Vijesti
Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’
Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju
Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.
– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.
Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.
– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.
Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.
– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.
Foto: cityportal.hr
S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU
Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.
– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.
Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.
– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.
U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI
Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.
– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.
U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.
– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.
‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’
Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.
– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.
Foto: Facebook/Velimir Šandor
Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.
-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.
U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.
– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.
‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’
Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove. Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.
– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.
-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.
Sport
Važno je imati Pozu. I zabiti baš kad treba…
Nogometaši Gorice pobijedili su Hajduk 1-0 na svom stadionu, golom Ikera Poza u 44. minuti! Goričani su tako u velikom stilu, i to potpuno zasluženo, prekinuli slabiju seriju rezultata i odmaknuli se od dna…
Veliku, ogromnu, iznimno važnu pobjedu izborili su nogometaši Gorice ove subote poslijepodne na svom stadionu, ali u gostujućoj atmosferi! Ponovno su navijači Hajduka ispunili tribine, no nisu se dali ni naši Good Boysi, koji su se na kraju čuli puno bolje. Zahvaljujući svojim miljenicima na terenu, naravno, jer oni su utišali gostujuću publiku…
Točnije, učinio je to Iker Pozo, sjajni Španjolac koji je još jednom pokazao koliko je važan za momčad koju vodi Mario Carević. Razgrađuje i izgrađuje, oduzima lopta i kreira prema naprijed, a zna i pogoditi kad je najvažnije. Trenutak odluke dogodio se u 44. minuti, nakon što se lopta odbila Pozu na nekih 20-ak metara. Iker je opalio i pogodio neobranjivo za vratara Silića.
Stigao je taj gol kao velika nagrada za učinjeno u tom prvom poluvremenu, jer Gorica je u prvoj polovici utakmice definitivno bila opasnija i konkretnija momčad. Majstorija koju je izveo Jurica Pršir potez je za prepričavanje, a da je zabio, možda bi to bio i kandidat za gol sezone… Primio je loptu od razigranog Vrzića, gurnuo kroz noge Skelinu i pucao, ali Silić je to zaustavio. Nije to bila i jedina prilika Gorice, bila je splitska obrana na iskušenjima, a gol za vodstvo stigao je u idealnom trenutku.
Na odmoru je trener Carević još malo posložio svoje redove, organizirao defenzivni zid impresivne kakvoće i izdao zapovijed: “Nema gola!” Njegovi su igrači naredbu proveli u djelo kroz vrlo zahtjevnih drugih 45 minuta, u kojima su u potpunosti bili u podređenom položaju, ali bili su i odlučni da sačuvaju ono što su krvavo zaradili. Dresovi su se pošteno uprljali, udarci šutke primali, a sve to Goričani su radili – zajedno!
Davor Matijaš vrhunski je odradio svoj dio posla, a na kraju se i žrtvovao žutim kartonom… Foto: Igor Šoban/PIXSELL
Doista, fenomenalan je bio govor tijela goričkih igrača tijekom cijele utakmice, gotovo da su izgledali kao da su potpuno uvjereni da neće primiti gol. Za to što je tako na kraju i bilo velike zasluge idu i vrataru Davoru Matijašu, koji je odradio vjerojatno svoju najbolju utakmicu otkad je u Gorici. Livaju je zaustavio na rukometni način, na svakoj lopti bio je prvi, siguran i miran…
Nakon svega, nije u splitskim redovima bilo ni one poslovične ljutnje nakon poraza, kao da su i sami Splićani bili svjesni da je s ovakvom Goricom jako, jako teško igrati. Šanse koje su stvarali u drugom dijelu uglavnom nisu spadale u red čistih, stopostotnih, ali stalno su prijetili i tražili maksimalan fokus kod društva koje se brani. Fokus su Goričani i isporučili, do posljednje sekunde, sve do zajedničkog zagrljaja nasred igrališta. Čvrstog, emotivnog, zagrljaja koji je donio veliko olakšanje.
Pet posljednjih utakmica u prvenstvu Gorica nije uspjela pobijediti, upisala je četiri poraza i remi, i nakon posrtaja protiv Varaždina neizmjerno je važno bilo uzeti ova tri boda. Gorica je uspjela, odvojila se još malo od Vukovara i Osijeka, a od ponedjeljka ujutro slijedi zaokret prema Lokomotivi, prvom sljedećem protivniku.
