Kad je Hrvatska početkom devedesetih stekla svoju samostalnost, u čemu su najveći doprinos dali mali, obični ljudi iz svih dijelova naše države, pa tako i oni s velikogoričkog područja, potkrao se tu jedan paradoks. Mnoge su sredine, posebno u okolici Zagreba, u novoj ustroju izgubili svoju, lokalnu “samostalnost”, tu su opet važnu ulogu, gotovo krucijalnu, odigrali upravo – Velikogoričani! Veliki finale cijele te akcije dogodio se 29. studenog 1995. godine, kad je oformljeno prvo Gradsko vijeće Grada Velike Gorice, a na “gorički vlak” tom su se prilikom ukrcale i neke druge sredine s istim željama…

Ideja o Velikoj Gorici kao izdvojenom gradu, a ne dijelu grada Zagreba, rodila se već 1990. godine, kad su Velikogoričani i Turopoljci shvatili da je lokalna vlast svedena na – područni ured. Goričkoj inteligenciji to nije bilo dovoljno. Kraj koji je prethodnih gotovo osam stoljeća, kroz Plemenitu općinu turopoljsku, imao neku vrstu samouprave, pretvoren je u periferiju metropole, što nije bilo opcija za naše ljude.

– Do uspostave samostalne Republike Hrvatske Velika Gorica je imala status općine. Budući da su 1990. godine sve općine ukinute, stvorene su četiri gradske općine, uslijed čega je Velika Gorica dobila samo taj Područni ured. A to je bilo daleko od onoga što je nekad imala kroz svoju općinsku Skupštinu. U Turopolju postoji tradicija lokalne vlasti, odnosno samouprave, a i svi drugi imali su svoje gradove i općine. Velika Gorica je kao ovako velika sredina nekako ostala izvan toga, zbog čega su se vrlo brzo počeli ujedinjavati i politički i svi drugi faktori u našem gradu – prisjeća se svjedok vremena Vlado Horina.

Upravo je Horina bio među osnivačima Odbora za povratak lokalne samouprave, osnovanog na inicijativu uglednih Velikogoričana. Predsjednikom tog Odbora imenovan je odvjetnik Antun Šagovac, a Horina je bio tajnik.

– U Odboru su bili predstavnici političkih stranaka, ali i nestranački ljudi. Sve skupa je i zamišljeno kao izvanstranačka akcija, što je ona i bila, s obzirom na sve aktivnosti koje su slijedile – priča Horina.

Otpor je, zapravo, počeo već u raspravi zakonskog prijedloga o ovakvoj administrativnoj podjeli našeg područja, jer Velika Gorica prestala je biti općina na sjednici zagrebačke Skupštine 14. studenog 1990., a već krajem rujna u našem je gradu održana tribina o metropolizaciji Zagreba, na kojoj se vodila žestoka diskusija i izražavale brojne sumnje i negodovanja na brojne točke prijedloga, o čemu je detaljno pisao prof. dr. sc. Branko Dubravica u knjizi “Teritorijalni ustroj Velike Gorice od kotara i općine do grada 1871. – 1995.”

Doznajemo tako iz istog izvora da su odlukom o ukidanju općina sve pravne kompetencije prebačene na zagrebačke gradske institucije. Područni ured Velika Gorica dobio je svoju tajnicu u Željki Klemenčić, koju je naslijedio Vlado Grbavac, a kasnije i Zvonko Kunić.

Već u ožujku 1992. godine u Saboru je otvorena rasprava o novom ustroju Republike Hrvatske, što je uključivalo diobu za županije, ali i promjenu statusa nekih gradova. U zadnjim danima ožujka gorički ogranak HSLS-a proveo je anketu pod geslom “Hoćemo svoju općinu Velika Gorica”, a o nacrtu zakona o lokalnoj samoupravi raspravljalo se i na tribini gradskog SDP-a.

