Povežite se s nama

Vijesti

Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’

Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju

Objavljeno

na

Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.

– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.

Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.

– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.

Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.

– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.

Foto: cityportal.hr

S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU

Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.

– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.

Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.

– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa  starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.

U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI

Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.

– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.

U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.

– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.

‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’

Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.

– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.

Foto: Facebook/Velimir Šandor

Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.

-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.

U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.

– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.

‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’

Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove.  Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.

– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.

-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.

Vijesti

Pozor, vinogradari! Prijavite zapuštene vinograde zbog opasne bolesti

Podaci će poslužiti Ministarstvu poljoprivrede za planiranje kontrolnih mjera i mogući sufinancirani postupak krčenja zaraženih površina.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Gorica.hr

Vlasnici vinograda i zemljišta gdje su nekad rasli vinogradi na području Velike Gorice imaju rok do 12. ožujka 2026. da prijave svoje parcele Odsjeku za poljoprivredu i ruralni razvoj. Cilj je spriječiti širenje zlatne žutice vinove loze, karantenske bolesti koja ozbiljno ugrožava vinograde u EU.

Vlasnici trebaju dostaviti podatke o zapuštenim i potencijalno zaraženim vinogradima, kategorizirajući ih prema stupnju zapuštenosti. Kategorija 1 odnosi se na zemljišta koja se još mogu lako vratiti u proizvodnju, dok kategorije 2 i 3 označavaju parcele obrasle niskim ili višegodišnjim raslinjem i šikarama. Podaci će poslužiti Ministarstvu poljoprivrede za planiranje kontrolnih mjera i mogući sufinancirani postupak krčenja zaraženih površina.

Zlatna žutica vinove loze prenosi se zaraženim sadnim materijalom i američkim cvrčkom te uzrokuje brzo propadanje trsova i smanjenje prinosa. Vinogradari su zakonski obvezni odmah prijaviti sve sumnjive simptome fitosanitarnim inspektorima ili Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu. Prijava se može izvršiti osobno na adresi Šetalište Franje Lučića 15, telefonom na 01 6269-947 ili mailom na [email protected] , a svi potrebni obrasci nalaze se ovdje.

Nastavite čitati

Sport

Spektakl se bliži: Kurilovečka invazija na Maksimir, telefoni gore, dresovi se traže…

Ostala su još četiri dana do najveće utakmice u povijesti kluba s Udarnika, ogleda s Dinamom u Maksimiru (srijeda, 18 sati), pa nije lako fokusirati se na Gaj Mače u nedjelju. Oko kluba vlada prava euforija u svakom smislu…

Objavljeno

na

Objavio/la

Veliki izazov čeka nogometaše Kurilovca ove nedjelje, na otvaranju proljetnog dijela sezone Kurilovčani će na teško gostovanje kod Gaj Mača, bit će jako važno uloviti ta prva tri boda, uhvatiti zalet za prvenstveno proljeće…

Tako bi nekako, u nekim drugim okolnostima, išla najava utakmice čiji je početak zakazan za nedjelju u 11.30 sati. Ovako, u ovim okolnostima, sretnim i prekrasnim okolnostima, za Gaj Mače u ovom trenutku realno nikoga nije briga! I, da stvar bude još bolja, nikoga nije briga što nikoga nije briga.

Naime, čuli ste već možda za taj detalj, tri dana poslije Kurilovec igra protiv Dinama na Maksimiru u četvrtfinalu Kupa Hrvatske. Drugim riječima, Kurilovec tri dana poslije igra daleko najveću i najvažniju utakmicu u gotovo osam desetljeća svoga postojanja. I zato, koga briga za Gaj Mače…

Doduše, rivali iz Zagorja dali su sve od sebe da preuzmu što važniju ulogu, budući da su odbili prebaciti utakmicu s nedjelje na subotu, možda i petak, čime bi omogućili Kurilovčanima da se što bolje pripreme za povijesni ogled u srijedu. Nešto slično dogodilo se i uoči utakmice protiv Istre 1961 u osmini finala, tad je Dinamo iz Odranskog Obreža odbio napraviti ustupak i pomaknuti utakmicu, pa se pokazalo nevažnim. Neka tako bude i ovoga puta.

– Računaju ljudi valjda da ćemo mi nešto kombinirati, da ćemo štedjeti neke igrače, pa da će na račun toga možda lakše doći do bodova… Neka im bude, mi ćemo svakako dati sve od sebe da do bodova dođemo mi – kaže trener Senad Harambašić, jedan od ljudi iz kluba čiji telefoni ovih dana hoće izgorjeti od poziva.

