HOTNEWS
Prvih pola stoljeća Radio kluba Velika Gorica 9A1CFR
Radioamaterima je njihov hobi zapravo prava strast, prva ljubav, a neki će reći i – to je njihov život! No, u slučajevima kriznih situacija, kad se ugase svi komunikacijski kanali, radioamateri uspostavljaju prve veze i komunikaciju koja doslovno – spašava život!
Što je zajedničko španjolskom kralju Juanu Carlosu I., jordanskom Husseinu, zadnjem caru Etiopije Haijle Selassijeu, glumcu Marlonu Brandu i gotovo svim astronautima? Odgovor će vas možda iznenaditi – to je radioamaterizam, jedan sasvim poseban hobi, za koji će vam oni koji se njime bave reći kako je to ipak – puno više od hobija.
Radioamaterizmom se bavi oko šest milijuna ljudi diljem svijeta, a radio operator, koji se još naziva i ham ili radioamater, održavaju bežičnu komunikaciju s prijateljima, članovima obitelji ili pak potpunim strancima, a usput povećavaju svoje znanje radijske i elektroničke teorije. Vode se načelom ‘ham spirit’ – duh radioamaterizma, što znači poštivanje svih radioamatera bez obzira na religiju, rasu ili politiku.
Zapisnik s Osnivačke skupštine Radio kluba Velika Gorica/RKVG
Radioamaterima je njihov hobi zapravo prava strast, prva ljubav, a neki će reći i – to je njihov život! No, u slučajevima kriznih situacija, kad se ugase svi komunikacijski kanali, radioamateri uspostavljaju prve veze i komunikaciju koja doslovno – spašava život!
Za pisanje članka o tom izuzetno zanimljivom hobiju imamo i doista značajan povod, jer u našem gradu već punih 50 godina djeluje Radio klub Velika Gorica (RKVG). Klub je član Zajednice tehničke kulture Grada Velike Gorice i iznimno je aktivan, a utemeljen je daleke 1972. godine. Stoga smo ovih dana sjeli i popričali s čak tri predsjednika RKVG, koji su nam otkrili kako je to sve krenulo, ali i puno više od toga.
Tri predsjednika Radio kluba Velika Gorica – Željko Lah, Davorin Ištvanović, Zdenko Šroler/cityportal.hr
Željko Lah (predsjednik RKVG od 1973.do 1982.g), Zdenko Šroler (predsjednik od 1984. do 2019.) i Davorin Ištvanović (predsjednik od 2020..) ispričali su nam svoja iskustva s akcija za vrijeme poplave, potresa, Domovinskog rata, ali i kako su nekada, još u vrijeme bivše Juge, imali najbrže rezultate s tadašnjih izbora i nabavljali skupe lijekove i hranu za djecu, potpuno besplatno!
Kako je sve počelo..
Radio klub Velika Gorica utemeljen je na inicijativu udruženja građana stanovnika Velike Gorice i okolice 23. svibnja 1972. godine. Osnivači su bili, prema originalnom zapisniku: Mato Detelić, Vlado Draženović, Josip Ferenčina, Ivan Gabud, Mladen Hrnčić, Ivan Leder, Josip Lončarević, Stjepan Požeglić, Drago Pralas, Mijo Pukanić, Vlado Puch, Josip Smolković, Marijan Sovina, Franjo Vukašinec, Vid Vlahović.
-U bivšoj državi veliku je ulogu igrala vojska i Općenarodna obrana i zaštita, a tadašnji predsjednik Općine Velika Gorica, Josip Ferenčina, pokrenuo je inicijativu da se pokrene Klub radio amatera.. Doktor Hrnčić, koji je isto bio radio amater, ja sam tada bio glavni ton majstor na Radio Velikoj Gorici, on i Ferenčina su me pozvali, predložen sam za predsjednika, bio sam još za vrijeme školovanja član radio amatera, pa smo tako krenuli, to su bili počeci..- prisjeća se Željko Lah.
Prvi UKV uređaj Contest 25
Na početku djelovanja nabavljena su dva UKV uređaja, a radioamateri su koristili zajedničke prostorije s Odjelom za zaštitu i uzbunjivanje. Radio stanice i oprema su bile jako skupe, nisu se ni mogle nabaviti samo tako, pa su prve moderne radio postaje išle preko Narodne obrane. Tada su nabavljeni Trio-Kenwood TS-510, pa TS-515, Sommerkamp FT-277 (Yaesu FT-101). Savez radioamatera Hrvatske je, u svojoj radionici, izrađivao učionice za učenje telegrafije, antene i pribor za antene. I poznati UKV primopredajnik „Contest 25“.
