Povežite se s nama

HOTNEWS

SPORTSKI PROFIL Hrvoje Jančetić – Išao sam na Rivalda, igrao s Olićem, a i dalje mogu uloviti malog Brekala

Objavljeno

na

Kad bi se radila idealna postava svih vremena sastavljena od turopoljskih nogometaša, Hrvoja Jančetića bilo bi nemoguće zaobići. Na desnom boku, njegovu užem području djelovanja, Velika Gorica nikad nije imala tako dobrog nogometaša. Prošao je Mađarsku i Grčku, proživljavao nepravde, skupio 146 prvoligaških utakmica, a u zadnjoj fazi karijere vratio se kući. Duboko je zagazio u tridesete, 35 je već na leđima, ali Jana i dalje može.
Gorica - Dinamo II 06-05-2016 (5)– Osjetim da su godine tu, sve teže to ide, ali ne dam se. Evo, kad smo nedavno igrali protiv Dinama II, išao sam na malog Brekala i činilo mi se kao da je na motoru, ha, ha. Mali je pravi igrač, uvjeren sam da će imati odličnu karijeru, ali zadovoljan sam kako sam se nosio s njim, iako je to jedan od najvećih talenata u hrvatskom nogometu. I to mi je pokazatelj da još mogu – kaže Jančetić.
Kapetan je Gorice, u posljednje četiri godine doslovno se prometnuo u jednog od klupskih simbola, a dojam je da još nije vrijeme da ga se odrekne. Uostalom, u izboru Sportskih novosti s 35 godina je ušao u najbolju momčad sezone.
– Da, tako su mi rekli dečki u svlačionici, ne pratim ja to baš previše. Ali svejedno je lijepo to čuti, pogotovo u ovim godinama – svjestan je Jana.
Prošla su već gotovo tri desetljeća otkad je započela njegova nogometna priča. S osam godina stigao je u Radnik, ravno s igrališta u kvartu, a talent su ljudi u klubu brzo prepoznali. Veliku je tu ulogu odigrao Željko Plepelić Beli, legenda turopoljskog nogometa i Hrvojev sportski otac u tim ranim godinama.
– Je, on me odveo u Zagreb na selekciju, on je forsirao da idem dalje, da težim nečemu boljem. Ali meni se kao klincu dugo nije išlo iz Radnika. Tu mi je bilo super, cijela moja ekipa sa mnom, Ferenček, Berković, Štefanić, Ćopić, Boske, Senzen… Imao sam priliku otići u Zagreb još kao mlađi pionir, ali nisam htio ni čuti, u Radniku mi je bilo super. I to mi je bila prva pogreška u karijeri – počeo je priču Jančetić.

 