– Svjesni smo što nas čeka, kakva nas utakmica čeka, ali opet mi je nevjerojatno da je sve ovo izazvalo toliki interes. Evo, baš sam nekidan slao 23 dresa na razne adrese po cijeloj Europi, svi zovu, žele barem na taj način biti dio ove priče…

“Akcija Maksimir” na Udarniku je i službeno započela već prvog dana priprema za proljetni dio sezone, još tamo sredinom siječnja.

– Jako smo motivirani da se što bolje pripreme, jer ovo je ipak malo drukčiji pripremni period. Naravno da svi razmišljamo o toj utakmici protiv Dinama, jer to je jedna od utakmica zbog kojih smo svi mi i počeli igrati nogomet – govorio je tih dana Luka Sedlaček uime svlačionice.

Nimalo u skladu s veličinom i važnošću događaja koji je pred njima, Kurilovčani su najveći dio priprema odradili na komadiću terena s umjetnom travom, često i u kombinaciji s pionirima ili prstićima, koji su bili na drugoj polovici terena, ali motivacija je od početka maksimalno prisutna. Motivacija i zajebancija.

– Evo, ovako će te Hoxha slomiti, ha, ha… – govori jedan igrač drugome nakon što ga na treningu prođe driblingom.

– Je, je, ajde tako uđi Mišiću kad si frajer – govori drugi igrač svome suigraču nakon malo jačeg duela na treningu.

I tako dalje, i tako dalje. Dinamo je u mislima svaki dan, u svakom trenutku, pristupan u svakom razgovoru. Posla tu ima i mentalni trener Zlatko Olić, smišlja čovjek kako igrače malo spustiti na zemlju, kako ih pripremiti za sve ono što ih čeka kad zakorače u maksimirske odaje, kad uđu u svlačionice, kad izađu na teren… Pomaže u tome i trener Harambašić, ima i on svoje metode, ali tu euforijicu koja neprestano tinja zapravo je nemoguće ugasiti. Iako, nije ni cilj potpuno je ugasiti, samo je obuzdati, staviti u nekakve okvire.

A to nije nimalo jednostavno u situaciji poput ove. Naime, “akcija Maksimir” daleko je šira i obuhvatnija od samoga terena, proteže se u sve segmente klupskog djelovanja, a to se mora osjetiti na svakom koraku. Ulaznice se prodaju kao lude, papirić je to koji s približavanjem utakmice za povijest dobiva težinu zlatne poluge, pri čemu sve govori da će ih, koliko god ih bude, biti premalo.

– U Dinamu su postupili zaista gospodski. U prvoj varijanti trebali smo dobiti 500 ulaznica za naše navijače, da bi naknadno da brojka bila povećana na 900 komada. I sve su planule, imamo još možda par komada. Srećom, postoji i opcija da se ulaznice kupe i na blagajnama u Maksimiru na dan utakmice, tako da vjerujemo da ćemo imati zaista ozbiljnu podršku u hramu hrvatskog nogometa – izvještava Zdenko Sovina, jedan od ljudi koji su u klubu “oduvijek”, a ovu će utakmicu pamtiti zauvijek.

Dali su Kurilovčani sve od sebe, u suradnji s Alpasom izradili su i posebnu ediciju dresa za ovu utakmicu. Na poleđini su mali grbovi Kurilovca i Dinama, tu je i datum odigravanja utakmice, a svatko može ispisati i vlastito ime ili prezime iznad željenog broja. Zainteresiranih ima jako puno, jer dosad je već prodano debelo iznad 300 dresova?! A nije isključeno da će ih u ovih par dana do utakmice biti prodano još, što će pomoći i skromnom klupskom budžetu.

Kurilovečka invazija na Maksimir bit će tako i više nego ozbiljna. Zasad su osigurana četiri autobusa za navijače, jako puno ljudi prema istoku Zagreba krenut će automobilima i nedvojbeno je da će južna maksimirska tribina biti jako lijepo popunjena. Ljudi iz kluba i njihovi gosti smjestit će se u loži “Kaptol”, koja je u kompletu dodijeljena Kurilovčanima, a svi oni pamtit će ovaj dan iz svih mogućih perspektiva.

Oni koji ne budu mogli biti tamo, svi koji će propustiti utakmicu za povijest, dobit će uvid u nju u danima koji će slijediti, jer najavljeno je i snimanje čak dva dokumentarna filma o ovom događaju za pamćenje.

– Sve skupa na trenutke zna biti naporno, ali prije svega uživamo u trenutku – kažu iz kluba.

