HOTNEWS
SPORTSKI PROFIL Bio sam kapetan Luki Modriću, ali danas sam sretan i s tacnom u ruci
Objavljeno
prije 10 godinana
Objavio/la
Marko VidalinaGužva je u lipnju bila na terasi caffe bara Dobar dan, gomila ljudi gleda Europsko prvenstvo u nogometu, divi se volejčini Luke Modrića, a negdje kroz njih užurbanim korakom juri tamnoputi dečko s vječnim osmijehom na licu. Leti od stola do stola i pita: “Izvolite, što ćete popiti?” Konobar je u jednom od najjačih goričkih kafića, a dok pogled bježi prema ekranu, kroz glavu prolazi tisuću misli. Njemu taj Luka Modrić nije samo poznati nogometaš, za njega je on suigrač, cimer, dečko s kojim je prošao puno toga.
– Igrali smo zajedno u Dinamu, došli smo otprilike u isto vrijeme, on iz Zadra, a ja iz Pule, i odmah smo se našli. Stanovali smo zajedno šest mjeseci, on, ja i Marko Čirjak, još jedan naš suigrač iz te generacije – priča Silvio Cavrić, junak naše priče.
– Sad to zvuči malo smiješno, čovjek igra u Real Madridu, ali imam fotografiju na kojoj smo u dresu reprezentacije zajedno. Ja s kapetanskom trakom na ruci, a on odmah pokraj mene. Čudno je to vidjeti iz ove perspektive – smješka se Silvio, rođeni Siščanin, odrastao u Puli, koji je svoj dom prije tri godine pronašao u Velikoj Gorici.
Rodio se s loptom u nogama
Uskoro će navršiti 31 godinu, a nogomet ne igra posljednjih pet. Ozljeda leđa zaustavila ga je na putu da napravi barem solidnu karijeru, u kojoj je igrao prvoligaški nogomet, na posudbama je odradio četiri godine ugovora s Dinamom, bio mladi reprezentativac, otišao u albansku prvu ligu…
– Sjećam se tog trenutka kao danas. Igrao sam u Interu iz Zaprešića kad me Kamerunac Tabi iz Šibenika pogodio đonom u leđa u jednom skoku. Imao sam oteklinu veličine rukometne lopte, ali to je splasnulo i nastavio sam igrati. Nisam ni znao da su mi napukla dva diska u kralježnici – priča Cavrić. Muskulatura je to držala, ali kako je vrijeme protjecalo, kako su prolazili treninzi i utakmice, bolovi su bili sve veći.
– U jednom trenutku sam shvatio da više ne ide dalje. Tad sam igrao u Albaniji i vratio sam se u Zagreb, pokušao to riješiti i nekim alternativnim metodama, ali kad su liječnici vidjeli slike, bilo je jasno da moram na operaciju. Ta dva puknuta diska u kralježnici uništavala su živac, nije bilo druge – sjeća se Silvio trenutka kad je shvatio da je operacija neizbježna pa gotovo suznih očiju nastavlja:
– Doktor mi je rekao da bi možda mogao i opet igrati, da su šanse dobre, ali godinu dana nakon operacije pozvao me i rekao: ‘Dečko, ostavi se ti nogometa, bavi se nečim drugim u životu’.
I tu je, s 26 godina, završio nogometnu priču koja je trajala doslovno cijeli njegov život.
– Mama mi uvijek govori da sam se rodio s loptom. S dvije godine sam bio maskota na utakmicama sisačkog Metalca, u poluvremenu sam tehnicirao, driblao… S četiri sam već mogao napraviti 400 ‘na nozi’, sjećam se da sam pred jednim trenerom napravio cijeli krug oko igrališta bez da mi je lopta pala na pod. I već tad, s četiri godine, počeo sam trenirati u Metalcu, u kojem je igrao i tata Srećko – vraća se na početke Silvio Cavrić.
Bayern je nudio 200.000 maraka godišnje
Život u Sisku u to vrijeme nije bio nimalo ugodan, imao je šest godina kad je 1991. počeo rat.
– Uh, te ratne godine su bile užasne, baš je bilo gadno. Stalno smo bili po skloništima, a stanovali smo 500 metara od rafinerije i željezare, na opasnoj lokaciji, i zaista nije bilo ugodno sve to proživljavati – govori Silvio.
U to vrijeme roditelji su mu se razveli, otac je ostao u Sisku, a on se s majkom i sestrom preselio u Pulu. Bilo mu je tad devet godina.
– U Puli sam nastavio igrati nogomet. Mama me dovela da me upiše u klub i Ivan Bezjak, jedan od trenera, pitao ju je kako se zovem. Kad je rekla Silvio Cavrić, namrštio se i pitao: ‘Mali, što je tebi Srećko Cavrić?’. Odgovorio sam: ‘Otac’. Kad je to čuo, nije me čak ni želio provjeravati, samo je rekao mami: ‘Može ostati odmah na treningu što se mene tiče, samo sutra donesite dvije slike i domovnicu’. Mama ga je pitala kako to odmah, zar neće provjeriti jesam li za nogomet. Pogledao ju je i rekao: ‘Znam ja Srećka, igrao sam protiv njega, znam kakav je bio igrač. Ako je mali njegov sin, ne može biti loš nogometaš’ – sjeća se Cavrić.
