Što je zajedničko španjolskom kralju Juanu Carlosu I., jordanskom Husseinu, zadnjem caru Etiopije Haijle Selassijeu, glumcu Marlonu Brandu i gotovo svim astronautima? Odgovor će vas možda iznenaditi – to je radioamaterizam, jedan sasvim poseban hobi, za koji će vam oni koji se njime bave reći kako je to ipak – puno više od hobija.

Radioamaterizmom se bavi oko šest milijuna ljudi diljem svijeta, a radio operator, koji se još naziva i ham ili radioamater, održavaju bežičnu komunikaciju s prijateljima, članovima obitelji ili pak potpunim strancima, a usput povećavaju svoje znanje radijske i elektroničke teorije. Vode se načelom ‘ham spirit’ – duh radioamaterizma, što znači poštivanje svih radioamatera bez obzira na religiju, rasu ili politiku.

Zapisnik s Osnivačke skupštine Radio kluba Velika Gorica/RKVG

Radioamaterima je njihov hobi zapravo prava strast, prva ljubav, a neki će reći i – to je njihov život! No, u slučajevima kriznih situacija, kad se ugase svi komunikacijski kanali, radioamateri uspostavljaju prve veze i komunikaciju koja doslovno – spašava život!

Za pisanje članka o tom izuzetno zanimljivom hobiju imamo i doista značajan povod, jer u našem gradu već punih 50 godina djeluje Radio klub Velika Gorica (RKVG). Klub je član Zajednice tehničke kulture Grada Velike Gorice i iznimno je aktivan, a utemeljen je daleke 1972. godine. Stoga smo ovih dana sjeli i popričali s čak tri predsjednika RKVG, koji su nam otkrili kako je to sve krenulo, ali i puno više od toga.

Tri predsjednika Radio kluba Velika Gorica – Željko Lah, Davorin Ištvanović, Zdenko Šroler/cityportal.hr

Željko Lah (predsjednik RKVG od 1973.do 1982.g), Zdenko Šroler (predsjednik od 1984. do 2019.) i Davorin Ištvanović (predsjednik od 2020..) ispričali su nam svoja iskustva s akcija za vrijeme poplave, potresa, Domovinskog rata, ali i kako su nekada, još u vrijeme bivše Juge, imali najbrže rezultate s tadašnjih izbora i nabavljali skupe lijekove i hranu za djecu, potpuno besplatno!

Kako je sve počelo..

Radio klub Velika Gorica utemeljen je na inicijativu udruženja građana stanovnika Velike Gorice i okolice 23. svibnja 1972. godine. Osnivači su bili, prema originalnom zapisniku: Mato Detelić, Vlado Draženović, Josip Ferenčina, Ivan Gabud, Mladen Hrnčić, Ivan Leder, Josip Lončarević, Stjepan Požeglić, Drago Pralas, Mijo Pukanić, Vlado Puch, Josip Smolković, Marijan Sovina, Franjo Vukašinec, Vid Vlahović.

-U bivšoj državi veliku je ulogu igrala vojska i Općenarodna obrana i zaštita, a tadašnji predsjednik Općine Velika Gorica, Josip Ferenčina, pokrenuo je inicijativu da se pokrene Klub radio amatera.. Doktor Hrnčić, koji je isto bio radio amater, ja sam tada bio glavni ton majstor na Radio Velikoj Gorici, on i Ferenčina su me pozvali, predložen sam za predsjednika, bio sam još za vrijeme školovanja član radio amatera, pa smo tako krenuli, to su bili počeci..- prisjeća se Željko Lah.

Prvi UKV uređaj Contest 25

Na početku djelovanja nabavljena su dva UKV uređaja, a radioamateri su koristili zajedničke prostorije s Odjelom za zaštitu i uzbunjivanje. Radio stanice i oprema su bile jako skupe, nisu se ni mogle nabaviti samo tako, pa su prve moderne radio postaje išle preko Narodne obrane. Tada su nabavljeni Trio-Kenwood TS-510, pa TS-515, Sommerkamp FT-277 (Yaesu FT-101). Savez radioamatera Hrvatske je, u svojoj radionici, izrađivao učionice za učenje telegrafije, antene i pribor za antene. I poznati UKV primopredajnik „Contest 25“.

