HOTNEWS
SPORTSKI PROFIL Hrvoje Jančetić – Išao sam na Rivalda, igrao s Olićem, a i dalje mogu uloviti malog Brekala
Kad bi se radila idealna postava svih vremena sastavljena od turopoljskih nogometaša, Hrvoja Jančetića bilo bi nemoguće zaobići. Na desnom boku, njegovu užem području djelovanja, Velika Gorica nikad nije imala tako dobrog nogometaša. Prošao je Mađarsku i Grčku, proživljavao nepravde, skupio 146 prvoligaških utakmica, a u zadnjoj fazi karijere vratio se kući. Duboko je zagazio u tridesete, 35 je već na leđima, ali Jana i dalje može.
– Osjetim da su godine tu, sve teže to ide, ali ne dam se. Evo, kad smo nedavno igrali protiv Dinama II, išao sam na malog Brekala i činilo mi se kao da je na motoru, ha, ha. Mali je pravi igrač, uvjeren sam da će imati odličnu karijeru, ali zadovoljan sam kako sam se nosio s njim, iako je to jedan od najvećih talenata u hrvatskom nogometu. I to mi je pokazatelj da još mogu – kaže Jančetić.
Kapetan je Gorice, u posljednje četiri godine doslovno se prometnuo u jednog od klupskih simbola, a dojam je da još nije vrijeme da ga se odrekne. Uostalom, u izboru Sportskih novosti s 35 godina je ušao u najbolju momčad sezone.
– Da, tako su mi rekli dečki u svlačionici, ne pratim ja to baš previše. Ali svejedno je lijepo to čuti, pogotovo u ovim godinama – svjestan je Jana.
Prošla su već gotovo tri desetljeća otkad je započela njegova nogometna priča. S osam godina stigao je u Radnik, ravno s igrališta u kvartu, a talent su ljudi u klubu brzo prepoznali. Veliku je tu ulogu odigrao Željko Plepelić Beli, legenda turopoljskog nogometa i Hrvojev sportski otac u tim ranim godinama.
– Je, on me odveo u Zagreb na selekciju, on je forsirao da idem dalje, da težim nečemu boljem. Ali meni se kao klincu dugo nije išlo iz Radnika. Tu mi je bilo super, cijela moja ekipa sa mnom, Ferenček, Berković, Štefanić, Ćopić, Boske, Senzen… Imao sam priliku otići u Zagreb još kao mlađi pionir, ali nisam htio ni čuti, u Radniku mi je bilo super. I to mi je bila prva pogreška u karijeri – počeo je priču Jančetić.
Olić je zvijer, mogao je proći kroz zid
Iza njega je vrlo lijepa karijera, ali logično je da žali što nije napravio i više. U sportu je to tako, za doći na najviši nivo treba se poklopiti apsolutno sve u karijeri. Hrvoju Jančetiću, nažalost, nije se poklapalo. No, krenimo redom… Iz Radnika je ipak otišao u Zagreb, iako nešto kasnije nego što je mogao.
– Bio sam i u Dinamu, šest mjeseci sam trenirao tamo, a igrao za Radnik. Bila je to generacija Drpića, Zahore, Abramović… U svemu tome došao je poziv Zagreba i prihvatio sam. Dočekali su me Ješe, Štrok i to društvo, a sljedećih godinu dana igrao sam po dvije utakmice svaki vikend, za dvije selekcije. I tu sam vidio što sam propuštao u Radniku, tek tad sam shvatio koja je to razlika – prisjeća se Jančetić.
U Kranjčevićevoj je bio sve do one čuvene sezone u kojoj je Cico Kranjčar odveo “pjesnike” do senzacionalnog naslova prvaka Hrvatske. Jančetić je u prvih šest kola te sezone bio na klupi, zatim je otišao na neuspjelu posudbu u egzotični TŠK iz Topolovca, pa se vratio u Zagreb. I do kraja sezone živio uz tu momčad, u kojoj su bili Hasančić, Lovrek, Franja, pa onda i danas trener Gorice Damir Milinović, ali i jedan poseban igrač.
