Povežite se s nama

Priča iz kvarta

‘Živio sam kao bohem! Zaradio sam puno, potrošio još više… I nije mi žao’

Igoru Mostarliću (35) kao dječaku su predviđali veliku nogometnu karijeru, koja će ga dovesti sve do Reala i Barcelone. Nikad do toga nije došao, ali iza njega je jedna živopisna i osebujna karijera, od koje bi se mogla napraviti i solidna filmska priča…

Objavljeno

na

Slika prva. Godina je 1996., tu negdje, možda i 1997., utakmica u popodnevnom terminu na HVIDRA-inom turniru za klince. I jedan poraz koji je bolio… Uglavnom, s ekipom iz kvarta prijavili smo se na turnir, vjerujući da smo barem solidni. A onda su nam Oni priuštili “šamaranje” najteže kategorije. Završilo je 9-1, veći dio utakmice zabavljali su se radeći budale od nas, moglo je biti i 20-1. I u svemu tome kao da je najviše uživao jedan klinac ošišan na ćelavo. Osobno me toliko “izvaljao” po parketu da mi se vrtjelo u glavi još danima.

– To ti je taj Igor Mostarlić.

Tako su mi objasnili. Čuo sam za tog tipa, dečka iz Lomnice koji igra u Dinamu, a toga dana sam doznao i malo više o njemu…

Slika druga. Godina je 2019., jedna iritantno kišna faza ranog proljeća, i kava u kafiću na izlazu iz grada. Sjedim s “malim ćelavim”. Ispričao sam mu svoju nogometnu traumu iz djetinjstva, očekujući da neće imati pojma o čemu pričam, ali on se samo smješkao.

– Sjećam se toga, kako ne… Doveo sam dečke iz Dinama na turnir, većinu smo utakmica tako dobivali – govori Igor Mostarlić.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

On je samo naizgled umirovljeni nogometaš, on je trener šestoligaša Lonje, on je suradnik jednog nogometnog menadžera, on je osnivač čak dva nova kluba… I on je, što je posebno slatko u ovoj priči, jedan od posljednjih nogometnih bohema. Vrsta je to koja izumire, koju surovi profesionalni nogomet ubija na sve moguće načine, zato su ove priče posebno romantične, na trenutke gotovo i nevjerojatne. Promijenio je 17 klubova u karijeri, a malo je onih u kojima je prošlo bez bizarnosti, nesreća… Zabio je na stotine golova, osvajao trofeje, ali i gradove. I na kraju, kaže, ni za čim ne žali.

– Znaš čega mi je jedino žao? Što nisam igrao nogomet nekih 20, 30 godina prije. U to se vrijeme moglo živjeti onako kako sam ja živio, a istovremeno i igrati nogomet na najvišoj razini. Meni su govorili da imam potencijal doći do Reala ili Barcelone, i ja sam vjerovao u to, ali nije se tako razvilo. Volio bih da sam napravio i više u karijeri, ali ni sekunde ne žalim što sam živio na svoj način, po onoj pjesmi ‘ostat će uspomena na posljednjeg bohema…’ – sa smiješkom nas uvodi u svoju priču Mostarlić, a mi se vraćamo na početak.

– Doma sam u Donjoj Lomnici, rodio sam se u Zagrebu 31. svibnja 1983, a nogometnu karijeru počeo sam u Dinamu, tada Croatiji. Imao sam 11 godina, otišao sam na probu i nakon dva tjedna su mi rekli onu čuvenu ‘donesi dvije slike i domovnicu. I ostao sam u Dinamu kroz cijelu omladinsku školu, bio sam i kapetan svoje generacije, jedne od najuspješnijih u povijesti Dinamove škole. Uz mene, tu su bili još i Niko Kranjčar, Eduardo, Ante Tomić, Marko Marić, pa Pelaić, Radas, Ćosić… Svi iz prvih 11 kasnije su igrali prvoligaški nogomet – prisjeća se Igor prijatelja iz djetinjstva.

Ta je generacija doslovno rušila sve pred sobom, osvojila sva prvenstva i kupove, uzimala međunarodne turnire, pobjeđivala i United, i Atletico… Nogomet je malome Mostarliću, naravno, bio cijeli život.

– Često nije bilo lako, težak je to život. Ako je škola ujutro, treninzi su popodne, i obrnuto. Vozili su me roditelji i brat, a kasnije sam išao i sam, na buseve, pa vukao dvije torbe sa sobom… Odeš od kuće ujutro i vratiš se navečer. Nije bilo puno vremena za bilo što drugo. Koliko sam puta vidio kako moji prijatelji početkom sedmog mjeseca odlaze na more, uživati i kupati se, a meni počinju pripreme. Tako je to bilo, ako si se mislio baviti nogometom, moraš zaboraviti na more… Ali unatoč svemu tome, ne bih taj period života ni za što mijenjao! – poentira Mostarlić, jedan od najboljih strijelaca u povijesti mlađih kategorija Dinama, kojem ni to nije bilo dovoljno da se ugura u prvu momčad kluba iz Maksimira.

E, to je poseban dio priče. U koju prvi put upada čovjek koji će i kasnije, još jedanput, značajno utjecati na karijeru Igor Mostarlića.

– Trebao sam potpisati ugovor s Dinamom, sve je već bilo dogovoreno s mojim roditeljima, u tom trenutku Marko Mlinarić bio je u školi nogometa, a Zlatko Kranjčar trener prve momčadi. A onda se dogodio veliki preokret. Za šefa škole došao je Ilija Lončarević, a ubrzo je Cico je otišao, a naslijedio ga je upravo Lončarević, s kojim nikad nisam mogao pronaći zajednički jezik. I mogu reći da sam se zato odlučio na odlazak iz Dinama – govori Mostarlić, jasno i konkretno, iako u nekakve konflikte ni u ludilu ne želi ulaziti.

– Detalji te priče? A možda i nema potrebe… Sad više nije ni važno je li u pravu bio on ili ja. O njemu kao stručnjaku ne mogu reći ništa loše, ali mislim da njegove ljudske osobine nisu na visokom nivou. Kad se danas sretnemo, pristojno ga pozdravim, jer puno je stariji od mene, tako sam odgojen, ali imam svoje mišljenje…

Kao najava da ova nogometna karijera neće biti nimalo obična poslužio je izbor njegova prvoga kluba nakon Dinama.

– Talijanska Pisa! Doduše, prije toga sam bio u Atletico Madridu, koji me jako želio, ali sve je propalo. Točnije, moj menadžer Jozo Terzić nije se uspio dogovoriti oko love… Predugovor je već bio potpisan, ali nakon desetak dana vratio sam iz Madrida. To je možda i jedino za čime zaista žalim u svojoj karijeri, taj Atletico… Uglavnom, vratio sam se od tamo i otišao u Italiju. Imao sam nepunih 17 godina kad sam potpisao ugovor s Pisom i vratio se doma na mjesec dana – nastavlja priču Mostarlić.

A baš se u tih mjesec dana, eto, igrao turnir u Kurilovcu…

– Prijatelji su me nagovorili, kažu ‘ajmo igrati’ i ja pristanem. I tu se dogodi da slomim nogu… Uletio mi je Berković iz Kuča, pamtim to i dalje… Čim su u Pisi to saznali, raskinuli su ugovor.

I ostao je bez kluba. Nakon šest mjeseci oporavka ruku spasa pružio je Udarnik.

– Odigrao sam strašnu polusezonu, dao 20-ak golova u trećoj ligi, i došao je poziv iz Hajduka. Otišao sam u Split, odigrao prijateljsku protiv Dugopolja, a nakon nje smo se sve dogovorili. Međutim… – najavio je novi preokret u priči Igor pa nastavio:

– I Iz Maribora su me zamolili da dođem odigrati jednu prijateljsku. Brat i ja smo sjeli u auto i otišli, a odmah nakon utakmice su željeli da potpišem ugovor. Ipak sam otišao kući, razmislio i na kraju odabrao Maribor. I tad je to bio europski klub, a svidio mi se i rad trenera. Čovjek se zvao Matjaž Kek…

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Odluka da odbije Hajduk pokazala se dobrom.

– Mislim da nisam pogriješio. Osvajali smo titule, bio sam miljenik navijača, smišljali su pjesme za mene, a proglasili su me i najboljim igračem slovenske lige… Uživao sam u te dvije sezone – prisjeća se Mostarlić faze karijere koju će proglasiti najljepšom, a koju je prekinuo poziv Spartaka iz Moskve.

– Opet su raznorazni menadžeri sve zakuhali i transfer je propao! I ankon svega toga na kraju sam ostao nigdje…
I sve se odjednom okrenulo naopačke. Umjesto za moćni Spartak, zaigrao je za novog slovenskog prvoligaša Bele Krajine. Umjesto u Moskvu, preselio se u Črnomelj, mjestašce od šest tisuća ljudi.

