Poveži se s nama

CityLIGHTS

Već 40 godina štite živote i imovinu građana Velike Gorice

 Jančić: ‘Moram priznati, ak’ nisi bil muž i donesel pet litri vina na posel, onda si bil papak. Onda su se ovim poslom bavili pravi muži. To su bili fajteri koje se pitalo i znali su svoj posel. Kad su došli na intervenciju nije bilo zapreka za njih. Ak’ je trebalo, porušel je vrata i štokove, kaj je trebalo. Sada se vrijeme okrenulo. Nema alkohola i sve je prilagođeno novim situacijama. Danas vatrogasac kada dođe na posel pije mleko i vodu’

Objavljeno

Javna vatrogasna postrojba Velike Gorice ove godine slavi 40. rođendan. Osnovana je 1947. godine kao ispostava Vatrogasne brigade Zagreb. U toj prvoj fazi veliki doprinos stvaranju ove profesionalne postrojbe dao je DVD Velika Gorica.

– 1979. godine izgrađen je novi Vatrogasni dom, koji se tada zvao Dom društvene samozaštite. Gradio se samodoprinosom. Projekt je pokrenula Općina Velika Gorica, u suradnji s DVD-om Velika Gorica, kojem je na čelu bio Fabijančić Stjepan, a tajnik Perlić Nikola. Taj dvojac bio je glavni nosilac tog projekta – rekao nam je Josip Jančić, pripadnik Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica od njezinog nastanka.

Prije nastanka JVP-a, DVD Velika Gorica bio je zadužen za zaštitu od požara na području cijele općine Velika Gorica te područje današnjih općina Orle, Kravarsko i Pokupsko. U četiri smjene imali su po jednog profesionalnog vatrogasca.

– Kad bi stigla dojava, on bi pustio sirenu, a dečki iz DVD-a bi se okupili i krenuli gasiti požare po našem lijepom Turopolju. Tada bi uskakao Srebrić Ivan te preuzimao telefonsku liniju i dežurao dok smo mi na terenu – prisjetio se Jančić.

Dežurna četvorka, Arbanas Franjo, Plodinec Stjepan, Stepanić Milan i Šipušić Franjo, postala je okosnica nove postrojbe.

– Iz grada Zagreba dobili smo trojicu profesionalaca, a zaposleni smo i nas trojica, Ivica Kovačić, ja i drugi Ivica Kovačić iz Mraclina. Na početku nas je bilo trojica u smjeni, a ubrzo se taj broj povećao na četvoricu. Moram priznati da smo imali dovoljan broj vozila, u garaži smo imali navalno, kemijsko-tehničko, autocisternu i zapovjedno vozilo. Problem je bio što su to bila mahom rabljena i stara vozila, koja su zahtijevala stalno održavanje i popravke – objasnio je Jančić.

Foto: JVP Velika Gorica

Prvi zapovjednik postrojbe bio je Stjepan Fabijančić Japa, a do 2000. godine u Javnoj vatrogasnoj postrojbi izmjenjivali su se zapovjednici mahom iz Zagreba. Fluktuacija je bila uvjetovana malom plaćom u odnosu na plaće vatrogasaca koji su radili u smjeni.

Početkom 2000. godine Grad velika Gorica donosi odluku o osnivanju Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica, a za zapovjednika je postavljen Josip Jančić, koji tu dužnost obnaša do ožujka 2002. godine. U tom periodu gorički vatrogascu muku muče s dotrajalim vozilima.

– U periodu kad sam ja bio zapovjednik vozila su bila na rubu izdržljivosti. Imao sam nemalih problema. Za popravak sam morao koristiti svoje prijatelje, koji su u svoje slobodo vrijeme vršili popravke i radili generalke na vozilima. Uvijek je falilo novca. Ja sam od svog novca kupovao rezervne dijelove, a tadašnji predsjednik Vatrogasne zajednice Velike Gorice Neven Kurilovčanin onda mi je refundirao taj novac. Tako smo mi funkcionirali u tom periodu – istaknuo je nekadašnji zapovjednik.