HOTNEWS
Ako ne znaš šta je bilo nek’ ti kaže slika!
Uključivanje Spomen parka u Noć muzeja pokazalo se kao pun pogodak!
U Noći muzeja, u Spomen parku 153. brigade Hrvatske vojske, zidovi su odisali pričama i uspomenama koje podsjećaju na hrabrost i zajedništvo.
Izložba „Sjećanja koja nas obvezuju“ Udruga pripadnika 153. brigade HV-a Velika Gorica pripremila je s ciljem da povijest oživi pred očima posjetitelja. Unutarnji prostor muzeja upotpunio je kratki film o ratnom putu brigade, a posebnu priču donijela je Ankica Paljević, dugogodišnja članica udruge i braniteljica Domovinskog rata.
Foto: Vanesa Miković
Ankica je u udruzi od 1991. godine. Nakon službe u 153. brigadi, nastavila je u 202. topničko-raketnoj brigadi, a potom i u ratnom zrakoplovstvu, gdje je završila vojnu karijeru.
– Moja želja je, kroz djelovanje u Udruzi, upoznati i informirati djecu i mlade o stvaranju naše domovine. U suradnji s osnovnim školama, nastojimo učenicima približiti Domovinski rat kroz iskustva i činjenice – tematiku koja danas „visi u zraku“ i nedovoljno se obrađuje u školama.
Ističe naša Ankica Paljević te govori kako je ovaj Spomen park, osim mjesta sjećanja, upravo škola zajedništva i upornosti.
– Domovina se ne gradi samo u ratu, dapače više se stvara u miru, u svakodnevnom životu i našim međusobnim odnosima – u obitelji, školi, na poslu.
Posebno naglašava važnost naših korijena i pripadnosti:
– Naravno da ćeš putovati, možda ostvariti karijeru u inozemstvu, ali moraš znati odakle dolaziš i tko si. Gdje god dođeš bit ćeš stranac, a domovina je uvijek tvoja.
Udruga želi uključiti mlade u svoje djelovanje. Pozivaju učenike i mlade s idejama i informatičkim znanjem da sudjeluju u kreiranju sadržaja, od filmova i prezentacija do multimedijalnih projekata. Ističu da na taj način, osim što doprinose programu, stječu nova poznanstva i iskustva te bolje razumijevanje povijest i vrijednosti koje udruga čuva.
Uključivanje Spomen parka u Noć muzeja pokazalo se kao pun pogodak. Posjetitelji su rado došli, upoznavali se i susretali stare prijatelje te razgledavali sve objekte koji obilježavaju čitavu povijest Udruge.
– Ja sam danas u knjizi dojmova napisala jednu uvodnu rečenicu: ako ne znaš šta je bilo nek’ ti kaže slika – mi ovdje imamo slike, eksponate koji su sada već doista povijesni.
Istaknula je te rekla da se divi mladima danas, jer nije lako živjeti u ovim vremenima. Posebno je raduje vidjeti kako posjetitelji dolaze na Noć muzeja s malom djecom – ne da bi gledali nešto što je bilo strašno ili zlo, nego da bi upoznali i cijenili ono lijepo i inspirativno iz naše povijesti.
FOTO galerija:
Foto: Vanesa Miković
Moja županija
Nove akcije darivanja krvi u veljači! Donosimo popis termina i lokacija
Tri dana planirana su i u Velikoj Gorici.
HOTNEWS
Mogu li oldtimeri pričati priče? Noć muzeja u Mičevcu
“Ljubav prema oldtimerima i tehničkoj kulturnoj baštini dio je nas, a ona se često prenosi s generacije na generaciju.”
Žamor posjetitelja, sjaj kroma i priče koje su preživjele desetljeća – Oldtimer klub Turopolje sinoć je obilježio Noć muzeja svojom izložbom, vraćajući nas u vremena kada su automobili imali dušu, a svaka vožnja svoju priču.