– Tamo sam bio šest mjeseci, da bi stigao poziv iz Istre. Tad se klub zvao Pula Staročeško, a trener je bio Igor Pamić, veliki stručnjak. Ostali smo u ligi iako šest mjeseci nismo dobili niti jednu plaću. Snalazili smo se na sve moguće načine, pomagali su nam i roditelji… Eto, i taj dio HNL-a sam prošao.

U tim trenucima, ne zaboravite, Igor Mostarlić ima samo 21 godinu. I sve ovo iza sebe. I još gomilu toga ispred, ostanite s nama…

– S Pulom sam ostao u ligi, da bi na ljeto otišao u Međimurje. Došao sam u odličnu momčad, a ja sam bio prvi strijelac kluba i treći strijelac HNL-a, iza Bošnjaka i Eduarda. Međutim, na zimu se par ključnih igrača prodalo i do kraja smo se jedva spasili od ispadanja – pamti sve Mostarlić, kojem je karijera opet izgledala ružičasto.

– Te sezone zabio sam 14 golova i na ljeto sam dobio ponude nekoliko hrvatskih prvoligaša, ali i ruskih klubova, ali nisam želio u Rusiju. Opet me zvao i Hajduk, imao sam ponudu na stolu, gotovo sam i odlučio da idem dolje, ali kad se javio Ivo Šušak iz Osijeka, i drugi put sam odbio Splićane – otkriva Igor i nastavlja:

– Ivu Šuška cijenim najviše od bilo kojeg trenera u hrvatskom nogometu, to je jedan veliki gospodin i sjajan pedagog. Za pet minuta sam se sve dogovorio s Osijekom. I drago mi je što jesam, budući da sam imao veliku podršku i trenera, i direktora Alena Petrovića, ali i predsjednika Branimira Glavaša. I on je veliki gospodin, kojem skidam kapu i želim mu sve najbolje u životu…

Zbližio se s gazdom, a na terenu je sve bilo gotovo idealno… Međutim, naravno da opet slijedi “međutim”.

– Sezona je krenula odlično, bili smo u vrhu, da bi u jednom trenutku došlo do nezadovoljstva i Ivo Šušak je morao otići. I četiri, pet kola prije kraja sezone za trenera nam dolazi, nećete vjerovati, Ilija Lončarević… Do kraja, pogađate, nisam odigrao više niti jednu utakmicu – kiselo se smješka Mosta, kako ga zovu prijatelji.

– Kad je došao, baš sam imao tri žuta kartona, a kad je on to saznao, krenuo je naš nastavak priče iz Maksimira. Na to se nadovezala i moja svadba, koja je trebala biti tjedan dana nakon što sezona završi. No sezona se produžila i taj vikend se ipak igralo. S bivšim trenerom Šuškom i ljudima iz kluba imao sve dogovoreno, dozvolili su mi da izostanem, ali Lončarević je poludio kad je čuo. Na kraju su svi igrači, stožer i ljudi iz kluba bili gosti na mojoj svadbi. Svi osim Ilije Lončarevića, koji se nije pojavio.

I bilo je jasno da se osječka epizoda bliži kraju.

– Počele su pripreme za novu sezonu, a ja sam došao u top formi. Trenirao sam i individualno, a prvo testiranje pokazalo je da sam jedan od najspremnijih. Kad je Lončarević vidio rezultate, odmah je rekao da je to nemoguće i poslao me na doping kontrolu!

Teško je već i izbrojiti koja je to bila runda u obračunu Ilije i Igora, ali bilo je očito da će meč svaki čas završiti.

– Na testu se pokazalo da je sve ok, ali već tad mi je bilo jasno da neću moći psihički izdržati to njegovo ponašanje. Jednostavno se nismo našli na istoj valnoj dužini… U svemu tome odlučio sam igrati mali nogomet na Hvidri, tu u Gorici, zbog čega su me u klubu suspendirali. Oni su otišli na pripreme u Međugorje, a ja sam zatražio papire.
Osijek je, dakle, otišao u povijest, a budućnost je nudila potpis ugovora s Rijekom. Ali Mosta je i ovaj put imao svoj đir.

– Sve je već bilo dogovoreno s Rijekom, trener je bio Nenad Gračan, da bi mi navečer oko 23 sata, ležao sam doma u Lomnici, zazvonio telefon. Zove menadžer i pita me želim li ići u Izrael. Odmah mi je poslao ugovor, sve skupa trajalo je do tri sata u noći, a već ujutro sam imao let za Tel Aviv. Klub se zvao Maccabi, iz Herzliye, mjesta koja je od Tel Aviva kao Gorica od Zagreba, ujedno i najljepši grad u Izraelu – prepričao je Igor još jedan preokret u svojoj karijeri.

– U Izraelu su me svi super prihvatili, ostali smo u ligi, osvojili smo i Kup Izraela, prvi trofej u povijesti kluba. Sve je bilo stvarno odlično, nakon te sezone željeli su me i veći klubovi, no odlučio sam ostati. Sve mi je toliko odgovaralo da danas mogu reći da bi, osim u Hrvatskoj i mojoj Lomnici, jedino tamo mogao živjeti. Ozbiljno, isti tren bih spakirao kofere i otišao živjeti u Tel Aviv! Nadam se da ću jednoga dana kao trener završiti tamo… Klima čudo, kupanje od drugog do desetog mjeseca, grad živi 0-24, prekrasne plaže… Svakome bih preporučio da ode vidjeti Tel Aviv.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Iz ove perspektive zvuči pomalo nevjerojatno, ali u to je vrijeme navodno bio i blizu reprezentacije! I tako bi možda i završilo da je ovdje riječ o nekoj običnoj karijeri. Kao što nije.

– Bila mi je to baš sjajna faza karijere, stvarno se spominjalo i da me Slaven Bilić vidi na nekom širem popisu reprezentacije. A onda je krenuo peh! Na pripremama mi je popucao trbušni zid, pa se upalile pubične kosti… Oporavak se produžio i na više od šest mjeseci. Raskinuo sam ugovor s Izraelcima i otišao opet u Međimurje.
Opa, u ovoj se priči neke epizode i ponavljaju… Dakle, Čakovec je bio poznata sredina, ali kod Mostarlića bez komplikacija ne ide.

– U Međimurju me dočekala grčevita borba za ostanak u ligi, a u sklopu toga se rađala i čuvena afera ‘Offside’, ona puštanja utakmica… Kad sam saznao što se događa, sazvao sam sastanak igrača i uprave. Upozorio sam da se nešto tu događa, ali predsjednik mi je rekao da je to nemoguće dokazati. I ja sam odgovorio da u tom slučaju odlazim. Nisam želio sudjelovati u tome…

Što zbog ozljeda, što zbog namještanja, karijera Igora Mostarlića te je zime 2008. godine opet upala u rupu. I trebalo je pogoditi pravi put da se iz nje izađe. A naš je junak pogodio k’o prstom u govno.

– Otišao sam u Posušje i požalio. To je bilo strašno! Nakon svega što sam prošao, odjednom si u bosanskoj ligi, u kaosu. Jedno ti obećaju, drugo rade, petljaju i muljaju… I kreće kalvarija nakon koje sam odlučio da više ni ne želim igrati nogomet. Doslovno me prošla me volja za nogometom – priča Igor, koji je tad imao tek 25 godina!

– Vratio sam se doma i držao se svoje odluke, nisam igrao gotovo dvije i pol godine, pa otišao rekreativno igrati za Gradiće. Odigrao sam desetak utakmica, da bi mi došla ponuda iz Jedinstva iz Bihaća. Druga bosanska liga, ali sasvim druga priča. Svi su bili korektni, svi uvjeti su ispoštovani, u polusezoni sam zabio 15 golova i nakon toga dobio poziv iz Tuzle, iz Slobode. Sa zadnjeg mjesta došli smo do petog, zamalo izborili Europu. Padali su svi redom, od Širokog, Sarajeva, Željezničara… Sve je bilo idealno, želio sam ostati, ali onda je taj predsjednik koji nas je doveo doživio krah i otišao.

Nakon svega, i nije posebno šokantno što je tako završilo.

– Otišao sam u Krško, u Sloveniju, ali rastali smo se kad je počelo ‘štekati’ s novcima. I došao sam u HNK Goricu. Iskustvom i golovima pomogao sam Gorici da postane stabilan drugoligaš, ali na kraju sezone otišao sam svojim putem, iako je gospodin Črnko želio da ostanem – govori Mostarlić, koji je s 30 ulazio u zadnju fazu karijere.

Slijedio je Kurilovec, pa u ambiciozni i bogati Savski Marof, a kad je i ovdje gazda doživio krah (?!), Mostarlić se odlučio vratiti kući.

– Da, vratio sam se u Lomnicu, odlučan da više neću igrati ozbiljan nogomet, da je vrijeme da pomognem svom selu. Brat je bio predsjednik kluba i odlučio sam podići NK Lomnicu, koja je bila u šestoj ligi. Posložili smo se na svim razinama i krenuli raditi. Bio sam trener i igrač, prve sezone bili smo drugi, sljedeće smo izborili viši rang – govori Mostarlić, kojeg je nakon tri godine sva ta količina posla u klubu iscrpila, potpuno potrošila.

