HOTNEWS
Toni Šušković (21) vratar Gorice, nasljednik Miroslava Koprića i budućnost goričkog drugoligaša
Kad je prošlog ljeta Miroslav Koprić, iskusni golman Gorice, odlučio promijeniti klub, nitko se nije previše zabrinuo. Znali su da već imaju klinca koji istoga trenutka može uskočiti. Toni Šušković u Goricu je došao s 18 godina, dvije sezone proveo skupljajući minute tek kad se Koprić odmarao, a pritom je pokazao da se na njega može itekako ozbiljno računati.
Moj put u Gorici je bio jasan od početka. Kad sam dolazio, znao sam da je Koprić tu i da će on biti prvi golman. Očekivao sam da će se povremeno ukazivati šansa, da ću braniti poneku utakmicu, možda se i izborim, tko zna… I nakon dvije godine čekanja došlo je do toga da postanem prvi golman. Naravno da sam se nadao, očekivao – pričao nam je Šušković dan prije nego što će Gorica odigrati sa Zadrom 3-3, utakmicu kakvu golman želi što prije zaboraviti. Na kraju sezona Gorice bila je vrlo uspješna, a i Šušković je u istoj dao značajan doprinos. Tako kažu i oni koji su ga redovito gledali, pratili… A on uvijek želi više i bolje.
– Zadovoljan sam ja iz svoje perspektive, ali ne znam koliko uopće mogu govoriti sam o sebi. Kad odvrtim film, naravno da se pojave situacije u kojima sam mogao i bolje reagirati, ali u globalu je bilo OK – skroman je i ambiciozan Šušković.
A sezona Gorice, uz na kraju odlično četvrto mjesto, imala je puno amplituda, turbulencija.
– Je, bilo je tu svega, i uspona i padova. Pobjeda, pa tri poraza, pa smjena trenera, opet krenulo prema gore, pa opet variramo, toplo-hladno… Na kraju je ispalo vrlo dobro, iako je moglo i bolje, ali dobro, i Barcelona ima padova tijekom sezone, zašto mi ne bismo imali. Iako, naravno, uvijek treba težiti boljem – kaže Toni.
Gorica već sedmi klub u karijeri
Kad i zaboravi na to, ima ga tko podsjetiti. Dežurni kritičari uvijek su tu, na tribini.
– Uh, tata je daleko najveći kritičar. On i buraz. Na svakoj su utakmici i prvi uvijek kažu da ne valja ovo ili ono. Tata čak ni nema veze s nogometom, a brat igra niže lige, trenutno u Prigorju iz Markuševca, tamo gdje je počeo i Ante Čačić – priča Šušković i nastavlja:
– Buraz je zapravo i kriv što sam završio u nogometu. Ja sam stalno htio igrati igrice, visiti pred televizijom, a on me izvlačio van, govorio mi da moram igrati nogomet. Tako je sve i krenulo, on me povukao, a sad uz tatu prvi prigovara. Ali ajde, netko mora, da se ne uljuljam.
Damir Milinović i Toni Šušković
Njegova nogometna priča počela je prije nego što je krenuo u prvi razred osnovne škole. I bila je prilično bogata. Dečko od 21 godine, već treću sezonu u Gorici, a prije toga promijenio je čak šest klubova. – Počeo sam u Dubravi, u kvartu iz kojeg dolazim, a s nekih deset, 11 godina prešao sam u NK Zagreb. Tamo sam proveo sljedećih pet šest godina, do kraja kadetskog staža, pa su mi se zahvalili što sam tako visok, ha, ha. Otišao sam u Tekstilac Ravnice, godinu dana sam branio tamo, godinu poslije bio sam u Croatiji iz Seseveta, a zatim i godinu dana u Dinamu. Zadnju juniorsku godinu odradio sam u Hrvatskom dragovoljcu i iz Sigeta došao u Goricu. I evo me, tu sam već treću godinu – nabraja Toni, čija je karijera lako mogla otići i nekim sasvim drugim smjerom.
– U HD-u je bilo naznaka da ću ostati u seniorskoj momčadi, budući da sam baš izlazio iz juniora, kao pričuvni golman, na što sam pristao. Bio sam još klinac, a klub je taman ušao u prvu ligu… Idealno. Međutim, nešto se tu nije odvilo kako je trebalo, željeli su me poslati na posudbu u nekakvu četvrtu, petu ligu, a na to nisam želio pristati. Srećom, Gorica je trebala mladoga golmana da bude zamjena Kopriću i pozvali su mene – prisjeća se Toni.
