Poveži se s nama

CityLIGHTS

Stopostotna prolaznost velikogoričkih gimnazijalaca na državnoj maturi

Objavljeno

Maturanti Gimnazije Velika Gorica ponovno su skrenuli pozornost na svoj visoki školski rejting koji godinama uspješno grade generacije nadarenih učenika. Na ovogodišnjoj državnoj maturi ispite je polagalo 110 velikogoričkih gimnazijalaca i svi su – položili! Ne treba tražiti boljeg dokaza o kvaliteti nastave i ozbiljnog pristupa učenika u ovoj školi od upravo navedenog podatka. Ravnateljica Brankica Žugaj naglašava: – Naši učenici ne samo da su svi prošli, nego je 85% njih upisalo prvoizabrani fakultet! To još uvijek ne znači da to nije uspjelo onoj grupi od preostalih 15% , nego razlog, eventualno, može biti da se učenik u međuvremenu predomislio glede izbora visoke škole, odlazak u inozemstvo ili neki drugi razlog.

Brankica Žugaj

Brankica Žugaj

Današnje uručivanje svjedodžbi o državnoj maturi pada u sredinu školskih ferija odnosno sezone sveopćih godišnjih odmora, ali maturanti ne mogu, iz proceduralnih razloga, prije dobiti dokaze o tome da su uspješno završili gimnazijsko obrazovanje. Naime, ispiti državne mature su pod ingerencijom Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, zakonska procedura mora biti ispoštovana (rezultati ispita bili su poznati 13. srpnja, od 13.-15.07. maturanti su mogli uložiti eventualne prigovore na rezultate ispita) i zbog toga se sve finalizira u drugoj polovici srpnja.

Helena Hapčić

Helena Hapčić

Maturantima su Svjedodžbe o državnoj maturi uručivale njihove razrednice: Višnja Štajduhar (4.a), Helena Hapčić (4.c), Ines Matoković (4.d), odnosno razrednik Igor Subotić (4.b).

 

Karlo Medved

Karlo Medved

Karlo Medved – Od Lego kocki do Arhitektonskog fakulteta
Na prijemnom ispitu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu najbolji je bio Karlo Medved, učenik 4.d razreda Gimnazije Velika Gorica. Mladić s Plesa, treće dijete u obitelji Željka Medveda, skromno kaže: – Nisam na prijemnom ispitu bio najbolji u pojedinim predmetima, ali me sveukupnost točnih odgovora iz svih predmeta postavila na prvo mjesto. Iskreno, samo sam se nadao da ću upasti na željeni faks. Za arhitekturu sam se odlučio još u 5. razredu osnovne škole (?!) kada su mi roditelji pokušali pojasniti šta je to arhitektonska čarolija. Zapravo, moju sklonost prema graditeljstvu pokazivao sam još u vrtiću kada sam od Lego kocki stvarao ”moje kule i gradove”, a kasnije sam to pokušavao crtanjem prenijeti na papir. Tijekom gimnazijskog školovanja imao sam neke pričuvne opcije glede studiranja, ali sam ipak vjerovao da mi arhitektura neće pobjeći. Gdje se vidim nakon završenog studija, u Hrvatskoj ili u inozemstvu? Vidim se tamo gdje će biti posla za mene.

 

galerija fotografija

CityLIGHTS

VIDEO Petek na Gorice: Kad sem bil mlad, dekli je bilo na sakem koraku

Ne propustite video

Objavljeno

on

Nastavi čitati

CityLIGHTS

FOTO Goričkim ulicama, 15. studenoga 2018.

Koga je danas ovjekovječio naš fotoaparat?

