Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Životna priča Kaje Gmaz: Kako sam odrastala u obitelji s desetoro djece…

Kaja Gmaz je poznata gorička stomatologinja, ali i humanitarka, zbog čega je zaslužila i gradsku nagradu “Turopoljsko srce”. Pričala nam je o svom odrastanju, otkrila da zna i preorati njivu, voziti traktor…

Objavljeno

Maštala sam da ću biti inženjer poljoprivrede, da ću prehranjivati, sijati, iskrižati neke super nove žitarice… I, znam da to zvuči smiješno, ali za to je bio kriv ujak koji me uvukao u tu ljubav, u stvaranje malih održivih eko sustava…, počela je svoju priču započela gorička stomatologinja dr. Kaja Gmaz, jedna od dobitnica gradskih nagrada za 2018. godinu.

Goričani kod nje već godinama dolaze popravljati zube, no kao djevojčica je imala sasvim druge ideje. Kad je s nekih 12, 13 godina shvatila da ispod bora u dvorištu može uzgojiti šumsku ciklamu, to ju je oduševilo.

– To su bila neka druga vremena, imao si život, morao si upotrijebiti maštu, a i puno više smo radili. Naravno, nitko nas nije izrabljivao, ali imali puno više odgovornosti. A uz to smo imali i radne navike koje nam je svima usadila majka.

Kaja Gmaz najstarije je dijete svojih roditelja, a bilo ih je čak deset. Pet djevojčica i pet dječaka. I sve je funkcioniralo onako kako treba, znao se red i poštovala se obitelj.

– Važno je reći da smo mi samo proizvod svojih roditelja. U našoj obitelji mama je bila ta koja nas je naučila što je dobro, a što ne, i svi smo morali odraditi svoje obaveze. To je bilo jako važno.

Kad bi se nešto dogodilo, kaže, ona je kao najstarija odgovarala za sve. I kazna je za sve bila jednaka, nikad mama nije izdvajala konkretne krivce. To je izazvalo efekt da su svi pazili jedni na druge kako se ne bi napravilo nešto što baš ne bi smjelo. Inače, slijedila bi kazna…

– Kakve su bile kazne? Ajoooj… Kažu da je šiba izašla iz raja, a ja mislim da su izašle i kuhača, i metla, ha, ha. Srećom, bili smo brzi, no priznajem da je bilo fizičkih kazni, raznih zabrana. Danas smatram da je to učinkovito, drugačije ne možete stvoriti čovjeka, priča Kaja te nastavlja:

– Pogled je bio dovoljan. Niste si smjeli dopustiti da ga dobijete jer ste znali što vas čeka.

Svima onima iz “uobičajnih” obitelji teško je i zamisliti kako kako je bilo odrastati s toliko braće i sestara.

– Mrzila sam ih – odgovara Kaja, pogledamo je zbunjeno, a ona to vidi i pojašnjava:

– Svi vaši prijatelji se igraju, imaju slobodno vrijeme, a vi morate ići doma pomoći. Pa selo priča kako Ruža ima još jedno dijete… Jer to uopće nije bilo uobičajeno da netko ima više od dvoje, troje djece. Odluka moje mame je bila da nas bude toliko.

I unatoč svemu, kako kaže, nije bilo teško, ali je bilo zahtjevno. Nisu bili gladni i žedni, goli i bosi. Smatra da danas djeca imaju previše svega, a oni su živjeli zdravo i lijepo. Imali sretno djetinjstvo. Kaja je ,inače, rođena u Banja Luci, odrasla je u dijelu grada znanom kao Trapisti.

– Trapisti su jedan prekrasan samostan koji su osnovali svećenici iz trapističkog reda 1869. Oni su opismenili cijeli taj dio, imali smo rasvjetu sedam godina prije Zagreba, prvu hidrocentralu na Balkanu… A njihova parola bila je ‘moli i radi – ponosno govori Kaja i nastavlja:

– Vjera je bila važna, ali nemojte me vezati za crkvu. Ona je za mene kao gradsko poglavarstvo, neki administrativni centar, ali vjera je ono što je pomoglo mojoj mami da nas othrani. To je bilo i presudno da nas bude toliko, vjera joj je pomogla da od nas napravi ljude.

Najmlađi brat je skoro 20 godina mlađi od nje, ima ih svih zanimanja, u šali kaže da ne trebaju gotovo nikoga jer sva područja pokrivaju sami. Kad je pitaju zna li nekoga za bilo što, odgovori su najčešće: “Znam, mog brata ili sestru.

– Uvijek sam se postavljala kao šefica i uvijek sam šefovala. Išlo je to do nekog vremena, a onda smo bili ravnopravni, kad to više nije bilo održivo. Brat koji je bio prvi iza mene, ja sam njega beskrajno maltretirala, jednom sam ga tako izgrebala, da sam još dobila batina od mame – govori kroz smijeh.

Ističe da im je nedostajalo vremena za igru i da im nikad nije bilo dosadno. Imali su puno obaveza, ali i bili vrlo snalažljivi.

– Na dvorištu smo imali banderu na koju smo montirali koš i evo ti igrališta. Uvijek je bilo hrpa djece tamo… Cure su igrale gumi gumi, voljeli smo ići u prirodu, vozili bicikl, fizički smo bili aktivniji nego djeca danas, i to je puno zdravije. Televiziju gotovo nismo ni gledali jer na nju nismo htjeli trošiti vrijeme – kaže Kaja.

Škola je bila izuzetno važna u obitelji, svako dijele imalo je svoj put, a ona je bila dobra učenica.

– Kad bih dobila trojku, dobila bih batina. I sad kad to analiziram, to je bilo dobro, jer mama je znala prepoznati moje mogućnosti. Zamislite kako bi tužno bilo da nije reagirala na to, jer ja bih se naviknula da je normalno da ne naučiš… Ona to nije dopustila. Po meni su to važne uloge roditelja, prepoznati to kod djeteta. Ako dijete ne može, suludo ga je tjerati, ali ako može, treba ga pogurati.

Kao djeca često su bili nestašni, ali nikad nisu nekome nešto nažao napravili, a i to je bilo do kućnog odgoja. Strogo je u njihovom domu bilo zabranjeno za nekoga nešto loše reći.

– Danas je potpuno normalno čuti od roditelja pred djetetom ‘učiteljica je ovakva ili onakva…’ Djeca na taj način gube autoritet, u moje vrijeme bilo je ‘slušaj i gotovo’. I kraj priče.

Obiteljski dom napustili su 1993., puno stvari iz njihovih života je ostalo tamo, ali ističe kako je nagore žaliti za nečim iza nas jer to ne možemo promijeniti. Prošlost je, kaže, samo nešto što nas može naučiti kako da se ponašamo u budućnosti.

Kaja je išla u Poljoprivredno-tehničku školu, jer ona je htjela biti kao ujak Božo.

– Mama je rekla ‘idi’, a susjedi i obitelj su smatrali da nismo normalne. U toj školi radilo se po jednom standardnom gimnazijskom programu, što mi je čak i olakšalo položiti prijemni na faksu.

Prisjetila se sa sjetom tih dana i posebno istaknula jedan danas nezamisliv detalj.

– Kroz srednjoškolsko obrazovanje mi smo praktično radili jedan dan u tjednu, to nam se plaćalo tako da smo na kraju dobili 13 dana maturalca, koji roditelji nisu morali platiti. Kroz četiri godine sami sebi smo zaradili putovanje, a o znanjima koje smo stekli mogu puno pričati.

