Vijesti
Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’
Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju
Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.
– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.
Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.
– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.
Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.
– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.
Foto: cityportal.hr
S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU
Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.
– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.
Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.
– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.
U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI
Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.
– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.
U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.
– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.
‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’
Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.
– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.
Foto: Facebook/Velimir Šandor
Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.
-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.
U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.
– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.
‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’
Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove. Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.
– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.
-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.
Vijesti
Interaktivne lektire goričkih gimnazijalaca u borbi za top 5! Evo kako ih možete podržati
Glasanje je otvoreno do 28. studenoga.
Sport
Bravo za sve: Snijeg zajedno očistili klinci, direktori, bivši predsjednik i navijači!
Desetak sati prije utakmica sa Istrom 1961 travnjak našeg stadiona bio je prekriven snježnim pokrivačem, a već malo nakon podne vrijedna ga je ekipa dovela u izvrsno stanje. U akciju su krenuli svi koji su mogli…
Kad je u subotu ujutro krenuo padati snijeg, pa kad je kasnije u subotu nastavio padati, a sve to događalo se dan prije dolaska Istre 1961 na Gradski stadion, prva pomisao mnogima je bila: “Ok, sad ćemo vidjeti kako radi to novo grijanje terena!” Međutim, s obzirom da i dalje nisu osigurani svi uvjeti da grijanje terena krene u pogon, preostalo je jedino pouzdati se u “old school” način rješavanja snijega – lopate u ruke!
Situacija je bila takva da se treba organizirati brzo, jer nije jednostavno očistiti više od sedam tisuća kvadrata snijega. I zato su u akciju pozvani svi koji su bili na raspolaganju!
Lopatu u ruke uzeo je tako i dojučerašnji predsjednik kluba Nenad Črnko, jednako kao i aktualni sportski direktor Boštjan Blažinčič te njegov prvi suradnik Luka Perić i tehnički direktor kluba Darko Blažinčić, a vlasnik kluba Ilija Karamatić pobrinuo se za čaj, koji se kuhao u dvije ogromne posude. Bio je tu i direktor Škole nogometa Slavko Perković, voditelj Škole Marko Radanić i gotovo svi treneri iz omladinskog pogona, ali i dvije momčadi: snijeg su čistili juniori 1 i juniori 2, i oni su dijelili dobro i zlo zajedno sa svima nabrojenima, kao i sa ostalim zaposlenicima kluba, ali i ljudima iz Ustanove.
Iako, nije tu bilo zla, vladalo je samo dobro. Klupski zaposlenik Filip Pazman s razglasa je puštao domoljubne pjesme, koje su se miješale s klupskim hitovima, a u svemu tome uživali su i – navijači! Neizostavni Bobi, naravno, ovo nije propustio, ali nije bio i jedini, jer uključilo se još nekoliko njegovih kolega s tribina. Ukupno je tu bilo nešto više od 50 ljudi, odreda mali heroji ove nogometne nedjelje…
– Malo iza devet sati počeli smo se skupljati na stadionu, prvo smo teren podijelili na četiri dijela, dali svakome njegova zaduženja i krenuli na posao. Snijeg smo prvo skupljali na cerade, pa ih izvlačili van, da bi ga na kraju Mario iz Ustanove ralicom odgurao dalje od ruba. Sve skupa ispalo je jako lijepo, baš pravo zajedništvo, dobro druženje, a mislim da smo i napravili dobar posao – zadovoljan je Slavko Perković, za kojeg kažu da je prvi stigao na snijegom prekriveni teren.
Sve skupa bilo je gotovo oko 12.20 sati, preostalo je nakon toga još samo popiti malo toplog čaja, dobro se ugrijati pa krenuti na odmor. Već od 18.15 sati, naime, kreće utakmica protiv Istre, koja će se igrati u gotovo idealnim uvjetima. Svaka čast svima, ovo je događaj za svaku pohvalu!
Povodom blagdana Sv. Cecilije održan je III. Susret crkvenih župnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata u Crkvi bl. Alojzija Stepinca, jučer (subota, 22.11.2025., početak u 18:30 sati).