– Ivica Olić je najbolji igrač s kojim sam ikad igrao! Nema dvojbe. Kad je došao u Zagreb, odmah sam shvatio da je taj čovjek ‘zvijer’. Jednostavno je ‘jeo malu djecu’ na terenu. Baš zvijer. Kad bi se skinuo u svlačionici, izgledao je kao da bi mogao kroz zid proći. A tako je nekako i igrao tu sezonu, nitko mu ništa nije mogao. Iz Zagreba je iduće sezone otišao u Dinamo i priču dalje svi znamo. Zna se danas tko je i što je Ivica Olić – sjeća se tih dana Jančetić, kojem je veliki Ola ostao u lijepom sjećanju i izvan terena.
– Jako je dobar dečko, veseljak, pravi zaj…nt.
Nakon Zagreba slijedila je epizoda u Mađarskoj, u prvoligašu Györiju, no to je faza karijere koje se kapetan Gorice baš i ne voli previše prisjećati.
– Iskreno, nije mi baš ostalo u lijepom sjećanju. Mađari su, onako, dosta čudni ljudi. Kako? A ono, vole te zaje… – kratko i efektno objašnjava Jančetić.
Vratio se u Hrvatsku, potpisao za prvoligaša Međimurje, družio se s kasnijim reprezentativcem Tomislavom Dujmovićem i dočekao priliku da opet ode van. Ovaj put spakirao je kofere i sjeo na avion za Grčku. Grad Atena, klub Egaleo.
– U Atenu bih se vratio sutra. Zbog ljudi, načina života, prekrasnoga grada… Ma to je vrh. Samo, otišao sam u krivi klub. U ligi je bilo 16 klubova, da sam otišao u bilo koji od preostalih 15, bilo bi mi super. Ovako… – zastao je Jančetić na trenutak, kao da se zamislio prije nego što je nastavio priču.
Grčka tragedija u nogometnoj verziji
– Kad sam odlazio iz Međimurja, došla je ponuda Egalea. Financije nisu bile nešto spektakularne i vagao sam, otići ili ne. Uz nagovor određenih ljudi, čija imena ne želim ni spominjati, ipak sam otišao, uz dogovor da će se raditi sve da mi se s vremenom poprave uvjeti ili da odem u neki drugi klub. Drugim riječima, išao sam u izlog, što mi se svidjelo, jer grčka liga je sjajna – priča Jančetić.
I nije bilo loše, igrao je na odličnim stadionima, protiv sjajnih klubova i fenomenalnih igrača. Ali plan s početka nikako se nije počinjao realizirati.
– S nogometne strane bilo mi je super, ali ništa se nije mijenjalo u financijskom statusu. A shvatio sam da već ulazim u neke godine, bilo mi je 26, 27, u kojima moram presjeći, ići nešto zaraditi ili se posvetiti nečemu drugome. Tri mjeseca sam pokušavao doći do predsjednika kluba, nešto promijeniti, ali nije me htio primiti na sastanak. I odlučio sam otići kući – prepričava Jančetić.
Imao je još jednu šansu za sastanak sa zloglasnim predsjednikom, ali…
– Zadnji dan me zvao da se ipak nađemo, a ja sam iz inata odbio. Danas bih vjerojatno napravio drukčije, možda bi mi ponudio bolje uvjete, novi ugovor, ali jednostavno nisam želio imati posla s takvim čovjekom, nisam želio dozvoliti da netko opet ima moć nada mnom – objašnjava Hrvoje.
No tek tad su krenuli problemi. Godinu dana je Jančetić pokušavao doći do svojih papira, bez kojih ne može igrati ni za jedan klub, izgubio je važnu godinu karijere. A kad su papiri konačno stigli, Jana je otišao u Zaprešić. U Inter, opet prva liga, ali i opet nesreća.
– Igrao sam prvih godinu dana prilično dobro, ali zaustavila me ozljeda. Sjećam se, igrali smo protiv Belupa, nekakav glupi duel s Matom Jajalom i otišli su mi križni ligamenti u koljenu. Oporavljao sam se šest mjeseci, a kad sam se vratio, shvatio sam da operacija uopće nije uspjela. I onda još sedam mjeseci pauze… Ukupno više od godinu dana uopće nisam igrao nogomet i nakon svega sam se našao u situaciji da s 29 godina moram krenuti praktički ispočetka.
