HOTNEWS
SPORTSKI PROFIL Hrvoje Jančetić – Išao sam na Rivalda, igrao s Olićem, a i dalje mogu uloviti malog Brekala
Kad bi se radila idealna postava svih vremena sastavljena od turopoljskih nogometaša, Hrvoja Jančetića bilo bi nemoguće zaobići. Na desnom boku, njegovu užem području djelovanja, Velika Gorica nikad nije imala tako dobrog nogometaša. Prošao je Mađarsku i Grčku, proživljavao nepravde, skupio 146 prvoligaških utakmica, a u zadnjoj fazi karijere vratio se kući. Duboko je zagazio u tridesete, 35 je već na leđima, ali Jana i dalje može.
– Osjetim da su godine tu, sve teže to ide, ali ne dam se. Evo, kad smo nedavno igrali protiv Dinama II, išao sam na malog Brekala i činilo mi se kao da je na motoru, ha, ha. Mali je pravi igrač, uvjeren sam da će imati odličnu karijeru, ali zadovoljan sam kako sam se nosio s njim, iako je to jedan od najvećih talenata u hrvatskom nogometu. I to mi je pokazatelj da još mogu – kaže Jančetić.
Kapetan je Gorice, u posljednje četiri godine doslovno se prometnuo u jednog od klupskih simbola, a dojam je da još nije vrijeme da ga se odrekne. Uostalom, u izboru Sportskih novosti s 35 godina je ušao u najbolju momčad sezone.
– Da, tako su mi rekli dečki u svlačionici, ne pratim ja to baš previše. Ali svejedno je lijepo to čuti, pogotovo u ovim godinama – svjestan je Jana.
Prošla su već gotovo tri desetljeća otkad je započela njegova nogometna priča. S osam godina stigao je u Radnik, ravno s igrališta u kvartu, a talent su ljudi u klubu brzo prepoznali. Veliku je tu ulogu odigrao Željko Plepelić Beli, legenda turopoljskog nogometa i Hrvojev sportski otac u tim ranim godinama.
– Je, on me odveo u Zagreb na selekciju, on je forsirao da idem dalje, da težim nečemu boljem. Ali meni se kao klincu dugo nije išlo iz Radnika. Tu mi je bilo super, cijela moja ekipa sa mnom, Ferenček, Berković, Štefanić, Ćopić, Boske, Senzen… Imao sam priliku otići u Zagreb još kao mlađi pionir, ali nisam htio ni čuti, u Radniku mi je bilo super. I to mi je bila prva pogreška u karijeri – počeo je priču Jančetić.
Olić je zvijer, mogao je proći kroz zid
Iza njega je vrlo lijepa karijera, ali logično je da žali što nije napravio i više. U sportu je to tako, za doći na najviši nivo treba se poklopiti apsolutno sve u karijeri. Hrvoju Jančetiću, nažalost, nije se poklapalo. No, krenimo redom… Iz Radnika je ipak otišao u Zagreb, iako nešto kasnije nego što je mogao.
– Bio sam i u Dinamu, šest mjeseci sam trenirao tamo, a igrao za Radnik. Bila je to generacija Drpića, Zahore, Abramović… U svemu tome došao je poziv Zagreba i prihvatio sam. Dočekali su me Ješe, Štrok i to društvo, a sljedećih godinu dana igrao sam po dvije utakmice svaki vikend, za dvije selekcije. I tu sam vidio što sam propuštao u Radniku, tek tad sam shvatio koja je to razlika – prisjeća se Jančetić.
U Kranjčevićevoj je bio sve do one čuvene sezone u kojoj je Cico Kranjčar odveo “pjesnike” do senzacionalnog naslova prvaka Hrvatske. Jančetić je u prvih šest kola te sezone bio na klupi, zatim je otišao na neuspjelu posudbu u egzotični TŠK iz Topolovca, pa se vratio u Zagreb. I do kraja sezone živio uz tu momčad, u kojoj su bili Hasančić, Lovrek, Franja, pa onda i danas trener Gorice Damir Milinović, ali i jedan poseban igrač.
– Ivica Olić je najbolji igrač s kojim sam ikad igrao! Nema dvojbe. Kad je došao u Zagreb, odmah sam shvatio da je taj čovjek ‘zvijer’. Jednostavno je ‘jeo malu djecu’ na terenu. Baš zvijer. Kad bi se skinuo u svlačionici, izgledao je kao da bi mogao kroz zid proći. A tako je nekako i igrao tu sezonu, nitko mu ništa nije mogao. Iz Zagreba je iduće sezone otišao u Dinamo i priču dalje svi znamo. Zna se danas tko je i što je Ivica Olić – sjeća se tih dana Jančetić, kojem je veliki Ola ostao u lijepom sjećanju i izvan terena.
– Jako je dobar dečko, veseljak, pravi zaj…nt.
Nakon Zagreba slijedila je epizoda u Mađarskoj, u prvoligašu Györiju, no to je faza karijere koje se kapetan Gorice baš i ne voli previše prisjećati.
