HOTNEWS

Prvih pola stoljeća Radio kluba Velika Gorica 9A1CFR

Radioamaterima je njihov hobi zapravo prava strast, prva ljubav, a neki će reći i – to je njihov život! No, u slučajevima kriznih situacija, kad se ugase svi komunikacijski kanali, radioamateri uspostavljaju prve veze i komunikaciju koja doslovno – spašava život!

Objavljeno

prije 4 godine

28. svibnja 2022.

Objavio/la

Goga Kiš

Što je zajedničko španjolskom kralju Juanu Carlosu I., jordanskom Husseinu, zadnjem caru Etiopije Haijle Selassijeu, glumcu Marlonu Brandu i gotovo svim astronautima? Odgovor će vas možda iznenaditi – to je radioamaterizam, jedan sasvim poseban hobi, za koji će vam oni koji se njime bave reći kako je to ipak – puno više od hobija.

Radioamaterizmom se bavi oko šest milijuna ljudi diljem svijeta, a radio operator, koji se još naziva i ham ili radioamater, održavaju bežičnu komunikaciju s prijateljima, članovima obitelji ili pak potpunim strancima, a usput povećavaju svoje znanje radijske i elektroničke teorije. Vode se načelom ‘ham spirit’ – duh radioamaterizma, što znači poštivanje svih radioamatera bez obzira na religiju, rasu ili politiku.

Zapisnik s Osnivačke skupštine Radio kluba Velika Gorica/RKVG

Za pisanje članka o tom izuzetno zanimljivom hobiju imamo i doista značajan povod, jer u našem gradu već punih 50 godina djeluje Radio klub Velika Gorica (RKVG). Klub je član Zajednice tehničke kulture Grada Velike Gorice i iznimno je aktivan, a utemeljen je daleke 1972. godine. Stoga smo ovih dana sjeli i popričali s čak tri predsjednika RKVG, koji su nam otkrili kako je to sve krenulo, ali i puno više od toga.

Tri predsjednika Radio kluba Velika Gorica – Željko Lah, Davorin Ištvanović, Zdenko Šroler/cityportal.hr

Željko Lah (predsjednik RKVG od 1973.do 1982.g), Zdenko Šroler (predsjednik od 1984. do 2019.) i Davorin Ištvanović (predsjednik od 2020..) ispričali su nam svoja iskustva s akcija za vrijeme poplave, potresa, Domovinskog rata, ali i kako su nekada, još u vrijeme bivše Juge, imali najbrže rezultate s tadašnjih izbora i nabavljali skupe lijekove i hranu za djecu, potpuno besplatno!

Kako je sve počelo..

Radio klub Velika Gorica utemeljen je na inicijativu udruženja građana stanovnika Velike Gorice i okolice 23. svibnja 1972. godine. Osnivači su bili, prema originalnom zapisniku: Mato Detelić, Vlado Draženović, Josip Ferenčina, Ivan Gabud, Mladen Hrnčić, Ivan Leder, Josip Lončarević, Stjepan Požeglić, Drago Pralas, Mijo Pukanić, Vlado Puch, Josip Smolković, Marijan Sovina, Franjo Vukašinec, Vid Vlahović.

-U bivšoj državi veliku je ulogu igrala vojska i Općenarodna obrana i zaštita, a tadašnji predsjednik Općine Velika Gorica, Josip Ferenčina, pokrenuo je inicijativu da se pokrene Klub radio amatera.. Doktor Hrnčić, koji je isto bio radio amater, ja sam tada bio glavni ton majstor na Radio Velikoj Gorici, on i Ferenčina su me pozvali, predložen sam za predsjednika, bio sam još za vrijeme školovanja član radio amatera, pa smo tako krenuli, to su bili počeci..- prisjeća se Željko Lah.

