Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Životna priča Kaje Gmaz: Kako sam odrastala u obitelji s desetoro djece…

Kaja Gmaz je poznata gorička stomatologinja, ali i humanitarka, zbog čega je zaslužila i gradsku nagradu “Turopoljsko srce”. Pričala nam je o svom odrastanju, otkrila da zna i preorati njivu, voziti traktor…

Objavljeno

Maštala sam da ću biti inženjer poljoprivrede, da ću prehranjivati, sijati, iskrižati neke super nove žitarice… I, znam da to zvuči smiješno, ali za to je bio kriv ujak koji me uvukao u tu ljubav, u stvaranje malih održivih eko sustava…, počela je svoju priču započela gorička stomatologinja dr. Kaja Gmaz, jedna od dobitnica gradskih nagrada za 2018. godinu.

Goričani kod nje već godinama dolaze popravljati zube, no kao djevojčica je imala sasvim druge ideje. Kad je s nekih 12, 13 godina shvatila da ispod bora u dvorištu može uzgojiti šumsku ciklamu, to ju je oduševilo.

– To su bila neka druga vremena, imao si život, morao si upotrijebiti maštu, a i puno više smo radili. Naravno, nitko nas nije izrabljivao, ali imali puno više odgovornosti. A uz to smo imali i radne navike koje nam je svima usadila majka.

Kaja Gmaz najstarije je dijete svojih roditelja, a bilo ih je čak deset. Pet djevojčica i pet dječaka. I sve je funkcioniralo onako kako treba, znao se red i poštovala se obitelj.

– Važno je reći da smo mi samo proizvod svojih roditelja. U našoj obitelji mama je bila ta koja nas je naučila što je dobro, a što ne, i svi smo morali odraditi svoje obaveze. To je bilo jako važno.

Kad bi se nešto dogodilo, kaže, ona je kao najstarija odgovarala za sve. I kazna je za sve bila jednaka, nikad mama nije izdvajala konkretne krivce. To je izazvalo efekt da su svi pazili jedni na druge kako se ne bi napravilo nešto što baš ne bi smjelo. Inače, slijedila bi kazna…

– Kakve su bile kazne? Ajoooj… Kažu da je šiba izašla iz raja, a ja mislim da su izašle i kuhača, i metla, ha, ha. Srećom, bili smo brzi, no priznajem da je bilo fizičkih kazni, raznih zabrana. Danas smatram da je to učinkovito, drugačije ne možete stvoriti čovjeka, priča Kaja te nastavlja:

– Pogled je bio dovoljan. Niste si smjeli dopustiti da ga dobijete jer ste znali što vas čeka.

Svima onima iz “uobičajnih” obitelji teško je i zamisliti kako kako je bilo odrastati s toliko braće i sestara.

– Mrzila sam ih – odgovara Kaja, pogledamo je zbunjeno, a ona to vidi i pojašnjava:

– Svi vaši prijatelji se igraju, imaju slobodno vrijeme, a vi morate ići doma pomoći. Pa selo priča kako Ruža ima još jedno dijete… Jer to uopće nije bilo uobičajeno da netko ima više od dvoje, troje djece. Odluka moje mame je bila da nas bude toliko.

I unatoč svemu, kako kaže, nije bilo teško, ali je bilo zahtjevno. Nisu bili gladni i žedni, goli i bosi. Smatra da danas djeca imaju previše svega, a oni su živjeli zdravo i lijepo. Imali sretno djetinjstvo. Kaja je ,inače, rođena u Banja Luci, odrasla je u dijelu grada znanom kao Trapisti.

– Trapisti su jedan prekrasan samostan koji su osnovali svećenici iz trapističkog reda 1869. Oni su opismenili cijeli taj dio, imali smo rasvjetu sedam godina prije Zagreba, prvu hidrocentralu na Balkanu… A njihova parola bila je ‘moli i radi – ponosno govori Kaja i nastavlja:

– Vjera je bila važna, ali nemojte me vezati za crkvu. Ona je za mene kao gradsko poglavarstvo, neki administrativni centar, ali vjera je ono što je pomoglo mojoj mami da nas othrani. To je bilo i presudno da nas bude toliko, vjera joj je pomogla da od nas napravi ljude.

Najmlađi brat je skoro 20 godina mlađi od nje, ima ih svih zanimanja, u šali kaže da ne trebaju gotovo nikoga jer sva područja pokrivaju sami. Kad je pitaju zna li nekoga za bilo što, odgovori su najčešće: “Znam, mog brata ili sestru.

– Uvijek sam se postavljala kao šefica i uvijek sam šefovala. Išlo je to do nekog vremena, a onda smo bili ravnopravni, kad to više nije bilo održivo. Brat koji je bio prvi iza mene, ja sam njega beskrajno maltretirala, jednom sam ga tako izgrebala, da sam još dobila batina od mame – govori kroz smijeh.

Ističe da im je nedostajalo vremena za igru i da im nikad nije bilo dosadno. Imali su puno obaveza, ali i bili vrlo snalažljivi.

– Na dvorištu smo imali banderu na koju smo montirali koš i evo ti igrališta. Uvijek je bilo hrpa djece tamo… Cure su igrale gumi gumi, voljeli smo ići u prirodu, vozili bicikl, fizički smo bili aktivniji nego djeca danas, i to je puno zdravije. Televiziju gotovo nismo ni gledali jer na nju nismo htjeli trošiti vrijeme – kaže Kaja.

Škola je bila izuzetno važna u obitelji, svako dijele imalo je svoj put, a ona je bila dobra učenica.

– Kad bih dobila trojku, dobila bih batina. I sad kad to analiziram, to je bilo dobro, jer mama je znala prepoznati moje mogućnosti. Zamislite kako bi tužno bilo da nije reagirala na to, jer ja bih se naviknula da je normalno da ne naučiš… Ona to nije dopustila. Po meni su to važne uloge roditelja, prepoznati to kod djeteta. Ako dijete ne može, suludo ga je tjerati, ali ako može, treba ga pogurati.

Kao djeca često su bili nestašni, ali nikad nisu nekome nešto nažao napravili, a i to je bilo do kućnog odgoja. Strogo je u njihovom domu bilo zabranjeno za nekoga nešto loše reći.

– Danas je potpuno normalno čuti od roditelja pred djetetom ‘učiteljica je ovakva ili onakva…’ Djeca na taj način gube autoritet, u moje vrijeme bilo je ‘slušaj i gotovo’. I kraj priče.

Obiteljski dom napustili su 1993., puno stvari iz njihovih života je ostalo tamo, ali ističe kako je nagore žaliti za nečim iza nas jer to ne možemo promijeniti. Prošlost je, kaže, samo nešto što nas može naučiti kako da se ponašamo u budućnosti.

Kaja je išla u Poljoprivredno-tehničku školu, jer ona je htjela biti kao ujak Božo.