– Iskreno, nije mi baš ostalo u lijepom sjećanju. Mađari su, onako, dosta čudni ljudi. Kako? A ono, vole te zaje… – kratko i efektno objašnjava Jančetić.
Vratio se u Hrvatsku, potpisao za prvoligaša Međimurje, družio se s kasnijim reprezentativcem Tomislavom Dujmovićem i dočekao priliku da opet ode van. Ovaj put spakirao je kofere i sjeo na avion za Grčku. Grad Atena, klub Egaleo.
– U Atenu bih se vratio sutra. Zbog ljudi, načina života, prekrasnoga grada… Ma to je vrh. Samo, otišao sam u krivi klub. U ligi je bilo 16 klubova, da sam otišao u bilo koji od preostalih 15, bilo bi mi super. Ovako… – zastao je Jančetić na trenutak, kao da se zamislio prije nego što je nastavio priču.
Grčka tragedija u nogometnoj verziji
– Kad sam odlazio iz Međimurja, došla je ponuda Egalea. Financije nisu bile nešto spektakularne i vagao sam, otići ili ne. Uz nagovor određenih ljudi, čija imena ne želim ni spominjati, ipak sam otišao, uz dogovor da će se raditi sve da mi se s vremenom poprave uvjeti ili da odem u neki drugi klub. Drugim riječima, išao sam u izlog, što mi se svidjelo, jer grčka liga je sjajna – priča Jančetić.
I nije bilo loše, igrao je na odličnim stadionima, protiv sjajnih klubova i fenomenalnih igrača. Ali plan s početka nikako se nije počinjao realizirati.
– S nogometne strane bilo mi je super, ali ništa se nije mijenjalo u financijskom statusu. A shvatio sam da već ulazim u neke godine, bilo mi je 26, 27, u kojima moram presjeći, ići nešto zaraditi ili se posvetiti nečemu drugome. Tri mjeseca sam pokušavao doći do predsjednika kluba, nešto promijeniti, ali nije me htio primiti na sastanak. I odlučio sam otići kući – prepričava Jančetić.
Imao je još jednu šansu za sastanak sa zloglasnim predsjednikom, ali…
– Zadnji dan me zvao da se ipak nađemo, a ja sam iz inata odbio. Danas bih vjerojatno napravio drukčije, možda bi mi ponudio bolje uvjete, novi ugovor, ali jednostavno nisam želio imati posla s takvim čovjekom, nisam želio dozvoliti da netko opet ima moć nada mnom – objašnjava Hrvoje.
No tek tad su krenuli problemi. Godinu dana je Jančetić pokušavao doći do svojih papira, bez kojih ne može igrati ni za jedan klub, izgubio je važnu godinu karijere. A kad su papiri konačno stigli, Jana je otišao u Zaprešić. U Inter, opet prva liga, ali i opet nesreća.
– Igrao sam prvih godinu dana prilično dobro, ali zaustavila me ozljeda. Sjećam se, igrali smo protiv Belupa, nekakav glupi duel s Matom Jajalom i otišli su mi križni ligamenti u koljenu. Oporavljao sam se šest mjeseci, a kad sam se vratio, shvatio sam da operacija uopće nije uspjela. I onda još sedam mjeseci pauze… Ukupno više od godinu dana uopće nisam igrao nogomet i nakon svega sam se našao u situaciji da s 29 godina moram krenuti praktički ispočetka.
Kad postanem smiješan, otići ću sam
Igrao je još dvije godine za Inter, odradio ugovor do kraja i vratio se u Goricu, na stadion na kojem je sve i počelo. I tu je, doma, već četvrtu sezonu, praktički cijelo vrijeme s kapetanskom trakom na ruci. Upravo je završila još jedna sezona, Jana ju je odigrao dovoljno dobro da uđe u najbolju momčad prvenstva, a Gorica…
– Kraj sezone dočekali smo mirno i spokojno, a to je zapravo bio i cilj, biti u gornjoj polovici tablice. Zbog uvjeta nismo mogli ciljati prvu ligu i mislim da na kraju možemo biti zadovoljni i mi igrači, i stožer, i vodstvo kluba – kaže Jančetić.
Sjeo je kapetan sa predsjednikom kluba i brzo su se dogovorili. Pa tek mu je 35…
– Naporno je usklađivati posao i nogomet na ovoj razini, ne znam koliko ću moći. Svaki dan radim od 7.30 do 15.30, nakon toga na trening, vikendom utakmica… Nema baš vremena za regeneraciju, ali nema veze. U ovoj fazi karijere guštam, sad baš uživam u nogometu – kaže Jančetić, svjestan da karijera neće vječno trajati.
– Koliko još? Nemam pojma. Možda tri dana, možda deset dana, a možda i dvije godine. Sve zavisi o tijelu, kako ću se osjećati. Kad shvatim da više ne mogu, kad me Brekalo i ekipa počnu pretrčavati, prvi ću reći ‘hvala lijepa i doviđenja’.
A kad se to jednom dogodi, neće se Jančetić maknuti od nogometa. Prva ideja je postati trener.
