Vijesti
Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’
Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju
Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.
– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.
Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.
– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.
Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.
– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.
Foto: cityportal.hr
S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU
Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.
– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.
Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.
– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.
U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI
Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.
– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.
U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.
– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.
‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’
Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.
– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.
Foto: Facebook/Velimir Šandor
Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.
-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.
U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.
– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.
‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’
Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove. Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.
– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.
-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.
Sport
Pančo abdicirao! Završio uspješnu eru u Samoboru, a Mraclin traži trenera…
Marko Pancirov više nije trener Samobora, nakon više od dvije godine završio je ovu epizodu svog nogometnog puta, a objava koja će zainteresirati mnoge klubove stigla je u noćnim satima
Sport
Bračićeva HVIDR-a: ‘Spavao sam s peharom! A sad sanjam Kutiju s goričkim haklerima…’
Osvajanje HVIDRA-e mi je jedan od najljepših trenutaka u životu!, kaže Damir Bračić, čovjek koji je okupio momčad pod nazivom “Taxi Bračić”, prve goričke ekipe nakon 1997. koja je osvojila ovaj prestižni turnir
Piše: Matko Mihaljević
Dojmovi nakon još jedne HVIDRA-e sliježu se i dalje. Prvi put u više od tri desetljeća dugoj povijesti ovog goričkog malonogometnog turnira osvajač je “Taxi Bračić”, a prvi put u ovom tisućljeću turnir je osvojila ekipa sastavljena isključivo od domaćih, goričkih haklera.
Najpoznatiji svjetski taksist sigurno je i dalje legendarni Robert De Niro, ali ako pričamo o najpoznatijem taksistu Turopolja, onda je to nakon ovog trofeja bez ikakve konkurencije Damir Bračić (50). Dobri duh našeg kraja i malonogometnih terena, nakon godina i godina pokušaja konačno je digao trofej u “Bakariću” i, kako kaže, to mu je jedan od najljepših trenutaka u životu.
Jeste li vjerovali prije početka turnira da možete do kraja?
– Iskreno, jesam. Čak smo u nekoliko navrata i pričali o tome. Ima ova ekipa već iskustva osvajanja, govorio sam o tome ranije, a i prošlogodišnje osvojeno treće mjesto na HVIDR-I dalo nam je za pravo vjerovati. Moram reći kako sam ja osobno ovaj naslov posvetio svom pokojnom ocu, koji je preminuo prije devet godina. Puno mi to znači, jedan od najljepših trenutaka u životu svakako.
Otkud mali nogomet uopće u vašem životu?
– Počeo sam kao sponzor prije osam godina. Prvi turnir je bila popularna “Humanitarka” i to smo odmah osvojili, početak iz snova. Imao sam tada u momčadi eminentna imena, uglavnom su to bili igrači koji su igrali za Big Bang; Anton Gaši, Damir Čibarić, Mario Švigir, Dino Bartoluci…
Ekipa koja je ove godine osvojila HVIDR-u već je dugo na okupu. Tko je sve igrao?
– Ma to su moji Galacticosi. Najdraža su mi, a i najbolja ekipa do sad. Ne samo zbog rezultata, već i zbog toga što su prava klapa i izvan terena. Moram reći da je ova ekipa I prije ovog osvojila neke turnire kao što su: Jaska, Pisarovina ili Vrbovsko…
Igrači koji su igrali na ovogodišnjoj HVIDR-i su: Fran Vujnović, Filip Turkalj, Luka Sedlaček, Mijo Šarić (zbog ozljede ovaj put kao moralna podrška) Dominik Smolković, Toni Borovac, Filip Harambašić, Domagoj Matić, Mato Barišić, Marko Preradović, Nikola Lovrić, Ante Banić, golman David Petar Buđak i voditelj ekipe Antonio Ćosić, inače igrač koji nije igrao zbog ozljede, ali odradio je vrhunski trenerski posao.
Kako je izgledao put do finala?
– Bili smo nositelji tako da nam je to malo olakšalo posao jer smo krenuli od šesnaestine finala, padali su redom: Oštri Ćošak, Kos-prijevoz i Agrad-projekt. U polufinalu smo dobili Pizza Factory, a u finalu Slane Srdele. Iako smo protiv Agrada u četvrtfinalu slavili s visokih 5:0 mislim da će se svi složiti da je to bila najteža utakmica. Da Buđak, jedan od mojih Galacticosa, nije branio kao Casillas u najboljim danima, možda i ne bismo pobijedili. Zahvaljujući njemu, dobili smo tako uvjerljivo. Inače, Agrad je ove zime odigrao 50-ak utakmica i upisao samo pet poraza, tako da ova pobjeda ima zaista posebnu težinu.
Koliko su navijači pomogli u osvajanju ovog trofeja?
– Puno. Bez lažne skromnosti tvrdim da smo imali najbrojnije i najglasnije navijače koji su nam itekako pomogli u ostvarenju cilja. Tribine su najbolji pokazatelj da smo prava gorička klapa, svi do jednog.