– Mama je rekla ‘idi’, a susjedi i obitelj su smatrali da nismo normalne. U toj školi radilo se po jednom standardnom gimnazijskom programu, što mi je čak i olakšalo položiti prijemni na faksu.

Prisjetila se sa sjetom tih dana i posebno istaknula jedan danas nezamisliv detalj.

– Kroz srednjoškolsko obrazovanje mi smo praktično radili jedan dan u tjednu, to nam se plaćalo tako da smo na kraju dobili 13 dana maturalca, koji roditelji nisu morali platiti. Kroz četiri godine sami sebi smo zaradili putovanje, a o znanjima koje smo stekli mogu puno pričati.

Kaže kako joj roditelji to nikad ne bi mogli platiti i kako nije išla ni na izlete, jer joj to nisu mogli omogućiti. Ali nikad nije dramila oko toga.

A kad smo kod poljoprivrede, detalj koji sigurno niste znali je taj da Kaja zna voziti traktor i ako trebate nekoga da vam preore njivu, ona i to zna. Osim toga, zna i upaliti kombajn. Nakon svega ovoga očekivalo bi se da je ostvarila snove s početka ove priče, ali…

– Nakon srednje škole došla sam ujaku Boži sa svjedodžbom i rekla da idem na poljoprivredu. Tu se ujna uplela i pitala o čemu ja to sanjam? I dodala da to ne dolazi u obzir, da mogu puno bolje. Rekla mi je da sam žensko i da ću jednog dana imati obitelj, te da bi bilo lijepo da upišem farmaciju.“

I tako se Kaja došla se upisati, pogađate, na farmaciju u Zagrebu. Međutim, ispred nje je bila kolegica koja je dizala papire da upiše stomatologiju. Tu je i ona donijela odluku da će i ona ipak upisati isto to… Danas je sretna zbog te odluke i kaže da joj je stomatologija najveća ljubav. Uz njenu obitelj, naravno. Ističe kako postoje znakovi koje treba prepoznati i slušati. Kad je kod kuće rekla što je na kraju upisala mamu ju je upitala: “Zar ćeš cijeli život kopati po tuđim zubima?”

Sa sjajem u očima govori kako je to ljubav za cijeli život, kako se u tome pronašla, kako još uvijek uživa u tome, razvija se i dalje, ostaje na poslu koliko god treba…

– Razvijali smo posao polako. Suprug i najmlađa sestra su stomatolozi, pretvorili smo se u zubarsku obitelj i lijepo nam je, sretni smo. Volimo to što radimo, a sigurna sam da to osjete i naši pacijenti – kaže Kaja.

Spomenule smo supruga, pa odmah doznajemo kako je ljubav planula na trećoj godini fakulteta. Prvo su posuđivali skripte jedno od drugog, a sve ostalo poslije je došlo obostrano. Ističe kako to nije bila ljubav na prvi pogled, no samo se dogodila. Sada su već 32 godine u braku, a kroz smijeh govori kako to suprug množi s tri, jer ipak on sa svojom ženom i radi. Imaju dvoje djece, i sin i kćer su liječnici.

Vratila sam malo priču na odnos s braćom i sestrama. Danas.

– Ono ‘mrzila sam ih’ pretvorilo se u nešto što ne možemo ni zamisliti, kako je lijepo kad smo zajedno, sad se obožavamo. Možda se ne čujemo i ne vidimo svakodnevno, ali uvijek smo tu jedni za druge. Lijepo je imati veliku obitelj, ti trenuci su najvažniji kad vam je teško, kad trebate tog nekoga koga poznajete cijeli svoj život. A tko će vas razmijeti bolje od brata ili sestre?

I božićne blagdane provest će zajedno, na Božić svatko u svom domu, a drugi dan tko god može, dođe k mami. I to je pravo veselje, vrate se u djetinjstvo, vrlo su glasni, sjete se vremena kad su nadglašavali jedni druge da bi ih se čulo.
Inače, 32 godine radi svoj posao, i sve bi ponovila, kaže… A osim što je stomatolog, ona je i humanitarka.

– Jako je važno nekoga potaknuti, kao što su potaknuli mene. Važno je djecu učiti prati zube, jer zdravlje je jako vrijedno kad ga imate, a još vrijednije kad ga nemate. Oralno zdravlje je važan segment zdravlja. Obišla sam sa svojim timom sve vrtiće po gradu i to ću činiti i dalje – poručuje Kaja.

Prije nekoliko godina uključila se u pomaganje stanovništvu Kenije. Tamo je bila montirana stomatološka jedinica, područje je to gdje je velika potreba za lijekovima, pogotovo za dijabetes, a sa stomatologijom, srećom, dobro stoje.

– U Keniju nisam stigla otići, tamo je još lošija situacija, nemaju nikakvu skrb.

U zapadnoj Africi je bila prvi put kao turist sa prijateljicom dr. Suzanom Pilčik sa kojom se kasnije vratila kao stomatolog. Ideja da se tamo pomaže djeci je zapravo bila od dr. Suzane, koja je istražila sve Ustanove koje pomažu djeci u tom dijelu svijeta i sad smo i mi već godinama dio te lijepe priče o pomoći potrebitima. Detalj koji nam ukazuje kako neki imaju malo je da djeca piju mlijeko rijetko, a kad ga dobiju piju iz prerezane boce soka koja im služi kao čaša.

– Mi smo iz nekog svijeta gdje su uvriježeni neki obrasci ponašanja, a oni su neposredni, normalni. Kad smo počeli tamo raditi, prepoznali su nas po majicama, pa bi vikali za nama ‘dentist, dentist’. Nama je u početku bilo čudno što im nešto značimo, znali su prilaziti i grliti nas. To je lijepo. Iz naše pozicije toplog doma to ne izgleda tako, ali najvažnije je kad se vratite i shvatite koliko smo sretni. A ponekad i vrlo nezahvalni.

Kaja Gmaz stanovnik je Velike Gorice i Turopolja 35 godina, za sve što čini za svoju zajednicu ovog mjeseca povodom Dana Grada uručena joj je nagrada Turopoljsko srce. Evo što kaže o mjestu u kojem živi:

– Volim Goricu možda više nego i oni koji su se tu rodili, to je tako divan grad, s toliko potencijala… Smjestila se u srcu Turopolja, koje je prebogato kulturom, tradicijom, običajima, ljudima, delicijama. Veselim se svakodnevno novim projektima, prekrasan je Advent u gradu i sigurna sam da će iz godine u godinu rasti i da će nas posjećivati sve više ljudi. Obožavam ovaj grad i sretna sam da me život donio ovdje. Tu sam od 1983. Kroz sve ove godine vidim napredak. Sad smo veliki, a bit ćemo još veći. Uostalom, ovo je Velika Gorica!

HOTNEWS

Od požara mu spasili dom, a on im se zahvalio na brzini i profesionalnosti

Lendarić: Mi od dojave do kretanja na intervenciju krećemo u roku jedne minute. Od primanja poziva do dolaska tamo trebalo nam je tri minute.