Kad postanem smiješan, otići ću sam
Igrao je još dvije godine za Inter, odradio ugovor do kraja i vratio se u Goricu, na stadion na kojem je sve i počelo. I tu je, doma, već četvrtu sezonu, praktički cijelo vrijeme s kapetanskom trakom na ruci. Upravo je završila još jedna sezona, Jana ju je odigrao dovoljno dobro da uđe u najbolju momčad prvenstva, a Gorica…
– Kraj sezone dočekali smo mirno i spokojno, a to je zapravo bio i cilj, biti u gornjoj polovici tablice. Zbog uvjeta nismo mogli ciljati prvu ligu i mislim da na kraju možemo biti zadovoljni i mi igrači, i stožer, i vodstvo kluba – kaže Jančetić.
Sjeo je kapetan sa predsjednikom kluba i brzo su se dogovorili. Pa tek mu je 35…
– Naporno je usklađivati posao i nogomet na ovoj razini, ne znam koliko ću moći. Svaki dan radim od 7.30 do 15.30, nakon toga na trening, vikendom utakmica… Nema baš vremena za regeneraciju, ali nema veze. U ovoj fazi karijere guštam, sad baš uživam u nogometu – kaže Jančetić, svjestan da karijera neće vječno trajati.
– Koliko još? Nemam pojma. Možda tri dana, možda deset dana, a možda i dvije godine. Sve zavisi o tijelu, kako ću se osjećati. Kad shvatim da više ne mogu, kad me Brekalo i ekipa počnu pretrčavati, prvi ću reći ‘hvala lijepa i doviđenja’.
A kad se to jednom dogodi, neće se Jančetić maknuti od nogometa. Prva ideja je postati trener.
– Da, volio bih biti trener, ali nisam siguran jesam li pravi čovjek za takav posao. No treba probati, idem na trenersku akademiju pa što bude – oprezan je Jana.
S gomilom trenera surađivao je tijekom karijere, od svakoga ponešto naučio, a kad mora izabrati najboljeg, dolazi do taktiziranja.
– Gle, ako ne kažem Milinović, bit će problema – nasmijao se Jana, pa smo iz ove igre isključili aktualnog trenera Gorice.
– Ako moram nekoga izdvojiti, to je Ilija Lončarević. On je iskusni vuk, najjači po svim kriterijima. Mi smo se i svađali i grlili i ljubili, ali kad sve zbrojiš, to je jedan jako dobar stručnjak, odličan zapravo, i puno sam naučio od njega.
Naučio je nešto i u Grčkoj, od trenera kojem je teško izgovoriti ime, ali sve to uglavnom želi zaboraviti. – Tom frajeru je bilo važno samo nekome izbiti bubreg ili otkinuti koljeno. A ja nisam takav igrač, pa ne volim ni takve trenere. Frajer je izgledao kao pit bull, a tako je htio i da igramo. Nikad nisam kužio taj njegov nogomet… – sjeća se Jančetić, koji je u to vrijeme, dok je bio u Grčkoj, na terenu išao i na jedno veliko, gigantsko nogometno ime.
– Najbolji igrač protiv kojeg sam ikad igrao? Rivaldo! – ispalio je Jana, kao da je već od ranije imao spreman odgovor na ovo pitanje.
Rivaldu je nemoguće uzeti loptu
– Igrao sam protiv njega kad je bio u Olympiacos. Pazi, on je u Grčkoj bio na kraju karijere, a za sve tamo bio je – vanzemaljac. Ne znam uopće kako bi ga opisao, jednostavno klasa. Išao sam i ja na njega izravno. Zapravo, došao sam od njega i odbio se. Znači, on kad dobije loptu, ne gubi je. Njemu doslovno nitko nije mogao uzeti loptu – emotivno prepričava Jančetić i nastavlja:
– Način na koji je on igrao nogomet bio je impresivan. S tim da je tad igrao ‘laganini’, nije bio na svom top nivou. Ne mogu ni zamisliti kako je to izgledalo kad je bio na vrhuncu, u Barceloni ili Milanu…
U istom tom Olympiacosu igrao je i Yaya Toure, također igrač iz samog svjetskog vrha. Tad je, doduše, tek bio na početku karijere.
