Sport

Tko je Milan Marinić, novi trener Turopoljca?

Na redu je lokalni derbi u Buševcu kontra Poleta

Objavljeno

prije 5 godina

24. rujna 2020.

Objavio/la

Mato Paviša

Zlatan Sever iz Kuča odlučio je prezentirati Turopoljac, i bome mu to ide od ruke i pera. Opet nam je poslao materijala za Cityportal, a možda bi bilo bolje da šalje direktno na redakciju. Na potezu je direktor Neno Črnko jer Turopoljac zaslužuje našu medijsku pažnju. Evo dobivenog intervjua s novim trenerom Turopoljca Milanom Marinićem.

1. Gospodine Mariniću, na početku intervjua molim Vas da se predstavite gdje ste i kad rođeni, imate li obitelj, gdje živite i koji vam je osnovni posao?

Rođen sam 1978. godine u Sisku, a živio sam u Mošćenici. Oženjen sam i imam sina starog 9 godina. Već duže od 20 godina živim u Zagrebu, a za život zarađujem u Hrvatskoj pošti.

2. Kada ste se počeli, a kada završili igračku karijeru, u kojim ste klubovima igrali, a u kojima trenirali? Od kada imate trenersku licencu i koju razinu?

Nogomet sam počeo igrati u malom tadašnjem klubu u Praćnom, da bi preko Segeste završio kao igrač u Trešnjevci. Zahvaljujući elanu kojim je gospodin Emil Kršlak nesebično prenosio znanje na nas mlađe, vidio sam se u trenerskim vodama. Završio sam Višu trenersku školu i stekao nacionalnu licencu. Trenirao sam mlade kategorije, ali i seniorsku ekipu Trešnjevke.

Foto: Mato Paviša/Cityportal.hr

3. Kažete da ste radili u Trešnjevci, klubu slavne prošlosti. Kako ste došli do Turopoljca? Kakva je razlika za vas doći iz jednog gradskog kluba u jednu skroz drukčiju, amatersku, seosku sredinu? Što ste očekivali u Turopoljcu i je li ono ste našli u klubu bilo u skladu s vašim očekivanjima? Jeste li prije kad čuli za Turopoljac?

Moram priznati da prije ponude za treniranjem Turopoljca, nikad nisam čuo za taj klub. Trešnjevka mi je u jednom dijelu karijere bila sve, u njihovoj zelenoj boji sam se najbolje osjećao. A kako i Turopoljac ima zelene dresove, možda je i u tome tajna prihvaćanja ukazane ponude o preuzimanju člana JŽNL, ha-ha. A klub i mene povezao je Tomislav Horvat, igrač Turopoljca. Iako postoje određene razlike između Trešnjevke i Turopoljca, nakon upoznavanja s klubom i rukovodećom garniturom, sve odreda mladim ljudima, prihvatio sam ponudu bez puno promišljanja. Postojeći tereni, njihovo stanje i stupanj održavanja istih na vrlo su visokoj razini i tu se nema što dodati. Koristim ovu priliku da se zahvalim predsjedniku Danielu Zagorcu, sportskom direktoru Franji Berkoviću, ali i svima ostalim na lijepom prijemu u klub.

4. Došli ste u klub nakon 4. kola. Ekipa je do tada igrala toplo-hladno. Jeste li zadovoljni zatečenim igračkim kadrom i stanjem fizičke pripremljenosti igrača? Razmišljate li o možebitnim pojačanjima i kako vidite ulogu Turopoljca s vama na klupi u JŽNL? Kako vidite JŽNL u cjelini?

Foto: Mato Paviša/Cityportal.hr

Prilikom mog prvog dolaska i upoznavanja s klubom, na treningu je bilo 19 igrača, samih, bez trenera. To mi je bio pokazatelj da je ekipa ozbiljna i iskusna. Na prvoj službenoj utakmici, svega par dana nakon dolaska u klub, ekipu je stvarno vodio Stjepan Trputec, koji mi je dao potpuniju sliku o svakom igraču, ali i o ekipi u cjelini, na čemu mu se zahvaljujem. Igrački je kadar zadovoljavajući i za sada je prerano govoriti o možebitnim pojačanjima. Određeni broj igrača prošao je razne nogometne škole i igrao u više klubova tako da ih je sad samo potrebno usmjeriti prema igri i motivirati ih za takmičenje. Odgovorni su kao igrači i kao osobe pa ne očekujem veće probleme. A JŽNL je prilično zahtjevna liga, prvenstvo je dugo itreba imati dugu klupu za pričuve ako se želi biti uspješan. Turopoljac ima ekipu sposobnu da se uhvati u borbu za mjesto u vrhu poretka.

