HOTNEWS

Tradiciju Kosnice i Novog Čiča oživjela su dvojica doseljenika

Objavljeno

prije 9 godina

26. prosinca 2016.

Objavio/la

Novo Čiče dugo je stajalo po strani društvenog života Velike Gorice. Iako se radi o naselju koje je do početka II. svjetskog rata cvjetalo, o životu u Novom Čiču nema napisanih knjiga, pjesama, a ni drugih dokumenata. No, na scenu prije 10-ak godina stupa KUD Čiče i stvari se pokreću. Zaslužan za sve to, uglavnom, je jedan čovjek. Uređenje pučke škole, postavljanje dviju drvenih kuća i čardaka, uređenje i oživljavanje etno naselja, projekt ‘Od lana haljina tkana’ te mnoge druge pokrenuo je Stipo Duvnjak. Iako s Turopoljem do 1997. godine nije imao nikakve veze, jer rođen je u susjednoj Bosni i Hercegovini i nakon služenja u Hrvatskoj vojsci živi godinama u Rijeci, upravo on okuplja ljude u Čiču i pokreće svojevrsnu kulturnu i društvenu renesansu tog mjesta. Više puta tokom razgovora, Duvnjak će upozoriti kako sve ovo nije njegova zasluga. Uspjeh, reći će, duguju zajedničkom i predanom radu i ‘nije on ništa posebno napravio’. Ipak, zanimljivo je kako se pojedinac toliko zainteresirao za turopoljsku tradiciju i počeo ju oživljavati, uz iznimke, mnogo više od rođenih Turopoljaca.

“Razmišljao sam što bi se moglo napraviti u Čiču. Tada ono nije imalo ni sadržaje ni aktivnosti. Djeca su mi plesala u KUD-u. Bila je 2006. godina, gledao sam kako nemaju narodnih nošnji nego roditelji sami financiraju kupnju, tamburaša sve više, a tambura ne baš puno. Razmišljao sam kako im pomoći. Prva naša velika aktivnost je bila obnova stare pučke škole koja nije imala ni prozore ni fasadu”, kaže Stipo Duvnjak, predsjednik KUD-a Čiče, i priča kako je za obnovu zgrade trebalo nabaviti 600.000 kuna, a Grad taj novac nije imao.

Foto: Stipo Duvnjak

Uz pomoć mnogih sponzora, ali i pomoći iz Grada u građevinskom materijalu, okupili su se roditelji djece iz KUD-a, mještani, prijatelji i obitelj Stipe Duvnjaka te krenuli u obnovu. Stekli su povjerenje tvrtki koje su im pomogle, a ta se suradnja nastavila do danas.

“Tu su nastali i prvi problemi jer su ljudi mislili da to radimo za novce i da nam Grad plaća dnevnice. Na početku sam mislio da ćemo pomoći jedni drugima i da neće biti toliko zavisti u mjestu. Sve ovo što radimo ostat će za iduće naraštaje. Sve što dođe u ovo dvorište, ostaje Čiču. Tako bi svi trebali raditi. Najlakše je pričati ružno o drugima, ali da svi sjednemo zajedno, uz razgovor i razum može se puno“, objasnio je Duvnjak.

“Prvo gledam što je interes mjesta, sela i grada, a onda dalje. Kad ljudi vide da ste vrijedni, oni će vam dati. Kad prve novce potrošimo bezveze, ljudi nam više neće dati. Stvorili smo poštenu sliku o sebi i radimo. Uvijek kažemo što radimo i ljudi nam pomognu i osjećaju se ponosno što su pomogli”, smatra Duvnjak i dodaje kako je ponosan i na suradnju s Mjesnim odborom Novo Čiče i njegovim predsjednikom Nikolom Šimcem.