Velika Gorica, 22.11.2025. III.Susret crkvenih župnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 22.11.2025. III.Susret crkvenih župnih zborova Velikogorièko-odranskog dekanata. Foto: David Joliæ/cityportal.hr
Velika Gorica, 22.11.2025. III.Susret crkvenih župnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Sudjelovalo je šest zborova (ovim redom): 1. Župni zbor ”Stepinac” župe bl. Alojzija Stepinca Velika Gorica (22 člana, zborom dirigira i zbor vodi Irena Markulin, korepetitorica je Andreja Markulin), 2. Župni zbor Barka župe sv. Barbare Velika Mlaka (Dirigentica/voditeljica je Lucija Guščić, korepetitorica je Josipa Kurilovčan), 3. Župni zbor župe sv. Martina Šćitarjevo (25 članova, predstavilo se 16), 4. Župni zbor župe Sv. Petra i Pavla Velika Gorica (14 članova, dirigentica/voditeljica Snježana Špehar), 5. Župni zbor župe Sv. Tri kralja, Donja Lomnica (16 članova), 6. Župni zbor župe Navještenja Blažene Djevice Marije Velika Gorica (30 članova, dirigent/voditelj Dražen Kurilovčan, korepetitorica Zrnika Cvetković).
Velika Gorica, 22.11.2025. III.Susret crkvenih župnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 22.11.2025. III.Susret crkvenih župnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 22.11.2025. III.Susret crkvenih župnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Izvedeno je 12 skladbi, svaki zbor po dvije. Završnu riječ pozdrava i zahvale svim sudionicima, prije Svete Mise, uputio je župnik vlč. Luka Brešić.
Velika Gorica, 22.11.2025. III.Susret crkvenih župnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 22.11.2025. III.Susret crkvenih upnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Voditeljica programa bila je Tina Karlović Papak.
Galerija fotografija
Sport
Niz ide dalje: Dominirali, upali u probleme, izvukli se i – pobijedili!
Košarkaši Gorice do četvrte uzastopne pobjede došli su na gostovanju u Đakovu, momčad koju vodi bivši trener Gorice Miron Češkić pobijedili su 88-74 uz 26 koševa Nike Rimca i double-double učinak Filipa Kalajžića
Sport
Radnikovci u akciji: ‘Predlažemo da gorički stadion dobije ime NK Radnik!’
Bivši igrači, trener i klupski djelatnici NK Radnika okupili su se povodom 80 godina osnutka kluba. I ovoga puta evocirali su uspomene, prisjetili se brojnih dogodovština, ali ovoga puta krenuli i sa zanimljivom inicijativom
Točno na 80. rođendan svog nikad prežaljenoga kluba, nešto više do 16 godina otkad klub njihovih mladosti više ne postoji, okupili su se “radnikovci” svi generacija. Inicijator druženja i obilježavanja ove okrugle obljetnice bio je i ovoga puta Ivan Mikulčić, jedan od ljudi koje ne žele dozvoliti da povijest kultnog i uvijek nam dragog NK Radnika padne u zaborav.
– Nakon završetka drugog svjetskog rata velikogorička mladež pokrenula je snažnu inicijativu za obnovu sportskih aktivnosti na području Turopolja, a posebno nogometa, kao najpopularnijeg sporta. Tako je 21. studenog 1945. godine održana Glavna godišnja skupština Fiskulturnog društva Radnik Velika Gorica u prostorima stare pošte u Velikoj Gorici, na adresi Trg kralja Tomislava 41. Izabrana je Uprava Fiskulturnog društva, kao i kapetani sportskih sekcija, odnosno predsjednici sekcija-klubova. Tako je za prvog kapetana, odnosno predsjednika kluba NK Radnik izabran Vlado Sirovan, svestrani sportaš i poznati velikogorički krojački obrtnik – prepričao je Mikulčić.
Prisjetili smo se i da je prvi kapetan nogometne momčadi bio Kazimir Plepelić, rođen 1921. godine u Plesu. Igrao je desnog halfa, pričaju klupski kroničari, bio je temperamentan igrač i pravi vođa.
– Prvi trener momčadi bio je Dragutin Kršek, koji je stanovao u Zagrebu, a na treninge i utakmice u Veliku Goricu je putovao vlakom do željezničke stanice, a dalje do igrališta biciklom. Nikad nije propustio niti jedan trening niti utakmicu! – ističu “radnikovci”, dodajući kako je prvi nogometni sudac ponikao iz Radnika bio Vlado Kezić, poznati gorički brijač, u čijoj su se brijačnici okupljali brojni navijači i simpatizeri kluba.