Pojavila se u svemu tome i mogućnost da Velika Gorica ostane dio Zagreba, a okolna mjesta i općine završe u Zagrebačkoj županiji. Nešto slično dogodilo se Zaprešiću, a tu se negdje rodila i krilatica “Ne dijelite Turopolje”, proizašla iz potpisivanja peticije kojom su se ljudi pobunili protiv podjele Turopolja u dvije županije. Budući da peticija da Velika Gorica postane grad, održana u prosincu 1992. u organizaciji lokalnog HSLS-a, nije prerasla u širi pokret, definirana je odluka po kojoj Velika Gorica ostaje dio Zagreba.

U novoj podjeli Grad Zagreb je definirao 182 naselja, od čega ih je čak 93 bilo iz bivše velikogoričke općine! Dakle, više od polovice… S druge strane, Zagrebačku županiju u tom su trenutku činili Samobor, Dugo Selo i općine oko Zaprešića, dok su sam Zaprešić i Velika Gorica ostali dio Zagreba. Upravo su iz Županije u jesen 1993. stigli snažni signali o podršci u pokušaju odvajanja tih dvaju gradova/naselja.

Grupa entuzijasta, predvođena mr. sc. Zdravkom Lučićem, 30. studenog 1993. je organizirala tribinu u tadašnjem Narodnom sveučilištu pod naslovom “Velika Gorica u sustavu lokalne samouprave”. Uz župana Ivicu Gažija, uvodničar je bio i dr. sc. Josip Kregar, docent s Pravnog fakulteta, a nakon rasprave ovaj se skup suglasio da treba nastaviti inzistirati na izdvajanju Velike Gorice iz Zagreba i dobivanju statusa grada.

Stajališta s tribine poslužila su kao osnova za okupljanje na kojem se 14. prosinca 1993. formirao, punim nazivom, Privremeni inicijativni odbor za povratak lokalne samouprave u Veliku Goricu, Turopolje, Posavinu, Pokuplje i Vukomeričke gorice. Na sjednici su bili predstavnici svih velikogoričkih političkih stranaka, predstavnici Udruženja obrtnika, ali i brojne nestranačke osobe. Predsjednik Odbora Šagovac i tajnik Horina najuže su surađivali s Josipom Bobesićem, predsjednikom Udruženja obrtnika, a akcija je krenula odmah.

Sljedeća tri tjedna na terenu su osnivani odbori po mjesnim zajednicama, koje su se i međusobno krenule povezivati, a uslijedio je i drugi sastanak inicijativnog odbora, s kojeg je u javnost poslana nedvosmislena poruka:

“Vraćanje lokalne samouprave koja je ovom području nepravedno oduzeta (a prema tradiciji postoji od 1225.) temeljna je zadaća Odbora za povratak lokalne samouprave u Veliku Goricu, Turopolje, Posavinu, Pokuplje i Vukomeričke gorice.”

Prefiks “privremeni” nestao je 7. siječnja 1994. godine, a Inicijativni odbor krenuo je s organizacijom prikupljanja potpisa za peticiju. Za velikogoričkim primjerom poveli su se i u Zaprešiću, gdje je krajem siječnja osnovan njihov Inicijativni odbor, a ta dva tima uskoro su se i blisko povezala te zajedno nastupala.

– Bilo je i drukčijih razmišljanja među Velikogoričanima, ali rekao bih da nije bilo toliko protivnika ideje koliko je bilo skeptika, onih koji su se bojali kako će Velika Gorica funkcionirati sama. Otpora je, naravno, bilo i s druge strane, iz Grada Zagreba. Vodili smo tu velike borbe na sve strane, znalo je biti i žestoko, a puno nam je značilo to što smo prikupili više od 20.000 potpisa Velikogoričana – kaže Vlado Horina.

Cijeli procesno trajao je otprilike dvije godine. U međuvremenu se priključilo i Pokupsko, ideja je bila da Orle i Pokupsko budu zasebne općine, puno je toga dvojbenoga bilo i u “razgraničenju” Zagrebačke županije i Grada Zagreba, a pojavila se i mogućnost da pet velikogoričkih naselja, uključujući Veliku Mlaku i Mičevec, pripadnu Zagrebu. To posljednje bilo je možda i najvažniji razlog što se cijela priča protegnula toliko dugo, jer Grad Zagreb nije se želio odreći Zračne luke i vodocrpilišta!

