Povežite se s nama

Vijesti

Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’

Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju

Objavljeno

na

Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.

– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.

Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.

– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.

Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.

– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.

Foto: cityportal.hr

S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU

Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.

– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.

Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.

– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa  starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.

U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI

Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.

– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.

U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.

– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.

‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’

Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.

– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.

Foto: Facebook/Velimir Šandor

Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.

-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.

U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.

– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.

‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’

Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove.  Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.

– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.

-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.

Kultura

Vani je trailer za “Diocles” čije su scene snimane u Kurilovcu

Jedva čekamo da stigne na velika platna početkom 2026. godine.

Objavljeno

na

Jedan od najvećih projekata u gotovo stogodišnjoj povijesti Hrvatske radiotelevizije, uskoro će ugledati svjetlo dana.

Projekt Dioklecijan, koji obuhvaća dva odvojena projekta: dugometražni igrani film “Diocles” i hibridnu dokumentarno-igranu seriju “Prvi Splićanin”,  predstavlja ekranizaciju Dioklecijanovog života, a kojeg je utjelovio glumac Amar Bukvić. 

Dio scena sniman je i u Kurilovcu u Velikoj Gorici (o čemu smo pisali članak OVDJE, uz ekskluzivne fotografije) te u Dioklecijanovoj palači u Splitu, u studiju HRT-a, Dalmatinskoj zagori i u Ježeviću kod Vrlike. 

Vani je i trailer koji najavljuje megafilmski spektakl: 

 

Prema komentarima gledatelja, ovo značajan pomak u hrvatskoj filmskoj produkciji, stoga jedva čekamo da stigne na velika platna početkom 2026. godine. 

Projekt je poseban i po tome što je za potrebe snimanja izrađeno oko 1.000 kostima, dijalozi su na izvornom, kolokvijalnom latinskom jeziku, no kako je redatelj Božidar Domagoj Burić istaknuo, posebnost je priča o vjerojatno najvažnijoj osobi s naših prostora i način na koji je ispričana.     

U filmu Diocles glume Nataša Janjić Medančić, Slavko Sobin, Krešimir Mikić, Marko Cindrić, Marinko Prga, Dragan Despot, Nikola Baće, Dušan Bućan te Anja Šovagović Despot, a cameo ulozi je pjevač TBF-a Mladen Badovinac koji u seriji Prvi Splićanin ima glavnu ulogu prezentera.  

  • Dioklecijan je bio rimski car koji je vladao od 284. do 305. godine, a nama je najpoznatiji po palači u Splitu u kojoj je boravio nakon povlačenja s prijestolja 305. godine.  

Nastavite čitati

Sport

Kako iskoristiti kaos u Osijeku? Sopa opet spašava, ovaj put – protiv Gorice

Nogometaši Gorice u subotu u 15 sati igraju pretposljednju utakmicu ove jeseni. Na Opus Areni dočekat će ih ozbiljno uzdrmani Osijek, na čelu sa čovjekom koji je prije točno tri godine spašavao Goričane…

Objavljeno

na

Objavio/la

Prije tri godine, točno u ovo doba godine, Željko Sopić upoznavao se s hodnicima, uredima i terenima velikogoričkog stadiona, planirajući pritom pothvat koji će se dogoditi kroz proljeće koje je slijedilo. Gorica je bila u debelom minusu, sa sedam bodova manje od predzadnjeg Šibenika, zakucana za dno, ali s novim trenerom, koji je – odlučio uspjeti!

I uspio je, Željko Sopić tog se proljeća upisao u klupske povijesne knjige, sačuvao je prvoligaški nogomet u našem gradu i definitivno izgradio vezu s klubom koja će postojati zauvijek. Kroz Goricu i posao koji je odradio u našem klubu Sopa se promovirao kao trener ozbiljne razine, iz Gorice je otišao prema Rijeci, kasnije i prema poljskoj Ekstraklasi, a nakon toga i prema Osijeku.

U kojem je, tri godine poslije, u situaciji sličnoj onoj koju je imao u Gorici tog prosinca 2022. Ili, kako bi on to rekao…

– Čim sam došao ovdje, rekao sam ljudima iz kluba: “Ovdje je situacija i teža nego što je bila u Gorici!” Iz milijun razloga.

