legenda o jezeru: Od oranica do kupališta na koje svi dolaze
Naravno, priča o Novom Čiču ne može proći bez jezera Čiče, za mnoge prvu asocijaciju na ovo mjesto.
– Jezero je nastalo kopanjem šljunka za potrebe izgradnje Velike Gorice. Do sedamdesetih godina tamo su bile oranice, zna se i kad je i tko otkupljivao tu zemlju, a onda je krenulo kopanje… Na širem području Gorice u to je vrijeme bilo više jezera, to je poznata stvar, i sva ona bila su istovremeno i kupališta. Tako je bilo i u Novom Čiču, gdje se jezero širilo, pa je brzo niknuo i kafić, i kabine za presvlačenje… Na jezeru su se održavale i utrke čamaca, tako da su tu bile i tribine, mnogi i dalje pamte Čič Beach. Za to kupalište znali su i moji prijatelji iz Požege koji su studirali u Zagrebu, svi su dolazili.
Kultura
Multidisciplinarna umjetnica Amele Frankl predstavit će rad o prometejskoj vatri u Galeriji Galženica
-
HOTNEWSprije 6 danaTko u Velikoj Gorici ima pravo na naknadu za troškove stanovanja?
-
Vijestiprije 5 danaVIDEO Novi napad u Dubaiju! Naši sugrađani sve snimili
-
HOTNEWSprije 5 danaSvestrana Ana iz Lazine – logopedinja, volonterka i glas kao poziv
-
Obrazovanjeprije 6 danaVELIKA GORICA Nikola Belošević iz Srednje škole Bedekovčina pobjednik Međužupanijskog natjecanja u disciplini ”Kućne instalacije”