– Je, bio je klinac, ali kužilo se jako dobro da će biti klasa. Imam i jednu fotografiju doma, ja primam loptu, a on je u pozadini. Tu sliku držim na posebnome mjestu, to je utakmica za pamćenje. Znači, tri kola prije kraja, Olympiacos nas je morao dobiti da bi postao prvak. I na tribinama 40.000 ljudi, ludilo totalno. Izgubili smo 5-1, a nikad neću zaboraviti kako je to zvučalo kad smo primili gol. Dođe ti doslovno da klekneš kad zagrmi, strašno nešto… – opisuje Jančetić.
Danas je pogled prema tribinama kudikamo drukčiji, skromniji, ali doma je ipak najljepše. U klubu iz kojeg je krenuo tamo negdje krajem osamdesetih, u gradu u kojem je već sad neka vrsta lokalne nogometne ikone. I kad bi se radila najbolja momčad svih vremena sastavljena od turopoljskih igrača, Jana bi sigurno u njoj imao mjesta. A bilo je tu velikih imena…
– Mislim da trojicu treba izdvojiti. Andreja Panadića, Dubravka Pavličića i Tomu Butinu. Njih trojica napravili su najveće karijere, otišli najdalje, ali bilo je tu još puno sjajnih igrača. Evo, Željka Župetića ne smijem zaboraviti – nabrajao je Hrvoje dok je k nama za stol sjedala supruga.
Trudna supruga, uskoro će kapetan postati i tata. Možda stigne i nasljednik, neki novi vihor s desnoga boka. Pa će tata imati kome pričati o Rivaldi, Oliću, Yayi Toureu, utakmicama pred 40.000 ljudi… Kad se sve zbroji, ne zvuči nimalo loše.
Tko u Grčkoj na vrijeme dođe na posao, dobije bonus
Svega i svačega nudi svijet nogometa, traume nakon ozljeda, teške trenutke, ali i puno toga dobroga. Recimo, nešto se može tu zaraditi.
– Može, ali treba biti pametan. Jesam li ja zadovoljan po tom pitanju? I jesam i nisam. Nisam zato što mislim da sam mogao zaraditi i više, ali sve ove godine živio sam super, puno bolje nego velika većina mojih vršnjaka, proputovao sam svijet i zato mogu biti zadovoljan. Nisam zaradio da se mogu opustiti, nisam bio ni blizu toga, iako se možda moglo i drukčije razviti da su se karte posložile… – žali Jančetić za nekim propuštenim prilikama.
Jedna od njih pojavila se i Grčkoj, koju Hrvoje danas ipak pamti uglavnom po dobrome.
– Oni znaju uživati. Od petog do desetog mjeseca svi su na plaži i guštaju. Kavica, sve opušteno, lagano… Nije ni čudno da su propali, tamo tko dođe na vrijeme na posao, dobije bonus na plaću, ha, ha – priča Jančetić i nastavlja:
– Pravi su mediteranci, znaju živjeti, prvi su kad treba popiti i pojesti. A hrana im je čudo. Jeo sam svinjetinu omotanu nekakvom janjećom ovojnicom, to je nemoguće koliko je fino. Već sam i zaboravio kako se zvalo, ali zato se sjećam saganakija. To je nešto sa škampima, ludilo totalno. Uh, to je život koji bi svakome preporučio.
Mama se bavila vođenjem SDP-a, a ja nogometom
Nije Hrvoje od onih koji će skupljati sve članke o sebi, izrezivati ih i čuvati, ali nije ni morao biti. Sve to radila je mama. A ona je političarka, Vesna Fabijančić-Križanić, donedavno predsjednica velikogoričkog SDP-a.
– Kad je tek ušla u politiku, bio sam protiv toga, ali s vremenom sam shvatio da ona to želi i podržao sam je. Uostalom, na mene to nije previše utjecalo. U vrijeme dok je bila aktivna u politici, ja uglavnom nisam ni bio ovdje. Iz daleka sam pratio što radi, iako me politika uopće ne zanima – ističe Hrvoje.
Majka više nije u politici, danas je na funkciji dopredsjednice Državnog izbornog povjerenstva.
