Vijesti
Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’
Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju
Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.
– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.
Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.
– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.
Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.
– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.
Foto: cityportal.hr
S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU
Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.
– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.
Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.
– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.
U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI
Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.
– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.
U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.
– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.
‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’
Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.
– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.
Foto: Facebook/Velimir Šandor
Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.
-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.
U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.
– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.
‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’
Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove. Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.
– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.
-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.
Najave
Naučite sve trikove svog pametnog telefona – besplatna radionica za početnike i neiskusne
Kako joj i ime kaže, radionica će vam pomoći da imate mobitel u malom prstu.
Vijesti
FOTO Novi ukrasi u gradu! Pogledajte kako su gorički školarci uredili grad za Uskrs
Umjesto novih, podarili su novi dizajn starim pisanicama.
Velika Gorica od jutros miriše na Uskrs. U Parku dr. Franje Tuđmana predstavljeno je 15 velikih uskrsnih pisanica koje su, u sklopu projekta Grada Velike Gorice, oslikala djeca iz lokalnih osnovnih škola.
Umjesto kupnje novih ukrasa, Grad je odlučio obnoviti postojeće, a kistove su u ruke uzeli učenici iz Mičevca, Novog Čiča, Bukevja, Veleševca te škola Jurja Habdelića i Eugena Kumičića.
Radove je obišao i gradonačelnik Krešimir Ačkar, zahvalivši djeci i učiteljima na trudu i idejama koje su uljepšale grad.
“Draga djeco i učiteljice, hvala vam što što ste svojim idejama, bojama i trudom pokazali koliko malo mašte može uljepšati svijet oko nas. Hvala svima koji ste se odazvali ovoj lijepoj inicijativi i pomogli da ovog Uskrsa naše zelene površine zasjaju u najljepšim bojama”, rekao je gradonačelnik.
Nakon današnjeg predstavljanja, pisanice se sele na svoje stalne blagdanske lokacije. Svih 15 radova bit će raspoređeno po javnim zelenim površinama diljem grada.
Moja županija
Počinje utrka za ovogodišnju “Ružu”! Otvorene prijave za najvažniju turističku nagradu u županiji
Natječaj traje do 24. travnja, a biraju se najbolji projekti, ljudi i ideje koji su obilježili proteklu godinu u turizmu.
Turistički djelatnici, iznajmljivači, organizatori događanja i svi koji razvijaju turističku ponudu imaju nešto manje od mjesec dana za prijavu na ovogodišnje izdanje nagrade „Ruža Zagrebačke županije“. Prijave su otvorene do 24. travnja, a u fokusu su rezultati ostvareni tijekom posljednjih godinu dana.
Riječ je o četvrtom izdanju nagrade koja je u međuvremenu postala jedno od ključnih priznanja u županijskom turizmu. Cilj joj je izdvojiti one koji podižu kvalitetu ponude, bilo kroz konkretne projekte, nove ideje ili svakodnevni rad s gostima.
Natjecanje je podijeljeno u osam kategorija, a raspon je širok, od održivih i inovativnih projekata, preko eno-gastro ponude i smještaja, pa sve do digitalnih rješenja i manifestacija. Osim projekata i tvrtki, priznanja idu i pojedincima koji se ističu profesionalnošću u turizmu.
“Ruža Zagrebačke županije od samog početka prije četiri godine, osmišljena je kao projekt koji se više od same nagrade, ona je platforma koja prepoznaje i slavi ljude, projekte koji našu cijelu županiju čine atraktivnijom turističkom destinacijom. Četvrto izdanje donosi osvježeni vizualni identitet nadahnut bogatom tradicijom našeg kraja, a istovremeno simbolizira suvremeni duh inovacija koji želimo promicati, stoga pozivam sve dionike turističkog sektora, od ugostitelja, iznajmljivača, vodiča, digitalnih kreatora, organizatora događanja, da se prijave i pokažu što sve naša županija može ponuditi”, istaknula je Direktorica turističke zajednice Ivana Alilović.
Ovogodišnje izdanje donosi i promjene u vizualnom identitetu. Inspiracija dolazi iz tradicionalnih motiva Turopolja, a svaka kategorija ima svoju boju, što bi trebalo olakšati prepoznatljivost i dodatno istaknuti raznolikost ponude.
Pravo prijave imaju i fizičke i pravne osobe iz javnog i privatnog sektora, uz uvjet da su projekti provedeni na području županije u proteklih godinu dana. O najboljima će odlučivati peteročlano neovisno povjerenstvo, a vrednovat će se kvaliteta izvedbe, originalnost i konkretni rezultati.
Sve informacije možete pronaći ovdje.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.