Kaže kako joj roditelji to nikad ne bi mogli platiti i kako nije išla ni na izlete, jer joj to nisu mogli omogućiti. Ali nikad nije dramila oko toga.

A kad smo kod poljoprivrede, detalj koji sigurno niste znali je taj da Kaja zna voziti traktor i ako trebate nekoga da vam preore njivu, ona i to zna. Osim toga, zna i upaliti kombajn. Nakon svega ovoga očekivalo bi se da je ostvarila snove s početka ove priče, ali…

– Nakon srednje škole došla sam ujaku Boži sa svjedodžbom i rekla da idem na poljoprivredu. Tu se ujna uplela i pitala o čemu ja to sanjam? I dodala da to ne dolazi u obzir, da mogu puno bolje. Rekla mi je da sam žensko i da ću jednog dana imati obitelj, te da bi bilo lijepo da upišem farmaciju.“

I tako se Kaja došla se upisati, pogađate, na farmaciju u Zagrebu. Međutim, ispred nje je bila kolegica koja je dizala papire da upiše stomatologiju. Tu je i ona donijela odluku da će i ona ipak upisati isto to… Danas je sretna zbog te odluke i kaže da joj je stomatologija najveća ljubav. Uz njenu obitelj, naravno. Ističe kako postoje znakovi koje treba prepoznati i slušati. Kad je kod kuće rekla što je na kraju upisala mamu ju je upitala: “Zar ćeš cijeli život kopati po tuđim zubima?”

Sa sjajem u očima govori kako je to ljubav za cijeli život, kako se u tome pronašla, kako još uvijek uživa u tome, razvija se i dalje, ostaje na poslu koliko god treba…

– Razvijali smo posao polako. Suprug i najmlađa sestra su stomatolozi, pretvorili smo se u zubarsku obitelj i lijepo nam je, sretni smo. Volimo to što radimo, a sigurna sam da to osjete i naši pacijenti – kaže Kaja.

Spomenule smo supruga, pa odmah doznajemo kako je ljubav planula na trećoj godini fakulteta. Prvo su posuđivali skripte jedno od drugog, a sve ostalo poslije je došlo obostrano. Ističe kako to nije bila ljubav na prvi pogled, no samo se dogodila. Sada su već 32 godine u braku, a kroz smijeh govori kako to suprug množi s tri, jer ipak on sa svojom ženom i radi. Imaju dvoje djece, i sin i kćer su liječnici.

Vratila sam malo priču na odnos s braćom i sestrama. Danas.

– Ono ‘mrzila sam ih’ pretvorilo se u nešto što ne možemo ni zamisliti, kako je lijepo kad smo zajedno, sad se obožavamo. Možda se ne čujemo i ne vidimo svakodnevno, ali uvijek smo tu jedni za druge. Lijepo je imati veliku obitelj, ti trenuci su najvažniji kad vam je teško, kad trebate tog nekoga koga poznajete cijeli svoj život. A tko će vas razmijeti bolje od brata ili sestre?

I božićne blagdane provest će zajedno, na Božić svatko u svom domu, a drugi dan tko god može, dođe k mami. I to je pravo veselje, vrate se u djetinjstvo, vrlo su glasni, sjete se vremena kad su nadglašavali jedni druge da bi ih se čulo.
Inače, 32 godine radi svoj posao, i sve bi ponovila, kaže… A osim što je stomatolog, ona je i humanitarka.

– Jako je važno nekoga potaknuti, kao što su potaknuli mene. Važno je djecu učiti prati zube, jer zdravlje je jako vrijedno kad ga imate, a još vrijednije kad ga nemate. Oralno zdravlje je važan segment zdravlja. Obišla sam sa svojim timom sve vrtiće po gradu i to ću činiti i dalje – poručuje Kaja.

Prije nekoliko godina uključila se u pomaganje stanovništvu Kenije. Tamo je bila montirana stomatološka jedinica, područje je to gdje je velika potreba za lijekovima, pogotovo za dijabetes, a sa stomatologijom, srećom, dobro stoje.

– U Keniju nisam stigla otići, tamo je još lošija situacija, nemaju nikakvu skrb.

U zapadnoj Africi je bila prvi put kao turist sa prijateljicom dr. Suzanom Pilčik sa kojom se kasnije vratila kao stomatolog. Ideja da se tamo pomaže djeci je zapravo bila od dr. Suzane, koja je istražila sve Ustanove koje pomažu djeci u tom dijelu svijeta i sad smo i mi već godinama dio te lijepe priče o pomoći potrebitima. Detalj koji nam ukazuje kako neki imaju malo je da djeca piju mlijeko rijetko, a kad ga dobiju piju iz prerezane boce soka koja im služi kao čaša.

– Mi smo iz nekog svijeta gdje su uvriježeni neki obrasci ponašanja, a oni su neposredni, normalni. Kad smo počeli tamo raditi, prepoznali su nas po majicama, pa bi vikali za nama ‘dentist, dentist’. Nama je u početku bilo čudno što im nešto značimo, znali su prilaziti i grliti nas. To je lijepo. Iz naše pozicije toplog doma to ne izgleda tako, ali najvažnije je kad se vratite i shvatite koliko smo sretni. A ponekad i vrlo nezahvalni.

Kaja Gmaz stanovnik je Velike Gorice i Turopolja 35 godina, za sve što čini za svoju zajednicu ovog mjeseca povodom Dana Grada uručena joj je nagrada Turopoljsko srce. Evo što kaže o mjestu u kojem živi:

– Volim Goricu možda više nego i oni koji su se tu rodili, to je tako divan grad, s toliko potencijala… Smjestila se u srcu Turopolja, koje je prebogato kulturom, tradicijom, običajima, ljudima, delicijama. Veselim se svakodnevno novim projektima, prekrasan je Advent u gradu i sigurna sam da će iz godine u godinu rasti i da će nas posjećivati sve više ljudi. Obožavam ovaj grad i sretna sam da me život donio ovdje. Tu sam od 1983. Kroz sve ove godine vidim napredak. Sad smo veliki, a bit ćemo još veći. Uostalom, ovo je Velika Gorica!

Kultura

Petra, kraljica Fašnika: ‘Izrađujem maske i po tri mjeseca, ako treba i noću…’

Ona je odgojiteljica u Dječjem vrtiću Žirek, majka dvoje djece i ludo kreativna zaljubljenica u fašnik. Vlastoručno izrađuje spektakularne maske, često i noću, nakon što djeca zaspu, ulaže nevjerojatnu energiju u cijelu priču. Ovo je priča o Petri Petak

Objavljeno

on

Moja godina je podijeljena na rođendane, Božić i fašnik. A to posljednje je posebno važno, za fašnik su ti to projekti koji traju dva, tri mjeseca. Prvo treba u glavi smisliti što i kako, a onda se kreće u izradu…, počinje svoju neobičnu priču Petra Petak.

Ona je teta u vrtiću Žirek, nesuđena umjetnica i, slobodno to možemo reći, kraljica Turopoljskog fašnika! Barem kad je riječ o izradi maski za svoju, ali i “svoju” djecu.

– Maske sam počela raditi doma, za kćer, prvo neke haljinice, a onda sam nekako povukla i cure na poslu. Tako da smo redovno svake godine s djecom na malom, a s kolegicama na velikom fašniku. Pa još popodne sa svojom djecom… Tako da sam taj fašnički vikend na licu mjesta od jutra do sutra, od petka do nedjelje – sa smiješkom priča Petra, koja gotovo da već drhti u iščekivanju ovogodišnjeg Turopoljskog fašnika, koji će se održati ovog vikenda.