Prvi UKV uređaj Contest 25

Na početku djelovanja nabavljena su dva UKV uređaja, a radioamateri su koristili zajedničke prostorije s Odjelom za zaštitu i uzbunjivanje. Radio stanice i oprema su bile jako skupe, nisu se ni mogle nabaviti samo tako, pa su prve moderne radio postaje išle preko Narodne obrane. Tada su nabavljeni Trio-Kenwood TS-510, pa TS-515, Sommerkamp FT-277 (Yaesu FT-101). Savez radioamatera Hrvatske je, u svojoj radionici, izrađivao učionice za učenje telegrafije, antene i pribor za antene. I poznati UKV primopredajnik „Contest 25“.

Većina prijemnika tj. predajnika su bili prerađeni trofejni uređaji iz II. svjetskog rata ili su ih ljudi sami napravili.

– Puno toga smo sami radili..Zvučnike, slušalice, radio prijemnike, pa smo radili radioamatersku televiziju, pa smo radili i kamere i TV odašiljače, vrlo interesantne stvari, sad svi imaju ove ‘fine’ televizore.. – kaže Lah.

Uređaji u zasluženoj ‘penziji’

‘Radioamateri su uvijek na vezi i uvijek su spremni pomoći’, jedan je od njihovih niti vodilja. Putem radio veze dolazili su do skupih lijekova, dječje hrane, ali i prvih rezultata izbora.Sedamdesetih godina prošlog stoljeća telefon u kućanstvu je bio rijetka pojava, no radioamaterima to nije predstavljalo problem.

-Postao sam radioamater 1970., jer sam htio biti u kontaktu s obitelji, sa ženom i djecom. Radio sam u Zagrebu, obitelj je bila tu u Velikoj Gorici i onda smo se sve tako dogovarali, a i supruga je ušla u taj svijet radioamaterizma. Znali smo često tako i dogovarati druženja s prijateljima, recimo kako smo znali pričati satima, čovjek i ogladni, pa smo se znali tako nakon pričanja i naći uživo na palačinkama u sitnim satima – priča Zdenko Šroler.

Radioamateri u akciji

Šroler ističe kako su u to vrijeme održavali i komunikaciju za gorički Crveni križ, pa su tako izravno slali izvještaje o prikupljenoj pomoći u brojnim humanitarnim akcijama središnjici u Zagreb.

-Puno puta smo sudjelovali u raznim akcijama pomoći. Recimo, kad smo tražili lijek za čovjeka koji je bio srčani bolesnik, jer u to vrijeme Jugoslavije nije ga ovdje bilo, to smo preko pola Europe našli i čovjek je taj inače vrlo skupi lijek dobio potpuno besplatno. Onda se sjećam kako je moja žena koristila hranu za bebe, pa smo ostali bez toga, nije bilo kod nas. Požalio sam se kolegama na vezi i u roku 45 minuta smo nabavili toliko te hrane da smo podijelili po čitavoj ulici – priča nam Lah.

Nema veze? Nema problema, oprema je spremna!

Ovi strastveni radioamateri prisjećaju se i nekadašnjih izbora, čiji su se rezultati prvi doznali upravo u Velikoj Gorici!

-Da, često smo radili te izvještaje s izbora, to su bili neki općinski izbori u bivšoj državi, javljali smo rezultate glasanja, to smo radili do početka Domovinskog rata, povezivali smo zajednicu na sve moguće načine – kaže Šroler, a Lah dodaje:

– Mi smo s našim radio stanicama i automobilima i s novinarima tadašnje Radio Velike Gorice svakih 10 minuta javljali nove rezultate, pa su čak s Radio Zagreba dolazili vidjeti kako mi to imamo organizirano.

Učenici iz Velike Mlake na natjecanju mladih radioamatera osamdesetih godina prošlog stoljeća..

Prava snaga, vještina i uostalom i značaj radioamatera otkriva se upravo u kriznim situacijama – kad nas zadese prirodne katastrofe, ali i one uzrokovane ljudskim politikama, poput rata..

-U Domovinskom ratu su sudjelovali svi naši članovi, radili smo na vezama, neki su obnašali I zapovjedne dužnosti. Od prvog dana osnutka naša 153. velikogorička brigada imala je vezu i toki vokije. Uzeo sam sve uređaje i svoje i od članova i od prvog dana smo imali vezu. Bili smo prvi koji smo ostvarili veze sa svima, sa središnjicom u Zagrebu. Po oslobođenju vojarne u Buni, došli smo i do opreme putem koje smo onda slušali planove neprijateljske strane i te vrijedne podatke nosili snimljene na magnetofonskim trakama u središnjicu – otkriva Zdenko Šroler, koji je tada bio predsjednik Radio kluba Velika Gorica.