I pogodio je. Mali ne da nije bio loš, bio je sjajan. Izuzetan talent, po njega su počeli dolaziti i klubovi iz inozemstva. Prošao je probu u Italiji, u Lecceu, s 14 godina su mu nudili 100.000 maraka po sezoni, no menadžeru je bilo malo. A zatim se javio Bayern! Pravi, minhenski Bayern.
– Nudili su mi ugovor na tri godine, 200.000 maraka po sezoni, no mama se uplašila, nije me htjela poslati u inozemstvo tako mladog. Pogotovo nakon što se pojavio Mamić – otvara novo poglavlje Cavrić.
Mamić iz ove priče je “onaj” Mamić, Zdravko. Na reprezentativnoj selekciji “snimio” je talentiranog 15-godišnjaka iz Pule i počeo raditi na njegovu dovođenju u Dinamo.
– Prvi put sam Zdravka Mamića vidio nakon jedne utakmice u Žminju. Došao je do mene, pohvalio me i rekao da bi volio da dođem u Dinamo. A ja gledam u njega, noge mi se oduzele, ne mogu progovoriti. Uvjerio je i mamu da mi je bolje otići u Dinamo nego u Bayern i tako je i bilo. Da se to malo drukčije razvilo, da sam otišao u München, tko zna kako bi mi se karijera razvijala… Iako, apsolutno ništa ne zamjeram mami, u tom trenutku mislila je da je ovako najbolje – priča Silvio.
Nitko nije pedantniji od Modrića
Bilo je tu i problema, natezanja između Istre i Dinama. Za Cavrića su Puljani tražili čak 500.000 maraka.
– Ej, pola milijuna maraka za klinca od 15 godina! Na kraju im je, koliko znam, Zdravko dao 80.000 maraka i konačno sam počeo igati za Dinamo – otkriva Cavrić.
Već tad, na početku srednje škole, Silvio je otišao od kuće. U Zagreb, u veliki grad, u nepoznato okruženje. A to nikad nije lako.
– Bio sam još dijete, dođeš tu kao padobranac, nikoga ne znaš, a u Dinamu su svi već fakini, svi se znaju… A ja dolazim kao ‘mali seljak’ iz Istre. U prvo vrijeme su me baš šikanirali. U početku su me smjestili u stan s Eduardom da Silvom i Patriceom Kwedijem. Ostao sam tamo dva mjeseca, dijelio sam sobu s Eduardom, koji mi nije ostao u lijepoj uspomeni – priča Silvio i nastavlja:
– Šikanirali su me i njih dvojica kad sam tek došao, pogotovo Eduardo. Kako? Evo, recimo, čovjek mi nije dao da stavim stvari u ormar. S Kwedijem sam se poslije zbližio, znali smo i izaći, ali s Eduardom nikad. Iako, Eduardo je s većinom suigrača bio na nekoj distanci, malo na svoju stranu.
Uklopio se u društvo tek kad je pokazao koliko je dobar igrač, tako to ide u nogometu, u sportu.
– Pomoglo me i to što je nekih mjesec dana nakon mene iz Zadra došao Luka Modrić, pa smo se on, ja i ostali igrači sa strane držali skupa. Kako smo i stanovali skupa, nekako smo se zajedno prilagođavali – prisjeća se Silvio suživota s današnjom zvijezdom Reala.
– Po čemu ga pamtim? Po pedantnosti! Sve svoje stvari uvijek je uredno slagao, točno se znalo gdje što stoji. Ili, recimo, kad popije sok, odmah odnese čašu, opere je, obriše i spremi u ormar. I živciralo ga je što nas dvojica nismo takvi, ha, ha. Ali što ćeš, nije svatko isti – smije se Silvio.
Već tad vidio je nešto posebno u niskom, mršavom dečku iz Zadra.
– Čim sam prvi put vidio Luku na terenu, shvatio sam da je drukčiji od nas ostalih. Imao je tu neku posebnu karizmu. U početku je malo kasnio za nama, kasnije je ušao i u reprezentaciju, tad je bio stvarno sitan, ali u jednom trenutku smo mi ostali počeli stagnirati, a on je odjurio prema gore – pamti Cavrić.
Luku je bilo nemoguće čuvati
– Čak i izvan terena je bio drukčiji. Mi smo znali izaći nakon utakmice, popiti nešto, išao je i on s nama, ali uvijek je imao granicu. Bude s nama do ponoći, pola jedan, digne se i kaže: ‘Dečki, vi uživajte, ja odoh…’ Već kao klinac bio je pravi profesionalac, potpuno posvećen tome da postane nogometaš. I na tome mu skidam kapu, a zbog toga je i postao ono što je danas. Evo, ne sjećam se da sam ga ikad vidio da se napio. A izlazili smo jako puno puta…
Zbog takvog stila života i nema baš previše anegdota s Modrićem izvan terena.
– Ma on nije dozvoljavao da ih bude. Živio je na taj svoj način, već tad profesionalnim životom, zato se njemu nisu ni događale svakakve gluposti, kao nama ostalima. Volio je i šalu, provocirati, malo podbadati sa strane. Ali, kažem, bio je s nama, a opet nekako sa strane. Kao da je čekao da krene u visine do kojih je, evo, i došao – kaže Silvio, koji je igrao i protiv Modrića dok je bio u Međimurju, a Luka u Dinamu.