Većina prijemnika tj. predajnika su bili prerađeni trofejni uređaji iz II. svjetskog rata ili su ih ljudi sami napravili.
– Puno toga smo sami radili..Zvučnike, slušalice, radio prijemnike, pa smo radili radioamatersku televiziju, pa smo radili i kamere i TV odašiljače, vrlo interesantne stvari, sad svi imaju ove ‘fine’ televizore.. – kaže Lah.
Uređaji u zasluženoj ‘penziji’
‘Radioamateri su uvijek na vezi i uvijek su spremni pomoći’, jedan je od njihovih niti vodilja. Putem radio veze dolazili su do skupih lijekova, dječje hrane, ali i prvih rezultata izbora.Sedamdesetih godina prošlog stoljeća telefon u kućanstvu je bio rijetka pojava, no radioamaterima to nije predstavljalo problem.
-Postao sam radioamater 1970., jer sam htio biti u kontaktu s obitelji, sa ženom i djecom. Radio sam u Zagrebu, obitelj je bila tu u Velikoj Gorici i onda smo se sve tako dogovarali, a i supruga je ušla u taj svijet radioamaterizma. Znali smo često tako i dogovarati druženja s prijateljima, recimo kako smo znali pričati satima, čovjek i ogladni, pa smo se znali tako nakon pričanja i naći uživo na palačinkama u sitnim satima – priča Zdenko Šroler.
Radioamateri u akciji
Šroler ističe kako su u to vrijeme održavali i komunikaciju za gorički Crveni križ, pa su tako izravno slali izvještaje o prikupljenoj pomoći u brojnim humanitarnim akcijama središnjici u Zagreb.
-Puno puta smo sudjelovali u raznim akcijama pomoći. Recimo, kad smo tražili lijek za čovjeka koji je bio srčani bolesnik, jer u to vrijeme Jugoslavije nije ga ovdje bilo, to smo preko pola Europe našli i čovjek je taj inače vrlo skupi lijek dobio potpuno besplatno. Onda se sjećam kako je moja žena koristila hranu za bebe, pa smo ostali bez toga, nije bilo kod nas. Požalio sam se kolegama na vezi i u roku 45 minuta smo nabavili toliko te hrane da smo podijelili po čitavoj ulici – priča nam Lah.
Nema veze? Nema problema, oprema je spremna!
Ovi strastveni radioamateri prisjećaju se i nekadašnjih izbora, čiji su se rezultati prvi doznali upravo u Velikoj Gorici!
-Da, često smo radili te izvještaje s izbora, to su bili neki općinski izbori u bivšoj državi, javljali smo rezultate glasanja, to smo radili do početka Domovinskog rata, povezivali smo zajednicu na sve moguće načine – kaže Šroler, a Lah dodaje:
– Mi smo s našim radio stanicama i automobilima i s novinarima tadašnje Radio Velike Gorice svakih 10 minuta javljali nove rezultate, pa su čak s Radio Zagreba dolazili vidjeti kako mi to imamo organizirano.
Učenici iz Velike Mlake na natjecanju mladih radioamatera osamdesetih godina prošlog stoljeća..
Prava snaga, vještina i uostalom i značaj radioamatera otkriva se upravo u kriznim situacijama – kad nas zadese prirodne katastrofe, ali i one uzrokovane ljudskim politikama, poput rata..
-U Domovinskom ratu su sudjelovali svi naši članovi, radili smo na vezama, neki su obnašali I zapovjedne dužnosti. Od prvog dana osnutka naša 153. velikogorička brigada imala je vezu i toki vokije. Uzeo sam sve uređaje i svoje i od članova i od prvog dana smo imali vezu. Bili smo prvi koji smo ostvarili veze sa svima, sa središnjicom u Zagrebu. Po oslobođenju vojarne u Buni, došli smo i do opreme putem koje smo onda slušali planove neprijateljske strane i te vrijedne podatke nosili snimljene na magnetofonskim trakama u središnjicu – otkriva Zdenko Šroler, koji je tada bio predsjednik Radio kluba Velika Gorica.
Posebno pamti i veliku poplavu iz 1974.godine, kad se i sam našao u prilično opasnoj situaciji I to – praznih baterija!
