Novo Čiče dugo je stajalo po strani društvenog života Velike Gorice. Iako se radi o naselju koje je do početka II. svjetskog rata cvjetalo, o životu u Novom Čiču nema napisanih knjiga, pjesama, a ni drugih dokumenata. No, na scenu prije 10-ak godina stupa KUD Čiče i stvari se pokreću. Zaslužan za sve to, uglavnom, je jedan čovjek. Uređenje pučke škole, postavljanje dviju drvenih kuća i čardaka, uređenje i oživljavanje etno naselja, projekt ‘Od lana haljina tkana’ te mnoge druge pokrenuo je Stipo Duvnjak. Iako s Turopoljem do 1997. godine nije imao nikakve veze, jer rođen je u susjednoj Bosni i Hercegovini i nakon služenja u Hrvatskoj vojsci živi godinama u Rijeci, upravo on okuplja ljude u Čiču i pokreće svojevrsnu kulturnu i društvenu renesansu tog mjesta. Više puta tokom razgovora, Duvnjak će upozoriti kako sve ovo nije njegova zasluga. Uspjeh, reći će, duguju zajedničkom i predanom radu i ‘nije on ništa posebno napravio’. Ipak, zanimljivo je kako se pojedinac toliko zainteresirao za turopoljsku tradiciju i počeo ju oživljavati, uz iznimke, mnogo više od rođenih Turopoljaca.

“Razmišljao sam što bi se moglo napraviti u Čiču. Tada ono nije imalo ni sadržaje ni aktivnosti. Djeca su mi plesala u KUD-u. Bila je 2006. godina, gledao sam kako nemaju narodnih nošnji nego roditelji sami financiraju kupnju, tamburaša sve više, a tambura ne baš puno. Razmišljao sam kako im pomoći. Prva naša velika aktivnost je bila obnova stare pučke škole koja nije imala ni prozore ni fasadu”, kaže Stipo Duvnjak, predsjednik KUD-a Čiče, i priča kako je za obnovu zgrade trebalo nabaviti 600.000 kuna, a Grad taj novac nije imao.

Foto: Stipo Duvnjak

Uz pomoć mnogih sponzora, ali i pomoći iz Grada u građevinskom materijalu, okupili su se roditelji djece iz KUD-a, mještani, prijatelji i obitelj Stipe Duvnjaka te krenuli u obnovu. Stekli su povjerenje tvrtki koje su im pomogle, a ta se suradnja nastavila do danas.

“Tu su nastali i prvi problemi jer su ljudi mislili da to radimo za novce i da nam Grad plaća dnevnice. Na početku sam mislio da ćemo pomoći jedni drugima i da neće biti toliko zavisti u mjestu. Sve ovo što radimo ostat će za iduće naraštaje. Sve što dođe u ovo dvorište, ostaje Čiču. Tako bi svi trebali raditi. Najlakše je pričati ružno o drugima, ali da svi sjednemo zajedno, uz razgovor i razum može se puno“, objasnio je Duvnjak.

“Prvo gledam što je interes mjesta, sela i grada, a onda dalje. Kad ljudi vide da ste vrijedni, oni će vam dati. Kad prve novce potrošimo bezveze, ljudi nam više neće dati. Stvorili smo poštenu sliku o sebi i radimo. Uvijek kažemo što radimo i ljudi nam pomognu i osjećaju se ponosno što su pomogli”, smatra Duvnjak i dodaje kako je ponosan i na suradnju s Mjesnim odborom Novo Čiče i njegovim predsjednikom Nikolom Šimcem.

Foto: Facebook/KUD Čiče

“Sve što vidite u našem dvorištu, od pučke škole, dvije drvene kuće, sad je tu i treći čardak, napravili smo zahvaljujući roditeljima djece iz KUD-a, prijateljima i sponzorima. Ne možemo reći da nam je neka institucija, Grad ili Županija, dala više od 15.000 kuna, a mi danas imamo oko 1,5 milijuna kuna vrijednosti koje smo stvorili. Sad možemo i drugima pomoći. Sami smo rastavljali čardak, u roku tri dana skupili smo dovoljno donacija za pokriti čardak i tu smo vidjeli da nas ljudi cijene”, priča Stipo Duvnjak i kaže kako na održavanju etno naselja, koje je samo u listopadu posjetilo oko 600 djece vrtićke dobi, rade sami članovi KUD-a.