Foto: Facebook/KUD Čiče

“Sve što vidite u našem dvorištu, od pučke škole, dvije drvene kuće, sad je tu i treći čardak, napravili smo zahvaljujući roditeljima djece iz KUD-a, prijateljima i sponzorima. Ne možemo reći da nam je neka institucija, Grad ili Županija, dala više od 15.000 kuna, a mi danas imamo oko 1,5 milijuna kuna vrijednosti koje smo stvorili. Sad možemo i drugima pomoći. Sami smo rastavljali čardak, u roku tri dana skupili smo dovoljno donacija za pokriti čardak i tu smo vidjeli da nas ljudi cijene”, priča Stipo Duvnjak i kaže kako na održavanju etno naselja, koje je samo u listopadu posjetilo oko 600 djece vrtićke dobi, rade sami članovi KUD-a.

“Ponosan sam i na projekt ‘Od lana haljina tkana‘ kojim smo zainteresirali mlade ljude za preradu, sijanje, žetvu i tkanje lana. Osim toga, dobili smo promociju za naše Turopolje. Ja uvijek kažem naše, tu sam, tu smo svi mi i gledamo kako napredovati”, smatra Duvnjak i dodaje:” Ti mladi ljudi će moći svoje znanje prenijeti dalje na nove naraštaje. Najlakše je reći ‘ne znam’. I ja i mladi iz KUD-a smo imali želju i išli smo korak po korak. Znanje se uvijek može naučiti, ako se hoće. Isto je bilo s drvenim kućama. Ideje se javljaju jer mi nikada nemamo mira, stalno nešto radimo”.

A ne rade KUD Čiče i njegov predsjednik samo za svoje mjesto. Želja im je pretvoriti Turopolje u poželjnu turističku destinaciju.

“Ovakvo nešto, kao što je naše etno naselje, nama u Turopolju fali. Ipak je tu blizu Zagreb i zračna luka. Nadamo se da će nam institucije pomoći da u čardaku napravimo smještajne kapacitete. Tako bi ljudi iz Zagreba mogli doći na selo, biti na našoj farmi, a u kuhinji bi ih čekali svi domaći proizvodi i mogli bi se odmoriti od gradske gužve, jer život je sve brži i ljudima će sve više trebati mjesto gdje se mogu odmoriti”, kaže Duvnjak.

No, nije tu kraj idejama. Učiteljske stanove u staroj zgradi Duvnjak namjerava preurediti i otvoriti etno restoran i regionalni edukativni centar za preradu lana. Na katu bi, pak, napravili 10-ak soba u kojima bi se moglo prenoćiti.

Sve što zna o Turopolju i tradiciji ovoga kraja Duvnjak je naučio i saznao. Projekata je puno, a mnogi od njih, kaže, čekaju jer im nedostaje vremena za provesti sve što zamisle.

Foto: Facebook/Filip Margić

A kako je sve teklo s Kosnicom?

Kažu kad dođeš u neko mjesto, uvijek će te, ma što god učinio smatrati doseljenikom, iliti ‘dotepencem’. Punih 16 godina na svojoj koži to osjeća i predsjednik KUU Turopoljska tradicija Filip Margić. Iako je za svoju Kosnicu, koja mu je u srcu kao i njegova rodna Vrbanja, napravio više nego što su učinili svi stanovnici zajedno, i danas ga mnogi gledaju poprijeko.

Njegova priča počinje 2000. godine. Doselio je s obitelji u mjesto koje nije bilo razvijeno ni kulturno, ni sportski, kako kaže nikako. KUU Turopoljsku tradiciju osniva 2013. godine.

“Potaknuo me Vladimir Štarkelj koji je prepoznao moj rad, jer sam bio aktivan i u Mičevcu i Šćitarjevu. Nas nekoliko entuzijasta napisalo je statut, napravilo registraciju i krenuli smo s prvim projektom – Kosničke večeri. Ideja je dočekana ‘na nož’ od lokalnih političkih moćnika, ali stanovnici su to dobro prihvatili. Da nije njih bilo, udruga nikad ne bi zaživjela. No, dio njih je bio protiv toga samo zato što sam dotepenec, i danas to nekima smeta”, kaže Margić.