Je li bilo suza? Kako ste slavili?
– Bilo je više smijeha nego suza. Slavilo se skoro do zore, najprije kod Jure uz najbolju klopu, a onda i u obližnjem Visionu uz dobru kapljicu. Moram priznati da nakon proslave nisam uspio ni doći do krevete, zaspao sam u automobilu poput bebe, u društvu najdražeg “suvozača” te noći, našeg pehara. Nogomet se igra na dva poluvremena, ali koliko god ga volim, ipak mi je treće poluvrijeme najdraže. Ako me razumijete…
Na koliko turnira ste sudjelovali dosad? Zaradi li se nešto?
– Nikad me nije zanimao novac, ovo radim iz čiste ljubavi i do sad sam pod imenom “Taxi Bračić” s različitim ekipama sudjelovao na pedesetak turnira, a broj naslova je dvoznamenkast, tako da sam i s rezultatima jako zadovoljan. Očito imam nos za igrače, iako nikad sam nisam ozbiljno igrao.
Kako to funkcionira unutar vaše male sportske zajednice na turnirima?
– Ma najbitnije je da uvijek vlada dobra atmosfera, bilo da smo u našoj Velikoj Gorici ili negdje izvan grada. Ako putujemo na turnir, ja vozim dečke, ali u odluke na terenu se ne miješam, igrači to ipak rade bolje od mene. Ja sam tu prvenstveno podrška u svakom pogledu i naravno najveći navijač. Ipak, nisam baš skroz sam u ovoj priči. Moja sestra Ivana je zadužena za to da dresovi budu čisti. Zauzvrat ja pričuvam svog dragog nećaka Bornu s vremena na vrijeme. Kompenzacija, mora tako – smije se Bračić.
Kakvi su daljnji planovi?
– Nema odmora. Već ovaj vikend čeka nas u subotu najprije turnir u Vrbovskom, a onda u nedjelju cjelodnevni turnir u Pisarovini.
Imate li neki nedosanjani san s ovom ekipom?
– Imam. Kutija šibica! Za sad je to još uvijek san, ali vjerujem da ćemo napraviti da bude stvarnost. Zaista vjerujem da ću s ovom ekipom jednom osvojiti i legendarnu Kutiju!
Severinin tjelohranitelj kao “čuvar taksija”
Popularni “Taxi Bračić” vozi već 11 godina, a u živopisnom poslu poput ovoga uvijek bude i živopisnih doživljaja.
– Stvarno sam se svega nagledao. Recimo, prije nekoliko godina vozio sam neke Engleze iz Zagreba u Novalju. Bili su jako glasni cijelim putem i to sam još nekako tolerirao, no kad su krenuli povraćati po autu, protestirajući da neće platiti vožnju i štetu, prekipjelo mi je. Kako je na putu s nama bio moj prijatelj Mići Kuzmanović, inače stric našeg rukometnog reprezentativca Dominika Kuzmanovića i bivši tjelohranitelj Severine, ali i, ključno za priču, legendarni taekwandoaški as. Dovoljno je bilo da samo pogleda dečke. Da skratim, svi su bez pogovora platili štetu… Naravno, ima tu i puno lijepih trenutaka. Sve u svemu, volim svoj posao.
Osvojio nagradu i poseban dres, a izgubio – malo kose…
Uz Damira Bračića bili su i Dominik Smolković, kapetan i najbolji igrač turnira, ali i Toni Borovac, koji je bio i inicijator ovog malonogometnog druženja.
– Dojmovi su se sad već slegli, ali osjećaj je i dalje fenomenalan. Ponosan sam na nagradu za najboljeg igrača, ali naravno da sam najsretniji zbog cijele ekipe i činjenice da smo osvojili turnir u svome gradu. Stvarno je bilo lijepo, a meni se čini da mi je nakon svadbe s mojom Korinom krenulo na svim poljima. Dobro, izgubio sam malo kose, ali to tako ide s muževima – sa smiješkom kaže Smolković, koji je osvojio potpisan dres Osasune još jednog Goričana, našeg reprezentativca Ante Budimira.
Na pitanje je li im draži veliki ili mali nogomet, odgovori se razlikuju.
– Veliki nogomet je ipak broj jedan – kaže Smolković, a Borovac, prekaljeni dribler iz Porinove, ima drukčiji stav:
– Ma sve je to super, ali za mene je mali nogomet broj jedan…
HOTNEWS
BAČIĆ U GORICI: Velika Gorica će sigurno iskoristiti priuštivo stanovanje, poduzetnička zona Kušanec starta u proljeće
Ministar i gradonačelnik sa svojim suradnicima obišli obitelji Dereta, Sambolek i Otrok, kojima su izgrađene zamjenske obiteljske kuće.
Potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Branko Bačić, danas je bio u radnom posjetu Velikoj Gorici gdje je s gradonačelnikom Krešimirom Ačkarom i suradnicima, razgovarao o osiguravanju priuštivog stanovanja velikogoričkom obiteljima.
Naime, Novi Zakon o prostornom uređenju predvidio je odlične mogućnosti za priuštivo stanovanje koje će Velika Gorica sigurno iskoristiti.
Foto: Sanjin Vrbanus
-Prije nepune tri godine smo prvi puta došli u Veliku Goricu kada mi je gradonačelnik rekao o ideji da se HNS-ov kamp gradi u Velikoj Gorici i sada svjedočimo već realizaciji tog projekta. To govori o sposobnosti Gradske uprave. Danas smo razgovarali o jednom vrlo važnom projektu za gospodarski razvoj ovoga kraja, a to je poduzetnička zona Kušanec sviše od 50 tisuća kvadrata, preko pet hektara, čija je vrijednost 31 milijun eura, koju ćemo najkasnije do travnja mjeseca darovati Gradu – najavio je ministar i dodao kako je također tema sastanka bila priuštivo stanovanje.
Foto: Sanjin Vrbanus
-Zakon o prostornom uređenju će omogućiti ovdje u gradu u jednom vrlo kratkom periodu, izgradnju nove stambene jedinice po priuštivoj cijeni i za prodaju, ali i za najam našim sugrađanima koji ne mogu te iste stambene jedinice kupiti. I prije smo u svim projektima s Gradom bili brzi u realizaciji – istaknuo je Bačić.
Naime, za to u obzir može doći nekoliko lokacija, no najizglednija je u Kurilovcu, s obzirom da udovoljava svim uvjetima od blizine škole, vrtića, prometnice i ostale infrastrukture – najavio je gradonačelnik Ačkar.
Foto: Sanjin Vrbanus
-Gdje će Velika Gorica na najbolji mogući način implementirati i pokazati sve benefite novoga Zakona koji će omogućiti priuštivo stanovanje mladim obiteljima na vrlo atraktivnim lokacijama u našemu gradu, a što će se realizirati puno brže nego ranije, a krajnji korisnici će dobiti jeftiniju i povoljniju nekretninu na području grada. Dodatno će grad unaprijediti i poslovna zona Kušanec, i to zbog financijskih uvjeta koje će oni donijeti gradu, poboljšanja komunalne infrastrukture, ali i kvalitete života svakog našeg sugrađana – istaknuo je Ačkar i zahvalio ministru Bačiću kao i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću, u ime svih Velikogoričanki i Velikogoričana.
Foto: Sanjin Vrbanus
Dodajmo kako su svi objekti koji su bili u obnovi na području grada sada završeni, a ministar i gradonačelnik sa svojim suradnicima ujedno su i obišli obitelji s područja grada kojima su izgrađene zamjenske obiteljske kuće.
Riječ je o obitelji Sambolek u Kučama, koja je u listopadu dobila zamjensku kuće od 55m², obitelji Dereta u Buševcu kojoj je u prosincu završena zamjenska kuća od 70 m², te obitelji Otrok u Ogulincu koja je u zamjenskoj kući od 55 m² od svibnja prošle godine.
Foto: Sanjin Vrbanus
-Sada se osjećam sretno, jer je prije u kontejneru bilo katastrofa – prisjetila se Suzana Sambolek, i pokazala unutrašnjost obiteljske kuće u kojoj su, kako je rekla, uvjeti idealni.
– Dvije godine se je gradila kuća na mjestu stare koja je stradala u potresu. Prije pet godina je bilo strašno. Vlaži dole, kondenzacija, ne može se normalno kuhati jer se para kondenzira. Ali dobro. Nek’ smo zdravi i preživjeli ste. Sada nam je super – ispričala je Suzana, a u istoj situaciji dok su čekali dovršetak izgradnje zamjenskih kuća bili su i Derete u Buševcu i Otroki u Ogulincu.
Foto: Sanjin Vrbanus
Sada zaista imaju komforne uvjete stanovanja.
– Poznato je da smo grad mladih i grad obitelji i sigurno nam je jedan od prioriteta, nakon sto smo omogućili besplatne vrtiće i besplatan javni prijevoz, priuštiti mladim obiteljima adekvatno i prihvatljivo stanovanje – dodao je gradonačelnik.
FOTO galerija:
Foto: Sanjin Vrbanus
-
Sportprije 5 danaBivši igrač Gorice: ‘Prao sam automobile i raznosio pizze, a sad igram prvu ligu!’
-
Sportprije 5 danaTaxi Bračić pobjednik 33. Kupa HVIDR-a, Dominik Smolković najbolji igrač, David Buđak najbolji vratar
-
Sportprije 4 danaDo pobjede u pet minuta: Debi za pamćenje, dva brza komada i jedna ozljeda
-
Sportprije 4 danaPovratak u Vukovinu, drugi dio: Klepac opet čuva mreža Jelačića!