– Previše sam toga radio sam i došlo je do zasićenja. Tri kola prije kraja, kad smo osigurali ostanak, otišao sam iz kluba.

Posljednju utakmicu u karijeri odigrao je upravo u dresu Lomnice, ali nju ne pamti po lijepome. U zapisniku delegata stajalo je da je fizički napao suca, da ga je pljuvao, stao mu kopačkom na nogu…

– Ne, mislim da mi to neće biti zadnja utakmica u karijeri. Ne želim na taj način završiti karijeru, vratit ću se sigurno. Ako bude zdravlja, naravno – započinje ovaj dio priče Igor pa se okreće detaljima:

– Utakmica se igra u Orešju, suci kasne pola sata, ali igralo se izuzetno korektno. Do zadnjih 15-ak minuta. Isprovocirale su me dvije, tri sudačke odluke i jednostavno sam ‘pukao’. Iako, nije to bilo baš onako kako se pričalo. Doslovno su me dočekali, željeli su me kazniti. Udaranja i pljuvanja nije bilo, ali psovki je, povlačenja za dres… Stao sam i kopačkom pomoćnom sucu na prste, od toga ne bježim. I dobio sam dvije godine suspenzije.

Uvjeren je Igor i dalje da je sve to bilo dio plana.

– Nikad u Lomnici nismo željeli raditi, recimo to tako, s nekim višim instancama. I zato zabili nož u leđa, zapravo pouzdano tvrdim da je to bila ‘sačekuša’… – zaključio je priču o svojoj karijeri Mostarlić.

A kad se podvuče crta, ostaje jedno ključno pitanje za svakog pravog Hrvata, koji voli pogledati u tuđi džep. Koliko se u svemu tome moglo zaraditi… E, tu se mangupski nasmijao.

– Mislim da bi bilo ružno kad bih rekao koliko sam zaradio, ha, ha… Zaradilo se dosta, potrošilo se još više! Eto, tako nekako… Ali glavno da sam živ i zdrav. Imam kuću, imam auto, imam od čega živjeti i ne žalim se – rekao je Mosta i otvorio onaj dio priče pod radnim nazivom “posljednji boem više se ne rađa…”

– Znam da me takav glas prati, ali opet kažem, ničega mi nije žao. Gdje god dođem, u svakoj sredini u kojoj sam igrao, vrata su mi otvorena, ljudi se vesele što me vide, a to je najvažnije – ističe Igor.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Veseljak je, voli društvo i zabavu, muzikaše i tamburaše…

– Je, bilo je stvarno svega, ali htio bih reći da nisam bio od onih koji nisu voljeli trenirati. Ali da, volio sam i zaružiti! Znali su nas više puta tamburaši i cigani trubači gotovo dopratiti na trening, na utakmicu… Uvijek sam si nalazio ekipu, nikad nisam bio sam u tome, ha, ha – s osmijehom na licu prisjeća se Mosta pa nastavlja:

– U Beloj Krajini smo imali utakmicu protiv Olimpije, ali zaružili smo večer prije i praktički smo došli na utakmicu direktno izvana. Trener i predsjednik pozvali su me na razgovor dva sata prije utakmice i rekli: ‘Sve znamo, gdje si bio i što si radio’. Predsjednik je rekao treneru da me ili stavi u prvih 11 ili da me uopće ne skida. I on me stavi, mi dobijemo tad iznimno jaku Olimpiju 1-0, a ja budem igrač utakmice! I znate dalje sve… Tamburaši i to, nastavljamo gdje smo počeli dan prije, ha, ha, ha…

Ukratko, ono što su na višim razinama bili Baka Slišković ili Paul Gascoigne, ovdje je bio Igor Mostarlić. Sjajni igrač i još bolji bećari.

– Volio sam život bohema, ali ja sam svoje na terenu uvijek odradio. Dođeš na trening, obučeš šuškavac i trenirku, izađe to iz tebe i idemo dalje. Tko zna, zna, tko ne zna, neka ne izlazi, ha, ha… Volio sam otići i u saunu. Tri puta po 15 minuta i k’o nov si! Svi su znali kakav sam i što sam, imali su razumijevanja, ali jedna je stvar tu ključna… Ako si pravi na terenu, izvan njega radi što god hoćeš!

Da je bilo malo više sreće, malo više samokontrole, igračka priča možda bi izgledala i nešto drukčije, no to je danas prošlost. Danas je trener, nakon Lomnice vodio je i Meštricu, a sad je u Lonji. Počeci su vezani uz niželigaški nogomet, a tu pogotovo ima bećara, možda i većih nego što je on bio. No znat će trener Mostarlić s njima…

– Prije svega, teško će me igrač moći prevariti u takvim situacijama. Nisam od onih koji bi bili isključivi po tom pitanju, razgovarao bih s njim, ispričao i svoje iskustvo, objasnio da prvi, drugi ili treći put tako može ići, ali četvrti baš i ne…

Na nogomet gleda sličnim očima kao, primjerice, Pep Guardiola ili Robert Prosinečki, to su treneri koje izdvaja kao neke svoje uzore, a usporedno s trenerskom gradi i karijeru u menadžerskom svijetu.

– Ne bih rekao da sam agent, moj suradnik i prijatelj Niko Antunović vodi brigu o igračima, a ja ih samo nalazim i treniram, dajem upute i savjete. Ja sam, recimo, stručni dio tog našeg tima – objašnjava Igor, koji s Nikom Antunovićem pokreće i jedan projekt koji bi mogao puno donijeti velikogoričkom sportu.

– Mali nogomet mi je prva ljubav. Igrao sam ga uvijek, kad god sam mogao. Na Kutiji šibica sam osvajao i momčadske i pojedinačne nagrade, uostalom i najbolji sam strijelac u povijesti Kutije, zabio sam 101 gol… – napravio je Igor kraći uvod pa najavio svoj projekt:

– Pokrenut ćemo Malonogometni klub Gorica. Ideja je da djeca već od predškolske dobi budu kod nas, da imamo cijeli omladinski, ali i seniorski pogon, koji će krenuti od druge lige, a zatim napasti i prvu. Gorica kao grad zaslužuje prvoligaša i u malom nogometu. Ponudit ćemo suradnju i HNK Gorici, ali mi smo projekt praktički već zatvorili. Krajem petog mjeseca krećemo, tad će sve biti isplanirano i posloženo za sljedeće dvije, tri godine.

Da ne završimo bez još jednog “međutim”, recimo i ovo… Međutim, nije malonogometni klub jedini kojeg će Mostarlić osnovati.

– Nas par prijatelja imamo plan sljedeće sezone osnovati i klub velikog nogometa, mislim da ću u njemu završiti karijeru. Nekoliko prijatelja žele da odigramo još malo velikog nogometa, pa ćemo osnovati klub, vjerojatno u Lomnici. Zvat ćemo se Lomnica, crtica, pa sponzorstvo. To kreće iz prijateljstva, ali ambicije će uvijek biti da se ide na prvo mjesto. Pa makar i u sedmoj ligi. Idemo, sedma, šesta, peta, pa dokle ide. Igramo nam se još, a dok god igramo, želimo pobjeđivati – završio je svoju ludu priču Mostarlić.

Priča iz kvarta

Kapetan nam je kipar! ‘Želio me Sopić, a onda me ozljeda odvela u kiparstvo…’

Stjepan Završki nosi kapetansku traku u NK Kurilovcu, ali nogometu se u svakodnevnom ritmu može posvetiti tek nakon što odradi smjenu u kiparskom ateljeu. Iako će sam reći “ja nisam kipar”, ipak je najčvršća poveznica kiparstva i nogometa…

Objavljeno

na

Objavio/la

Kao mali sam obožavao gledati crtić o ptici Dodo, u jednom trenutku sestra me prozvala Dodo i tako je ostalo. Nitko me ne zove Stjepan…, odradio je kapetan NK Kurilovca Stjepan Dodo Završki kratko predstavljanje na početku razgovora s povodom.

Kojim povodom? Pa, recimo, da objasni kakve veze ima nogomet s kiparstvom!

– Evo, uskoro će se navršiti otkad osam godina otkad radim u ateljeu akademskog kipara Hrvoja Dumančića. Njegov sam asistent, tako da volim reći da nisam kipar, ali se bavim kiparstvom. Ipak nisam završio akademiju, ne želim na taj način umanjivati vrijednost onih koji su se školovali za to – gotovo se brani Dodo objašnjavajući ovu čudnu vezu.

Kapetan Kurilovca, igrač Kurilovca već u drugome mandatu, nije ni Kurilovčanin ni Velikogoričanin ni Turopoljac. Ne, on je jedino i isključivo…

– Čistokrvni Zagorec! Dolazim iz Sv. Križa Začretja. Poznati smo po shopping centru, po kleti Kozjak, Vuglec bregu i dobroj kapljici, a ja zapravo živim u selu Donja Pačetina, pokraj Sv. Križa. Ime mjesta je malo neobično, ljudima često i smiješno, a ja uvijek kažem da ima tamo patkica, ali ima to selo i svoju priču. Moj djed, recimo, bio je jedan od osnivača puhačkog orkestra Pačetanci, koji je čak neko vrijeme bio službeni orkestar grada Zagreba – educira nas Završki.