Planovi su već tu, izrada najvećeg dijela maski već je završena, a sve to Petra, njezina djeca i kolege rade sa smiješkom. Uz temeljnu postavku da je praktički sve moguće izraditi vlastitim rukama.

– Super mi je što moja djeca više ne govore ‘mama, ajmo nešto kupiti’, puno češće kažu ‘ajmo nešto napraviti’. Evo, sinu Franku sam napravila parkiralište za autiće od kartona, pa spuštalicu za autiće… – pokazuje nam Petra svoje radove po cijelome stanu pa nastavlja:

– Naravno, neke stvari moraš i kupiti, ali puno toga i sami izradimo. I klinci u vrtiću mi se već smiju… Kad se nešto potrga, znaju da ću ja odmah uzeti vruće ljepilo i to srediti. I onda govore jedan drugome: ‘Eto vidite da se ništa ne mora kupiti, sve se može napraviti’. To mi je poseban gušt, naučiti djecu da se i svojim rukama može puno toga stvoriti – priča Petra.

Ona je svojim rukama posljednjih godina stvorila cijeli niz čudesnih i impresivnih maski. Čak i oni koji ne vole fašničke ludorije, maskiranja općenito, moraju ostati impresionirani kad ona krene…

– Moj najveći uspjeh? Hm… Pa evo, prošle godine sam bila Einstein. Par godina me držalo da radim perike od vune. Ispadne to jako fora, izgleda kao iz crtića… Kći Noa bila je i Dorothy iz Kanzasa, i krpena lutka, i Crvenkapica… S tim perikama je stvarno izgledalo kao da je lik došetao iz crtića. A ja sam prije dvije godine bila Petar Grašo, tad sam od vune radila bradu. Ode tu dosta vremena, oko perike ima sigurno dva tjedna posla. Prvo treba sašiti kapu, prošiti je na mašini, pa pomalo izvlačiti kosu, koju treba i iščešljavati… Da, traje dosta, ali to mi je baš gušt – priča nam Petra dok “običan” čovjek razmišlja kako majka dvoje djece sve to stigne, uspije uskladiti, kako sve to uspije izvesti.

– Naučila sam da google zna sve, kao i Pinterest. Otvoriš to i tražiš ideje. Sve radim nakon što klinci odu spavati. Znači, moje vrijeme za rad je iza 22 sata, pa sve do dva, tri ujutro, do kad već treba. Cure mi se znaju smijati na poslu, govoriti: ‘Nisi normalna, opet nisi spavala!’ Ali mene to psihički opušta. Nekome je fora izaći van, otići na kavu, a meni je ovo opuštanje… Tako koristim slobodno vrijeme. Sve radim u dnevnom boravku, na stolu, na podu, na malom stoliću… – upućuje nas Petra u svoj svijet, poseban i razigran.

Nije sve to ni jeftino, koliko god se puno toga svodi na recikliranje, korištenje materijala koji su za mnogi smeće. Za nju nisu, za nju su sirovina za izradu malih umjetničkih djela.

– Dugo sam sve te kartone skupljala okolo, nabavljala kutije, žicala, reciklirala, ali sad sam ih već počela i kupovati. Tako je ipak maska čvršća i kompaktnija. Točnije, muž mi ih je išao kupiti, toliko sam ga izludila da mi pronađe kartone da ih je na kraju odlučio kupiti, ha, ha.

Prošle godine izradila je, po želji sina Franka, napravila Munjevitog Jurića od kartona, koji je cijelu obitelj odveo na izlet.

– Da, s Munjevitim Jurićem je Franko pobijedio na fašniku u Supernovi, a nagrada je bila put u Legoland za cijelu obitelj. Mom suprugu Željku do tad je sve to s maskama pomalo išlo na živce, pogotovo zato što je u vrijeme fašnika morao preuzimati dobar dio kućanskih obaveza, ali kad je Franko dobio tu nagradu, odjedanput mu je sve to postalo fora. Pa sad i sam pita što mi treba za fašnik, gdje sve moramo ići… – smije se Petra.

I kao dijete se voljela maskirati, a kad je dobila svoju djecu, imala je vrlo jasan cilj.

– Kako sam uvijek zazirala od bilo kakvih javnih nastupa, čak i kad bih odgovarala u školi, pred razredom, nikako nisam željela da se dogodi i mojoj djeci. Željela sam da izgube taj strah, a najbolji način je izaći pred ljude s maskom. Kći Noa krenula je na fašnik već s dvije godine, prve i druge godine bila je sramežljiva, a poslije je počela i sama forsirati. Danas više nema problem ako je u centru pažnje, što mi je jako važno, da je dijete slobodno. Tako je bilo i sa sinom Frankom, on je bio puno sramežljiviji, a sad je to već potpuno drukčije – tvrdi Petra.

Istim vrijednostima, kad je riječ o fašniku, ući i svoju djecu doma, i svoju djecu u vrtiću.

– Nikada djecu nisam motivirala time da bi trebali pobijediti, niti sam ja natjecateljski tip. Bez obzira na skromne nagrade na Turopoljskom fašniku, oni uvijek dobiju nagradu od mame i tate. S klincima u vrtiću sakupljamo plastične boce i za njih dobijemo povratnu naknadu koju stavljamo u kasicu, koju smo, naravno, zajedno izradili, i za nastup na Fašniku dogovor je da ćemo poslije skupa na sladoled ili pizzu sa novcem koji su sakupili. Ima djece koju roditelji i odgojitelji motiviraju pobjedom pa djeca budu razočarana i plaču ako ne pobijede, što je tužno. Ja djecu učim da budu sretni samim time što su bili toliko hrabri i odlučili stati pred tolike ljude i izvesti svoju točku – objašnjava Petra.

11.02.2018. Velika Gorica – Mali fašnik. Foto: David Jolić/Cityportal.hr

A opet, naravno da je lijepo i pobijediti. Što se njezinoj djeci, velikim dijelom zahvaljujući njezinom trudu, često događa.

– Pa da. Noa je pobijedila nekih pet, šest puta, Franko dvaput… Uvijek dobiju medalju, budu među najboljima. Prošle godine pobijedili smo i s našim predškolcima. Napravili smo veliki vremenski stroj. Tata, koji radi s metalom, napravio mi je željezni okvir s kotačima, a ja sam ostalo napravila od kartona, uključujući i zupčanik koji je pokretao sat. Kazaljke su išle unatrag, jer ipak putujemo kroz vrijeme… Imali smo i ogromnu cijev, za koju smo roditelje tražili da nam donesu sav materijal koji imaju, iz toga su izlazile kuglice… Ove godine će djeca biti veseli mornari. U izradi je brod od kartona od dva metra, koji radimo u vrtiću. Djeca su oduševljena… Zamišljeno je da dolazimo brodom, pa nađu kartu s blagom i traže blago po pozornici, a blago su zapravo instrumenti. Od kartona sam izradila violinu i harmoniku… – nabraja Petra i doista se učini da svim tim čudima nema kraja.