-Meni se urezalo u sjećanje ta prva velika poplava, sredinom 70tih godina prošlog stoljeća, gdje smo s vojnim uređajima pokrivali poplavljena područja, brinuli se o dostavi čamaca koje su vojska i Crveni križ davala seljacima da sklone stoku od poplave. Znalo se događati da uređaji ostanu bez baterije, pa sam tada i ja ostao kod Okuja bez mogućnosti komunikacije..Malo su me zaboravili.. Stajao sam na jednom povišenju, na nepoplavljenom mostiću, jer to je nepisano pravilo da se ne mičeš s mjesta gdje si ostavljen. Na kraju su me ipak pokupili – sa smijehom se prisjeća.
Oprema u Radio klubu Velika Gorica
‘Radio amateri su uvijek na vezi i uvijek se odazivaju pozivu u pomoć’ – kaže Davorin Ištvanović, koji nam otkriva kako je to izgledalo nakon banijskog potresa.
-To je izgledalo tako da je u roku 10 minuta već sve funkcioniralo, veza je uspostavljena. Poslana je pomoć u opremi i radio klubu u Petrinji je dostavljeno idući dan, ali ne samo mi, to su došle ekipe iz pola Hrvatske.. Radioamateri su imali prvu vezu koja je radila iz Petrinje, nijedna služba ne može u tako brzom roku to ostvariti. I u Velikoj Gorici je sve stalo, niste mogli dobiti ni policiju, ni vatrogasce, hitne službe i opet smo prvi uspostavili vezu.
Znači, u slučaju neke apokalipse budite sigurni – prvu vezu uspostavit će radioamateri!
Članovi ovog, respektabilnih pola stoljeća starog, kluba otkrivaju nam još neke specifičnosti njihovog jedinstvenog hobija. Primjerice, što su to QSL kartice, kojih, kako kažu, ni sami ne znaju broj.. Najkraće rečeno – QSL kartice su potvrda veze, odnosno dokaz da ste ostvarili vezu s određenom radio stanicom i lokacijom. Teško je reći koliki broj tih kartica imaju, kažu —to se slaže u kutijama za cipele, jer stupili su u kontakt skoro sa svim zemljama. Baš sve ih je sakupio aktualni predsjednik Kluba, Davorin Ištvanović.
QSL kartice
-Mi, radioamateri, imamo broj zemalja malo drugačije..Imamo ukupno 340 različitih zemalja, tu su i otoci, a cilj je odraditi što više zemalja možeš.. Teško je to objasniti koliki je to gušt -.
Ta se kartica šalje poštom, kao fizički dokaz, svojevrsna radioamaterska razglednica i to putem Saveza radioamatera Hrvatske, kao dokaz i potvrda, jedan radio amater drugome..
Što pak znači neobičan niz brojki I slova kraj imena svakog radioamatera? Naši sugovornici su tako Željko – 9A2LQ, Zdenko – 9A1SZ i Davorin – 9A2NO, koji pojašnjava:
-To su radioamaterske oznake, svaka država ima svoju oznaku, za Hrvatsku je 9A..Nakon toga slova i brojke, to je jedinstveni identitet svakog od nas. Svaka osoba nakon što postane radioamater dobiva i jedinstvenu pozivnu oznaku koja služi za identifikaciju u radioamaterskim komunikacijama.
Istraživačka strast je također jedna od odlika svakog pravog radioamatera, poput ekspedicija kojima je cilj uspostava veze s najudaljenijih i najnepristupačnijih mjesta. Radioamateri na taj način ispituju kako ostvariti vezu u gotovo nemogućim uvjetima s određenom točkom na planeti, a to često financira i vojska.
QSL kartice
-Uvijek imamo i tu istraživačku notu, nama veliki gušt, a određenim institucijama itekako vrijedne informacije – kaže Željko Lah, a Ištvanović otkriva detalje zanimljivih ekspedicija, kao i strast lova na uspostavu komunikacije:
– Jedna međunarodna ekspedicija je išla na jedan otok pokraj Antarktika. To je bilo tako rijetko za čuti da netko od tamo emitira. .Evo, ja sam uzeo tjedan dana godišnjeg odmora i uspio sam odraditi vezu s njima. Sad se sprema grupa Norvežana na jedan otok usred Atlantika, to su posebni brodovi, oprema, ekspedicija košta oko pola milijuna dolara. To je jako rijetko i jako skupo..To je vrh radio amaterizma, što teže, što rjeđe..Ludi hobi, luda strast!
Strastveni su i natjecatelji, osvajači svjetskih prvenstava, te niza drugih međunarodnih i ostalih natjecanja. Radioklub Velika Gorica je inicijator i organizator UKV natjecanja “POKUPLJE” gdje su kao suorganizatore obuhvatili radioklubove iz sliva rijeke Kupe,tako da je to danas natjecanje međunarodnog karaktera.