Visok ili nizak 180, skoro kao Barthez
Velika Gorica do tog je trenutka za njega bila samo nogometno igralište. Na travi ili na parketu. – Osim kad sam dolazio igrati utakmice ovdje, nisam prije dolazio u Veliku Goricu. Igrao sam mali nogomet u ‘bakariću’ na turnirima, a ovdje na stadionu za svoje klubove. Tu sam već tri godine, sve je super, ali nisam razmišljao o selidbi. Nije ni Dubrava daleko, tu sam za nekih 25 minuta vožnje – kaže golman Gorice, koji priču o tome kako je postao golman ne može ispričati, iako ne zato što to ne želi…
– Često me to pitaju, ali više se stvarno ne mogu sjetiti kako sam postao golman. Počeo sam kao igrač, ali igrao sam kratko, nekih mjesec dana. I stvarno, da se ubijem ne mogu se sjetiti kako je do toga došlo. Ne znam koji je razlog što sam prvi put navukao rukavice, ali znam da mi nije nimalo žao. Ne bih nikad to mijenjao – zadovoljno konstatira Šušković.
Negdje pokraj nogometa trajalo je i odrastanje, a to je u Dubravi, kažu, često “zabavno” iskustvo. Zanimljivo, živopisno, često i opasno.
– Zanimljivo? Ha, ovisi o društvu u koje upadneš. Moje društvo je bilo nogometno, sve se svodilo na školu i nogomet. A ima i one strane na kojoj ima svega, tako da mogu reći da je istina to što se priča o Dubravi. Nisam u tim krugovima, ali znam što se događa, ne možeš ne znati – sa zagonetnim smiješkom priča Toni.
U nabrajanju klubova u kojima je igrao spomenuo je epizodu u NK Zagrebu, kako su mu se “zahvalili na visini”. – Točnije, na nizini – ubacuje se Šušković.
Visok je, kažu službeni podaci, 180 centimetara. Pitanje je jedino – u cipelama ili bez njih?
– Bez cipela, bez… – ponosno ističe Šušković, opet sam smiješkom.
Za golmana je čak i normalan…
Dugo ga je pratila stigma preniskoga golmana, iako primjera koji to demantiraju imaju koliko hoćeš. Legendarni Meksikanac Jorge Campos imao je 169 cm i nije su smetalo, čovjek je skupio 130 nastupa za reprezentaciju, čuveni Fabien Barthez bio je samo tri centimetra viši od golmana Gorice, Dražen Ladić imao je 185… Ukratko, ne mora to biti problem.
– Mislim, problem… Meni to ne predstavlja apsolutno nikakav problem, ne vidim to kao poteškoću u bilo kojem smislu. Mislim da to nadoknadim s nekim drugim stvarima. A sad, ta priča iz Zagreba je završila tako kako jest. Tako je struka procijenila, ali nikome ne zamjeram. Takav je to mentalitet, takvo razmišljanje, tako je valjda moralo biti – pomirljiv je Šušković. Izrazito je skočan, eksplozivan, na taj način itekako “sakrije” nedostatak u visini, vidjelo se to i ove sezone, bio je jedan od najkonstantnijih igrača Gorice. Iako će društvo iz svlačionice reći “on nije igrač, on je golman”. A za golmane se priča da baš i nisu najnormalniji, da za to moraš biti, onako, poseban. – Pa da, nas golmane cijeli život prati to da smo ‘lujke’ u glavi, a je li to u mom slučaju istina, ne bih znao. To bi suigrači trebali reći – nasmijao se Toni pa odmah i krenuo u akciju. U blizini je sjedio jedan od suigrača…
– Zigi, daj reci čovjeku, jesam ‘lujka’ u glavi ili sam normalan? – Pa, za golmana si relativno normalan – odgovorio je suigrač kao iz topa. – Eto, lijepo je to rekao. Za golmana relativno normalan… Onda valjda i jesam – zadovoljno je kimnuo glavom Šušković.
Puno su golmani sami sa sobom, odvojeni od ostatka momčadi. Čak i tijekom igre često imaju vrijeme za sebe. Momčad je u napadu, recimo, dominira i pokušava zabiti, a on stoji u svom šesnaestercu i čeka. I u tim trenucima razmišlja o…
– Ha, svi misle da mi razmišljamo o ne tko zna čemu, ali nije to baš tako. Mislim, zna se dogoditi, ali to onda ne završi dobro. Moraš biti stalno fokusiran na igru, cijelo vrijeme, vrtiš stalno neki film, prethodne akcije, što će biti, što će se dogoditi… Moraš tako, nema druge – objasnio je Toni.
Branio udarce Sammira, Tonela i Ibaneza
Kad smo već kod toga, i nije neka muka biti golman. Igrači trče, ulaze u duele, umaraju se, a oni tu i tamo reagiraju. Ako ćemo banalizirati, naravno… No ajmo čuti koliko se golman zapravo umori tijekom jedne utakmice.
– Ovisi o utakmici, zna biti dosta kretanja, ponekad se krećem kao i zadnji igrač. Ali naravno da se fizički ne potrošim kao igrači, to je jasno. Iako, s druge strane, mislim da se golmani na svakom treningu iscrpe više nego igrači – kaže Šušković.
I to je dio golmanskog života. Sve sa željom i ciljem da odu korak dalje, više, da ostvare snove. Junak naše priče sanja realne snove, iako je pred njim još sasvim dovoljno vremena da napravi i nešto što se u ovom trenutku može činiti nerealnim, preambicioznim.