Oduvijek je htio povezati upravo domaće stanovništvo i doseljenike, pa je otud nastalo Posavljačko-turopljsko sijelo. Jer, kako kaže, nijedna kultura ne vrijeđa nikoga, a taj projekt je osmišljen da jedni drugima pokažu svoju kulturu, tradiciju i običaje. Margić se prisjeća prve godine i ističe: “Bili smo u Odranskom ribiču i to posebno pamtim. Pred kraj tog druženja, Posavljaci su zasvirali svoje kolo u koje su ušli i Turopoljci. To mi je dalo poticaj i znao sam da će projekt uspjeti“.

Često ga pitaju koji interes ima u svemu tome, i svima jednako odgovara.

“Interes je taj da dobiješ milijun obveza, niske udarce jer ljudi misle da radiš iz vlastitih interesa i da odlično zarađuješ, a stvarnost je drugačija. Imaš samo rad, obavezu i financijski trošak, čovjek mora hodati uokolo, zvati, trošiti vrijeme i vlastiti novac. Mi Slavonci oduvijek smo bili vezani uz svoju kulturu, tradiciju i crkvu. To je nama usađeno i, gdje god bi došli ili bi širili svoje, ili bi nastavili njegovati tradiciju mjesta u koje bi došli. Kod mene se nije dogodilo da njegujem svoje, što je naišlo na negodovanje mojih Slavonaca, nego sam razmišljao da je normalno uklopiti se u sredinu u kojoj živim, pa sam krenuo s promocijom narodnih običaja, pjesama i plesova te narodnog ruha mjesta, obzirom da tu prije koju godinu nije bilo ničega”.

17.12.2016.-Velika Kosnica-prikaz živih jaslica. Foto: Miljenko Milanović/Cityportal

Pun je Margić ideja, pa često razgovara s domaćima i, osim što im pomažu Kosničani, pomažu im i iz okolnih mjesta. U projekte se uključe i sami mještani, i materijalom i financijski, jer udruga nema toliko sredstava da pokrije sve troškove. Žalostan je jer su se ljudi dosta povukli u sebe pa i ne predlažu ideje, ali zato on stalno istražuje, vuče za rukav, pogotovo one najstarije jer oni najviše znaju. Sretnim ga čini jer se smanjio otpor, gotovo ga i nema. Kako nemaju svoj prostor sastanke i probe imaju u prostorijama DVD-a Kosnica. A ispočetka su se nalazili po birtijama, na cesti, na livadi.

Nasljednika, kaže, traži još od prošle godine i volio bi da domaći čovjek dođe na čelo udruge kako bi se pojedinci smirili, a on bi uvijek bio na raspolaganju. I ne odustaje od svega što radi.

“Domaćem bi bilo lako jer bolje poznaje svoje običaje, ja to sve moram istražiti. Domaći se ne mora dokazivati jer je već priznat među svojima, a mi doseljenici itekako moramo, da bi bili prihvaćeni. A da te prihvate moraš zapeti, raditi, da bi se dokazao kako ti je stalo do mjesta u kojem živiš.”

Razmišlja jednog dana sve staviti na papir, jer sve zapisuje, fotografira i arhivira. Prošle godine imao je tekst u Ljetopisu Grada Velike Gorice o hrvatskom branitelju iz Kosnice Mladenu Bedekoviću.

“Nitko se time nije htio baviti, a ja sam htio da o tom čovjeku ostane pisani trag“, kaže Margić koji radi i na obnavljanju Hrvatskog seljačkog društva LIPA. Krenulo se i u obnovu narodnog ruha, do sad je obnovljeno sedam narodnih nošnji, tri su još u izradi.