– Kažem, podržavao sam je u svemu tome, vidio sam koliko se daje u svoj posao, ali svejedno mi je drago što više nije u politici. Nije to baš lijepo zanimanje, ja se nikad ne bi upuštao u taj svijet. Ja ću radije u sport. Iako, znam, danas sport i politika idu ruku pod ruku…
CityLIGHTS
“Kockići” pripremaju buduće prvašiće za matematiku: Otvorene prijave
Program će se održavati dva puta tjedno od 15. lipnja do 20. srpnja, a sudjelovanje je besplatno
HOTNEWS
Zagrebačka županija dobila gotovo šest milijuna eura za prvi sustav javnog navodnjavanja
U Zagrebačkoj županiji očekuju kako će novi sustav dugoročno omogućiti poljoprivrednicima prilagodbu proizvodnje i povećanje prinosa.
Na području Zagrebačke županije uskoro bi trebala započeti realizacija prvog sustava javnog navodnjavanja, projekta Lonjica, za koji je osigurano 5,8 milijuna eura europskih sredstava. Sustav će omogućiti navodnjavanje 268 hektara poljoprivrednih površina na području Brckovljana i Vrbovca.
Projekt ukupne vrijednosti 5.781.539 eura financirat će se u stopostotnom iznosu iz fondova Europske unije, kroz intervenciju 74.01. „Potpora za sustave javnog navodnjavanja“ u okviru Strateškog plana Zajedničke poljoprivredne politike Republike Hrvatske za razdoblje 2023. – 2027.
Zamjenik župana Zagrebačke županije Damir Tomljenović istaknuo je kako projekt predstavlja važan iskorak za županijsku poljoprivredu.
– Zagrebačka županija dobila je 5,8 milijuna eura za sustav javnog navodnjavanja i to će biti prvi takav sustav u Zagrebačkom županiji. Zbog toga smo izuzetno sretni i ponosni, rekao je Tomljenović.
Planirani sustav Lonjica obuhvatit će područje katastarskih općina Hrebinec, Lonjica i Negovec. Predviđena je izgradnja pregrade na vodotoku Lonja, zahvat vode iz novog akumulacijskog prostora, dovodni cjevovod između zahvatne građevine i crpne stanice te mreža tlačnih cjevovoda s hidrantima ukupne duljine 11,5 kilometara. U Zagrebačkoj županiji očekuju kako će novi sustav dugoročno omogućiti poljoprivrednicima prilagodbu proizvodnje i povećanje prinosa.
– To će biti višestruka korist za poljoprivrednike u našoj županiji, jer će oni moći, kad se taj sustav ugradi, s jednog uzgoja prijeći na povrtne kulture i na sjemenske kulture. To će unaprediti njihovu proizvodnju, poručio je Tomljenović.
Ugovor o financiranju projekta uručili su potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede, šumarstva i ribarstva David Vlajčić te ravnatelj Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju Nikola Dolački. Tom prilikom Vlajčić je naglasio da su dodijeljena 24 ugovora od ukupno 54, kroz sedam različitih intervencija ukupne vrijednosti 24 milijuna eura.
– Danas smo uručili 24 od ukupno 54 ugovora iz sedam intervencija vrijednih 24 milijuna eura. Oni znače jaču preradu, sigurniji rad u šumarstvu, ulaganje u navodnjavanje u vremenima kad živimo u klimatskim ekstremima i znače sigurnost našim poljoprivrednicima koji žive od svoga rada, izjavio je Vlajčić.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.
CityLIGHTS
Jedna emisija, puno priča i slika koja je završila na našem zidu
U emisiju „Hrabre žene“ stigla je svestrana, pozitivna i uspješna umjetnica Jasminka Škalić. S našom Giannom u pola je sata „proputovala“ od Zaprešića i Jablanovca, preko Ljubljane pa sve do Kube.
Danas nam se u City Bandu pridružila žena koja je svojom prisutnošću, ali i svojim kreacijama, uljepšala cijeli ured.
U emisiju „Hrabre žene“ stigla je svestrana, pozitivna i uspješna umjetnica Jasminka Škalić. S našom Giannom u pola je sata „proputovala“ od Zaprešića i Jablanovca, preko Ljubljane pa sve do Kube.