– Svi mi maštamo o nekoj velikoj karijeri, ali moje mišljenje je da, realno, neću baš završiti u Real Madridu. Volio bih u svakom slučaju nešto zaraditi u nogometu, da imam mirniji život poslije karijere – otkrio je Šuška dugoročne ciljeve, ali ima i kratkoročne:
– Zasad mi je želja samo braniti pred što više publike. To mi je baš velika želja, privući ljude na tribine nekako, to me posebno pali. Imao sam nekoliko nastupa pred punim tribinama i to bih volio što češće doživljavati.
Pamti neke utakmice za Dinamo pred puno ljudi, iako ta jedna sezona u Maksimiru baš i nije ostala u najboljem sjećanju. Pravu priliku nije dobio.
– Bio sam u generaciji s Alenom Halilovićem, Jozom Šimunovićem, a ispred mene je bio Oliver Zelenika. Od cijele te epizode najviše mi je ostalo u sjećanju jedno razdoblje kad sam trenirao s prvom momčadi. Bilo je to u vrijeme dok su Kelava i društvo bili u reprezentacijama, falio im je golman i tako sam završio na treningu. Branio sam udarce Sammira, Tonela, Ibaneza… – nabrajao je Dinamove legionare, a zbog takvog sastava svlačionice ponekad se osjećao kao da je u Buenos Airesu.
– Svi pričaju samo portugalski i španjolski, na trenutke mi se činilo da nemam s kim pričati na hrvatskom, a usred Zagreba sam – prisjeća se Šušković golmanskih trenutaka koji se pamte.
Što znači “skoro pa studiram”? Toni će objasniti…
Netko skuplja poštanske marke, netko salvete, netko skače padobranom, netko pljuje u dalj, a Toni Šušković u slobodno vrijeme – skoro pa studira. Kako se to radi? Odgovor je originalan, lako je za pretpostaviti da je malo tko dosad čuo takvo što…
– Ne studiram, ali znam otići na fakultet zbog ekipe. Imam društvo na Ekonomskom fakultetu pa znam otići s njima i na predavanja. Dođem, sjedim i slušam profesora. Znači, skoro pa studiram – objasnio je novu sintagmu u hrvatskom jeziku golman Gorice.
– To je isto kao studiranje, samo nemam onu nervozu prije kolokvija i ispita, ja se bavim samo ponekim predavanjem i kavama između. Malo ubijem vrijeme kad nema treninga, a usput nešto i naučim – kaže Toni.
Dobro, razlika je i što neće dobiti diplomu, ali mnogi koji je imaju danas ionako znaju da baš i nije neka razlika imati je ili nemati…
Čuo sam da golmani idu i u politiku, ali ja ne znam lagati
Nogomet je u životu Tonija Šuškovića, kako se to kaže, doručak, ručak i večera. Mnogi njegovi vršnjaci nikad u životu ništa nisu radili, a da Toni mora nešto raditi izvan nogometa, tu bi došlo do problema.
– Joooj, nemam pojma što bih radio da nisam nogometaš. Stvarno se ne vidim ni u čemu osim u nogometu, vjerojatno ću i jednoga dana kad prestanem igrati biti trener. Nisam tip osobe za nekakve ‘obične’ poslove, nešto gdje se sjedi šest, sedam, osam sati na dan u uredu – kaže Šušković. Pokušali smo s prijedlogom… Gorički dogradonačelnik je također bio golman, možda je politika i njegova budućnost.
– Da, čuo sam da je Ervin Kolarec bio golman, ali ne bih ja baš u politiku. Nisam dobar govornik, a i ne volim lagati ljude, ha, ha. Tu, naravno, ne mislim na njega, općenito govorim – nasmijao se Toni.
S trenerom Klafurićem kao s prijateljem
Golmani su unutar svake momčadi “posebne biljke”. Ne sudjeluju izravno u radu s momčadi, često odrađuju svoje, golmanske treninge, bez previše kontakta sa suigračima, pa tako i s glavnim trenerom.
– Milinović? Dobar je, stvarno dobar trener. OK, nemam ja s njim baš isti odnos kao igrači, ali prema meni je kao golmanu stvarno korektan. I Damir Grlić, njegov pomoćnik, za njega isto to vrijedi – pohvalit će trenerski tandem Toni, koji ima “svog” trenera.
Trener golmana u Gorici je legendarni Siniša Klafurić, nekad sjajan golman, a danas trener kojeg je i HNS koristio u radu s golmanima.
– Dok nisam došao u Goricu, nisam ga poznavao, ali sad smo se jako dobro upoznali i imamo zaista jedan poseban odnos. To je i inače tako između golmana i trenera golmana. Ne samo ja, jako dobro s njim surađuju i Žugaj i Zekić, koji su tijekom ove sezone bili u Gorici uz mene. S Klafurićem sva trojica imamo prijateljski odnos, možemo razgovarati doslovno o svemu, nema skrivanja. Čujemo se i privatno, stalno smo u kontaktu… – kaže Šušković.
