Posljednjih dana rijetki su oni koji nisu bar na neki način pokušali pomoći ljudima u potresom pogođenim područjima. U prvim danima apeliralo se da se prema Sisku, Petrinji i Glini ne ide neorganizirano kakko bi hitne službe mogle nesmetano raditi, ali teško je bilo velika srca spriječiti da ne odu, da ne pomognu. Puno je i Goričana koji su bili na sve strane, od naših okolnih mjesta do općina Kravarsko i Pokupsko koji su također teško stradali.

-Događaji poput potresa koji je neki dan najjače pogodio područje Banovine, a prije nekoliko mjeseci i Zagreba, mobiliziraju mnoge ljude koji traže način kako pomoći. Okidač za našu akciju bio je događaj koji nas je sve dobro uzdrmao. Najprije provjeriš gdje ti je “glava”, kako ti je svaki član obitelji, prijatelji.. i onda vidiš što možeš, gdje trebaš i kako pomoći nepoznatima i nastradalima. U prvim kontaktima čuo sam se s prijateljem Domagojem Sučićem i konstatirali smo da je ovo ozbiljno sra*e i da je neupitno da ćemo morati nekaj organizirati i pomagati.- priča nam Zlatan Jaganjac.

Još istog dana su se iskoordinirali i za sutradan ujutro ugovorili sastanak u Velikoj Gorici od kuda su s raznom robom, stvarima, hranom, vodom… krenuli put Gline i okolnih sela.

-Naime, preko medija i prijatelja na terenu dobivali smo info da je Petrinja “zakrčena” ljudima, pomoći… i da ova naselja vape za pomoći. Gorička ekipa BBB godinama je aktivna u humanitarnom i društveno korisnom radu pa je ova akcija, unatoč iznimnim okolnostima, bila na neki način rutinska u pripremi i samoorganizaciji. Dvoje prijatelja nazvalo me ujutro oko 7 i reklo da se žele priključiti u akciji te su i oni iz Svete Nedelje došli do Gorice od kuda smo nas troje s autom punim hrane i robe krenuli preko Pokupskog prema Glini i putem zastajali u selima te nastojali od mještana dobiti informacije kome, gdje i kako pomoći treba.- prepričava Zlatan.

Ostatak ekipe odlučio je ostati u Pokupskom i tamo pomoći u sanaciji materijalne štete, a kombi sa ostalim stvarima išao je drugim putem do Gline. Na putu su podijelili nešto hrane i vode ljudima ispred njihovih kuća, a bilo je i onih koji su im rekli da njima trenutno više ništa ne treba te ih usmjerili na sljedeću kuću ili ulicu.

-Većinu stvari ostavili smo u sabirnom centru u Glini u prostoru pilane i skladišta drvne građe Sherif. Zaključili smo da je organizacija klimava jer primjerice na križanjima su skoro u pravilu bili ljudi koji nisu niti s Banovine, pa ako ste ih pitali kojim putem krenuti dobivali ste odgovor da nisu odavde. U situaciji kada protok ljudi i roba treba biti što tečniji i skladišta trebaju kvalitetnu sortitnicu, odgovorne službe su zakazale.

Teško je ne otići na Banovinu, područje koje se ni od Domovinskog rata na neki način još nije oporavilo, a sad već nova tragedija, i uz sve ostati smiren, ne biti emotivan. Upravo na takav način i Jaganjac završava naš razgovor.

-Siguran sam da je ovakav odaziv građana rezultat i spoznaje da institucije i službe rade loše, korumpirano i ljudi žele znati da je svaka njihova kuna, komad robe ili hrana stigla do onih kojima su poslali isto. Kada vidiš da su te ceste, ta naselja i ti ljudi desetljećima zanemarivani i da ih ovakva prirodna katastrofa sroza u sekundi do blata, sjetiš se i pravosuđa koje pušta pojedine da uživaju na slobodi i to s milijardama ukradenih kuna. Samo od njihove imovine cijelo to područje bi se moglo sanirati u roku godine dana i vratiti tom dijelu Domovine zasluženi sjaj.