Prvo igralište, možda je i nešto manje poznato, nalazilo se na tadašnjem sajmištu, odnosno na prostoru današnjeg Tržnog centra. Budući da su svlačionice bile u prostorima prizemlja tadašnjeg Doma kulture u Turopoljskom gradu, današnjem Muzeju Turopolja, trebalo je prošetati tih nekoliko stotina metara od svlačionice do igrališta… Međutim, nije to potrajalo predugo, jer već 1946. godine igralište se seli u Kolarevu ulicu, gdje su se gorički sportaši okupljali sve do 1987. godine, kad je došlo do selidbe na lokaciju današnjeg Gradskog stadiona.
Nabrajajući uspjehe i postignuća kroz klupsku povijest, ističu se ulazak u Zagrebačku zonu 1968., zatim kvalifikacije za drugu jugoslavensku ligu 1971., pa ulazak u Međurepubličku ligu 1988… Uspostavom samostalne Hrvatske, Radnik je već u drugoj sezoni postao prvoligaš (1992.) i u najvišem rangu zadržao se dvije sezone. Spomenuti su u tom nizu i uspjesi mlađih klupskih kategorija, od pionira do juniora, a posebno su “radnikovci” ponosni na to što su čak šestorica igrača poniklih u Radniku oblačili dres hrvatske reprezentacije: Pavličić, Panadić, Cvitanović, Butina, Župetić i Budimir.
– Osim toga, brojni su “radnikovci” postali poznati treneri i funkcioneri, političari, ali i poznati obrtnici, poduzetnici, znanstvenici i ugledni građani. Velik doprinos brojni “radnikovci” dali su i u Domovinskom ratu – ističe Mikulčić, dodajući kako o svemu tome gomilu informacija nudi monografija “NK Radnik 1945. – 2009.” autora Ivana Mišerića, koja kao vrijedan i trajan dokument čuva uspomenu na postignuća svih generacija.
Naravno da i šesnaest godina poslije “radnikovci” žale što više nema Radnika.
– Unatoč tome što se klub od 2009. više ne natječe, na nama je da od zaborava očuvamo naš Radnik družeći se redovito svake godine i evocirajući brojne uspomene. Podigli smo isključivo donacijama prekrasni spomenik na prostoru bivšeg igrališta u Kolarevoj ulic,i čiji je okoliš nedavno i hortikulturno uređen. Višak doniranih sredstava dodijeljen je sportašima s posebnim potrebama, te mlađim uzrastima klubova u sportovima od posebnog interesa za Grad Veliku Goricu. Isto tako, u sportskom domu Gradskog stadiona obnovljena je i novopostavljena galerija fotografija “Povijest Radnika u 13 slika”, donacijom ŠRC-a Velika Gorica – kazao je Mikulčić i dodao:
– Nećemo stati na tome. Svjedoci smo da brojni stadioni u Hrvatskoj i šire nose imena svojih zaslužnika. Smatram da bi i našem stadionu trebalo dati ime. Cijelo ovo vrijeme svi ga inercijom zovemo Radnik, ali on u nazivu ima samo Gradski stadion. Predlažem da do idućeg našeg druženja, za godinu dana, obavimo međusobne konzultacije i dogovore o imenu, pa da ga kao zajednički prijedlog usvojimo i uputimo u daljnju proceduru nadležnom Odboru Gradskog vijeća za imenovanje ulica i trgova te samom Gradskom vijeću na usvajanje. Tako bi 2027. godine, na 40 godišnjicu gradnje stadiona, isti dobio i ime!
Ideja zvuči jako dobro, povezuje dvije važne ere turopoljskog nogometa, a ne treba smetnuti s uma ni to da je svaki naziv bolji od ovog bezličnog “Gradski stadion”. A pogotovo ovaj: stadion NK Radnik!
-
HOTNEWSprije 4 dana152 MILIJUNA Novi gorički proračun uključuje izgradnju bolnice, vrtića i škola
-
Vijestiprije 2 danaSudar u Sisačkoj ulici dodatno usporio jutarnji promet
-
Vijestiprije 3 danaVelikogorička slikarica otvara atelje – 25 godina rada u jednoj večeri
-
Vijestiprije 4 danaNova akcija policije i USKOK-a – na meti tri grada, a među njima i Velika Gorica