Olić je zvijer, mogao je proći kroz zid

Iza njega je vrlo lijepa karijera, ali logično je da žali što nije napravio i više. U sportu je to tako, za doći na najviši nivo treba se poklopiti apsolutno sve u karijeri. Hrvoju Jančetiću, nažalost, nije se poklapalo. No, krenimo redom… Iz Radnika je ipak otišao u Zagreb, iako nešto kasnije nego što je mogao.
– Bio sam i u Dinamu, šest mjeseci sam trenirao tamo, a igrao za Radnik. Bila je to generacija Drpića, Zahore, Abramović… U svemu tome došao je poziv Zagreba i prihvatio sam. Dočekali su me Ješe, Štrok i to društvo, a sljedećih godinu dana igrao sam po dvije utakmice svaki vikend, za dvije selekcije. I tu sam vidio što sam propuštao u Radniku, tek tad sam shvatio koja je to razlika – prisjeća se Jančetić.
U Kranjčevićevoj je bio sve do one čuvene sezone u kojoj je Cico Kranjčar odveo “pjesnike” do senzacionalnog naslova prvaka Hrvatske. Jančetić je u prvih šest kola te sezone bio na klupi, zatim je otišao na neuspjelu posudbu u egzotični TŠK iz Topolovca, pa se vratio u Zagreb. I do kraja sezone živio uz tu momčad, u kojoj su bili Hasančić, Lovrek, Franja, pa onda i danas trener Gorice Damir Milinović, ali i jedan poseban igrač.
Zelina-Gorica 26.04 (17)– Ivica Olić je najbolji igrač s kojim sam ikad igrao! Nema dvojbe. Kad je došao u Zagreb, odmah sam shvatio da je taj čovjek ‘zvijer’. Jednostavno je ‘jeo malu djecu’ na terenu. Baš zvijer. Kad bi se skinuo u svlačionici, izgledao je kao da bi mogao kroz zid proći. A tako je nekako i igrao tu sezonu, nitko mu ništa nije mogao. Iz Zagreba je iduće sezone otišao u Dinamo i priču dalje svi znamo. Zna se danas tko je i što je Ivica Olić – sjeća se tih dana Jančetić, kojem je veliki Ola ostao u lijepom sjećanju i izvan terena.
– Jako je dobar dečko, veseljak, pravi zaj…nt.
Nakon Zagreba slijedila je epizoda u Mađarskoj, u prvoligašu Györiju, no to je faza karijere koje se kapetan Gorice baš i ne voli previše prisjećati.
– Iskreno, nije mi baš ostalo u lijepom sjećanju. Mađari su, onako, dosta čudni ljudi. Kako? A ono, vole te zaje… – kratko i efektno objašnjava Jančetić.
Vratio se u Hrvatsku, potpisao za prvoligaša Međimurje, družio se s kasnijim reprezentativcem Tomislavom Dujmovićem i dočekao priliku da opet ode van. Ovaj put spakirao je kofere i sjeo na avion za Grčku. Grad Atena, klub Egaleo.
– U Atenu bih se vratio sutra. Zbog ljudi, načina života, prekrasnoga grada… Ma to je vrh. Samo, otišao sam u krivi klub. U ligi je bilo 16 klubova, da sam otišao u bilo koji od preostalih 15, bilo bi mi super. Ovako… – zastao je Jančetić na trenutak, kao da se zamislio prije nego što je nastavio priču.

 

Grčka tragedija u nogometnoj verziji

– Kad sam odlazio iz Međimurja, došla je ponuda Egalea. Financije nisu bile nešto spektakularne i vagao sam, otići ili ne. Uz nagovor određenih ljudi, čija imena ne želim ni spominjati, ipak sam otišao, uz dogovor da će se raditi sve da mi se s vremenom poprave uvjeti ili da odem u neki drugi klub. Drugim riječima, išao sam u izlog, što mi se svidjelo, jer grčka liga je sjajna – priča Jančetić.
I nije bilo loše, igrao je na odličnim stadionima, protiv sjajnih klubova i fenomenalnih igrača. Ali plan s početka nikako se nije počinjao realizirati.
Gorica - Zadar 22-04-2016 (12)– S nogometne strane bilo mi je super, ali ništa se nije mijenjalo u financijskom statusu. A shvatio sam da već ulazim u neke godine, bilo mi je 26, 27, u kojima moram presjeći, ići nešto zaraditi ili se posvetiti nečemu drugome. Tri mjeseca sam pokušavao doći do predsjednika kluba, nešto promijeniti, ali nije me htio primiti na sastanak. I odlučio sam otići kući – prepričava Jančetić.
Imao je još jednu šansu za sastanak sa zloglasnim predsjednikom, ali…
– Zadnji dan me zvao da se ipak nađemo, a ja sam iz inata odbio. Danas bih vjerojatno napravio drukčije, možda bi mi ponudio bolje uvjete, novi ugovor, ali jednostavno nisam želio imati posla s takvim čovjekom, nisam želio dozvoliti da netko opet ima moć nada mnom – objašnjava Hrvoje.
No tek tad su krenuli problemi. Godinu dana je Jančetić pokušavao doći do svojih papira, bez kojih ne može igrati ni za jedan klub, izgubio je važnu godinu karijere. A kad su papiri konačno stigli, Jana je otišao u Zaprešić. U Inter, opet prva liga, ali i opet nesreća.
– Igrao sam prvih godinu dana prilično dobro, ali zaustavila me ozljeda. Sjećam se, igrali smo protiv Belupa, nekakav glupi duel s Matom Jajalom i otišli su mi križni ligamenti u koljenu. Oporavljao sam se šest mjeseci, a kad sam se vratio, shvatio sam da operacija uopće nije uspjela. I onda još sedam mjeseci pauze… Ukupno više od godinu dana uopće nisam igrao nogomet i nakon svega sam se našao u situaciji da s 29 godina moram krenuti praktički ispočetka.