Posebno pamti i veliku poplavu iz 1974.godine, kad se i sam našao u prilično opasnoj situaciji I to – praznih baterija!

-Meni se urezalo u sjećanje ta prva velika poplava, sredinom 70tih godina prošlog stoljeća, gdje smo s vojnim uređajima pokrivali poplavljena područja, brinuli se o dostavi čamaca koje su vojska i Crveni križ davala seljacima da sklone stoku od poplave. Znalo se događati da uređaji ostanu bez baterije, pa sam tada i ja ostao kod Okuja bez mogućnosti komunikacije..Malo su me zaboravili.. Stajao sam na jednom povišenju, na nepoplavljenom mostiću, jer to je nepisano pravilo da se ne mičeš s mjesta gdje si ostavljen. Na kraju su me ipak pokupili – sa smijehom se prisjeća.

Oprema u Radio klubu Velika Gorica

‘Radio amateri su uvijek na vezi i uvijek se odazivaju pozivu u pomoć’ – kaže Davorin Ištvanović, koji nam otkriva kako je to izgledalo nakon banijskog potresa.

-To je izgledalo tako da je u roku 10 minuta već sve funkcioniralo, veza je uspostavljena. Poslana je pomoć u opremi i radio klubu u Petrinji je dostavljeno idući dan, ali ne samo mi, to su došle ekipe iz pola Hrvatske.. Radioamateri su imali prvu vezu koja je radila iz Petrinje, nijedna služba ne može u tako brzom roku to ostvariti. I u Velikoj Gorici je sve stalo, niste mogli dobiti ni policiju, ni vatrogasce, hitne službe i opet smo prvi uspostavili vezu.

Znači, u slučaju neke apokalipse budite sigurni – prvu vezu uspostavit će radioamateri!

Članovi ovog, respektabilnih pola stoljeća starog, kluba otkrivaju nam još neke specifičnosti njihovog jedinstvenog hobija. Primjerice, što su to QSL kartice, kojih, kako kažu, ni sami ne znaju broj.. Najkraće rečeno – QSL kartice su potvrda veze, odnosno dokaz da ste ostvarili vezu s određenom radio stanicom i lokacijom. Teško je reći koliki broj tih kartica imaju, kažu —to se slaže u kutijama za cipele, jer stupili su u kontakt skoro sa svim zemljama. Baš sve ih je sakupio aktualni predsjednik Kluba, Davorin Ištvanović.

QSL kartice

-Mi, radioamateri, imamo broj zemalja malo drugačije..Imamo ukupno 340 različitih zemalja, tu su i otoci, a cilj je odraditi što više zemalja možeš.. Teško je to objasniti koliki je to gušt -.

Ta se kartica šalje poštom, kao fizički dokaz, svojevrsna radioamaterska razglednica i to putem Saveza radioamatera Hrvatske, kao dokaz i potvrda, jedan radio amater drugome..

Što pak znači neobičan niz brojki I slova kraj imena svakog radioamatera? Naši sugovornici su tako Željko – 9A2LQ, Zdenko – 9A1SZ i Davorin – 9A2NO, koji pojašnjava:

-To su radioamaterske oznake, svaka država ima svoju oznaku, za Hrvatsku je 9A..Nakon toga slova i brojke, to je jedinstveni identitet svakog od nas. Svaka osoba nakon što postane radioamater dobiva i jedinstvenu pozivnu oznaku koja služi za identifikaciju u radioamaterskim komunikacijama.

Istraživačka strast je također jedna od odlika svakog pravog radioamatera, poput ekspedicija kojima je cilj uspostava veze s najudaljenijih i najnepristupačnijih mjesta. Radioamateri na taj način ispituju kako ostvariti vezu u gotovo nemogućim uvjetima s određenom točkom na planeti, a to često financira i vojska.