Objavljeno

on

Bio je ponedjeljak 22.studenog 2021. godine kada je dispečer goričke Javne vatrogasne postrojbe g. Malec u 15:44 zaprimio dojavu o požaru krovišta na obiteljskoj kući u Kolodvorskoj 122. Bila je to kuća našeg sugrađanina Branka Jelekovca, koji je s nama podijelio svoju priču.

– To poslijepodne bio sam u vrtu i nešto obrađivao, a u međuvremenu je došla mama po mene da idemo na ručak. Krenuo sam iz vrta kroz kuću i primijetio da nema struje . Bilo mi je neobično, ali ništa nisam slutio. Na putu prema maminoj kući, u dvorištu sam sreo sina i rekao mu kako nema struje, a on je odgovorio da ne zna što se dogodilo. Odjednom, uočio sam dim, mislili smo da je pritisak pa dim ne ide prema gore. Podigao sam pogled prema krovu i vidio kako kroz prozore spavaćih soba izlazi dim. Tada je krenula panika – započinje priču naš sugovornik Branko.

– Odmah smo krenuli zvati 112, no bilo je zauzeto. U međuvremenu, kćer od brata uspjela je dobiti nekoga. Počeo sam dizati paniku da gori vatra, otrčao sam u garažu gdje sam imao dva vatrogasna aparata. Sin je bio dosta snalažljiv, pa je on u međuvremenu sa šlaufom trčao na krov i krenuo zalijevati. Odmah smo pretpostavili da je sve krenulo od dimnjaka. U tom trenu, začuo sam sirene i vidio da stižu vatrogasci. To je bila nevjerojatna brzina – kaže Branko.

26.11.2021. – Velika Gorica – Branko Jelekovac zahvalio goričkim vatrogascima na dobro odrađenom poslu – foto: Cityportal.hr/Petra Škrinjarić

Toga popodneva ova je intervencija zapala ekipu druge smjene goričke Javne vatrogasne postrojbe, na čelu s njihovim voditeljem Mariom Lendarićem. Na teren je izašlo deset vatrogasaca s tri vozila.

– Mi od dojave do kretanja na intervenciju krećemo u roku jedne minute. Naše vrijeme izlaska mora biti u minutu. Od primanja poziva do dolaska tamo trebalo nam je tri minute. Izvidom situacije koja se dogodila zaključili smo da je požar krenuo od dimnjaka, očito je pustio neki žar koji se primio za krovište. Raskapanjem knaufa u potkrovlju došli smo do žarišta požara kojeg smo uspjeli uloviti i ugasiti uz najmanju štetu koju smo mogli učiniti. Nama je cilj kada dođemo na takvu intervenciju gdje čovjeku gori kuća ili bilo koja druga imovina, da šteta ne smije biti veća nego što je nastala za vrijeme našeg dolaska – prepričava nam voditelj Lendarić, čija je ekipa cijeli posao odradila za nešto manje od 3 sata.

Požar krovišta na adresi Kolodvorska 122 – foto: JVP

Gospodin Branko bio je oduševljen brzinom, pristupom i načinom odrađenog cijelog posla goričkih vatrogasaca.

– Ti trenutci kada se to događa čine se kao vječnost, no naši gorički vatrogasci zaista su brzo stigli. Prvo su izvidjeli cijelu situaciju gdje se što događa, jedna je ekipa krenula na stubište dok je druga ekipa stigla s auto ljestvama. Brzo su izvukli crijeva za gašenje požara, sav alat za otvaranje stropa i ubrzo su ugasili gdje je bilo najveće žarište. Vrlo brzo i vrlo stručno su to odradili. Kada su vatrogasci otišli, okupilo se nas 20-ak kako bi to sve počistili i pokrili krovište radi kiše. Kada sam počeo gledati što se zapravo dogodilo tada sam shvatio tu veliku profesionalnost tih ljudi koji su došli – s velikim divljenjem prepričava nam Branko.

– Ta profesionalnost i pažnja prema mojoj imovini je bila nevjerojatna. Uspjeli su toliko sačuvati da mi se parket u potkrovlju nije dignuo. Jesmo mi to odmah čistili i skupljali vodu, ali šteta je minimalna. Upravo iz tih svih razloga dobio sam potrebu, da odem u Javnu vatrogasnu postrojbu i da se zahvalim tim ljudima jer oni to zaslužuju. Hvala im!

26.11.2021. – Velika Gorica – Vatrogasci Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica – foto: Cityportal.hr/Petra Škrinjarić

No, skromni su ti naši vatrogasci, kažu to im je posao i nije uobičajeno da im se netko na ovakav način dođe zahvaliti i pohvaliti ih.

– Mi smo odradili jednu uobičajenu intervenciju, a po izlasku imamo ista pravila koja vrijede za sve. Prednost ove intervencije, u odnosu na neke druge, je to što je bila relativno blizu. Svaka intervencija je bitna u prvim minutama, ako se požar na vrijeme stavi pod nadzor možemo ga savladati bez problema. Gospodin Jelekovac je u ovoj situaciji bio dosta razborit i razuman i vidio je sam koliko nam je vremena trebalo da stignemo jer živi relativno blizu. Mi smo za nešto više od 3 minute bili na mjestu požarišta i polagali cijevi, a kroz 4 i pol minute krenuli smo sa sanacijom i gašenjem požara – istaknuo je zapovjednik Ivica Maceković te dodaje kako je presretan što su ih ljudi pohvalili i cijene njihov posao.

26.11.2021. – Velika Gorica – Zapovjednik JVP Velika Gorica – Ivica Maceković – foto:Cityportal.hr/Petra Škrinjarić

– U mojoj vatrogasnoj karijeri koja traje 15 godina je bilo svega par slučajeva da je netko došao ili nas nazvao da nam se zahvali. Lijepo je čuti da se dobro radi i da posao ide u pravom smjeru. Na kraju krajeva, to i je naš posao, tu smo i radimo u Velikoj Gorici da štitimo naše građane koji trebaju pomoć – zaključuje Lendarić.

S obzirom na to da su počeli hladniji dani i sezona je grijanja, iz Javne vatrogasne postaje Velika Gorica, često apeliraju na građane i upozoravaju na moguće scenarije. Do sada su gorički vatrogasci zabilježili ukupno 800 intervencija, od kojih je 550 tehničkih, a 250 požara.

– Pokušavamo što više apelirati na građane na brojne situacije koje se mogu dogoditi, ima nekog pomaka nego što je to bilo prije 10 godina, ljudi su možda postali svjesniji, no ipak je to na nekoj zabrinjavajućoj razini. Taj prvi tjedan, kad zima malo jače “zagrize” uvijek se dogode požari kuća. To je neminovno, samo je pitanje hoće li biti dvije ili deset u tom periodu. Ljudi postanu svjesni tek kada vide u svojoj blizini da se nešto dogodilo, pa onda krenu pregledavati i čistiti svoje dimnjake. I ovim putem apeliram na sve da održavaju svoje dimovodne kanale, da ih čiste, zovu stručne osobe ako im nešto nije jasno i ako nisu sigurni da je njihov dimnjak dobro očišćen ili na kraju krajeva dobro postavljen – poziva Lendarić.