U rodnom kraju počeo je i s nogometom.

– Počeo sam igrati s pet godina, u Jedinstvu iz Sv. Križa Začretje, otišao u Tondach, pa se vratio doma igrati za seniore za 16 godina. Međutim, želio sam nešto više pokušati napraviti u nogometu i zato sam ubrzo prihvatio poziv Kurilovca. Za početak sam bio s juniorima, a onda se i priključio seniorima. I odmah odigrao sjajnu sezonu, zabio pet golova kao stoper, nekoliko puta bio igrač utakmice… Tu su me i mnogi počeli pratiti, pa je došla ponuda iz profesionalnog nogometa, od vinkovačke Cibalije – priča Dodo.

U to je vrijeme Cibalia igrala drugu ligu, borila se za ulazak u prvu.

– Potpisao sam na dvije godine, ali ostao sam godinu i pol. Prva sezona bila je sjajna, borili smo se za prvo mjesto, plaće su bile redovne… A u drugoj se sve raspalo. Plaće su kasnile, znao sam biti potpuno bez novca, a bilo mi je neugodno tražiti roditelja da pošalju. I nije mi problem priznati da sam doslovno znao biti gladan, događalo se i to…

Upravo u to vrijeme brutalno je ubijena i njegova menadžerica Sanja Hap, što mu je dodatno otežalo nogometni put.

– Je, taj događaj je značajno utjecao na nastavak moje karijere, to definitivno… Kad sam otišao iz Cibalije, prešao sam u Vrapče, odigrao odličnu prvu sezonu, otvorila se opcija i za Dinamo II, jer htio me tadašnji trener Željko Sopić, ali tu su počeli moji problemi s ozljedom – započinje novu fazu svoga puta Dodo.

– Upalila mi se pubična kost, a to je ozljeda zbog koje i vrhunski igrači pauziraju po godinu dana. Ja sam pauzirao godinu i pol, a baš u tom razdoblju krenula je i moja priča s kiparstvom.

Sa prilično zamućenim pogledom prema nogometnoj budućnosti, bez love u džepu, bilo mu je jasno da mora naći posao. Kako je završio Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i obuću u Zaboku, prijavio se na posao kod akademskog kipara. On i još 120 ljudi.

– Bio sam kod najboljeg prijatelja u stanu na Črnomercu i s njegovog maila poslao sam prijavu za posao na kojem su se tražili studenti. Iako nisam bio student… Nakon dva dana čovjek mi se javio i pozvao me na razgovor. Od 120 prijavljenih, na razgovore je zvao dvadeset ljudi, a ja sam jedini dobio posao. Došao sam pred njega s velikim samopouzdanjem, osjetio sam i dobru energiju, pa smo se brzo povezali. I već drugi dan došao sam raditi – prisjeća se kapetan Udarnika.

Kao klinac je želio biti kuhar, godinama je vjerovao da će biti profesionalni nogometaš, a na kraju je završio u ateljeu.

– Jedini sam zaposleni, pa sam često sam u ateljeu. Znam što trebam retuširati, šmirglati i oblikovati. I znam što ne smijem raditi, a to su detalji, na kojima uvijek radi šef. Tako funkcioniramo, ja radim samo dio posla. Naravno da bih znao i sam napraviti skulpturu, neke sam već i radio, ali o samostalnom poslu trenutačno ni ne razmišljam. Uigrao sam se u kombinaciji sa šefom i trenutačno se ovako jako dobro osjećam. Super surađujem sa šefom, a uz to imam i nogomet! – govori Dodo.

Iako se to nameće samo po sebi, njegova prva skulptura nije bila ptica Dodo.

– Ne, prvi rad mi je bio prikaz Josipa i Marije s Isusom u naručju. Naravno da to i dalje čuvam kod kuće u Zagorju, to je ipak nešto posebno.

I ispada tako da kapetan Kurilovca baš i nema nogometne idole. Kakav Luka Modrić, ima tu i većih frajera…

– Ivan Meštrović! Šef mi je puno govorio o njemu, proučavao sam ga i sam, a često ljudi i uspoređuju rad moga šefa s Meštrovićem. Da, mogu reći da mi je on idol – sa smiješkom kaže Dodo.

Smiješak se na licu pojavi i nakon što odgovori na pitanje što najviše rade.

– Konjske skulpture! Da, zvuči čudno, ali radimo gotovo isključivo konje. Iako, povezali smo se i s nekim crkvama, pa radimo i neke sakralne stvari… I uvijek s prirodnim materijalima, najviše s glinom, ali i s broncom, zlatom, srebrom, aluminijem – nabraja Dodo.

Osim što je kapetan, Završki je i trener limača Kurilovca, a dolazak proljeća znači i sve veći fokus na nogomet. U prva četiri kola Kurilovec je ostao neporažen, ima jednu pobjedu i tri remija, te drži deseto mjesto na tablici u ovom trenutku.

– Dobro smo radili tijekom priprema i vjerujem u dobro proljeće. Imamo dobru atmosferu i energiju u klubu, a ja u svemu skupa uživam!

Nastavite čitati

Gospodarstvo

Saša i njegov Bike Craft: Ljubav, mehanika, sjaj u očima i – podrška vašem biciklu!

U radnji s dušom, smještenoj na ulasku u Ulicu Nikole Šopa, Saša Lisec te dočekuje sa širokim osmijehom, naramkom korisnih savjeta i vještinama koje izazivaju reakcije kao što su „Isuse, pa ovo je novi bicikl“… A sve je počelo kad je jedan volan zamijenio drugim

Objavljeno

na

Objavio/la

Tamo gdje svakoga dana prozuji gomila automobila, odmah preko puta velikog parkirališta trgovačkog centra Spar, na adresi Nikole Šopa broj 3, svoj dom pronašli su – bicikli! Točnije, dvokotačni ljubimci na toj su adresi pronašli mjesto gdje će dobiti servis, ali i njegu, po jednu dozu ljubavi, nježnosti, topline…

Sve to smješteno je u nekoliko desetaka kvadrata simpatičnog prostora, na čijim vratima stoji natpis “Bike Craft: Servis i njega bicikala”, a odmah iza tih vrata dočekat će te nasmiješeno lice glavnog i odgovornog u ovoj priči. Saša Lisec pokrenuo je posao u ljeto prošle godine, a ovih dana, zajedno s proljetnim temperaturama, krenula je i gužva u njegovoj radnji.

– Ovo je sezonski posao, počinje baš u ovo doba, u ožujku, a traje sve tamo do listopada – objašnjava nam Saša za početak druženja u mjestu na kojem se najbolje osjeća.

U nekim prošlim vremenima Goričani su ga možda znali kao jednog od organizatora Tour de Tura, instruktora u autoškoli, bio je nakon toga i profesionalni vozač, proputovao gotovo cijelu Europu, pa onda odlučio jedan volan zamijeniti drugim. Zapravo, odlučio se vratiti volanu bicikla, za kojim je proveo djetinjstvo, jureći po Gorici na svom BMX-u.

– Rekreativno sam trenirao boks i biciklizmom sam se počeo baviti kao nadopunom za boksačke treninge, da bi si pojačao kardiovaskularni sustav znajući da je biciklizam izvrstan za jačanje srca, krvnih žila i pluća. Kroz neko vrijeme, shvatio sam tu ljepotu slobode kretanja. Puno toga obiđeš, a još se i super osjećaš nakon što završi trening, kad udare dopamin i endorfin. I tako je krenulo… – vraća se Saša na početak svoje biciklističke avanture koja traje.

I nije se zaustavio samo na vožnji, jer brzo su se tu uključili i neki drugi afiniteti.

– Kako sam oduvijek volio šarafiti, počeo sam servise na svom biciklu raditi sam, a vrlo brzo su mi i frendovi počeli dovoziti svoje bicikle. Kroz sve to počeli su me zanimati svi ti industrijski standardi, pogotovo kod starih “specijalki”, u koje sam se zaljubio. U svemu tome jako mi je zanimljiva i važna povijest, način na koji je tehnologija napredovala, pa sam kupio alate i počeo restaurirati stare “specke”. Tu je krenuo prvi ozbiljan posao, krenulo se i nešto dodatno za kruh zarađivati – prepričava Lisec.

Kako su prijatelji polako počeli dovoziti i nove bicikle, Saša je učio nove standarde, kupovao nove alate…

– To radim i danas, i to konstantno. Ulažem u znanje, ali i u alate. S biciklima vam je isto kao u auto industriji. Svaki proizvođač štiti sebe, zbog “after salea”, odnosno post prodaje, pa svatko izmišlja vlastite standarde, tako da je tu jako puno specifičnih detalja na svakom biciklu – objašnjava Saša, koji nije baš odmah odlučio sam krenuti u biznis.