Foto: Mato Paviša/Cityportal.hr

5. Prati li klub vaše zahtjeve? Kakav je vaš pristup radu s mlađim kategorijama? Jeste li se uspjeli upoznati s trenerima mlađih uzrasta i smatrate li da je suradnja svih trenera u klubu neophodna?

Klub radi na ispunjenju svih mojih zahtjeva koji su usmjereni prema kvaliteti igre, borbenosti ekipe i težnji za pobjedom. A što se tiče mlađih kategorija, smatram da su one budućnost svakog kluba i rad s njima mora biti kvalitetan. Imamo nekoliko mladih igrača koji već igraju i za seniore (Šutalo, Jaki, Markulin), a taj broj ćemo pokušati i povećati. Na žalost, do sada nisam imao vremena za druge vrste suradnje s trenerima mlađih kategorija, osim upoznavanja.

6. Još smo pod dojmom nedjeljne briljantne igre i pobjede protiv, nakon 6 kola vodeće ekipe, TOP-a iz Kerestinca. Kakvo je vaše mišljenje, što je odlučilo utakmicu i koliko ste imali vremena za pripremiti ekipu za taj derbi? Kakav je odnos igrača prema obvezama i ispunjavaju li vaše ideje na treninzima?

U susretu protiv TOP-a ponajprije je odlučnost igrača, njihova želja i volja donijela borbenost i pobjedu. Nije bilo potrebe za dodatnim motiviranjem ekipe jer igrati s liderom motivira svakog igrača samo po sebi. Igrači su vrlo odgovorni prema klubu, sebi samima i meni kao treneru što podrazumijeva da se maksimalno trude i na treninzima.

7. Na kraju, jeste li zadovoljni načinom kako su vas prihvatili igrači, ali i navijači? Što biste im poručili? I kako vidite susret u nedjelju s obzirom na 3 žuta kartona Matasića i povredu Mlinarića?

Smatram da su igrači prepoznali moje namjere na treninzima i zahtjeve u igri i smatram da su to prihvatili. Imam dojam da su željni treninga i uigravanja određenih situacija za utakmice. Susret sljedećeg kola s Poletom novi je ispit naše ekipe koji ima dodatni značaj zbog susjedskih odnosa i to će samo dati dodatnu draž srazu dviju kvalitetnih ekipa kao što je Polet, ali i Turopoljac. Igrače koji ne mogu igrati iz bilo kojih razloga, a ne smijemo zaboraviti da je ovo amaterska liga i da za život zarađuju negdje drugdje, zamijenit će oni koji su raspoloživi. Moram na kraju spomenuti i navijače, koji otkako sam ja u klubu, u prilično velikom broju dolaze na utakmice, čak i na gostovanja, i navijaju, što mi govori da vole svoj klub, da vole nogomet i pošten odnos igrača prema igri. I to je ono što im mogu obećati – borbenost i pošten odnos prema igri, prema suigračima i prema protivniku. Hoće li takav odnos uvijek donijeti pobjede, teško je kazati.

Povezane teme:Milan Marinić Nk Turopoljac

Sport

Nek’ se zna: Rukometno evanđelje po Mateju u pobjedi za povijest…

Rukometaši Gorice ispisali su povijest pobjedom 38-31 protiv našičkog Nexea, a do nje su došli zahvaljujući ogromnoj borbenosti, vlastitoj kvaliteti, ali i zahvaljujući uspješnim vizijama svoga trenera…

Objavljeno

prije 17 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon što je neko vrijeme bio igračka, rukomet je ovog petka na parketu velikogoričke Gradske dvorane ponovno postao – igra! Predivna, prekrasna, najljepša…

Kretala je Liga za prvaka u našoj “premijerki”, a za početak je zakazan sudar Gorice i Nexea. Sudar u kojem je u svim dosadašnjim prilikama pobjednik bio isti, u kojem su Našičani više ili manje jednostavno dolazili do bodova protiv Goričana, pa i nije bilo neobično čuti kako jedan tata ispred svojim klincima uoči utakmice govori:

– Dečki, idemo navijati, ali samo da vam kažem… Gorica će nam danas vjerojatno izgubiti, nemojte se iznenaditi ako bude tako.