– Da, volio bih biti trener, ali nisam siguran jesam li pravi čovjek za takav posao. No treba probati, idem na trenersku akademiju pa što bude – oprezan je Jana.
S gomilom trenera surađivao je tijekom karijere, od svakoga ponešto naučio, a kad mora izabrati najboljeg, dolazi do taktiziranja.
– Gle, ako ne kažem Milinović, bit će problema – nasmijao se Jana, pa smo iz ove igre isključili aktualnog trenera Gorice.
– Ako moram nekoga izdvojiti, to je Ilija Lončarević. On je iskusni vuk, najjači po svim kriterijima. Mi smo se i svađali i grlili i ljubili, ali kad sve zbrojiš, to je jedan jako dobar stručnjak, odličan zapravo, i puno sam naučio od njega.
Naučio je nešto i u Grčkoj, od trenera kojem je teško izgovoriti ime, ali sve to uglavnom želi zaboraviti. – Tom frajeru je bilo važno samo nekome izbiti bubreg ili otkinuti koljeno. A ja nisam takav igrač, pa ne volim ni takve trenere. Frajer je izgledao kao pit bull, a tako je htio i da igramo. Nikad nisam kužio taj njegov nogomet… – sjeća se Jančetić, koji je u to vrijeme, dok je bio u Grčkoj, na terenu išao i na jedno veliko, gigantsko nogometno ime.
– Najbolji igrač protiv kojeg sam ikad igrao? Rivaldo! – ispalio je Jana, kao da je već od ranije imao spreman odgovor na ovo pitanje.
Rivaldu je nemoguće uzeti loptu
– Igrao sam protiv njega kad je bio u Olympiacos. Pazi, on je u Grčkoj bio na kraju karijere, a za sve tamo bio je – vanzemaljac. Ne znam uopće kako bi ga opisao, jednostavno klasa. Išao sam i ja na njega izravno. Zapravo, došao sam od njega i odbio se. Znači, on kad dobije loptu, ne gubi je. Njemu doslovno nitko nije mogao uzeti loptu – emotivno prepričava Jančetić i nastavlja:
– Način na koji je on igrao nogomet bio je impresivan. S tim da je tad igrao ‘laganini’, nije bio na svom top nivou. Ne mogu ni zamisliti kako je to izgledalo kad je bio na vrhuncu, u Barceloni ili Milanu…
U istom tom Olympiacosu igrao je i Yaya Toure, također igrač iz samog svjetskog vrha. Tad je, doduše, tek bio na početku karijere.
– Je, bio je klinac, ali kužilo se jako dobro da će biti klasa. Imam i jednu fotografiju doma, ja primam loptu, a on je u pozadini. Tu sliku držim na posebnome mjestu, to je utakmica za pamćenje. Znači, tri kola prije kraja, Olympiacos nas je morao dobiti da bi postao prvak. I na tribinama 40.000 ljudi, ludilo totalno. Izgubili smo 5-1, a nikad neću zaboraviti kako je to zvučalo kad smo primili gol. Dođe ti doslovno da klekneš kad zagrmi, strašno nešto… – opisuje Jančetić.
Danas je pogled prema tribinama kudikamo drukčiji, skromniji, ali doma je ipak najljepše. U klubu iz kojeg je krenuo tamo negdje krajem osamdesetih, u gradu u kojem je već sad neka vrsta lokalne nogometne ikone. I kad bi se radila najbolja momčad svih vremena sastavljena od turopoljskih igrača, Jana bi sigurno u njoj imao mjesta. A bilo je tu velikih imena…
– Mislim da trojicu treba izdvojiti. Andreja Panadića, Dubravka Pavličića i Tomu Butinu. Njih trojica napravili su najveće karijere, otišli najdalje, ali bilo je tu još puno sjajnih igrača. Evo, Željka Župetića ne smijem zaboraviti – nabrajao je Hrvoje dok je k nama za stol sjedala supruga.
Trudna supruga, uskoro će kapetan postati i tata. Možda stigne i nasljednik, neki novi vihor s desnoga boka. Pa će tata imati kome pričati o Rivaldi, Oliću, Yayi Toureu, utakmicama pred 40.000 ljudi… Kad se sve zbroji, ne zvuči nimalo loše.
Tko u Grčkoj na vrijeme dođe na posao, dobije bonus
Svega i svačega nudi svijet nogometa, traume nakon ozljeda, teške trenutke, ali i puno toga dobroga. Recimo, nešto se može tu zaraditi.
– Može, ali treba biti pametan. Jesam li ja zadovoljan po tom pitanju? I jesam i nisam. Nisam zato što mislim da sam mogao zaraditi i više, ali sve ove godine živio sam super, puno bolje nego velika većina mojih vršnjaka, proputovao sam svijet i zato mogu biti zadovoljan. Nisam zaradio da se mogu opustiti, nisam bio ni blizu toga, iako se možda moglo i drukčije razviti da su se karte posložile… – žali Jančetić za nekim propuštenim prilikama.