 

Kad postanem smiješan, otići ću sam

Igrao je još dvije godine za Inter, odradio ugovor do kraja i vratio se u Goricu, na stadion na kojem je sve i počelo. I tu je, doma, već četvrtu sezonu, praktički cijelo vrijeme s kapetanskom trakom na ruci. Upravo je završila još jedna sezona, Jana ju je odigrao dovoljno dobro da uđe u najbolju momčad prvenstva, a Gorica…
– Kraj sezone dočekali smo mirno i spokojno, a to je zapravo bio i cilj, biti u gornjoj polovici tablice. Zbog uvjeta nismo mogli ciljati prvu ligu i mislim da na kraju možemo biti zadovoljni i mi igrači, i stožer, i vodstvo kluba – kaže Jančetić.
Sjeo je kapetan sa predsjednikom kluba i brzo su se dogovorili.  Pa tek mu je 35…
– Naporno je usklađivati posao i nogomet na ovoj razini, ne znam koliko ću moći. Svaki dan radim od 7.30 do 15.30, nakon toga na trening, vikendom utakmica… Nema baš vremena za regeneraciju, ali nema veze. U ovoj fazi karijere guštam, sad baš uživam u nogometu – kaže Jančetić, svjestan da karijera neće vječno trajati.
Gorica - Zadar 22-04-2016 (11)– Koliko još? Nemam pojma. Možda tri dana, možda deset dana, a možda i dvije godine. Sve zavisi o tijelu, kako ću se osjećati. Kad shvatim da više ne mogu, kad me Brekalo i ekipa počnu pretrčavati, prvi ću reći ‘hvala lijepa i doviđenja’.
A kad se to jednom dogodi, neće se Jančetić maknuti od nogometa. Prva ideja je postati trener.
– Da, volio bih biti trener, ali nisam siguran jesam li pravi čovjek za takav posao. No treba probati, idem na trenersku akademiju pa što bude – oprezan je Jana.
S gomilom trenera surađivao je tijekom karijere, od svakoga ponešto naučio, a kad mora izabrati najboljeg, dolazi do taktiziranja.
– Gle, ako ne kažem Milinović, bit će problema – nasmijao se Jana, pa smo iz ove igre isključili aktualnog trenera Gorice.
– Ako moram nekoga izdvojiti, to je Ilija Lončarević. On je iskusni vuk, najjači po svim kriterijima. Mi smo se i svađali i grlili i ljubili, ali kad sve zbrojiš, to je jedan jako dobar stručnjak, odličan zapravo, i puno sam naučio od njega.
Naučio je nešto i u Grčkoj, od trenera kojem je teško izgovoriti ime, ali sve to uglavnom želi zaboraviti. – Tom frajeru je bilo važno samo nekome izbiti bubreg ili otkinuti koljeno. A ja nisam takav igrač, pa ne volim ni takve trenere. Frajer je izgledao kao pit bull, a tako je htio i da igramo. Nikad nisam kužio taj njegov nogomet… – sjeća se Jančetić, koji je u to vrijeme, dok je bio u Grčkoj, na terenu išao i na jedno veliko, gigantsko nogometno ime.
– Najbolji igrač protiv kojeg sam ikad igrao? Rivaldo! – ispalio je Jana, kao da je već od ranije imao spreman odgovor na ovo pitanje.

 