Objavljeno

on

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Prehodali Hrvatsku: ‘Bili smo kao nomadi, zaboravili smo da negdje živimo’

Na put krenuli kako bi promicali zdrav život i podizali svijest o problemu napuštenih pasa

Objavljeno

on

Jedno od mnogih zajedničkih druženja dva prijatelja iz Velike Gorice rezultiralo je jednom, za mnoge suludom idejom. Ali ne i njima. Odlučili su ostaviti svakodnevicu iza sebe, izaći iz svoje komfor zone i krenuti u, vrijeme je pokazalo, avanturu života. Prošli su dečki u četiri mjeseca cijelu Hrvatsku, i to – pješice! Gdje su bili i što su radili otkrio nam je Domagoj Sučić, jedan od dvojice “hodača”. Drugi je Tomislav Orlić, ali nisu oni bili sami, s njima su na put krenuli i njihovi psi Barca i Maminjo. Nakon par mjeseci društvo se povećalo, pa je tu i Floki. Ali krenimo redom.

Projekt nazvan “HoDajmo 2108.” Krenuo  je prvog dana mjeseca lipnja iz Vukovara.  Sa sjajem u očima Domagoj se prisjeća tog dana.

– Euforija!  Malo smo se prenatrpali, ruksaci su težili gotovo 35 kilograma. Morali smo to smanjiti. Ali krenuli smo u jednu sjajnu priču!

A priča je imala i svoje ciljeve, prije svega promicati rekreaciju, nordijsko hodanje i zdrav život. Ono što je možda bilo i najvažnije u svemu je podizanje svijesti o nenapuštanju pasa, pogotovo u tom ljetnom periodu kada je nekako postalo važnije otići na odmor od toga kako zbrinuti ljubimca.

Odabrali su ljetni period, nije im bilo lako već u samom startu, jer  Slavonija je to, ravnica, pržilo je sa svih strana, no gostoljubivi slavonski ljudi olakšavali su im na svakom koraku. Prije svega, tko je ikad tamo bio zna da se iz ovog dijela Hrvatske gladan ne odlazi. Nerijetko osim što su ih ugostili u svojim domovima, još su im davali slanine, neka se nađe po putu, a ta namirnica im je davala puno energije. Trudili su se ustajati što ranije kako bi što više prošli dok nije zagrijalo, a onda bi malo odmarali, pa ponovno na put u poslijepodnevnim satima, kasnije je bio zadatak naći smještaj ili lokaciju gdje će razvući šatore. Svi su pozitivno reagirali na projekt, vrata su se sama otvarala, po putu su imali i društvo, što je zapravo i bila prvotna ideja. Petra ih je pratila od Vukovara do Vinkovaca, pa je tu bila i Tomislavova djevojka  Boba, zatim  Igor koji je s njima prehodao cijelu Istru. Ta podrška značila im je puno, a uz sve bilo je i zabavnije.

Foto: privatni album

Obišli desetak azila i skloništa za životinje te udomili Flokija!

Hodajući Hrvatskom obišli su preko deset azila i skloništa za životinje. Razlika među njima je ta da skloništima upravljaju udruge koje ne primaju pomoć od mjesne samouprave, žive od donacija, a azili su private veterinarske stanice koje su dobile koncesije na skupljanje životinja velik broj volontera, a uz smijeh dodaje kad bi bio pas lutalica volio bi tamo završiti.

Nažalost, već kod Đakova Domagoj se morao oprostiti s Barcom jer ona jednostavno nije mogla dalje. Nakon nekog vremena prijatelji su je iz Velike Gorice vratili u Voćin gdje su dečki tada bili, no ni to nije potrajalo. Svoju avanturu dečki su nastavili s jednim članom manje, sve do Bjelovara kada je pala odluka – udomit će psa!

– U azilu smo udomili jednu kujicu koja se nije snašla, bila je previše istraumatizirana nije nam dala prići, pa smo sami otišli u sklonište, i na prvu smo se našli s Flokijem, iako ni to nije bilo savršeno u startu. Već u prvom selu izletio je neki pas, Floki se uplašio i pobjegao, trčali smo za njim, ali uzalud. Zvao sam cure iz azila, zajedničkim snagama smo ga tražili, gotovo  do ponoći, ali nismo ga našli. Odlučili smo ga nastaviti tražiti i ujutro. A u jutarnjim satima iznenađenje- Floki je čekao pred šatorom. Od tada je nastavio put s nama – prepričava Domagoj.