Ako zatreba, može on i zabijati golove
Ljudi iz kluba, oni koji su češće na treninzima, došapnuli su da on nije dobar samo na golu. Kad se igra na dva gola, zna i Šušković skinuti rukavice i zaigrati. Ako je vjerovati pričama, nije uopće loš.
– O da, volim igrati. Pogotovo mali nogomet, s društvom. Kad se igra mali nogomet, nikad nisam na golu, nema šanse. Uvijek igram – otkriva Toni ono što trener Damir Milinović odavno zna. Tko zna, možda se u nekom ludom scenariju dogodi da golman Šušković mora u igru. Njemu ne bi bio problem…
– Ako bi zatreba, nema problema. Na kojoj poziciji? Ma špicu bi volio igrati, da i zabijem koji gol, ne samo da ih primam, ha, ha. Srećom po njega i po Goricu, ne prima ih previše, barem ne onih koji idu njemu na dušu. I zato će do daljnjega i na treninzima stajati na golu, mučiti suigrače iz napada i veznog reda.
– Tko ima najjači udarac? Španja ima najjači šut glavom, a Postonjski ima, ako ne najjači, sigurno najneugodniji udarac nogom – kaže Šušković, koji se s ljevicom trenera Milinovića nije previše susretao:
– Ne smije on ni probati pucati mi, narušim mu samopouzdanje pa ne može više ni za veterane igrati, ha, ha. Ima nešto fakinskoga u njemu, u najpozitivnijem smislu, zato se ni trener neće naljutiti. Vjerojatnije je da će već na sljedećem treningu pokušati pokazati da nije za staro željezo. Pa neka mali brani… A svi njegovi planovi kažu da će i sljedeće sezone braniti u Gorici, logika i dosad viđeno kaže – još bolje nego dosad. Prva prava seniorska sezona je iza njega, pokazao je kvalitetu, a sad treba nastaviti dalje. I sanjati.
– Idol? Iker Casillas. Prvenstveno zato što je čovjek van terena, barem koliko mogu vidjeti po medijima, ali, naravno, i po svemu što je napravio u karijeri – ističe Toni Šušković.
Kaže sam “neću baš doći do Reala”, ali treba barem pokušati. Korak po korak. Ako se njega pita, sljedeći bi bio ulazak u prvu ligu s Goricom. Dobro zvuči, ali loše je što ne ovisi to previše o njemu. Prenizak je da sam postavi te proklete reflektore…
CityLIGHTS
“Prvo hidratacija, pa sve ostalo”: tri savjeta Mirele Ilenić za zdraviju njegu kože
I dok beauty industrija često djeluje površno i “instagramično”, razgovor s Mirelom Ilenić brzo pokazuje koliko se iza jednog proizvoda kriju znanja, razvoj, testiranja i iskustva.
Iza jedne male bočice seruma često stoje mjeseci razvoja, laboratorijska testiranja i tim ljudi koje kupci nikada ne vide. A upravo u tom svijetu danas radi Mirela Ilenić iz Šćitarjeva – žena koja stoji iza razvoja brojnih domaćih beauty proizvoda i koja tvrdi da koži često najviše šteti upravo ono što joj pokušavamo “pomoći”.
Mirela Ilenić: žena koja formulira priče kroz kozmetiku
Kozmetička formulatorica i farmaceutska tehničarka Mirela Ilenić, rodom iz Šćitarjeva, danas stoji iza brenda Mireille Lab te razvoja kozmetičkih proizvoda unutar Lively Pharma – tvrtke koja djeluje u sklopu Lively Roastersa. Iako je Lively Roasters javnosti poznat prvenstveno po specialty kavi, iz te je priče s vremenom nastao i kozmetički segment koji spaja znanost, prirodne sastojke i razvoj domaćih beauty proizvoda. Tako je nastao Lively Pharm – laboratorij i proizvodni pogon specijaliziran za razvoj kozmetike, formulacije i edukacije, dok je Mireille Lab njezin osobni profesionalni pečat i brend kroz koji prenosi vlastitu filozofiju njege kože.
„Ne postoji škola, fakultet, tečaj ni ustanova gdje vi možete dobiti stečeno znanje i reći: “E, ovo je proizvod koji može ići na nečiju kožu.” Iskustvo je ono koje mene može navesti na odluku o tome“, govori Mirela.
Njezin profesionalni put počeo je nakon srednje škole, kada je stažirala u ljekarni. Nedugo zatim otvorila joj se prilika za zaposlenje u jednom poduzeću u kojoj je ostala sljedećih 15 godina. Upravo ondje, kaže, stekla je temelje svega što danas radi. „To je bio moj poslovni odgoj, profesionalna škola i temelj za apsolutno sve. Smatram da nisam tamo radila da danas ne bih bila ovdje gdje jesam“, ističe.