– Ali stvarno volim raditi takve stvari! Još od osnovne škole. Išla sam u Kumičić i došla na likovnu grupu kod Mire Vilus. To bi trajalo sat vremena, a ja bi s još nekoliko cura znala ostati i cijelu popodnevnu smjenu… Da, oduzme to puno vremena, potroši se i novca, ali ne žalim. Djeca uživaju, ja uživam… I poanta nije samo maskiranje nego izrada rekvizita i kostima, nego to što sve radimo zajednički – završila je svoju priču simpatična Petra.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Bobanova priča: ‘Ujutro točim konjake bauštelcima, a navečer vodim Dnevnik’

Vlado Boban (33) sportski je novinar Nove TV, komentator, radijski voditelj, autor dokumentarnih filmova i tvorac najpopularnijeg kviza u Hrvatskoj

Objavljeno

on

Nedjelja ujutro, topla i sunčana, terasa jednog sasvim posebnog ugostiteljskog objekta. Bistroa “Bobi”. Stalni gosti se polako okupljaju, svi međusobno razgovaraju, dobacuju, pod*ebavaju se… Atmosfera, ukratko, prava obiteljska. A unutra, odmah pokraj šanka, gazda sjedi i lista novine. Za šankom je ovoga puta gazdarica, oboje s onim pravim, narodskim šarmom, s osmijehom koji govori “dobrodošao, prijatelju”. Šank je teški, ali teški “old school”, kao i sve oko njega. Zrači nešto tim prostorom prožetim duhom nekog prošlog vremena, romantičnog, zaboravljenog. U kutevima kafića kočopere se pehari i medalji – opa, netko je tu nešto i igrao! – a sa zida nas gledaju sami asovi. Ivano Balić smjestio se u crvenkasti okvir, tu su i Goran i Dražen, nogometna reprezentacija pojavljuje se u nekoliko varijanti, pa onda NK Croatia iz devedeset i neke, pa Hajduk iz osamdesetih, Blanka, vaterpolisti…

E, kad sve to zbrojiš, dobiješ “Bobi”.

– Slušaj, ovo ti je kombinacija ‘Kobilje glave’ iz Mućki i ‘Kafića uzdravlje’ – smije se junak naše priče, domaćin, gazdin sin.

On je novinar, komentator, dokumentarist, radijski voditelj, kvizaš, nogometaš, suradnik Luke Rajića iz kasnije faze karijere, kreativac najviše kategorije. Čak i pisac. Goričanin i Hercegovac. I vrhunski zajebant. To prije svega. U dvije riječi, Vlado Boban.

Znate možda njegovo lice iz sportskog programa Nove TV, njegov vas glas često vodi kroz mečeve slobodne borbe, a znate ga možda i kao voditelja emisije Prva liga na City radiju. Ili, ako ste taj đir, kao šankera u tom šarmantnom bistrou “Bobi”. Jer tu nema zezanja, treba pomoći u obiteljskom biznisu.

– Mogu ti reći da je birtija dosta utjecala na mene, u prvom redu u razvijanju socijalnih vještina. Da bi dobro radio ovaj posao, a mi ga valjda radimo kad trajemo već 23 godine, moraš imati puno živaca s gostima, moraš znati kako se prilagoditi različitom tipu ljudi. Između ostaloga, i s onima koji previše popiju – kaže šanker Vlado pa nastavlja:

– Znao sam navečer voditi sportski dio dnevnika, biti na televiziji u odijelu, a ujutro bi ovdje radio, otvarao pelinkovce ‘bauštelcima’, točio konjak… Pa im netko kaže: ‘E, ovaj ti radi na televiziji’. Naravno da čovjek kaže: ‘Je, je, radi, ja isto…’, ha, ha.

Ivano, ‘oćemo tele ili janje?

U bliskom je Vlado doticaju s dvije prilično udaljene stvarnosti. S jedne strane je blještavilo televizije, a s druge surovost običnog, pravog života.

– Ja bih rekao da televizija udara na ego, a ova birtija i ljudi koji u nju dolaze drže te s obje noge na zemlji. Često vidiš i koliko ljudi nemaju love, koliko krpaju kraj s krajem, kako prebiru šest kuna za kavu… Vidiš super ljude koje je slomio život, vidiš različite slojeve ljude, vidiš ljudske mane i osobine koje isplivaju na površinu kad se popije. Tako da je ovo vrhunska životna škola.

Dolazile su i opasne face u “Bobi”, veličine svjetskoga glasa. Zahvaljujući upravo njemu.

– Misliš da Ivana Balića? Da, bio je tu… Imamo na Novoj TV običaj da napravimo božićni intervju s njim, to je već postala tradicija. Imam jednu kapu s jelenjim rogovima, koju sam prije desetak godina kupio za njega, i uvijek u njoj čestita gledateljima Božić i Novu godinu. Čujemo se dvaput godišnje, jednom popijemo kavu, a jednom za taj intervju – priča Vlado priču koja ima i nastavak:

– Te godine sam ga nazvao, a on mi kaže: ‘Samo sam te čekao’. Pita me gdje ćemo, ja rekoh gdje god želiš. Kako je morao po ženu na aerodrom, došao je tu, u ‘Bobi’. Unutra je bilo par ljudi, lokalaca, dan prije Božića… Kažem sestri, koja je taman bila rodila, koja je i igrala rukomet, da pričeka, da će doći netko.

Na ovom se dijelu Boban već počinje smijati, prisjećajući se te scene.

– Ulazi Balić u birtiju, najnormalnije, jer njemu je potpuno svejedno gdje je. I on ulazi tako nezainteresiran, a svi pali na guzicu. Sestri skoro ispalo dijete iz ruku, svi se uzvrpoljili… To ti je izgledalo kao u kaubojskim filmovima. Moj stari pokazuje njegovu sliku na zidu, nudi pršut, pita hoće li janjetinu ili teletinu, skače oko njega, a ovaj se samo smije. I ja kažem: ‘Stari, znaš kako on funkcionira?’ Uzmem espresso, stavim pred njega pepeljaru i kažem: ‘Evo, ovako!’ Naravno da se cijela birtija slikala s njim… – kroz smijeh prepričava Boban.

Zaklamani roman koji je rekao sve…

Vlado je, inače, prijatelj, kolega. A ponekad, priznajem, i uzor. Jer rijetko se sreće ovako talentiranog i svestranog tipa, a uz to još i zarazno ležernog. Znamo se još iz srednjoškolskih dana, praktički smo generacija. I, pohvalit ću se, već tad sam rekao: “Ovaj mali će biti poznat!” Do tog sam zaključka došao sam nakon što mi je u ruke došao njegov prvi roman. Bilo je to djelo 16-godišnjaka, napisano rukom, povezano klamericom…

– Joj, sjećam se toga… Zvao se ‘Ubij me nježno’, radilo se o serijskom ubojici koji živi u imaginarnom gradu i ubija samo raznosače pizza. A ubija ih svaki put kad prođe menstrualni ciklus, tako nešto, ha, ha. Koncept sam smislio za vrijeme sata kemije u školi, pokazao ga frendu, a on je plakao od smijeha. I stvarno sam počeo pisati roman, sve za vrijeme satova u školi, naravno. Nekih 40 stranica sam napisao, zaklamao i dobio nekakvu sprdačinu od krimića. Imalo je to i zaplet, i radnju, i potragu za ubojicom… Danas mi je to smiješno, ali ljudima je bilo fora – pamti Boban.

Danas je lice s TV ekrana, glas iz radijskog i televizijskog etera, autor dokumentarnog filma “Nogometne ikone – Bitka za Macolu”, nedavno prikazanog i u Velikoj Gorici. Priča je to o rastu i razvoju satirične nogometne Facebook stranice i nogometnoga kviza. Dviju isprepletenih priča u kojima važnu ulogu ima naš Boban.

No trebalo je odnekud početi. Prvu smjenu za šankom u “Bobiju” odradio je kad je imao 16, ali nije mu to prvi posao u životu.