I doista, njegov start u Osijeku poklapa se s tim predviđanjima. Poraz 1-5 od Istre na Opus Areni došao je kao zlokobni šlag na tortu stalnih neuspjeha. Osijek je na diobi devetog i desetog mjesta s Vukovarom, navijači su tijekom debakla protiv Istre odlučili čak i napustiti tribinu, bijesni zbog načina na koji uprava kluba upravlja NK Osijekom…

Osijek izgleda zaista očajno, momčad prepuna “jakih” imena u posljednjih devet utakmica baš nikoga nije pobijedila, ubilježili su Osječani tri remija i pet poraza u prvenstvu, ali i onaj poraz na penale od Varaždina u Kupu. Posljednji put Osijek je nekoga pobijedio još 28. rujna, a taj netko bila je – Gorica! Na našem stadionu, u poslijepodnevnom terminu, pobjedu 1-0 Osječanima je donio Arnel Jakupović, a Gorica je nakon toga nanizala još tri poraza.

U subotu od 15 sati krenut će novi, drugi ovosezonski okršaj Gorice i Osijeka, s drugim mjestom radnje, ovoga puta na Opus Areni, ali i s još najmanje nekoliko razlika. Gorica je tad bila u dobrom ritmu, Osijek je stigao nakon pobjeda protiv Dinama i Slaven Belupa, a ovoga puta stiže nakon poraza od Dinama i Slaven Belupa. S druge strane, Osijek je u krizi bio i tad, ali ova trenutačna situacija ipak je puno ozbiljnija priča.

Najlakše je situaciju u Osijeku opisati kao kaotičnu, ali zapravo je pravo pitanje: kako taj kaos iskoristiti? Na temeljima ostavštine u Gorici, gotovo uvijek ćemo Željku Sopiću, kao i njegovom suradniku Josipu Paušiću, kao i igraču Hrvoju Babecu, poželjeti sav uspjeh svijeta, ali jasno je da će subota biti jedan od izuzetaka. I da će cilj biti, ako je ikako moguće, produbiti osječku krizu…

Budući da u sljedećem kolu, u posljednjoj utakmici prvenstvene jeseni, Goricu čeka gostovanje na Rujevici, ovo subotnje na Opus Areni djeluje kao kudikamo bolja prilika za prekidanje niza od dva poraza. Naravno da će se tu puno pitati i protivnika, koliko god loša bila forma Sopićeve momčadi, ali dobra je stvar što postoji vrlo recentan primjer kako doći do uspjeha.

Istra je, naime, razotkrila značajan broj mana Osijeka, pokazala kako se može efikasno iskoristiti manjak samopouzdanja u domaćem kadru, a za očekivati je da će takav pristup imati i Gorica. Unatoč porazu u Koprivnici, trener Mario Carević istaknuo je kako je zadovoljan mnogim detaljima iz tog susreta, isticao je pritom i energiju i izlaske u presing, a ta bi dva segmenta mogla biti vrlo važna i na Opus Areni. Bude li Gorica onakva kakva je znala biti ove jeseni, rastrčana i energična, imamo pravo vjerovati da će ovom prilikom biti dovoljno.

I nadati se da se može dogoditi druga uzastopna pobjeda Gorice na Opus Areni.

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Vijesti

Pokupsko otvorilo novo dječje igralište: pogledajte što sve donosi mališanima

Uređen je prostor Potoček, a najmlađi su dobili moderno i sigurnije mjesto za igru.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Općina Pokupsko/FB

U Pokupskom je dovršeno uređenje dječjeg igrališta Potoček, projekta kojim je Općina željela osigurati sigurniji i kvalitetniji prostor za igru. Igralište je opremljeno novim spravama i antistres podlogom, a radovi su vrijedni 23.545 eura, od čega je većina sufinancirana sredstvima Ministarstva demografije i useljeništva.

Postavljena je kombinirana sprava koja uključuje penjalicu, tobogan i ljuljačku, a uz nju i vrtuljak, njihalica na jednoj opruzi, ljuljačka za dvoje djece te klatilica na dvije opruge. Dodatno, igralište je obogaćeno toboganom s duplim podestom i dvjema drvenim klupama bez naslona.

Sve sprave montirane su na gumenu antistres podlogu koja smanjuje mogućnost ozljeda i čini igralište sigurnijim za svakodnevno korištenje. Nakon završetka radova postavljena je i trajna informativna ploča, izrađena prema propisanim Smjernicama za informiranje i vidljivost.