Nakon njega, na čelnim mjestima izmijenili su se Niko Maršan, Tihomir Varga, a 2009. na mjesto zapovjednika dolazi Borislav Turan, koji je i danas na čelu postrojbe.

– Najjači razvoj Javna vatrogasna postrojba doživljava kada je po sili zakona spala pod lokalnu upravu, odnosno Grad. Nabavila se bolja oprema i vozila, počeo se uređivati sustav upravljanja i povećao broj ljudi. Mi danas u postrojbi imamo 45 profesionalnih vatrogasaca. No, tu nije kraj. Zadnjom procjenom usvojenom na Gradskom vijeću 2017. godine, naša postrojba svrstana je u vrstu pet. Znači da mora imati najmanje 12 ljudi po smjeni, odnosno 48 profesionalnih vatrogasaca raspoređenih u smjene plus zapovjednika i zamjenika – rekao je Borislav Turan, zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica.

 

JVP Velika Gorica pokriva prostor od 552 četvorna kilometra, a samo u prvih pet mjeseci izašli su na 160 intervencija. Na razini godine broj intervencija kreće se oko 325. U svom radu surađuju s društvima Vatrogasne zajednice Grada Velike Gorice te DVD-ima općina Kravarsko, Pokupsko i Orle.

– Ne postoji intervencija, osim možda velikih kemijskih havarija, na koju ne možemo odgovoriti. Imamo opremu i sredstva, a i ljude. Naši vatrogasci osposobljeni su za rad na visini, rad na ruševinama, rad na vodi, a sudjeluju i u tehničkim intervencijama. Razvojem društva i tehnologija pojavljuju se i nove zadaće za nas, jer mi smo služba koja je i organizirana i opremljena i 24 sata dostupna – objasnio je Turan.

Vatrogastvo nije samo zanimanje, ono je i poziv. Ono je sve, samo ne lagan i lijep posao. U svom poslu vatrogasci se često susreću i s ružnim stvarima.

– Imao sam puno takvih situacija, ali mi se jedna duboko urezala u pamćenje. Ovdje u Kolodvorskoj ulici, gdje je napravljen novi kružni tok, dogodila se prometna nesreća u kojoj su stradala djeca. Iz auta sam vadio tijela djece, to se na zaboravlja, to su zaista teški trenutci. Razboriti ljudi, koji znaju što je vatrogastvo, najčešće se ne žele primiti takvog posla. To nije lagan niti lijep posao. Susretao sam se s poginulim osobama, utopljenicima, a najteže je kada vidite djecu. Morao sam iznositi tijela djece stare osam do deset godina stradale uslijed gušenja dimom u požaru, to je jako teško. Traumu nosiš cijeli život i treba vremena da to izađe iz tebe – povjerio nam se Josip, dugogodišnji vatrogasac.

Sve te situacije koje se događaju na poslu protekom vremena ostavljaju trajne posljedice na vatrogasce. Pitanje je samo kada će izaći na vidjelo.

– Iako Velika Gorica figurira kao šesti grad po veličini u hrvatskoj, ipak je jedna manja sredina u kojoj se manje više svi znaju. Postoji velika mogućnost da kad sudjelujete u intervenciji, posebno u prometnim nesrećama, naiđete na stradalog prijatelja. To se nekoliko puta dogodilo našim vatrogascima. Većina mojih kolega doživjela je da u stanu nađu mrtvu ili spaljenu osobu, dođete u situaciju da vam to postane rutina, ali sve to ostavlja trag na ljudima. Mi smo ljudi koji nakon takvih intervencija dolazimo doma svojim obiteljima. Nastojim ne pričati o poslu kod kuće, ne želim opterećivati svoje bližnje takvim stvarima i ostavljam to u sebi. To je vjerojatno tako među većinom mojih kolega. Možda bi se svi zajedno trebali više otvoriti prema stručnjacima i iznijeti naše probleme, kako bi nam oni mogli pomoći  – dodao je Turan.