Jedna od njih pojavila se i Grčkoj, koju Hrvoje danas ipak pamti uglavnom po dobrome.
– Oni znaju uživati. Od petog do desetog mjeseca svi su na plaži i guštaju. Kavica, sve opušteno, lagano… Nije ni čudno da su propali, tamo tko dođe na vrijeme na posao, dobije bonus na plaću, ha, ha – priča Jančetić i nastavlja:
– Pravi su mediteranci, znaju živjeti, prvi su kad treba popiti i pojesti. A hrana im je čudo. Jeo sam svinjetinu omotanu nekakvom janjećom ovojnicom, to je nemoguće koliko je fino. Već sam i zaboravio kako se zvalo, ali zato se sjećam saganakija. To je nešto sa škampima, ludilo totalno. Uh, to je život koji bi svakome preporučio.
Mama se bavila vođenjem SDP-a, a ja nogometom
Nije Hrvoje od onih koji će skupljati sve članke o sebi, izrezivati ih i čuvati, ali nije ni morao biti. Sve to radila je mama. A ona je političarka, Vesna Fabijančić-Križanić, donedavno predsjednica velikogoričkog SDP-a.
– Kad je tek ušla u politiku, bio sam protiv toga, ali s vremenom sam shvatio da ona to želi i podržao sam je. Uostalom, na mene to nije previše utjecalo. U vrijeme dok je bila aktivna u politici, ja uglavnom nisam ni bio ovdje. Iz daleka sam pratio što radi, iako me politika uopće ne zanima – ističe Hrvoje.
Majka više nije u politici, danas je na funkciji dopredsjednice Državnog izbornog povjerenstva.
– Kažem, podržavao sam je u svemu tome, vidio sam koliko se daje u svoj posao, ali svejedno mi je drago što više nije u politici. Nije to baš lijepo zanimanje, ja se nikad ne bi upuštao u taj svijet. Ja ću radije u sport. Iako, znam, danas sport i politika idu ruku pod ruku…
CityLIGHTS
Mladi kuhari u Velikoj Gorici pripremili jela s autohtonim sastojcima Zagrebačke županije
Natjecanje u sklopu Hrvatskog kuharskog kupa okupilo je kuhare do 35 godina, a pripremljeno je i 100 obroka.
U Velikoj Gorici je danas održano treće kolo Hrvatskog kuharskog kupa, koje je organizirano u suradnji s Hrvatskim kuharskim savezom, Gradom Velika Gorica i Srednjom strukovnom školom Velika Gorica.
Natjecanje je okupilo mlade kuhare do 35 godina, a naglasak je bio na korištenju autohtonih namirnica, očuvanju kulinarske baštine te održivim praksama u gastronomiji. Sudionici su pripremali jela koristeći proizvode karakteristične za Zagrebačku županiju, među kojima su bili i turopoljski tartufi s ciljem promocije lokalnih resursa i tradicije.
30. 4. 2026. Treće kolo Hrvatskog kuharskog kupa. Foto: Morena Martinović/Cityportal
Predsjednik Hrvatskog kuharskog saveza Erich Glavica istaknuo je kako je Hrvatski kuharski kup projekt koji se provodi diljem zemlje s jednim jasnim ciljem.
“Ovo je aktivnost koju provodimo po cijeloj Hrvatskoj i jako smo sretni da su nas ugostili u Velikoj Gorici. Upravo naš cilj je naći mlade talente. Imamo profesionalne kuhare koji se već natječu, ali volimo uključiti mlade, dati im zadane teme i raditi s njima da vidimo tko od njih ima potencijala te ih uvježbamo kako bismo ih vodili na olimpijade i svjetska prvenstva”, rekao je Glavica
30. 4. 2026. Treće kolo Hrvatskog kuharskog kupa. Foto: Morena Martinović/Cityportal
Tijekom natjecanja pripremljeno je 100 obroka namijenjenih učenicima Srednje strukovne škole Velika Gorica. Time je mladim kuharima omogućeno da predstave svoju kreativnost, ali i približe lokalnu gastronomiju mlađoj populaciji.
Program je započeo u 9 sati svečanim otvorenjem Kupa uz gradonačelnika Velike Gorice Krešimira Ačkara.
“Iznimno mi je drago da se 10 mladih kuhara našlo na ovom 3. kolu natjecanja kuhara na nacionalnom nivou. Ono što me posebno veseli je da ih čak osam dolazi iz Velike Gorice, što nam garantira gastronomsku budućnost na zadovoljstvo svih nas krajnjih korisnika”, rekao je Ačkar.
30. 4. 2026. Treće kolo Hrvatskog kuharskog kupa. Foto: Morena Martinović/Cityportal
Dodao je kako je posebno važno da mladi kuhari kroz ovakva natjecanja stječu nova znanja i vještine, te se upoznaju s lokalnim autohtonim proizvodima.
“Sretni smo što će implementirati neke naše gastronomske autohtone oblike kao što su turopoljski tartufi i samim time gastronomija će u budućnosti biti, u našem gradu, na jednoj zavidnoj razini kakva do sada i nije bila”.