26.11.2021. – Velika Gorica – Voditelj 2.smjene JVP Velika Gorica – Mario Lendarić – foto: Cityportal.hr/Petra Škrinjarić

 

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Matej Radovanović, svestrani sportaš i šampion iz Velike Gorice

Uzori i pokretači otac Aleksandar i stric Tvrtko…

Objavljeno

on

Autor

Sredinom minulog tjedna u Sportskim novostima pažnju je privukao tekst i naslov o natjecanju automobilista, a isticala su se prezimena prvaka Damarija i Radovanović. Mateja Radovanovića znali smo kao mladog nogometaša Poleta iz Buševca, ali sanjali nismo da se isti još bavi automobilima, skijanjem, studiranjem..Sve zajedno, idealno za poziv za intervju za Cityportal. Gdje? U Novom Čiču u jednom lokalu gdje je sport visoko na ljestvici prioriteta razglabanja o svemu i svačemu.

Tko je Matej Radovanović?

– Imam 20 godina, živim u Velikoj Gorici i student sam. Volim sve sportove, a bavim se automobilizmom, nogometom, a i učitelj sam skijanja. Kao prvo, član sam Auto kluba INA DELTA ZAGREB, a Sportske su izvijestile s 18. nagrade Ragus Racing na Gospinom polju u Dubrovniku. Moram krenuti od oca Aleksandra koji je novi prvak Hrvatske na kronometar, a brat mu, moj stric Tvrtko Radovanović, je pak šampion u disciplini autoslaloma (vidi uvodnu fotografiju). Ja sam u dva dana u dvije discipline juniorski prvak države na kronometar i u autoslalomu, te vice prvak u Formuli driver u kojoj je bilo i najviše natjecatelja – uvodno je otkrio stasiti, visok, staložen i vrlo ozbiljan mladić, a u prisustvu svoje djevojke Franciske.

Matej RAdovanović i djevojka Franciska

Tko je “krivac” što Matej voli automobile, ali i druge sportove?

– Sigurno otac Aleksandar, ali i stric Tvrtko. Oba su se bavili automobilizmom i tako “zrazili” mene. U jednom trenutku oni su i prestali s natjecanjem, ali kad sam ja startao prije tri godine, i oni su se vratili. Skup je to sport i tu jednu od glavnih uloga kao sponzor ima stric kao voditelj poslovnice jednog od 10 Vulkal centara koji se prostiru širom Hrvatske, pa i u Velikoj Gorici. Molim ako može proći, da spomenete i sponzora VG-autodijelovi koji značajno ima udjela u našim sportskim uspjesima. Također, jako teško je složiti trkaći auto, posebno jer doma nemam garažu, a onda tu uskače Auto kuća Porkolabić u Starom Čiču.

Matej Radovanović s trofejima

Gdje su se sve održavala natjecanja i kakva je konkurencija?

– Vozio sam u Dubrovniku, Ogulinu, na Limskom kanalu nedaleko Rovinja, Poreču, Grobniku, Oroslavlju, Prelogu, Mičevcu..Na Blacklisted CUP- prvenstvo od 5 utrka voženih na karting stazi u Novom Marofu te u centru Čakovca, bio sam prvak s najviše osvojenih bodova. Konkurenti su iz čitave države, a za primjer u Dubrovniku je bilo 54 voza(ćica)ča. Na Formuli driver bude i oko 150 i to mješovito jer dođu i Talijani, Slovenci..Nije lako biti najbolji, posebno ako se još bavite nogometom i skijanjem.

Matef Radovanović u akciji

Od kada ste i nogometaš?

– Imao sam 6 godina kad sam doveden na Udarnik u Kurilovec. Nakon dvije godine preselio sam u Lokomotivu gdje sam trenirao i igrao četiri godine, pa onda Hrvatski dragovoljac još šest godina, povratak u Kurilovec kao junior, a eto me sada u seniorima Poleta iz Buševca. Automobilizam je kriv što na Poletu baš i nisam redovit, ali pomognem koliko stignem i mogu. Iz nogometa moram izdvojiti osvajanje turnira u Kopru s Hrvatskim dragovoljcem kad smo u finalu 2016. godina svladali Zvezdu iz Beograda -istaknuo je Matej.

Za kraj smo ostavili skijanje.

– Na skijama sam od kada znam za sebe. Prije 4 ili 5 godina odlučili smo tata i ja da odemo na tečaj za učitelje skijanja. Zamišljeno, učinjeno. Već 4 godine odlazimo 2 do 3 tjedan po sezoni u Italiju u Sexten i skijalište Kronplatz gdje odgajamo nove mlade skijaše. Zanimljiv je to, ali i vrlo odgovoran posao jer radimo s djecom razne dobi iz Hrvatske s kojom obično idu i roditelji. Dok traje poduka, mi smo sami s djecom i tu ne smije biti kiksa – staloženo i razborito će Matej.


A kako na sve gleda ostatak obitelji?

– Imamo maksimalnu podršku moje majke Sandre i starije sestre Rebeke. Tata radi i kao knjigovođa, ja sam student i bez pomoći ostatka skladne obitelji, teško bi išlo. Razumijevanja ima i djevojka Franciska iz Velike Gorice (inače studentica i kćerka jednog bivšem prvoligaškog nogometaša). Zato svima veliko hvala – zaključio je Matej Radovanović. Svaka čast, dečko se dopao na prvu loptu.

 

 

Nastavi čitati

HOTNEWS

Maja Trupčević pobjednica projekta „Oni su najbolji“ u kategoriji „Naj za pričanje“

„Teta“ nije samo „teta“ ona je super junakinja s posebnim moćima, a dokazala je to i Maja ovom nagradom!

Objavljeno

on

Biti odgajatelj u vrtiću, reći će vam svi koji to rade, nije posao nego poziv. Odgajatelji su drugi roditelji, brišu suze, smiju se s djecom, uče ih novim vještinama, slušaju ih…I još puno, puno toga. I sve je to, na neki način reći ćemo mi promatrači rutina, nešto svakodnevno, ali što kada dođe nesvakidašnja situacija? Zatrese potres koji ni djedovi i bake ne pamte, kad su djeca u strahu, a „teta“ u vrtiću mora biti smirena. Kako djecu osloboditi straha u danima koji dolaze? Nije jednostavno, ali do svojih vrtićanaca doprla je Maja Trupčević iz dječjeg vrtića Ciciban u Velikoj Gorici. I to na naočigled vrlo jednostavan način.

No tko je zapravo Maja?

– Rekla bih ono što drugi kažu o meni, a to je da sam glasna, energična, pozitivna, motivator, perspektivna, a ja bih još dodala i zaigrana djevojčica-započinje svoju priču Maja.