Rivaldu je nemoguće uzeti loptu

– Igrao sam protiv njega kad je bio u Olympiacos. Pazi, on je u Grčkoj bio na kraju karijere, a za sve tamo bio je – vanzemaljac. Ne znam uopće kako bi ga opisao, jednostavno klasa. Išao sam i ja na njega izravno. Zapravo, došao sam od njega i odbio se. Znači, on kad dobije loptu, ne gubi je. Njemu doslovno nitko nije mogao uzeti loptu – emotivno prepričava Jančetić i nastavlja:
– Način na koji je on igrao nogomet bio je impresivan. S tim da je tad igrao ‘laganini’, nije bio na svom top nivou. Ne mogu ni zamisliti kako je to izgledalo kad je bio na vrhuncu, u Barceloni ili Milanu…
Segesta-Gorica 2-0 16-04-2016 (23)U istom tom Olympiacosu igrao je i Yaya Toure, također igrač iz samog svjetskog vrha. Tad je, doduše, tek bio na početku karijere.
– Je, bio je klinac, ali kužilo se jako dobro da će biti klasa. Imam i jednu fotografiju doma, ja primam loptu, a on je u pozadini. Tu sliku držim na posebnome mjestu, to je utakmica za pamćenje. Znači, tri kola prije kraja, Olympiacos nas je morao dobiti da bi postao prvak. I na tribinama 40.000 ljudi, ludilo totalno. Izgubili smo 5-1, a nikad neću zaboraviti kako je to zvučalo kad smo primili gol. Dođe ti doslovno da klekneš kad zagrmi, strašno nešto… – opisuje Jančetić.
Danas je pogled prema tribinama kudikamo drukčiji, skromniji, ali doma je ipak najljepše. U klubu iz kojeg je krenuo tamo negdje krajem osamdesetih, u gradu u kojem je već sad neka vrsta lokalne nogometne ikone. I kad bi se radila najbolja momčad svih vremena sastavljena od turopoljskih igrača, Jana bi sigurno u njoj imao mjesta. A bilo je tu velikih imena…
– Mislim da trojicu treba izdvojiti. Andreja Panadića, Dubravka Pavličića i Tomu Butinu. Njih trojica napravili su najveće karijere, otišli najdalje, ali bilo je tu još puno sjajnih igrača. Evo, Željka Župetića ne smijem zaboraviti – nabrajao je Hrvoje dok je k nama za stol sjedala supruga.
Trudna supruga, uskoro će kapetan postati i tata. Možda stigne i nasljednik, neki novi vihor s desnoga boka. Pa će tata imati kome pričati o Rivaldi, Oliću, Yayi Toureu, utakmicama pred 40.000 ljudi… Kad se sve zbroji, ne zvuči nimalo loše.

 

Tko u Grčkoj na vrijeme dođe na posao, dobije bonus

Svega i svačega nudi svijet nogometa, traume nakon ozljeda, teške trenutke, ali i puno toga dobroga. Recimo, nešto se može tu zaraditi.
Gorica-Imotski (8)– Može, ali treba biti pametan. Jesam li ja zadovoljan po tom pitanju? I jesam i nisam. Nisam zato što mislim da sam mogao zaraditi i više, ali sve ove godine živio sam super, puno bolje nego velika većina mojih vršnjaka, proputovao sam svijet i zato mogu biti zadovoljan. Nisam zaradio da se mogu opustiti, nisam bio ni blizu toga, iako se možda moglo i drukčije razviti da su se karte posložile… – žali Jančetić za nekim propuštenim prilikama.
Jedna od njih pojavila se i Grčkoj, koju Hrvoje danas ipak pamti uglavnom po dobrome.
– Oni znaju uživati. Od petog do desetog mjeseca svi su na plaži i guštaju. Kavica, sve opušteno, lagano… Nije ni čudno da su propali, tamo tko dođe na vrijeme na posao, dobije bonus na plaću, ha, ha – priča Jančetić i nastavlja:
– Pravi su mediteranci, znaju živjeti, prvi su kad treba popiti i pojesti. A hrana im je čudo. Jeo sam svinjetinu omotanu nekakvom janjećom ovojnicom, to je nemoguće koliko je fino. Već sam i zaboravio kako se zvalo, ali zato se sjećam saganakija. To je nešto sa škampima, ludilo totalno. Uh, to je život koji bi svakome preporučio.

