Malo je onih koji već u mladosti pronađu poziv kojem će ostati vjerni cijeli život. Upravo je takav put Margarete Biškupić Čurla, koja je na čelo Muzeja Turopolja došla sa samo 26 godina, nakon što je još kao djevojčica kroz folklor razvila ljubav prema tradiciji, narodnoj nošnji i baštini.

Od volontiranja u Etnografskom muzeju i terenskog rada među starim škrinjama i tavanima, do muzejske pedagoginje i naposljetku ravnateljice, njezin profesionalni put obilježila je jasna predanost struci. Povodom Međunarodnog dana muzeja razgovarali smo o muzejskoj djelatnosti, očuvanju baštine i izazovima koje donosi vođenje jedne od najvažnijih kulturnih ustanova Turopolja.

Recite nam Margareta, kako se zapravo postaje kustosica u muzeju?

– U principu, proces kreće upisom, odnosno završetkom fakulteta. To mogu biti razno razni smjerovi na fakultetu, ovisno o kakvom se muzeju radi. Svaki muzej traži specifičnu struku bilo da je riječ o prirodoslovnom, povijesnom ili etnografskom muzeju. Zatim, kada počnete raditi u muzeju i baviti se muzejskom strukom, nakon godinu dana morate pristupiti stručnom ispitu za kustosa.

Što na tom stručnom ispitu morate sve znati?

– Morate znati Ustav, morate znati spektar zakonodavnih stvari poput zakona o muzejima, o zaštiti spomenika kulture, o čuvanju kulturne baštine, razne pravilnike, o pohrani muzejske građe. Zatim, položiti stručne predmete vezane za samu muzejsku znanost. Netko tko je završio Prirodoslovni fakultet i zapošljava se u Prirodoslovnom muzeju, nije u svom obrazovanju prošao muzeološke predmete pa je i to potrebno naučiti.

Kada ste znali da želite biti kustosica i muzeologinja?

– Teško pitanje. Nisam znala zapravo do završetka fakulteta. Kad sam upisala fakultet, upisala sam etnologiju zato što sam silno voljela folklor i narodnu nošnju. Bavila sam se folklorom od četvrtog razreda osnovne škole i prema tome sam odabrala fakultet. Na moj odabir, majka mi je rekla da ću s time umrijet od gladi i jedino što ću moć raditi je peglanje nošnji. Igrom slučaja, nakon fakulteta, zaposlila sam se u Ministarstvu kulture i medija. To mi se baš nije dopalo jer je posao bio dosta administrativan. Međutim, kao studentica, volontirala u Etnografskom muzeju i u muzeju Turopolja što je u konačnici, nakon godinu dana, rezultiralo mojim zaposlenjem u muzeju Turopolja i to je bila ljubav koja traje sad već skoro 27 godina.

Pričajmo malo o kustosima, koji je vaš primarni zadatak?

– Kustosi prvenstveno prikupljaju predmete za svoju zbirku, a onda rade na njihovoj obradi. Predmet se evidentira, opisuje, saznaje se što je više moguće podataka o njemu i odlučuje se da li će taj predmet ići na restauraciju. Kasnije se taj predmet dovodi u priču sa svim ostalim predmetima i sa svim onim nematerijalnim oko njega kako taj isti predmet ne bi bio izdvojen iz konteksta. Na taj način, on će nam dati kontekst povijesti prošlosti kako bi u konačnici sve imalo nekog smisla te da možemo rekonstruirati prošli život koji ćemo čuvati za buduće generacije. U suvremenoj muzeologiji,  pažnja se posvetila upravo nematerijalnoj kulturnoj baštini jer je ona puno krhkija od ove materijalne.

Što spada pod nematerijalnu baštinu?

– To su vještine znanja, od toga znamo li heklati pa do toga znamo li pjevati. To su narodne priče, bajke, mitologija, sve ono što ne možete materijalno primiti u ruke. Taj sadržaj je izuzetno bitan. Posljednjih 15 godina, svjetska muzeologija, raspravlja o tome koji je ispravan način očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Na primjer, proslava Jurjeva je nematerijalna kulturna baština koja se nekada slavila na potpuno drugačiji način nego što se to obilježava danas. I tako se postavlja pitanje, koji je ispravan način očuvanja Jurjeva? Onoga nekada ili ovoga danas.