– Njega čuvati je borba. Baš za poluditi, ne možeš ga uloviti…
Životni put, jasno, davno ih je odveo u potpuno drukčijim smjerovima, no kontakt i dalje postoji.
– Da, ostali smo dobri, znali smo se čuti za Božić, Novu godinu, kad su mu se rodila djeca… Iako, u posljednje vrijeme smo manje u kontaktu. Zajednički prijatelj bio je kod njega i u Londonu i u Madridu, kaže da me Luka uvijek lijepo pozdravi… Evo, poslao mi je i svoj dres iz Reala s posvetom, dres u kojem je igrao utakmicu – priča Silvio i iz vrećice vadi bijeli Realov dres s brojem 19, pripremljen za fotografiranje.
– Jedino… Ma ostao mi je dužan partiju tenisa. Prije nekoliko godina me pobijedio, a nije bolji od mene. Rekao sam tad da ću mu vratiti, ali još nismo stigli odigrati taj meč. Valjda hoćemo jednom, da ga dobijem barem u tenisu, kad je on već mene u nogometu, ha, ha – kaže Silvio i zaključuje:
– Stvarno mi je drago što je Luka došao tu gdje jest, želim mu da postane još bolji igrač, iako ne znam može li se uopće bolje od ovoga…
Enigma – zašto se Ćiro nije javio?
I to je, eto, život. Dva velika talenta, mlada igrača koja krenu s praktički istih pozicija, jednom se sve poklopi u karijeri, drugom gotovo ništa. A možda bismo i Silvija Cavrića danas gledali u kockastom dresu, samo da nije bilo nekih teško objašnjivih događaja iz rane faze karijere.
– Kad smo izlazili iz juniora, cijela ta generacija, s Lukom, Čarlijem, Čalom i ostalima, igrali smo turnir “Mladen Ramljak”. Ja sam bio najbolji igrač i strijelac turnira, u finalu smo pobijedili Galatasaray 2-0, a ja sam zabio oba gola. Tad je trener prve momčadi bio Ćiro Blažević, i on i Mamić su me pohvalili i rekli da će me priključiti prvoj momčadi. Ali na tome je i ostalo – s dozom sjete priča Silvio i nastavlja.
– Otišao sam kući, u Pulu, pripremao se kao da ću ići na pripreme s prvom momčadi, i Mamić i Ćiro rekli su mi da će mi se javiti kad se moram vratiti u Zagreb, ali nitko se uporno nije javljao. I kad su se konačno javili, rekli su mi da idem u Sesvete na posudbu, u drugu ligu. Ne znam što se tu dogodilo, nitko mi nikad nije objasnio zašto nisam otišao na te pripreme…
Dvaput je poslije bio na pripremama Dinama, dok su treneri bili Kuže i Jurčević, ali uvijek je netko bio ispred, stariji igrači, neki sa strane… Uvijek netko. A Silvio je jednu sezonu proveo u Sesvetama, jednu u Međimurju, gdje je igrao prvu ligu, kao i u Istri, a drugoligaški nogomet igrao je za Segestu. I nakon svega toga otišao je u Inter. Odradio je prvu polusezonu u Zaprešiću, raskinuo ugovor s Dinamom nakon četiri godine i potpisao za Inter.
– U Zaprešiću sam ostao ukupno tri i pol godine, ušli smo iz druge u prvu ligu, odigrao sam više od 80 utakmica za Inter, ali na kraju su me izigrali, ostali mi i dužni neke novce…
U Zaprešiću je imao priliku surađivati i s jednim vrlo aktualnim trenerom.
– Ante Čačić bio mi je trener šest mjeseci, kad smo ulazili iz druge u prvu ligu – otkriva Silvio još jednu poveznicu s aktualnom reprezentacijom.
Hrvatski izbornik, kaže, nije ga ničime impresionirao. Dapače…
Čačić kao trener? Ma smiješan…
– Moram priznati da mi je kao trener bio smiješan! Baš smiješan. Ne bih nikad rekao da će doći do toga da postane izbornik. Doslovno mi je to bilo smiješno kad sam čuo da će voditi reprezentaciju. Njega se, recimo, ne može ni uspoređivati s Krunom Jurčićem, koji me u mnogo čemu impresionirao. Nije mi čak imao ni autoritet kao neki drugi, doživio sam ga kao vrlo osrednjeg trenera – kaže Silvio, koji nije imao previše toga za reći o Čačiću kao osobi, izvan terena.
– Iskreno, nikad zapravo nisam do kraja ni doživio. Uvijek je bio na nekoj distanci, nije dozvoljavao da mu se približiš. Tako da mi je na kraju dojam, ukratko – nit’ smrdi, nit’ miriši.
Unatoč osrednjem dojmu, sumnji u njegove trenerske kapacitete, Silvio bivšem treneru želi samo sve najbolje.