Velikih i okruglih 50 godina postojanja članovi Radio kluba Velika Gorica obilježili su upravo danas, Svečanom skupštinom, druženjem sa članovima i gostima i podjelom plaketa. Predsjednik kluba, Davorin Ištvanović, otkriva kako je u pripremi i Monografija o prvih pola stoljeća djelovanja ove jedinstvene udruge.
Za dobar rad potrebna je i dobra lokacija za antenu..
U skoroj budućnosti nadaju se novim prostorima za rad kluba, jer trenutni na Trgu kralja Tomislava 2, su oštećeni u potresu.
-Suradnja s gradom je dosta dobra, posebno sa Zajednicom tehničke kulture, možemo reći da u županiji imamo najbolji suradnju. Imamo taj problem s prostorom, zgrada je bila predviđena za rušenje, no onda je došao potres i troškovi obnove su visoki, zasad se ništa ne zna. Lokacija za naš rad je dosta specifična, jer moramo imati mjesta za antenu, pa primjerice ne možemo biti u prostorima u atomskom skloništu – kaže Ištvanović, a Šroler dodaje:
– Sad smo ni na nebu ni na zemlji, tamo nam stanu nam dvije radio stanice, odnosno dva čovjeka i koristimo ih kad se natječemo i postižemo značajne rezultate. Što se tiče budućnosti radioamaterizma općenito, Šroler nam kaže kako puno ovisi o političarima i profesorima tehničkog odgoja:
-Imamo osjećaj da političari danas uopće ne shvaćaju što znači radioamaterizam..Oni ne shvaćaju ne da smo korisni nego smo i potrebni ovom društvo, to smo dokazali u svim mogućim nesrećama i problemima..Poplave, potresi, nema ni u današnje moderno vrijeme, ako ne radi repetitor nemate veze, ne rade mobiteli..Mi radimo od kuće na akumulatore iz automobila i u svakom trenutku smo na poziciji gdje trebamo biti.
Prva stvar koja se pali ujutro i zadnja koja se gasi prije spavanja..rutina je svakog radioamatera
Nema mladih, nažalost. Tu bi nam mogli pomoći nastavnici tehničkog odgoja, no ako oni nemaju tog afiniteta mi ne možemo ništa..Kontaktirali smo sve škole s našeg područja, usmeno i pismeno, početkom školske godine kako bi ih animirali, mi bismo držali radionice. Učiti ih osnovama radio tehnike, učiti ih neke korisne stvari, znači kompletan materijal i naše znanje, time pomažemo i nastavnicima. Imali smo dugogodišnju suradnju s dvije škole, no kad su te nastavnice otišle u mirovinu i tu je priča završila.
Nadajmo se kako će se ova sjajna priča o radioamaterizmu u Velikoj Gorici ipak nastaviti i (bar!) idućih pola stoljeća, a jedna od crtica iz buduće Monografije o Radio klubu Velika Gorica možda potakne na razmišljanje i one koji mogu dati dodatni i konkretni poticaj njihovom radu.
‘Današnji svijet je ovisan o svim vrstama bežičnih usluga, mobitela, interneta, TV, radija. Cijeli svijet je na kliku ‘miša’ i tipkovnice. I što ako jedna karika u toj infrastrukturi pukne? Zamislite si tu mogućnost. Radioamateri imaju mogućnost i znanje da se sve to ublaži’.
Napomena: Radio klub Velika Gorica ustupio je korištenje arhivskih fotografija za potrebe ovog članka.
HOTNEWS
FOTO Učenice Gimnazije pobjednice gradskog natjecanja u odbojci
Pobjednice su se plasirale na Županijsko natjecanje u odbojci za djevojke.
Gradsko natjecanje školskih sportskih društava (ŠSD) srednjih škola Grada Velike Gorice u odbojci za djevojke u organizaciji Zrakoplovne škole Rudolfa Perešina održano je jučer (utorak, 03.03.2026.) u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole. Natjecala su se 4 ŠSD-a: ŠSD GVG (Gimnazija, voditelj Gordan Polan, prof.savjetnik), ŠSD Gorek (Ekonomska škola, voditeljica Ana Tihi Prajdić, prof.)), ŠSD Zrakoplovac (Zrakoplovna škola Rudolfa Perešina, voditelj Krešimir Lušić, prof)) i ŠSD Velgor (Srednja strukovna škola, voditelj Tomislav Škrinjarić, prof.). Sve utakmice vodila je sutkinja Hana Josić.
