Poveži se s nama

Vijesti

Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’

Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju

Objavljeno

Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.

– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.

Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.

– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.

Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.

– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.

Foto: cityportal.hr

S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU

Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.

– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.

Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.

– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa  starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.

U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI

Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.

– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.

U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.

– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.

‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’

Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.

– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.

Foto: Facebook/Velimir Šandor

Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.

-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.

U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.

– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.

‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’

Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove.  Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.

– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.

-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.

Vijesti

Ugostitelji mogu besplatno proširiti terase na javnim površinama

Uvjet je postojanje tehničkih i prostornih mogućnosti

Objavljeno

on

Grad Velika Gorica omogućio je proširenje gabarita postojećih terasa, kako bi olakšao poslovanje velikogoričkim ugostiteljima. Oni će sada lakše moći prilagoditi svoje terase epidemiološkim mjerama.

– Procjena oko mogućnosti proširenja svake pojedine terase do 50 posto od ugovorene, donosi se temeljem obilaska svake lokacije od strane djelatnika nadležnih gradskih upravnih odjela. Uvjet je postojanje tehničkih i prostornih mogućnosti, prema zahtjevu koji se podnosi Upravnom odjelu za komunalne djelatnosti i promet Grada Velike Gorice – poručili su iz Grada.

Za privremeno proširenje lokacija za postavu ugostiteljskih terasa neće se naplaćivati veća površina od ugovorene, a mjera proširenja istih primjenjivati će se do donošenja odluke Nacionalnog stožera o ukidanju epidemioloških mjera ograničavanja rada.

Nastavi čitati

Sport

Kad se nađemo na pola puta… Prijateljski remi za povratak nogometu

Nogometaši Gorice odigrali su 2-2 s Istrom 1961 na pomoćnom igralištu stadiona na Rujevici, u prvoj prijateljskoj utakmici nakon prekida sezone. Bilo je tu dobrih elemenata, vidi se ideja u igri, no trener Dambrauskas i sam priznajem: ‘Imamo još puno posla…’

Objavljeno

on

Pregovori i dogovori trajali su danima, potraga točnije, jer osnovni problem u organizaciji prijateljske utakmice između Gorice i Istre 1961 bio je – gdje igrati? I jednima i drugima daleko je bilo putovati u goste ovima drugima, pa je pao dogovor da se nađu na pola puta. U Rijeci.

Prva opcija bila je Orijentova Krimeja, ali nije stigla dozvola Stožera. Drugi prijedlog bila je Kantrida, ali ni to nije prošlo. I sve je završilo na “staroj Rujevici”, na terenu koji se uklopio u kompleks koji koristi HNK Rijeka, igralište na lokaciji na kojoj je nekad igrao niželigaš Lučki radnik, s kojim se svojevremeno nadmetao i naš Radnik, po trećeligaškim bespućima…

Igralište je uz more, pogled s tribina praktički puca na obližnje plaže, a to je ove srijede poslijepodne poslužilo kao idealna kulisa za povratak utakmicama nakon korone. Konačno! U subotu je odigrana ona trening utakmica na našem stadionu, ali ovo je bila prva “prava” prijateljska, s pravim protivnikom… Nema što, užitak je bio osjetiti se dijelom toga, dionikom povratka nogometa u svom punom smislu. Bilo je tu, naravno, sve potrebno za dezinfekcijske mjere, mjerila se i temperatura goričkoj delegaciji na ulasku u prostor stadiona, odiše sve oprezom, ali s tim valjda moramo naučiti živjeti. I neće nam tako nešto pokvariti jedno lijepo, povratničko nogometno poslijepodne.

Do Rijeke se ovoga puta putovalo starom cestom, počevši od Delnica, budući da je bura udarala punom snagom po toj posljednoj dionici autoceste. Ne toliko i u samom gradu, pa se nije obistinio strah da će uvjeti zbog vjetra biti praktički na rubu regularnosti. Dapače, čak je bilo i ugodno sjediti na tribinicama ovog simpatičnog nogometnog mjesta. Zatekli smo tu i drage ljude iz nogometa, Goričane na čelu Istre, trenera Ivana Preleca i pomoćnika mu Damira Grlića, nastavljaju dečku svoju bitku u Puli, a jasno je da im je najlakše dogovoriti prijateljsku s ljudima iz HNK Gorice…

I Prelec i Valdas Dambrauskas, litavski strateg na klupi Gorice, odlučili su predstaviti po dvije momčadi, u svakom poluvremenu po jednu, a dečki u crnim dresovima startali su ovako: Čović – Musa, Steenvoorden, Moro, Čabraja – Babec, Gadže – Dvorneković, Hamad, Golubickas – Ndiaye. I solidno je to izgledalo u prvom dijelu, povela je Gorica u 24. minuti golom Cherifa Ndiayea, nakon strašne asistenije Gojka Gadže, jednog od najvećih dobitnika vremena nakon korone, a nije to bilo i sve od lijepih šansi.