– Apsolutno, želim mu da uspije, ali jednostavno mi se ne uklapa u tu priču. Kao da nema dovoljno karizme za vođenje ovakvih igrača, oni su ipak na razini, dvije iznad njega. Njima treba jedan fakin pravi, poznajem dosta tih igrača i mogu reći da bi im bolje odgovarao malo drukčiji trener. To su vrhunski igrači, znaju sve o nogometu, treba im samo čovjek s autoritetom, kojeg će oni gledati s respektom. A Čačić me, kažem, baš ničim nije impresionirao – zaključuje Silvio.
O posljednjem treneru u Interu, poznatom u goričkim krugovima, također nema lijepih riječi.
– Ilija Lončarević mi nije ostao u lijepom sjećanju i volio bih se jednom susresti s njim lice u lice. Kad sam bio u Dinamu, imali smo super odnos, ali u Interu je sve krenulo nizbrdo. Bacio me na klupu, pa na tribinu, a na kraju me i otpisao bez logičnog obješnjenja. On je krivio predsjednika, predsjednik njega, a ja sam ostao razočaran. To je nogomet, događaju se i takve stvari, ali ostane gorčina – prisjeća se Cavrić.
Umalo zaigrao i za Goricu
U trenutku kad je odlazio iz Zaprešića, bilo je potpuno jasno da od velike, svjetske karijere neće biti ništa, ali barem je ostala prilika da se nešto zaradi. I dok je čekao da se otvore neke opcije u inozemstvu, stigao je poziv Nenada Črnka.
– Nazvao me i pitao bi li došao u Goricu, korektno iznio što mi može ponuditi i ja sam tu ponudu prihvatio, ali i jasno rekao: ‘Morate biti svjesni da ću otići ako mi se otvori nešto vani’. Dva tjedna sam trenirao s Goricom i tad se pojavila opcija s Grčkom i Albanijom. Na kraju sam završio u Albaniji – kaže Silvio.
Klub se zvao Laçi, aktualni je osvajač albanskoga kupa, a Silvio Cavrić ondje je bio zvijezda.
– Malo divlji klub, ali redovno su plaćali, baš su izgradili novi stadion, imali i navijače, ja sam dobro igrao, možda i najbolje u karijeri… Sve je bilo baš jako lijepo – žali i danas Silvio, kojem je i život u Albaniji ostao isključivo u lijepom sjećanju.
– Bilo je stvarno super. Iskreno, kad sam tek došao, rekao sam sam sebi: ‘O, budalo, gdje si ti došao…’ Ali na kraju su me ljudi toliko dobro prihvatili, toliko mi je bilo lijepo da bi, da je sve bilo normalno, da nije bilo te ozljede, možda i danas bio tamo. Živio sam u Tirani, a to je odličan grad. Imaš sve mogućnosti, u nekim stvarima je i bolji od Zagreba. Tko drži pekare? Kosovari. Samo oni. A Makedonci, odnosno Albanci iz Makedonije, drže slastičarnice. Domaći Albanci su ugostitelji, privrednici, tko zna što li već, ha, ha.
U albanskim okvirima u tom je razdoblju bio – bogataš.
– Imao sam mjesečnu plaću 2500 dolara, premije su nam bile po 300 dolara, a plaća medicinske sestre u Albaniji je 400. Živio sam kao kralj – završava Silvio lijepi dio svoje nogometne priče.
A onda, kad se činilo da stvari polako sjedaju na svoje mjesto, kad su se počeli javljati i veći, bolji, bogatiji klubovi, sve je stalo. Ozljeda je bila takva da je morao zaboraviti na nogomet. Teško je i zamisliti kakav je osjećaj čuti da moraš odustati od nečega što ti je cijeli tvoj život, otkad znaš za sebe…
Suze i bol zbog te glupe ozljede
– Imao sam u tom trenutku 26 godina, cijeli život sam posvetio nogometu i taj trenutak, kad shvatiš da je gotovo, nemoguće je opisati. Užas. Pazi, od četvrte godine treniram nogomet, bio sam talent, počeo nešto i zarađivati od nogometa, otvarale su se prilike, i dogodi se da više ne može raditi ono što radiš cijeli život, što ti je stil života. Jednostavno sam protrnuo. Što sad? Kud sad? Kako? – otvoreno kaže Silvio.
Ne bi mu puno trebalo ni da krene suza dok se prisjeća, a bilo je i toga u prvo vrijeme. Itekako je bilo.
– Da, znao sam i zaplakati, ne sramim se to priznati. Plakao sam, zatvoren u svoja četiri zida, nisam si mogao pomoći. Vrtiš po glavi sve lijepe trenutke, sva poznanstva, utakmice, treninge, onaj užurbani ritam nogometnog svijeta… I odjednom je sve gotovo.
Bio je to konačni prekid s nogometom. Kao u ljubavnoj vezi, jer to je prije svega ljubav, srce mu je pucalo na svaki spomen nogometa.
– Prvih godinu dana, iskreno da ti kažem, nogomet nisam uopće gledao. Nisam mogao. Ni s kim nisam ni pričao o nogometu, komentirao, izbjegavao sam sve što ima veze s nogometom – priznaje Silvio, koji je taj početni šok ipak uspio prebroditi.
– Čim sam došao sebi, čim sam mogao nešto raditi, okrenuo sam se poslu. Prvi posao nakon nogometa? Nećeš vjerovati, ali istovarivao sam namještaj! Da, s takvim leđima sam išao to raditi. Ali bilo mi je važno raditi bilo što, živio sam na teret cure i njene mame, nemaš ni kučeta ni mačeta, ništa, moraš nešto – brzo je shvatio Silvio.