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Igrano je po kup sustavu: polufinale, utakmica za 3. mjesto i finale. Izraziti favorit Gimnazija bila je u prvom polufinalnom susretu vrlo uvjerljiva protiv Strukovne i bez velikog naprezanja glatko pobijedila. Druga polufinalna utakmica između Ekonomske i Zrakoplovne bila je ravnopravnija, ali su djevojke iz Ekonomske očekivano pobijedile.
Zrakoplovac je u utakmici za 3. mjesto bio bolji od Velgor i pobijedio u dva seta. Jednako tako i Gimnazija je nadigrala Ekonomsku, opravdala ulogu favorita i osvojila uvjerljivo oba seta za prvo mjesto.
Tri prvoplasirane ekipe nagrađene su odgovarajućim medaljama, a pobjednice su se plasirale na Županijsko natjecanje u odbojci za djevojke.
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke, 2025./2026.
REZULTATI ŠSD GVG – ŠSD Velgor 2:0 (25:1, 25:6), ŠSD Gorek – ŠSD Zrakoplovac 2:0 (25:20, 25:15); ŠSD Zrakoplovac – ŠSD Velgor 2:0 (25:9, 25:11); ŠSD GVG – ŠSD Gorek 2:0 (25:10, 25:10).
POREDAK 1. ŠSD GVG, 2. ŠSD Gorek, 3. ŠSD Zrakoplovac, 4. ŠSD Velgor.
ŠSD GVG: Ana Mirenić, Nika Krišto, Lucija Cindrić, Lucija Drezga, Leona Stijaković, Eva Josić, Dora Radman, Nika Jukić, Ana Patljak, Klara Ćosić, Ana Gašparac. Voditelj: Gordan Polan, prof. savjetnik
Foto galerija
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
VVelika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
HOTNEWS
Svestrana Ana iz Lazine – logopedinja, volonterka i glas kao poziv
Ana Šantek, bivša učenica Ekonomske škole Velika Gorica i dobitnica nagrade Zlatna kreda za učenicu godine, jedna je od onih mladih osoba koje ne miruju. Ovo je priča o djevojci iz Lazine Čičke koja svoj glas ne koristi samo da bi se čuo, nego da bi nekome značio.
Iz Lazine Čičke dolazi priča o djevojci koja je već u srednjoškolskim danima pokazala da se trud, talent i znatiželja itekako isplate.
Ana Šantek, bivša učenica Ekonomske škole Velika Gorica i dobitnica nagrade Zlatna kreda za učenicu godine, jedna je od onih mladih osoba koje ne miruju. Dok su drugi još razmišljali što će nakon škole, ona je već pokretala školski podcast, pjevala na vjenčanjima, istraživala glas i gradila iskustva koja danas prirodno vode prema njezinom studiju – logopediji.
Priča o Ani zapravo je priča o tome kako znatiželja, hrabrost i malo onog poznatog “zašto ne?” mogu otvoriti vrata koja možda na početku ni ne vidiš.
U vremenu kad se često pitamo jesu li mladi dovoljno angažirani, jedna djevojka iz našeg kraja tiho, ali uporno gradi svoj put i to tako da se svaka njezina aktivnost prirodno nadovezuje na sljedeću. Kod Ane Šantek ništa nije slučajno.
Ona je jedna od onih mladih osoba zbog kojih shvatiš koliko potencijala ima u našem kraju. I koliko je važno dati priliku, podršku i prostor da taj potencijal raste.
Ovo je priča o djevojci iz Lazine Čičke koja svoj glas ne koristi samo da bi se čuo, nego da bi nekome značio.
Podcast koji je krenuo iz učionice, a završio kao ozbiljna referenca u CV-u
Prije nego što je upisala logopediju, Ana Šantek već je iza sebe imala projekt na kojem bi joj pozavidjeli i stariji kolege: školski podcast koji je pokrenula doslovno iz male učionice.
Danas podcast „Koji faks upisati?“ vodi nova generacija učenika, a Ana to gleda s posebnim zadovoljstvom.
– Jako mi je drago što projekt nije stao našim odlaskom, nego je dobio nastavak. Sada ga preuzima ekipa iz drugog razreda, dok ja imam prostor za neke nove ideje – rekla je Ana.
I tu se već vidi ono što je pokretalo cijelu priču: nije poanta bila u njoj, nego u ideji koja će trajati.