Koliko sjećanja stane u 1000 kilometara? Odgovor su ponudili članovi kluba i sjajni restauratori koji su bili glavne zvijezde večeri. Ispričali su nam svoje priče o bogatoj automobilskoj prošlosti i emocijama vezanim uz svako vozilo.
– Ljubav prema oldtimerima i tehničkoj kulturnoj baštini dio je nas, a ona se često prenosi s generacije na generaciju. Zato ovdje danas i svaki put kad nešto organiziramo vlada pozitivna i vesela atmosfera – ističe predsjednik kluba Vladimir Štarkelj, dodajući kako poseban značaj za njega imaju vozila iz vremena Drugog svjetskog rata.
– Kada sam kupio prvi automobil iz tog razdoblja, dva dana nisam izlazio iz njega – voziti automobil star 80 godina za mene je bilo posebno iskustvo.
Foto: Vanesa Miković
Predsjednik kluba najavio je da će oldtimeri uskoro ponovo izaći na ulice Velike Gorice i to u posebnom fašničkom izdanju.
– Naše djevojke iz KUD-a Mičevec kostimirane u krasne američke ministrice provozat ćemo u oldtimerima kao američki vojnici te time cijeloj priči dati filmski štih. Više možete ćuti i vidjeti 7. veljače na goričkom Fašniku.
Tajnik kluba Vladimir Gašparec istaknuo je kako je izložba rezultat višemjesečnih priprema, s ciljem da se posjetiteljima predstavi bogata i raznolika kolekcija. Iz vlastitog fundusa izložio je dvadesetak vozila, među kojima su i rijetki motocikli te bicikli, dok je pritom podsjetio kako restauracija oldtimera često traje godinama, osobito kada je riječ o rijetkim i vrijednim primjercima. Kao svoje favorite izdvaja legendarne marke BMW, Moto Guzzi i Jawu.
Među restauratorima našli su se Dalibor Matija Sabo i njegov dugogodišnji kolega iz školskih klupa, Tomislav Radoš, koji već godinama zajedno obilaze ovakve susrete i predstavljaju svoje pažljivo restaurirane projekte. Za Dalibora, jedan od izloženih traktora ima posebnu, emotivnu vrijednost.
– Obnovio sam ga iz čiste sentimentalnosti i gušta – traktor je od moga dede. Otkad sam s dvije godine prvi put primio njegov volan u ruke, više ga nisam ispuštao.
Tomislav dodaje kako iza njih stoji čitav niz projekata te da je restauracija za njih puno više od hobija – riječ je o strasti koja uvijek traži novi izazov i stalni rad.
Uz bogatu izložbu i priče s kotača prošlih vremena, večer je protekla u ugodnoj i razigranoj atmosferi. Posjetitelje su pjesmom i plesom zabavile članice KUD-a Mičevec, dok su vani svi uživali u slasnim zalogajima i osvježavajućim napicima, upotpunivši tako spoj tehničke baštine, tradicije i zajedništva koji je Noć muzeja učinio posebno toplom i živahnom.
FOTO galerija:
Foto: Vanesa Miković
Sport
Hajduk u Gorici: ‘Bit ćemo pod pritiskom, ali bit će i situacija kakve mi volimo…’
Nogometaši Gorice u subotu u 15 sati na svom stadionu dočekuju Hajduk, koji će ponovno napuniti tribine, a igrači trenera Carevića u takvom će okruženju pokušati doći do prve pobjede nakon pet utakmica
Nakon što je potpisao novi ugovor s HNK Goricom i tako dobio punu podršku da nastavi raditi najbolje što može, trener Mario Carević posvetio se posljednjim pripremama za dolazak Hajduka u Veliku Goricu. Prošle sezone Goričani su Splićanima “uzeli” pet bodova u srcu Turopolja, ispalo je na kraju da su remijem 1-1 u završnici prvenstva doslovno bili kobni za Hajdukove šampionske ambicije, no ove sezone bijeli s Poljuda dvaput su bili bolji od Gorice, u drugom kolu na Poljudu, u desetom na Gradskom stadionu.