Svi koji su zaduženi za “popratne sadržaje” svoj će dio posla odrađivati sve do prvog sučeva zvižduka, a onda će doći red samo na igrače. Neće, nažalost, među njima biti Mije Šarića, koji je završio na operaciji koljena, a izvan kadra su i oporavljenici Đevad Selman i Elijah Chikwado. Oni će žaliti, možda na trenutke i patiti zbog toga, ali bit će tu, uz svoje suigrače, koji su imali sve osim idealnog pripremnog razdoblja. Prva i jedina utakmica na pripremama na prirodnoj travi odigrana je protiv Dugog Sela, ali ovdje će ionako svi detalji i problemi biti zaboravljeni onog trenutka kad lopta krene s centra.

Senad Harambašić će tamo uz klupu pozdraviti svog starog znanca Marija Kovačevića, s kojim se već susretao u svojoj karijeri. Još tamo 2009. godine, pa onda i dvije, tri godine poslije, Kova je bio trener Strmeca iz Bedenice, a Senad je i tad vodio svoj Kurilovec. Ovoga puta ogled dvojice trenera dogodit će se u nešto drukčijim okolnostima, na velikoj pozornici, pred televizijskim kamerama, ali svejedno će Kurilovčani tražiti svoju šansu. Može im malo pomoći i Gorica, koja će tri dana ranije također gostovati na Maksimiru, ne bi bilo loše da Goričani što više namuče Dinamo i tako ih energetski potroše za Kurilovec, koji će u Maksimir doći s planom.

– Dečkima ne moram puno toga govoriti, znaju oni sve živo. I koga od Dinamovih igrača bole leđa, i tko nije dovoljno spreman, i tko bi mogao igrati… Naravno da mi imamo svoj plan, sportski je nadati se i vjerovati da su i čuda moguća, pa ćemo vidjeti… – kaže trener Senad.

Neće, kaže, pisati godišnji taj dan. Otići će na posao, odraditi što ima do nekog trenutka, pa odjuriti na Udarnik. I povesti svoje dečke u avanturu za povijest…

Nastavite čitati

Moja županija

Tko su najbolji sportaši u županiji? Nagrade su putovale posvuda, ali često su završavale u Gorici

Posebno su se istaknuli velikogorički parasportaši.

Objavljeno

na

Objavio/la

Najbolji sportaši Zagrebačke županije za 2025. godinu proglašeni su u petak, 27. veljače, na svečanosti održanoj u Vrbovcu, gdje su se okupili sportaši, treneri, sportski djelatnici i predstavnici javnog života iz cijele županije. Organizator događanja bila je Zajednica športskih udruga i saveza Zagrebačke županije, dok je domaćin i tehnički organizator bila Sportska zajednica grada Vrbovca.

Prema podacima organizatora, u Zajednicu športskih udruga i saveza Zagrebačke županije danas je udruženo devet gradskih i sedam općinskih sportskih zajednica te 23 sportska saveza s više od 750 klubova. Na području županije djeluje više od 25 tisuća aktivnih sportaša, uz oko 1500 trenera, sudaca i delegata, a sportski programi provode se na približno 200 sportskih objekata.

Titulu najbolje sportašice ponijela je Sadea Bećirović iz Karate kluba Samobor, dok je za najboljeg sportaša proglašen olimpijski pobjednik Josip Glasnović iz Streljačkog kluba J.G.TEAM. Za najbolju žensku ekipu izabran je Odbojkaški klub Nebo iz Zaprešića, a u muškoj konkurenciji Hokej klub Zelina.

Velika Gorica i ove je godine imala čvrstu poziciju među nagrađenima, ponajprije zahvaljujući uspjesima u parasportu.

Najboljom parasportašicom Zagrebačke županije proglašena je Mirjana Lučić iz Parastolnoteniskog kluba Uspon Velika Gorica, dok je naslov najboljeg parasportaša osvojio Velimir Šandor iz Paraatletskog kluba Uspon Velika Gorica. Upravo je Paraatletski klub Uspon Velika Gorica proglašen i najboljim parasportskim klubom u županiji, a priznanje za najboljeg parasportskog trenera pripalo je Ivanu Čengiću.

Među dobitnicima priznanja za sportske djelatnike našao se i Dragutin Kovačević iz Hrvatskog rukometnog kluba Gorica.

Također, u kategoriji sportskih nada nagrađena je Franka Jerkin iz Karate kluba Velika Gorica, dok je priznanje u muškoj konkurenciji osvojio Fran Josić iz Hrvačkog kluba Velika Gorica 1991.