No prvi susret s kozmetikom dogodio se puno ranije – još s 13 godina, upravo u jednoj velikogoričkoj ljekarni. Zbog problema s prištićima otišla je tamo s majkom, a iskustvo koje je tada doživjela i danas joj je ostalo urezano u pamćenje. „Sjećam se žene koja je tamo radila. Dala mi je tri proizvoda – tonik, kremu i gel za pranje lica. Kad smo izašle, mama mi je rekla: „Vidi kak su ove žene lijepe i uredne, sve sređene i u lijepim kutama… Baš bi i ti jednog dana mogla tak raditi.“ Mislim da se tada prvi put javila ta ideja“, prisjeća se kroz smijeh.
Iako je, kaže, kao djevojčica voljela glumiti doktoricu i učiteljicu, danas smatra da od toga zapravo nije ni otišla daleko. „Ne liječim kožu, ali promatram ono što ide na kožu. A s druge strane provodim edukacije pa sam u jednu ruku i učiteljica. Ako danas dobro educiramo mame, mlade djevojke i žene o njezi kože, pa čak i njezi bebe od prvog dana života, možemo prevenirati jako puno toga“, poručuje.
Više nije uvijek i bolje: Tri stvari koje koža zaista treba
Njega kože i lica danas je postala gotovo svakodnevna tema društvenih mreža. Od “skincare rutina” s deset koraka do neprestanog isprobavanja novih proizvoda, tržište kozmetike nikad nije bilo bogatije. No upravo u toj količini savjeta, trendova i proizvoda mnogi, smatra Mirela Ilenić, zapravo rade više štete nego koristi.
Na pitanje što je zaista najvažnije u njezi kože, odgovor daje vrlo jednostavno.
„Postoje tri stvari koje ne smijemo zaboraviti kod kože: optimalno pranje i čišćenje, ali optimalno, ne pretjerano. Pretjeranim čišćenjem skidamo naše prirodne masnoće i tada zapravo radimo problem. Nakon toga važna je hidratacija, dati koži dovoljno vlage jer je tijekom dana gubimo na razne načine. Zato je i unos dovoljno tekućine jako važan. Treća stvar je zaštita, odnosno obnova i regeneracija kože.“, objašnjava.
Dodaje kako su mnoge današnje “komplicirane rutine” rezultat marketinga i prodajnih trikova, a ne stvarnih potreba kože. I sama se, kaže, u svakodnevnoj njezi drži jednostavnosti. Dva proizvoda bez kojih ne može su čistač za lice i krema za lice.
Zanimljivo je i da o SPF-u ima podijeljeno mišljenje. Iako ne osporava važnost zaštite od sunca, smatra da se često zanemaruje šira slika. „Nisam za cjelodnevno i konstantno nošenje SPF-a u svakoj situaciji. Puno veću štetu koži često naprave neki drugi sastojci u kozmetičkim proizvodima nego samo sunce“, govori.
A kada bi morala dati samo jedan savjet za njegu kože, odgovor joj dolazi bez razmišljanja. „Hidratizirajte se! To je najbitniji “sastojak” njege kože.“, poručuje.
Foto: Vanesa Miković/Cityportal
Od ideje do police: iza jedne kreme kriju se mjeseci rada
Iako mnogi kozmetički proizvod vide tek kao lijepo pakiranje na polici drogerije ili društvenim mrežama, iza njegovog nastanka krije se dug i izrazito zahtjevan proces. Mirela Ilenić objašnjava kako razvoj jednog proizvoda traje od šest mjeseci pa sve do godinu dana, a ključ uspjeha leži u razumijevanju tržišta i potrebama potrošača.
„Tajna uspješnog proizvoda je slušati tržište, pratiti trendove i pokušati ispričati svoju priču kroz proizvod. Hoćemo li raditi egzosome, faktore rasta ili hijaluronsku kiselinu – to su trendovi, ali jako je važno da proizvod ima svoju priču i svrhu“, govori.
Kako bi nam približila proces stvaranja proizvoda, ispričala nam je proces kroz jedan primjer. „Primjerice, klijent kaže da želi kremu s guščjom masti i peptidima. Prvi korak je pronaći kvalitetnu sirovinu, provjeriti svu dokumentaciju i tek tada krenuti u razvoj proizvoda. Nakon toga odlučujemo hoće li to biti krema, serum, mlijeko, maslac ili neki drugi oblik proizvoda. Nakon razvoja slijedi testiranje koje prolazi kroz nekoliko faza. U prvoj fazi proizvod isprobavaju sami klijenti te daju mišljenje o teksturi, mirisu, načinu upijanja i osjećaju na koži. Potom proizvod odlazi na laboratorijska testiranja koja traju i po tri mjeseca. Tada se ispituje je li proizvod stabilan, razdvaja li se, topi li se, mijenja li teksturu i slično. Tek nakon toga kreće priprema dokumentacije“, kaže Mirela.