Spiskao sve što je zaradio
Novca, naime, nakon svega što je prošao jednostavno više nije bilo. Iz ovih ili onih razloga.
– Kad je ta moja nogometna priča završila nisam bio čak ni na nuli, nego u minusu. Plaće stalno kasne, pokušavaju te svugdje ‘zavaljati’, a nogometaši moraju sami uplaćivati doprinose, zdravstveno, mirovinsko… Tako da sam ostao dužan državi oko 40.00 kuna. Pa još idu i kamate, pojede te sve to. Do danas nisam uspio to riješiti, još pokušavam, borim se… Eto, ostala mi je uspomena na nogometnu karijeru – s kiselim smiješkom kaže Cavra, svjestan i svog dijela krivice.
– U četiri godine u Dinamu ništa nisam uštedio. Sve sam potrošio. Sve! Imao sam oko tisuću eura mjesečno, plus desetak tisuća kuna svaka tri mjeseca. S premijama to dođe do nekih 18.000 eura na godinu. Imao sam plaćen stan i hranu, ali opet sam uspio sve potrošiti. Znao sam imati plaću od Dinama i od Segeste, gdje sam bio na posudbi, i ništa nisam donio doma. U ta četiri mjeseca potrošio sam nekih 50.000 kuna. Gdje, na što, kako… Ne znam ni dan danas. Znam samo da novaca nema.
Možda je nešto mogao uštedjeti igrajući u Albaniji, ali..
– Sva lova koju sam tamo zaradio otišla je na liječenje…
I zato je početak života poslije nogometa bio toliko težak. Prvi “pravi” posao radio je u osiguranju.
– Rekao sam si ‘pokušaj i to’, radio sam tri mjeseca, ali brzo sam shvatio da to nije za mene. Jednostavno nisam tip za takav posao – kazao je Cavrić, koji je nakon toga u ruke uzeo tacnu.
– Krenuo sam konobariti kod prijatelja u Puli i shvatio sam da mi se to sviđa. Radio sam kod njega 3,5 mjeseca kad sam se čuo sa Žacom (vlasnik Dobrog dana Željko Dolibašić) i on mi je rekao: ‘Ako želiš, imaš posao’.
I želio je. S djevojkom Anitom preselio se u Veliku Goricu, odlučio u našem gradu započeti novu fazu jedne životne priče s puno uspona i padova, dobrih ljudi i propuštenih šansi…
– Ovih dana će se navršiti tri godine otkako sam u Gorici. Od prvog dana radim u Dobrom danu i mogu ti reći da mi je jako lijepo. Sve mi je blizu, Zagreb je blizu, imam sve što mi treba… Za obitelji s malom djecom Gorica je sjajno mjesto za život. Raj. Živim na Cibljanici i stvarno se osjećam kao da sam se našao ovdje – kaže Silvio, koji će uskoro i službeno zasnovati svoju obitelj.
U Udarniku se pomirio s nogometom
– Da, ženim se ove godine s mojom Anitom. Kao dijete sam u Puli živio kad ispod nje, već tad sam je ‘škicao’, ha, ha. U vezi smo već 13 godina, a sad ću i u brak. Ili mrak, vidjet ćemo – opet se smije uvijek raspoloženi Cavra.
U međuvremenu se “pomirio” s nogometom, novi cilj je biti trener. Krenuo je raditi s djecom u Udarniku, često nakon posla u Dobrom danu trči na igralište u Kurilovec i – uživa.
– Uh, to je odmor za dušu i tijelo. Stvarno uživam raditi s djecom, pokušavati ih naučiti igrati nogomet, ali i kako da postanu bolji ljudi. Mislim da znam dosta o nogometu, imao sam jako puno trenera od kojih sam mogao učiti i zaista bih volio ići u tom smjeru. Evo, zovu me stalno iz Albanije, iz moga kluba, kažu da će me oni školovati, da mogu biti pomoćni trener za početak, a ja im kažem: ‘Zašto ne jednoga dana’. Zasad sam tu, u Gorici, jako mi je lijepo, ali tko zna što budućnost nosi – svjestan je Silvio.
Puno je toga iza njega, trauma i lijepih trenutaka, a sve one ružne pokušava pobijediti osmijehom. I zato se nemojte čuditi što će uvijek doći do vas u takvom izdanju, odlično raspoložen. Jedna priča je završila, druga je tek na početku. Valjda uz malo više sreće, zaslužio je…
– Fali mi nogomet i dan danas, jako mi fali. Kad vidim seniore Udarnika, pa kad mi dođe lopta na volej… Uh! Ali dobro, idemo dalje, ja sam čovjek koji uvijek grabi naprijed – optimističan je Cavra.
Mamić i dalje ima pravo na 20 posto moje plaće
Zdravko Mamić bio je Silviju menadžer otkad ga je “snimio” u Puli, a to mu je, formalno gledajući, i danas.