 

Mama se bavila vođenjem SDP-a, a ja nogometom

Nije Hrvoje od onih koji će skupljati sve članke o sebi, izrezivati ih i čuvati, ali nije ni morao biti. Sve to radila je mama. A ona je političarka, Vesna Fabijančić-Križanić, donedavno predsjednica velikogoričkog SDP-a.
– Kad je tek ušla u politiku, bio sam protiv toga, ali s vremenom sam shvatio da ona to želi i podržao sam je. Uostalom, na mene to nije previše utjecalo. U vrijeme dok je bila aktivna u politici, ja uglavnom nisam ni bio ovdje. Iz daleka sam pratio što radi, iako me politika uopće ne zanima – ističe Hrvoje.
Majka više nije u politici, danas je na funkciji dopredsjednice Državnog izbornog povjerenstva.
– Kažem, podržavao sam je u svemu tome, vidio sam koliko se daje u svoj posao, ali svejedno mi je drago što više nije u politici. Nije to baš lijepo zanimanje, ja se nikad ne bi upuštao u taj svijet. Ja ću radije u sport. Iako, znam, danas sport i politika idu ruku pod ruku…

HOTNEWS

Go Grand Prix: Velika Gorica – kolijevka kraljevske misaone igre Go

Glavni operativni organizator je 17-godišnji Karlo Vlahović koji je samostalno kontaktirao igrače iz 17 zemalja

Objavljeno

na

Objavio/la

Nakon vrlo uspješnog prošlogodišnjeg međunarodnog Go turnira, u Osnovnoj školi Nikole Hribara održava se 9.turnir EGF Grand Prix Bonus C turnir povodom Dana grada Velike Gorice a okupio je 80-ak igrača iz čak 17 zemalja, čime je Velika Gorica potvrđena kao važno međunarodno središte misaonog sporta go.  

Riječ je o najvećem i najjačem go turniru u regiji u posljednjih 20 godina, dok je u Hrvatskoj najveći i najjači ikada održan upravo u Velikoj Gorici.  

Turnir je dio programa obilježavanja Dana grada te povezuje vrhunske profesionalne i amaterske igrače, potičući međunarodnu sportsku i kulturnu suradnju.

Foto: Hrvatski go savez

Organizator turnira je Go klub Velika Gorica, suorganizator Grad Velika Gorica, dok je glavni operativni organizator bio je 17-godišnji Karlo Vlahović koji je samostalno kontaktirao igrače iz 17 zemalja, osiguravao smještaj sudionicima, vodio kompletnu komunikaciju na engleskom jeziku te dizajnirao promotivne materijale, uključujući majice i objave na Instagramu – bravo! 

Na taj način se Velika Gorica kao kolijevka razvoja Goa u Hrvatskoj uspješno probija na europsku i svjetsku Go pozornicu kao uzoran organizator i veliki popularizator ove “kraljevske igre” (“king of mindsports”). 

Foto: Hrvatski go savez

Turnir je je uvršten u službeni kalendar Europske Go federacije kao Bonus C turnir. 

-Zahvaljujemo Gradu Velikoj Gorici na pokroviteljstvu i velikoj pomoći Go klubu Velika Gorica oko organizacije ovog vrhunskog sportskog događaja, jedinstvenog Go natjecanja na kraju kojeg svi sudionici i gosti dijele ukusnu rođendansku tortu povodom Dana Grada Velike Gorice – poručili su iz Hrvatskog Go saveza.   


  • Posebnu draž natjecanju daje sudjelovanje trojice europskih profesionalnih igrača: Mateusz Surma, profesionalni igrač 3. dana je ovogodišnji prvak Europe i trener na 7. Ljetnom go kampu održanom u Zaostrogu u kolovozu ove godine, Ali Jabarin, profesionalni igrač 3. dana, je jedan od dva igrača koji su profesionalci postali još 2014. godine an 1. kvalifikacijskom turniru, Benjamin Drean-Guenaizia, je pobijedio na kvalifikacijskom turniru održanom ove godine u Beču. Uz njih treba još izdvojiti Lukaša Podperu, (vele)majstora 7. dana, koji je ove godine pobijedio na jako puno turnira i ima drugi najveći rejting na ovom natjecanju. Na turniru igra i Vsevolod Ovsieenko, 6. dan, višestruki juniorski prvak Europe, koji je svoju kadetsku titulu osvojio u jeku pandemije na 25. Europskom prvenstvu za kadete, mlađe juniore i juniore, održanom u Stubičkim Toplicama. 
  • Naravno, to je sjajna prigoda za mlade igrače iz Hrvatske: Stjepan Medak je u nedjelju postao prvi (vele)majstor 6. dana, a na ovom turniru ima prigodu plasirati se na Grand Prix Finale gdje će snage odmjeriti 16 igrača koji su na nizu turnira osvajali kvalifikacijske bodove. Stjepan trenutačno ima 4 boda osvojena na Grand Prix turniru u Pisi. U top grupi na turniru je i Roko Crvelin, odnedavno majstor 4. dana, standardna treća ploča hrvatske seniorske reprezentacije, u kojoj je – kao i Stjepan i prvak Hrvatske Matej Zakanj – postigao tri pobjede u tri kola. Prošlogodišnji izazivač u meču za prvaka Hrvatske Petar Tadej Tukara, majstor 3. dana je također spreman za borbu za visok plasman na ovom turniru. Tu su još i Teo Sladetić, Oliver Skočić Karlo Vlahović, mladi majstori 2. dana, kojima će 5 partija na ovom turniru sigurno biti velika škola i prigoda za skok na rejting listi. Od ostalih mladih reprezentativaca treba istaknuti Velikogoričanina Jakova Sičića, 1kyu, koji je prije godinu dana baš na ovom turniru postigao pet pobjeda iz pet partija. 