Umjesto toga, krenuo je drugim putem. Prošao je kroz nekoliko servisa za bicikle kao djelatnik, učio i od starog Fumića u Vlaškoj, u kultnoj radnji nekadašnjeg biciklističkog olimpijca, upoznao se sa svim fazama poslovanja, koračao prema odluci koja je realizirana u lipnju prošle godine.

– Na svakom od tih poslova nešto sam naučio. Kod majstora Fumića sam dobio uvid u pravo pravcato obrništvo, u sljedećoj firmi bavio sam se i marketingom, u onoj sljedećoj radio kao servisni savjetnik, pa kroz to skužio psihologiju biciklista, shvatio da ljudi vole svoj bicikl i da vole znati što se događa s njihovim biciklom, zašto je došlo do nekoga kvara i kako smo ga riješili – priča Lisec i nastavlja:

– Promatrajući sve skupa, vidio sam da u bike shopovima često dolazi do hoh pristupa klijentu nakon nekakvog pitanja, u smislu “pa kako ti to ne znaš..” A meni je logično da ne znamo svi sve. Ti si tu da prodaš svoju uslugu, da prodaš rješenje njegova problema. Pa zato i postojiš! Imajući to na umu, poželio sam otvoriti nešto svoje.

Poželio i otvorio. Baš onako kako je htio. Odradio je još i školovanje na Institutu za menadžment, smjestio se u malen, ali izrazito ugodan prostor i stvari postavio na svoj način.

– Zašto se “Bike Craft” tako zove? Po meni, to sugerira obrtništvo, artizanstvo, prirodan pristup radu. Zašto servis i njega bicikala? Time sam želio implicirati da volim bicikle, da volim ljudima rješavati probleme, a najviše volim reakciju klijenta kad dođe po bicikl i kaže “Isuse, što je ovo, novi bicikl?!” E, to volim!

Iako je bio prisutan tijekom cijelog razgovora, tu se negdje sjaj u očima još malo pojačao.

– Znate kako moderne mehaničare zezaju da su monteri, da na novim autima dijelove ne popravljaju nego mijenjaju? E, tako i je i u biciklizmu, dosta toga ne da se popravljati. I baš zato ja guštam u tim starim biciklima, jer oni daju važnost cerebralnoj aktivnosti. Ja moram upregnuti mozak da bi otkrio odnose snaga, osi, da bi shvatio gdje je problem i pronašao rješenje – strastveno opisuje Saša i nastavlja:

– Da ne bude zabune, volim ja i nove bicikle, tu isto guštam. Pa nema ništa ljepše od toga kad ti netko dođe s biciklom od deset tisuća eura, koji gore ima pogonsku grupu Campagnolo…

Campagnolo je, objasnio nam je i to, najstariji proizvođač komponenti za bicikle, prvenstveno kotača, mjenjača, pogonskih sklopova i kočnica. Otišli smo tom prilikom i u povijest, doznali ponešto o Tulliju Campagnolu, instituciji biciklizma i biciklističke industrije, a onda se ipak vratili u sadašnjost. U mjesec ožujak godine 2024., na početak nove biciklističke sezone.

– Otkad sam otvorio, uspio sam se dobro pozicionirati, barem za prvu godinu. Sad kad je opet granulo sunce, vidim da ima rezultata i od usmene predaje, i od ulaganja u marketing. Uložio sam u stranicu, u komunikaciju na društvenim mrežama, a u to ću i dalje ulagati. Uostalom, u marketingu kažu da si “od uložena dva dolara jedan sigurno bacio u vjetar, samo ne znaš koji”. To je strahovito bitno, jer ne znaš iz koje uličice će ti netko doći – kaže Saša i nastavlja:

– Ne stajem samo na ulaganju u edukaciju i alate. Naime, Bike Craft priča nije interesantna samo korisnicima, nego i proizvođačima. Da, oduvijek sam volio podržavati lokalnu proizvodnju, pa sam tako sad u razgovorima s dvije domaće firme koje se bave proizvodnjom bicikala i sportske opreme; Batronik Technology iz Lomnice, koja proizvodi baterije, gotove setove za nadogradnju bicikala u električne i same bicikle, te Chelichana iz Karlovca, koja se bavi proizvodnjom “custom” bicikala od titana i egzotičnih legura čelika. Uskoro će potencijalni kupac u Bike Craftu moći napraviti “bike fitting” i naručiti si bicikl po vlastitim preferencama, odnosno specifikacijama. Radim i na tome da u ponudi imam Seasucker Bike Racks, krovne nosače bicikala specifične po svojoj ekstra brzoj i ekstra lakoj montaži i demontaži.

Terminologija je to koju će bolje razumjeti biciklisti nego oni koji će to tek postati, ali razlike zapravo nema.

– Tko god dođe ovdje, u moju radnju, kakav god bicikl imao, ne radim nikakvu razliku. Popravljam, odnosno servisiram, gotovo sve; od najjeftinijih pa sve do najsofisticiranijih. Nerijetko se u servisu nađu komponente poput, recimo, Shimano Alfine i Nexus planetarnih mjenjača, koje su vlasnici, kako kažu, do sad vozili u Sloveniju ili Austriju na servis. Često održavam vrlo skupe natjecateljske kotače od karbona, proizvođača Campagnolo, Fulcrum, Roval, Zipp, DT Swiss… Ukratko, tu sam da riješim nečiji problem, kakav god on bio. Pristup mi je takav, dosta sam otvoren i prijateljski nastrojen, a ljudi to vole, taj topli pristup. Kad ti netko misli ostaviti novce, zauzvrat očekuje poštovanje, a ja to ljudima pokušavam i dati. Zamislio sam sve ovo kroz taj “boutique” pristup klijentu, a to se pokazuje dobrom odlukom. Ljudima ću uvijek rado objasniti kako se koristi bicikl, na koliko se bara pumpaju gume, koliko je važna kilaža vozača, kako se čisti lanac… Hrpa je tu detalja, a to se ljudima sviđa – dodaje.

I trajalo bi sve to skupa tko zna do kad – prošli smo u međuvremenu i sve vrste materijala od kojih se rade bicikli, koje su prednosti i mane titana i aluminija, doznali zašto bicikli od deset tisuća eura koštaju deset tisuća eura – da se nije trebalo vratiti poslu. I krenuti sređivati bicikle za novu velikogoričku biciklističku sezonu.

– Velika Gorica je po mnogo toga specifična sredina, pa je tako nekako i u biciklizmu. Tu prije svega mislim na povezanost sa Zagrebom, jer praktički svi gorički biciklisti vezani su uz zagrebačke klubove i zagrebačke terene. Kod nas zapravo ni nema kluba u pravom smislu – ističe Saša, pa nastavlja:

– Puno toga nam uvjetuje Europa. Moramo mijenjati određene standarde pristupa stvarima, htjeli mi to ili ne. U zadnjih petnaestak godina došlo je do ekspanzije biciklizma, u Europi, ali i u Hrvatskoj. U samoj Velikoj Gorici dosta toga je napravljeno posljednjih godina u tom smislu, vidimo da praktički sve nove ceste imaju i odvojen dio za bicikliste. I to je jako dobro, jer to nije samo pitanje kulture života, nego i sigurnosti. Treba nam sve to, treba nam i staza prema Čiču, i rekreativna zona… – smatra Saša.

A sve to treba nam i za biciklizam i za vožnju bicikla. A tu, ako niste znali, postoji bitna razlika.

– Vožnja bicikla je kad odeš do dućana, a biciklizam je sportska grana koja ima svoje specifičnosti. Treba znati disati, treba znati kakav bicikl voziš, za kakvu namjenu, treba znati i koje mišiće koristiti. Ti čak i tijekom vožnje možeš pozicijom sjedenja odlučiti hoćeš li koristiti, odnosno umarati, srce ili noge… – educirao nas je još malo Saša, pa sa smiješkom zaključio:

– Sve to se može naučiti kod mene u “Bike Craftu”!

Novi bicikl već je stizao na servis i njegu, sezona života na dva kotača se pošteno zahuktava…

 

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Đuka na liniji Šank – Teren – Šank! ‘Naručivali su mi kavu i tijekom utakmice…’

Jurica Kovačić zvani Đuka srednji je od trojice sinova Franje Kovačića zvanog Pevec. Najstariji brat Marko vodi Caffe VAR na Gradskom stadionu, u kojem radi i Jurica, istovremeno igrač Dugog Sela. Koje je u ponedjeljak gostovalo par metara od kafića…

Objavljeno

na

Objavio/la

Caffe VAR, kafić sa možda i najboljim imenom na svijetu, posebno je mjesto. S posebnim duhom, pravim nogometnim, jer s nogometom je isprepleten do maksimuma. Lociran na samo nekoliko metara od pomoćnog igrališta na Gradskom stadionu, onog koji je rezerviran isključivo za treninge prve momčadi, drukčiji ni ne može biti, ali ne prestaju poveznice na lokaciji. O ne, baš naprotiv…

Prije preuređenja, tadašnju “kolibicu” držao je Franjo Kovačić, u narodu poznatiji kao Pevec. Klupski ekonom od prvih dana, jedinstven po svim parametrima, fakin s brega, dobričina i veseljak, ponekad i psiholog igračima, sa specifičnim izričajem i oštrim jezikom. Takav kakav je, odgojio je sa suprugom Božicom trojicu sinova. Najstarijeg Marka, kapetana NK Bune, koji je preuzeo preuređeni, prošireni i puno funkcionalniji Caffe VAR, najmlađeg Luku, također igrača NK Bune, i srednjeg Juricu, koji je ovoga puta i tema našte priče.