– Potpisao sam građanski ugovor s njim, u kojem piše da mu ide 20 posto ako se negdje prodam. Od svake moje plaće njemu ide petina. Taj ugovor je potpisan doživotno, nikad nije prekinut i još postoji. Trebao bi ga nazvati da ga pitam što je s plaćom u Dobrom danu, uputit ću ga na Žaca da se dogovore – smije se Silvio, koji po mnogima zloglasnog lika hrvatskog nogometa pamti isključivo u pozitivnom smislu.
– Nisam nikad imao loših iskustava, a znam još puno igrača s kojima je bilo isto, iako su neki imali i negativne priče. Ali puno je on držao igrača, na tu količinu ljudi uvijek će se pojaviti netko tko je nezadovoljan. Evo, Eduardo je od njega dobio stan kao svadbeni poklon i došao mu drugi dan s pitanjem: ‘A tko će platiti porez na taj stan?’ Pazi, dobiješ stan od 90 kvadrata i još tražiš da ti plati porez. Zamisli kakav je to čovjek – kaže Cavra, impresioniran Mamićevom poslovnom sposobnošću.
– Možemo mi pričati o njemu ovo ili ono, impulzivan je tip i to ne može promijeniti, ali on je i čovjek koji je od Dinama napravio čudesan klub, iz kojeg se igrači prodaju za 10, 15 ili 20 milijuna eura. I to je činjenica. Dinamo je danas poznat svugdje u svijetu, čak i u Albaniji znaju za Mamića, svima je njima cilj jednog dana doći do kluba kao što je Dinamo.
Iniesta, Torres, Robihno i godišnji iz snova zbog “twinsa”
Sa svojom generacijom sam 2001. bio na europskom i svjetskom prvenstvu. U proljeće smo bili treći u Europi, u toj momčadi sa mnom je igrao i Niko Kranjčar. Prvaci Europe tad su bili Španjolci, za koje su igrali Torres i Iniesta. Izgubili smo u polufinalu od njih 3-0, iako smo na poluvremenu mi trebali voditi 3-0. I dobili Englesku u utakmici za treće mjesto 4-1. Od Engleza nitko nije napravio neku karijeru osim Glena Johnsona, koji je igrao u Chelseaju i Liverpoolu, sjeća se Cavra sudara s kasnijim svjetskim zvijezdama.
U jesen iste godine igralo se Svjetsko prvenstvo na Trinidadu i Tobagu.
– U skupini smo bili s Brazilom, za koji su igrali Robihno i Diego, u napadu je bio Anderson Costa, onaj iz Dinama. On i Robinho su bili u špici, a Diego je protiv nas bio na klupi. Ali zato, kad je ušao, čovjek nas je izvozao k’o mlade majmune. Nismo znali što nas je snašlo. Izgubili smo 3-1 – pamti detalje Silvio, koji ne zaboravlja dane u egzotičnom Trinidadu i Tobagu.
– Čudesna zemlja. SP se igrao se u jesen, a po našem poimanju to je i gore od ljeta. Svaki dan 35 stupnjeva, monsuni luduju, vrijeme se mijenja svakih deset minuta. Malo sunce, malo najgori pljusak koji možeš zamisliti, pa opet suluda vrućina. Jako puno je bilo plaža, koje smo spletom okolnosti uspjeli jako dobro upoznati. Baš su tad srušeni ‘twinsi’, ukinuli su sve letove za Europu i mi smo, nakon što smo već ispali, još šest dana morali ostati tamo na odmoru. Nije loše, ako već moraš tako negdje zapeti, ovo je dobar izbor, ha, ha.
Hrvoje Jančetić? Kapetan Gorice mi je poput brata…
Prva veza Silvija Cavrića i Velike Gorice bio je Hrvoje Jančetić.
– Upoznali smo se kad smo zajedno igrali u Međimurju i odmah postali jako dobri prijatelji. Dolazili smo i tu, u Goricu, visili smo po Scotchu, Music Hallu, Srcu, izlazili, već sam znao i puno ljudi. Zato sam se i jako brzo prilagodio i uklopio kad sam se doselio ovdje. Već su ljudi znali tko sam, gdje sam igrao, odakle dolazim, a Žac je već imao kafić… – kaže Silvio.
Jana mu je pomogao i u najtežim trenucima, kad je prekidao karijeru, a bio je uz njega i poslije, na sve moguće načine.
– Pomagao mi je savjetima, razgovorima, time što je bio pravi prijatelj, ali i materijalno. Čak i sa stanom kad sam došao ovdje, i tu je uskočio, pomogao mi je s poslom u Udarniku… Nakon svega što je napravio za mene doslovno ga smatram bratom – rekao je Cavra.
Razlika između Ćorluke i Modrića je u izlascima
Čarli je godinu mlađi od mene, ali igrali smo zajedno i u Dinamu i u reprezentaciji. Već kao klinac bio je strašan, tehnički odličan, a istovremeno i smiren i agresivan, priča Silvio, uvjeren da je Vedran Ćorluka mogao napraviti i puno veću, bolju karijeru.
– Zašto nije? Zato što je Čarli malo previše društven, previše voli zabavu, a to ga je unazadilo u nekim trenucima. Tako je to, pogotovo kad dođeš do nekih novaca, lijepo je izaći van, podružiti se, nije on jedini. Ali nekome to smeta više, nekome manje. Njemu je očito manje smetalo, jer napravio je jako dobru karijeru, koliko god stoji da je danas vjerojatno trebao igrati u Barceloni ili Realu. Ali, eto, on često nije imao onu granicu u sebi koju Modrić je. I to je ta razlika između dobre i vrhunske karijere.