Međutim, društvo u crnom, koje je na parketu odrađivalo posljednje sekvence zagrijavanja, imalo je nešto drukčije planove. Oni su baš za ovaj petak 13. isplanirali ispisati povijest…

Dobro, nije baš tako izgledalo u samom početku. Zapravo, ni blizu. Našičani su nakon nepunih osam minuta imali vodstvo 6-0 i sve je upućivalo na to da ćemo i ovoga puta gledati “laganicu” u izvedbi gostujućih zvijezda. Tin Lučin vratio se u klub s europskom broncom oko vrata, legendarni Manuel Štrlek ni u 37. godini nije izgubio ništa od svoje čarolije, a čuli ste možda i za imena kao što su Krešimir Kozina, Leon Vučko, braća Moslavac, braća Cenić… I doista je u tim trenucima izgledalo da će cijelo to društvo imati još jedan običan dan u uredu.

A opet, dečki u crnom nisu odustajali…

Goričani su imali plan i ideju kako igrati protiv Nexea, a od tog plana nisu odstupali ni nakon tog očajnog početka. Trener Matej Mišković pripremao je igru sedam na šest, tu je vidio svoju šansu, a igrači su mu pružili ruku na sve moguće načine. I počeli prvo topiti našičku prednost, koja se vrlo brzo i definitivno istopila, pa smo na predah otišli s tijesnih 20-19 u korist favorita iz Našica.

I sa šansom koja se ukazala. Ceki i prijatelji ozbiljno su to shvatili, neke stvari dodatno im je trener Mišković pojasnio tijekom odmora, pri čemu je jedno nedvojbeno jasno: što god im je rekao, dobro im je rekao!

Grubišić je zabio osam golova, a Karaula, Lopac, Neralić i Ceković po šest… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Goričani su, naime, u nastavak utakmice istrčali u formi gladnih lavova. Svjesni da su primili previše golova u prvom poluvremenu, ali i s osjećajem da se na drugoj strani parketa može zabijati. Pogotovo u ovom formatu, kad tih sedam na šest toliko dobro funkcionira. I na tom valu gorički rukometaši su zajahali, odlučni u namjeri da ne bude kurs do samoga kraja.

Posljedično, par stotina ljudi okupljenih na tribinicama naše dvoranice dočekalo je i prvo vodstvo Gorice, dogodilo se to kod 25-24, nakon čega se naši rukometni junaci više nisu osvrtali. Nisu čak ni pogledali u retrovizor, jer plan je bio samo kako dovršiti senzacionalan posao na petak 13. A plan je, naravno, ostao isti. Sedam na šest, sedam na šest, sedam na šest… Guraj dokle ide, riskiraj koliko god treba, pritom daj i posljednji atom snage.

Energija koja se u tih posljednjih 20-ak minuta rodila među igračima u crnom kao epidemija se proširila i na tribine, na kojima je vladala nada, ali i strepnja. Domaći navijači, nenaviknuti na ovakve pobjede, bili su na rubu sjedalica sve do same završnice, a u gostujućem taboru nervozno su pogledavali u brojke na semaforu. Činio je to i Vedran Zrnić, sportski direktor Nexea, u šoku je razvoj događanja pratio i Goran Šprem, smješten odmah do njega, ali i oni su u nekom trenutku shvatili da ovdje više nema povratka.

I da je Gorica ove večeri zaslužila napraviti nešto ovako veliko!