Raspravljalo se o podjeli na četiri zagrebačka kotara, što Goričanima opet nije bilo prihvatljivo, a dodatni udarac bilo je ukidanje mjesnih odbora.

“Ovime su naši građani ostali bez ikakvih imovinskih prava, a ispod je našeg ljudskog dostojanstva da i najmanji novac za lokalne potrebe moramo prositi u Skupštini Grada. Nužno je da se što prije oslobodimo od ovog maloljetničkog statusa i postane subjekti svih društvenih procesa u našem gradu i općinama, jer nema tih novčanih obećanja zbog kojih bi se odrekli stoljetne tradicije da budemo svoji na svom, istinski kreatori izgradnje svoga područja. Nitko ne može dati Velikoj Gorici i budućim općinama dušu i prepoznatljivost, osim njihovih žitelja”, oglasili su se iz Odbora nakon takve odluke.

Važan korak u pravom smjeru napravljen je u listopadu 1994., nakon sastanka predstavnika Odbora s predsjednikom zagrebačke Skupštine Stjepanom Brolichom.

– Prema svemu što sam čuo, vjerujem da bi se naši zahtjevi mogli ostvariti najkasnije do jeseni 1995. godine – rekao je predsjednik Odbora Antun Šagovac nakon sastanka.

Pokazala se ta prognoza točnom, a pomoglo je i to što se lokalni HDZ aktivnije uključio u akciju. Dugo je gradski ogranak pratio ono što je dolazilo iz vrha stranke, bio u najmanju ruku distanciran od borbe za gradsku samostalnost, ali predsjednik goričkog HDZ-a Milan Krilić u tim se trenucima definitivno aktivirao. Naravno, najvažnije je bilo to što je predsjednik Tuđman shvatio da neke stvari u teritorijalnoj podjeli nove države nemaju logiku, uključujući i ono za što se borila gorička Inicijativa.

Prvi važan datum je tu 20. rujna 1995., kad je Sabor donio Zakon o Zagrebačkoj županiji. Njime su ustanovljene današnje granice županije, ali i dodijeljen status grada Velikoj Gorici, a status općina za Pokupsko i Orle. Prvi lokalni izbori u Velikoj Gorici održani su 29. listopada 1995., a na njima je osam vijećnika dobio HSLS, sedam HSS, šest HDZ, po dva HSP i nezavisne liste, a jedan HNS.

I ostvareni su tako svi preduvjeti da se – rodi Grad! Na povijesnoj konstituirajućoj sjednici Gradskog vijeća Grada Velike Gorice, 29. studenog 1995. godine za gradonačelnika je izabran Josip Bobesić iz HSS-a, a za njegova zamjenika Stjepan Rendulić iz HSLS-a. Prvi predsjednik Vijeća bio je Ivica Leder (HSLS), a već na drugoj sjednici drugim je zamjenikom gradonačelnika imenovan Vlado Horina iz HSS-a.

– Ničega tu glamuroznog nije bilo. Našli smo se, formirali Vijeće, odabrani vodeće ljude i razišli se. Nismo čak ni na pijaču otišli nakon te prve sjednice – smije se danas Horina, koji je ubrzo za ulogu prvog tajnika Gradskog vijeća angažirao Nevena Karasa.

– Negdje oko Božića 1995. godine, u mom sadašnjem uredu, prvi put razgovarali smo Vlado Horina i ja. Ideja je bila da postanem tajnik Gradskog vijeća, ali vladala je velika nesigurnost, bilo je puno nejasnoća. Imao sam siguran posao u Hrvatskim šumama i tražio sam tjedan dana da razmislim. Kad su me u firmi podržali, odlučio sam prihvatiti izazov. Na sjednici Gradskog vijeća 15. siječnja izabran sam za tajnika – pamti Karas, danas zamjenik gradonačelnika u drugome mandatu.

Što se lokalne samouprave tiče, uspostavljanja kompletnog sustava, bili su to počeci. I gradski, i njegovi.

