Velika Gorica se, realno, teško može nazvati “gradom košarke”. Ma koliko neki od nas bili pretencizoni, zaljubljeni u loptanje između obruča, koliko god se pokušavali pozivati na višedesetljetnu tradiciju, ovakve ili onakve uspjehe, na imena poput NBA-jevaca Ivice Zupca, Damjana Rudeža i Marija Kasuna, koji su u dijelu karijere nosili gorički dres, govoriti o gradu košarke praktički je nemoguće. Puno prije toga ovo je grad mladih, grad idealan za obitelji, grad sporta i kulture, grad zrakoplovstva ili vatrogastva… A opet, ovog se vikenda, ovog petka i subote, na trenutke učinilo da Velika Gorica diše kao grad košarke. I to je, za sve one zaljubljene u ovu igru, bio poseban užitak.

Košarkaški klub Gorica slavio je svoj 50. rođendan, obilježen je turnirom koji nam je u goste doveo dva trenutačno najveća hrvatska kluba, Cibonu i Zadar, ali to ni izbliza nije bilo sve. Bila su to dva dana u kojima je, osim Cibosa i Zadrana, Veliku Goricu pohodio cijeli niz velikih košarkaških imena. Došao je Stojko Vranković, bili su tu i legende zadarske i hrvatske košarke Pino Gjergja i Zdravko Jerak, svoje mjesto ispod koša zauzeo je i Aco Petrović, ali i još brojni treneri, igrači, košarkaški djelatnici…

– Sve ovo potvrda je da gorička košarka već sad ima svoj status unutar hrvatske košarke. I odaziv na turnir, i reakcije klubova, kao i svih njihovih djelatnika, govori da Gorica ima svoje mjesto u košarkaškom svijetu. To je ono što veseli i što istovremeno, naravno, donosi i obavezu kod svih nas koji radimo na razvoju i unaprijeđenju kluba – kaže nam u svemu tome predsjednik kluba Duško Radović.

U petak su na rasporedu bila polufinala turnira, a u subotu finale i utakmica za treće mjesto… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Čovjek je došao na čelo kluba po završetku prošle sezone, najuspješnije u 50-godišnjoj povijesti goričke košarke. Oformio je svoj tim i krenuo raditi u najvišoj brzini. Dugovi i zaostaci su riješeni, u pripremi su i prilagodbe u dvorani koje će omogućiti televizijske prijenose iz Velike Gorice, a dodatan napor bila je organizacija 50. rođendana kluba.

– Mi smo relativno mali tim, nas četvorica, petorica smo tu, i svi smo postali ‘katice za sve’. Trudimo se maksimalno, u ova tri mjeseca napravili smo sve što se moglo da budemo bolji. Zadržali smo kostur momčadi iz prošle sezone, pojačali smo se u skladu s financijskim mogućnostima, a treba reći i da roster nije do kraja zatvoren. Očekujemo još dolazak jednog, dvojice ili trojice igrača. Međutim, ono što je momčad pokazala kroz sve ove utakmice u pripremama, pokazuje da smo na pravom putu, da možemo biti čak i bolji nego prošle sezone – ambiciozan je predsjednik.

Već u petak vidjeli smo puno toga dobroga od ovog turnira. Prvo abaligaški okršaj Zadra i Cibone, u kojem je trener Zagrepčana Ivan Velić dao priliku i svojim mladim igračima, dok je njegov kolega Ante Nazor, uz potporu Tornada u kutu dvorane, tražio način kako doći do pobjede nad najvećim rivalom. I uspio ga je pronaći, Zadar je pobijedio i otišao u finale. U kojem mu se, dva i nešto sata poslije, pridružila i Gorica. S druge strane bio je ruski Temp Sumz, vrlo dobra momčad, koja je radila velike probleme Sesarovim dečkima. Tijekom cijele utakmice Gorica je stizala rusku prednost, na kraju je i dostigla, pa i prestigla. I u dramatičnoj završnici izborila finale.