30. 4. 2026. Treće kolo Hrvatskog kuharskog kupa. Foto: Morena Martinović/Cityportal
Nakon toga, krenula je priprema jela koju su izvodili mladi kuhari, a posjetitelji su imali mogućnost pratiti cijeli proces.
“Bio sam u kuhinji i tamo je jedna vrlo profesionalna atmosfera i jako je zanimljivo za mlade ljude koliko su predani tome, koliko su se posvetili svakom detalju koji čini razliku. Zanima me gdje će ti mladi biti za četiri godine i kakvi će to stručnjaci biti”, naglasio je gradonačelnik.
30. 4. 2026. Treće kolo Hrvatskog kuharskog kupa. Foto: Morena Martinović/Cityportal
U poslijepodnevnom dijelu programa održan je edukativni segment posvećen turopoljskom škrletu. U sklopu njega održano je predavanje o sljubljivanju pjenušaca Zagrebačke županije s jelima, kao i predstavljanje povijesti i značaja turopoljskog škrleta.
Predsjednik Hrvatskog Sommelier kluba Darko Lugarić naglasio je kako je cilj edukacije podizanje razine gastronomije kroz povezivanje hrane i vina, osobito kod mladih
“Hrvatski Sommelier Klub i Hrvatsko-bugarski savez djeluju u jednom zajedničkom cilju, a to je podignuti gastronomiju na jedan viši nivo. Hranu uvijek prati dobro vino. Misija je danas upoznati mlade učenike koliko su hrana i vino partnerski povezani”, rekao je Lugarić.
30. 4. 2026. Treće kolo Hrvatskog kuharskog kupa. Foto: Morena Martinović/Cityportal
Dodao je kako gastronomija ne završava samo na tanjuru.
“Nije uvijek najvažnije napraviti samo jedan tanjur i tu priča staje, već je otvorena za jedan drugi segment, a to je nadopuna pićem, to jest vinom. Mi smo na kraju vinska zemlja, turistička zemlja koja jednom tako cjelovitom proizvodu daje odgovarajuću težinu”, zaključio je.
HOTNEWS
Milijunska investicija Zagrebačke županije: nova faza razvoja PŠ Strmec
Projekt u Strmcu dio je šireg investicijskog ciklusa Zagrebačke županije, u okviru kojeg je planirana realizacija 27 školskih objekata ukupne vrijednosti oko 150 milijuna eura, s ciljem uvođenja jednosmjenske nastave.
U Strmcu su započeli radovi na projektu koji bi trebao značajno unaprijediti uvjete školovanja za 480 učenika Područne škole i omogućiti prelazak na jednosmjensku nastavu.
Investicija Zagrebačke županije vrijedna 8,76 milijuna eura obuhvaća proširenje postojećeg školskog prostora te izgradnju nove sportske infrastrukture, a početak radova obilježen je polaganjem kamena temeljca. Završetak projekta predviđen je u roku od 20 mjeseci.
Projekt koji mijenja uvjete nastave u Strmcu
„Ovdje će se graditi pet učionica sa popratnim sadržajima, gradit će se velika dvodijelna dvorana i gradit će se jedna manja dvorana“, rekao je zamjenik župana Zagrebačke županije Ervin Kolarec, opisujući ključne zahvate koji će se realizirati ovim projektom. Time će se, kako je istaknuo, značajno podići standard nastave i boravka učenika, a ulaganje ima i širi strateški cilj: „Ovo je povijesno ulaganje u školstvo, ovo je povijesno ulaganje u Zagrebačkoj županiji u naše najmlađe i ja vjerujem da ćemo onaj zajednički cilj svi skupa ostvariti, a to je da će naša Zagrebačka županija prijeći na jednosmjensku nastavu.“
Područna škola Strmec, koja djeluje u sastavu Osnovne škole Sveta Nedjelja, najveća je takva škola u Hrvatskoj s ukupno 480 učenika u 22 razredna odjela: „Ovo je naša najveća područna škola, ali najveća je i u cijeloj Republici Hrvatskoj. Broji 480 učenika, to je dakle polovina svih naših učenika i ovdje nastavu slušaju 22 razredna odjela“, istaknuo je ravnatelj Zvonimir Markić, naglasivši razmjere ustanove o kojoj je riječ. Govoreći o tradiciji škole i značaju ulaganja u obrazovanje, dodao je: „Sutra je naš 175. rođendan. Škola se prvi put spominje 1851. godine u Svetoj Nedelji u vrijeme možda i najvećih reformi u hrvatskom školstvu, u vrijeme bana Ivana Mažuranića, koji je s promjenama u školstvu, Hrvatsku poveo iz srednjega vijeka u moderno doba.“ Takav povijesni kontinuitet, kako proizlazi iz njegovih riječi, dodatno naglašava važnost današnjih ulaganja: „Ovo su svojevrsne reforme koje se danas događaju u školstvu pa vjerujem da će biti na korist i dobro svim našim učenicima jer ulaganje u našu djecu je jedina isplativa investicija i tu će kamata uvijek biti obilna.“