– Ja sam u Hrvatskim šumama bio savjetnik za imovinsko-pravne odnose, a ovo je bilo sasvim nešto drugo. O lokalnoj samoupravi učio sam u hodu, a tu moram zahvaliti tajnici zagrebačke Skupštine Bernardi Jurčec, koja mi je puno pomogla. Na tjednoj razini me primala, davala mi savjete, odgovarala na sva moja pitanja… U tih prvih par mjeseci me usmjerila i uputila u sve detalje u formalno-pravnom smislu – kaže Karas i ističe:

– Prvih godinu dana bilo je stvarno jako teško, pamtim da smo prvi proračun napravili na dva lista papira, ali već nakon dvije godine došli smo do razine da su mene zvali iz cijele Hrvatske da pomognem njima. Toliko smo otišli naprijed da smo im i mogli pomoći, uspjeli smo se posložiti u popriličnoj mjeri, a danas smo došli do statusa na koji možemo svi biti ponosni.

U tim prvim danima Grada, tvrdi Horina, dalo se naslutiti u što se on može pretvoriti.

– Svi smo mi bili svjesni kakvu perspektivu ima Velika Gorica, u smislu Zračne luke, vode, izvorišta… I da su tu značajni potencijali. I da jedan takav grad, ako je dobro vođen, jednostavno ne može biti neuspješan – zaključio je Horina.

Prvi dio blagdana polako je ostao iza nas, i nogometa je manje, stvar će ovih dana spašavati Englezi i ostale najjače europske lige, koje nemaju vremena za pauze. Hrvatski klupski nogomet kratku pauzu si je dozvolio, prvoligaši će tako u akciju odmah nakon nove godine, nakon dva tjedna predaha, a niželigaši će odmarati i nešto duže. Kao što će nešto duže i trgovati, odnosno traži i pronalaziti pojačanja na drugim adresama…

Dok čekamo početak događanja u tom smislu u “ponosu grada”, poneko osvježenje koje bi kadru HNK Gorice sigurno dobro došlo, jednim okom gledamo i prema nižim razinama, gdje su zimi aktivnosti često manje, ali ovoga puta neki će morati krenuti u ozbiljne popune, čak i rekonstrukcije svlačionica. Prve objave pojavile su se već prije 20-ak dana, a bit će toga još i u tjednima koji slijede.

Za početak, u Vukovinu je stigao – Antonio Ćosić. Ime je to i prezime koje ima težinu u turopoljskom nogometnom svijetu, jer pamtimo Antonija iz mlađih dana u dresu Gorice, kad je puno obećavao, da bi kasnije svoj put gradio u Kurilovcu. I nije to bilo nimalo loše, dapače, ostao je Ćosić na Udarniku upamćen kao jedan od ključnih igrača tadašnje momčadi, kao autor nekoliko fenomenalnih golova…

Otišao je u ljeto 2024. u Rugvicu, prihvatio je poziv ambicioznog čelništva toga kluba i odradio prošle sezone 14 utakmica, uz tri postignuta gola. Od ovog ljeta više ga nema u kadru Rugvice, a nogometu se vraća u zeleno-bijeloj kombinaciji kluba iz Vukovine. Treneru Tomislavu Škrinjariću potrebna su prava pojačanja, a u Ćosiću bi to mogao i dobiti. Hoće li tako i biti, hoće li bombarder Ćos opet biti onaj stari, vidjet ćemo na proljeće.

Lijepo su dolazak zvučnog pojačanja upakirali u NK Jelačiću, Ćosić je predstavljen kao poklon Sv. Nikole, a tom analogijom očekivali smo da će u Mraclinu biti poklona ispod nogometnog bora. Nije tajna da u Mraclinu traže igrače za proširivanje kadra, ali i osnaživanje momčadi, o čemu su govorili i trener Saša Sabljak i ponajbolji igrač Jurica Brdek. I sportski direktor Mraclina Luka Cvetnića nema dvojbi da je potrebno čak i šest-sedam novih igrača, ali informacije s terena kažu da nije lako doći ni do jednog igrača u ovim zimskim mjesecima.