I dok se naš sugovornik bavi kulturom, tradicijom i običajima, ne može ne istaknuti kako su Kosničani prvi susjedi metropoli i dio Velike Gorice, šestog grada po veličini u Hrvatskoj, a nemaju kanalizaciju, dječji vrtić, plin, nemaju završenu vodovodnu mrežu, ni poštanski sandučić, ili bankomat. I upravo zato poručuje: “Ujedinimo se, radimo za boljitak svih nas i naše djece da napravimo to mjesto ugodnim za život generacijama koje dolaze. I vodim se onom starom narodnom ‘bolje da izumre selo nego običaji‘, jer ako nemaš svog onda i ne pripadaš nikom.“

Tekst objavljen u Reporteru

Autorice: Vanja Stanojević i Suzana Majstorović

HOTNEWS

PONOS HRVATSKE U rukama goričkog Spidermana Maxa prestižna nagrada za hrabrost!

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutačno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“ – ponosno priznaje Max, inače vatrogasac u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Velike Gorice.

Objavljeno

prije 14 sati

18. ožujka 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Foto: Privatni album

Voditeljski dvojac Gianna i Matko u jutarnjem programu City radija ugostio je danas posebnog gosta – Velikogoričanina Maximiliana Bindernagela Vujnovića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade Ponos Hrvatske, koji je javnosti poznatiji kao “gorički Spiderman”.

Riječ je o priznanju koje se dodjeljuje pojedincima koji svojim djelima, hrabrošću i humanošću ostavljaju snažan trag u zajednici, a Maximilian priznaje kako ga je sama nominacija, a potom i nagrada – iznenadila.

„Nisam mislio da to zaslužujem. Ima tamo ljudi koji rade nevjerojatne stvari, pomažu bolesnoj djeci, a ja obučem tajice i malo visim. Ali očito i male stvari koje nekoga usreće imaju veću vrijednost nego što sam mislio“, rekao je Max.

Dodjela nagrade za njega je bila posebno iskustvo koje je, u svom stilu, obilježio i simboličnim detaljima. U Hrvatski sabor stigao je u odijelu, ali sa Spiderman maskom, dok je za svečanu večer odabrao tematski sako.

Od Njemačke do Velike Gorice

Iza neobičnog imena krije se i životna priča obilježena promjenama. Maximilian, punog imena Maximilijan Ralf Nikola Bindernagel Vujnović, je u Hrvatsku stigao kao desetogodišnjak.

„Došao sam prije 20 godina iz Njemačke. Htjeli smo se maknuti od jedne situacije, a majka ima hrvatske korijene. Ovdje sam odrastao i ljudi su me prihvatili“, ispričao je pa nastavio: „Lijepo je u Hrvatskoj, jer smo tu ljetovali. I evo, nakon toliko godina zaljubio sam se jednostavno u našu Hrvatsku”. Odrastanje u Velikoj Gorici Max opisuje s toplinom i zahvalnošću. Pohađao je Osnovnu školu Nikole Hribara, koju pamti kao posebno iskustvo, a spominje i svoju bivšu razrednicu: „Ako sluša, Jasna Odrčić – bila si legenda.“ Srednju školu završio je u našoj gimnaziji Velika Gorica, gdje je, kako kaže, učio važne životne i društvene lekcije.

Unatoč tome što već dva desetljeća živi u Hrvatskoj, tragovi njemačkog podrijetla i danas se mogu prepoznati u njegovu govoru. I sam priznaje kako još uvijek „vuče“ određeni naglasak, a kroz šalu otkriva i gdje najčešće griješi.

Kako kaže, na to ga je upozorila njegova djevojka koja podučava strance hrvatskom jeziku.

„Kaže da me genitiv zeza, a i slovo ‘R’“, ispričao je kroz smijeh, pokazujući da mu ni jezične sitnice nisu problem – dapače, prihvaća ih s dozom humora.

Privikavanje na novu sredinu i jezik, nakon dolaska iz Njemačke, nije bilo jednostavno. Hrvatski jezik mu je u početku stvarao poteškoće, a socijalna dinamika škole zahtijevala prilagodbu. „Jako teško. Hrvatski nije lagan jezik, a bilo je i zezanja, što je sasvim normalno odrastanje. Kad dođeš u novu sredinu, malo će te zezati, ali to ti gradi otpornost i hrabrost da izlaziš u javnost“, objašnjava.