Većina prijemnika tj. predajnika su bili prerađeni trofejni uređaji iz II. svjetskog rata ili su ih ljudi sami napravili.

– Puno toga smo sami radili..Zvučnike, slušalice, radio prijemnike, pa smo radili radioamatersku televiziju, pa smo radili i kamere i TV odašiljače, vrlo interesantne stvari, sad svi imaju ove ‘fine’ televizore.. – kaže Lah.

Uređaji u zasluženoj ‘penziji’

‘Radioamateri su uvijek na vezi i uvijek su spremni pomoći’, jedan je od njihovih niti vodilja. Putem radio veze dolazili su do skupih lijekova, dječje hrane, ali i prvih rezultata izbora.Sedamdesetih godina prošlog stoljeća telefon u kućanstvu je bio rijetka pojava, no radioamaterima to nije predstavljalo problem.

-Postao sam radioamater 1970., jer sam htio biti u kontaktu s obitelji, sa ženom i djecom. Radio sam u Zagrebu, obitelj je bila tu u Velikoj Gorici i onda smo se sve tako dogovarali, a i supruga je ušla u taj svijet radioamaterizma. Znali smo često tako i dogovarati druženja s prijateljima, recimo kako smo znali pričati satima, čovjek i ogladni, pa smo se znali tako nakon pričanja i naći uživo na palačinkama u sitnim satima – priča Zdenko Šroler.

Radioamateri u akciji

Šroler ističe kako su u to vrijeme održavali i komunikaciju za gorički Crveni križ, pa su tako izravno slali izvještaje o prikupljenoj pomoći u brojnim humanitarnim akcijama središnjici u Zagreb.

-Puno puta smo sudjelovali u raznim akcijama pomoći. Recimo, kad smo tražili lijek za čovjeka koji je bio srčani bolesnik, jer u to vrijeme Jugoslavije nije ga ovdje bilo, to smo preko pola Europe našli i čovjek je taj inače vrlo skupi lijek dobio potpuno besplatno. Onda se sjećam kako je moja žena koristila hranu za bebe, pa smo ostali bez toga, nije bilo kod nas. Požalio sam se kolegama na vezi i u roku 45 minuta smo nabavili toliko te hrane da smo podijelili po čitavoj ulici – priča nam Lah.

Nema veze? Nema problema, oprema je spremna!

Ovi strastveni radioamateri prisjećaju se i nekadašnjih izbora, čiji su se rezultati prvi doznali upravo u Velikoj Gorici!

-Da, često smo radili te izvještaje s izbora, to su bili neki općinski izbori u bivšoj državi, javljali smo rezultate glasanja, to smo radili do početka Domovinskog rata, povezivali smo zajednicu na sve moguće načine – kaže Šroler, a Lah dodaje:

– Mi smo s našim radio stanicama i automobilima i s novinarima tadašnje Radio Velike Gorice svakih 10 minuta javljali nove rezultate, pa su čak s Radio Zagreba dolazili vidjeti kako mi to imamo organizirano.

Učenici iz Velike Mlake na natjecanju mladih radioamatera osamdesetih godina prošlog stoljeća..

Prava snaga, vještina i uostalom i značaj radioamatera otkriva se upravo u kriznim situacijama – kad nas zadese prirodne katastrofe, ali i one uzrokovane ljudskim politikama, poput rata..

-U Domovinskom ratu su sudjelovali svi naši članovi, radili smo na vezama, neki su obnašali I zapovjedne dužnosti. Od prvog dana osnutka naša 153. velikogorička brigada imala je vezu i toki vokije. Uzeo sam sve uređaje i svoje i od članova i od prvog dana smo imali vezu. Bili smo prvi koji smo ostvarili veze sa svima, sa središnjicom u Zagrebu. Po oslobođenju vojarne u Buni, došli smo i do opreme putem koje smo onda slušali planove neprijateljske strane i te vrijedne podatke nosili snimljene na magnetofonskim trakama u središnjicu – otkriva Zdenko Šroler, koji je tada bio predsjednik Radio kluba Velika Gorica.

Posebno pamti i veliku poplavu iz 1974.godine, kad se i sam našao u prilično opasnoj situaciji I to – praznih baterija!

