Povežite se s nama

Vijesti

Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’

Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju

Objavljeno

na

Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.

– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.

Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.

– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.

Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.

– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.

Foto: cityportal.hr

S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU

Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.

– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.

Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.

– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa  starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.

U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI

Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.

– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.

U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.

– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.

‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’

Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.

– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.

Foto: Facebook/Velimir Šandor

Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.

-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.

U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.

– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.

‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’

Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove.  Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.

– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.

-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.

Vijesti

Dio grada ostaje bez struje! Saznajte koje su ulice na popisu

Objavljeno

na

Objavio/la

U petak, 5. prosinca, dio Velike Gorice ostat će bez električne energije zbog planiranih radova na elektroenergetskoj mreži. Isključenje će trajati od 9 do 14 sati, a zahvatit će više ulica u Kurilovcu.

Bez struje će ostati ulica Ivana Gorana Kovačića od kućnog broja 2 do 48 te od 1 do 17a. Isključenje obuhvaća i ulice Ivana Mažuranića, Eugena Kumičića, Odrčićevu i Lederevu u cijelosti. Riječ je o radovima na postrojenjima distribucijske mreže koje provodi Terenska jedinica Velika Gorica s ciljem održavanja i unapređenja sustava.

Ako vremenski uvjeti budu nepovoljni, radovi će se odgoditi za novi termin. Građanima iz navedenih ulica preporučuje se da se unaprijed pripreme za višesatni prekid opskrbe.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

22 GODINE U KOLICIMA Pad s balkona u 7. mjesecu trudnoće Renati je obilježio život

Renata Celjak je osoba s invaliditetom, članica velikogoričkog Para atletskog kluba „Uspon“ i majka 22-godišnjeg Borne

Objavljeno

na

Ako vam se ikada učini da su vam potonule sve lađe, da su vaši problemi najveći i da vaš život nema smisla – pročitajte Renatinu životnu priču. 

Bila je na rubu  smrti. U visokom stupnju trudnoće, najvjerojatnije tijekom epileptičnog napada – 26-godišnja Renata Celjak iz Velike Gorice pala je s tri metra visokog balkona katnice u kojoj je živjela s tadašnjim suprugom.  

Okolnosti pada se ne sjeća, od šoka.  

Ona i njena obitelj, povodom današnjeg Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, pristali su ispričati kako su se tih dana nosili s teškom situacijom – i kako invaliditet utječe na cijelu obitelj. 

– U tom periodu ja sam bila trudnica u 7. mjesecu trudnoće i najvažnije mi je bilo da mi je dijete živo i zdravo. Nakon pada sam imala teška krvarenja i moja obitelj nije znala hoću li uopće preživjeti. Bio je to travanj 2003. godine. Hvala Bogu, preživjela sam, a iz bolnice sam prebačena u toplice. Tada sam bila druga trudnica u povijesti toplica koja je tamo bila na rehabilitaciji. Dva i pol mjeseca sam čekala na porod i prvo sam mislila da nećemo moći izgurati uopće trudnoću, ali hvala Bogu uspjela sam i rodila sina Bornu carskim rezom. Ništa mi nije bilo teško vezano uz brigu o djetetu, ne mogu reći da mi je bilo prelagano, ali ja sam si u glavi posložila ako ne za sebe, onda moram zbog njega živjeti, što mi je na psihičkoj bazi jako puno pomoglo, jer već nakon pada sam se morala suočiti s teškom viješću – da više ne mogu hodati… 

Ali, to nije bio jedini šok. Bornin otac nije se mogao nositi s novonastalom situacijom supruge paraplegičarke i zatražio je razvod. 

Ostala sam na neki način ovisna o pomoći moje obitelji. Uz epilepsiju, invaliditet, majčinstvo – nisam mogla sama. Podigli smo ga na noge, svi skupa, posebno sestra koja mi je jako puno pomogla. Borna sada ima 22 godine.