QSL kartice

-Uvijek imamo i tu istraživačku notu, nama veliki gušt, a određenim institucijama itekako vrijedne informacije – kaže Željko Lah, a Ištvanović otkriva detalje zanimljivih ekspedicija, kao i strast lova na uspostavu komunikacije:

– Jedna međunarodna ekspedicija je išla na jedan otok pokraj Antarktika. To je bilo tako rijetko za čuti da netko od tamo emitira. .Evo, ja sam uzeo tjedan dana godišnjeg odmora i uspio sam odraditi vezu s njima. Sad se sprema grupa Norvežana na jedan otok usred Atlantika, to su posebni brodovi, oprema, ekspedicija košta oko pola milijuna dolara. To je jako rijetko i jako skupo..To je vrh radio amaterizma, što teže, što rjeđe..Ludi hobi, luda strast!

Strastveni su i natjecatelji, osvajači svjetskih prvenstava, te niza drugih međunarodnih i ostalih natjecanja. Radioklub Velika Gorica je inicijator i organizator UKV natjecanja “POKUPLJE” gdje su kao suorganizatore obuhvatili radioklubove iz sliva rijeke Kupe,tako da je to danas natjecanje međunarodnog karaktera.

Velikih i okruglih 50 godina postojanja članovi Radio kluba Velika Gorica obilježili su upravo danas, Svečanom skupštinom, druženjem sa članovima i gostima i podjelom plaketa. Predsjednik kluba, Davorin Ištvanović, otkriva kako je u pripremi i Monografija o prvih pola stoljeća djelovanja ove jedinstvene udruge.

Za dobar rad potrebna je i dobra lokacija za antenu..

U skoroj budućnosti nadaju se novim prostorima za rad kluba, jer trenutni na Trgu kralja Tomislava 2, su oštećeni u potresu.

-Suradnja s gradom je dosta dobra, posebno sa Zajednicom tehničke kulture, možemo reći da u županiji imamo najbolji suradnju. Imamo taj problem s prostorom, zgrada je bila predviđena za rušenje, no onda je došao potres i troškovi obnove su visoki, zasad se ništa ne zna. Lokacija za naš rad je dosta specifična, jer moramo imati mjesta za antenu, pa primjerice ne možemo biti u prostorima u atomskom skloništu – kaže Ištvanović, a Šroler dodaje:

– Sad smo ni na nebu ni na zemlji, tamo nam stanu nam dvije radio stanice, odnosno dva čovjeka i koristimo ih kad se natječemo i postižemo značajne rezultate. Što se tiče budućnosti radioamaterizma općenito, Šroler nam kaže kako puno ovisi o političarima i profesorima tehničkog odgoja:

-Imamo osjećaj da političari danas uopće ne shvaćaju što znači radioamaterizam..Oni ne shvaćaju ne da smo korisni nego smo i potrebni ovom društvo, to smo dokazali u svim mogućim nesrećama i problemima..Poplave, potresi, nema ni u današnje moderno vrijeme, ako ne radi repetitor nemate veze, ne rade mobiteli..Mi radimo od kuće na akumulatore iz automobila i u svakom trenutku smo na poziciji gdje trebamo biti.

Prva stvar koja se pali ujutro i zadnja koja se gasi prije spavanja..rutina je svakog radioamatera

Nema mladih, nažalost. Tu bi nam mogli pomoći nastavnici tehničkog odgoja, no ako oni nemaju tog afiniteta mi ne možemo ništa..Kontaktirali smo sve škole s našeg područja, usmeno i pismeno, početkom školske godine kako bi ih animirali, mi bismo držali radionice. Učiti ih osnovama radio tehnike, učiti ih neke korisne stvari, znači kompletan materijal i naše znanje, time pomažemo i nastavnicima. Imali smo dugogodišnju suradnju s dvije škole, no kad su te nastavnice otišle u mirovinu i tu je priča završila.