Svježe oženjeni Jurica već dvije godine praktički svakodnevno radi kao konobar u kafiću kojeg vodi stariji brat, uredno skuha malu s toplim i igračima Gorice, prije ili nakon treninga. a nakon šihte juri na – trening. On je, priznat će to i preostala dvojica, najbolji nogometaš iz “dinastije Pevec”. Trenutačno je igrač Dugog Sela, igra jedinstveni treći rang hrvatskog nogometa, igra jako dobro, a ponekad i, pazite sad, dogovara utakmice!

A kad je već tako, zašto je ne bi dogovorio par metara od šanka za kojim je svaki dan? Pa da može skinuti pregaču, navući dres i kopačke pa zaigrati protiv ekipe kojoj inače kuha kavu…

– Da, ispalo je da sam ja dogovarao, malo su me i uzeli u đir u svlačionici što sam si doveo utakmicu u kafić, ali ovako ide priča. Nindža me nazvao i pitao hoćemo li odigrati prijateljsku utakmicu, budući da su tražili protivnika za dan nakon Rijeke. Odmah je to propalo jer smo mi u subotu i nedjelju trebali igrati dvije utakmice u Medulinu. Kako je otpala ta u subotu, zvao sam Nindžu nazad, pitao jel stoji i dalje ponuda, i pao je dogovor – prepričava Đuka, kako zovu Juricu Kovačića.

Kod Pršira i Kapulice se odmah osjeti da su klasa više…, prepričava Jurica iskustva s travnjaka… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Našao se tako i vlastitom zaslugom u neobičnoj situaciji. Na teren u kojega gleda svaki dan, na kojem je godinama i igrao u omladinskim kategorijama Gorice, istrčao je s brojem 17 na dresu Dugog Sela, a druge strane bili su Pršir, Kapulica, Blummel, Raspopović…

– Lijepo je bilo vratiti se. Da, možda i malo čudno, neobičan je osjećaj igrati tu, protiv ljudi koje viđaš svaki dan, ali baš mi je drago da smo organizirali tu utakmicu, malo odigrali… Dobro je to i za naše mlađe igrače, da osjete višu razinu nogometa, jer velika je to razlika. Pogotovo Pršir i Kapulica, oni baš odskaču, osjeti se da su kvaliteta više – vrti dojmove Jurica.

– Izgubili smo 4-0 na kraju, ali nije to bilo loše. Uvijek su za nas bolje ovakve utakmice nego nekakve protiv niželigaša. Najveća je razlika u tome što te ovdje protivnik kazni za neke pogreške koje u našem rangu prolaze bez posljedica, a kroz to se najbolje i uči.

Osim nogometa, na terenu je neizbježno bilo i zabave.

– Je, bilo je dobacivanja, pogotovo baš Pršir i Kapulica. Čak mi je Blummel naručio kavu u jednom trenutku, ha, ha… Ma bilo je baš dobro, uživao sam u svakom trenutku. Nije mi to bila obična utakmica, zezaš se tu i s protivničkim igračima, i trenerima. I ovi moju su me “ložili”, pričali u svlačionici da se zbog mene ne smiju osramotiti, kad sam si već organizirao utakmicu. Znaš već, klasično ruganje… – kroz smijeh priča Đuka.

Gledao ga je i dobro promatrao uz teren i sportski direktor Mario Brkljača. Prijelazni rok u samom je finišu…

– Ma kakvi, nemaju oni para za mene. Uostalom, morao bih burazu dati otkaz, a to ne ide tek tako, ha, ha.

A kad je s nogometom završilo, trebalo se vratiti u uobičajni film. Jer, kad je utakmica završila, Đuka se stigao otišurati, popiti kavu i – nazad na posao. Opet pregača, opet mala s toplim, a u to doba dana već i štošta drugo…

– Pa da, odmah sam išao u smjenu, ali nije mi to ništa neobično. Znalo se događati da bude ovdje i po cijeli dan, kad nema tko. Netko me zamjeni na dva sata, da odem na trening, i nazad na posao. Tako da nije problem – kaže srednji brat Kovačić.

Odrastao je na ovom stadionu, proveo ovdje trećinu života kao igrač svih kategorija prvo Radnika, a onda i HNK Gorice, i danas je stalno tu, a ispalo je da je nogomet ovdje posljednji put igrao u prvoj prvoligaškoj sezoni Gorice, kao igrač Kustošije.

– Počeo sam u Buni, na našem Wembleyu, još kao limač sam igrao za sve moguće selekcije, pa otišao u Udarnik na godinu dana i u mlađim pionirima došao u Goricu. Prošao sam sve selekcije, igrao za pionire, kadete, juniore i na kraju dvije i pol sezone za seniore. Igrao sam drugu ligu kod Ilije Lončarevića i Samira Toplaka, u početku sam čak i dosta igrao… – prisjeća se Đuka tih goričkih dana.

– Debitirao sam za prvu momčad kod Toplaka, u utakmici protiv Šibenika, a kod Ilije sam kao ofenzivni vezni završio na desnom beku! Hrvoje Jančetić u tom je trenutku bio jedini desni bek, ozljedio se i Ilija me pitao mogu li to pokriti. Rekao sam da mogu, dao mi je priliku, igrao sam dobro, čak me i zavolio, ali kad se Jana vratio, naravno da je on igrao. Budući da me Ilija vidio samo na toj poziciji, kasnije sam igrao puno manje i odlučio otići.

Za Udarnik je Đuka igrao i prije i poslije dugogodišnje ere na Gradskom stadionu

A otišao je tamo odakle je i došao. U jesen 2014. svoje je talente preselio na Udarnik.

– Nisam dugo ostao u Kurilovcu, nakon polusezone sam otišao u Maksimir, u treću ligu, bio sam tamo i kapetan, pa se dvije godine poslije opet vratio u Udarnik. Gorenc je bio predsjednik, Žica direktor, Udarnik je ušao u treću ligu… Nakon te sezone otišao sam u Kustošiju, u drugu ligu, odigrao top sezone pa otišao u Litvu. Damir Žutić i ja bili smo jednu polusezonu u Atlantasu iz Klapeide, nogometno je to bilo malo drukčije iskustvo, ali eto, imam i tu epizodu u inozemstvu – vrti fim Đuka.

Vratio se u Hrvatsku kroz tad vrlo ambiciozni Vinogradar, no sve je zaustavila tragedija.

– U Vinogradaru je bilo top, ostao bi tamo sto godina, ali sve se raspalo nakon što je umro predsjednik Rubinić. U utorak sam se s njim dogovorio produženje suradnje, da idemo dalje skupa, a subotu čovjek umre… I odmah je bilo jasno da se sve mijenja, pa su svi igrači otišli, uključujući i mene. Prvo u Petrinju, pa u Zagorec, a onda kratko i u Rudeš, gdje mi je trener bio Dinko Jeličić!

U prijevodu, i bivšem treneru danas kuha kavu. Što ti je život nogometaša…

– Prepoznao me odmah, čim je prvi put došao. Gledao me u čudu, pita ‘Što radiš ovdje?’, a ja rekoh ‘A radim…’, ha, ha… Lijepo smo popričali, Dinko je super lik – kaže Jurica.

Jurica Kovačić igrač je Dugog Sela od ljeta 2021. godine… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Zadnje dvije i pol godine Đuka je igrač Dugog Sela, u najboljim je nogometnim godinama, na ljeto će navršiti 30, a u svemu skupa uživa.

– Super mi je u Dugom Selu! Rijekost je vidjeti tako dobro organiziran klub u ovom rangu natjecanja, svakak čast ljudima koji sve to vode i drže sve pod kontrolom. Tu plaća ne kasni ni dan, ljudi imaju fan shop koji im donosi novac na ovoj razini, odmah uz klupski kafić, stadion je jako lijep, odemo i na pripreme… Za tu razinu, stvarno teško može biti bolje.

Dugoselska nogometna jesen nije bila posebno uspješna, Đuku i prijatelje čeka borba za ostanak, ali optimizam je na nivou.

– Malo smo podbacili jesenas, ali vjerujem da će sve završiti dobro. Već u prvih pet kola čeka nas puno važnih utakmica i ako bude pravi, već tu možemo riješiti puno toga. Imamo dobru momčad, ali dobra je i ovo liga. Ima jako dobrih momčadi, a dosta toga govore i kup utakmice. Nas je Lokomotiva u punom sastavu dobila 1-0, Karlovac je bio dobar protiv Osijeka… Šteta što tu mi nemamo neki klub, recimo Kurilovec, jer liga je pogotovo dobra za mlade igrače. Sljedeće sezone će četiri mlađa od 21 godine morati početi i završiti utakmicu… – zaključuje polako priču Đuka.

