Povežite se s nama

Vijesti

Već gotovo četiri desetljeća tu je za Goričane

Nekada je biciklom prelazila i 30 kilometara kako bi došla do ljudi kojima je potrebna pomoć

Objavljeno

na

Prema procjenama u Hrvatskoj danas nedostaje oko 12 tisuća medicinskih sestara. One su te koje su možda i najbliže pacijentima te podnose najveći teret u našem sustavu javnog zdravstva. U manjim sredinama njihova uloga još je važnija, one poznaju gotov sve stanovnike i odnosi među njima jako su prisni. Jadranka Krvarić pet godina radila je kao patronažna sestra u Črnkovcu. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća Jadranka nije imala službeno vozilo, njezino vozilo bio je bicikl. Dnevno je na njemu prelazila 25 do 30 kilometara.

– Patronaža danas nije omiljena među kolegicama. Na nju se gleda kao na svojevrsnu degradaciju. Ja sam tada bila sretna da radim. U to vrijeme sam se i rastala. Sin mi je tada bio mali. Morala sam nam osigurati egzistenciju. Automobila službenog nije bilo, niti sam imala svoj automobil pa sam lijepo sjela na bicikl i na posao. Po ljeti vruće, po zimi hladno. Meni je taj posao bio jako lijep. Upoznate ljude i dužite se s njima. Dođete u kuću izmjerite tlak, popričate s ljudima, date im poneki savjet. Ljudi su vas tada uvažavali – rekla nam je sestra Jadranka.

Foto: privatni album

Smatra kako se ozračje u društvu promijenilo prema zdravstvenoj struci. Ljudi su se više okrenuli Google-u i medijima, a sve manje traže mišljenje svojih liječnika. Pacijenti često dovode u pitanje njihovu stručnost.

– Danas ljudi misle da sve znaju. Svoje znanje temelje na informacijama pročitanima na internetu. Danas je recimo cijepljenje djece postala tabu tema. Tijekom svoje karijere nisam imala niti jedno loše iskustvo s cijepljenjem djece. Mi smo nekad svu djecu cijepili i procijepljenost je bila vrlo dobra – objasnila je sestra.

Jadranka se u zdravstvu našla sasvim slučajno. Naime, namjeravala je postati trgovac ili cvjećar. Igrom sudbine postala je medicinska sestra.

Foto: privatni album

– Bilo je to vrijeme upisa u srednje škole. Krenula sam upisati trgovačku školu, kad sam na autobusnoj stanici srela prijateljicu. Rekla sam joj kako želim ići za trgovca, a ona me nagovorila da upišem srednju medicinsku školu. Nije mi žao što sam izabrala ovu profesiju. Tada nije bilo posla kao danas i teško je bilo dobiti posao u bolnici. Jedna moja prijateljica radila je u Domu zdravlja u Velikoj Gorici i obavijestila me kako primaju sestre u hitnu pomoć. Svaki drugi dan radila sam smjenu od 12 sati, što je bilo jako naporno uz malo dijete kod kuće – objasnila nam je Jadranka.

Početkom Domovinskog rata u Velikoj Gorici nalazila se ratna bolnica. Od kolovoza 1991. do  veljače 1992. godine u njoj je radila i Jadranka. U bolnici su dovoženi ranjenici sa sisačkog i glinskog područja, a u njoj se obavljale operacije i liječili ranjenici.

– Ponekad mi bude teško kad se sjetim tih mladića. Većinom su to bili dečki između 20 i 25 godina, bilo je nešto i starijih muškaraca. Većinom su to bile prostrjelne rane, a najgore su bile rane od gelera. Bio je to veliki stres za sve nas, ali smo morali biti jaki i uspjeli smo u tome. Teško je bilo ostati ravnodušan na njihov osjećaj za našu domovinu. Ti mladi ljudi riskirali su svoje živote za našu slobodu – otkrila nam je medicinska sestra.