Renatina sestra je TV glumica i radijska voditeljica City radija Gianna Kotroman, koja je uz nju provela prve, najteže trenutke. 

Sestre Renata i Gianna

– Prvih 96 sati je bilo upitno hoće li Renata i Borna preživjeti. Prvo je operirana u traumatološkoj u Zagrebu i hitno prevezena na Rebro gdje je bila u posebnom koritu, za osobe koje imaju ozljede kralješnice. Znam da mi je iz njega pružila ruku, imala je krvarenja, išla joj je krv iz nosa, iz ušiju, iz usta. Ja sam joj stisnula tuku i tješila je da će  sve biti dobro. Tih 96 sati nitko nije spavao. Srećom…ipak molitvu netko čuje. Kad je došlo vrijeme za porod, ginekolozi su u Petrovoj stvarno pristupili u ovom posebnom slučaju jako stručno. Stigao nam je Born, a ja sam otkazala podstanarski stan i vratila se doma k mami da zajedno budemo uz nju. Znači baka Nada je tu odigrala jednu pravu lavovsku ulogu, puno je pomogla, jer sam ja radila. Nismo htjeli da bude zakinut za bilo što, i što se tiče društvenog života i šetnji u parku. Trudili smo se živjeti kao da se to nije dogodilo, a Renata je također bila čvrsta, stabilna osoba koja je tako svojom snagom volje uspjela prebroditi sve, uz našu pomoć. Kada je Borna imao maturalnu večer, išli smo nas troje zajedno, jako smo bliski, uvijek smo bili bliska obitelj, a ova cijela priča nas je sve još nekako očvrsnula. Moj pokojni brat trudio se biti očinska figura. Svi smo davali dio sebe – ispričala je Gianna, a njihova mama Nada, Bornina baka i dan danas na sjećanje o tim danima ne može pričati bez da je ne guše suze. 

Bilo je strašno. Osjećala sam se grozno jer sam bila bespomoćna kao majka čije dijete pati. Bojala sam se da li ću joj moći dovoljno pomoći… 

Život se okrene na neki način za 360 stupnjeva, sve se mijenja, od šetnji s bebom, odlaska kod liječnika, cijele svakodnevice, ispričala je Renata, no neugodnih situacija vezanih uz invaliditet – nije imala. 

Renata sa sinom na maturalnoj večeri

Ja osobno nisam imala neugodnih situacija, pogledi su znali biti, kad sam se znala voziti sama bez djeteta i moje sestre kroz Goricu, ali obično su to bila djeca koja su svoje roditelje pitala: Što se dogodilo ovoj teti? Žao mi je što u tim situacijama roditelji nisu ništa govorili ili objašnjavali, samo bi povukli radoznalo dijete za ruku. Možda bi bilo ljepše s par rečenica objasniti da je ta osoba ozlijedila leđa i da više ne može hodati…Svijetli primjer je recimo situacija kad je moj Borna još išao u vrtić. Došao je dečkić sa 4 godine u vrtić u invalidskim kolicima i ta sva djeca su se socijalizirala skupa s njim, pomagala su mu, da se dijete dobro osjeća u tom ambijentu. Ako me pitate za barijere u gradu – nisam imala problem s pristupom. To je u Velikoj Gorici dobro izregulirano. Idem sama do Doma zdravlja ili u šoping. Za veću kupovinu, prijevoz na atletska prvenstva, kino i slično u Zagreb recimo, na raspolaganju mi je kombi prijevoz zahvaljujući Gradu Velikoj Gorici. Među prvima smo uveli kombi za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, tako da to je veliki plus, jer možemo ga koristiti dva puta u tjednu za takve nekakve naše potrebe. To nam je svima jako dobro. 

Mali Borna odrastao je uz mamu u invalidskim kolicima, a zadirkivanje u školi nije ga zaobišlo. 