-Oduvijek sam željela biti učiteljica, ali kada sam upisivala fakultet trebala sam studirati uz rad, a izvanredni smjer je bio jedino predškolski odgoj, tako da je sudbina odlučila da se bavim predškolskom djecom iako u slobodno vrijeme radim i sa školarcima kao trenerica mentalne aritmetike. Nikada nisam pomislila da bih radila nešto drugo jer oduvijek osjećam taj poriv u sebi za rad s djecom I radim to intuitivno tako da svoj posao nikako ne smatram poslom već pozivom i prilikom da radim na sebi i obogaćujem svoj život kroz rad s njima.

 

 

Na prvu, pomislili bismo da je Maja već puno, puno godina u ovom poslu, ali u struci radi tek pet godina, te je kroz period pripravništva imala prilike raditi i s djecom s teškoćama u razvoju što ju je dodatno obogatilo i smatra to neprocjenjivim iskustvom.

-Ta djeca zahtijevaju drugačiji pristup i pogled na svijet što nas tjera na prilagođavanje i kretanje izvan naših okvira te nam neizmjerno koristi u svakidašnjem životu posebno u sadašnjici u kojoj živimo, prepunoj izazova i prepreka. Biti odgojitelj nije lako, odgovorni smo za živa bića koje nas trebaju. Kad nisu u svom primarnom okruženju smatraju nas uzorima, modelima i doživljavaju nas kao najsavršenije autoritete, očekuju da uvijek imamo rješenje za sve- kaže Trupčević.

Kako ističe, roditelji također imaju očekivanja s obzirom da im ostavljaju nešto najvrijednije što imaju. Ogromna je odgovornost i pritisak i s time se treba nositi, a to je ponekad vrlo teško. Individualan pristup svakom djetetu kao i svakoj obitelj jer su svi različiti, zahtjeva puno prilagođavanja, dobre komunikacije, pristupa, empatije i razumijevanja, a sve se to uči i vježba tako da je posao odgojitelja doista cjeloživotno učenje.

-Srećom kod djece ništa ne prolazi nezamijećeno tako da se sav trud koji uložite vrati dvostruko, djeca su darežljiva, cijene svaku iskrenu emociju i uvijek su spremna praštati i olakšavaju naš zaista zahtjevan posao. Zahtijevaju puno pažnje i truda, a to i zaslužuju. Svako dijete u sebi nosi određene crte ličnosti i svaka je s razlogom. Naš je posao prepoznati ih, osnažiti i pozitivno usmjeriti uz veliku podršku jer je uloga odraslih biti suputnik djetetu na njegovom putu odrastanja, a ne smetalo ili skretničar.

Puno puta zateknemo se u promatranju djece i vidimo ogromne razlike među generacijama, pa pitamo Maju koliko su se djeca promijenila kroz godine.

-Unazad pet godina djeca se nisu mnogo promijenila, no starije kolegice vide ogromne razlike između današnje djece i one prije desetak godina. Djetinjstvo danas i moje djetinjstvo uvelike se razlikuju. Jesu li sve te razlike loše? Ne znam, ali znam da su drugačije nego nešto na što smo navikli. Današnja djeca drugačije usvajaju nova saznanja, koriste nove pristupe, dostupne su im razne informacije kroz digitalnu tehnologiju. Mišljenja sam da je odrastanje današnje djece izazovno kako za djecu tako i za roditelje no to je jedna široka tema za dužu raspravu. Djeca su drugačija to je činjenica sad je jedino važno pronaći u toj različitosti zajednički jezik. Naglasak bi stavila na promjene koje će uslijediti, a uzrokovane su situacijama korona virusa koje se već sada manifestiraju i to je težak posao koji nas čeka, a bojim se da nismo na to spremni-ističe Trupčević.

Košarkaši Gorice u 11.kolu Premijer lige pobijedili su momčad Vrijednosnica Osijek, rezultatom 82-70. Trener Bože Radoš: • TON: SEGMENT Sljedeća prvenstvena utakmica igra se 4.prosinca, a tada Goričanima u goste dolazi Šibenka. No prije toga, večeras u 18 sati u 5. kolu Alpe Adria Cupa gostuju kod poljske ekipe MKS iz Dabrowe Gornicze.

Nije samo korona virus ono na što nismo spremni, i elementarne nepogode su nešto nepredvidivo, a potres 29.prosinca 2020. godine nešto je što ni Maja nikad neće zaboraviti.

-Kažu da u svakom zlu ima nečeg dobrog, tako je potres u mome životu uzrokovao mnoge promjene i naveo me na promišljanje i prilagođavanje. Petrinjski potres neću nikada zaboraviti jer sam taj dan bila na poslu, srećom u skupini je bio manji broj djece no u tom trenutku nisam se mogla pobrinuti ni za sebe, a kamoli za njih. Strah, neizvjesnost, briga za obitelj pa zatim spoznaja što se dogodilo i što se moglo dogoditi uzrokovali su bujicu emocija kod odgojitelja, a djeca su svemu nazočila. Osjećaji koje su oni imali vjerojatno su bili duplo jači jer je kod djece specifično da kada osjete da su odrasli u rasulu onda preuzimaju brigu na sebe. To mi potvrđuje reakcija jednog dječaka iz moje skupine koji mi je govorio dok smo stajali vani s njima na rukama:“Teta nemoj plakati“.

Nakon svega trebalo je nastaviti živjeti, ali emocije su bile tu i nisu nestajale i trebalo je učiniti nešto s njima. Kažu da priča pronalazi nas, a ne mi nju i tako se u Maji rodila priča o potresu koja je djeci pomogla da govore o proživljenom da iznose svoje emocije i shvate da se i drugi tako osjećaju i da je to u redu.

-Osjetila sam potrebu da pomognem djeci s područja pogođenim potresom tako sam jedno vrijeme sa još nekoliko dobrih duša odlazila u hotel Garden Hill gdje su bile smještene obitelji s djecom i odražavala radionice kako bi malo djeci uljepšala svakodnevnicu. Do Petrinje nije bilo lako doći. Korona je onemogućavala organizaciju radionica, okupljanja nisu bila dozvoljena, obitelji su bile u tranzitu u prihvatilištima tako da moj prvotni plan nije uspio, no u suradnji s kolegicama iz drugih vrtića i pojedinaca koji su željeli sudjelovati, sakupljena su sredstva za rad, didaktika, odjeća, kućne i higijenske potrepštine te su poslane u Petrinju našim kolegicama kao znak podrške i poruke da nisu same. Tako sam ostvarila svoj cilj.

Zahvaljujući terapeutskoj priči koju je osmislila Maja se našla u finalu projekta „Oni su najbolji“ u kategoriji za „Naj za pričanje“, a nakon glasovanja je odnijela pobjedu! Naime, portal missMAMA i Lidl pokrenuli su kampanju ”Oni su najbolji” kojoj je cilj odati priznati odgojiteljima i odgojiteljicama koje svakodnevno rade lavovski posao.