Foto: Anes Šuvalić/cityportal.hr

Nakon iskustva u ratnoj bolnici, Jadranka je počela raditi kao sestra u zubnoj ambulanti u Črnkovcu. No, baš kad se činilo da je sve sjelo na svoje mjesto u njezinom životu, pogodila ju je velika tragedija. U prometnoj nesreći izgubila je 21-godišnjeg sina jedinca. Cijeli svijet joj se u jednom danu srušio. Pala je u tešku depresiju. Pred njom je bila možda najteža životna borba. Kako nastaviti živjeti nakon takve tragedije. U tim trenutcima nije joj bilo lako.

– Borba je život i život je borba, ako se pustite začas odete. Teško mi je bilo vratiti se i raditi s ljudima. No, kad sam došla u ambulantu i vidjela ljude kojima je bilo stalo do mene, sebi sam rekla moram početi raditi. Na sprovod je došlo preko dvije i pol tisuće ljudi. Nema kuće iz koje netko nije došao. Shvatila sam to kao podršku i poštovanje ljudi te odlučila im to vratiti tako što ću biti uz njih i pomoći im kako god mogu. Ljudi često dođu kod stomatologa dođu u strahu  i jako je važno smanjiti njihovu nelagodu. Ponekad ih držim i za ruku, jer im je lakše kad sam ja uz njih. Rad i razgovor s ljudima jako mi je pomogao u borbi s depresijom. Najgore je kad se čovjek zatvori u sebe. Nitko vam ne može pomoći, ako vi ne želite sami pomoći sebi. Odlučila i sam pokušati smanjiti količinu lijekova koje pijem kao terapiju, ali to nije baš lako. Iako mi ti lijekovi pomažu, ne želim biti ovisna o njima. Tijelo se naviknulo i traži lijekove, a ja taj problem rješavam tako da čitam, vozim bicikl, planinarim, šetam psa ili sjednem s prijateljicom na kavu – povjerila nam se sugovornica.

Foto: privatni album

Jadranku uz Dom zdravlja u Črnkovcu vežu lijepa sjećanja. Kada je tamo počela raditi 1985. godine ordinacije su se grijale kaminom i pećima na drva, nije bilo centralnog grijanja, ali je zato je bilo zajedništva napretek.

– Tada tu nije bilo trgovina, doručkovali smo svi zajedno. Svatko je nešto donio od kuće. Pokrenuli smo i kasu uzajamne pomoći. Tu su se rodila cjeloživotna prijateljstva. Moja kolegica, koja je sada u mirovini, i ja radile smo 34 godine zajedno i niti jednom se nismo posvađale. Svi smo bili kako jedna velika obitelj. Danas su uvjeti rada puno bolji nego prije, ali je teže raditi s ljudima. Ljudi više nisu što su bili – ispričala nam je sestra.

 

Sport

Naš Jakir!

Sergej Jakirović napravio je čudo s Hull Cityjem, s klubom kojem su predviđali ispadanje iz drugog ranga engleskog nogometa on je – ušao među elitu! A mi smo posebno ponosni, jer Jakir je bio i ostao naš čovjek…

Objavljeno

na

Objavio/la

Od Velike Gorice do Hulla, lučkoga grada na istočnoj engleskoj obali, udaljenosti je, kažu izračuni, točno 2001 kilometar. Ili, ako ćemo računati iz perspektive Sergeja Jakirovića, točno 1914 dana. U tu se razdaljinu, i kilometarsku i vremensku, smjestio cijeli koloplet zbivanja, a ono što se dogodilo ove subote poslijepodne na monumentalnom Wembleyu samo je završni čin jedne nogometne bajke. Zasad završni, jer novi izazovi, još luđi i još veći, tek slijede…

Sergej Jakirović stigao je u Veliku Goricu u ljeto 2018. godine, na početku priprema za prvu goričku prvoligašku sezonu. Stigao je u naš grad s nogometnim CV-jem koji je pričao uspješnu i zanimljivu igračku priču, dok je ona trenerska bila na samim počecima. Prije Gorice, Jakir je vodio juniore Dugog Sela i Sesveta, a prilika u Gorici stigla je u idealnom trenutku. Novi prvoligaš i mladi trener spojili su svoje interese, svoje želje za dokazivanjem, a neke stvari već su u tom trenutku postale jasne.