A iza kadra – potpuna gerila produkcija. Snimali su u maloj školskoj učionici koju su na ekranu pretvarali u “mali dnevni boravak”. U stvarnosti? Kamera pričvršćena za školske stolice, improvizirana pozadina na zavjesama i set koji je izgledao uvjerljivo samo dok ga se ne pomakne za koji centimetar. Tko bi došao na snimanje, ostao bi iznenađen koliko je cijela priča zapravo bila kreativna improvizacija. Drugim riječima, low budget, high volja.
Veliku ulogu imalo je i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, koje financira izvannastavne aktivnosti poput sporta, umjetnosti i tehnologije. Ana i ekipa prijavili su se na natječaj i prošli.
– S time smo si kupili opremu, kamere, mikrofone, fotelje, pozadinu, ma sve – rekla je Ana.
Prvi gost došao je preko brata. Studira na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, a predložio je prijatelja koji je preddiplomski završio u Hrvatskoj, a danas studira na Harvard Universityju.
– Ispalo je da nam je prva epizoda bila s dečkom koji je danas na Harvardu – očito znamo prepoznati potencijal – našalila se Ana.
Nakon toga sve se počelo širiti po onom poznatom principu, znam nekoga tko zna nekoga. Ubrzo su pokrili medicinu, stomatologiju, logopediju, FSB, FER i niz drugih fakulteta, donoseći realne, studentske perspektive.
Promocija je išla i preko TikToka, ali s mjerom.
– To je super način da se promoviramo jer nas gosti onda podijele na svom profilu, ali nisam se htjela previše fokusirati na to. Često sam gledala kroz prizmu studentskog zbora da bude realan prikaz faksa, a ne samo neke snimke s TikToka – otkrila je Ana istaknuvši kako cilj nije bio viralnost nego autentičnost.
– Krenula sam s tim kako bismo prikazali kako zapravo funkcionira određeni fakultet i time potaknuli ekipu te im olakšali odabir. To je jako bitna odluka koja može, iako ne mora, odrediti smjer u životu. Svi imamo neke predrasude o fakultetima zbog tračeva koje čujemo, a htjela sam pokazati kako zapravo jest – rekla je Ana.
I nisu svi gosti dolazili s pričom “kod nas je sve savršeno”. Upravo suprotno, govorili su realno, s dobrim i lošim stranama. A nekad su se, kad se za podcast pročulo, javljali i sami.
Iako danas o tome govori smireno, priznaje da odluka o pokretanju podcasta nije bila bez dvojbi. U glavi su se vrtjeli razlozi “zašto ne”, ali kod nje, kaže, uvijek na kraju prevlada ono retoričko “zašto ne?”. Vodi se mišlju da će joj više biti žao stvari koje nije pokušala nego onih koje možda nisu uspjele. Strah od tuđeg mišljenja postoji, ali, kako kaže, nije dovoljno važno da bi je zaustavilo.
Možda najzrelija rečenica koju je izgovorila odnosi se baš na ono što mladi često podcjenjuju: “Sve što napraviš izvan klupe će ti se jako dobro spojiti s onim što ćeš raditi, iako u tom trenu tako ne izgleda.”
Podcast je započeo kao inicijativa za upoznavanje fakulteta i olakšavanje upisa, a završio kao ozbiljna stavka u životopisu. Projekt koji je bio kreativan, organizacijski zahtjevan te komunikacijski i produkcijski intenzivan. Donio joj je sigurnost pred kamerom, vještine vođenja razgovora, umrežavanje, ali i ono najvažnije, potvrdu da se ideje isplati realizirati, čak i kad su kamere pričvršćene za školske stolice.
Glas koji prati “da” – ali u crkvi, ne u sali
Ali to nije sve. U Aninom portfelju postoji još jedna, izrazito osobna priča: pjevanje na vjenčanjima. I to, kako sama naglašava, na vjenčanjima, ne na svadbama.
– Uvijek svi pomisle da pjevam na svadbama, ali ne, pjevam na vjenčanjima – smije se.
Nije, kaže, tip koji bi nastupao na svadbenim feštama. Smatra da osobnost itekako utječe na stil pjevanja, boju glasa i način prenošenja emocije. Budući da je emotivna i suosjećajna, osjeća da joj upravo duhovna glazba najviše pristaje.
– Moraš biti prisutan u tome i znati prenijeti misao, jer duhovna glazba je zapravo molitva. To mi je najljepša činjenica u cijeloj ovoj priči – ističe Ana.