-Ovo mi puno znači, to je potvrda mog rada i ljubavi prema pričama, iako su mi djeca bila prvi pokazatelj da idem u dobrome smjeru, no ovim putem su me i roditelji podržali koji su me i prijavili na ovaj projekt. Ponosna sam što moje kolegice i ja imamo predivnu suradnju s našim roditeljima i ovo je potvrda uzajamnog poštovanja. U spomenutoj kategoriji sam se našla jer sam napisala terapeutsku priču o potresu za svoju grupu „zečiće“ koja nam je posebno važna i s njom je započela moja pripovjedačka „karijera“- kaže Maja.

Ističe da je pripovjedač svatko od nas, te da svi u sebi nosimo tu sposobnost i da je ona zapisana u našem genskom kodu.

-Pripovijedanje je narodna usmena predaja kao i priče i bajke i postoje više od tisuću godina. Pripovjedač postaje onaj tko osvijesti taj dio sebe, a ponekad je potreban samo jedan okidač. U pripovijedanju me ispunjava što jednako djeluje i na pripovjedača i na publiku te se stvara neraskidiva veza praćena ogromnom količinom pozitivne energije koja se zadržava u našem tijelu duže vrijeme, to je poseban doživljaj koji se teško opisuje. Pripovijedanje stvara mentalne slike, i ostavlja mnogo više prostora dječjoj mašti. Ponekad kad pripovijedam kod neke djece može se vidjeti onaj imaginarni oblak iznad glave i slike koje zamišljaju. Djeca današnjice posebno trebaju priče jer žive u rastrganome svijetu koji često ne razumiju te u njegovoj užurbanosti i nepredvidljivosti trebaju linearno strukturirane priče uz pomoć kojih će svijet objasniti sebi ali i sami sebe bolje razumjeti. Zato sam pripovjedačica i koristim besplatne alate za pomoć djeci, a i sebi jer priče nisu samo za djecu već i za odrasle.

maja

Osim što radi u vrtiću Maja je u vrijeme dok je još studirala osnovala Udrugu „Mali prijatelji“ koja je nastala kao želja za radom s djecom.

-Imala sam već tada svoja dva sina koji su mi inače motivacija i sudjeluju u svim mojim projektima i idejama. Osjećala sam da im kao i meni nedostaje društva i aktivnosti. Nisam dugo razmišljala već sam instinktivno osnovala udrugu, pronašla prostor u svom mjestu i odlučila da će nedjelja biti dan za mame gdje ćemo zajedno uživati u ugodnoj atmosferi u prilagođenom prostoru. Ideja je bila prepoznata i prihvaćena od ostalih majki u mjestu koje su me podržale a pojedine i postale moja desna ruka te smo zajedno planirale i osmišljavale radionice što se pokazalo izuzetno važno jer su se žene osjećale korisno ,imale uu vrijeme za sebe, kreativno su se izražavale i aktivno se bavile svojom djecom. Ponekad bi druženja izgledala kao svojevrsna terapija jer smo komentirale sve probleme kojima se susrećemo i to je djelovalo vrlo pozitivno na nas .Zadovoljna majka=zadovoljno dijete to je jednostavna formula.

Sudjelovali su na raznim manifestacijama u okolici predstavama koje bi sami osmišljavali, izrađivali kostime i scenografiju. Redovito su sudjelovali na malom velikogoričkom fašniku gdje su uvijek osvajali visoka mjesta.

-To je moj prvi projekt na koji sam izuzetno ponosna, od njega sam dobila sve što sam zamislila pa i više kao i moja djeca kojoj sam željela prenijeti poruku da ako nešto trebaš ili želiš budi hrabar i ostvari to nemoj čekati da to drugi učine za tebe.

Daljnji planovi ove svestrane odgajateljice su uspješno završiti prvi hrvatski neformalni studij pripovijedanja koji je ponosno upisala prije mjesec dana i postala treća generacija tog divnog studija u organizaciji udruge „Logos“. Smatra da će joj to otvoriti nove puteve kojima će krenuti i razvijati se uz priče.

-U planu je tiskanje moje terapeutske priče „Priča(j) o Cicibancima“.Ilustracije je oslikala mama djevojčice iz skupine, a jedan tata pronašao nakladnika. Preponosna sam jer smo sudjelovali svi, i roditelji i djeca i odgojitelji i to će nam biti prekrasna uspomena na naš zajednički angažman.

U planu su joj također i izlaganja na konferencijama s pričama kao alatom u radi s djecom u post kovid vremenu i utjecaju na njihovo mentalno zdravlje.

-I naravno svakodnevno pripovijedanje djeci u vrtiću i učenje od njih i nadam se da je preda mnom jedno lijepo putovanje koje će postati moja osobna priča-kaže Maja te zaključuje s jednom izrekom…

„Ti možda imaš opipljiva bogatstva, kovčege dragulja i ćupove zlata, ali bogatiji od mene nikada nećeš biti jer ja imam nekog tko mi je pričao priče“(Cynthia Pearl Maus)

Nastavi čitati

HOTNEWS

CSI Velika Gorica: Iskustva umirovljenog inspektora Nike Kuzmanovića

Sve ono što vidite u filmovima i serijama nema gotovo nikakve veze sa stvarnim životom…

Objavljeno

on

Mnogi od nas, gledajući popularne kriminalističke serije i filmove na malim ekranima, barem su jednom poželjeli biti Horatio Cane ili Hercule Poirot i rješavati najzahtjevnije krimi slučajeve. No, je li u stvarnosti zaista tako?! Odgovor na to pitanje, ali i mnoga druga dobili smo od poznatog, sada već umirovljenog, velikogoričkog inspektora Nike Kuzmanovića.

– Poslom policijskog službenika bavio sam se pune 34 godine, a krenulo je sve 1984.godine kada sam se prijavio na natječaj za tadašnjeg milicajca. Po završetku tečaja, krenuo sam raditi u Velikoj Gorici. Od tih 34 godine, tri godine sam radio u Zagrebu, a sve ostalo u Velikoj Gorici. Najviše sam radio na općem kriminalitetu. Cijeli svoj radni vijek bavio sam se imovinskim, krvnim i seksualnim deliktima, gdje spadaju ubojstva, pokušaji ubojstva, teške tjelesne ozljede i napadi, silovanje… Ali bilo je tu i kaznenih djela iz drugih domena od kriminaliteta droga i gospodarskog kriminaliteta – započinje priču naš sugovornik.

Sve ono što možemo vidjeti na televiziji kroz kriminalističke serije, to su zapravo dva različita svijeta, ističe Kuzmanović. Filmovi i serije su napravljeni tako da privuku pažnju gledatelja, no stvarni život je nešto drugo.