Prvo, Gorica je pokazala da misli ozbiljno, da nema namjeru biti prolaznik u elitnom društvu hrvatskog nogometa. A Sergej Jakirović pokazao da je ima trenerski gen, da znam izvući i više od onoga što je možda realno. U tom trenutku bila je to borba za Europu, koju bi Gorica već u toj prvoj sezoni i izborila da je tih godina bilo VAR-a u funkciji. U okolnostima koje su tad vladale Jakir i Gorica ipak nisu uspjeli, ali baš su te sezone udareni čvrsti temelji onoga što će slijediti – Gorica se pretvorila u stabilnog prvoligaša, a Sergej u trenerčinu.

Rastanak je uslijedio u veljači 2020. godine, nakon 616 zajedničkih dana, nakon razdoblja u kojem je Jakiri postao – naš. Voljen, cijenjen, prijatelj mnogima, najmanje iznimno korektan prema baš svima. I zato su veze ostale…

Jakir je rastao zajedno s Goricom, zavolio je ovaj grad i klub, ljudi su zavoljeli njega i on njih, a cijela priča zapravo je velikim dijelom bila obiteljska. Supruga Marina i godinama kasnije će reći da im je kao obitelji bilo najljepše baš u tim goričkim danima, a i svima nama koji smo bili oko klubova to su definitivno dani za pamćenje. Preplavljeni lijepim uspomenama, trenucima koji se pamte, bilo da je riječ o velikim pobjedama i uspjesima koji ostaju, bilo da je riječ o svakoj kavi kod Peveca. Jer, on je prije svega top čovjek, normalan, skroman, duhovit i srdačan, a tek onda top trener.

Naš i gotovo.

I zato su veze ostale čvrste i snažne, zato smo svaki njegov sljedeći korak pratili s posebnom pozornošću. U Mariboru nije sve išlo po planu, ali ta epizoda nije mogla zaustaviti ozbiljnu trenersku priču u nastajanju. Sa Zrinjskim je pokorio BiH, od kluba iz Mostara stvorio je tamošnju verziju Real Madrida, pa preselio u Rijeku, s kojom je odradio novu dozu briljantnog posla. Sjajan je bio i na klupi Dinama, na dotad najvišoj postaji njegove karijere, koliko god su ga pokušavali osporavati, koliko god mu nije bilo lako. Uzeo čovjek prvenstvo i Kup, pa nakon Bayerna krenuo dalje.

U HNL-u je time “prešao igricu” i bilo je jasno da je vrijeme za novi korak. Šansa se otvorila u Turskoj, u klubu koji je bio u ozbiljnim problemima, ali i klubu u kojem valjda i danas drže Jakirovu sliku iznad nekakvog njihovog nogometnog oltara. Bila je to epizoda koja je otvorila put prema Engleskoj, prema Championshipu, prema Hull Cityju, još jednom klubu u kojem je doživio sve ono što je doživljavao i ranije.

Sergeja Jakirovića, naime, tijekom gotovo cijele su njegove karijere bezrazložno podcijenjivali, tražili mu mane i izbjegavali glorificirati postignuća koja su zaslužila glorifikaciju. Sve dok im, gdje god da bio, više nije ostavljao izbora. Bilo je tako, da se ne lažemo, i u danima dok je bio u Gorici, ali već tad je pokazao da ga za takve stvari nije briga. I da zna kako dokazati da vrijedi. Kroz rad, kroz rezultat, kroz odnose koji su ostajali iza njega.