Pjeva, kaže, otkad zna za sebe. U osnovnoj je sve nekako stalo jer nije vidjela gdje bi se dalje razvijala, ali početkom srednje ponovno se priključila crkvenom zboru u Čiču. Upravo je tamo počela ova priča. Poznanica iz zbora i glazbene škole, koja je već pjevala na vjenčanjima, uputila ju je u tome smjeru. Preko nje je i Ana dobila priliku.
Prvi nastup dogodio se sasvim spontano. Paula je trebala biti kuma na jednom vjenčanju i nije mogla pjevati. Predložila je Anu.
– Za to sam se vjenčanje spremala tri mjeseca. Te pjesme sam toliko uvježbavala… Naravno da nije bilo savršeno, ali bilo je predivno. I danas pogledam snimke – rekla je Ana te istaknula kako to vjenčanje pamti kao trenutak u kojem je sve kliknulo.
Vjenčanje je bilo u crkvi Alojzija Stepinca u Velikoj Gorici i upravo je taj nastup bio početak svega. Prilika koja se pojavila neočekivano, ali u savršenom trenutku. I stvarno, Bog uvijek nađe načina.
Danas iza sebe ima tri do četiri godine iskustva. No početak nije bio bajka. Nakon prvog nastupa, sljedeći je došao tek deset mjeseci kasnije. Pa onda jedan u tri mjeseca. “Ne ide to odmah”, priznaje. Sve je raslo polako, kroz preporuke i ono najstarije oglašavanje, od usta do usta. Otvorila je i Instagram profil, ali ključ je bio dobar glas koji se širio među mladencima.
U jednom trenutku vjenčanja su postala mjesečna. Danas ih ima toliko da ponekad, nažalost, mora i odbiti.
Posebnu dimenziju cijeloj priči daje činjenica da najčešće nastupa s tatom. On svira, ona pjeva. Vikendi ih tako vode po cijeloj Hrvatskoj. Spoje nastup i mali izlet, stanu na kavu putem, upoznaju nova mjesta i ljude.
Iako iza sebe ima velik broj otpjevanih vjenčanja, trema ne nestaje. Zapravo, kaže da je na vjenčanjima trema veća nego na natjecanjima ili drugim nastupima.
– Ja bih jako pomno birala tko bi meni pjevao na vjenčanju. Zato mi je spoznaja da netko baš mene odabere predivna – rekla je Ana.
Zato to naziva najljepšim “poslom” na svijetu – iako ga, iskreno, uopće ne želi zvati poslom.
– Uvijek mi je žao to naplatiti, jer meni je to takav doživljaj da bih najradije ja njima platila samo da mogu sudjelovati – istaknula je Ana te kaže da je razlog taj što uljepšava jedan od najvažnijih trenutaka u nečijem životu. Sudjeluje u danu koji je mladenka možda sanjala godinama.
Uz vjenčanja, Ana nastupa i na različitim glazbenim događanjima, poput festivala Prvi glas Zagorja, gdje se fotografirala s voditeljem Mirkom Fodorom.
Glas kao poziv: Od mikrofona do logopedije
Iako je završila Ekonomsku školu u Velikoj Gorici i jedno vrijeme očekivala da će nastaviti u tom smjeru, odluka je na kraju pala na nešto sasvim drugo. Danas studira logopediju i to nimalo slučajno. Do te je odluke došla još prije nego što je snimila podcast epizodu o tom fakultetu, kroz razgovore sa studentima i vlastito promišljanje o tome gdje se dugoročno vidi.
Logopedija joj se, kaže, pokazala kao logičan izbor. Cijeli život bavi se glasom, kroz pjevanje, istraživanje vokalne tehnike, izražavanje emocije. Upravo je glas u središtu ove interdisciplinarne znanosti koja spaja medicinu, psihologiju, pedagogiju i lingvistiku. Kod nje se tako spojila kreativnost i znanost, emocija i struktura.
Zanimljivo je i to da svoju odluku nije dijelila sa svima. Svjesna koliko je logopedija jedan od najtraženijih studija u Hrvatskoj, planove je zadržala za uzak krug ljudi. Čak je i u podcast epizodi o tom fakultetu pazila da ostane objektivna, iako je već tada znala da je to njezin smjer. Taj pristup, tiho raditi, a glasno ostvariti dosta govori o njoj.
Za srednju školu kaže da joj je bila lijepa, ali studentski život opisuje kao predivan. A kad se sve zbroji, od podcasta, preko pjevanja, do studija, ispada da se cijela njezina priča zapravo vrti oko glasa. Samo sada taj glas dobiva i znanstvenu dimenziju.