Jasminka je s nama podijelila svoju priču – zapravo više njih. Prisjetila se studentskih dana u svijetu manekenstva, govorila o plivanju u poslovnim vodama, ali i o tome kako danas živi od umjetnosti koja joj je postala svakodnevica. Uz to, podijelila je i nekoliko vrijednih savjeta, posebno za žene, a ono što nas je posebno oduševilo jest činjenica da je svojim talentom osvojila i našeg direktora koji nije mogao odoljeti njezinim radovima. Jedna od njezinih slika sada krasi središte našega ureda.
Nije slučajno odabrala upravo motiv Kubanke. Kako je kasnije ispričala, slika je nastala kao svojevrsni hommage ženama Kube, ali i svim ženama koje, unatoč teškim životnim okolnostima, zadržavaju snagu, toplinu i osmijeh. Upravo zato savršeno se uklopila u emisiju „Hrabre žene“ – kao podsjetnik na hrabrost žena, bilo na drugom kraju svijeta ili ovdje, u našoj svakodnevici.
Iako je po struci diplomirana ekonomistica, život ju je odveo u umjetničke vode. U Ljubljani je završila slikarstvo i magistrirala, a trenutno pohađa Učiteljsku akademiju jer joj je želja predavati likovnu kulturu u osnovnoj školi.
„Cjeloživotno obrazovanje karakteristično je za mene. Smatram da čovjek uči dok je živ. Zvuči kao floskula, ali stvarno je tako.“, rekla je Jasminka.
Osim slikarstvom, već se 12 godina bavi i izradom nakita, a posebno su prepoznatljivi njezini ručno oslikani medaljoni.
Rodom je iz Zaprešića, odnosno Jablanovca, a svoje odrastanje na selu smatra velikom privilegijom.
„Druženje s prirodom i samo lijepa sjećanja vežu me uz djetinjstvo u Jablanovcu.“, ispričala je.
Modne piste, studentski dani i catwalk tajne
Krenimo od početka njezinog životnog puta – onog koji ju je, sasvim neočekivano, odveo u svijet manekenstva.
Sve je, kaže, počelo na nagovor majke. Kao djevojčica naglo je izrasla, držala se pogrbljeno i nije bila zadovoljna svojim držanjem pa ju je majka nagovorila da upiše tečaj manekenstva.
„U početku se u tome uopće nisam pronalazila, no kasnije mi je, kao i svakom studentu, dobro došao dodatni izvor zarade“, prisjetila se Jasminka.
Otkrila nam je i tajnu manekenskog hoda. Kako kaže, osnova svega je lijepo, ravno i dostojanstveno držanje, dok se sam „catwalk“ svodi na hod nogom ispred noge, uz različite varijacije i osobni stil svake manekenke.
„Svaka je cura imala neku svoju posebnost. Primjerice, Velikogoričanka Divna Meler imala je vrlo specifičan i energičan hod.“, dodala je.
Manekenstvo, kaže, sa sobom nosi i određenu disciplinu. Zdrava prehrana, sport i briga o tijelu dio su tog svijeta, no priznaje kako nikada nije bila pretjerano opterećena kilogramima jer joj modeling nije bio glavni životni poziv.
„Genetski nisam sklona debljanju pa mi težina nikad nije previše oscilirala. No kada je nekome modeling glavni posao, vjerujem da to zna biti jako teško i zahtjevno.“, objasnila je.
Na pitanje postoje li u tom svijetu i neugodne ili nemoralne situacije, odgovorila je iskreno: osobno ih nije doživjela, no zna za djevojke koje jesu. Upravo zato smatra kako je mladim djevojkama danas najvažnije sačuvati vlastitu osobnost i ne podlijegati pritiscima trendova.
„Ono što me danas brine jest činjenica da sve više mladih cura vrlo rano kreće s estetskim zahvatima pa na kraju sve sliče jedna drugoj.”, rekla je.
Prisjetila se i vremena kada su svjetskim modnim pistama dominirale žene poput Linda Evangelista, Cindy Crawford i Naomi Campbell, od kojih je svaka imala nešto svoje i prepoznatljivo.
„Svaka od njih imala je osobnost i posebnost koja ju je činila upečatljivom. Danas mladim curama poručujem da njeguju upravo ono što ih razlikuje od drugih. Možda je baš neki „kriv“ nos ili spuštene oči ono po čemu će biti posebne i prepoznatljive“, istaknula je.