Dodaje kako je upravo dokumentacija jedan od najzahtjevnijih dijelova cijelog procesa. „Dokumentacija za kozmetički proizvod jedna je od najopsežnijih koja postoji. Često je ima više nego za neke vitamine ili minerale. Tek nakon svega toga kreće proizvodnja“, ističe.
Naglašava kako javnost često nije svjesna koliko ljudi i znanja stoji iza jednog domaćeg kozmetičkog proizvoda.
„Ljudi moraju znati da hrvatski brend koji vide na polici ili internetu nije nastao pucketanjem prstiju. U cijelom procesu sudjeluju različiti timovi – od razvoja i analitike do dokumentacije i proizvodnje. Zato je važno kroz medije i različite kanale pokazati koliko je ovo zahtjevan posao i koliko ljudi sudjeluje da bi kvalitetan proizvod došao do potrošača koji će mu vjerovati“, zaključuje.
Foto: Vanesa Miković/Cityportal
Lively Pharm u dvije godine sudjelovao u lansiranju 18 brendova
U Lively Pharmu danas razvijaju proizvode kroz dva modela proizvodnje – private label i white label. Iako se ti pojmovi često spominju u beauty industriji, Mirela objašnjava kako iza njih stoji potpuno drugačiji pristup radu s klijentima.
„Private label je kada nam klijent dođe sa svojom idejom, a mi tu ideju pretvaramo u gotov proizvod. White label je nešto što razvijamo sami unutar našeg razvojnog kapaciteta – po trendovima, potrebama tržišta, ali ponekad i po nekim mojim osobnim željama. Kada dođe klijent, takav proizvod može odmah koristiti i prilagoditi svom brendu“, objašnjava.
Dodaje kako su njihova najveća snaga skincare proizvodi i funkcionalna kozmetika, odnosno proizvodi koji imaju konkretnu svrhu i djelovanje, a ne samo estetsku vrijednost.
„Mi se ne bavimo robnim markama i masovnom proizvodnjom jer nas to jednostavno ne zanima. To su vam oni proizvodi gdje imate isti šampon u pet različitih mirisa ili gel za ruke u deset varijanti. Praktički imate jednu formulaciju i samo mijenjate miris“, govori.
Umjesto toga, fokusirali su se na male, nišne brendove i individualan pristup klijentima. Upravo im je ta strategija, kaže, donijela rezultate. „Zahvaljujući takvom pristupu, u posljednje dvije godine neposredno smo sudjelovali u lansiranju 18 novih brendova. Za Hrvatsku, ovako malu zemlju, to je zaista puno“, ističe.
Nije sve uvozni skincare; Kad biramo domaće, podržavamo puno više od samog proizvoda
I dok beauty industrija često djeluje površno i “instagramično”, razgovor s Mirelom Ilenić brzo pokazuje koliko se iza jednog proizvoda kriju znanja, razvoj, testiranja i iskustva. Od djevojčice koja je u velikogoričkoj ljekarni prvi put poželjela nositi bijelu kutu, do žene koja danas stoji iza razvoja brojnih domaćih kozmetičkih proizvoda, njezina priča potvrđuje da uspjeh u ovoj industriji ne dolazi preko noći, nego godinama rada, edukacije i razumijevanja onoga što koža zaista treba.
A možda je upravo najveća vrijednost ovakvih priča podsjetnik da iza domaćih kozmetičkih proizvoda ne stoje samo “lijepa pakiranja”, nego ljudi, znanje, laboratoriji i godine rada. Zbog toga bi podrška hrvatskim proizvođačima i malim poduzetnicima trebala biti puno više od prolaznog trenda.
Foto: Lively Pharm
CityLIGHTS
Subotnji shopping s nagradama: KTC dijeli poklone i pogodnosti
Iz KTC-a ističu kako je riječ o prilici za povoljniju kupnju uz dodatne benefite, te pozivaju građane da ih posjete upravo ove subote.
HOTNEWS
FOTO Novi čelnik županijskih vatrogasaca: ‘Zapovjednici, glave skupa, idemo delati’
Vatrogasna zajednica Zagrebačke županije je najjača na području Republike Hrvatske, a za to su zaslužni upravo vatrogasci i sva dobrovoljna vatrogasna društva na području Zagrebačke županije.
Na izbornoj sjednici Skupštine Vatrogasne zajednice Zagrebačke županije, održanoj jučer u prostorijama DVD-a Buševec s početkom u 19 sati, izabran je novi predsjednik – Dalibor Mrakovčić.
Sjednica je, uz izbor čelnog čovjeka, bila i prilika za dodjelu zahvalnica članovima predsjedništva i zapovjedništva koji ne nastavljaju mandate, a svojim su radom značajno doprinijeli razvoju zajednice.