FOTO: Marija Vrbanus/Cityportal

Nastavite čitati

Vijesti

Prepoznavanje i pravovremena reakcija; Što je to urinarna inkotencija i zašto pogađa sve više žena?

Stručnjaci ističu da neliječena inkontinencija može ozbiljno narušiti socijalni, obiteljski i seksualni život, smanjiti samopouzdanje i dovesti do izolacije.

Objavljeno

na

Objavio/la

Inkontinencija urina prema Međunarodnom udruženju za kontinenciju definirana je kao bilo koji nevoljni bijeg urina, a predstavlja socijalni i higijenski problem.

Ovisno o težini problema može imati značajan utjecaj na fizičko i psihičko stanje osobe ometajući je u obavljanju svakodnevnih obaveza.

Iako čak do 65% pacijentica zbog inkontinencije izbjegava izlazak iz kuće, 45% javni prijevoz, a 60% spolne odnose, vrlo mali broj žena traži liječničku pomoć. Tako od prvih simptoma do liječenja često prođe i deset godina

Javlja se u žena svih dobnih skupina, ali češće u starijoj dobi te je problem tri puta češći kod žena nego kod muškaraca.

Rizični faktori uključuju stariju dob, pušenje, pretilost, vaginalne porode djece veće težine ili dugotrajne porode. Također i menopauzu, operativne zahvate poput histerektomije, te sve čimbenike koji povećavaju tlak u trbušnoj šupljini (težak fizički rad, nošenje tereta, opstipacija). Pojavu mogu potaknuti i urođene ili stečene abnormalnosti vezivnog tkiva.

Postoje tri glavna tipa urinarne inkontinencije:

Stresna inkontinencija – najčešći oblik (51%), javlja se prilikom kašljanja, kihanja, fizičkog napora ili seksualnog odnosa.

Urgentna inkontinencija – kod 10% pacijentica, karakterizira je iznenadna neodgodiva potreba za mokrenjem.

Miješani tip – 39% slučajeva, kombinacija stresnog i urgentnog oblika.

Prekomjerno aktivan mokraćni mjehur pogađa oko 17% europske populacije starije od 40 godina, uz simptome poput učestalog mokrenja, urgencije i nokturije. Kod žena ovaj problem često utječe i na seksualni život.

Liječenje počinje promjenom životnog stila: izbjegavanje alkohola, kave i kiselih sokova, prestanak pušenja. Izrazito je važna pravilna prehrana, vježbe zdjeličnog dna (Kegelove vježbe), ograničenje unosa tekućine prije spavanja i seksualnog odnosa.

Ako je potrebno, primjenjuju se medicinske metode: elektrostimulacija, pesari, farmakološka terapija, kirurški zahvati. Modernija metoda uključuje lasersku fototerapiju koja jača mišiće i vezivno tkivo. Također postoje i proizvodi za upijanje urina koji pomažu smanjiti nelagodu.

Stručnjaci ističu da neliječena inkontinencija može ozbiljno narušiti socijalni, obiteljski i seksualni život, smanjiti samopouzdanje i dovesti do izolacije. Zato je važno da žene problem prepoznaju i pravovremeno se obrate ginekolozima ili urologu.

 

Nastavite čitati

Vijesti

Nova akcija policije – vozači i dalje ignoriraju osnovna sigurnosna pravila

Ukupno 12 prekršaja…

Objavljeno

na

Objavio/la

Policija je u četvrtak, 26. veljače, od 7 do 15 sati, na području Velike Gorice provela prometnu akciju „Pojas, mobitel i dječje sjedalice“, tijekom koje je u samo osam sati nadzora utvrđeno 12 prometnih prekršaja, među kojima su najčešći bili nekorištenje sigurnosnog pojasa i nepropisno korištenje mobitela tijekom vožnje.

Policijski službenici pritom su zabilježili sedam ciljanih prekršaja, pet vozača nije koristilo sigurnosni pojas, dok su dva vozača zatečena u nepravilnom korištenju mobitela za vrijeme vožnje. Uz to, evidentirano je još pet drugih prometnih prekršaja, čime je ukupan broj utvrđenih prekršaja dosegao 12.

Iz policije ističu kako su upravo nevezanje sigurnosnog pojasa, nepravilno korištenje dječjih sjedalica te distrakcija zbog mobitela među čestim uzrocima najtežih prometnih nesreća, posebno u situacijama prevrtanja vozila i ispadanja putnika iz automobila.

Nastavite čitati

Reporter 457 - 26.02.2026.

Facebook

Izdvojeno