Zadar je nadigrao Cibonu u prvoj utakmici turnira i tako postao prvi subotnji finalist… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Gorica je u drugom polufinala lovila i ulovila prednost ruskog Temp Sumza i također ušla u finale… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Tribine su bile jako lijepo popunjene već prvoga dana, a tek se čekalo veliko finale turnira… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Imalo je veliko finale i svoju uvertiru, koja je odrađena – u odijelima. Subotnje prijepodne donijelo je Svečanu akademiju u dvorani Pučkog otvorenog učilišta, na kojoj je valjalo održati nekoliko govora, podijeliti priznanja klupskim legendama, javno zahvaliti sponzorima i prijateljima kluba… I sve to u nazočnosti gradonačelnika Dražena Barišića sa suradnicima, saborskog zastupnika i dugogodišnjeg predsjednika kluba Ivana Šukera, predstavnice Županije, pročelnice Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, šport i tehničku kulturu Mirele Katalenac, predstavnika Državnog ured za sport, Zagrebačkog sportog saveza, raznih drugih saveza i klubova… Uglavnom, ugledno društvo. I najviši među njima, predsjednik HKS-a Stojko Vranković, zajedno sa svojih 218 centimetara.

– Prije svega, čestitao bih rođendan klubu, 50 godina nije malo. Želim im još puno ovakvih obljetnica, ali i puno dobrih igara i dobrih sezona. Josip Sesar je moj suigrač još iz reprezentativnih dana, mislim da i on i svi u klubu rade dobar posao. Prošle sezone bili su jako dobri, bili su i u završnici Kupa, tako da imaju razloga za slavlje i veselje – kazao je Stojko, kojem na spomen goričke košarke prvo padne napamet…

– Trenutna najjača poveznica s goričkom košarkom mi je predsjednik kluba, moj suigrač iz zadarskih dana Duško Radović. Ovu priliku koristim da i njemu čestitam, želim mu sve najbolje i puno uspjeha s klubom. A što se tiče igračkih dana… Mislim da sam jednom, ali jako davno, sa Zadrom igrao jednu prijateljsku utakmicu u Velikoj Gorici.

Redali su se ugledni gosti na pozornici, prosipali komplimente na sve što se radi u klubu, ali i evocirali uspomene na sve što se događalo u posljednjih 50 godina u goričkoj košarci. Ponovljena je još jednom priča o počecima… Gorički vatrogasci 1967. su išli na vatrogasno natjecanje u Zadar, na kojem je jedna od disciplina bilo i ubacivanje lopte kroz obruč. Nešto kao današnja slobodna bacanja. Dečki su željeli vježbati, pa su na staru Gasilanu, danas Vatrogasni dom, postavili koš. Na njemu su vježbali za natjecanje i u Zadru bili sjajni!

– Naši dečki su pobijedili na tom natjecanju, a tako vjerojatno ne bi bilo da nisu vježbali ta bacanja – prisjetio se Josip Šipušić, u povijest upisan kao prvi predsjednik Goričkog omladinskog košarkaškog kluba.

Briljirao je vitalni Joža na govornici, nekoliko puta i pošteno nasmijao okupljene, sjećajući se kako se košarka u tim počecima igrala na vanjskim terenima, kako su naši dečki bili majstori za utakmice po kiši, pa kako je izgrađena prva dvorana… Klub koji se 22 godine zvao Radnik u devedesetima je pet godina nosio ime Media, da bi od 1997. počeo živjeti s imenom KK Gorica. Bogata je povijest iza ovoga kluba, gomila velikih igrača, cijeli niz utakmica za pamćenje. Evo, baš danas, 16. rujna, navršava se točno 50 godina od osnutka kluba.

– Ti naši počeci zapravo su bili fenomenalni. Košarka se, sjećam se, ozbiljno počela igrati nakon Svjetskog prvenstva u Ljubljani 1970. Od tad se košarku puno intenzivnije pratilo, a mi smo krenuli puno intenzivnije trenirati i raditi. Bili smo zaljubljeni u košarku. Trgale su se često felge od bicikla, zabijale na jabuku… I igrala se košarka. Okupljali smo se na igralištu kod Gasilane, prvo s jednim, a onda i s oba koša, a tu su se zapravo okupljali svi mladi Goričani – prisjetio se Goran Kovačić, igrač iz prve generacije goričke košarke, a kasnije i dugogodišnji tajnik kluba, jedan od onih koji je povukao kad je bilo najteže.

I zato s ponosom gleda na sve ono u što se gorička košarka pretvorila 50 godina poslije.