“Ponosan sam i na projekt ‘Od lana haljina tkana‘ kojim smo zainteresirali mlade ljude za preradu, sijanje, žetvu i tkanje lana. Osim toga, dobili smo promociju za naše Turopolje. Ja uvijek kažem naše, tu sam, tu smo svi mi i gledamo kako napredovati”, smatra Duvnjak i dodaje:” Ti mladi ljudi će moći svoje znanje prenijeti dalje na nove naraštaje. Najlakše je reći ‘ne znam’. I ja i mladi iz KUD-a smo imali želju i išli smo korak po korak. Znanje se uvijek može naučiti, ako se hoće. Isto je bilo s drvenim kućama. Ideje se javljaju jer mi nikada nemamo mira, stalno nešto radimo”.

A ne rade KUD Čiče i njegov predsjednik samo za svoje mjesto. Želja im je pretvoriti Turopolje u poželjnu turističku destinaciju.

“Ovakvo nešto, kao što je naše etno naselje, nama u Turopolju fali. Ipak je tu blizu Zagreb i zračna luka. Nadamo se da će nam institucije pomoći da u čardaku napravimo smještajne kapacitete. Tako bi ljudi iz Zagreba mogli doći na selo, biti na našoj farmi, a u kuhinji bi ih čekali svi domaći proizvodi i mogli bi se odmoriti od gradske gužve, jer život je sve brži i ljudima će sve više trebati mjesto gdje se mogu odmoriti”, kaže Duvnjak.

No, nije tu kraj idejama. Učiteljske stanove u staroj zgradi Duvnjak namjerava preurediti i otvoriti etno restoran i regionalni edukativni centar za preradu lana. Na katu bi, pak, napravili 10-ak soba u kojima bi se moglo prenoćiti.

Sve što zna o Turopolju i tradiciji ovoga kraja Duvnjak je naučio i saznao. Projekata je puno, a mnogi od njih, kaže, čekaju jer im nedostaje vremena za provesti sve što zamisle.

Foto: Facebook/Filip Margić

A kako je sve teklo s Kosnicom?

Kažu kad dođeš u neko mjesto, uvijek će te, ma što god učinio smatrati doseljenikom, iliti ‘dotepencem’. Punih 16 godina na svojoj koži to osjeća i predsjednik KUU Turopoljska tradicija Filip Margić. Iako je za svoju Kosnicu, koja mu je u srcu kao i njegova rodna Vrbanja, napravio više nego što su učinili svi stanovnici zajedno, i danas ga mnogi gledaju poprijeko.

Njegova priča počinje 2000. godine. Doselio je s obitelji u mjesto koje nije bilo razvijeno ni kulturno, ni sportski, kako kaže nikako. KUU Turopoljsku tradiciju osniva 2013. godine.

“Potaknuo me Vladimir Štarkelj koji je prepoznao moj rad, jer sam bio aktivan i u Mičevcu i Šćitarjevu. Nas nekoliko entuzijasta napisalo je statut, napravilo registraciju i krenuli smo s prvim projektom – Kosničke večeri. Ideja je dočekana ‘na nož’ od lokalnih političkih moćnika, ali stanovnici su to dobro prihvatili. Da nije njih bilo, udruga nikad ne bi zaživjela. No, dio njih je bio protiv toga samo zato što sam dotepenec, i danas to nekima smeta”, kaže Margić.

Oduvijek je htio povezati upravo domaće stanovništvo i doseljenike, pa je otud nastalo Posavljačko-turopljsko sijelo. Jer, kako kaže, nijedna kultura ne vrijeđa nikoga, a taj projekt je osmišljen da jedni drugima pokažu svoju kulturu, tradiciju i običaje. Margić se prisjeća prve godine i ističe: “Bili smo u Odranskom ribiču i to posebno pamtim. Pred kraj tog druženja, Posavljaci su zasvirali svoje kolo u koje su ušli i Turopoljci. To mi je dalo poticaj i znao sam da će projekt uspjeti“.