Foto: Hrvatski go savez

  • Go je najstarija misaona igra koja se već 4000 godine igra prema jednostavnim nepromijenjenim pravilima. Go je nastao u Kini gdje se naziva “weiqi”, a u 6. stoljeću se proširio u Japan (gdje se još zove “igo”). U Japanu je Go stekao status dvorske vještine i prije 100 godina je utemeljeno prvo udruženje profesionalnih igrača Nihon ki-in. U Hrvatsku je Go donio časnik Austrougarske mornarice Artur Jonak von Freyenwald, koji je u Puli utemeljio tada najveći go klub u Europi, s oko 200 članova. Zoran Mutabžija je krajem 60-ih godina dominirao europskom go scenom i dva puta je bio prvak Europe: 1967. i 1971. godine. Godine 1997. utemeljio je Hrvatsku igo udrugu, koja i danas uspješno provodi edukacijske projekte u brojnim školama i knjižnicama, te na fakultetima. Zoran je bio i prvi predsjednik Hrvatskog go saveza, koji je 2020. primljen u privremeno članstvo Hrvatskog olimpijskog odbora. Predani rad u danas 6 go klubova rezultirao je činjenicom da Hrvatska ima najmlađu seniorsku reprezentaciju koja je nakon dugogodišnje borbe za opstanak u C-ligi postala favorit za ulazak u prestižnu A-ligu Europskog ekipnog prvenstva. Hrvatska mlada reprezentacija je osvojila brončanu medalju na 2. Europskom juniorskom ekipnom prvenstvu i već je dva puta predstavljala Europu na Svjetskom juniorskom ekipnom prvenstvu. 

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Betlehemsko svjetlo izviđači donijeli u “Goričku katedralu”

Objavljeno

na

Objavio/la

Članovi Turopoljske udruge skauta „Tur” donijeli su Betlehemsko svjetlo mira  u Veliku Goricu.

Nakon što su ga donijeli na Lucijsko izborno spravišće Plemenite opčine turopoljske, uz svečanu povorku od Muzeja Turopolja zajedno s brojnim građanima i Svetom Lucijom – zaštitnicom Grada Velike Gorice, donijeli su ga i u Crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije. 

 

Tradicionalno, Turovci su prenijeli svjetlost okupljenim vjernicima kako bi ga u lampionima ponijeli svojim kućama. 

Betlehemsko svjetlo mira simbol je nade, zajedništva i dobrote, u Hrvatsku stiže već više od tri desetljeća zahvaljujući Savezu izviđača Hrvatske, a evo i rasporeda gdje će biti nadalje doneseno:

U nedjelju, 14. prosinca: 

– u župnu crkvu Svetog Petra i Pavla u Velikoj Gorici na sv. misu u 9:00 sati; 

– u župnu crkvu Svetog Martina biskupa u Ščitarjevu na sv. misu u 10:30 sati; 

– u župnu crkvu Blaženog Alojzija Stepinca u Velikoj Gorici na sv. misu u 18:30 sati; 

U nedjelju, 21. prosinca: 

– u župnu crkvu Svetog Ivana Krstitelja u Novom Čiču na jutarnju sv. misu u 8:00 sati; 

– u kapelu sv. Mihaela u Petrovini Turopoljskoj na jutarnju sv. misu u 8:00 sati; 

– u crkvu Sv. Antuna Padovanskog u Gradičima na jutarnju misu u 9:30 sati; 

– u župnu crkvu Sveta Tri Kralja, Donja Lomnica, na sv. misu u 11:00 sati; 

U utorak, 23.prosinca: 

– u župnu crkvu Presvetog Srca Isusova u Velikoj Mlaki na zornicu u 6:30 sati. 