-Meni se urezalo u sjećanje ta prva velika poplava, sredinom 70tih godina prošlog stoljeća, gdje smo s vojnim uređajima pokrivali poplavljena područja, brinuli se o dostavi čamaca koje su vojska i Crveni križ davala seljacima da sklone stoku od poplave. Znalo se događati da uređaji ostanu bez baterije, pa sam tada i ja ostao kod Okuja bez mogućnosti komunikacije..Malo su me zaboravili.. Stajao sam na jednom povišenju, na nepoplavljenom mostiću, jer to je nepisano pravilo da se ne mičeš s mjesta gdje si ostavljen. Na kraju su me ipak pokupili – sa smijehom se prisjeća.

Oprema u Radio klubu Velika Gorica

‘Radio amateri su uvijek na vezi i uvijek se odazivaju pozivu u pomoć’ – kaže Davorin Ištvanović, koji nam otkriva kako je to izgledalo nakon banijskog potresa.

-To je izgledalo tako da je u roku 10 minuta već sve funkcioniralo, veza je uspostavljena. Poslana je pomoć u opremi i radio klubu u Petrinji je dostavljeno idući dan, ali ne samo mi, to su došle ekipe iz pola Hrvatske.. Radioamateri su imali prvu vezu koja je radila iz Petrinje, nijedna služba ne može u tako brzom roku to ostvariti. I u Velikoj Gorici je sve stalo, niste mogli dobiti ni policiju, ni vatrogasce, hitne službe i opet smo prvi uspostavili vezu.

Znači, u slučaju neke apokalipse budite sigurni – prvu vezu uspostavit će radioamateri!

Članovi ovog, respektabilnih pola stoljeća starog, kluba otkrivaju nam još neke specifičnosti njihovog jedinstvenog hobija. Primjerice, što su to QSL kartice, kojih, kako kažu, ni sami ne znaju broj.. Najkraće rečeno – QSL kartice su potvrda veze, odnosno dokaz da ste ostvarili vezu s određenom radio stanicom i lokacijom. Teško je reći koliki broj tih kartica imaju, kažu —to se slaže u kutijama za cipele, jer stupili su u kontakt skoro sa svim zemljama. Baš sve ih je sakupio aktualni predsjednik Kluba, Davorin Ištvanović.

QSL kartice

-Mi, radioamateri, imamo broj zemalja malo drugačije..Imamo ukupno 340 različitih zemalja, tu su i otoci, a cilj je odraditi što više zemalja možeš.. Teško je to objasniti koliki je to gušt -.

Ta se kartica šalje poštom, kao fizički dokaz, svojevrsna radioamaterska razglednica i to putem Saveza radioamatera Hrvatske, kao dokaz i potvrda, jedan radio amater drugome..

Što pak znači neobičan niz brojki I slova kraj imena svakog radioamatera? Naši sugovornici su tako Željko – 9A2LQ, Zdenko – 9A1SZ i Davorin – 9A2NO, koji pojašnjava:

-To su radioamaterske oznake, svaka država ima svoju oznaku, za Hrvatsku je 9A..Nakon toga slova i brojke, to je jedinstveni identitet svakog od nas. Svaka osoba nakon što postane radioamater dobiva i jedinstvenu pozivnu oznaku koja služi za identifikaciju u radioamaterskim komunikacijama.

Istraživačka strast je također jedna od odlika svakog pravog radioamatera, poput ekspedicija kojima je cilj uspostava veze s najudaljenijih i najnepristupačnijih mjesta. Radioamateri na taj način ispituju kako ostvariti vezu u gotovo nemogućim uvjetima s određenom točkom na planeti, a to često financira i vojska.

QSL kartice

-Uvijek imamo i tu istraživačku notu, nama veliki gušt, a određenim institucijama itekako vrijedne informacije – kaže Željko Lah, a Ištvanović otkriva detalje zanimljivih ekspedicija, kao i strast lova na uspostavu komunikacije:

– Jedna međunarodna ekspedicija je išla na jedan otok pokraj Antarktika. To je bilo tako rijetko za čuti da netko od tamo emitira. .Evo, ja sam uzeo tjedan dana godišnjeg odmora i uspio sam odraditi vezu s njima. Sad se sprema grupa Norvežana na jedan otok usred Atlantika, to su posebni brodovi, oprema, ekspedicija košta oko pola milijuna dolara. To je jako rijetko i jako skupo..To je vrh radio amaterizma, što teže, što rjeđe..Ludi hobi, luda strast!