– U odnosu na te naše početke, danas je ovo ‘nebo i zemlja’. Danas imamo klub koji je odlično organiziran, koji igra Premijer ligu, koji je u gornjem domu hrvatske košarke. Imamo novog i jako dobrog predsjednika, koji je angažiran maksimalno i ne bojim se za goričku košarku u budućnosti – optimističan je Kova.

Jedva su uzvanici stigli presvući odijela, a već su se opet okupili u dvorani. U utakmici za treće mjesto, već od 15 sati, Cibona je iščupala pobjedu protiv Temp Sumza, a onda je slijedilo finale. I – spektakl. Tornado je opet bio tu, oni su se pobrinuli za zvučnu kulisu, a na parketu se vodila velika borba. Odlična Gorica, jaki Zadar i gomila neizvjesnosti. Sve do posljednje sekunde. Doslovno posljednje, čak možda i malo nakon nje… Nekoliko sekundi prije kraja Martin Junaković je pogodio jedno bacanje i izjednačio na 85-85, nakon čega je Gorica pojurila prema košu, loptu je uzeo Ante Mašić i dao je Ivanu Papcu, koji je sa zvukom sirene zabio za pobjedu i osvajanje turnira. Neutralni promatrači komentirali su kako je koš definitivno pao nakon posljednjeg zvižduka, ali mi ćemo subjektivno reći da nije… I da je Gorica osvojila turnir, što se jedino na kraju piše.

Nagradu za najboljeg igrača turnira primio je Lovro Mazalin, prvo ime Gorice u ove dvije utakmice, a onda je krenuo razlaz. Proslava je završila, prošla je i više nego uspješno, pa su ljudi iz kluba i iz organizacije konačno mogli odahnuti. I zadovoljno konstatirati da su uspjeli, da su odradili velik posao.

– Ovaj događaj, cijela ova svečanost, vrlo je važna za daljnji razvoj košarke u Velikoj Gorici. To bi trebao biti jedan veliki motiv i poticaj za budući rast i razvoj, pogotovo s obzirom na to da ovu obljetnicu obilježavamo u godini u kojoj je ostvaren najveći uspjeh u povijesti goričke košarke, plasman u polufinale Kupa i šesto mjesto u prvenstvu. Svime ovime što smo napravili i pripremili dajemo maksimalni motiv svim igračima i trenerima, ali i sportskoj javnosti grada, županije i cijele Hrvatske šaljemo poruku da se ovdje događa nešto dobro. U skladu s time, vjerujem da ćemo imati potporu i Grada i Županije u svim svojim nastojanjima da i dalje napredujemo – poručio je za kraj predsjednik kluba Duško Radović.

U trenucima dok je finale završavalo, već je na obližnjem stadionu bila u tijeku utakmica nogometaša Gorice i Lokomotive. I fokus se odmah nekako počeo okretati prema nogometu, kako to puno češće i biva u ovom gradu. Ali dobro, ako Velika Gorica i nije “grad košarke”, onda je to bila na barem dva dana. Dva lijepa, ugodna sportska dana u našem gradu. Bilo bi lijepo da publika u istom broju isprati i ono što će Josip Sesar i njegovi dečki raditi ove sezone. Sve skupa djeluje iznimno obećavajuće, vrijedno pozornosti, jer nikad se u ovom gradu nije igrala ovako dobra košarka. A prošlo je, zapamtili ste već valjda dosad, već 50 godina od prvoga koša na Gasilani…

Nogomet se igra za golove, staro je pravilo. Dinamovci iz Čiča zabili su dva, a gosti ni jedan iz mnogo prigoda i stoga bodovi zasluženo ostaju u modrim odajama. Događanja je bilo za knjigu napisati i šteta što je na početku utakmice gledatelja možda bilo koliko i igrača, a tijekom igre okupilo ih se jedva pedesetak. Nogometaši su istrčali naizgled bez volje, kao da idu krumpir vaditi, a ne igrati najljepšu i najpopularniju igru. Rani pogodak ih je, međutim, probudio, možda i previše. Uposleni desno Petar Vukadin odlično je centrirao na drugu vratnicu, a utrčali Nikola Furić rutinski je pospremio u mrežu Meštrice i bilo je 1-0 već u 2. minuti igre.