Također, Betlehemsko svjetlo će biti doneseno u zgradu gradske uprave, a prema dogovoru sa župnikom i u Pokupsko, kao i prethodnih godina.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO “Trbuh grada” od danas i službeno otvoren

Gradska tržnica je dobila “krov nad glavom” ali i dodatni ulaz te javni toalet!

Objavljeno

na

Objavio/la

Simbolično, na sam Dan Grada Velike Gorice, gradonačelnik Krešimir Ačkar sa suradnicima danas je svečano otvorio Gradsku tržnicu u Školskoj ulici, iza koje je period rekonstrukcije nadstrešnice nad 600 metara kvadratnih površine, ali i dogradnja dodatnih elemenata za bolje funkcioniranje. 

 -Od sada naših 40 komitenata može uživati tijekom prodaje u novouređenom prostoru s novom nadstrešnicom koja ih štiti od kiše i snijega. Otvoren je i drugi ulaz s istočne strane gdje smo uredili novu prilaznu stazu i drugi javni wc za sugrađane – ispričao je predsjednik Uprave VG Komunalca Jurica Mihalj. 

Foto: Sanjin Vrbanus

A zadovoljan s projektom je i voditelj Gradske tržnice Krunoslav Češković. 

 -Naši komitenti koji ovdje prodaju namirnice žive od ovog posla i zaslužili su bolje uvjete u kojima svakodnevno mogu raditi. Kažu da su zadovoljni, nema više onog šatora, ne curi im više za vratom, a rasteretili smo i glavni ulaz još jednim dodatnim gdje s lakoćom mogu dostaviti robu, pogotovo za ribarnicu. Nadam se , danas-sutra i otvorenju mesnice – dodao je Češković. 

Foto: Sanjin Vrbanus

Bili smo svjesni problema Gradske tržnice od preuzimanja nadležnosti – istaknuo je gradonačelnik i podsjetio kako je projekt tržnice vrijedan nešto više od pola milijuna eura. 

 -U većini gradova je srce okupljanja tržnica – zato smo tražili najadekvatnije rješenje, jer je bilo neprihvatljivo da šesti grad po veličini nema adekvatne uvjete na zelenoj tržnici. Pregovarali smo i našli rješenje da na postojećem mjestu napravimo kvalitetnu nadstrešnicu,  a ono što me veseli da konačno imamo i javni toalet, koji smo izgradili na zahtjev sugrađana koji čekaju prijevoz na autobusnom kolodvoru ovdje u blizini – objasnio je Ačkar, a prema povratnim informacijama prodavača, OPG-ovaca s tržnice, zadovoljstvo je veliko – od funkcionalnosti, pristupačnosti i kvalitete boravka. 

FOTO galerija:

Nastavite čitati

Gospodarstvo

Trgovište Gorycha – središte života turopoljskoga, postalo je pravom na sajam

Jedno od najstarijih naselja u Turopolju imalo je značajnu ulogu od 13. stoljeća do danas. 

Objavljeno

na

Da je Turopolje, odnosno Zagrebačko polje kako se nazivalo u prošlosti, bilo od davnina važno gospodarsko središte, pokazuju dokumentirani zapisi Emilija Laszowskog u kojima je prikupio zemljopis, narodopis i povijesni pregled Plemenite opčine Turopolja. 

Zahvaljujući njegovom svesku izdanom 1910. godine pronašli smo niz činjenica o životu stanovnika ovoga kraja, pa tako i najvećeg mjesta – Velike Gorice, a prebiranje po požutjelim stranicama uvijek donese čitatelju neki novi doživljaj prošlih vremena. 