– Nogomet mislim igrati dokle god mogu! Igra mi se, dobro se osejećam, uživam u svemu tome i neću prestati sve dok ne budem morao…

I sve to što je iza njega, kao i sve što tek dolazi, postaje nevažno kad dođe ljeto. I kad krene Breška liga.

– O da, od toga nema ništa veće! Breška liga na vrhu, pa Olimpijske igre, pa svjetsko u nogometu, pa onda dalje… Bio sam lani najbolji strijelac, ali moja Kozjača još ni jednom nije uspjela osvojiti. Najbolji smo do sad bili četvrti, a ako to jednom uspijemo, mogu slobodno odmah okačiti kopačke o klin, ha, ha…

E, tu je morao doći kraj. Netko je povikao “konobar” tamo iz kuta, sa stola ispod dresa litavskog Atlantasa s brojem 19 i natpisom Kovačić, pa je diktafon mogao otići na “off”.

A Đuka za šank.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Turopoljski derbi usred Turske! Kad se nađu Klaf, Prela, Cico, Milka i Mario…

U istom terminu, na 30-ak kilometara udaljenosti, za nastavak sezone pripremaju se danski Vejle i mostarski Velež, pa se trenerima Ivanu Prelecu i Deanu Klafuriću učinilo zgodnim organizirati svoj prvi međusobni dvoboj ikad…

Objavljeno

na

Objavio/la

Nije ovih dana nogometno Turopolje u najboljem raspoloženju. Naš prvoligaš Gorica muči se na početku drugog dijela sezone, traže se načini kako se izvući iz loše serije, a nema ni niželigaša da nas malo razvedre, jer pripreme su u tom svijetu tek počele… I onda, usred cijelog tog sivila, lijepa turopoljska nogometna priča dođe iz – Turske!

U pokrajini Antalya, između svih ostalih, na 30-ak kilometara međusobne udaljenosti, svoje pripreme odrađuju danski prvoligaš Vejle i mostarski Velež. U prijevodu na turopoljski, u neposrednoj blizini svoj dio posla odrađuje čak šestero Velikogoričana! Pri čemu ćemo naslovne role dati dvojici…

Bilo je to u ljeto 2006. godine, tamo uz pomoćni teren stadiona tadašnjeg Radnika, kad je mladi trener Dean Klafurić, koji je malo prije toga završio igračku karijeru, došao ispratiti trening svoga sina Marka. Novi trener bio mu je jedan klinac mladolika lica, ali s nogometnom pričom koja sadrži sve što može sadržavati.

Ivan Prelec u tom je trenutku imao 19 godina, a iza sebe je imao više od deset godina odrastanja u Dinamovoj omladinskoj školi. To je razdoblje uključivalo i kapetansku traku u kadetskoj reprezentaciji, ali i teške ozljede zbog kojih je cijela ta bajka morala naprasno završiti. Igrao je Prela nogomet još neko vrijeme, ali već tad, sa samo 19, odredio je da želi biti trener.

– Tad smo se upoznali, došao je na jedan trening i krenuli smo razgovarati o nogometu… Vrlo brzo smo shvatili da imamo vrlo slične poglede na stvari, da se jako dobro razumijemo, i tu se krenula razvijati naša zajednička priča – prisjeća se danas, 17 i nešto godina poslije, Ivan Prelec.

– Ako me sjećanje ne vara, mislim da sam mu malo nakon toga bio i trener. Ja sam bio pomoćni trener prve momčadi Radnika, a on je došao kao igrač… – vrti po sjećanjima Dean Klafurić.

Prijateljstvo se vrlo brzo razvilo, pomagali su jedan drugome, razgovarali o milijun nogometnih tema, a putevi su im se spojili u omladinskoj školi Dinama. Svatko je imao svoju generaciju, svatko je radio svoj dio posla, ali ponovno su radili zajedno.

– U to vrijeme nije bilo pomoćnih trenera u mlađim kategorijama, pa sam ja njemu asistirao na njegovom godištu, a on meni na mom. I stalno smo, naravno, surađivali, savjetovali se – kaže Prelec.

U ljeto 2018. Klaf je preuzeo Goricu, na početku jedne posebne sezone, odradio pripreme i prvih pet kola, a onda je došao poziv iz Poljske. Romeo Jozak je trebao pomoćnika u Legiji i Klafurić je prihvatio poziv. Pa preporučio predsjedniku Gorice Nenadu Črnku da uzme Preleca za novog trenera. Črnko je prihvatio sugestiju, a Prela je odradio posao. Uveo je Goricu u prvu ligu, a odmah zatim otišao – za Klafom!

– Uvijek smo željeli raditi zajedno u seniorskom nogometu, a sad je otvorila prilika i nisam mogao to odbiti – objašnjavao je Prelec svoju odluku.

Nisu dugo potrajali u Legiji, nešto više od dva mjeseca, da bi nakog toga svatko krenuo svojim putem. Prelec je vodio Istru u HNL-u, jedno vrijeme i Dinamo II, a posljednje gotovo dvije godine trener je danskog Vejlea, a sa sobom je na sjever poveo i Damira Cicu Grlića, bivšeg igrača Radnika, Gorice te nekoliko čeških prvoligaša, kao i Marija Škrablina, kondicijskog trenera koji je prošao Goricu i Udarnik, za koji je i igrao, a bio je i na Cipru, i to s Deanom Klafurićem.

Klaf je nakon odlaska iz Poljske pokušao u Hrvatskom dragovoljcu, a onda i u ciparkom Ethnikosu, gdje je, uz svog stalnog suradnika Damira Milanovića, poznatijeg kao Milka, poveo i Škrablina. I ovoga puta, naravno, Milka je uz Klafa, a cijela ta ekipa okupila se ove subote na jednom od brojnih terena u Antalyji.

Kad su već tako blizu, kad su se već poklopili termini, bilo je šteta ne ispisati jednu crticu povijesti. Bio je, ovo, naime, prvi međusobni okršaj Klafurića i Preleca.

– Dok smo radili u Dinamu, znali smo igrati trening utakmice, moja generacija protiv njegove, ali na seniorskoj razini ovo je bilo prvi put da smo se sudarili. Kako je bilo? Ha, zanimljivo, jer ovo je situacija kad umjesto tenzija imaš prijateljska dobacivanja s jedne klupe na drugu – sa smiješkom priča Prelec.

I jedni i drugi u teškom su dijelu priprema, imali su dogovorene utakmice i za dan poslije, pa su obojica kombinirala momčadi. U svemu tome viđen je jako dobar nogomet, sadržajna utakmica, a pobjedu je na kraju, rezultatom 2-1, odnio Vejle. Poveo je Velež preko Haskića, preokrenuo Vejle s dva gola Jacobsena, ali obojici trenera rezultat je bio potpuno u drugom planu. Ako govorimo o dojmu, vidjelo se da je danska liga ipak na bitno višoj razini, što će potvrditi i podaci s Transfermarkta, koji procjenjuje da je Vejle duplo vrijedniji od Veleža…

– Utakmica je bila jako dobra za obojicu, dobili smo ono što smo željeli, a bilo je i lijepih akcija, golova… U svakom slučaju, utakmica koja je poslužila svrsi i pokazala nam gdje smo u ovom trenutku – prepričavao je dojmove Klaf.

Budući da svih ovih dana nisu uspjeli uloviti vremena da se vide, sjednu i popričaju, gorička ekipa to je učinila ovoga puta. Prela, Cico, Mario, Klaf i Milka, dvije tisuće kilometara daleko od kuće, imali su dovoljno vremena analizirati turopoljski derbi usred Antalyje, ali i proći sve druge teme…

– Da, malo smo se podružili, bilo je baš jako lijepo vidjeti se s dečkima. I zapravo je nevjerojatno da smo se nas petorica, razbacani na sve strane, uspjeli naći u Turskoj, vidjeti se, odigrati tu utakmicu… I stvarno mi je drago što smo je odigrali, jer sve su to moji prijatelji, dečki koje sam trenirao, ali i koji su mi bili asistenti. Zapravo, jedino Cicu nikad nisam trenirao, ali on mi je bio pomoćnik u Gorici, s Prelecom sam radio u Legiji, a sa Škrablinom na Cipru. Ali dobro, to je nekako i normalno, budući da sam najstariji u cijeloj toj ekipi – priča Klaf, koji se u Turskoj družio i sa susjedima.

– Tako to ide u životu, nas trojica živimo u Kurilovcu u krugu 300 metara, a nađemo se u Antalyji… – nasmiješio se još jedanput Klaf.