– Ne, nije, proveo sam dva ljeta u skladištu, tovario sam šlepere za Dukat. Uvijek kažem da sam surađivao s Lukom Rajićem, pa me ljudi u čudu gledaju, a ja kažem da sam mu tovario šlepere, ha, ha. Eto, to je bilo toliko davno da je i Luka Rajić još bio aktualan – smije se Boban.

Sa skele ravno na televiziju

Radio je mali s televizije i na baušteli, gore negdje na osmom katu nedovršene zgrade, kad je stigao poziv koji ga je usmjerio u televiziju.

– Zvali su me s HRT-a na razgovor, a ja stojim gore na skeli. I što ću, sišao dolje, otišao se doma presvući i ravno na televiziju. Ali nisam dugo ostao na HRT-u, možda dva mjeseca, a onda se počela snimati Farma na Novoj TV. Ne volim se toga ni sjetiti, ali uzeli su me da biram kadrove koji će ići u emisiju. Znaš ono kad ti je posao da gledaš kako Rafael Dropulić porađa tele… Srećom, već nakon dva mjeseca su tražili nekoga u sportu i tu sam ostao.

Boban se specijalizirao za prijenose MMA borbi. Foto: Petar Glebov/PIXSELL

Gledate ga često u javljanjima uživo, u Dnevniku Nove TV, u reportažama, u kojima posebno uživa… A najjači je kad može biti – on. Ležeran i opušten, drukčiji.

– Puno više mi pašu te zajebantske forme, puno više nego javljanja uživo gdje moraš biti jako ozbiljan. Ja bih to sve ležerno, pomalo, ali eto, televizija to ne trpi.

A opet, progura Vlado i svoju zajebanciju ponekad na televiziju.

– Joj, što smo sve izvodili, skoro da ne povjeruješ da i dalje tamo radim… Jedna od dražih mi je reportaža sa braćom Žugaj, kad su isprobavali Boratovo odijelo. Pa onda s Balićem, jedne godine smo uskočili na neku barku, kupili nekog brancina za snimanje, pa uletila neka baba u priču… Marino Marić mu je asistirao, da bude sudionik u intervjuu. I zamisli, Goluža izlazi iz hotela, gleda kako Balić stoji na kaiću, drži neku ribetinu u ruci, raspravlja s babom… Viče ‘šta radiš ti’, gleda ga u čudu, ha, ha. Ma kompletni show.

Radi on, da ne bude zabune, i ozbiljne stvari. Mogli ste tako vidjeti njegovu reportažu iz restorana u kojem se snimao Seinfeld, pa iz Hall of Famea rock’n’rolla u Clevelandu… Gledat ćete ga i za vrijeme SP-a u Rusiji, njegovo zaduženje bit će reportaže iz gradova domaćina. U svim je sferama novinarstva, ali posebno je prepoznatljiv po MMA-u, koji redovito komentira.

– Uvijek sam volio borilačke sportove, još od Branka Cikatića na K-1 turnirima, a kad je na mojoj televiziji krenula MMA liga, ja sam se ponudio da to radim. Sukomentator mi je od početka Zelg Galešić i mogu reći da smo na startu bili očajni. K’o Sex Pistolsi, bili smo toliko loši da su nas ljudi zato slušali – zajebava se Vlado, koji sa svojim kolegom sukomentatorom ima već uhodani ritual.

Komentiranje MMA-a pa – na kauč

Prijenosi se rade noću, od četiri ujutro pa na dalje.

– Zelg iz Pule dođe dođe u Zagreb, navečer odemo u kino, oko pola jedan dođemo kod mene u stan, spavamo negdje do tri, svatko na svom kauču. Onda popijemo kavu, idemo komentirati, pa u osam ujutro opet dođemo kod mene, spustimo rolete i spavamo do podne. Sve je to uhodano, mi smo ti kao bračni par. Znali smo i u pola osam ujutro otići na benzinsku na piće, kad te još drži adrenalin…

Njegov stil je malo drukčiji, sa značajnom dozom humora, i to još od prijenosa Lige prvaka, koje je radio na početku karijere.

– Kad sam to radio, znao sam takve gluposti izgovarati u eter da mi nije jasno kako sam još živ… Mi Hrvati smo takvi, da se ne lažemo, volimo srpski smisao za humor, a kad kod nas ljudi čuju da se netko zajebava na TV-u, mnogima je to preekstremno, u smislu ‘što ovaj konj priča, pa na televiziji je’. A nekima je to super. Kad sam tek počeo komentirati, iskusniji kolega Željko Vela mi je rekao: ‘Mali, ti si meni fora, ali budi svjestan da ćeš ljudima biti ili užasno iritantan ili super’. To treba tako i prihvatiti – kaže Boban.

Kritika od gledatelja, kaže, uvijek ima, no u svijetu novinarstva, pogotovo modernog, to je normalna stvar.

– Mislim da je u ovom poslu, pogotovo kad si na televiziji, jako važno da se znaš posuti pepelom. Pogreške se događaju i treba ih biti svjestan, ali kad ljudi kritiziraju, uvijek ih prvo pitam gdje oni rade. Pa kažu, recimo, u skladištu. I sad zamisli da mi stavimo kameru koja osam sati snima što ti radiš u skladištu. Krivo odeš s viličarom, spotakneš se, padneš, a mi te sprdamo, trebao si to ovako ili onako… Sve te pogreške vidi taj čovjek i još par ljudi, a svaku moju može vidjeti cijela Hrvatska – objašnjava Vlado.

Ja nisam ‘onaj tip s telke’

Zna se dogoditi da mu ljudi priđu, pogotovo ljubitelji MMA-a, a u svemu tome treba se znati nositi i s obožavateljicama. Jel tako?

– Obožavateljice? Di su? Di ih vidiš? Ako vidiš koju, javi obavezno – umire od smijeha Boban i dodaje:

– Samo ću reći dvije rečenice: kreditno sposoban, useljiv, slobodan, donekle normalan… I imam Facebook, dodat ću vas, ha, ha. Ma je, znale su se javljati curice, ali imamo mi zgodnijih kolega, kao što su Stjelja i Lugonjić. Ja sam ti uvijek bio k’o Mahoney iz Policijske akademije, lik koji zajebava druge, nikad nisam bio ‘the handsome one’.

U prijevodu, igra na karizmu.

– Kad bi sprdali jedni druge u redakciji, uvijek sam govorio kolegama Lugonjiću i Sladoljevu da je između mene i njih razlika u tome što kad oni dođu negdje 1.8., na more, u disko u kojem je 200 ljudi, njih 20 će uprijeti prstom u njih i reći: ‘Ovaj tip mi je poznat’. A mene će prepoznati dvoje ljudi, ali oni neće reći ‘ovaj tip’ nego ‘gle ovaj ludi Vlado Boban’. Tako je to, moja publika je probrana, ne idem ja na kvantitetu, ha, ha, ha.

Boban piše, radi dokumentarce, vodi radijske emisije, kvizove… Foto: Petar Glebov/PIXSELL

A kad se na trenutak makne od televizije, iz nacionalnog medija, dođe kući. I smjesti se u studio velikogoričkog City radija, na kojem utorkom u 10.40 minuta vodi sportsku emisiju Prva liga. Duhovito, ležerno, informativno…

– Radio jako volim, a Prva liga je super projekt. Želja mi je oduvijek bila od neke svoje zajebancije, u ovom slučaju od seoskog nogometa i tih nekih stvari, zaraditi honorar. Ne uspiju mnogi zaraditi nešto od seoskog nogometa, barem ne na pošten način – priča Vlado i nastavlja:

– Što sam stariji, sve više bih volio pisati i raditi na radiju, jer on još uvijek ima dašak romantike u sebi. Strašno mi je zadovoljstvo raditi Prvu ligu. Evo, dogodilo mi se nekidan da mi je u centru Zagreba prišao neki lik i počeo pjevati naš jingl ‘Vel’ka Mlaka, Mala Mlaka, Mičevec, Meštrica, Lomnica…’ Dobra je i ekipa, cure nam pomažu, svaka im čast, i Suzana, i Matea, njih bi posebno istaknuo.