Kada smo se već dotakli našeg Turopolja, kako Vi, kao ravnateljica muzeja Turopolja, možete reći koliko se promijenio život u našem kraju?

– Velika Gorica, ako govorimo o našem lokalnom području, startala je kao malo selo, kao sajmeno područje. Danas smo mi šesti grad po veličini i jedna smo urbana sredina. Na primjer, nekada su narodne nošnje u Turopolju krenule iz obitelji, iz kuće, iz materijala koji su im bili dostupni i koji su uspijevali na ovome području. Ovdje su uspijevali lan i konoplja. U konačnici, najveća razlika između prošlosti i sadašnjosti je upravo to iskorištavanje onoga što nam je područje na kojem živimo dalo. Kod narodnih nošnji su to biljke koje su se uzgajale i uspijevale na ovom području, kod graditeljstva je to materijal koji nam je bio dostupan u prirodi, a u ovom slučaju to je hrast. Zato i imamo jako puno drvenih kuća jer je Turopolje bilo prirodno bogato hrastovim šumama. Tako da se u prošlosti lokalno bogatstvo prirode maksimalno iskorištavalo. Danas to više ne možete. Cijeli svijet je postao toliko mali i sve nam je toliko dostupno da više ne možete pojedine stvari lokalizirati.

Recite nam nešto više o samom muzeju Turopolja i njegovoj višestoljetnoj povijesti.

– Muzej Turopolja je stvarno jedan povijesni raritet. Kada sam ja došla raditi u muzej još 2001. godine, tada je on bio jedna zgrada, zgrada koju svi poznamo kao muzej Turopolja, zgrada Plemenite općine turopoljske. Ta poveznica Plemenite općine s Velikom Goricom i muzejom danas je neraskidiva. Zgradu je sagradila Plemenita općina turopoljska 1765. godine. Nastala je kao centralna administrativna zgrada Plemenite općine turopoljske. Tu su se čuvali arhivi, održavali sastanci, postojao je unutar zgrade i kafić i tako je bilo dok 1960. godine ta ista zgrada nije postala muzej. Tada je jedna sitna, ali dinamitna žena, Višnja Huzjak, preuzela funkciju ravnateljice muzeja kojoj možemo biti zahvalni što danas uopće imamo tako bogatu zbirku i muzej. Danas smo na više lokacija. Imamo etno kuću U Ščitarjevu, zavičajnu zbirku Vukomeričkih gorica na Ključić brdu, partnerstvo s obitelji koji su vlasnici Kurije Modić-Bedeković. U međuvremenu, uspjeli smo dobiti sredstva europskih fondova i izgraditi novi Interpretacijski centar muzeja Turopolja.

 Krenuli ste u cjelovitu obnovu muzeja od potresa, kako to ide?

– Iskoristit ću priliku pa prvenstveno pojasniti da Interpretacijski centar nije izložbeni prostor. On ima multifunkcionalnu dvoranu više za izvan izložbene djelatnosti koje muzej radi poput predavanja, promocija i radionica. S druge strane, stara muzejska zgrada, nakon obnove, postat će isključivo izložbeni prostor. U prizemlju će biti proširena izložbena dvorana koja će se mijenjati na godišnjoj razini. Vjerujem da će obnova biti gotova kroz nešto više od godine dana, računam negdje sredinom 2027. godine da će biti gotova.

Imate li najdražu stvar koju volite vidjeti u muzeju, koja vas uvijek nekako razveseli ili koja vam je posebna?

– Silno volim moju tekstilnu zbirku. To su predmeti za proizvodnju platna od kuhinjskih krpa, ručnika, stolnjaka, jastučnica pa do narodnih nošnji. To je sve staro preko sto godina, odnosno, onoliko koliko se etnografija čuva.

Možete li nam reći kako se održavaju narodne nošnje?

– Kada su u izložbi narodne nošnje, uzmete praško pa malo prođete po njima. To moramo paziti jer se ne smije puno dirati. Ono što je najveći problem je što ih zapravo ne bi smjeli prati zato što nošnje mogu pustiti boju. Zato se mi javimo gospodinu Tomislavu Miličeviću iz folklornog ansambla „Turopolje“ i kažemo: „Tomica pliz pomozi“. Imamo sreće da imamo njega u Velikoj Gorici koji je vrhunski stručnjak. On možda nije formalno obrazovan kao etnolog, ali mislim da je jedan od najvećih etnologa koji Hrvatska ima po pitanju tekstila.