Danas Velika Gorica obilježava 30.obljetnicu od dobivanja statusa grada, a iza ovog modernog doba u kojem uživa i status najprivlačnijeg grada za život, puno je minulih godina – tijekom kojih su, posebice turopoljski plemenitaši, ispisali početke napretka, organizaciju zajednice i običaje. 

Tako je Laszowski zapisao kako se Velika Gorica spominje u zapisima 1228. godine a kako Crkva Navještenja Blažene Djevice Marije zasigurno tu stoji od 13. stoljeća. Naime, ime grada spominje se kao sjedište župe, što je čini jednim od najstarijih naselja u Turopolju koje je imalo značajnu ulogu u povijesti od tada do danas. 

 

Od gotovo 50 naselja koja su pripadala Plemenitoj opčini turopoljskoj, koja ove godine obilježava 800 godina postojanja, najveće je i nekoć bilo trgovište Velika Gorica. 

 

Procvat je grad dobio razvojem trgovine, no za to je trebalo čekati dozvolu kralja.

Povijesna građevina u srcu Velike Gorice u kojoj je danas smješten Muzej Turopolja, nekada se zvala Turopoljski grad a u gradnji su sudjelovala mnoga naselja.

Laszowski nadalje piše kako su se 1615. dovažale daske, a 1617. gradio se strop za koji su se šibe i drvena građa dovozili iz općinske šume. Kurilovec, Kobilić Ilovnjak i Rakarje trebali su dovesti najveći broj vozova šiblja – 12, a slama za klak vozila se iz Donje Lomnice, Kurilovca, Kobilića, Plesa, Rakarja…a tko nije dao – plaćao je globu.

Zanimljivo je kako se iste godine u Velikoj Gorici spominje škola (župna trivijalna škola, na mjestu današnje OŠ Eugena Kvaternika), a 50 godina kasnije Velika Gorica je brojila 17 kuća.

IZVOR: Povijest plemenite opčine turopoljske (Svezak I) 1910. godina, Emilij Laszowski

Materijale ustupila: Anita Ivanušić Hlopec, Donje Podotočje

Nastavite čitati

HOTNEWS

Dodijeljena javna priznanja – Povelju za životno djelo dobili Josip Zidar postumno, te Ivan Rožić

Svojim doprinosom ostavili su značajan trag u razvoju Velike Gorice.

Objavljeno

na

Na svečanoj sjednici Gradskog vijeća povodom Dana Grada dodijeljena su javna priznanja ovogodišnjim laureatima koji su svojim doprinosom ostavili značajan trag u razvoju grada. Nagrada Grada Velike Gorice s likom Franje Lučića dodijeljena je Aleksi Bjelišu prof. emer. dr.sc. i akademiku Ratku Cvetniću, Stjepanu Kovačeviću postumno, Dubravki Veliki i Veri Šebrek. 

Nagradu Krčka vrata dobila je Štefa Kos, a Nagradu Grada Velike Gorice s likom Nikole Škrlca Lomničkog dobio je Marijan Plodinec dok je Nagrada Zlatna turopoljska podgutnica pripala Ljiljani Haidar Diab. 

Dodijeljene su i tri Nagrade Turopoljsko srce i to: Miroslavu Grahovcu, Josipi Nuić i Slobodanu Mišćeviću Mići. 

Poveljom grada za životno djelo nagrađeni su Josip Zidar postumno, te Ivan Rožić. 

– Kada se dobiva ovako visoko priznanje čovjek si nehotice postavlja pitanje je li on baš ta osoba i čime je on baš to zaslužio. Iskreno govoreći, sve što sam u svojem poslovnom životu radio sam po vlastitom izboru i zadovoljstvu. Ako je rezultat moga rada zaslužio ovako visoko priznanje onda me to ispunjava posebnim ponosom. Drago mi je da se ovo priznanje dodjeljuje u godini kada slavimo 800. obljetnicu Plemenite općine turopoljske čijoj sam afirmaciji posljednjih godina posvetio najviše vremena – rekao je Rožić, koji je cijeli život posvetio je društvenom, kulturnom i prosvjetnom radu te očuvanju tradicijskih vrijednosti Turopolja.    

 FOTO galerija/Sanjin Vrbanus:

Nastavite čitati

Reporter 455 - 17.11.2025.

Facebook

Izdvojeno