Nadajmo se kako će se ova sjajna priča o radioamaterizmu u Velikoj Gorici ipak nastaviti i (bar!) idućih pola stoljeća, a jedna od crtica iz buduće Monografije o Radio klubu Velika Gorica možda potakne na razmišljanje i one koji mogu dati dodatni i konkretni poticaj njihovom radu.

‘Današnji svijet je ovisan o svim vrstama bežičnih usluga, mobitela, interneta, TV, radija. Cijeli svijet je na kliku ‘miša’ i tipkovnice. I što ako jedna karika u toj infrastrukturi pukne? Zamislite si tu mogućnost. Radioamateri imaju mogućnost i znanje da se sve to ublaži’.

Napomena: Radio klub Velika Gorica ustupio je korištenje arhivskih fotografija za potrebe ovog članka.

HOTNEWS

PONOS HRVATSKE U rukama goričkog Spidermana Maxa prestižna nagrada za hrabrost!

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutačno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“ – ponosno priznaje Max, inače vatrogasac u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Velike Gorice.

Objavljeno

prije 19 sati

18. ožujka 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Foto: Privatni album

Voditeljski dvojac Gianna i Matko u jutarnjem programu City radija ugostio je danas posebnog gosta – Velikogoričanina Maximiliana Bindernagela Vujnovića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade Ponos Hrvatske, koji je javnosti poznatiji kao “gorički Spiderman”.

Riječ je o priznanju koje se dodjeljuje pojedincima koji svojim djelima, hrabrošću i humanošću ostavljaju snažan trag u zajednici, a Maximilian priznaje kako ga je sama nominacija, a potom i nagrada – iznenadila.

„Nisam mislio da to zaslužujem. Ima tamo ljudi koji rade nevjerojatne stvari, pomažu bolesnoj djeci, a ja obučem tajice i malo visim. Ali očito i male stvari koje nekoga usreće imaju veću vrijednost nego što sam mislio“, rekao je Max.

Dodjela nagrade za njega je bila posebno iskustvo koje je, u svom stilu, obilježio i simboličnim detaljima. U Hrvatski sabor stigao je u odijelu, ali sa Spiderman maskom, dok je za svečanu večer odabrao tematski sako.

Od Njemačke do Velike Gorice

Iza neobičnog imena krije se i životna priča obilježena promjenama. Maximilian, punog imena Maximilijan Ralf Nikola Bindernagel Vujnović, je u Hrvatsku stigao kao desetogodišnjak.

„Došao sam prije 20 godina iz Njemačke. Htjeli smo se maknuti od jedne situacije, a majka ima hrvatske korijene. Ovdje sam odrastao i ljudi su me prihvatili“, ispričao je pa nastavio: „Lijepo je u Hrvatskoj, jer smo tu ljetovali. I evo, nakon toliko godina zaljubio sam se jednostavno u našu Hrvatsku”. Odrastanje u Velikoj Gorici Max opisuje s toplinom i zahvalnošću. Pohađao je Osnovnu školu Nikole Hribara, koju pamti kao posebno iskustvo, a spominje i svoju bivšu razrednicu: „Ako sluša, Jasna Odrčić – bila si legenda.“ Srednju školu završio je u našoj gimnaziji Velika Gorica, gdje je, kako kaže, učio važne životne i društvene lekcije.

Unatoč tome što već dva desetljeća živi u Hrvatskoj, tragovi njemačkog podrijetla i danas se mogu prepoznati u njegovu govoru. I sam priznaje kako još uvijek „vuče“ određeni naglasak, a kroz šalu otkriva i gdje najčešće griješi.

Kako kaže, na to ga je upozorila njegova djevojka koja podučava strance hrvatskom jeziku.

„Kaže da me genitiv zeza, a i slovo ‘R’“, ispričao je kroz smijeh, pokazujući da mu ni jezične sitnice nisu problem – dapače, prihvaća ih s dozom humora.

Privikavanje na novu sredinu i jezik, nakon dolaska iz Njemačke, nije bilo jednostavno. Hrvatski jezik mu je u početku stvarao poteškoće, a socijalna dinamika škole zahtijevala prilagodbu. „Jako teško. Hrvatski nije lagan jezik, a bilo je i zezanja, što je sasvim normalno odrastanje. Kad dođeš u novu sredinu, malo će te zezati, ali to ti gradi otpornost i hrabrost da izlaziš u javnost“, objašnjava.