Nastavite čitati

Sport

Pismo s Udarnika: ‘Za Dinamo se ovdje navija, a svoj Kurilovec se voli…’

Iz NK Kurilovca su jesenski dio sezone prvo zaključili nogometom, u subotu u Rakitju, nakon toga i plesom kuglica u ždrijebu četvrtfinala Kupa, a onda i perom, odnosno tipkovnicom. Ostaje još samo odraditi i završni domjenak…

Objavljeno

na

Nogometno, ali i literarno nadareni Kurilovčani ni ovoga puta nisu razočarali. Kurilovečkoj nogometnoj jeseni došao je kraj, prvo u subotu na na prekrasnom novom travnjaku u Rakitju, a dva dana poslije i na ždrijebu četvrtfinala Kupa Hrvatske. U ždrijebu se, znate već tu čudesnu informaciju, nalazilo sedam prvoligaša, uključujući i našu Gorice, ali i jedan četvrtoligaš iz jednog posebnog dijela Velike Gorice.

Stara je već i vijest da će Kurilovčani voljom tog istog ždrijeba u prvim danima ožujka gostovati kod Dinama na Maksimiru, a upravo je taj dijamantni komadić povijesti loptanja na Udarniku bio povod i za sadržajnu objavu na klupskim društvenim mrežama. Koju, naravno, prenosimo u cjelosti…

Eto, kuglice su na izvlačenju parova četvrtfinala kupa rekle svoje: da su nam išle na ruku – nisu, da su nam bile naklonjene – bogme nisu. A pri tom je u svemu „svoje prste“ imao naš presidente, koji je imao čast prvi posegnuti u veliki kristalni pokal i izvući ceduljicu na kojoj je pisalo – GNK Dinamo, Zagreb. Prvi domaćin bio je, dakle poznat, a predstavnik HNK Rijeka potom je izvukao drugu ceduljicu i prvog gosta – NK Kurilovec. I za nas je tu, kaj se samog izvlačenja tiče bio kraj priče…

U isto vrijeme bil je to i početak onih uvijek prisutnih kalkulacija: kaj bi bilo da je bilo, a zakaj ni bilo ovak, a zakaj ovo, zakaj ono…Činjenica je da smo mi u klubu prije svega očekivali da budemo izvučeni kao domaćin, a svaki gost pri tom bi bil dobrodošel…Naravno, s naglaskom na naše Dalmoše ili “još našije” Purgere, kaj bi bila prava sportska, a posljedično vjerojatno i financijska poslastica. Priželjkivana je bila i varijanta gostovanja na kurilovečkoj „grbavici“ perjanice našeg VG loptanja – HNK Gorica, kaj bi bez sumnje bil veliki praznik turopoljskog nogometa, u pravoj domaćoj atmosferi, uz turopoljsku kotlovinu i isprepletene navijačke želje, emocije i strasti.

Zbogom svim kalkulacijama, dobro jutro i dobar dan želimo GNK Dinamo…Dakle, slijedi nam izlet do maksimirske šume i do tih nezgrapnih i pomalo dotrajalih maksimirskih tribina (južna bi trebala biti naša), idemo u “goste” klubu za koji mnogi među nama drukaju i navijaju još od djetinjstva, a tak bu i dalje, tak bu vjerojatno i za navek… Osim toga dana, osim te srijede, 4. ožujka 2026.! E, toga povijesnoga dana svi kao jedan predvodimo i kličemo klubu kojeg iz dana u dan živimo i kojeg jednostavno – volimo! Volimo na neobičan način, uporan, ustrajan i „tvrdoglav“ način, ljubavlju koja je mnogima neshvatljiva, a koju nose i krase epiteti – vjerna, vječna i beskrajna! I zato Dinamo – oprez!

Oprez jest majka mudrosti, no ovom smo prigodom za njim posegnuli više u laganoj i slobodnoj, nego u realnoj i ozbiljnoj formi. Naravno da će se mnogi među nama, pri tom, pitati: imamo li mi uopće pravo gajiti bilo kakve iluzije u vezi ove povijesne utakmice? Razme se da bi zdrav razum i hladna glava rekli – nemamo, ali nekaj se u svemu tome pita i – srce. A, dragi moji, dok nam živo srce bije…živjet će i nada, nada koja posljednja umire, nada u – 8. svjetsko čudo!?

A u međuvremenu lopticu fakat treba spustiti na zemljicu… i veseliti se božićnom klupskom domjenku već ovog petka (12.prosinca), na njemu lepo uz božićne pjesme dočekati i pozdraviti dolazak Svete Lucije, zaštitnice naše turopoljske metropole, a potom se prepustiti trenucima dobrodošlog odmora, dakako uz radost Božića i topline obiteljskog doma.

A u Novom letu opet sve iznova i iz početka. Čeka nas odmah i izborna sjednica skupštine koja mora roditi nove odgovorne osobe i cjelokupno rukovodstvo kluba, kaj baš i ne bu ni lefko ni jednostavno….ali, nigdar ni bilo da ni nekak bilo….