Iskustvo života u Hrvatskoj, kaže, znatno se razlikuje od Njemačke. „Tu kod nas je puno opuštenije, ogromna je razlika u količini zezancije i opuštenosti. Ljudi ovdje su stvarno dobri iznutra i pomažu čim vide da nekome treba pomoć. To je razlog zašto sam ostao ovdje. Lako je otići u Njemačku, ali ovdje ti je život – tu su tvoji ljudi, to nema cijene“, zaključuje.

Vatrogasac bez maske – heroj u stvarnom životu

Iako ga javnost prepoznaje po kostimu superheroja, njegova svakodnevica daleko je ozbiljnija. Kao profesionalni vatrogasac, Max sudjeluje u intervencijama koje često nose visok rizik.

„Na početku imaš strah, sve ti je novo, ali s vremenom se navikneš. Moraš biti smiren jer donosiš brze odluke. Najvažnije je povjerenje – kolege su kao obitelj“, naglašava.

Put do tog zanimanja nije bio trenutačna odluka iz djetinjstva, iako su mu, kako kaže, vatrogasci oduvijek bili zanimljivi. Pravu strast prema tom pozivu razvio je nešto kasnije, pod utjecajem obitelji. Kako ističe, ključnu ulogu imao je njegov očuh, koji je radio kao voditelj smjene.

„Kad sam vidio kakav je to život, da stalno ima nešto novo i da nisi zatvoren u uredu osam sati dnevno – znao sam da je to za mene“, ispričao je. Govoreći o najzahtjevnijim intervencijama, ističe kako je teško izdvojiti samo jednu situaciju, jer je svaka priča za sebe. Ipak, posebno opasnima smatra požare u zatvorenim prostorima, poput podruma.

„Sve je zadimljeno, ne vidiš ruku pred sobom, a kamoli kolegu. Imaš osjećaj kao da si u labirintu, ne znaš što je oko tebe, a znaš da možda negdje ima i plinska boca“. U takvim trenucima, dodaje, presudni su smirenost i povjerenje u tim: „Moraš se pouzdati u kolege i biti samouvjeren. Nisi tu da bi odustao i izašao van“, zaključuje.

Zašto baš Spiderman?

Njegova druga, vedrija strana priče počinje još u djetinjstvu. Upravo ga je taj superheroj, kaže, najviše oblikovao.

„Spiderman je bio običan klinac koji je dobio moć i odlučio pomoći drugima. Mislim da svako dijete to ima duboko u sebi da ako može nešto napraviti, da napravi nešto dobro. Samo ja od toga nisam odustao“, objašnjava.

Iako je svojom pričom i angažmanom postao prepoznatljiv, ne smatra da ima „ekskluzivno pravo“ na ulogu Spidermana. Dapače, primjećuje kako se sve više ljudi odlučuje na slične inicijative.

„Spiderman nije moj izum, svatko to može raditi. Ali primijetio sam da ih ima sve više otkad sam krenuo“, kaže. Kroz smijeh se prisjetio i neobične situacije kada ga je jedan umirovljenik, također poznat po penjanju i nazivan „Spidermanom“, pozvao na svojevrsni dvoboj.

„Legenda od čovjeka, stvarno. Već smo se čuli, jako pristojan gospodin“, ističe. Do susreta ipak nije došlo zbog brojnih obveza, no ideja o zajedničkom druženju i dalje postoji govoreći da ga je htio „pozvati na penjanje, malo se podružiti i dati mu jedan svoj kostim, ali čovjek je visok 190 centimetara pa mu nije odgovarao“. Dodaje i kako bi mu rado pomogao nabaviti kvalitetniju opremu: „Kad sam vidio kakav kostim ima, baš sam poželio kupiti mu novi. Zaslužio je. Da se ja u tim godinama penjem po planinama – svaka čast, stvarno mu se divim“, zaključuje.

Visine, oprema i sigurnost

Njegovi nastupi često uključuju spuštanje s velikih visina no iza atraktivnih scena stoji ozbiljna priprema i oprema.