Koje su njihove želje i ciljeve teško je “probiti”, ali procurilo je u nogometnim krugovima da, između ostaloga, postoji ozbiljan interes za jednim ofenzivcem koji bi spadao pod mlađe igrače, a njegov eventualni dolazak u Mraclin zapravo bi bio – povratak u Mraclin. Riječ je o 17-godišnjem Nikoli Kosu, koji je ove jeseni zabio osam golova u dresu Gradića, u jednom rangu niže, ali mlađe kategorije prošao je u Mraclinu. Dečko je ujedno i prvak Hrvatske u šahu, čemu smo se divili još 2022. godine, a službena objava njegova dolaska navodno je pitanje trenutka…

U tišini rade i svi ostali, priča se da su mnogima zanimljivi neki igrači ove jeseni odličnog Poleta, redom su to interesi iz viših liga, a to za trenera Josipa Rožića može predstavljati veliku brigu, ali i razlog za ponos, jer očito u Buševcu svi zajedno rade jako dobar posao. Što će se od svega toga realizirati, doznat ćemo u tjednima pred nama.

Prvo ipak treba do kraja odraditi blagdane…

Tijekom proteklog vikenda, od 26. do 28. prosinca, policijski službenici Policijske postaje Velika Gorica proveli su akciju “Pojačan nadzor vozila i vozača u dane vikenda”.

Od zabilježenih 14 ciljanih prometnih prekršaja, osam slučajeva se odnosilo na prekoračenje dopuštene brzine, tri vozača nisu koristila sigurnosni pojas, jedan vozač prošao je kroz crveno svjetlo, dok su evidentirana i dva ozbiljna prekršaja vezana uz alkohol, jedna vožnja pod utjecajem alkohola te jedno odbijanje alkotestiranja.

Osim ciljanih, policija je utvrdila još 14 ostalih prometnih prekršaja, čime se ukupan broj prekršaja popeo na 28. Vozačima koji su zatečeni pod utjecajem alkohola, a nisu zadržani do otrježnjenja, privremeno je oduzeta vozačka dozvola na 12 sati te su isključeni iz prometa.

Jedan vozač je zbog težih prekršaja završio u policijskom pritvoru. Riječ je o osobi koja je odbila alkotestiranje te pritom narušavala javni red i mir vrijeđanjem i omalovažavanjem policijskih službenika. Protiv njega je podnesen optužni prijedlog, a priveden je na Općinski sud – prekršajni odjel.

Najviša izmjerena koncentracija alkohola zabilježena je u subotu, 27. prosinca, oko 23.20 sati u Kurilovečkoj ulici u Velikoj Gorici. Policija je zaustavila osobno vozilo zagrebačkih registracijskih oznaka kojim je upravljao 28-godišnji vozač s 0,99 promila alkohola u krvi. I njemu je vozačka dozvola privremeno oduzeta na 12 sati, isključen je iz prometa, a uručen mu je prekršajni nalog.

Tijekom vikenda dogodilo se i šest prometnih nesreća na području Velike Gorice. U jednoj nesreći jedna je osoba zadobila teške tjelesne ozljede, dok je u preostalih pet zabilježena materijalna šteta.

Rožinec je i ove godine, na blagdan svetog Stjepana, bio jedno od najživljih mjesta u Buševcu. Ulica je bila bogato uređena božićnim ukrasima, uz niz novih dekoracija, dok su sami mještani dodatno pridonijeli blagdanskom ugođaju ukrasivši i osvijetlivši svoje kuće i dvorišta.

Program je započeo u 17 sati, a posjetitelji su ubrzo ispunili ulicu. U posebnom šatoru nudili su se domaći kolači, među kojima su posjetitelji mogli birati najbolje, dok se istodobno glasalo i za najljepše ukrašenu kuću. Na otvorenom su se pripremale kobasice, fritule, a u ponudi su bili i čaj te kuhano vino. Posebno veselje zavladalo je oko 18 sati dolaskom Djeda Božićnjaka, koji je u Rožinec stigao vozilom OTK-a Turopolje. Djeca su dobila poklon-pakete koje je osigurala Udruga “Moj Buševec”.

Najmlađima je najviše pažnje privukao umjetni snijeg, koji je dodatno pojačao blagdanski ugođaj i izmamio osmijehe.