Možda vam se sviđa
HOTNEWS
Otvorene prijave za radionice tradicijskog nakita u Bistri
Prva u nizu radionica zakazana je za 12. svibnja u 17 sati, a organizatori pozivaju zainteresirane da se prijave zbog ograničenog broja mjesta.
Objavljeno
prije 15 satina
1. svibnja 2026.Objavio/la
Morena Martinović
U Kulturno-turističkom centru Bistra u utorak 5. svibnja, u 18 sati počinje javni program projekta „Bogatstvo baštine“, koji se fokusira na očuvanje i popularizaciju bistranske tradicijske kulture s naglaskom na umijeće izrade nakita.
Projekt se provodi kroz niz predavanja i radionica, a cilj mu je jačanje svijesti o lokalnoj baštini te uključivanje zajednice u njezino očuvanje i interpretaciju. Poseban naglasak stavljen je na tradicijsko umijeće izrade nakita, koje se u projektu istražuje, dokumentira i prezentira javnosti.
Uvodni dio programa otvara dr. sc. Klementina Batina, predsjednica Udruge Ekomuzej Bistra, koja će održati predavanje i predstaviti dosadašnji rad udruge na području istraživanja nematerijalne kulturne baštine u lokalnoj zajednici. U izlaganju će biti obuhvaćen i širi kontekst sličnih tradicijskih vještina u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, uz vizualnu digitalnu prezentaciju.
Tijekom događanja planirano je i predstavljanje knjige „Umijeće izrade bistranskoga tradicijskog nakita“ autorice dr. sc. Klementine Batine, koja tematizira istoimenu vještinu i njezinu kulturnu vrijednost.
Program u Bistri ne završava predavanjem. Nakon uvodnog dijela, sudionicima će biti omogućen besplatan obilazak stalnog postava KTC-a Bistra, gdje će moći razgledati predmete vezane uz temu nakita, uključujući originalne primjerke i replike.
Prva u nizu radionica zakazana je za 12. svibnja u 17 sati. Organizatori pozivaju zainteresirane da se prijave zbog ograničenog broja mjesta i to telefonski na 01/2316-248 ili e-poštom na [email protected]. Sudjelovanje je besplatno, a sav potreban materijal osigurava se na licu mjesta.
Projekt „Bogatstvo baštine – radionice umijeća izrade bistranskoga tradicijskog nakita“ financijski su podržali Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske te Zagrebačka županija.
Sve dodatne informacije dostupne su ovdje.
CityLIGHTS
FOTO Besplatni pregledi i poruke podrške: Velika Gorica obilježila Dan hitne medicine
Nacionalni dan hitne medicinske službe obilježava se svake godine 30. travnja
Objavljeno
prije 1 danna
30. travnja 2026.Objavio/la
Morena Martinović
U Velikoj Gorici danas je obilježen Nacionalni dan hitne medicinske službe, uz preventivnu akciju tijekom koje su građani mogli besplatno provjeriti osnovne zdravstvene pokazatelje i dobiti savjete liječnika.
Program se održavao od 9 do 13 sati ispred ispostave Zavoda za hitnu medicinu Zagrebačke županije u Ulici Matice hrvatske 5, gdje su zainteresirani imali priliku izmjeriti indeks tjelesne mase, krvni tlak, razinu šećera i lipida u krvi te zasićenost kisikom. Na temelju dobivenih rezultata, građanima su bili dostupni i individualni liječnički savjeti.
Velik odaziv građana na preventivnu akciju
Među onima koji su iskoristili priliku za pregled bila je i Mara koja kaže: „Došla sam, pročitala sam na portalu, da se danas može provjeriti tlak i šećer. Odlučila sam provjeriti svoje stanje. Podržavam djelatnike i sretan im njihov dan!“ Sličan razlog dolaska imala je i Marica: „Tu sam zato jer imam povišenu masnoću pa da si izmjerim. Djelatnicima sve najbolje i svaka im čast na njihovom radu.“

Iz Zavoda za hitnu medicinu Zagrebačke županije ističu kako je riječ o dijelu šireg ciklusa proljetnih preventivnih aktivnosti koje se provode u devet gradova s naglaskom na rano otkrivanje i prevenciju kardiovaskularnih bolesti, koje su i dalje vodeći uzrok smrtnosti u Hrvatskoj. Gradonačelnik Velike Gorice Krešimir Ačkar zahvalio je djelatnicima hitne službe na njihovom radu: „Jedno veliko hvala svim djelatnicima Hitne medicinske službe i u ime cijele zajednice naših sugrađanki i sugrađana, čestitamo im njihov dan! Želio bih istaknuti važnost i bitnost njihovog djelovanja, njihovih postupaka koji su onda kada nam je najpotrebnije, najbitniji. Njihova stručnost, njihov entuzijazam i njihovo djelovanje je spasilo toliko života na području našeg grada.“

Kontinuirana ulaganja i razvoj sustava