Profil ljudi koji su se bavili vatrogastvom nekad i sada nije isti. Nekad su vatrogasci bili čvrsti dečki spremni bez puno razmišljanja uletjeti u opasnost.

– Moram priznati, ak’ nisi bil muž i donesel pet litri vina na posel, onda si bil papak. Onda su se ovim poslom bavili pravi muži. To su bili fajteri koje se pitalo i znali su svoj posao. Kad su došli na intervenciju nije bilo zapreka za njih. Ak’ je trebalo, porušel je vrata i štokove, kaj je trebalo. Sada se vrijeme okrenulo. Nema alkohola i sve je prilagođeno novim situacijama. Danas vatrogasac kada dođe na posel pije mleko i vodu – otkrio nam je Josip.

Nakon kornatske tragedije u hrvatskom vatrogastvu stvari više nisu iste. Vatrogasci su napokon stavljeni u fokus.

– Od tog trenutka ozbiljno se počelo razmišljati o sigurnosti vatrogasaca. Nema intervencije koja nije opasna. Mi ovaj trenutak idemo na čišćenje ceste i zaleti vam se auto u vatrogasca i on pogine. Drugi primjer, idemo gasiti požar na kontejneru i ne znamo tko je što bacio u njega. Ima još uvijek zaostataka oružja i eksploziva iz rata. Vatrogasac može stradati na svakoj intervenciji, sada je samo bitno koliko smo mi ozbiljno shvatili ovu priču. Kornati upozoravaju iz dana u dan, bez obzira na to što je od tada prošlo puno godina. Oni nas upozoravaju da se moramo ozbiljno ponašati u svakoj situaciji – zaključio je Turan.

CityLIGHTS

Ugodni razgovori sa Stjepanom pl. Brigljevićem

Prošetali smo se sa zapovjednikom voda turopoljskog banderija, povijesne vojne postrojbe našega kraja, danas najpoznatije po rubcu koji nosi oko vrata – podgutnici koju je i Luj XIV. primjetio u 16. stoljeću u Parizu. Stjepan pl. Brigljević član je ove postrojbe oko 23 godine. Otkrio nam je ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, a malo smo se našalili i na račun Zagoraca

Objavljeno

on

Iz obveze Plemenite opčine turopoljske da se plemići odazovu kraljevom pozivu u vojnu službu stvoren je Turopoljski banderij, počasni zbor turopoljskih plemenitaša, koji je ratovao kao samostalna postrojba pod svojom zastavom, a pod zapovjedništvom hrvatskog bana. Danas je Turopoljski banderij svečana povijesna postrojba hrvatske vojske koja sudjeluje na važnim gradskim, županijskim i državnim manifestacijama i događanjima.

Imali smo čast razgovarati sa zapovjednikom turopoljskog voda banderija, Stjepanom pl. Brigljevićem, koji nam je otkrio ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, ali i zanimljivost o mašni koja nalikuje na kravatu, a koju je nosio na sebi.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Turopoljski banderij je od Bele IV. do 1224. godine ustoličen za obranu Gradeca, i to su bili njegovi prvi čuvari. To je jedina povijesna postrojba koja se borila za sve vlastodršce. Bili smo pravi ratnici, borili smo se za Austro-Ugarsku, Francusku, u Tridesetogodišnjem ratu, u Češkoj, Moravskoj, Slovačkoj, u Szegedvaru itd.

Pl. Brigljević kaže kako Turopoljci prepoznaju odoru koju nosi, a svim ostalima je nepoznata, ali zanimljiva.