Koliko je muzej Turopolja bitan za identitet našeg Turopolja, Velike Gorice i na kraju krajeva Zagrebačke županije i grada Zagreba?

– Mislim da je jako bitan. Nekako, ta naša povijesti, kultura i kulturna baština nose naš identitet i zapravo civilizacijsku razinu razvoja koju imamo. Mi u njemu zapravo čuvamo tu našu stvarno vrijednu, važnu, super bogatu prošlost. Općenito, Hrvatska ima jako izražen kulturni identitet, ali toliko silno različit na tako malom geografskom području da je to nevjerojatno. To nosi cijelu životnu priču naroda. Kao što smo spomenuli, svijet je sve manji, sve nam je dostupno i nikada nije bilo bitnije čuvati osobni identitet.

Što zapravo znači Plemenita općina, Plemenitaška obitelj?

– Danas, ako ćemo gledati u nekom formalnom smislu, plemstvo nema neku vrijednost jer nema razlike. Nekada je to imalo jako velike značaje u smislu poreznih olakšica. Da se ne bi krivo shvatilo, oni su se borili u razno raznim ratovima gdje su zadužili kraljeve i na temelju toga su dobili svoje povelje i povlastice. Ono što je u cijeloj toj priči fantastično jest da su oni te povlastice jako dobro iskoristili podignuvši cijeli kraj na jednu višu razinu. Izgradili su zgradu muzeja Turopolja, Stari grad Lukavec, izgradili su cijeli centar Velike Gorice i sve one niske kuće oko današnje Općine i muzeja Turopolja. To je sve njihova zasluga i samim time, ostavili su neizbrisiv trag bez kojeg Velika ne bi bila ono što je danas.

Možemo li reći da je cijeli grad Velika Gorica muzej Turopolja?

– Grad Velika Gorica priča svoju priču. Cijeli naš kraj, ima toliko toga za pokazati, za vidjeti. Sve naše tradicijske drvene gradnje, kurije koje još danas postoje, zatim drvene kapelice.. cijela regija je vrlo, vrlo bogata takvim primjercima.

Što biste još, osim Muzeja Turopolja, preporučili građanima za posjetiti?

– Imamo Perunfest, manifestaciju koja se bavi slavenskom mitologijom, narodnim pričama i predajama. Zatim, KUD Novo Čiče jako radi na promociji etnologije i napravili su prostor za dječje izlete kojim potiču kulturu i pomažu turističkom sektoru da nije samo riječ o zaradi novca već o podizanju kulturne svijesti među najmlađima.

Imate li nešto za kraj dodati?

– Iskoristit ću ovu priliku pa spomenuti ljude s kojima radim. Oni su mi najdraži dio našeg Muzeja. Mi smo zaista jedan kolektiv koji je obiteljski organiziran. Svi smo se upoznali u Muzeju i nismo se međusobno odabrali, ali smo jako tolerantni jedni prema drugima. Svi volimo svoj posao, a najviše volimo surađivati sa svima u Gorici, od škola do turističke zajednice.

U subotu, 23. svibnja, od 10 do 17 sati, na prostoru SRC-a Bundek u Zagrebu, održat će se javnozdravstvena akcija „Djeluj sada!“, tijekom koje će građani moći obaviti besplatne preventivne preglede madeža, bez uputnice ili prethodne najave.

Akciju i ove godine organiziraju Grad Zagreb i partneri, a u pregledima sudjeluju liječnici i stručnjaci iz KBC-a Sestre milosrdnice, KBC-a Zagreb te Doma zdravlja Zagreb – Istok, uz podršku Crvenog križa Zagreb.

Osim pregleda, posjetitelji će moći dobiti i savjete o zaštiti kože te odgovornom ponašanju na suncu, dok su za najmlađe najavljene edukativne radionice. Cilj akcije je podsjetiti građane da se promjene na koži ne bi smjele ignorirati te da pravovremena kontrola može imati ključnu ulogu u prevenciji ozbiljnih bolesti.

Hrvatska vatrogasna zajednica preuzela je 11 novih specijaliziranih vozila za gašenje šumskih požara i intervencije na teško pristupačnim terenima, u sklopu šire nabave od ukupno 78 vozila vrijedne 21,6 milijuna eura, čime se, uoči protupožarne sezone, povećava operativna spremnost vatrogasnih snaga u cijeloj zemlji.