I baš zato je ove subote na Wembleyu, u trenucima koje Jakir nikad u životu neće zaboraviti, uz njega bila i jedna ozbiljna gorička ekipa. Prijatelji iz goričkih dana su se javili, Jakir je odgovorio onako kako on odgovara, i dvije priče na taj su se način spojile. Ona iz Gorice, sa samih početaka, i ova iz Hulla, sa njegovog trenutačnog nogometnog Olimpa.

Goričani su u ozbiljnom broju ove subote bili uz finale doigravanja u Championshipu, i na tribinama i uz televizijske ekrane, pratili su tvrdi sudar Hulla i Middlesbrougha s posebnom emocijom. I na kraju uživali s posebnim ponosom. Jer, Jakir je naš. Bio i ostao.

Bravo, majstore, svaka čast, trenerčino!

Marin Ivančić i Sergej Jakirović rade zajedno još od Sesveta, zajedno su potpisali i ovaj posljednji mega uspjeh… Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

P. S. Naš Marin!

Još od goričkih dana Sergej Jakirović ima uz sebe prijatelja, suradnika i desnu ruku Marina Ivančića. Sve što vrijedi za Jakira, vrijedi i za Marina. Briljantan kondicijski trener, ali i bivši nogometaš, u Goricu je stigao kao 25-godišnji klinac na početku trenerske karijere, ali vidjelo se već tad koliko je Sergeju važan. I koliko mu Sergej vjeruje.

Nudili su mu iz kluba, nakon Jakirova odlaska, da ostane i nastavi raditi svoj posao, ali to nije dolazilo u obzir.

– Hvala, ali ne hvala. Ostajem s njim.

Ostao je, radio, gradio se i napredovao uz šefa i prijatelja sve do današnjih dana. Na svim postajama, u svim okolnosima, u lijepim i manje lijepim trenucima. Nije nikakva tajna da je Marin velika pomoć i podrška Jakiru, a što se njegovih goričkih dana tiče, priča je vrlo slična Jakirovoj… I Marin je ovdje ostavio fenomenalan dojam, i u ljudskom i u stručnom smislu, i zato je definitivno zaslužio barem jedan odlomak nakon njihova zajedničkog uspjeha.

Bravo, Marine, svaka čast, trenerčino!

Nastavite čitati

Gospodarstvo

Velika Gorica sve više ulaže u poduzetnike i obrtnike, grad među vodećima po rastu pomoći

Hrvatski gradovi prošle su godine za subvencije poduzetnicima i obrtnicima izdvojili više od 53 milijuna eura, a Velika Gorica našla se među deset gradova s najvećim rastom izdvajanja u odnosu na godinu ranije.

Objavljeno

na

Objavio/la

Velika Gorica povećala je izdvajanja za subvencije poduzetnicima i obrtnicima za 661 tisuću eura u odnosu na 2024. godinu, pokazuju podaci Ministarstva financija o izvršenju proračuna za 2025. godinu. Time se Gorica svrstala među gradove koji su najviše pojačali financijsku podršku gospodarstvu i obrtništvu, prenosi Gradonačelnik.hr.

Prema analizi proračunskih izdvajanja hrvatskih gradova, najveći nominalni rast subvencija ostvario je Bjelovar, a odmah iza njega slijede Split, Sveta Nedelja i Šibenik. Velika Gorica nalazi se u društvu 10 gradova s najvećim povećanjem izdvajanja, ispred Samobora, Varaždina, Pule i Rijeke.

Ukupno su hrvatski gradovi prošle godine za subvencije poduzetnicima i obrtnicima izdvojili 53,3 milijuna eura, što je oko 11,5 milijuna eura više nego godinu ranije. Rast izdvajanja zabilježio je 71 grad.