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“, kaže.

Iza takvih pothvata stoji i ozbiljna fizička priprema. Kako ističe, kondicija je nužna kako za vatrogasni posao, tako i za akrobacije koje izvodi navodeći da ide “svaki drugi dan na penjanje jer tu razvijaš snagu hvata, a to ti daje samopouzdanje kad si na visinama“. Iako kroz šalu napominje da uvijek može bolje, priznaje da je upravo u tom segmentu najjači. Dodaje da možda nije “najjači u svemu, ali da je definitivno najbolji penjač“. Što se tiče kostima, dodaje, ne traju dugo zbog zahtjevnih uvjeta, no nedavno su mu građani donacijom omogućili novi, kvalitetniji koji koristi isključivo za humanitarne akcije.

Podrška i planovi za dalje

Uz sve obveze, veliku podršku ima u privatnom životu.

„Imam curu koja me prati i pomaže. Bez nje to ne bi išlo“, iskreno priznaje. Iako mu je velika podrška, navodi kako zabrinutost ipak postoji – iako se o tome ne govori uvijek otvoreno.

„Mislim da se brine, ali ne želi to baš priznati“, kaže kroz osmijeh. Dodaje kako je na početku njihove veze ta zabrinutost bila izraženija, no s vremenom se smanjila, ponajviše zato što je njegova djevojka od početka bila svjesna kakav život vodi. i kako kaže Max: „Znala je kakva sam osoba i da sam već skakao padobranom više puta“, objašnjava.

Kada je riječ o budućim planovima, njegova želja ostaje jasna – nastaviti s humanitarnim akcijama, ali uz što više službenih dozvola govoreći da bi „volio dobiti više dozvola za spuštanja jer je to jako teško organizirati legalno, ali cilj mu je sve povezati s humanitarnim udrugama i razveseliti ljude posebno u Velikoj Gorici“, ističe, uz poruku: „Ako netko to čuje – dajte mi neki visoki neboder.“ Prisjetio se i jednog od zapaženijih pothvata – spuštanja s Hendrixovog mosta koje je privuklo velik broj građana. Iako prvotno nije planirao ići do kraja, odaziv publike promijenio je odluku.

„Mislio sam da će doći deset ljudi, a kad sam vidio koliko ih je zapravo došlo, rekao sam – sad se moram spustiti“, prepričava te naglašava kako je sigurnost uvijek prioritet.

„Uvijek sam osiguran na tri točke. I da jedna zakaže, oprema i dalje drži – može izdržati i do tri tone“, objašnjava. Ipak, priznaje da ponekad stvari ne idu potpuno po pravilima: „Za Hendrix sam si rekao – bolje tražiti oprost nego dozvolu“, kaže kroz smijeh, dodajući kako je nakon toga ipak dobio upozorenje da takve situacije ubuduće pokušava izbjeći.

Priča Maximiliana Bindernagela Vujnovića podsjetnik je da se heroji ne kriju samo u stripovima. Ponekad nose vatrogasnu opremu, ponekad kostim Spidermana, ali uvijek imaju istu želju – pomoći drugima.

Svečanu dodjelu nagrada Ponos Hrvatske pratite 28. ožujka 2026. u 16 sati na HTV 2.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Predstavljen Ljetopis Grada Velike Gorice 2025.

Objavljeno

prije 20 sati

18. ožujka 2026.

Objavio/la

David Jolić

Novi 21. broj Ljetopisa Grada Velike Gorice 2025. predstavljen je jučer (utorak, 17.03.2026., početak u 19 sati) u posve ispunjenoj Gradskoj vijećnici Pučkog otvorenog učilišta. Na 270 stranica Ljetopisa 2025 predstavljen je bogati presjek života Grada Velike Gorice, kao što su 30 godina Grada Velike Gorice, 800 godina Plemenite općine turopoljske, kao i mnoge druge obljetnice udruga i društava Grada. Veliko bogatstvo života Grada prezentirano je kratkim podsjetnikom od početka do danas.