Jurčić, Tomas, ja i matematika

Ne radi emisiju tek tako, da je napravi, nego pokušava utjecati na ljude, pomoći, promovirati ih…

– Imam potpunu slobodu pozvati koga god hoću, a meni je posebno zadovoljstvo davati prostor lokalnom sportu, sportu s invaliditetom, paraolimpijcima, koji dobivaju malo prostora u medijima. Zbog njih je dobro što postoje ovakve emisije.

Uz sve što radi, Vlado Boban i piše. I to piše odlično.

– Pisanje mi je najveća strast. Napisao sam već jednu knjigu, trebalo bi je malo nadograditi, ali već pet godina mi stoji u ladici. O čemu je? Više nalik na strip, marvelovski… Ma kažem, pisanje mi je totalni seks. Volio bih se tome više posvetiti u budućnosti, mislim da mogu puno dati, osjećam se sjajno kad pišem, kad stvaram.

U srednjoj školi nije spadao u štrebere, držao se čudesnog broja 3,56, volio je povijest, posvađan s matematikom…

– Znaš što, više su Kruno Jurčić i Stjepan Tomas znali nogometa nego ja kemije ili matematike, ha, ha. A kad smo već kod škole, zanimljivo je iz zadaćnica sam uvijek dobivao dvojke, a uvijek sam čitao pred razredom ono što sam napisao. Zašto? Zato što mi je gramatika bila užasna. Zato sam dobivao dvojke, a čitao sam zbog svojih ideja, jer je bilo drukčije napisano. Tek u četvrtom razredu sam skužio kako tu anomaliju ispraviti. Sjedio sam iza najpametnije cure u razredu i ja bih napisao tekst, dao njoj da lektorira i počeo dobivati četiri, pet… – kroz smijeh priča Boban.

 

STOPER-FANTAZISTA KOJI NE ZABIJA. A VOLIO BI…

Prije nego što je postao medijska ličnost, prepoznatljiv kao novinar, Vladu Bobana u Velikoj Gorici se znalo kao nogometaša.

– Da, kao klinac sam, kao i svi, želio igrati nogomet. A kad ne uspiješ, ostaje ti utješna nagrada, možeš biti novinar, kondicijski trener, sudac, što li već… Ja sam, eto, završio u sportskom novinarstvu. Uvijek sam ja znao da to imam u sebi., jedino nisam znao gdje će me to odvesti, hoću li moći sam sebe i svoju ludu glavu kontrolirati. Ali s godinama nađeš mjeru, koliko biti ozbiljan, a koliko ono što jesi. Važno je u ovom poslu biti s obje noge na zemlji, ali i biti socijalno osjetljiv. Jer, bez obzira na sve, u ovom poslu ti utječeš na nešto, možeš pomoći ljudima – kaže Vlado.

Nogomet je počeo igrati kao dijete u Radniku, ali njegov klub ipak je Vatrogasac iz Kobilića.

– Je, bio sam u Radniku sto godina, sve dok to nije postalo nešto ozbiljnije. Dražen Biškup je došao za trenera, nas par mladih je znalo sjediti na klupi, a meni se to nije dalo. Tad sam već skužio da neću baš biti Socrates, a ni Amarildo Zela, pa sam otišao doslovno u prvo selo. Super su me prihvatili u Kobiliću, ostao sam nekih sedam, osam godina, sve dok nisam rasturio koljeno. Nakon toga sam prestao igrati, ali sad sam se opet aktivirao u VG Boysima, u ligi veterana. Ali opet nam je domaći teren u Kobiliću, tako da je to opet ista ekipa – kaže Vlado pa se okreće VG Boysima:

– Loši smo, užasni, trčim za pola momčadi, što je i logično jer imam 20 kila s krevetom, a ovi ostali su malo korpulentniji. Napredovao sam do zadnjeg veznog, iako sam u Vatrogascu igrao stopera. Zvali su me u Kobiliću ‘stoper fantazista’, izbiti loptu mi je bila zadnja stvar. To su ti bili ‘bicikli’ u vlastitom šesnaestercu i takve stvari, kakvo izbijanje, nema toga – smije se Vlado.

Nogomet, naravno, obožava.

– Sport je emocija, nogomet je emocija, puno mi je dao na planu prijateljstva, ali i izgradnje karaktera kroz poraze i pobjede. U tome svemu dosta naučiš i o sebi. Ako baš hoćeš to gledati s filozofske strane… Svlačionica te puno toga nauči. Kako se nosiš s kritikom, s vlastitim pogreškama, koliko su ljudi teški, koliko se mijenjaju tijekom tih 90 minuta.

Uživa Boban i u malom nogometu, već 20 godina ima svoju ekipu, zovu se “Do koske”, igraju turnire… U prijevodu, nogomet je strast koja ne nestaje. I ne prestaje.

– Nogomet je najveći gušt u životu. Između seksa i nogometa biram nogomet. Ni jedno ni drugo ne znam, ali oko nogometa se bar trudim – smije se Boban, koji nikad nije slovio za velikog strijelca.

– Brate mili, više sam puta vidio čudovište iz Loch Nessa nego zabio gol, ha, ha. Jednom sam, kao stoper, na trening utakmici zabio hat-trick. Inače bi ispunio svoju kvotu od dva gola po sezoni, a znao sam zabijati i atraktivno. Recimo, u Rugvici sam prošao četvoricu i zabio gol, to i danas prepričavam. Kako Al Bundy ima svoja četiri touch-downa u jednoj utakmici, tako ja imam ovo, ha, ha.

Neće ga gol ni među veteranima. Ma nigdje ga neće to zabijanje, šali se Boban.

– Pogađam stative, asistiram kao Baka Slišković, ali neće u gol i gotovo. A volio bih zabiti, nisam već dugo. Na bilo kojem terenu… Ali znam da je najgore forsirati, na svakom terenu… – zajebava se opet.

DIPLOMU NA FAKSU PRIMIO U – DRESU OD ZIDANEA!

Jedna od luđih priča iz biografije mladog Vlade je ona s promocije na novinarstvu. Posebno se pripremio…

– Na aukciji sam od nekog Talijana kupio dres od Zidanea sa SP-a 2006., a došao mi je dan prije promocije. I navukao sam košulju, odijelo, dolje tenisice, fino se skockao, bili su tu i starci, rodbina… Žicali su me na faksu da čitam zakletvu, ali ja sam prije toga otišao u WC, presvukao se u dres, vratio se… Pročitao sam zakletvu, lagano skinuo sako i ostao u dresu. Naravno, nastao je delirij. Dekan se primao za glavu, a kad sam se vratio na mjesto, žena iz referademi dolazi: ‘Bobane, nije sve u životu sprdačina’ – smije se Vlado, koji nije slučajno odabrao baš Zidaneov dres.

– Zidane mi je od nogomataša uvijek bio broj jedan. Od ovih starijih mi je Socrates ikonetina, strašna faca. Od aktualnih Yaya Toure, on je čista moć, dribling… Podsjeća me na mene, on je jedino malo mršaviji. Uostalom, ni ja, kao ni on, ne bi mogao funkcionirati s Guardiolom, ha, ha.