– Ovo što nosim je odora za ratnika konjanika, zato se menten (gornji dio odore) nosi  preko  lijevog ramena da bi se desnom rukom moglo baratati sabljom, a u zimskim danima preoblačila se i na desno zbog hladnoće, naravno.  Mašna koju nosim zove se turopoljska podgutnica. Nju su na vrat mladića, odnosno pod gut vezale djevojke i žene dok je bio na konju pri odlasku u bitku. Crveni rubac  bio je znak ljubavi i sjećanja na njih i dom. Turopoljski konjanik se sam morao opskrbljivati, spremiti si zalihe hrane, ratnici su sami šivali odoru, takav je bio zakon. Turopoljsku podgutnicu je vojska donijela u Tridesetogodišnjem ratu do Pariza, gdje je tadašnjeg zapovjednika Pogledića iz Kurilovca primjetio i Luj XIV, a vezanje ovog rubca nazvao ‘a la Croat’. Vjeruje se da je to preteča današnje kravate.

Zapovjednik voda, plemeniti Brigljević, našalio se i kako ih od 1573. godine Matija Gubec nije naročito volio jer su ih u Zagori i kod Kerestinca porazili.

– Zato se može reći da su današnji Zagorci 50 posto Turopoljci, jer kad smo riješili muže, Turopoljci su ostali održavati mir i poženili Zagorke. To je malo onak’ šala – smije se plemeniti Brigljević.

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Budite dio lijepe priče: Donirajte za đake prvake!

Donacije za nabavu školske opreme potrebitih malenih đaka možete uplatiti do 28. kolovoza, a podjela kupljene opreme bit će 30. kolovoza, u dvorani Galženica u 17 sati. Prvake će u okviru ove akcije opremiti s novim anatomskim torbama, popunjenim pernicama, flomasterima, pastelama, vodenim bojicama, drvenim bojicama, bilježnicama i ostalim sitnicama koje su im potrebne da bezbrižno krenu u usvajanje novih znanja

Objavljeno

on

Mjesec rujan je pred nama i nova školska godina glasno kuca na vrata. Šestu godinu zaredom, krenula je Humanitarka Prvaci koju je pokrenula naša sugrađanka Dalija Zubek – žena velikog srca, kako bi i đaci iz obitelji slabijeg imovinskog stanja imali ono najnužnije za početak svog životnog obrazovanja.

Prvake će u okviru ove akcije opremiti s novim anatomskim torbama, popunjenim pernicama, flomasterima, pastelama, vodenim bojicama, drvenim bojicama, bilježnicama i ostalim sitnicama koje su im potrebne da bezbrižno krenu u usvajanje novih znanja u novoj životnoj avanturi zvanoj osnovna škola.

 

– Komplet po prvašiću biti će 250 kuna, pošto nam Fokus svake godine izađe u susret sa fenomenalnim cijenama. Molim vas da donirate u svojim mogućnostima i da se uključite u ovu humanitarnu akciju kako bi pomogli u opremanju što više đaka prvaka – istaknula je organizatorica Dalija Zubek.

Poseban humanitarni uplatni račun Knjigovodstva Legalis na koji možete uplatiti donacije je HR0323600001501571471 uz opis plaćanja “Za humanitarku Prvaci”.

Legalisovi Prvaci svi su redom odlikaši koji će uskoro preuzeti kormila velikih projekata i velikih postignuća, a nije li lijepo biti barem dijelićem priče sa sretnim završetkom? Akcija traje do 28. kolovoza, a podjela kupljene opreme bit će 30. kolovoza, u dvorani Galženica u 17 sati.

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Priča o podgutnici, medenjacima, sladoledu i narodnom veselju

Za cijeli naš kraj 15. kolovoza je značajan dan, svi dolazimo na dan ‘Velike Meše’ zahvaliti Gospi za proteklu godinu, nadajući se da druga bude još bolja, a dobro raspoloženje s proštenja u Vukovini nosimo i kući, ističe Draženka Saraga

Objavljeno

on

Svake je godine proštenje za Veliku Gospu u Vukovini posebno na svoj način. Jučer smo u fotografijama dočarali popodnevni ugođaj istog, no iza slika koje ste imali prilike vidjeti kriju se zanimljive priče o našem dragom Turopolju i običajima.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

Tako nam je gospođa Marica Matijan iz Pešćenice u susjednoj županiji, a koja svake godine dolazi na vukovinsko proštenje, otkrila kako je to u njezinoj mladosti bio uvelike iščekivan događaj u godini.