Sjećam se prvog roditeljskog sastanka u osnovnoj i srednjoj školi. Roditelji su bili u šoku kad su me vidjeli da ulazim u kolicima. Ispitivali su svoju djecu zašto je Bornina mama u kolicima. Bilo je zadirkivanja i ispitivanja jer im je to bilo nepoznato i čudno. Mislim da se Borna ipak dobro nosio s tim. 

Kako je i u mladosti bila atletičarka, bavljenje sportom Renati nije bilo strano, tako da je uključivanje 2009. godine u Para atletski klub “Uspon” Velika Gorica gdje je bacačica diska. 

Bavim se već dugi niz godina tim sportom, puno mi pomaže i općenito u socijalizaciji, prošli smo puno toga kroz sport, treninzi mi pomažu i u zdravstvenom odnosno fizičkom smislu. Ali i psihički, naravno. Recimo nisam imala problem s depresijom ili anksioznošću, kao što nažalost imaju mnoge osobe s invaliditetom jer se ne mogu nositi s takvim dijagnozama. Ali ja sam hvala Bogu, izvukla najbolje što sam mogla i drago mi je. 

Renata danas živi ispunjen život. Ima podršku obitelji i zajednice, podršku kluba. A kako sama priznaje – može otići gdje god želi. 

Mogu odlaziti u kafiće, mogu otići u kino, mogu otići u kazalište, svake godine imamo nagrade za sportaša Grada Velike Gorice za osobe sa invaliditetom, kad se dodjeljuju, onda smo i mi u sklopu toga. Mogu otići na koncerte, imamo pristup praktički svugdje gdje imaju pristup i osobe koje nemaju invaliditet. Tako da mogu stvarno otići svugdje, recimo danas mi se ide u Samobor, ja ću otići s nekim u auto, nije bitno k’o mi dođe od prijatelja, idemo u Samobor.  

Kada slušamo Renatu kako na priča, ne bismo rekli da joj kralježnicu drže pločice i vijci, da ima osteoporozu i početak skolioze, povremeno dekubitus, inkontinentna je, doživjela dva naknadna pada gdje je ozlijedila nogu i bedrenu kost. No, i dalje je pozitivna, a ispričala je i kako izgledaju liječnički pregledi – koji su nama ženama neophodni. 

Za ginekološki pregled mi u Gorici imamo ginekologinju kod koje imamo ginekološki stol koji je prilagođen osobama s invaliditetom. Ja sam osobno bila na otvorenju, mene su zvali da idem na otvorenje, ali uglavnom ništa posebno za razliku od vas zdravih žena i cura, osim što nema sa strane stranica da se mi možemo lakše popeti iz kolica na stol i sve ostalo je isto. Kod zubara sam baš nedavno bila, isto bez problema. Moja zubarica recimo ima stolicu koja se pomiče, a naslon se isto pomakne kao u autobusu.  

Bornina maturalna večer

Invaliditet je stanje s kojim se moraš pomiriti i iz toga izvući najbolje što možeš – poručila je Renata na kraju našeg razgovora, odgovarajući na pitanje kako se nositi s teškim dijagnozama koje mijenjaju život zauvijek. 

Neka moj primjer bude vodilja da se sve može, da nije lako ali da se može. Sve prvo treba posložiti u glavi. Mani je jako puno pomogao sport i onda kroz taj sport vidiš zapravo kakvih nas sve ima. Život ide dalje i na žalost moraš gurati, razmišljati pozitivno – koliko god i kada god možeš –  to je najvažnija stavka! 

Da život zaista nije siv, pokazuje Renatina volja i snaga, koja uz veliku podršku obitelji, svoj život boji toplim bojama. Ponavlja iznova da nema predaje, nema ne mogu.  

Da, neki dani znaju biti koma, ali – tko ih, zapravo nema? Sve je u prihvaćanju i gledanju – naprijed. 

Nastavite čitati

Vijesti

Klinci mandolinci spremili 70 paketa donacija za dječje vrtiće – među njima i 3 velikogorička

Goričkoj tvrtki stiglo čak 1.300 prijava!