Dva kandidata u utrci za predsjednika
Za vodeću funkciju natjecala su se dvojica kandidata, aktualni predsjednik Vatrogasne zajednice Zagrebačke županije Slavko Povrlišek i predsjednik Vatrogasne zajednice Velike Gorice Dalibor Mrakovčić. Predstavljajući se članovima Skupštine, Mrakovčić je istaknuo svoje dugogodišnje iskustvo:
„Rođen sam u Velikoj Gorici te sam vatrogasac 45 godina u svojem DVD-u, od toga 44 godine ispitani vatrogasac jer se to nekada tako moglo pa sam već s 13 godina položio za vatrogasca. S time da sam jedanaest godina predsjednik Vatrogasne zajednice grada Velike Gorice, zajednice koja je najveća u našoj Županiji po broju članica DVD-a i tamo stanje zajednice govori o mojem načinu rada.“
S druge strane, Povrlišek se osvrnuo na svoj dosadašnji rad i rezultate:
„Ja sam Slavko Povrlišek iz Vatrogasne zajednice grada Vrbovca. Punih 48 godina sam u vatrogastvu, četvrti mandat sam u Vatrogasnoj zajednici grada Vrbovca, na čiji sam rad u zajednici izuzetno ponosan. Ponosan sam na ovo što smo napravili kroz ovih pet godina u Vatrogasnoj zajednici Zagrebačke županije. Nije to moj rezultat, to je rezultat svih vas, to je rezultat cijelog predsjedništva, to je rezultat zapovjedništva i svih ostalih.“
Rezultati glasanja
Glasanju su pristupila 62 člana Skupštine s pravom glasa, a svi listići bili su važeći. Mrakovčić je osvojio 39 glasova, dok je Povrlišek dobio 23 glasa. Nakon objave rezultata, novoizabrani predsjednik zahvalio je na ukazanom povjerenju: „Zahvalio bih se svima na ukazanom povjerenju. Trudit ću se da to povjerenje i opravdam. Moram se zahvalit i gospodinu Slavku Povrlišeku, na svemu onomu što je dobro napravio za našu zajednicu. Čeka nas jako puno posla. Zapovjednici, glave skupa, idemo delati. Hvala.“
Poruke podrške i priznanja vatrogascima
Zamjenik župana Zagrebačke županije Ervin Kolarec čestitao je vatrogascima blagdan Svetog Florijana te naglasio značaj sustava: „Na samom početku želim vam čestitati jučerašnji veliki blagdan zaštitnika naših vatrogasaca, Svetog Florijana. Moram istaknuti da je Zagrebačka županija velika vatrogasna obitelj. Imamo preko 20.000 vatrogasaca, imamo 263 dobrovoljna vatrogasna društva. To je zaista na ponos Zagrebačke županije.“ Dodao je i: „Moram reći da je naša Vatrogasna zajednica najjača na području Republike Hrvatske, a za to ste zaslužni upravo vi vatrogasci i sva naša dobrovoljna vatrogasna društva. U tome ste imali snažnu financijsku podršku Zagrebačke županije. Mi smo prepoznali vaš rad, vaše djelovanje, vaš trud i u ovoj godini za vatrogastvo osigurali smo 1.480.000 eura, što je povećanje u odnosu samo na godinu prije.“
Zamjenik gradonačelnika Velike Gorice Neven Karas također je istaknuo važnost vatrogasaca: „Grad Velika Gorica cijeni svoje vatrogasce, izdvaja za vatrogasce i koliko god da izdvojimo, opet to nije ni blizu onoliko koliko vi nama pružate.“
Pregled intervencija i aktivnosti
Zapovjednik Vatrogasne zajednice Zagrebačke županije Dario Kezerić iznio je podatke o operativnim aktivnostima u protekloj godini. Zabilježeno je ukupno 2.631 vatrogasnih intervencija, u kojima je sudjelovalo 10.802 vatrogasaca s 3.644 vozila. Najveći broj intervencija evidentiran je na području Samobora (416), Velike Gorice (415) i Ivanić-Grada (331). Kao najzahtjevnija izdvojena je intervencija gašenja požara skladišta auto-guma u Svetoj Nedelji 4. studenoga 2025. godine.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.
Fotogalerija: Morena Martinović/Cityportal
CityLIGHTS
VG brass: ‘festival koji pokazuje kulturnu otvorenost Velike Gorice prema svijetu’
Velikogorički brass festival tako i ove godine potvrđuje svoju poziciju kao važna platforma za promociju limene glazbe, ali i kao događaj koji kontinuirano okuplja domaću i međunarodnu publiku.
Otvorenjem u Dvorani Gorica započelo je 20. izdanje Velikogoričkog brass festivala, čime je obilježen značajan jubilej ove manifestacije posvećene limenoj glazbi.
Program je počeo u 20 sati, a festivalski tjedan otvorio je nastup renomiranog ansambla Spanish Brass, čime je simbolično označen početak još jednog izdanja događanja koje je tijekom dva desetljeća izraslo u važno mjesto susreta vrhunskih glazbenika i publike.