HOTNEWS
Lumidea i UčiLab grade svakodnevicu u kojoj djeca razvijaju znanje, vještine i samopouzdanje
U brzorastućem velikogoričkom kvartu usred građevinskog zamaha te u jednom od najperspektivnijih gradskih područja, niknula je jedna malena obrazovna ustanova s velikim potencijalom.
Lucija, Ana, Matea i Petra učiteljice su razredne nastave i čine stručan vodeći kadar u ovoj goričkoj odgojno-obrazovnoj priči.
Kako to obično i bude među ženama, sve je krenulo jednom uobičajenom nedjeljnom kavom koja se naposlijetku pretvorila u lijepu poslovnu priču.
Lumidea – prostor rane komunikacije, dječjeg razvoja i podrške roditeljstvu
Lucija je začetnica cjelokupne ideje o Lumidei, da ona kao takva postane prostor rane komunikacije, dječjeg razvoja i podrške roditeljstvu u ovim izazovnim vremenima te da prati dijete od najranijih koraka pa sve do školskih klupa. Zato s ponosom može za sebe reći da je njen Baby Signs ® centar prvi centar takve vrste ne samo u Velikoj Gorici, već i u Hrvatskoj. Program kao takav osmislile su psihologinje dr. Linda Acredolo i dr. Susan Goodwyn na temelju dugogodišnjeg istraživanja te je prvi znanstveno utemljen program ove vrste u svijetu. Skromna i nadasve simpatična Lucija govori o Baby signs ® metodi kao načinu na koji se potiče rana komunikacija između roditelja i beba pomoću jednostavnih znakova koje djeca mogu koristiti prije nego što progovore. Kao majka troje djece i sama se u svom privatnom životu uvjerila koliko je ova metoda olakšala njenu komunikaciju s djecom kojoj je to omogućilo da izraze svoje potrebe, smanje frustraciju zbog nemogućnosti razumijevanja te im potaknulo razvoj govora.
Magistra primarnog obrazovanja sa smjerom engleskoj jezika, certificirani Baby Signs ® instruktor te vlasnica licence za BS Hrvatska i sveučilišni specijalist Prava djece sa specijalizacijom u području mentalnog zdravlja – svim tim titulama Lucija se može itekako ponositi, a osim Baby Signs ® tečaja, nudi i tečaj engleskog jezika za djecu predškolske dobi te pripremu za predškolarce koja je već krenula s radom.
UčiLab omogućuje učenicima ‘da u opuštenoj atmosferi pišu domaću zadaću i ponavljaju gradivo za pisane i usmene provjere znanja’
Ljubav prema poučavanju gradim kroz više od deset godina u radu s najmlađima, u početcima kao učiteljica engleskog jezika, radeći s bebama i djecom od 3 mjeseca do 12 godina. S vremenom sam shvatila da djeca najbolje uče u opuštenom okruženju i kada im je zabavno – kad jezik postane igra. Također, kao roditelj uvidjela sam koliko je izazovno pronaći kvalitetan, opušten i razvojno primjeren program engleskog jezika za malu djecu i tada se rodila ideja o „Little English“. – rekla nam je.
A dok je Lucija predstavljala svoj dio djelatnosti, iza fotoobjektiva smješkale su se dvije učiteljice, Lucijine kolegice i prijateljice – Matea i Petra. Njihova ideja u UčiLabu spominjala se dulje vrijeme, no nije izašla na svjetlo dana do one sudbonosne kave.
Lucija nam je rekla da otvara svoj Lumidea centar i da ima nekoliko slobodnih termina u svom poslovnom prostoru kroz radni tjedan i vikend za popuniti te nas pitala da razmislimo jesmo li otvorene za kakav oblik suradnje. Nismo morale dugo razmišljati, kroz smijeh nam kažu djevojke: Pogledale smo se i sve smo znale.
Kako su obje učiteljice, a Petra i majka dvoje školaraca, svjesne su današnjih izazova s kojima se susreću učenici, ali i roditelji. Sve je više djece iz područja razredne nastave na instrukcijama, kažu nam. U ovo moderno doba djeca većinu vremena provode pred ekranima što svakako utječe na njihovu koncentraciju i pažnju, kako u školi tako i kod kuće. Sve je više roditelja koji traže dodatnu pomoć u učenju za svoju djecu. Tu nastupa UčiLab u kojem pružamo podršku i djeci i roditeljima. Omogućujemo učenicima koji dolaze k nama da u opuštenoj atmosferi pišu domaću zadaću i ponavljaju gradivo za pisane i usmene provjere znanja. Naglasak je na radu u manjim skupinama, kako bi se učiteljice mogle i individualno posvetiti djeci i njihovim potrebama. „Mjesto gdje nestaju sve školske brige“, slogan je kojim se vodimo, a svakako smatramo, poučene vlastitim iskustvom i radu s djecom, da je redovito pisanje domaćih zadaća, barem od 1.do 4. razreda, osnovni preduvjet za znanje i uspjeh, ali i za usvajanje osnovnih radnih navika.