Slatka briga za nove “vladare” kluba dolazi baš nekako s proljeća, kad će maksimirski ZOO vrt obojiti prvi cvjetovi, a južnu tribinu preko puta kurilovečke crveno-crne boje i tonovi. Za očekivati je da će mnoštvo naših navijača i simpatizera krenuti put starog, ali slavnog maksimirskog hrama nogometa, nadamo se u organiziranom prijevozu naših gradskih autobusa. A tamo, u tom hramu, jedina želja će nam biti na dostojan i dostojanstven način predstaviti mogućnosti Senadove momčadi, kako kroz prezentaciju same nogometne igre, tako i kroz viteško sportsko nadmetanje u naglašenom duhu fair-playa te respekta spram protivnika, koji se, dakako i logično nameće sam po sebi. A u svemu tome, baš na južnoj tribini, predstaviti i našu brojnu nogometnu školu mladeži u pratnji roditelja i svih klupskih navijača i kibica, kroz srčano, glasno i zdušno, a prije svega korektno navijanje.

Da rezimiram: NK Kurilovec – NK Istra 1961 2:1, NK Kurilovec u četvrtfinalu hrvatskog kupa u prvoj službenoj utakmici seniora kontra zagrebačkog Dinama, u četvrtfinalu kupa dva kluba iz Velike Gorice! Sve to će zlatnim slovima ostati upisano na povijesnim stranicama našega kluba, HNS-a i Grada Velike Gorice! Ima li išta ljepše i bolje od toga, ima li veće i ljepše nagrade za sve nas kojima je jedan od zajedničkih životnih nazivnika – NK Kurilovec!?

Doduše, ta bi nagrada mogla postići i svoju dodanu vrijednost kad bi “plavi saloni” i gospodin Boban došli, na primjer, na ideju da dio prihoda sa utakmice podijele sa svojim protivnicima iz velikogoričke gradske četvrti Kurilovec!? Mi fakat ne bi imali niš protiv, dapače bili bi neizmjerno zahvalni na takvom promišljanju i gesti pa nek onda na terenu bude po onoj iz naše klupske himne: “zabijem ga je, zabiješ ga ti, svejedno je prijatelju, radujmo se svi!!!”

Ajde bok svima, vidimo se i čujemo u – Maksimiru!

Nastavite čitati

Najave

U ponedjeljak Konferencija o gospodarenju otpadom i potpisivanje ugovora Zero Waste

Velika Gorica na putu do certifikata uspješnosti u gospodarenju otpadom.

Objavljeno

na

Grad Velika Gorica u ponedjeljak, 15. prosinca organizira konferenciju o gospodarenju otpadom koja će se održati u prostorijama Turističke zajednice grada Velike Gorice.  

Na konferenciji će biti predstavljeni ključni koraci te budući planovi za unapređenje sustava zaštite okoliša u našem gradu, a sudionici će imati priliku saznati više o projektima i inicijativama koje doprinose izgradnji čišće, sigurnije i održivije Velike Gorice.  

Konferencija počinje u 9:30 sati. 

PROGRAM: 

9:30 – 10:00 – Okupljanje sudionika i prijava
10:00 – 10:10 – Pozdrav sudionicima konferencije
Potpisivanje ugovora „Zero Waste“
10:10 – 10:30 – Zero Waste – Marko Košak (Zelena akcija)
– Velika Gorica na putu do certifikata uspješnosti u gospodarenju otpadom – Zero Waste
10:30 – 11:00 – Gospodarenje komunalnim otpadom na području GVG – VG Čistoća d.o.o.
(sustav gospodarenja otpadom, mehanizacija)
11:00 – 11:15 – Analiza sustava i morfoloških karakteristika otpada – VG Čistoća d.o.o.
11:15 – 11:30 – Pauza za kavu
11:30 – 11:45 – Borba protiv divljih deponija – Mihael Grdenić (Grad Velika Gorica)
11:45 – 12:00 – Reciklažna dvorišta – VG Čistoća d.o.o.
(podaci o radu novootvorenog reciklažnog dvorišta u Kirinčićevoj ulici, nabava opreme)
12:00 – 13:00 – Ručak za sudionike / Umrežavanje 

Prijava sudionika bi će moguća prije početka same konferencije. 

-Pozivamo sve zainteresirane da se pridruže i saznaju više o aktivnostima koje oblikuju našu zelenu budućnost – pozivaju iz Gradske uprave.

Nastavite čitati

Reporter 455 - 17.11.2025.

Facebook

Izdvojeno