Profesor umjetničke škole Franje Lučića, Tomislav Špoljar, tom je prilikom istaknuo važnost publike za kontinuitet festivala: „VG Brass se pretvara u jednu lijepu tradiciju, ali nije stvar uopće u festivalu, nije stvar u nama koji ga radimo, stvari je u vama, publici koja dolazite ovdje iz godine u godinu.“
Na otvorenju se publici predstavio i Spanish Brass, jedan od najcjenjenijih limenih puhačkih kvinteta na međunarodnoj sceni. Ansambl djeluje više od tri desetljeća, tijekom kojih je ostvario niz značajnih priznanja te izgradio bogatu diskografiju, potvrđujući svoj status među vodećim imenima u ovom glazbenom području.
O značaju festivala za grad govorio je i predsjednik Gradskog vijeća Velike Gorice Darko Bekić, naglasivši njegovu dugogodišnju ulogu u kulturnom životu zajednice: „Velika Gorica je prošle godine proslavila 30 godina postojanja, a dvije trećine naše gradske povijesti, prati nas i ovaj veliki Brass festival koji nas je ucrtao na kartu ne samo hrvatske nego i šire te pokazuje kulturnu otvorenost našeg grada, naše Velike Gorice prema svijetu.“
Velikogorički brass festival tako i ove godine potvrđuje svoju poziciju kao važna platforma za promociju limene glazbe, ali i kao događaj koji kontinuirano okuplja domaću i međunarodnu publiku.
HOTNEWS
Biciklijada „Put bijele rode“ spojila rekreaciju i prirodu Ivanić-Grada
Ovogodišnja biciklijada „Put bijele rode“ je objedinjeno pokazala kako se kroz jednostavne rekreativne aktivnosti može razvijati svijest o zaštiti okoliša i prirodnim vrijednostima prostora koji ih okružuje.
Na području Ivanić-Grada obilježen je Praznik rada jubilarnom, desetom biciklijadom „Put bijele rode“, koja je ove godine okupila više od 130 sudionika i još jednom stavila naglasak na povezivanje rekreacije, edukacije i očuvanja prirode.
Manifestacija je prvi put održana na ivanićgradskom području, a međunarodni karakter dobila je sudjelovanjem biciklista iz Ljubljane. Ruta duga 27 kilometara vodila je kroz niz prirodnih i kulturnih točaka Moslavine i Posavine, uz snažan fokus na interpretaciju lokalnog okoliša.
Sudionici su vozili uz rijeku Savu, kroz šumu Žuticu te pored karakterističnih drvenih kuća posavskog kraja u ambijentu koji je naglašavao prirodne vrijednosti i staništa vezana uz bijelu rodu.
Vožnja uz prigodnu edukaciju
Tijekom biciklijade održana su dva edukativna zaustavljanja. Prvo je organizirano u Pučkoj školi u Dubrovčaku Lijevom, gdje je smještena Čuvaonica Muzeja Ivanić-Grada. Ondje je ravnateljica Muzeja Ivanić-Grada Rosana Škrgulja sudionicima predstavila povijest objekta te ih provela kroz izložbu posvećenu dabrovima i fotografsku izložbu ptica „Poleti sa mnom“.
Drugo zaustavljanje održano je u šumi Žutici, poplavnom šumskom kompleksu koji ima važnu ulogu u obrani Zagreba od poplava. Unatoč činjenici da se na području nalazi više od 250 naftnih bušotina, riječ je o prostoru iznimne biološke raznolikosti, u kojem je zabilježeno više od 550 vrsta noćnih leptira, kao i velik broj vodozemaca i gmazova.
Značaj biciklijade povezan je i s temom zaštite bijele rode, jedne od strogo zaštićenih vrsta koja se koristi i kao pokazatelj kvalitete okoliša. Ravnateljica Javne ustanove Zeleni prsten Zagrebačke županije, dr. sc. Tatjana Masten Milek, pritom je istaknula: „Ova biciklijada samo je jedna od aktivnosti usmjerenih na podizanje svijesti o zaštiti ove strogo zaštićene vrste, koja je ujedno i važan pokazatelj kvalitete okoliša.“ Dodatno je naglasila da Zagrebačka županija, uz Sisačko-moslavačku, bilježi najveći broj gnijezda bijele rode te da su Ivanić-Grad i Vrbovec među lokalnim sredinama s najvećom koncentracijom gnijezda u županiji.
Ovogodišnja biciklijada „Put bijele rode“ time je ponovno objedinjeno pokazala kako se kroz jednostavne rekreativne aktivnosti može razvijati svijest o zaštiti okoliša i prirodnim vrijednostima prostora koji ih okružuje.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.
-
Zanimljivostiprije 5 danaFOTO Prvosvibanjski ručak velikog broja izletnika na jezeru Čiče
-
Vijestiprije 23 sataFOTO Kamion zapeo u križanju kod Petrola, stvorila se velika kolona
-
HOTNEWSprije 12 satiFOTO Novi čelnik županijskih vatrogasaca: ‘Zapovjednici, glave skupa, idemo delati’
-
Priča iz kvartaprije 1 danLegenda o RVG-u: ‘I najveće zvijezde radije su dolazile k nama nego na HRT…’