Petra kao majka dvoje djece dodaje kako je i u njenom slučaju vrlo teško kada roditelj sam pokušava napraviti nešto s djecom. Kroz smijeh nam kaže da iako je i sama učiteljica, njena joj djeca vrlo često znaju reći da „ona ne zna dobro riješiti zadatak“ ili da „njihova učiteljica to nije objasnila na taj način i da to sigurno nije tako kako ona kaže“.
Vrlo često nam roditelji dolaze na informacije sa sličnim pričama, a jako puno njih upisuje djecu u produženi boravak, što zbog posla i radnog vremena, ali i zbog atmosfere u školi u kojoj će djeca uglavnom odraditi domaće zadaće na koje bi se kod kuće teško „natjerali“, dodaje Matea. Kada se pisanje domaće zadaće i učenje odvija uz kontinuiranu podršku i aktivno praćenje učitelja, djeca su suradljiva i pokazuju interes. Nema distraktora poput TV-a i mobitela kao kod kuće i dugoročno se počnu osjećati bolje i uspješnije kada i sami uvide da njihov kontinuirani rad i trud pokazuje rezultate.
Ljubav kao motivacija
Kako bi se djeca u UčiLabu osjećala ugodno i zadovoljno, svaki dan će imati na raspolaganju osvježavajući prirodni napitak i zdravi „snack“, a slobodno će vrijeme nakon učenja i pisanja domaćih zadaća moći iskoristiti na kreativan način. Obje magistre primarnog obrazovanja, s dugogodišnjim iskustvom rada u jednoj velikogoričkoj školi uvjerene su da će roditelji prepoznati dobrobiti UčiLaba. Kada ih pitamo što ih motivira da i nakon škole rade sa školarcima, jednoglasno kažu – ljubav. Ljubav prema djeci nas pokreće, kao i želja da današnjim generacijama, pred kojima stoji jako puno izazova, olakšamo ovo đačko doba koje bi zaista trebalo biti najljepše, a ne najstresnije. Djevojke u pripremi imaju i brojne radionice kojima će moći pristupiti roditelji i djeca, no ne žele još otkriti sve detalje. Nešto mora biti i iznenađenje, kažu nam.
Kako se razgovor s djevojkama iz UčiLaba primicao kraju, pažnju nam je privukla zanimljiva radionica još jedne učiteljice i kolegice iz Lumidee – Ane. Oprema malih znanstvenika, eksperimentalni pribor, a ponajviše smijeh djece orio se prostorijom dok su emitirali erupciju vulkana.
Voditeljica Tinker Labs centra u Velikoj Gorici, vođena vlastitim roditeljskim iskustvom i željom da djeci omogući kvalitetno, poticajno i kreativno okruženje za učenje, posvetila se radu s najmlađima kroz inovativne edukacijske programe. Tinker Labs je edukativni centar koji kroz STEAM radionice potiče dječju znatiželju, kreativnost i istraživački duh. Programi su namijenjeni djeci od 3 do 14 godina i temelje se na učenju kroz igru, eksperimente i praktičan rad u manjim skupinama, uz individualizirani pristup svakom djetetu, kaže nam vesela i simpatična učiteljica Ana.
Osmijeh na dječjim licima nakon razgovora s ovim mladim učiteljicama govorio je više od 1000 riječi. Želimo im puno sreće u njihovom radu, a sve zainteresirane roditelje pozivamo da se jave na kontakt mail: [email protected], [email protected], [email protected] te prijave svoje dijete što prije na željeni program. Grupe se popunjavaju iz dana u dan i zato s prijavom svakako ne čekajte predugo.
Njihov rad možete pratiti i na sljedećim linkovima: UčiLab, Tinker Labs i Lumidea.
Foto: Perica Marina
-
Gospodarstvoprije 5 danaOtvoren natječaj za male poduzetnike – dijeli se 50.000 eura za društveno korisne ideje
-
Gospodarstvoprije 6 danaNezaposlenost u Velikoj Gorici i dalje pada, jedno zanimanje se posebno izdavaja po potražnji
-
Vijestiprije 3 danaNaselja oko Velike Gorice bez struje početkom tjedna – provjerite jeste li među njima
-
Crna kronikaprije 5 danaVIDEO Pokušaj provale u Velikoj Buni! Provalnik razvaljivao vrata dok je žena bila u kući, sve je zabilježila kamerom