Slavonija, Podravina, Međimurje, Zagorje… Pa potom preko Sljemena, nakon gotovo mjesec i pol dana dečki stižu u svoju Veliku Goricu.

– Doček je bio super, Goričani su se pridružili od Velike Mlake i išli s nama do Gorice. Hvala svima na tome!

Foto: privatni album

Mogući zajednički projekti s ekipom iz Siska

Nakon dva dana odmora u svom gradu dečki su nastavili prema Sisku. I tamo su obišli azil, a potom se ulogorili na Zibelu. I taman kad su mislili kako će lagano dalje upoznali su ekipu koja ih je zadržala tri dana. Nisu se tome nadali, a u konačnici su doznali da je riječ o ljudima koji rade velike projekte kao i oni. Tako su naši “hodači” uz svakodnevno kretanje još uspjeli uživati u turniru u odbojci, sudjelovati na partyu, pa uz sve to još i kajakariti. Koliko su kliknuli pokazuje i činjenica da su se nakon završetka projekta našli opet, te su u Sisku posadili tri ruže u znak prijateljstva između Gorice i tog grada, a uz sve razvijaju se ideje o zajedničkim projektima.

– Petrinja, pa prema Glini i Topuskom, tamo je grozna situacija, jako je veliki broj pasa lutalica, nažalost tamo nema azila, puno još u Hrvatskoj treba raditi na zbrinjavanju i udomljavanju lutalica.” I upravo zato putem je sinula ideja da naprave portal za udomljavanje pasa koji bi bio centralni portal preko kojeg bi svi azili i građani bili povezani. Već se radi na tome da to provedu u djelo, to bi svakako bila kruna ovog projekta – kaže Domagoj.

Dečki su putem dosta snimali i fotografirali, a Domagoj od svojeg dnevnika namjerava napraviti putopis koji će prikazati realnu sliku naših azila, ali i pored njih. Jer ističe kako su bili u mjestima gdje nikad nisu bili, a ima se što vidjeti jer  Hrvatska je predivna zemlja i ljudi su predivni.

Foto: privatni album

Posljednjih mjesec dana – svatko svojim putem!

Usred sezone kad su i poznanici bili na odmoru, teško je bilo ići naprijed i ne zadržavati se. Kad su došli do Raba gdje su bili kod prijatelja odlučili su malo promijeniti stazu i krenuli su Premužićevom stazom na Velebitu, te su je prošli za tri dana. Pridružio im se tamo Marko Dević te je s dečkima hodao do Karlobaga. Tu je bila točka gdje su se Domagoj i Tomislav razdvojili. Domagoj je nastavio cestovnim putem, a Tomica planinskim prema Dubrovniku. Bilo je to točno tri mjeseca nakon početka putovanja. Do odredišta je prvi stigao Domagoj, a par dana nakon njega i Tomislav, no u Veliku Goricu nisu se vratili zajedno.

– Taj dolazak u Dubrovnik… Došao sam do kraja puta, i malo mi je čak bilo žao što je došlo do toga. Izgubiš pojam da negdje živiš, misliš da je to normalno, mijenjati rute kao nomad. Nakon mjesec dana sam došao k sebi, treba se adaptirati i vratiti u realnost, radim sve po protokolu. Bio je to aktivni odmor, upoznao sam i samog sebe, i dobre i loše strane, ništa nije bilo teško, možda fizički napor u prvih mjesec dana – kaže Domagoj i zaključuje da bi ovako nešto svakome preporučio jer cilj je ostvaren, i da je to doista avantura života.

Osim toga, kaže, drugačije razmišlja, jer oni više nisu iste osobe kao prije tog puta. Ovako nešto čovjeka mijenja, i to uglavnom na dobro.

Nastavi čitati

Reporter 377 - 08.11.2018.

Facebook

Izdvojeno