Tamo gdje glas dobiva smisao
Za kraj, možda i najtiši, ali najvažniji dio njezine priče.
Ana danas volontira u Centru za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica. Naravno, i to je nekako došlo prirodno, kao produžetak svega što već radi. Kod nje se stvari ne događaju stihijski; svaka nova stepenica logično se nadovezuje na prethodnu.
Prije upisa na logopediju htjela je provjeriti kako izgleda prijemni ispit i što se zapravo traži. Nazvala je logopedicu iz Centra, objasnila situaciju i pitala može li doći na razgovor, čisto da iz prve ruke vidi kako izgleda rad u struci. Umjesto kratkog savjeta dobila je poziv na edukaciju isti dan. Tako je, bez velikog plana, započelo volontiranje.
Iako u tom trenutku, usred mature i priprema za fakultet, nije razmišljala o dodatnim obvezama, odlučila je prihvatiti priliku. Želja za logopedijom bila je jača. A rad s predškolcima, upravo ono što je zanima, pokazao se kao idealna “praksa” i prije same prakse.
Danas radi u grupi predškolaca kojima je odgođen polazak u školu zbog govornih teškoća, što joj je posebno dragocjeno jer je izravno povezano sa strukom. U Centru je sudjelovala i u programima za buduće prvašiće koje pripremaju za školu, ali i za učenike od trećeg do petog razreda koji se suočavaju s poteškoćama u ponašanju ili socijalizaciji. S njima kroz radionice uče prepoznavati i imenovati emocije, razvijati samokontrolu, nositi se s ljutnjom, rješavati sukobe razgovorom, graditi samopouzdanje i osjećaj pripadnosti. Male, ali važne vještine koje često čine veliku razliku.
Jedna joj je situacija posebno ostala urezana. Na jednoj radionici djevojčica joj je izradila narukvicu. Ana ju je nosila tijekom učenja i priprema za prijemni ispit. Kaže da joj je baš ta narukvica bila dodatna motivacija, podsjetnik zašto želi taj poziv i za koga ga želi raditi.
Još jedan dokaz da je veći propust ne pokušati nego pokušati pa ne uspjeti.
Volontiranje, kaže, možda zvuči kao klišej u rečenici “ja volontiram”, ali u stvarnosti je daleko od toga. To je prostor učenja, rasta i konkretne pomoći drugima, ali i sebi. U njezinu slučaju, to je i mjesto gdje se sve njezine priče spajaju u jednu: glas, djeca, znanje i želja da ono što voli ima smisao.
HOTNEWS
Potraga za Sivkom! Odlutala u centru Gorice, vlasnici traže pomoć
“Možda nekome izgleda kao „obična“ mačka, no za nas je ona neprocjenjiva. Ne tražimo krivca, samo želimo znati gdje je i je li živa i sigurna”
U centru Velike Gorice traje tiha, ali bolna potraga. U blizini Doma zdravlja, 18. veljače nestala je Sivka – mačka koja je vlasnicima puno više od kućnog ljubimca, ona je član obitelji..
Sivka je ženka stara oko pet godina, teška približno 4,5 kilograma, mršavije građe i plahe naravi. Ne prilazi nepoznatima, povučena je i oprezna. Sterilizirana je, ali u trenutku nestanka nije bila mikročipirana.
– Možda nekome izgleda kao „obična“ mačka, no za nas je ona neprocjenjiva. Udomljena je s ulice, prošla je mnogo nedaća, ali je unatoč svemu ostala nježna i privržena – poručuju shrvani vlasnici, kojima je svaka minuta potrage za njom dragocjena.
Nalazniku nude novčanu nagradu i, kako kažu, doživotnu zahvalnost.
Postoji mogućnost da ju je netko, iz dobre namjere, sklonio misleći da je napuštena. Ako je to slučaj, vlasnici mole da im se osoba javi bez straha i bez objašnjenja.
– Ne tražimo krivca, samo želimo znati gdje je i je li živa i sigurna – poručuju.
Obitelj je kontaktirala udruge i organizacije za zaštitu životinja, ali zasad nema novih tragova. Poseban apel upućuju veterinarima, veterinarskim tehničarima i volonterima na području Velike Gorice da obrate pažnju ako im bude dovedena mačka koja odgovara opisu.
Ako ste vidjeli Sivku ili imate bilo kakvu informaciju, ne oklijevajte. Jedan poziv može ovoj obitelji vratiti ono što im najviše nedostaje – njihovu Sivku.
