Poveži se s nama

Vijesti

Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’

Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju

Objavljeno

Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.

– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.

Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.

– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.

Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.

– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.

Foto: cityportal.hr

S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU

Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.

– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.

Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.

– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa  starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.

U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI

Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.

– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.

U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.

– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.

‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’

Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.

– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.

Foto: Facebook/Velimir Šandor

Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.

-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.

U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.

– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.

‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’

Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove.  Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.

– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.

-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.

Sport

I iz Gorice se može u reprezentaciju! Lovrić dobio Dalićev pretpoziv

Izbornik Zlatko Dalić je za prijateljsku utakmicu protiv Švicarske te oglede u Ligi nacija sa Švedskom i Francuskom pozvao 26 igrača, a napadač Gorice Kristijan Lovrić je među petoricom s pretpozivima. Velika je to čast za Lovrića, velika stvar za klub…

Objavljeno

on

Nikad se prije, u ovih 11 godina postojanja kluba, nije dogodilo da jedan igrač iz HNK Gorice završi u hrvatskoj A reprezentaciji. Međutim, od ovog ponedjeljka korak smo bliže prilici da se to promjeni… Kristijan Lovrić (24) nagrađen je za dobre igra na početku prvenstva, ali i u posljednje dvije sezone općenito, pretpozivom hrvatskog izbornika Zlatka Dalića.

– Naravno da sam počašćen i neizmjerno sretan što sam ušao u krug reprezentacije. Uvijek sam govorio da mi je to dječački san, jedan od crazloga zbog kojih sam i počeo igrati nogomet, i zaista je dobar osjećaj dočekati ovakav trenutak. Da, riječ je o pretpozivu, no i to smatram velikim priznanjem. Potpuno sam spreman i vrlo motiviran, bude li me izbornik trebao u ovoj akciji, tu sam! – rekao je Kristijan Lovrić.

Hrvatska reprezentacija u ovoj će akciji odigrati čak tri utakmice. U St. Gallenu će 7. listopada protivnik biti Švicarska, 11. listopada u Zagreb dolazi Švedska, a 14. listopada stiže Francuska, također u Zagreb. Uz Lovrića, pretpoziv su dobili i Lovre Kalinić, Mislav Oršić, Mile Škorić i Mijo Caktaš.

Osim Lovrića, poziv u reprezentaciju svoje zemlje dobio je i 20-godišnji litavski veznjak Paulius Golubickas. Popularni Golub, koji je završetak prošle i početak ove sezone propustio zbog puknuća vilice, dosad je već skupio sedam nastupa za reprezentaciju svoje zemlje, a sad će Litva igrati protiv Estonije (7. listopada) u prijateljskoj utakmici te protiv Bjelorusije (11. listopada) i Albanije (14. listopada) u Ligi nacija.

Nastavi čitati

Vijesti

Cityportal.hr više neće svakodnevno pisati o koronavirusu

Objavljeno

on

Redakcija Cityportala odlučila je prestati svakodnevno obavještavati o broju zaraženih koronavirusom. Smatramo kako se ovoj temi pridaje previše medijskog prostora zbog čega se u dijelu javnosti stvara panika te kako se time pridonosi stigmatizaciji oboljelih. Također, ukoliko budemo smatrali da je informacija vezana uz COVID-19 zaista važna za Velikogoričane, svakako ćemo ju objaviti.

Ne negiramo postojanje koronavirusa, nismo pristaše teorija zavjere, ali smatramo da je besmisleno svakodnevno objavljivati kako imamo nula, dva ili četiri zaražena. Vjerujemo kako se time ne pokazuje realna opasnost obolijevanja od ove bolesti, a potencira se život u strahu ili neizvjesnosti. Nadamo se kako ćemo svi zajedno ovako početi normalnije živjeti. Opasne bolesti i bolesni ljudi uvijek će, nažalost, postojati, no njima se trebaju baviti liječnici.

 

Nastavi čitati

Vijesti

Iz Gradske uprave poručuju: Sve aktivnosti Grada odvijaju se redovnom dinamikom

Objavljeno

on

Grad Velika Gorica, sve njegove ustanove i trgovačka društva normalno funkcioniraju u svim svojim segmentima, poručili su u ponedjeljak iz Gradske uprave. Također, jutros se održao kolegij kojemu su nazočili pročelnici, a vodili su ga zamjenici gradonačelnika Krešimir Ačkar i Ervin Kolarec, te su usuglašene procedure postupanja.

– Građani Velike Gorice mogu i dalje nesmetano ostvarivati sve što trebaju i svi projekti na razvoju grada neće stati nego se nastavljaju svojom dinamikom – poručili su iz ureda gradonačelnika.

Nastavi čitati

Reporter 396 - 27.08.2020.

Facebook

Izdvojeno