Nova vozila dio su investicije kojom se postupno obnavlja i modernizira vozni park namijenjen intervencijama u najzahtjevnijim uvjetima, osobito tijekom ljetnih mjeseci kada raste rizik od požara na otvorenom prostoru.

Ova investicija predstavlja prvi dio šireg paketa opreme kojim se, kako je istaknuto, jača učinkovitost i spremnost vatrogasnih postrojbi na terenu.

Velika Gorica će u utorak, 26. svibnja, ponovno postati pozornica dječjeg sporta i olimpijskog duha. Na Gradskom stadionu održat će se 22. Olimpijski festival dječjih vrtića, koji će okupiti najmlađe natjecatelje i kroz igru promiče sport, zajedništvo i fair play.

Festival počinje okupljanjem u 16:30 sati, dok je svečani mimohod najavljen za 17 sati, nakon čega slijedi ceremonija otvaranja i početak natjecanja.

Ove godine očekuje se oko 300 mališana iz šest velikogoričkih vrtića, Ciciban, Čarobna šuma, Koraci, Lojtrica, Velika Gorica i Žirek. Djeca će se natjecati u četiri atletske discipline, trčanju na 50 metara, skoku u dalj, bacanju loptice i štafeti 4 x 25 metara te u malom nogometu, odvojeno u konkurenciji djevojčica i dječaka.

Olimpijadu organizira Zajednica športskih udruga grada Velike Gorice, koja festival treću godinu zaredom provodi u suradnji s Hrvatskim olimpijskim odborom. Predviđen je i svečani protokol s podizanjem zastave, himnom te nošenjem olimpijske baklje.

Otvaranje igara predviđeno je uz obraćanje predsjednika Zajednice športskih udruga Gorana Kovačića, predstavnika HOO-a Hrvoja Balena, dok će festival službeno otvoriti gradonačelnik Krešimir Ačkar.

Osim sportskog dijela, naglasak je i na olimpijskim vrijednostima, svi sudionici dobit će diplome i medalje, a najuspješniji pojedinci i ekipe i pehare. Posebno priznanje bit će dodijeljeno vrtiću koji se istakne po poštivanju pravila i sportskom ponašanju, kroz nagradu za fair play.

Dodjela nagrada predviđena je oko 18:40 sati, a program završava u 19 sati.

Ekipa „Panjevi“ iz Turopoljske udruge skauta “Tur” osvojila je naslov državnih prvaka na Državnoj izviđačkoj olimpijadi, održanoj proteklog vikenda u Zaprešiću, u sklopu 17. Zborovanja izviđača Hrvatske povodom Dana hrvatskih izviđača. Velikogorički skauti do pobjede su došli u konkurenciji 20 ekipa, nakon što su prethodne dvije godine završavali kao doprvaci, a ove su sezone titulu uzeli unatoč obilnoj kiši i hladnim noćima.

Na zborovanju se okupilo više stotina djece i mladih iz cijele Hrvatske, a kamp je bio smješten kod Osnovne škole Ljudevita Gaja. Najmlađi sudionici spavali su u sportskoj dvorani, dok su stariji izviđači noćili u šatorima u školskom dvorištu i to na terenu natopljenom kišom.

Veliku Goricu predstavljalo je oko 40 izviđača. Dok su najmlađi sudjelovali u igrama i radionicama, izviđači su se natjecali u dvije uzrasne kategorije, a šestero brđana pomagalo je organizatorima u logistici, prehrani i održavanju higijene kampa.

Najuspješniji među velikogoričkim ekipama bili su upravo „Panjevi“, koji su pokazali najbolju ukupnu pripremljenost kroz pet disciplina te osvojili prijelazni pehar. Pojedinačno su uzeli drugo mjesto u signalizaciji (zastavice i Morse) i u orijentacijskom krosu, te treće mjesto u podizanju šatora i vezanju čvorova.

Dobro se plasirala i ekipa „Lug“, koja je u istoj kategoriji osvojila peto mjesto.

U mlađoj kategoriji ekipa „Hrasteki I“ završila je deveta od 45 ekipa, uz osvojeno drugo mjesto u disciplinama vezanja čvorova i signalizacije. Ekipa „Hrasteki II“ natjecanje je zaključila na 19. mjestu.