– Veliki laboratoriji, uredi kriminalista i toliko napredna tehnologija, ovdje u Velikoj Gorici, ali i općenito, sve je to mnogo skromnije. Mi smo ovdje u Velikoj Gorici nekada radili po četvero u jednom uredu. Bilo je više djelatnika i više posla, a postaja je bila mnogo manja. Otkako je postaja preuređena bilo nas je dvoje u sobi što je i najoptimalnije. Ovaj posao nije za jednog čovjeka, uvijek je dobro biti u paru, pogotovo kada izađete na teren jer postoji opasnost i mogućnost napada, ozljeđivanje policajca od strane delikventa. Na terenu je uvijek sigurnije biti u dvoje jer si međusobno čuvate leđa – dodaje Kuzmanović.

EMOCIJE NISU DOBRODOŠLE

Kako zapravo izgleda jedna dan inspektora ovisi o događanjima u gradu. Ako se dogodi kazneno djelo, na teren izlaze svi.

– Prikupljamo tragove i dokaze što će pomoći u postupku i procesu dokazivanja počinitelja određenog kaznenog djela – priča nam inspektor ističući kako je upravo prikupljanje dokaza zapravo najteži dio posla. Uz to, zna biti i vrlo stresno.

– Mnogo je stresa ako idete na intervencije gdje ima i tučnjave, oruđa, oružja, od noževa do boksera. Onaj koji kaže da se ne boji ili laže ili nije normalan. Ili kada kaže da mu je sve svejedno. Normalan i zdrav čovjek ima dozu straha. Bilo je tu i dosta stresnih i emotivnih trenutaka. Kada vidite slučaj poput krvnih i seksualnih delikata, ne možete ostati ravnodušni i teško se s time nositi bez obzira što svi kažemo da smo navikli, ali na takve se stvari teško naviknut. U ovom pozivu, emocije i nisu baš dobrodošle, ali svi smo mi ljudi od krvi i mesa i emocije su nam sastavni dio života.

NOĆNI ĐIR BEZ SVJETALA

Bilo je raznih situacija, prisjeća se Kuzmanović kako su davnih 80-tih godina, on i njegov sada pokojni partner-kolega, rješavali seriju provala u vikendice.

-Točno smo znali tko je počinitelj, no nismo ga nikako mogli uloviti. Vozili smo se po noći kroz vikend naselja autom ugašenih svjetala, ne bi li ga uhvatili na djelu. U jednom trenutku vikendica je izgledala sasvim normalno, kada smo se kroz neko vrijeme vratili, vidjeli smo otvoren prozor. Ušli smo tako u vikendice, ne bi li zatekli lopova, normalno da nas je bilo strah. No, nažalost ili na sreću, kako se uzme, počinitelja ipak nismo zatekli. Ipak, pronašli smo ga naknadno i to je najbitnije – zadovoljno će Kuzmanović i nastavlja nam prepričavati svoje doživljaje.

– Bilo je i drugih iščekivanja i zasjeda. Poput pronalaska droge i nasada konoplje. Da bi se išlo u postupak mora se dočekat tko je zasadio, tko to zalijeva i obrađuje te tko će to brat. Znali smo dugo čekati kako bi uhvatili krivce na djelu. Bilo je slučajeva koje smo rješavali mjesecima, a neke smo znali riješiti u roku od 24 sata.

U ovom poslu najbitnije je biti uporan. U filmu kada se dogodi neki zločin tada se inspektor i njegov tim posveti samo tom slučaju dok ga ne riješe. No tako je, naravno, samo u filmu.

– Kada imate provale u kuću, vikendicu, pokušaj ubojstva ili prijetnje, morate posložiti prioritete i razlučiti što je hitno i preče pa to rješavaš. Najveće zadovoljstvo od svega mi je bilo kada sam vidio zadovoljstvo oštećene strane kada im se vrate otuđene stvari. To mi je dalo najveći motiv u mome poslu i podstrek za dalje.

Prema posljednjim podacima Policijske uprave zagrebačke, Zagrebačka županija jedna je od sigurnijih u Hrvatskoj. A sigurna je i naša Velika Gorica, barem što se tiče kriminaliteta, složio se inspektor. Iako, u ovom poslu teško je izbjeći prijetnje na osobnoj razini.

– Bilo je prijetnji, iako mislim da su pojedinci prijetnje izrekli više onako u afektu. Nastojao sam uvijek biti korektan bez obzira na zločin i kazneno djelo na kojem sam radio. Nikada nisam omalovažavao i ponižavao osobu s druge strane. Bilo je tu bojazni i straha za obitelj. No, ja im to nikada nisam davao do znanja. Nemilo sam to skrivao od njih i pokušavao da ne primijete da se nešto događa i nešto nije uredu – kazao je Kuzmanović.

Ono što ovaj posao zasigurno nema, a to je fiksno radno vrijeme.

– Puno puta je znalo biti situacija da sam, iako živim blizu, na poslu znao provesti i više od 30 sati. Za vrijeme rata, spavali smo u vrećama na hodnicima. Bilo je dosta teških situacija, zahtjevnih i izazovnih. Znao sam reći, da smo samo znali kada trebamo doći na posao, a kada ćeš kući to se nikada nije znalo.

MLADI, NASTAVITE…

– Kad bi krenuo ispočetka, malo što bih promijenio u životu. Zaista sam bio sretan i zadovoljan s poslom kojim sam se bavio, a posebno sam ponosan na svoju obitelj.

Inspektor Kuzmanović u mirovini je posljednje tri godine. Na pitanje nedostaje li mu posao, odlučno kaže NE.

– Smatram da sam dao svoj doprinos društvu, gradu i MUP-u. Poslije 34 godine, mislim da je red na mlađe generacije. Svaki čovjek u jednom trenutku treba se povući i prepustit mlađima jer na njima svijet ostaje. Vrijeme je da se posvetim sebi i svojoj obitelji – kaže Niko.

Nastavi čitati

HOTNEWS

Ilegalni lovni turizam u Velikoj Gorici?: “Čujete li ‘pućpuruć’ iz istog smjera i bez pauze – krivolovci su blizu!”

Udruga Biom bori se protiv izlova ptica; ruše čeke, prijavljuju vabilice, organiziraju volontere i educiraju javnost.

Objavljeno

on

U tijeku je sezona lova na prepelicu, jednu od krivolovom najpogođenijih ptičjih vrsta. Kako bi znatno povećali brojke ulova krivolovci se služe nezakonitim električnim vabilicama. Naime, dobar lovac može odstrijeliti do pet prepelica u jednom lovu, dok krivolovac uz upotrebu vabilica može odstrijeliti i do 50 jedinki

U rujnu, u polju na području Male Bune, volonteri pod organizacijom Udruge Biom, primijetili su električne vabilice te slučaj prijavili policiji. 

Foto: Udruga Biom

“Sumnja se da na goričkom području djeluje bar jedna agencija za lovni turizam koja dovodi strance u krivolov prepelica. Obećavaju im se golemi ulovi.”