Povijesno ulaganje Zagrebačke županije u obrazovanje
Financiranje projekta osigurano je kombinacijom europskih i županijskih sredstava. Iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti dolazi 5,16 milijuna eura bespovratnih sredstava, dok Zagrebačka županija iz vlastitog proračuna osigurava preostalih 3,59 milijuna eura. „Želio bih u prvom redu čestitati na ovom projektu, na izvrsno priređenoj projektnoj dokumentaciji i vođenju odabira izvođača i nadam se da će izvođač biti na razini onoga što su u stvari garantirali“, rekao je ministar znanosti, obrazovanja i mladih Radovan Fuchs. Prema njegovim riječima, ovakvi projekti ključni su za postizanje jednakih uvjeta obrazovanja u cijeloj zemlji: „To će zaista biti jedan vrlo dobar, kvalitetan vrhunski objekt koji će djeci pružati upravo ono što želimo postići sa svim ovim reformama u obrazovanju na razini Republike Hrvatske. To je da svako dijete ima jednake mogućnosti i uvjete za obrazovanje, a s druge strane da sve škole u Republici Hrvatskoj pređu u rad u jednoj smjeni.“
Grad Sveta Nedelja već je sudjelovao u razvoju škole, koja je otvorena u rujnu 2024. godine, pri čemu je Grad financirao veći dio izgradnje, dok je ostatak osigurala Zagrebačka županija.
„Kada sam krenuo u svoj prvi gradonačelnički mandat, garantirao sam da će se nova škola napraviti i ta škola se na kraju u jednom ugodnom i dobrom sporazumom sa Zagrebačkom županijom i sagradila i napravila“, podsjetio je gradonačelnik Dario Zurovec. Takav razvoj, kako je dodao, prati i pozitivne demografske trendove: „Sveta Nedelja raste u svakom pogledu, cijelo vrijeme gledamo prema naprijed, dobra nam je demografska slika, tako da vjerujem da će puno učenika i puno uspješnih sportaša, ali naravno i drugih rekreativaca proći kroz te sportske dvorane.“
Širi investicijski ciklus: cilj jednosmjenska nastava
Projekt u Strmcu dio je šireg investicijskog ciklusa Zagrebačke županije, u okviru kojeg je planirana realizacija 27 školskih objekata ukupne vrijednosti oko 150 milijuna eura, s ciljem uvođenja jednosmjenske nastave.
Za 22 projekta već su odobrena bespovratna sredstva iz NPOO-a u iznosu od 98 milijuna eura, za ukupne investicije vrijedne 121 milijun eura, dok je dodatnih pet projekata trenutačno u fazi evaluacije.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.
HOTNEWS
S(okolice) iz goričke okolice – umijeće lova sokolova
U Čičkoj Poljani žive vješte i nagrađivane ptice – vrhunski lovci koje trenira Marijan Žižanović, a pojavljivale su se i u poznatim filmovima i spotovima
Lov s orlovima, sokolovi koji glume u filmovima, konj pod sedlom i život u ritmu ptica grabljivica — zvuči kao scena iz filma, ali za jednog čovjeka to je svakodnevica.
Upravo takvu priču donosimo iz prve ruke: o Marijanu Žižanoviću, sokolaru koji je svoju strast pretvorio u način života.
Kako je sve počelo: od školskih klupa do sokolarstva
Ljubav prema pticama grabljivicama kod Marijana Žižanovića traje cijeli život i počela je još u gimnazijskim danima. “Tada sam s latinskog na hrvatski prevodio knjigu Fridrika II. o umjetnosti lova s pticama. Tako je sve krenulo, iako su to bile stare, srednjovjekovne metode”, prisjeća se. Pravi zaokret dogodio se kada je upoznao sokolara iz Češke koji je uzgojio stepskog sokola. To poznanstvo dodatno ga je povuklo u svijet sokolarstva.
Intenzivnija ljubav prema sokolarstvu razvila se za vrijeme studija. “Tada sam pripitomio prve ptice, prvo jastreba, pa orla i sokola. Jednu po jednu.” U to vrijeme živio je u Zagrebu, no uvjeti za ozbiljnije bavljenje sokolarstvom nisu bili idealni. “Nisam imao uvjete na Pantovčaku, u vrtu, za nešto ozbiljnije.” Tada započinje potraga za mjestom koje će odgovarati njegovom načinu života i njegovim pticama. Tražio je ravan teren, s dovoljno prostora, mogućnošću držanja konja i izvorom vode u blizini. “I našao sam baš takvo mjesto.” Danas Marijan većinu svojih dana provodi u Čičkoj Poljani!