 

KVIZ, STRANICA NA FEJSU, DOKUMENTARAC I POSVETA PRIJATELJU

Važan dio života Vlade Bobana su Nogometne ikone. Facebook stranica i kviz čiji je jedan od pokretača, za koje puno ljudi već i zna. O tome je radio i dokumentarni film koji se prikazuje po cijeloj Hrvatskoj.

– Ta se priča više-manje zna, prepričali smo kroz film ljudski entuzijazam, ljubav prema nogometu i kvizovima… Svakog četvrtka igra se isti kviz, u isto vrijeme, u desetak gradova. Najmasoviniji je to kviz u Hrvatskoj, bez konkurencije – govori Vlado, dodajući kako će ove godine i treći put finale biti u kultnoj Macoli, svima na pola puta, zato se dokumentarac i zove “Nogometne ikone – Bitka za Macolu”.

– Veći mi je gušt kad mi netko kaže ‘čekaj, ti si s Ikona’ nego ‘znamo te s telke’, to ipak više doživljavaš kao svoje.

Dokumentarni film ima i posvetu na kraju. Ilija Zrno, naš Goričanin koji je preminuo prije pet godina, bio je veliki Vladin prijatelj.

– Zajedno smo počeli igrati nogomet 1996. Sigurno je najbolji nogometaš s kojim sam ikad igrao, bez pretjerivanja. Imao je neku svoju tragičnu priču, koja je završila tako kako je završila, bilo je tu i problema sa zdravljem… Čitao sam mu govor na sprovodu, uvijek je jako volio čitati ono što ja pišem, čak mi je često govorio: ‘Ti ćeš, buraz, jednog dana biti faca’. A ja sam, otkad je otišao, uvijek zamišljao da ću, kao Ivanišević za Dražena, pogledati u nebo i posvetiti njemu nešto važno. Htio sam dati neki ‘hommage’ tome svemu, pa sam u film stavio posvetu. Kad sam vidio koliko to znači njegovoj obitelji, bio sam presretan. Kad napraviš tako nešto, to ostaje živjeti s filmom. Nisam želio da se zaboravi.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

‘Kamioni su strast, NK Kurilovec ljubav, a najveća radost što ću postati deda’

Imao sam šest, sedam godina kad sam prvi put došao na Udarnik. Bio sam u gotovo svim ulogama, a sad je došlo vrijeme i za ovaj korak. Želimo da NK Kurilovec obuzme obiteljska atmosfera, kaže novi predsjednik kluba Dražen Vujnović

Objavljeno

on

Pravom pravcatom aklamacijom dočekan je izbor Dražena Vujnovića (49) za novog predsjednika NK Kurilovca. Domaći čovjek, kurilovečki dečko, bivši igrač, trener, dugogodišnji član vodstva kluba, otac talentiranog nogometaša i, važnije od svega, tip za kojeg će oni koji bolje znaju ponavljati jednu rečenicu…

– Super čovjek, super izbor za Kurilovec!

Prvi predsjednički intervju odradio je jednog kišnog utorka poslijepodne. Dočekao nas je u klupskim prostorijama, u klupskoj trenirci, naoružan osmijehom i gomilom optimizma. Čaj je bio na stolu, u rukama papiri s planovima i ciljevima, ispunjeni su time svi uvjeti da krenemo.

– Iz moje perspektive, to što sam postao predsjednik svoga kluba ima veliku težinu. Osjećaji se miješaju, sve je još friško, ali odrastao sam ovdje, na ovom igralištu, tu sam još od malih nogu. Igrao sam za mlađe kategorije Udarnika, kasnije i za seniore, bio trener u školi, član uprave i izvršnog odbora, blagajnik, a sad je došlo vrijeme i za ovaj korak. Za mene je to velika čast, ali i obaveza da opravdam povjerenje ljudi koji su me izabrali. Učinit ću sve, zajedno sa svojim suradnicima, da tako i bude – kaže nam uvodno Dražen, pa u jednom dahu nastavlja:

– Posao je kompleksan, obaveza je jako puno, jer Kurilovec je ipak drugi klub u Turopolju, a to nosi sa sobom puno toga. Pohvalio bih prethodnika Filipa Gabelicu, koji je izdržao mandat i pol na čelu kluba, nakon kojeg je došao Danijel Gorenc, no on nije uspio sve to uskladiti s privatnim obavezama. Naporan je to ritam, puno je posla, svakodnevnog, zato se toliko dugo i tražio čovjek za mjesto predsjednika. Na kraju je ispalo da su izabrali mene.

Dražen Vujnović postao je predsjednik NK Kurilovca 26. siječnja Foto: David Jolić/cityportal.hr

Novo je ime na čelu kluba, ali nije, shvatili ste već, novi u svemu ovome. Udarnik, odnosno NK Kurilovec, odavno je dio krvotoka ovog stasitog mladića na rubu pedesetih.

– Ma da, tu sam već godinama, upoznat sam s materijom i problematikom, ali naravno da sam prije ovog koraka morao obaviti i razgovore doma, s obitelji. Potrudit ću se da supruga i djeca što manje pate zbog ovog mog angažmana, ali moram tu pohvaliti moju ženu Smiljanu za razumijevanje. Priznajem, ona ne drži tri ćoška kuće nego sva četiri… I kad nisam bio predsjednik, NK Kurilovcem sam se bavio sedam dana u tjednu, a sad je to još malo intenzivnije. Svaki dan nakon posla, od 17 ili 18 sati pa sve do kasno navečer sam tu, u klubu – ističe Vujnović.

Okružio se poznatim licima, ljudima od povjerenja.

– U izvršnom odboru nas je 15-ak, a tu su i dva dopredsjednika. Zdenko Sovina je godinama u klubu, bio je i predsjednik, Ivica Krmpotić je nakon odlaska Daniela Gorenca bio v.d. predsjednika, a obojica jako dobro znaju što je potrebno NK Kurilovcu. Tajnik je Ratko Leder, a meni je drago i što su i u izvršnom odboru većinom domaći ljudi, naši Kurilovčani. Još je tu ljudi koji se vrte oko kluba, koji daju doprinos, vjerujem da će tako biti i dalje – govori predsjednik Dražen.

Do Udarnika može i prošetati, Kurilovec je ključan dio njegove stvarnosti.

– Živim pokraj Mlina Pukanić, u Kurilovečkoj ulici, a u Udarnik sam došao sa šest, sedam godina. Tad nije bilo omladinskih kategorija kao danas, ali sjećam se da su se osnivali pretpioniri, nešto kao današnji limači. Vlado Stepanić nas je okupio, pamtim to kao da bilo jučer, i tu je počelo. Prošao sam kasnije i pionire, i juniore i seniore, ukupno više od 40 godina sam ovdje – vrti film Vujnović.

Kao igrač nije spadao u “šmekere”, tipove koji u prvom redu čitaju igru, prije je spadao u kategoriju igrača od kojih je bolje bježati terenom.

– Igrao sam stopera, vele da sam bio dosta oštar. Znate ono, lopta može proći, ali igrač ne – smije se Vujnović pa dodaje:

– Nekih šest, sedam godina igrao sam za seniore Udarnika, a kad se ulazilo u treću ligu, to više nisam mogao pratiti, jer bio je tu već posao, druge obveze… Igrao sam još i u Gradićima i u Klasu iz Mičevca, sve skupa nije baš neka igračka karijera, no u nogometu sam cijeli život – kaže Vujnović.