Nikola Furić pogodio je već na otvaranju utakmice za rano i važno vodstvo Dinamo Hidrela

Gosti su se brzo pribrali i započeli kombinatorikom stvarati prigode za zabiti. Nakon kornera s desna Brtan glavom s dva metra puca iznad grede u 22. minuti, dubinski uposlen Džido izbio je sam na vratara Gligorevića, koji mu brani udarac na isteku pola sata igre, a samo minutu kasnije Skorin je opalio volej, no vratar domaćih opet paradom čuva svoju mrežu netaknutom.

Igrači Meštrice u Čiču se nisu iskazali u realizaciji, zbog čega su na kraju ostali praznih ruku

U finišu prvog dijela Pejak asistira Vukadinu, ali ovaj nije precizan za 2-0. Nakon odmora mnogo nervoze. Počelo je opasnim udarcem Furića, kojeg vrlo dobri vratar Ivan Mihalinčić baca u korner. I onda u 56. minuti mnogo toga je odlučeno. U fazi napada Meštrice, opasan napadač Mario Džido bez lopte je udario čuvara i morao je van igre. U naelektriziranoj atmosferi nesportski je artikulirao i domaći trener Mario Kajinić, koji je također morao u gledalište.

Trener Dinamo Hidrela morao je napustiti klupu zbog isključenja, pa se smjestio s druge strane ograde

S igračem manje gosti su u 87. minuti pucali prema nečuvanim vratima Hidrela i promašil,i a kazna je stigla u 90. minuti. Lopte se nakon odbijanaca dokopao Damir Josić i pogodio mrežu za konačnih 2-0. U sudačkoj nadoknadi Meštrica je imala još dvije prilike, ali zabila nije. Osim isključenja, pokazano je još sedam žutih kartona, pet gostima (tri zbog prigovora sucu) i dva dinamovcima.

Uzbudljivo i zanimljivo bilo je u Novom Čiču, šteta što se uz teren okupila svega 50-ak gledatelja

DINAMO HIDREL – MEŠTRICA 2-0
NOVO ČIČE Igralište Dinama Hidrela. Gledatelja 50. Sudac: Nikola Meić (Donje Podotočje). Pomoćnici: Dario Mužar (Velika Gorica) i Josip Vitez (Kobilić). Delegat: Željo Medved (Velika Gorica).
STRIJELCI: 1-0 Furić (2), 2-0 Damir Josić (90).
DINAMO HIDREL: Gligorević, Zorić (od 69. Ž. Josić), Panić (od 46. D. Josić), Pudić, Kuzmić, Jakovljević, Furić (od 69. Jurišić), Vukadin, Slivak. Pejak, Blažević (od 80. Španiček). TRENER: Mario Kajinić
MEŠTRICA: I. Mihalinčić, Cundeković, Babić, G. Mihalinčić, Brtan, Hanžek, Biljan, Skorin, Miličević (od 83. Žuvela), Drk (od 59. Došen), Džido. TRENER: Mario Skorin
CRVENI KARTON: Mario Džido (56-udaranje suparnika bez lopte).
ISKLJUČENJE: Trener Mario Kajinić (58-psovanje).
IGRAČ UTAKMICE: Marijo Gligorević

Mladi vatrogasci odradili su odličan posao na Županijskom vatrogasnom natjecanju za pomladak i mladež u Jastrebarskom. Tri ekipe vatrogasne mladeži kvalificirale su se na državno natjecanje. DVD Ribnica i DVD Buševec kvalificirali su u kategoriji mladež muška, a Ribnici je to pošlo za rukom i u kategoriji mladež žene.

DVD Kurilovec je imao najbolju ekipu u kategoriji pomladak muški, a DVD Staro Čiče u kategoriji pomladak žene.

– Ovom prilikom bi čestitao svim našim ekipama podmlatka i mladeži na uspjehu a posebno voditeljima koji tu djecu uvježbavaju volonterski i usađuju im ljubav prema vatrogastvu. Ovi rezultati nam pokazuju da ne moramo brinuti o budućnosti Turopoljskog vatrogastva – poručio je predsjednik Vatrogasne zajednice grada Velike Gorice Dalibor Mrakovčić.

Dobrim rezultatom mogu biti zadovoljni i u DVD-u Velika Buna čija je ekipa u konkurenciji mladeži muške osvojila 11 mjesto u konkurenciji 23 ekipe.