Novi sudar s Hajdukom stiže u nezgodnom trenutku, jer Splićani moraju nadoknađivati propušteno u porazu od Istre u prvom kolu proljeća, a ni Goričani nisu u dobrom ritmu što se tiče rezultata. Poraz od Varaždina (1-2) bio je peta uzastopna prvenstvena utakmica bez pobjede, Gorica je u tih pet utakmica uzela samo jedan bod.
– Izgubili smo utakmicu s Varaždinom, iako bih čak rekao da smo u dobrom dijelu igrali odlično. To je ono što jako boli jer način na koji smo izgubili mi najviše smeta. No, nema vremena za plakanje i dobro je da sljedeća utakmica dolazi brzo – kaže trener Carević i nastavlja:
– Nadam se kako ćemo zadržati dobre stvari iz dvoboja protiv Varaždina, a treba nam i bolja realizacija, pa i da nas malo poljubi sreća da situacije koje imamo bolje koristimo. U obrani moramo minimalizirati individualne pogreške, a pogotovo protiv Hajduka, koji će to kažnjavati. Igrači su svjesni situacija koje nisu bile dobre i koje moramo ispraviti da bismo došli do pozitivnog rezultata.
Između Varaždina i Hajduka dobio je Car i dva nova igrača, no teško je vjerovati da će Francuz Theo Epailly i Nigerijac Wisdom Aondowase Sule u ovakvoj utakmici značajniju priliku, budući da su se tek priključili momčadi.
– Theo Epailly igra krilne pozicije, izuzetno je dobar ‘jedan na jedan‘, hitar je i dobar u tranziciji. Nadam se kako će nam donijeti ono što nam je nedostajalo u prvom dijelu sezone, ali nije spreman još za prve minute u dresu Gorice. Sule je igrač koji zna zadržati loptu, zna napasti dubinu i on je dobar u tranziciji. Bio je u ritmu utakmica u Sloveniji i njemu će trebati manje vremena za prilagodbu – vjeruje Carević.
Na ogledu s Varaždinom u ponedjeljak na tribinama Gradskog stadiona skupilo se tek nešto više od stotinjak gledatelja, no u subotu u 15 sati atmosfera će biti potpuno drukčija. I ponovno gostujuća…
– Iz naše perspektive ovakve utakmice su najlakše za igrati, u smislu da ne treba posebna motivacija. Bit će pun stadion, igraš protiv dobrog protivnika i ide se do kraja. Ono što moramo popraviti su te nekakve generalne, banalne stvari u igri. Moramo biti dosta čvršći, pogotovo protiv Hajduka i njegove prednje linije, koja je stalno u presingu, od Rebića i Šege do Pukštasa i Almene. Morat ćemo imati brža rješenja u izlasku, biti aktivniji na ‘druge lopte‘, koristiti puno više tijelo i dobivati više duela. Čeka nas takva utakmica u kojoj će nas Hajduk staviti pod pritisak, ali moramo u tim situacijama znati reagirati – ističe Carević i dodaje:
– Bit će sigurno i situacija kakve ja volim. Kad smo mirni u organizaciji, imamo stvarno dobre mehanizme igre. Iz takve organizacije smo protiv Varaždina ulazili u konkretne šanse i to želimo zadržati i pokušati biti još bolji. Nadam se da ćemo biti odlučniji u tim situacijama i tako napraviti željeni rezultat.
MOGUĆIH PRVIH 11 ZA HAJDUK
Matijaš – Perić, Filipović, Čabraja, Duraković – Pozo, Kavelj – Trontelj, Pršir, Bakić – Čuić
Dan uoči utakmice iz kluba su objavili i nekoliko uputa za navijače:
-
Vijestiprije 5 danaEKSKLUZIVNO Naša sugrađanka iz Clevelanda – “Ljudi paničare, trgovine su prazne”
-
Sportprije 2 danaZlatko i životno djelo: Motorna pila, zviždaljka, rešetka i (ne)sretne ljubavi…
-
Sportprije 2 dana‘Mraclin po svemu može i u viši rang! A ovaj posao ponekad frustrira…’
-
Sportprije 2 danaCITY ANKETA Reakcije Goričana na rukometno polufinale: Srce mi je stalo, ali nije mi žao!