– Bilo je to krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, kada su ljudi čak u Cerju Letovaničkom prodavali mlade teliće kako bi si žene i djevojke u obitelji priuštile finu odjevnu koombinaciju, spremljenu posebno za ovu prigodu – ističe gospođa Marica.

Iako su se običaji u današnje vrijeme uvelike promijenili, veselje i ushit nisu minuli po svemu što smo zatekli.

Gospođa Draženka iz medičarskog obrta Saraga osnovanog daleke 1948. godine pripadnica je treće generacije medičara i otada su u njihovoj obitelji uvijek rado sudjelovali na ovom proštenju.

Foto: Tomislava Bradić/Cityportal

– Za cijeli kraj je ovaj dan značajan, svi dolazimo zahvaliti Gospi za proteklu godinu, nadajući se da druga bude još bolja. Imamo posebnu recepturu za gverc i medenjake, koju ne možemo otkriti, osim što moram istaknuti da je sve biološko, bez konzervansa! Najviše nam ljudi dolaze nakon ‘Velike Meše’, i uvijek se rado vraćaju jer je to dio tradicije – ističe Draženka Saraga.

U šetnji oko Crkve Pohoda Blažene Djevice Marije naišli smo na zanimljivo obučenog gospodina, zapovjednika turopoljskog voda Banderija, Stjepana pl. Brigljevića, koji nam je otkrio ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, ali i zanimljivost o mašni koja nalikuje na kravatu, a koju je nosio na sebi.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Član sam turopoljskog banderija oko 23 godine i otada dolazim ovdje uveličati misno slavlje, ali i veselje na proštenju nakon istog. Ovo što nosim je odora koja se nosila i u boj, po Austro-Ugarskoj, Francuskoj, u tridesetogodišnjem ratu itd… Menten (gornji dio odore) se nosi preko lijevog ramena da bi se desnom rukom moglo baratati sabljom. Ova mašna koju nosim zove se turopoljska podgutnica. Nju su na vrat mladića, odnosno pod gut vezale djevojke i žene pri odlasku u bitku. Crveni rubac  bio je znak ljubavi i sjećanja na njih i dom, a smatra se jednom od preteča današnje kravate – otkrio nam je zapovjednik voda turopoljskog banderija, Stjepan pl. Brigljević.

Priznati gorički slastičar Memetali Zenuni otkrio nam je kako se u njegovoj obitelji već 73 godine bave slasticama, a on osobno 50 godina dolazi na Veliku Gospu u Vukovinu.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Kada nešto radiš s ljubavlju, i kada ljubav prema tome gajiš sa cijelom obitelji, nastaju rapsodije okusa koje tu priču glasno pričaju. Ove godine smo na proštenje odlučili posjetiteljima ponuditi i neke nove okuse  sladoleda, kreirane u Italiji u suradnji sa njihovim kulinarskim stručnjacima. Naši gosti prepoznaju kvalitetu, zato smo svake godine tu – ističe gospodin Memy.

U šetnji vukovinskim nogostupom, doznali smo i kako se peče po par tisuća porcija raznolikih turopoljsko-sajamskih delicija, uvjerili se kako nije važno doba dana za dobro raspoloženje i plesnjak, te da i današnja djeca s veseljem idu 15. kolovoza u Vukovinu, možda ne s onim istim entuzijazmom kakvog nam je gospođa Marica opisala s početka ove priče, ali u jednom ‘novom ruhu’, koje će, vjerujemo, još mnogo godina u budućnosti prizivati Turopoljce, ali i ostale posjetitelje ovdje na Veliku Gospu!

 

Nastavi čitati

Reporter 384 - 25.07.2019.

Facebook

Izdvojeno