Objavljeno

na

Obično se tijekom mjeseca prosinca pokreće lavina darivanja. Ipak je to mjesec darivanja, zajedništva i topline u srcima, a ove godine kroz jednu veliku donaciju, darove su dobili dječji vrtići – i to njih 70 na području cijele Hrvatske. 

Kad je velikogorička tvrtka “Klinci mandolinci d.o.o.” sa sjedištem u Poštanskoj ulici objavila poziv na primanje prijava za donacije – stiglo im je čak 1.300 prijava! 

-Naš se poslovni prostor prostire se na 500m2 , a inače se bavimo uvozom repromaterijala, ukrasa i dekoracija iz Kine. Imamo i vlastitu proizvodnju cvjetnih kutija-flowerboxova, i po tom pitanju vodeći na tržištu. Tu je i naš web shop velikogoricki-hrelic koji je s vremenom narastao na ozbiljan nivo. I tako, kako se širimo, ove godine smo odlučili darivati dječje vrtiće i udruge jer imamo prigodan program za njih. Kao tvrtka u jednoj godini smijemo imati donacija u vrijednosti oko 9.000 eura s PDV-om, pa smo objavili poziv za prijave za donacije. Odaziv je bio ogroman, a ovih dana smo krenuli s isporukama – ispričala nam je vlasnica Natalija Jakšić. 

Kako je rekla, to je bio pozitivan šok, tako da će iduće godine svakako krenuti ranije s akcijom koju planiraju za blagdane. No, po količini prijava i povratnim informacijama od prijavitelja, shvatili su da koliko u biti ustanovama koje rade s djecom nedostaje materijala. 

– Zato nam je bilo posebno drago što smo na ovaj način pomogli. Nadamo se da smo mogli obradovati mnoge dječje vrtiće a sljedeće godine krećemo ranije i sa puno većim donacijama. Posebno su nas lijepo primili u našim velikogoričkim vrtićima koji su dobili donaciju – Dječji vrtić Velika Gorica, Dječji vrtić Žirek i Područni vrtić u Podbrežnici. Pričali smo s ravnateljicama i vidjeli smo koliko im to znači, da mogu ostvariti s djecom razne kreativne sadržaje – dodala je Jakšić. 

Nastavite čitati

HOTNEWS

Crowned by Tradition – poculica u oku svakog putnika Zračne luke

Izložba Suvremena umjetnost pod krunom tradicije bit će postavljena u Zračnoj luci Franjo Tuđman do 9. siječnja.

Objavljeno

na

Na drugom katu novog terminala Zračne luke Franjo Tuđman, u prostoru odlazaka, danas je svečano otvorena izložba „Crowned by Tradition”, u organizaciji Turističke zajednice Velike Gorice i Grada Velike Gorice, uz suradnju i potporu Međunarodne zračne luke Zagreb. 

Izložba povezuje bogatu tradiciju Turopolja sa suvremenim umjetničkim izričajem, predstavljajući jedan od najprepoznatljivijih elemenata turopoljskog identiteta – poculicu, tradicijsko pokrivalo glave udanih žena Turopolja. 

Poculice su postavljene na žičanim skulpturama, koje je izradio velikogorički kipar Andrija Gašparuš, stvarajući jedinstven spoj tradicijskog i modernog, materijalnog i apstraktnog, prošlog i sadašnjeg. 

Nicolas Duthilleul, član Uprave Međunarodne zračne luke Zagreb, ističe da izložba pokazuje kako i putnički terminal može biti mjesto susreta tradicije i suvremenosti, nudeći putnicima jedinstveni doživljaj.  