Bilo im je, eto, jako lijepo, a nama je jako lijepo vidjeti ih na okupu. Tamo daleko, u tuđini, na visokim nogometnim razinama. Uostalom, nikad ranije u Turopolju nismo imali trenera na nivou na kojem su Klaf i Prelec već godinama. A sad ih imamo dvojicu. Koji za sobom vuku još trojicu. A kad je tako, sve je moguće. Čak i turopoljski derbi usred Turske…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Drago Kolarec: ‘Moju Goricu već 50 godina gledam kroz objektiv svog fotoaparata’

Drago Kolarec (72), poznati velikogorički fotograf, iza sebe ima 50 godina karijere, od čega je ovih posljednjih 40 svoj gazda, na svome mjestu, na Galženici, u svojoj radnji VG Foto. U njegovom objektivu zapisana je cijela novija povijest grada

Objavljeno

na

Objavio/la

Svatko na svoju sredinu, mjesto u kojem živi, gleda nekim svojim očima, a on, junak naše priče, praktički cijeli život to čini – kroz objektiv. Drago Kolarec (72) i fotoaparat žive u skladnoj simbiozi već gotovo šest desetljeća, što ujedno znači i da je u filmu njegova aparata zapisana cijela povijest jednoga grada.

Grada koji mu je na izmaku 2023. godine odao počast najprestižnijom nagradom koju dodjeljuje. Povelja Grada za životno djelo, složit će se Goričani prilično unisono, otišla je u prave ruke. U ruke čovjeka koji je svakog Goričanina s malo dužim stažem u ovom gradu vjerojatno fotkao barem jednom u životu.

– Prije točno 50 godina počeo sam pratiti gradska događanja, prije točno 40 otvorio sam svoju fotografsku radnju, a radim i danas, iako sam u mirovini. Kroz sve te godine došao sam u doticaj s ogromnim brojem ljudi iz našega grada, jer fotografirao sam i djecu u vrtićima i školama, i sve manifestacije po gradu, u tim prvim godinama i polaganje kamena temeljaca za praktički sve starije zgrade u Gorici, pa onda još i vjenčanja, krštenja, sprovode… – vrti film gospon Drago dok sjedimo na kavi u neposrednoj blizini njegove radnje, čije ime Goričani jako dobro znaju: VG Foto.

Uspio je odvojiti malo vremena da nam ispriča svoju priču, ugurao je to između dvije obaveze, jer gazda Drago ne staje ni unatoč tome što je već zagazio u osmo desetljeće života. A opet, rado će se vratiti 62 godine unatrag, na početak priče.

– Rođen sam 1951. u Kravarskom, a u Veliku Goricu doselili smo se 1961. U trenutku kad smo došli, moja kuća bila je zadnja prije velikog, velikog polja. Prevedeno na današnji jezik, kod kružnog toka ispred Euroherca, točno na tom uglu. Tu je završavao grad – evocira uspomene Kolarec.

– Do moje kuće vodila je jedna blatnjava ulica, toliko blatnjava da smo postavljali veliko kamenje da bi se moglo doći do kuće. Zadnji stup struje bio je kod naše kuće, praktički na polju. Odmah pokraj kuće imali smo kokoši, svinje, krave… Nije bilo kuće koja to nije imala. Tu gdje je policija, pošta i Elektra, bila je šoderica koja se počela zatrpavati. U zimskom periodu tu su stariji dečki igrali hokej, i to cijelu zimu. Tad su zime bile malo drukčije nego danas, imalo se gdje igrati i bome je igrao hokej u Velikoj Gorici… Zgrada preko puta Elektre bila je prva izgrađena u Gorici. Bio sam, jasno, na otvorenju, sa svojim aparatom.

I tu je negdje, s tom prvom zgradom, krenula urbanizacija grada. Kad je u drugoj polovici 70-ih počela gradnja današnje Galženice, obitelj Kolarec morala je iseliti iz svoje kuće. Novi dom pronašli su u Bratstvu, a sin Drago imao je posebnu ideju u trenutku kad se gradila prva zgrada na Galženici.

– Odmah sam rekao da baš u toj zgradi, u blizini srušene kuće u kojoj sam odrastao, želim imati lokal. U tome sam i uspio, na istoj lokaciji smo svih ovih 40 godina. I, zanimljivo, nikad me nisu pitali kako je i zašto sve uopće počelo, kako sam postao fotograf… Evo, ispričat ću vam i tu priču – počeo je gospon Drago, pa nastavio:

– U to vrijeme Općina Velika Gorica imala je 3200 stanovnika, a osnovnu školu pohađali smo na tri lokacije, u današnjem Domu obrtnika, u Sveučilištu i iznad apoteke na Zagrebačkoj. Tek kasnije otvorila se prva eksperimentalna škola Antun Cvetković, a u prvoj generaciji bilo je 250 učenika. U svemu tome, normalno je bilo da se ide i na razne aktivnosti, a ja sam bio među naprednim kemičarima i u foto sekciji. Nisam u tom trenutku imao ni fotoaparat, bio je to skup sport, a mama je bila kućanica, tata radio u ZET-u… Međutim, zaljubio sam se u fotografiju, kupio prvi fotoaparat i tu više povratka nije bilo.

Na ulasku u tinejdžerske godine Drago je tako postao i ostao “onaj s fotićem oko vrata”. Potpuno navučen na novi hobi, učio je, čitao, proučavao… I lovio svoje prve kadrove.

– Naravno, upisao sam srednju fotografsku školu u Zagrebu, s tim da sam već u početku znao o fotografiji puno više nego društvo iz razreda. Uostalom, svoju prvu samostalnu izložbu imao sam već u drugom razredu srednje škole. Zvala se “Moje Turopolje” i obuhvaćala je sve što sam radio tih prvih nekoliko godina bavljenja fotografijom.

Nakon završetka škole, pa onda i odrađene vojske, Drago Kolerec započeo je svoju “pravu” fotografsku priču.

– Zaposlio sam se kod svog bivšeg šefa Mire Katića u Zagrebačkoj 47. Dok sam bio u školi, tamo sam odrađivao praksu, i sad sam se vratio, počeo raditi i tu je krenulo s intenzivnim praćanjem svih kulturno-umjetničkih, sportskih, vjerskih političkih… Svih mogućih događanja! Radio sam za Velikogorički list, za potrebe Muzeja, bilo me na svim stranama, i tako je to potrajalo deset godina – priča Kolarec.

Potrajalo je to, drugim riječima, do odluke koja je pokrenula tradiciju dugu 40 godina.

– Nakon toliko godina u statusu pomoćnika, 1983. sam otvorio svoj foto studio. Kad smo otvarali, bilo je to veliko gradilište, Galežnica se tek gradila. Imao sam 32 godine, nije bilo lako ni doći do kredita, ali želio sam biti svoj gazda… I evo, ove godine proslavili smo i 40. rođendan!
Vodi preciznu evidenciju o svakom smo zaposleniku, u kartoteci je fotografija svakog od njih, svi podaci, pa će lakoćom izbaciti podataka da je kod njega u ovih 40 godina radilo 60 ljudi. Svi odreda bili su njegovi učenici na praksi, svima njima prenosio je svoje znanje, a sam je i dalje bio na sve strane. Uključujući, recimo, i prvu liniju fronte u teškim ratnim godinama.

– Juraj Hrvačić kao novinar i ja kao fotograf i snimatelj svaki dan smo išli na Pokupsko. Godinu dana doslovno svaki dan. Napravili smo oko 300 priloga za HTV, obilazili vojnike i slali izvještaje… U početku ti nije svejedno, ali toliko smo puta to prošli da je na kraju ispadalo kao običan dan na poslu – prisjeća se Drago.

Svijet fotografije mijenjao se kroz sve godine dramatično i nepovratno, tehnologija je sve potpuno promijenila, no Drago Kolarec uvijek je “unutra”.

– U tim ranim danima fotografije su bile isključivo crno-bijele, još nije bilo ni kolora, razvijali smo filmove u tamnim komorama, kemikalije sam miješao sam, fotografije su se čekale po dva tri dana… Danas je to nešto sasvim drugo, sve je digitalizirano, fotografija može biti gotova za dvije minute, mobiteli su potpuno preuzeli stvar, a mi smo se na sve to morali prilagoditi. Evo, ljudi vjerojatno ni ne znaju da smo mi svojevremeno rukom, odnosno kistom, radili ono što danas radi Photoshop! – pamti Kolarec.

Danas, kaže, moraš biti informatičar ako želiš biti fotograf, nema to više veze s onim što je učio u svojim počecima, ali nema ni njegov grad puno veze s onim mjestašcem od 3200 ljudi.

– Sviđa mi se grad kakav je Gorica postala. Ovo je grad koji zadovoljava praktički sve potrebe, prometno sjajno pozicioniran, moderan. To se ne može ni uspoređivati s gradom koji sam zatekao kao dječak – ne dvoji Kolarec, koji je bio integralan dio grada u cijelom tom procesu, zato je i primio Povelju Grada.

– Već 50 godina slikam te dodjele, a sad je ispalo da drugi slikaju mene, ha, ha. A ja, da nisam bio dobitnik, bio bih u prvom redu, sa svojim aparatom. I radio svoj posao.

Nastavite čitati

Reporter 434 - 29.02.2024.

Facebook

Izdvojeno