Strastveni su i natjecatelji, osvajači svjetskih prvenstava, te niza drugih međunarodnih i ostalih natjecanja. Radioklub Velika Gorica je inicijator i organizator UKV natjecanja “POKUPLJE” gdje su kao suorganizatore obuhvatili radioklubove iz sliva rijeke Kupe,tako da je to danas natjecanje međunarodnog karaktera.

Velikih i okruglih 50 godina postojanja članovi Radio kluba Velika Gorica obilježili su upravo danas, Svečanom skupštinom, druženjem sa članovima i gostima i podjelom plaketa. Predsjednik kluba, Davorin Ištvanović, otkriva kako je u pripremi i Monografija o prvih pola stoljeća djelovanja ove jedinstvene udruge.

Za dobar rad potrebna je i dobra lokacija za antenu..

U skoroj budućnosti nadaju se novim prostorima za rad kluba, jer trenutni na Trgu kralja Tomislava 2, su oštećeni u potresu.

-Suradnja s gradom je dosta dobra, posebno sa Zajednicom tehničke kulture, možemo reći da u županiji imamo najbolji suradnju. Imamo taj problem s prostorom, zgrada je bila predviđena za rušenje, no onda je došao potres i troškovi obnove su visoki, zasad se ništa ne zna. Lokacija za naš rad je dosta specifična, jer moramo imati mjesta za antenu, pa primjerice ne možemo biti u prostorima u atomskom skloništu – kaže Ištvanović, a Šroler dodaje:

– Sad smo ni na nebu ni na zemlji, tamo nam stanu nam dvije radio stanice, odnosno dva čovjeka i koristimo ih kad se natječemo i postižemo značajne rezultate. Što se tiče budućnosti radioamaterizma općenito, Šroler nam kaže kako puno ovisi o političarima i profesorima tehničkog odgoja:

-Imamo osjećaj da političari danas uopće ne shvaćaju što znači radioamaterizam..Oni ne shvaćaju ne da smo korisni nego smo i potrebni ovom društvo, to smo dokazali u svim mogućim nesrećama i problemima..Poplave, potresi, nema ni u današnje moderno vrijeme, ako ne radi repetitor nemate veze, ne rade mobiteli..Mi radimo od kuće na akumulatore iz automobila i u svakom trenutku smo na poziciji gdje trebamo biti.

Prva stvar koja se pali ujutro i zadnja koja se gasi prije spavanja..rutina je svakog radioamatera

Nema mladih, nažalost. Tu bi nam mogli pomoći nastavnici tehničkog odgoja, no ako oni nemaju tog afiniteta mi ne možemo ništa..Kontaktirali smo sve škole s našeg područja, usmeno i pismeno, početkom školske godine kako bi ih animirali, mi bismo držali radionice. Učiti ih osnovama radio tehnike, učiti ih neke korisne stvari, znači kompletan materijal i naše znanje, time pomažemo i nastavnicima. Imali smo dugogodišnju suradnju s dvije škole, no kad su te nastavnice otišle u mirovinu i tu je priča završila.

Nadajmo se kako će se ova sjajna priča o radioamaterizmu u Velikoj Gorici ipak nastaviti i (bar!) idućih pola stoljeća, a jedna od crtica iz buduće Monografije o Radio klubu Velika Gorica možda potakne na razmišljanje i one koji mogu dati dodatni i konkretni poticaj njihovom radu.

‘Današnji svijet je ovisan o svim vrstama bežičnih usluga, mobitela, interneta, TV, radija. Cijeli svijet je na kliku ‘miša’ i tipkovnice. I što ako jedna karika u toj infrastrukturi pukne? Zamislite si tu mogućnost. Radioamateri imaju mogućnost i znanje da se sve to ublaži’.

Napomena: Radio klub Velika Gorica ustupio je korištenje arhivskih fotografija za potrebe ovog članka.