Foto: Vanesa Miković/Cityportal
Na vrhu prirode i njegovog interesa
Ljubav prema prirodi i životinjama kod Marijana je jasna, poštuje ih sve, kaže, no ptice grabljivice za njega imaju posebno mjesto. “To su vrhunski predatori. Oni su na vrhu prirode.” Sokolovi i orlovi kroz povijest nisu bili samo lovci, već i simboli moći. U srednjem vijeku sokol se smatrao kraljevskom životinjom, a pravo na lov s određenim vrstama bilo je strogo određeno društvenim statusom. Osim simbolike, riječ je i o jednoj od najsposobnijih životinja u prirodi. Sokol je ujedno i najbrže živo biće na svijetu, u obrušavanju može doseći brzinu i do 390 kilometara na sat! Lovi jednako učinkovito i u zraku i na tlu, a plijen mu varira od ptica do manjih sisavaca. No rad s tim pticama danas zahtijeva i prilagodbu uvjetima u kojima žive.
“Sjeverni sokolovi dolaze iz arktičke klime i kod nas često obolijevaju jer nisu navikli na ove uvjete.” Zbog toga se u uzgoju koriste križanja. “Miješa se sjeverni i stepski sokol. Tako dobiješ pticu koja može živjeti ovdje, ali zadržava osobine vrhunskog predatora.” I dok sokole opisuje kao fascinantne i izuzetne, kada je riječ o lovu — izbor je jasan. “Sokolove imam za uživanje, ali lovim s orlovima. Oni su pojam snage.” Trenutno brine o čak 35 ptica, koje sve uzgaja sam, od sokolova do orlova i jastrebova.
Lov kao precizno uigrana igra povjerenja
Lov s pticama grabljivicama nije improvizacija nego precizno uigran odnos između čovjeka i životinje. Marijan u lov ne ide bez osnovne opreme: na ruci nosi zaštitnu rukavicu, a koristi i poseban nosač za ruku koji se postavlja na sedlo konja. Ovo rješenje, kako objašnjava, potječe još od mongolskih i kazahstanskih sokolara. Dok jaše, orao ga prati iz zraka, prateći svaki njegov pokret. No ključ uspješnog lova ne leži samo u tehnici, već u pripremi. Sve se, kaže, svodi na ono što sokolari nazivaju kondicija.
“Kondicija u sokolarstvu znači točno upravljanje težinom ptice.” Nije riječ samo o fizičkoj spremi, već o pažljivo balansiranom odnosu između težine, gladi i energije. Upravo taj balans određuje hoće li ptica biti motivirana za lov i hoće li surađivati. Svakodnevno se mjeri gramaža i precizno određuje količina hrane. Kondicija znači da je ptica dovoljno gladna da lovi ali ne i izgladnjela. Upravo zahvaljujući toj preciznosti, moguće je kontrolirati ponašanje ptice u lovu. “Ovisno o težini, znam što će napadati. Hoće li ići na zeca, lisicu ili nešto veće.”
Jedan trenutak posebno mu je ostao u sjećanju. Dok je jahao, a njegov orao ga pratio iz zraka, iznenada se pojavio divlji mužjak bjelorepana i počeo kružiti oko njih. “Zanimalo me kako će moj reagirati.” Reakcija je bila trenutna: Marijan je podigao ruku, a njegov orao bez oklijevanja sletio na nju. Divlji bjelorepan ostao je zbunjen. “Digao se okomito u zrak i odletio. Nije mu bilo jasno što se dogodilo i zašto je ovaj došao meni.”
Sokolari na pisti: nevidljivi čuvari sigurnosti
Sokolarenje nije samo hobi ni tradicija nego ima i vrlo konkretnu, sigurnosnu ulogu. Marijan je sudjelovao u postavljanju temelja sokolarstva na Zračnoj luci Franjo Tuđman, gdje su ptice grabljivice postale dio sustava zaštite zračnog prometa. “Bili smo među prvima koji su tamo uveli biološku zaštitu s pticama grabljivicama.” Uloga sokolara u zračnoj luci iznimno je važna. Ptice grabljivice koriste se kako bi se spriječilo okupljanje drugih ptica, poput vrana, koje mogu predstavljati ozbiljnu opasnost za avione. “Taj posao može se raditi samo sa sokolovima. Nijedna druga ptica ne može to odraditi na isti način.” Sokol leti visoko, presreće druge ptice i svojim prisustvom održava zračni prostor sigurnim za uzlijetanje i slijetanje. No, iza toga stoji zahtjevan i dugotrajan proces treninga. “Trenirati sokola nije jednostavno. Kod nas ima možda tri ili četiri osobe koje to stvarno znaju raditi.”
Koliko su sokoli precizni i učinkoviti u lovu, pokazuje i jedna situacija koja mu je ostala u sjećanju. Tijekom lova u okolici Mičevca, njegov sokol krenuo je za vranom i nestao iz vidokruga. Ipak, zahvaljujući odašiljaču, mogao je pratiti gdje se nalazi. “Pokazivalo mi je da je u nečijoj kući.” Kada je stigao na adresu i pokucao, vlasnik kuće nije mogao vjerovati. “Rekao sam mu: ‘Znam da zvuči čudno, ali moj sokol je u vašoj kući’” Na kraju su ga pronašli u sobi, kako mirno jede svoj plijen. Vrana je, pokušavajući pobjeći, uletjela kroz prozor, ali sokol ju je uspio uloviti.