Upotreba vabilica je ilegalna prema Zakonu o lovstvu, a riječ je i kaznenom djelu. Kako bi spriječili izlov čitavih populacija i ozbiljno narušavanje ekosustava, volonteri svakodnevno imaju pune ruke posla.

-U Hrvatskoj smo razvili mrežu volontera za praćenje krivolova prepelica. U zadnje četiri godine policiji prijavljeno preko 50 vabilica na 32 lokacije širom Hrvatske. Sve više nam se javljaju i etički osviješteni lovci kojima je dosta krivolova u njihovoj sredini.- otkrio je Boleslaw Jan Slocinski, Biomov stručni suradnik za zaštitu prirode i član upravnog odbora udruge.

Udruga Biom organizacija je civilnog društva koja se bavi očuvanjem prirode, njenim promicanjem i popularizacijom, a uspješno djeluje već 15 godina, na području cijele Hrvatske. Kroz razne projekte cilj im je očuvati bioraznolikost biljnog i životinjskog svijeta, s posebnim fokusom na ptice. 

U sklopu projekta LIFE Against Bird Crime udruga radi na izgradnji kapaciteta za borbu protiv nezakonitih radnji nad pticama i to na brojnim područjima.

Na području Zagrebačke županije trenutno djeluje osam volontera koji redovito provjeravaju više lokacija. 

“I vi možete pomoći! Zvuk vabilice je prepoznatljiv, ako ga čujete – odmah nazovite 112!”

-Prema našim saznanjima na goričkom području djeluje bar jedna agencija za lovni turizam koja dovodi strane turiste u krivolov prepelica. Sumnjamo da se koriste protuzakonitim vabilicama za prepelice.- nastavlja Slocinski – Takve agencije stranim lovcima obećavaju nerealne brojeve prepelica za odstrel.– naglašava Slocinski

Iz udruge stoga napominju da građani, ukoliko primijete krivolov ili čuju vabilice na određenom području, slučaj odmah prijave policiji.

-Većina modela vabilica rade stalno i puštaju pjev prepelice bez većih pauza, a mogu se čuti i na udaljenostima do šest kilometara U prirodi prepelica nikad neće tako dugo pjevati s jednog mjesta i zvuk se neće čuti tako daleko. Ako po noći čujete iz istog smjera, bez pauze, glasanje  “pućpuruć”, vjerojatno slušate vabilice.- objašnjava Slocinski kako prepoznati ilegalne vabilice

Ptice u preletu područja s kojih dopire “pijev” vabilica smatraju sigurnima za odmor te se upravo tamo okupljaju u velikom broju i tako postaju lak plijen krivolovaca. Iz Bioma naglašavaju kako se ovoj problematici ne pridaje dovoljno pozornosti što rezultira malim brojem dojava:

-Svakako treba dodatno osvijestiti javnost o problemu protuzakonitog ubijanja ptica u Hrvatskoj, što kroz svoje aktivnosti i radimo. Čak i DORH u godišnjim izvještajima smatra kako je malen broj prijavljenih kaznenih djela protuzakonitog lova na godišnjoj razini posljedica nedovoljno razvijene ekološke svijesti.- ističe Slocinski

“Gotovo sve ptice u Hrvatskoj su strogo zaštićene, a Hrvatska je treća u Europi u krivolovu na jednu od vrsta!”

Prepelice su značajna sastavnica bioraznolikosti i dio su hranidbenog lanca u ekosustavima u kojima obitavaju. Ptići se pretežito hrane kukcima te na taj način doprinose ravnoteži ekosustava. Osim prepelica, najčešće se protuzakonito love i liske te patke njorke. 

Iz Bioma podsjećaju da je Hrvatska, po pitanju krivolova na lisku, na visokom trećem mjestu u cijeloj Europi. Procjenjuje se da krivolov, svake godine, odnese oko 50 tisuća jedinki, najviše na području delte Neretve, koja je jedno od najvažnijih staništa ptica močvarica u Hrvatskoj. Patka njorka je strogo zaštićena gnjezdarica močvarnih područja, a tijekom lovne sezone, zbog zamjene s lovnim vrstama, strada za vrijeme lova na kontinentalnim šaranskim ribnjacima.

-Gotovo sve ptice u Hrvatskoj strogo su zaštićene, od lastavica do grabljivica. Na goričkom području jezera Jagodno i Čiče su bitna za zimujuće populacije nekih vrsta ptica, kao što su patka žličarka, kržulja, zviždara, patka njorka i ćubasti gnjurac.- podsjeća Slocinski

“Nacionalni akcijski plan za borbu protiv krivolova ptica još uvijek se čeka.”

Osim kroz mrežu volontera, Biom se protiv krivolova bori i kroz edukacije javnosti, kampanje te suradnju s državnim institucijama kao što su Državni inspektorat, čuvari prirode pri javnim ustanovama te policija.

– S čuvarima prirode iz Dubrovačko-neretvanske i Međimurske županije smo rušili ilegalne čeke za krivolov ptica močvarica. To je odličan primjer suradnje i direktnog rješavanja problema na terenu. – ističe Slocinski

Foto: Udruga Biom

“Promatranje ptica odličan je način da se osvijesti javnost o ljepoti i brojnosti vrsta oko nas.”

S ciljem informiranja javnosti o zaštiti prirode i bioraznolikosti preveli su i prilagodili priručnik “Ptice Hrvatske i Europe”, a udruga često za građane organizira i promatranja ptica, posebice u Zagrebu u kojem se gnijezdi preko sto vrsta ptica. 

-Često ljudi nisu svjesni velike bioraznolikosti koja ih okružuje u gradovima. Odaziv na promatranja ptica je odličan, 20 do 40 ljudi nam se redovito pridružuju na njima. – s ponosom ističe Slocinski – Svakako vas pozivamo da se pridružite promatranjima jer na taj način učite interpretirati prirodu oko sebe, a ujedno učite i o njenom očuvanju.- zaključuje Slocinski

U Hrvatskoj svakako ima prostora za djelovanje udruga za zaštitu prirode poput Bioma, koji uspješno djeluje i raste još od 2006. godine. Udruga je i hrvatski predstavnik BirdLife Internationala, svjetske krovne organizacije za zaštitu ptica, njihovih staništa i svjetske biološke raznolikosti, a provode čak pet projekta iz programa LIFE Europske komisije te brojne druge projekte s ciljem zaštite prirode. 

Ove godine predstavništvo Europske komisije u Hrvatskoj uvrstilo je Biom među institucije koje svojim djelovanjem i nesebičnim pomaganjem utjelovljuju neke od ključnih vrijednosti Europske unije.

– Jedino što još priželjkujemo da uspjeh bude dugoročan je Nacionalni akcijski plan za borbu protiv krivolova ptica, strateški dokument koji je Hrvatska dužna donijeti prema međunarodnim konvencijama. No, njegova izrada još uvijek nije započela.–  zaključuje Boleslaw Slocinski

Nastavi čitati

Reporter 410 - 17.11.2021.

Facebook

Izdvojeno