Još je dvaput Cherif Ndiaye bio u dobrim situacijama, jedna od njih spada i među stopostotne, a i općenito je Gorica lijepo gradila igru, smišljeno izlazila prema naprijed, branila se kompaktno, uz neke nove taktičke elemente koje je Dambrauskas donio. Ukupno gledajući, izgledalo je to prilično zadovoljavajuće.

Trener Valdas smjestio se na tribini, kako mi imao što bolji pogled na teren, no bio je sasvim dovoljno da igrači čuju njegove upute.

– C’mon, Cherif, that’s your ball! Go, Musa, go wide! – dovikivao je trener svojim igračima, a oni su pokušavali u hodu uloviti što više uputa.

Sasvim je jasno kako je prikazano u tom solidnom prvom poluvremenu bilo daleko od onoga što trener želi od ove momčadi, daleko od tražene forme, ali dobrih trenutaka, kvalitetnih elemenata u igri, svakako je bilo.

Slika zbivanja na terenu pomalo je izmijenila u drugom poluvremenu, kad je Prelec na teren poslao možda čak i kvalitetniju postavu od one iz prvog dijela, a za Goricu je igralo ovih 11 igrača: Išek – Spudić, Ćelić, Krizmanić, Kovačić – Kalik, Maloča – Periša, Maslowski, Golubickas – Mudrinski. Povećala je Gorica svoju prednost, golom Maksa Juraja Ćelića glavom u 62. minuti, nakon lijepog ubacivanja juniora Davida Kovačića, da bi nakon toga inicijativu preuzela Istra.

Jedna mala nepažnja Anthonyja Kalika 15-ak minuta prije kraja dovela je do smanjenja goričke prednost. Strijelac je bio Šime Gržan, rutinski je poslao loptu iza leđa golmana Išeka i vratio rezultatsku neizvjesnost. Šest minuta poslije, u 82. minuti, već je bilo 2-2. Gedeon Guzina, snažni napadač pulske momčadi, nakon prekida se najbolje snašao i čelom postavio konačan rezultat.

Točno 17 dana prije povratka HNL-a, nakon prve provjere ovakvog tipa, jasno je da trener Gorice ima viziju i ideje, no svjestan je i sam da mu treba još vremena da sve sjedne na svoje mjesto. Treba imati na umu da ovoga puta nije bilo Kahline, Jovčića, Lovrića, Čanađije, Suka i Špikića, važnih igrača, a neki od njih pojavit će se na terenu već u subotu, kad Gorica u novoj prijateljskoj provjeri gostuje kod Dinama u Maksimiru. Utakmica je na rasporedu u subotu u 18 sati.

Nastavi čitati

Sport

Postani rukometašica! Nova runda upisa u Udarnikovu školu rukometa

Ženski rukometni klub Udarnik ponovno trenira, a uz to i poziva nove članice. Traže se nove mlade rukometašice u dobi između osam i 14 godina, koje se upisuju u tri kategorije

Objavljeno

on

Sport se vratio, na opće veselje sportašica i sportaša, željnih druženja, treninga, natjecanja… Iz sportski neprirodnog okruženja dvorišta, stubišta ili dnevnih boravaka vratili su se na igrališta i u dvorane, a među takvima su i cure iz Udarnika. Čim su to nadležne službe dozvolile, vratile su se treninzima.

Trenirat će se na betonskom igralištu pokraj Gradske dvorane, ali i u samoj dvorani, a u klubu se nadaju da će nakon izlaska iz karantene dobiti i nove članice.

“UPISI U TIJEKU!!”, objavio je klub, uz kraći opis detalja.

Poziv se odnosi na djevojčice od osam do 14 godina, a nove mlade rukometašice upisivat će se u tri kategorije – djevojčice (2006./07. godište), mlađe djevojčice (2008./09. godište) i mini rukomet (2010. – 2012. godište). Bit će zanimljivo vidjeti koliko se djevojčica doista “zakačilo” na rukomet u ovom vremenu kad se uglavnom ostajalo doma. Ako nikako drukčije, preko snimki starih utakmica reprezentacije, Zagreba, Metkovića, Podravke…

Sve djevojčice koje se žele baviti sportom imaju tako priliku želju i ostvariti u jednom lijepo posloženom klubu, s obiteljskom atmosferom, s educiranim trenerima… Pomoći će možda i činjenica da su sve nove rukometašice u lipnju oslobođene plaćanja članarine!

Nastavi čitati

Reporter 393 - 21.05.2020.

Facebook

Izdvojeno