Umjetnost koja je osvojila i naš ured
No, iako joj je modeling obilježio dio mladosti, život ju je s vremenom ipak odveo u potpuno drugačijem smjeru, onom umjetničkom.
Danas se Jasminka najviše pronalazi u slikarstvu, a njezini radovi nastaju po narudžbi i nose prepoznatljiv spoj pop arta i figurativnog slikarstva.
Slika koju je donijela u naš studio nastala je nakon putovanja na Kubu, zemlju koja je na nju ostavila snažan dojam.
„Na slici je Kubanka, a ono što me najviše zaokupilo nije bilo samo lice nego tkanina, uzorci i ta egzotika koja izvire iz cijele scene. Naravno, i nakit je bio važan detalj.“, ispričala je.
Boravak na Kubi opisala je kao svojevrsni kulturološki šok.
„Istina je da ljudi tamo nemaju mnogo, neki hodaju bosi i teško dolaze do lijekova, ali žive u trenutku. Nevjerojatno su veseli, srdačni i stalno plešu. Ta slika nastala je kao moj omaž Kubi.“, rekla je.
Njezini su radovi pronašli mjesto i u Muzeju novog vala, gdje je 2023. godine održala izložbu inspiriranu glazbenicima i ikonama tog razdoblja. Sve je počelo nakon što je Aleksandar Dragaš vidio njezine crno-bijele portrete poznatih glazbenika i glumaca.
„Krenulo je s Dinom Dvornikom, a kasnije sam radila i Davida Bowieja, Al Pacina, Marlona Branda… Nakon toga dobila sam prijedlog da napravim izložbu na temu novog vala pa je nastalo desetak portreta.“, ispričala je.
Jasminka priznaje kako je danas umjetnicima u Hrvatskoj izazovno živjeti isključivo od prodaje slika, zbog čega joj je izrada nakita postala važan i stabilniji dio posla.
„Slike su ipak luksuz. Ljudi ne uređuju stanove ili hotele svaki mjesec, takvi poslovi dolaze povremeno. Jedan mjesec imam nekoliko narudžbi, a već idući možda nijednu.“, objasnila je.
No unatoč izazovima, ne skriva koliko je ispunjava činjenica da se bavi onime što voli.
„Vrlo je izazovno, ali srce mi je na mjestu čim radim ono što volim. Već si na dobitku kada svaki dan možeš stvarati.“, zaključila je.
Svaki medaljon priča svoju priču
Osim slika, Jasminkin zaštitni znak posljednjih su godina postali i ručno oslikani medaljoni koji nastaju u njezinoj radionici. Sve je, kaže, počelo sasvim spontano: iz ljubavi prema vintage detaljima i modi sedamdesetih godina.
„Na internetu sam vidjela jednu vintage ogrlicu s medaljonom i odmah se zaljubila u taj stil. Obožavam retro odjeću i boho estetiku sedamdesetih. Takvu ogrlicu tada nisam mogla pronaći u Zagrebu pa sam odlučila napraviti svoju.“, ispričala je.
Proces izrade, objašnjava, traje nekoliko dana i zahtijeva mnogo strpljenja.
„Medaljone najprije ispunjavam akrilom koji služi kao podloga, a nakon sušenja ručno oslikavam motive. Sve na kraju prelijem smolom koja ih štiti, tako da cijeli proces traje otprilike tjedan dana.“, rekla je.
Svaki medaljon i danas oslikava sama, ručno, jer joj je važno da svaki komad bude poseban i jedinstven. „Želim da žena koja kupi moj medaljon ima osjećaj da je napravljen baš za nju.“, naglasila je.
Posebno voli raditi s biserima, iako priznaje da uglavnom koristi riječne bisere i kvalitetne imitacije kako bi njezin nakit ostao cjenovno pristupačan široj publici.
„Da radim isključivo s pravim biserima, morala bih se usmjeriti na puno užu publiku. Ovako mi je važno da si moju ogrlicu može priuštiti gotovo svaka žena.“, rekla je.
„Uzdaj se u se i u svoje kljuse“
Dotaknule su se i položaja žena u društvu te činjenice da su predrasude i diskriminacija na našim prostorima još uvijek prisutne.
Ipak, kaže kako je kroz život naučila najviše vjerovati sebi i vlastitim mogućnostima, a upravo joj je takav način razmišljanja usadila majka još od djetinjstva.