-Ponosni smo na dobru i dugogodišnju suradnju s Gradom Velika Gorica i Turističkom zajednicom Velike Gorice, koji su za nas važna lokalna zajednica i partneri. Zagrebačka zračna luka predstavlja platformu za razvoj kontinentalnog turizma, stoga nas raduje da će brojni posjetitelji, koji dolaze u Veliku Goricu, imati priliku uživati u ovoj izložbi. Također nas veseli što se izložba otvara uoči Dana grada Velike Gorice, koji se obilježava 13. prosinca, stoga ovom prigodom unaprijed čestitamo – naglasio je Duthilleul. 

Osim toga, izložba izvrstan primjer sinergije između gospodarskog, kulturnog i turističkog sektora, nastale s ciljem očuvanja i suvremene prezentacije lokalne tradicije – rekla je direktorica Turističke zajednice Grada Velike Gorice Maja Toth. 

 -Velika Gorica je grad bogate povijesti i tradicije, a kroz ovakve projekte želimo pokazati kako se ona može kreativno povezati sa suvremenim umjetničkim izričajem. U zajedničkom djelovanju prepoznaje se važnost baštine kao temelja identiteta, ali i kao inspiracije za nove, kreativne iskorake – dodala je Toth. 

Inače, Poculica se u Turopolju pojavljuje davno, iako ne postoje pouzdani podaci o vremenu njezina nastanka. Između 1930-ih i 1950-ih godina koristila se isključivo u svadbenim obredima, dok je ranije bila dio svakodnevnog oglavlja udanih žena iz plemenitaških obitelji. 

-Poculica je stoljećima bila znak statusa i pripadnosti, a danas je dragocjeni dio naše materijalne i nematerijalne baštine. Drago nam je da kroz ovu izložbu dobila suvremeni umjetnički okvir i priliku da se predstavi široj javnosti iz Hrvatske i inozemstva. Na taj način turisti svojim dolaskom u Hrvatsku imaju priliku vidjeti bogatstvo tradicijske baštine ne samo Turopolja, već i cijele Hrvatske – poručila je ravnateljica Muzeja Turopolja Margareta Biškupić Čurla. 

Tijekom vremena poculica se mijenjala u načinu izrade i ukrašavanja – od jednostavnih verzija izrađenih od domaćeg platna do bogato ukrašenih primjeraka s vezom, čipkom, perlicama od puhanog stakla, trakama i ručno izrađenim ukrasima. 

Za potrebe izložbe sedam tradicijskih poculica iz svoje arhive, izrađenih u sklopu projekata očuvanja rukotvorina i tradicijskog veza, ustupilo je Kulturno-umjetničko društvo „Čiče” iz Novog Čiča.  

Izložba „Crowned by Tradition” bit će postavljena u Zračnoj luci Franjo Tuđman do 9. siječnja 2026., nakon čega će biti dostupna javnosti u Centru za posjetitelje Velike Gorice, gdje će nastaviti živjeti kao dio kulturne i turističke priče o Turopolju. 

Nastavite čitati

Sport

Hvala, Kapetane! Ikona Turopoljca Mislav Čunčić završio karijeru – šepajući…

S navršenih 38 godina, umoran od problema s ozljedom, kapetan Turopoljca iz Kuča Mislav Čunčić odlučio je okončati svoju igračku karijeru. U svom selu je počeo, otišao do druge lige, pa se vratio kući za kraj… Legenda!

Objavljeno

na

Objavio/la

Kad je 12. listopada, s kapetanskom trakom na ruci, poveo svoje suigrače iz NK Turopoljca iz Kuča u okršaj s rivalima iz Bestovja, Mislav Čunčić vjerojatno nije baš računao da upravo kreće u svoju posljednju utakmicu u karijeri. Navršio je već 38, naravno da se kraj ove priče bližio, a za to da baš Bestovje ostane zadnja utakmica u karijeri pobrinula se – ozljeda.