Analiza pokazuje i da interes za obrtništvo i dalje raste. Prema podacima Obrtnog registra Ministarstva gospodarstva, krajem 2025. godine u Hrvatskoj je poslovalo više od 133 tisuće obrta, odnosno više od deset tisuća više nego godinu prije.

Nastavite čitati

Sport

Mlada nada velikogoričke atletike! Nelli “Express” Komljenović protutnjala do naslova prvakinje Hrvatske

Atletičarka AK Maraton Velika Gorica iza sebe ima sjajan tjedan.

Objavljeno

na

Objavio/la

Nelli Komljenović, članica AK Maraton Velika Gorica, osvojila je naslov državne prvakinje Hrvatske u višeboju za limačice na Prvenstvu Hrvatske za mlađe uzraste održanom u Zagrebu.

Do zlata je stigla nakon tri discipline i ukupno osvojenih 1410 bodova. Natjecanje je otvorila utrkom na 200 metara, gdje je s vremenom 28,36 sekundi osvojila drugo mjesto i odmah se uključila u borbu za vrh. Najbolji rezultat ostvarila je u skoku u dalj, u kojem je s odličnih 4,83 metra bila najbolja među konkurencijom i preuzela vodstvo u ukupnom poretku.

Naslov prvakinje potvrdila je u završnoj disciplini, bacanju vortexa, gdje je hicem od 41,95 metara ponovno završila na drugom mjestu, što joj je bilo dovoljno za ukupnu pobjedu i državno zlato.

Sjajnu formu Nelli je pokazala i samo dva dana ranije na Erste plavoj ligi. Tamo je osvojila prvo mjesto na 60 metara s rezultatom 9,10 sekundi, a zatim slavila i u skoku u dalj s novim odličnim nastupom od 4,85 metara.

Nastavite čitati

Sport

Poraz za kraj: ‘Nogomet nikad ne laže, tamo smo gdje trebamo biti’

Nogometaši Gorice poraženi su 2-0 od Rijeke na Rujevici u posljednjem kolu SuperSport HNL-a. Goričani su na kraju završili na osmome mjestu, s dva boda manje od petoplasirane momčadi…

Objavljeno

na

Objavio/la

Pravih ljetnih 28 stupnjeva dočekalo je nogometaše Gorice na Rujevici, zajedno s igračima Rijeke, koji su se nadali i vjerovali da na kraju ipak nekako mogu do trećega mjesta. Gorica je, s druge strane, pobjedom mogla do petoga mjesta u prvenstvu, što bi bio uspjeh kakav nismo doživjeli od one sezone kad je Gorica porazom upravo na Rujevici skliznula na peto mjesto i ostala bez povijesnog plasmana u Europu.

Ovoga puta ulog nije bio toliko velik, ali očekivano je bilo vidjeti nogometaše koji su motivirani bez obzira na činjenicu da je riječ o zadnjih devedeset minuta u sezoni. Takvi su Riječani i Goričani i bili, no teško je ovu utakmicu u bilo kojem smislu svrstati među nogometne događaje koji će se pamtiti. Dapače, sve je riješeno u dva poteza, utakmica je bila lišena velikog broja prilika i uzbuđenja, a pogotovo se to odnosi na uzbuđenja pred riječkim vratima.

Gorica je bila bez Pršira, Čabraje i Filipovića, pa su ispred Matijaša startali Leš, Perić i Moustapha, na bokovima Trontelj i Bogojević, a u sredini Kavelj, Pozo, Pavičić i mladi Stjepan Kučiš u Prširovoj ulozi. U vrhu napada, s kapetanskom trakom oko ruke, i ovoga je puta startao Ante Erceg.