Nogometni život sad će nositi puno veće izazove, NK Kurilovec u suradnji s HNK Goricom želi postati još bolji, otići na još višu razinu.

– O suradnji s Goricom temeljito smo raspravljali na izvršnom odboru, to nam je bila ideja već duže vrijeme, a posljednjih godinu dana uspjeli smo je i uspostaviti. Mislim da je to logičan slijed, budući da je HNK Gorica perjanica turopoljskog nogometa. Imaju puno mladih igrača, od kojih većina ne može odmah u prvu momčad, u prvoligaški nogomet, i zato smo mi tu, da se kod nas razvijaju i, nadamo se, izrastu u prvoligaške igrače. Zasad suradnja funkcionira dobro, puno je kod nas igrača Gorice, a vjerujem da će u budućnosti biti još bolja, da ćemo se spojiti i kroz škole nogometa. Vjerujem da bi Gorica i u mlađim kategorijama morala biti u prvoj ligi, a onda da se i naša škola, u kojoj je više od 200 djece, podigne za jednu razinu. Takva suradnja pomogla bi i Gorici, i Kurilovcu, ali i svim ostalim klubovima iz turopoljskog bazena – vjeruje Dražen.

Idealan scenarij bio bi onaj po kojem bi Gorica još dugo ostala stabilan prvoligaš, a Kurilovec drugoligaš. Iako, zasad su to samo snovi.

– Trenutačno je naša realnost treća liga, a što će se dogoditi u sljedećem razdoblju, tek ćemo vidjeti… Naravno da bi bilo dobro da Kurilovec bude drugoligaš, ali to sa sobom nosi i puno veće troškove, kao i pravi profesionalizam. U ovom trenutku to je malo prevelik zalogaj, što ne znači da ne možemo sanjati. Ako se ukaže prilika, zašto ne, ali stavit ćemo ipak to na čekanje. Realnije je pokušati se ustabiliti u trećoj ligi, a najave kažu da će u sljedeće dvije godine reorganizacijom doći i do jedinstvene treće lige. U tom rangu i mi želimo biti, time bi se i razina kvalitete značajno podigla – ističe Vujnović.

Posla ima i oko infrastrukture.

– Da, imamo tu dosta posla, jer moramo zadovoljiti kriterije za takvu treću ligu. Već smo puno toga napravili što se tiče svlačionica i sanitarnih čvorova, a plan je i povećati broj stolica na tribinama za još 150 do 200. Do travnja to moramo napraviti i sigurno hoćemo, uz pomoć Grada, koji je uvijek tu za nas. Moramo raditi i na igralištu, a imamo i terasu kojoj se divi svatko tko dođe ovdje. Još ćemo je malo urediti, napraviti dječje igralište, sve s ciljem da stvorimo obiteljsku atmosferu, da ljudima bude što ugodnije ovdje na Udarniku, da požele što prije opet doći.

Na trenirci u kojoj nas je dočekao pisalo je NK Udarnik, puno je toga i dalje vezano za staro ime, koje je prošle godine otišlo u povijest. Uz različite reakcije Kurilovčana…

– I ja sam bio zagovornik promjene imena. Jako sam vezan za ovaj klub, tu sam doslovno odrastao, i naravno da sam vezan za ime Udarnik. I danas je ono u srcu, nekad čak i pobjegne preko usana, zabunim se i dalje… Međutim, Kurilovec je nekad bio selo, Udarnik se vodio kao klub iz Kurilovca, a danas je ovo gradska četvrt. Naš grad se širi i čak je jednim dijelom ‘progutao’ Kurilovec, pa su nas po cijeloj Hrvatskoj počeli pisati kao Udarnik iz Velike Gorice. Nemamo s tim problema, ali željeli smo sačuvati ime Kurilovec, zbog čega smo se odlučili na ovaj potez. Sportski centar je Udarnik, klub Kurilovec… Neki su to prihvatili, neki nisu, bilo je i oštrije retorike, ali vrijeme liječi sve. Ljudi su se naviknuli, a oni koji nisu, naviknut će se. Većina je glasovala za promjenu, a vrijeme će pokazati jesmo li pogodili. Ja mislim da jesmo – kaže predsjednik.

NK Kurilovec jesen je završio na 11. mjestu trećeligaške tablice, predvođen trenerom Pericom Vidakom, kojeg će “presidente” temeljito nahvaliti u svakoj prilici. I momčad je dobra, iako sve mlađa i mlađa…

– Dosta igrača nam je otišlo, Brajko u Odranski Obrež, Gregov u Dragovoljac, Muhar u Trnje, pa golman Hadžić… Imamo dosta mladih, priključio nam se Maks Slunjski iz Ivanića, mladi igrač iz Dinamove škole, reprezentativac u mlađim kategorijama, ali nije to kraj. Vidjet ćemo što će biti s igračima Gorice, ali neovisno o tome želimo dovesti još dva, tri igrača. Momčad će biti mlada i dobra, a nama je želja da se zadržimo na sredini tablice do kraja sezone. Pa ćemo vidjeti gdje smo, što nam još fali. Ova sezona je velika prilika za naše mlade igrače da se dokažu bez prevelikog pritiska – uvjeren je Vujnović.

U onom dijelu dana kad ne upravlja NK Kurilovcem, Dražen upravlja kamionom.

– Radim kao vozač u VG Čistoći, vozim kamion s dizalicom. Lijep je to posao, sa svojim dobrim i lošim stranama, kao i svaki drugi. Od malena sam volio aute i kamione, želja mi je bila postati vozač. Radio sam i u nekim drugim firmama, a zadnjih deset godina sam u Čistoći. Radim ujutro od sedam, završavamo u 15 sati, odradim svoje, a onda na Udarnik…

Uz posao i klub, jako je malo slobodnog vremena u životu novog predsjednika.

– Volim pogledati dobar film, ali rijetko to stignem. Tu je posao, tu je klub, a velika obaveza je i sin. Ima 15 godina, igra u Lokomotivi, i on je stoper, igra prvu kadetsku ligu, a ušao je i u U-16 reprezentaciju. Treninzi su mu svakog dana, tako da sve nas u obitelji i taj dio okupira. Vozim ga na treninge kad stignem, ali tu uskače i supruga, kao i kćeri Antonija (22) i Petra (23), koja se udala, a sad očekujemo i prinovu, pa ću uskoro postati i djed. Veselimo se i tome, odmah ću ga učlaniti u klub, čim izađe iz rodilišta – kroz smijeh kaže budući deda.

Kao čovjek iz nogometa, kao bivši igrač, sigurno može puno pomoći sinu.

– Kažu da nasljednici uvijek malo više postignu, valjda će tako biti i s mojim Franom. Barem neće ponavljati iste pogreške. Iako, drukčije je to danas, puno se ozbiljnije radi s djecom, roditelji to puno više prate… U moje vrijeme mi je otac znao reći: ‘Ideš ti sa mnom u polje, a na trening ćeš kad ne bude posla’ – zaključio je svoju priču Dražen Vujnović.

Prošetali smo još malo po klupskim prostorijama, ostalo je još dovoljno strpljenja i za odraditi fotografiranje, pa za šetnju do terena na kojem je baš trenirala prva momčad… Potpuno je unutra, pun elana i motiva, ljubavi prema klubu, a to su jako, jako dobri preduvjeti za uspjeh. Samo hrabro, presidente…

Nastavi čitati

Reporter 378 - 20.12.2018.

Facebook

Izdvojeno