Iskustvo života u Hrvatskoj, kaže, znatno se razlikuje od Njemačke. „Tu kod nas je puno opuštenije, ogromna je razlika u količini zezancije i opuštenosti. Ljudi ovdje su stvarno dobri iznutra i pomažu čim vide da nekome treba pomoć. To je razlog zašto sam ostao ovdje. Lako je otići u Njemačku, ali ovdje ti je život – tu su tvoji ljudi, to nema cijene“, zaključuje.

Vatrogasac bez maske – heroj u stvarnom životu

Iako ga javnost prepoznaje po kostimu superheroja, njegova svakodnevica daleko je ozbiljnija. Kao profesionalni vatrogasac, Max sudjeluje u intervencijama koje često nose visok rizik.

„Na početku imaš strah, sve ti je novo, ali s vremenom se navikneš. Moraš biti smiren jer donosiš brze odluke. Najvažnije je povjerenje – kolege su kao obitelj“, naglašava.

Put do tog zanimanja nije bio trenutačna odluka iz djetinjstva, iako su mu, kako kaže, vatrogasci oduvijek bili zanimljivi. Pravu strast prema tom pozivu razvio je nešto kasnije, pod utjecajem obitelji. Kako ističe, ključnu ulogu imao je njegov očuh, koji je radio kao voditelj smjene.

„Kad sam vidio kakav je to život, da stalno ima nešto novo i da nisi zatvoren u uredu osam sati dnevno – znao sam da je to za mene“, ispričao je. Govoreći o najzahtjevnijim intervencijama, ističe kako je teško izdvojiti samo jednu situaciju, jer je svaka priča za sebe. Ipak, posebno opasnima smatra požare u zatvorenim prostorima, poput podruma.

„Sve je zadimljeno, ne vidiš ruku pred sobom, a kamoli kolegu. Imaš osjećaj kao da si u labirintu, ne znaš što je oko tebe, a znaš da možda negdje ima i plinska boca“. U takvim trenucima, dodaje, presudni su smirenost i povjerenje u tim: „Moraš se pouzdati u kolege i biti samouvjeren. Nisi tu da bi odustao i izašao van“, zaključuje.

Zašto baš Spiderman?

Njegova druga, vedrija strana priče počinje još u djetinjstvu. Upravo ga je taj superheroj, kaže, najviše oblikovao.

„Spiderman je bio običan klinac koji je dobio moć i odlučio pomoći drugima. Mislim da svako dijete to ima duboko u sebi da ako može nešto napraviti, da napravi nešto dobro. Samo ja od toga nisam odustao“, objašnjava.

Iako je svojom pričom i angažmanom postao prepoznatljiv, ne smatra da ima „ekskluzivno pravo“ na ulogu Spidermana. Dapače, primjećuje kako se sve više ljudi odlučuje na slične inicijative.

„Spiderman nije moj izum, svatko to može raditi. Ali primijetio sam da ih ima sve više otkad sam krenuo“, kaže. Kroz smijeh se prisjetio i neobične situacije kada ga je jedan umirovljenik, također poznat po penjanju i nazivan „Spidermanom“, pozvao na svojevrsni dvoboj.

„Legenda od čovjeka, stvarno. Već smo se čuli, jako pristojan gospodin“, ističe. Do susreta ipak nije došlo zbog brojnih obveza, no ideja o zajedničkom druženju i dalje postoji govoreći da ga je htio „pozvati na penjanje, malo se podružiti i dati mu jedan svoj kostim, ali čovjek je visok 190 centimetara pa mu nije odgovarao“. Dodaje i kako bi mu rado pomogao nabaviti kvalitetniju opremu: „Kad sam vidio kakav kostim ima, baš sam poželio kupiti mu novi. Zaslužio je. Da se ja u tim godinama penjem po planinama – svaka čast, stvarno mu se divim“, zaključuje.