U prvom poluvremenu takva je Gorica limitirala Rijeku na jednu opasniju situaciju, u kojoj je sjajno reagirao Matijaš, dok s druge strane opasnosti nije bilo. Nije ih pred riječkim vratima bilo previše ni u nastavku, dok je Rijeka sve riješila – “američki”! Amer Gojak pogađao je u 66. i 84. minuti, golovi da ne znaš koji je ljepši, da li zakucavanje u rašlje za 1-0 ili bomba koja je od prečke ušla za konačnih 2-0…

Ukratko, utakmica nakon koje će navijačima Gorice dobro sjesti to što je sezona završila. A i treneru će odmor dobro doći.

– Bili smo dosta stabilni u prvom poluvremenu, dosta dobri defenzivno, međutim imali smo četiri-pet situacija za kontranapad kakve očito ne znamo rješavati – krenuo je u analizu Mario Carević, pa nastavio:

– To nam je nekako i ogledalo cijele sezone. Ponavljam se u ovim izjavama nakon utakmice, stalno pričam iste stvari, ali to je činjenica. Moraš takve situacije odraditi tako da uputiš udarac, da golman mora reagirati, da uđeš u highlightse… Tu smo nedorečeni i za sljedeću sezonu ćemo sigurno tražiti pojedince koji će nam pomoći. Moramo to i trenirati, iako je teško trenirati donošenje odluka.

Mario Carević ove je sezone postao najdugovječniji trener u prvoligaškoj povijesti Gorice… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Naravno da je Carević razmišljao i o tablici.

– Da smo pobijedili, završili bi peti, što bi trebalo biti ogroman motiv, a da smo uzeli i bod, bili bismo sedmi. Ovako smo završili na osmome mjestu – slegnuo je ramenima trener Gorice, koji je s takvim učinkom na kraju zadovoljan.

– Vratit ću se malo na početak sezone. Otišlo nam je 25 igrača, morali smo raditi totalno novu selekciju i ja sam na kraju mogu biti zadovoljan sa izvedbom i rezultatom. Moglo je to biti i bolje, jer kad vratim film, prosuli smo puno bodova zbog promašenih šansi, penala… A opet, najiskrenije rečeno, nogomet nikad ne laže. Nogomet je nakon tih 36 kola u pravu i to je nekakva naša realnost. Da, dojam je da smo igrali puno bolje nego što to govori broj bodova, ali očito nam nešto fali za nešto više.

Dotaknuo se za kraj i pitanja pobjedničkog mentaliteta…

– Taj mentalitet pobjednika gradi se kroz više prijelaznih rokova, moramo raditi doselekciju i točno znamo što nam treba. Nadam se da ćemo uspjeti dovesti neke nove igrače, da ćemo ući u pripreme kako treba i biti bolji u tim segmentima sljedeće godine – zaključio je Carević.

Nastavite čitati

Vijesti

Rogoz dobio status “Sigurnog vrtića” -djeca učila kako reagirati u kriznim situacijama

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Vrtić Čarobna Šuma/FB

Vrtić Rogoz u Velikoj Gorici, koji djeluje u sklopu Dječjeg vrtića Čarobna šuma, dobio je status “Sigurnog vrtića” kroz program “Sigurnije škole i vrtići” Hrvatskog Crvenog križa. Riječ je o programu usmjerenom na edukaciju djece i zaposlenika o sigurnosti, pravilnom reagiranju u izvanrednim situacijama te osnovama prve pomoći.

Tijekom provedbe programa provodile su se različite edukativne aktivnosti kroz koje su djeca učila prepoznati opasnosti i primjereno reagirati u kriznim situacijama. Dio aktivnosti bio je usmjeren i na razvoj svijesti o važnosti psihosocijalne podrške.

Iz vrtića ističu kako je sigurnost djece jedan od prioriteta rada ustanove te najavljuju nastavak suradnje s Hrvatskim Crvenim križem. Cilj im je, navode, slične programe postupno provesti i u ostalim objektima Dječjeg vrtića Čarobna šuma kako bi sva djeca imala jednako sigurno i poticajno okruženje.

Nastavite čitati

Reporter 459 - 30.04.2026.

Facebook

Izdvojeno