„Sokol ga je volio“
No, priča o Marijanu i njegovim pticama tu ne staje. Osim što love i treniraju, njegove ptice i glume. Pojavljivale su se u filmu Banović Strahinja, gdje su sudjelovale u scenama koje su mnogima ostale u sjećanju, a njihov let i danas izgleda jednako impresivno kao i na velikom platnu.
Prisjetio se i jedne zgode sa snimanja, kada je, umjesto iza kamere, završio u ulozi kaskadera. Naime, tijekom snimanja scene u kojoj orao napada tijelo Prometeja, na set je donio dva orla: ženku, za koju kaže da je izuzetno živahna i “jede sve”, i mužjaka, koji je mirniji i pogodniji za rad.
Plan je bio da u sceni sudjeluje upravo mužjak, no u brzini i organizacijskom kaosu na snimanju, pred kamerama se našla ženka. “Nije baš bilo svejedno”, priznaje kroz smijeh. Svojom energijom i nepredvidivošću poprilično je iznenadila kaskadera, pa je u jednom trenutku Marijan ipak morao uskočiti i preuzeti situaciju. Ovaj put nije ništa prepuštao slučaju. Ženku je maknuo sa strane, a u scenu uveo mirnijeg mužjaka. Kako kaže: „Jednom je bilo dovoljno.“, našalio se Marijan.
No, nisu se zadržale samo na filmu. Njegovi sokolovi i orlovi pojavili su se i u spotovima domaćih izvođača poput Dražena Žanka, Marka Perkovića Thompsona i Franke Batelić.
Od tišine prirode i lova, do reflektora i kamera. Ipak, za Marijana, sve se svodi na isto. Na odnos s pticama. Na povjerenje koje se gradi godinama. I na način života koji se ne može odglumiti.
Foto: Marijan Žižanović
HOTNEWS
Rekordan odaziv: za Ružu Zagrebačke županije pristiglo 70 prijava
Svaka prijava koja je stigla nosi konkretnu priču o ljudima koji svakodnevno grade turističku ponudu našega kraja, od obiteljskih smještaja i restorana do digitalnih projekata i manifestacija koje okupljaju tisuće posjetitelja.
Četvrto izdanje nagrade „Ruža Zagrebačke županije” bilježi dosad najveći interes – u natječajnom roku pristiglo je 70 prijava, što je rekordan broj u odnosu na prethodne godine, priopćila je Turistička zajednica Zagrebačke županije.
Veliki odaziv, kako navode iz TZ-a, pokazuje da nagrada sve snažnije zauzima mjesto prepoznatljivog pokazatelja turističke kvalitete u županiji te da je interes među dionicima turističkog sektora u stalnom porastu.
Najviše prijava ove je godine evidentirano u segmentu smještajnih objekata, što se povezuje s kontinuiranim razvojem i jačanjem smještajne ponude na području Zagrebačke županije. Uz tu kategoriju, značajan broj kandidatura zabilježen je i u segmentima manifestacija i događanja te djelatnika u turizmu i povezanim djelatnostima.
O ovogodišnjem odazivu govorila je direktorica Turističke zajednice Zagrebačke županije i predsjednica Povjerenstva za dodjelu nagrade Ivana Alilović.
„Sedamdeset prijava govori samo za sebe. Kada smo prije četiri godine pokrenuli Ružu Zagrebačke županije, nadali smo se da će nagrada postati prepoznatljiva platforma za isticanje turističke izvrsnosti, a danas vidimo da je postala i više od toga. Svaka prijava koja nam je stigla nosi konkretnu priču o ljudima koji svakodnevno grade turističku ponudu našega kraja, od obiteljskih smještaja i restorana do digitalnih projekata i manifestacija koje okupljaju tisuće posjetitelja”, poručila je direktorica Turističke zajednice Zagrebačke županije i predsjednica Povjerenstva za dodjelu nagrade Ivana Alilović.
U svakoj od osam kategorija dodjeljuju se po dvije nagrade, odnosno ukupno 16 priznanja.
CityLIGHTS
VE-GO-RA otkriva kako do HZZ potpore za samozapošljavanje
Prijave na mjeru otvorene su do 30. rujna 2026. godine, odnosno do iskorištenja predviđenih sredstava.
-
CityLIGHTSprije 6 danaUčenici Ekonomske škole predstavili se budućim srednjoškolcima: ‘Profesori su najbolji, možemo ih jednostavno smatrati kao našim prijateljima’
-
Obrazovanjeprije 5 danaDojave o bombama ponovno u školama – ministar otkrio hoće li učenici morati nadoknađivati nastavu
-
Kulturaprije 3 danaFOTO Sjajne predstave mažoretkinja na turniru u Gradu Dresdenu u Njemačkoj
-
CityLIGHTSprije 3 danaMrkonjić poručuje: ‘Dosadašnja stabla su bila lošeg habitusa i sušila se’