Često ga pitaju koji interes ima u svemu tome, i svima jednako odgovara.

“Interes je taj da dobiješ milijun obveza, niske udarce jer ljudi misle da radiš iz vlastitih interesa i da odlično zarađuješ, a stvarnost je drugačija. Imaš samo rad, obavezu i financijski trošak, čovjek mora hodati uokolo, zvati, trošiti vrijeme i vlastiti novac. Mi Slavonci oduvijek smo bili vezani uz svoju kulturu, tradiciju i crkvu. To je nama usađeno i, gdje god bi došli ili bi širili svoje, ili bi nastavili njegovati tradiciju mjesta u koje bi došli. Kod mene se nije dogodilo da njegujem svoje, što je naišlo na negodovanje mojih Slavonaca, nego sam razmišljao da je normalno uklopiti se u sredinu u kojoj živim, pa sam krenuo s promocijom narodnih običaja, pjesama i plesova te narodnog ruha mjesta, obzirom da tu prije koju godinu nije bilo ničega”.

17.12.2016.-Velika Kosnica-prikaz živih jaslica. Foto: Miljenko Milanović/Cityportal

Pun je Margić ideja, pa često razgovara s domaćima i, osim što im pomažu Kosničani, pomažu im i iz okolnih mjesta. U projekte se uključe i sami mještani, i materijalom i financijski, jer udruga nema toliko sredstava da pokrije sve troškove. Žalostan je jer su se ljudi dosta povukli u sebe pa i ne predlažu ideje, ali zato on stalno istražuje, vuče za rukav, pogotovo one najstarije jer oni najviše znaju. Sretnim ga čini jer se smanjio otpor, gotovo ga i nema. Kako nemaju svoj prostor sastanke i probe imaju u prostorijama DVD-a Kosnica. A ispočetka su se nalazili po birtijama, na cesti, na livadi.

Nasljednika, kaže, traži još od prošle godine i volio bi da domaći čovjek dođe na čelo udruge kako bi se pojedinci smirili, a on bi uvijek bio na raspolaganju. I ne odustaje od svega što radi.

“Domaćem bi bilo lako jer bolje poznaje svoje običaje, ja to sve moram istražiti. Domaći se ne mora dokazivati jer je već priznat među svojima, a mi doseljenici itekako moramo, da bi bili prihvaćeni. A da te prihvate moraš zapeti, raditi, da bi se dokazao kako ti je stalo do mjesta u kojem živiš.”

Razmišlja jednog dana sve staviti na papir, jer sve zapisuje, fotografira i arhivira. Prošle godine imao je tekst u Ljetopisu Grada Velike Gorice o hrvatskom branitelju iz Kosnice Mladenu Bedekoviću.

“Nitko se time nije htio baviti, a ja sam htio da o tom čovjeku ostane pisani trag“, kaže Margić koji radi i na obnavljanju Hrvatskog seljačkog društva LIPA. Krenulo se i u obnovu narodnog ruha, do sad je obnovljeno sedam narodnih nošnji, tri su još u izradi.

I dok se naš sugovornik bavi kulturom, tradicijom i običajima, ne može ne istaknuti kako su Kosničani prvi susjedi metropoli i dio Velike Gorice, šestog grada po veličini u Hrvatskoj, a nemaju kanalizaciju, dječji vrtić, plin, nemaju završenu vodovodnu mrežu, ni poštanski sandučić, ili bankomat. I upravo zato poručuje: “Ujedinimo se, radimo za boljitak svih nas i naše djece da napravimo to mjesto ugodnim za život generacijama koje dolaze. I vodim se onom starom narodnom ‘bolje da izumre selo nego običaji‘, jer ako nemaš svog onda i ne pripadaš nikom.“

Tekst objavljen u Reporteru

Autorice: Vanja Stanojević i Suzana Majstorović