Visine, oprema i sigurnost

Njegovi nastupi često uključuju spuštanje s velikih visina no iza atraktivnih scena stoji ozbiljna priprema i oprema.

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“, kaže.

Iza takvih pothvata stoji i ozbiljna fizička priprema. Kako ističe, kondicija je nužna kako za vatrogasni posao, tako i za akrobacije koje izvodi navodeći da ide “svaki drugi dan na penjanje jer tu razvijaš snagu hvata, a to ti daje samopouzdanje kad si na visinama“. Iako kroz šalu napominje da uvijek može bolje, priznaje da je upravo u tom segmentu najjači. Dodaje da možda nije “najjači u svemu, ali da je definitivno najbolji penjač“. Što se tiče kostima, dodaje, ne traju dugo zbog zahtjevnih uvjeta, no nedavno su mu građani donacijom omogućili novi, kvalitetniji koji koristi isključivo za humanitarne akcije.

Podrška i planovi za dalje

Uz sve obveze, veliku podršku ima u privatnom životu.

„Imam curu koja me prati i pomaže. Bez nje to ne bi išlo“, iskreno priznaje. Iako mu je velika podrška, navodi kako zabrinutost ipak postoji – iako se o tome ne govori uvijek otvoreno.

„Mislim da se brine, ali ne želi to baš priznati“, kaže kroz osmijeh. Dodaje kako je na početku njihove veze ta zabrinutost bila izraženija, no s vremenom se smanjila, ponajviše zato što je njegova djevojka od početka bila svjesna kakav život vodi. i kako kaže Max: „Znala je kakva sam osoba i da sam već skakao padobranom više puta“, objašnjava.

Kada je riječ o budućim planovima, njegova želja ostaje jasna – nastaviti s humanitarnim akcijama, ali uz što više službenih dozvola govoreći da bi „volio dobiti više dozvola za spuštanja jer je to jako teško organizirati legalno, ali cilj mu je sve povezati s humanitarnim udrugama i razveseliti ljude posebno u Velikoj Gorici“, ističe, uz poruku: „Ako netko to čuje – dajte mi neki visoki neboder.“ Prisjetio se i jednog od zapaženijih pothvata – spuštanja s Hendrixovog mosta koje je privuklo velik broj građana. Iako prvotno nije planirao ići do kraja, odaziv publike promijenio je odluku.

„Mislio sam da će doći deset ljudi, a kad sam vidio koliko ih je zapravo došlo, rekao sam – sad se moram spustiti“, prepričava te naglašava kako je sigurnost uvijek prioritet.

„Uvijek sam osiguran na tri točke. I da jedna zakaže, oprema i dalje drži – može izdržati i do tri tone“, objašnjava. Ipak, priznaje da ponekad stvari ne idu potpuno po pravilima: „Za Hendrix sam si rekao – bolje tražiti oprost nego dozvolu“, kaže kroz smijeh, dodajući kako je nakon toga ipak dobio upozorenje da takve situacije ubuduće pokušava izbjeći.

Priča Maximiliana Bindernagela Vujnovića podsjetnik je da se heroji ne kriju samo u stripovima. Ponekad nose vatrogasnu opremu, ponekad kostim Spidermana, ali uvijek imaju istu želju – pomoći drugima.

Svečanu dodjelu nagrada Ponos Hrvatske pratite 28. ožujka 2026. u 16 sati na HTV 2.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Predstavljen Ljetopis Grada Velike Gorice 2025.

Objavljeno

prije 1 dan

18. ožujka 2026.

Objavio/la

David Jolić

Novi 21. broj Ljetopisa Grada Velike Gorice 2025. predstavljen je jučer (utorak, 17.03.2026., početak u 19 sati) u posve ispunjenoj Gradskoj vijećnici Pučkog otvorenog učilišta. Na 270 stranica Ljetopisa 2025 predstavljen je bogati presjek života Grada Velike Gorice, kao što su 30 godina Grada Velike Gorice, 800 godina Plemenite općine turopoljske, kao i mnoge druge obljetnice udruga i društava Grada. Veliko bogatstvo života Grada prezentirano je kratkim podsjetnikom od početka do danas.