– Mučila me tetiva, zato nisam odigrao ovih zadnjih utakmica jeseni, ali ta ozljeda je i glavni razlog što nije još malo potrajalo. Boli me već gotovo dvije godine, stalno to vučem, doslovno šepam, i to je presudilo da odsviram kraj karijere. Čekam treće dijete, bit će puno obaveza doma, to je svakako isto jedan od razloga, ali poznajući sebe, igrao bih ja još malo da nije tih bolova… Evo, već me zovu i u veterane, ali morao sam i to zasad odbiti, treba mi sad najmanje šest mjeseci odmora od bilo kakvog oblika nogometa – javio se kratko Mislav, uz dogovor da ćemo uz ugodnu nogometnu kavu ovih dana proći sve detalje jedne romantične nogometne priče legende kučkog nogometa.

Uostalom, za prvu ruku je sve jako lijepo rečeno u objavi kojom se NK Turopoljac oprostio od svoje ikone, kapetana i vođe. S devet odigranih utakmica ove jeseni Čunčić je dogurao do ukupno 123 nastupa za klub iz svoga sela, koji ga neće baš u potpunosti izgubiti.

“Nakon četiri godine, 123 utakmice i mnogo lijepih trenutaka, vrijeme je da se naš Mimi oprosti od aktivnog igranja u dresu NK Turopoljca, ali ne i od nas!”, stoji na početku objave iz kluba koju prenosimo u cijelosti.

“Mislav Čunčić Čuna, rođen 13. svibnja 1987., svoj nogometni put započeo je još kao dječak u Turopoljcu, a kao kadeta Turopoljca put ga je odveo u tadašnji Radnik. Život ga je vodio kroz NK Lučko u drugoj ligi, godine je proveo u NK Zagorcu iz Krapine, u međuvremenu je igrao u NK Udarniku, a onda se opet vratio u Zagorec iz Krapine, prije nego što je stigao doma u naš Turopoljac.

Kroz sve te godine, Mislav nije bio samo igrač. Bio je primjer. Bio je onaj koji primi mladog igrača pod svoje, koji donese mir kad ga treba, ali i onu glasnu energiju kad ekipa treba poguranac. Bio je kapetan kakvog svaki klub poželi pouzdan, iskren, srčan i uvijek sto posto posvećen.

Ali, najveće životne utakmice nisu one na travnjaku.

Mimi je postao suprug, otac dvoje prekrasnih sinova, a iduće godine dobiva i svoju najljepšu novu titulu, postaje otac po treći put. I nema ljepše “mirovine” od one koju obilježi obitelj, radost i novi počeci. Veliko hvala upućujemo njegovoj Tei, ženi koja je bila njegov vjetar u leđa, najveća podrška, motivacija i tiha snaga koja ga je pratila.

Uprava NK Turopoljca i njegovi suigrači uručili su mu mali znak pažnje, ali koliko god se trudili teško je jednim poklonom zahvaliti na svemu što je Mimi dao našem klubu. Dao nam je srce. Dao nam je veselje. Dao nam je ponos.

Dragi naš Mimi, nadamo se da ćeš i dalje biti uz nas kad god možeš na utakmicama, druženjima. Naš klub je tvoja kuća i tako će uvijek ostati. A sa sinovima koji rastu, ne brini, mi u Turopoljcu već računamo na novu generaciju Čunčića! Nogomet ti je u obitelji osiguran za barem sljedećih dvadesetak godina.

Hvala ti na svakoj utakmici, na svakom treningu, na svakoj minuti odigranoj u zelenom dresu, po našoj procjeni odigrao si cca 11.000 minuta. Bome, nije zajebancija u tvojim godinama. Šalimo se, Mimi, neka si nam živ i zdrav, već si krenuo, a sad ćeš malo morati pojačati trčanje za svojim mališanima.

Toliko od nas, ukratko, i još jednom: Hvala, Kapetane!”

Zanimljiva karijera, dobra nogometna priča, koju će biti zadovoljstvo ispričati.

Nastavite čitati

Reporter 455 - 17.11.2025.

Facebook

Izdvojeno