„Mama me odgajala po onoj „uzdaj se u se i u svoje kljuse“. Možda zvuči pomalo feministički, ali meni je to u životu puno pomoglo jer nisam imala velika očekivanja od drugih ljudi.“, rekla je.
Dodaje kako upravo previsoka očekivanja često dovode do razočaranja, dok joj je oslanjanje na vlastiti rad i trud olakšalo odnose s ljudima i donijelo unutarnji mir.
Na kraju emisije otkrila je i kako bi voljela da je ljudi pamte.
„Voljela bih da se ljudi uz mene nasmiju. Obožavam pozitivne ljude i one s kojima se mogu iskreno nasmijati. Jedna je psihologinja rekla da će svoje dane pamtiti po tome što je dobro pojela, popila i koliko se smijala, a mislim da je to stvarno lijepa životna filozofija.“, zaključila je Jasminka.
Poruka još jedne hrabre žene
Za sam kraj emisije „Hrabre žene“, Jasminka je svim slušateljicama poslala i snažnu, ali jednostavnu poruku: da ne zaborave same sebe.
„Savjetovala bih svim ženama da uživaju u svakom danu, da pronađu nešto lijepo za sebe i da se ne zapostavljaju. Važno je voditi brigu o sebi, posebno iznutra, jer ako žena nije dobro, neće biti ni obitelj. A kada si iznutra lijep, nema šanse da to ne vidi i na vanjskom izgledu.“, poručila je Jasminka.
CityLIGHTS
Klapa Intrade i Tomislav Bralić otvaraju Goričke večeri 2026.
Početak koncerta najavljen je za 20 sati, a ulaz za sve posjetitelje bit će besplatan.
Nakon prethodnih uspješnih akcija u sklopu projekta RACE 2, Zavod za hitnu medicinu Zagrebačke županije nastavlja s provedbom javnozdravstvenih akcija usmjerenih na prevenciju kardiovaskularnih bolesti.
Tijekom akcije građani će biti u mogućnosti izmjeriti indeks tjelesne mase, krvni tlak, razinu lipida i šećera u krvi te zasićenost krvi kisikom. Nakon toga dobit će mišljenje liječnika koji će ih, ovisno o rezultatima preventivne akcije, savjetovati o potrebi daljnjih pretraga.
Projekt zajedno provode Dom zdravlja Mostar, Zavod za hitnu medicinu Zagrebačke županije i Zavod za hitnu medicinsku pomoć Crne Gore, a ukupna vrijednost projekta iznosi gotovo 2 milijuna eura od čega Europska Unija sufinancira 85%, a projektni partneri 15%.
Preventivne akcije održat će se u periodu od 14. svibnja do 27. lipnja između 8 i 12 sati u Ivanić-Gradu, Dugom selu, Svetoj Nedelji, Vrbovcu, Zaprešiću, Jastrebarskom i u Svetom Ivanu Zelini.
- svibanj: Ivanić-Grad, Tržnica Maznica (Ulica kralja Tomislava 36a)
- svibanj: Dugo Selo, raskrižje Ulice Josipa Zorića i Kolodvorske ulice (kod sata)
- svibanj: Sveta Nedjelja, Trg Ante Starčevića.
- lipanj: Vrbovec, Trg Petra Zrinskog
- lipanj: Zaprešić, šetnica u Ulici Drage Švajcara
- lipanj: Jastrebarsko, Strossmayerov trg
- lipanj: Sveti Ivan Zelina, Trg Ante Starčevića
Dodatne informacije o samom projektu možete pročitati na službenim stranicama Zagrebačke županije
-
Vijestiprije 4 danaMama Marina otkriva kako izgleda život s osmero djece? “Peremo tri veš mašine dnevno, a u kući je uvijek kreativan nered”
-
Vijestiprije 4 danaDva sata besplatnih pregleda u Domu zdravlja – mjeri se tlak i šećer, dijele se savjeti
-
HOTNEWSprije 2 danaPredstavljena knjiga Ljiljane Haidar Diab: ‘Velika Gorica nije bila stanica na karti’
-
Moja županijaprije 5 danaFOTO Revijalna utakmica Klasa (veterani) i reprezentacije veterana ZNS-a