Ovoga puta, ni manje ni više, fenomenalni su bili – svi! Jakov Neralić sjajno je otvorio utakmicu, brzo su mu se pridružila i dva Marka, mladi Grubišić i iskusni Karaula, na obje strane terena svoje su dali vječni kapetan Hrvoje Ceković i borbeni Rok Malin, na crti su u paru radili Ante Lasan i Vid Starčević, a svima njima u nastavku su se pridružili opasni i efikasni Andro Lopac, čvrsti i zarazno borbeni Bruno Mlakar, da bi kapetana u završnici fantastično odmijenio Maksimilijan Jurić… Uz sve to, golman Marin Sorić imao je jedan od svojih dobrih dana, sa “samo” sedam obrana, ali sedam pravovremenih i silno važnih obrana.

A na čelu te kolone, ponosan i ispunjen nakon svega, trener Matej Mišković. Čovjek koji je imao ideju, koji je znao što želi, ali i kako svoje vizije prenijeti na igrače. Da, oni su ti koji su odradili posao na terenu, oni su jednom Nexeu utrpali nevjerojatnih 37 golova, oni su u posljednje 52 minuta bili bolji od takvog protivnika za suludih 13 razlike (?!), ali ovu pobjedu slobodno možemo označiti i kao – njegovu! Matej Mišković održao je ovom prilikom rukometno predavanje općem auditoriju, ispisao neku vrstu rukometnog evanđelja po Mateju i ostvario vjerojatno najveću, najdražu i najvažniju pobjedu u trenerskoj karijeri.

Prošla sezona i za njega i za klub bila je traumatična, Liga za prvaka pobjegla je u nevjerojatnom raspletu, ali Matej Mišković zadržao je mir. I vjeru u ono što radi. Jednako kao i ljudi iz kluba, koji nisu ni razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim novog pokušaja. Ove sezone, ispalo je tako, sve se okrenulo na pravu stranu, gorički rukomet završio je tamo gdje mu je mjesto, tamo gdje je zaslužio biti, a otvaranje je prošlo kao iz najljepših snova.

Još jedna igra, još boda dva, prva je Gorica, ša-la-la-la, pjevali su na kraju naši rukometaši… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Završilo je tako zbog rada, zbog truda, zbog angažmana, zbog kvalitete koja je definitivno prisutna u ovom rosteru. I, možda i najviše zato, zbog zajedništva. Način na koji su dečki proslavljali svaki gol, svaku dobru obranu, način na koji su proslavili ovu pobjedu, zagrljeni i raspjevani, zapravo nudi odgovor na pitanje kako se dogodilo nešto ovakvo. Nešto što se nikad ranije nije dogodilo.

Važna je ovo pobjeda za građenje samopouzdanja, za rušenje barijera, ali i za sve što slijedi. Goričani žele biti u četiri najbolje momčadi u državi, žele izboriti novi plasman u europska natjecanja, a ova će dva boda potencijalno biti izuzetno važna u toj borbi. Dva boda osvojena protiv medaljaša i legendi, dva boda koja je malotko mogao očekivati. Pogotovo na ovakav način…

– Tata, što nisi ti rekao da će Gorica izgubiti? A mi ih pobijedili sedam razlike… – sletjelo je pitanje na izlasku iz dvorane, odmah nakon fotkanja s Tinom Lučinom.

Čovjek se pokušao izvući, tražio je objašnjenja, ali naprasno je prekinut…

– Znaš, sad kad dođemo doma, igrat ćemo rukomet. Ja ću biti Marin Sorić – odredio se stariji klinac.

– A ja ću biti Tin Luč… Ne, ne, bit ću onaj naš broj 2. E da, Hrvoje Ceković, taj ću biti – dodao je mlađi.

Odgovora na to više nije bilo. Samo smiješak od uha do uha. Jer, to je valjda i poanta…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Vatrogasac iz Kobilića odradio prvi tjedan priprema za proljetni dio sezone 2026.

Objavljeno

prije 23 sata

14. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Nogometni klub Vatrogasac iz Kobilića, član Druge županijske lige Istok, počeo je s pripremama za nastavak prvenstva, za proljetni dio natjecanja, u prošli ponedjeljak, 09. veljače 2026. Prema riječima trenera Kristijana Goluba, na prvom okupljanju pojavilo se 16 igrača, ostali su opravdano izostali zbog poslovnih odnosno privatnih obaveza. Planom priprema predviđena su tri treninga tjedno.