Zamjenik župana Zagrebačke županije Ervin Kolarec također je čestitao djelatnicima njihov dan, istaknuvši njihovu ulogu u sustavu: „Danas imamo Nacionalni dan Hitne medicinske službe na razini Republike Hrvatske. Svim našim vrijednim djelatnicima Zavoda za hitnu medicinu Zagrebačke županije, čestitam njihov dan. Zahvaljujem im se na doprinosu koji daju, na tome što su profesionalni, što su požrtvovani i što su uvijek tu kada naši žitelji i naši građani trebaju njihovu pomoć“

Govoreći o ulaganjima u sustav, Kolarec je naglasio: „Zagrebačka županija zna da je prijeko potrebno svake godine obnavljati vozni park. Prije svega, da imaju kvalitetna vozila, da imaju sigurna vozila, da imaju opremljena vozila. U tu svrhu smo ove godine osigurali 900 tisuća eura kako bi mogli kupiti jedanaest vozila.“
Pročelnica za zdravstvo, socijalnu skrb i hrvatske branitelje Ksenija Čuljak pridružila se čestitkama: „Pridružujem se čestitkama svim hitnjacima koji 365 dana u godini 24 sata brinu o našim hitnim stanjima i spašavaju mnoge živote. Zahvaljujem se na njihovom radu i požrtvovnosti.“ Dodatno je istaknula i proračunska izdvajanja za zdravstveni sustav: „Kako je već i prije rekao zamjenik, gotovo 1,9 milijuna eura osigurano je u proračunu Zagrebačke županije. Prije svega vodimo jako računa o nabavi automobila za hitnu medicinu, ali i za dijalizu, za sanitet. I što reći, evo, puno hrabrosti i sreće, mi smo tu da osiguramo novce, mislim da Zavod radi stabilno. Možemo jedino pozvati na razumijevanje i jednu komunikaciju koju moramo ipak u današnje vrijeme malo na višu razinu dignuti. Rade vrlo stresan i odgovoran posao i moramo im biti podrška u tome.“

Osim preventivnih pregleda, događanje je imalo i edukativnu komponentu, s ciljem približavanja rada hitne medicinske službe građanima te jačanja suradnje s lokalnom zajednicom. Djelatnici su pritom predstavljeni kao ključna karika u sustavu zbrinjavanja hitnih pacijenata.
Nacionalni dan hitne medicinske službe obilježava se svake godine 30. travnja, a proglasio ga je Hrvatski sabor 2013. godine, čime se Hrvatska pridružila državama koje nastoje dodatno istaknuti važnost i ulogu hitne medicine u zdravstvenom sustavu.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.
Fotogalerija: Morena Martinović/Cityportal.hr
HOTNEWS
Svjetski dan upalnih bolesti crijeva
Svjetski dan upalnih bolesti crijeva za cilj ima istaknuti teškoće s kojima se oboljeli od ove bolesti svakodnevno suočavaju, a to su prije svega smanjenje kvalitete života, radne sposobnosti i nerijetko invaliditet kao posljedica bolesti.
Objavljeno
prije 2 danana
30. travnja 2026.Objavio/la
Redakcija Cityportala
Svjetski dan upalnih bolesti crijeva obilježava se 19.5., World IBD Day čiji cilj je podizanje svijesti o tim bolestima. Govoreći o upalnim bolestima crijeva (IBD – Inflammatory Bowel Disease) uglavnom razlikujemo tri bolest: Crohnovu bolest, ulcerozni kolitis te intermedijarni kolitis.
Radi se o kroničnim, upalnim bolestima koje se mogu pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi, a najmanje 20% oboljelih razboli se prije 20-te godine života, obično u dobi od 10 do 20 godina, a bolest jednako pogađa i dječake i djevojčice.
Tijek bolesti i uzroci
Većina oboljelih simptome razvije do 30-te godine života. Tijek bolesti je takav da se u nepravilnim vremenskim intervalima izmjenjuju faze aktivne upale (faza relapsa) sa fazama remisije bolesti prilikom koje pacijenti ne osjećaju simptome, ali za sada to je još uvijek neizlječiva bolest. Uzrok je nepoznat, nedovoljno jasan, povezuje se sa poremećenim funkcioniranjem imunološkog sustava, crijevne barijere, neravnotežom mikroorganizama u crijevima, a nezanemarivi su i okolišni čimbenici u osoba koje imaju genetsku predispoziciju za razviti jedan od oblika upalne bolesti crijeva. Čak do 25% osoba sa upalnim bolestima crijeva, imaju članove obitelji sa tom bolešću.
Oblici upalnih bolesti crijeva
Crohnova bolest može zahvatiti bio koji dio probavnog trakta, od usne šupljine do anusa. Ulcerozni kolitis zahvaća rektum i kolon, dok se intermedijarni kolitis na temelju kliničkih i dijagnostičkih kriterija, ne može sa sigurnošću svrstati ni u ulcerozni kolitis ni u Crohnovu bolest.

Crohnova bolest
Američki liječnik Burill Crohn tridesetih godina 20. stoljeća opisao je bolest koja je po njemu dobila naziv Chronova bolest za koju je karakteristično da upalne promjene zahvaćaju sve slojeve stijenke crijeva i može se javiti u bilo kojem dijelu probavne cijevi od usne šupljine, preko jednjaka, želudca, duž tankog i debelog crijeva uključujući i analni kanal te se izmjenjuju područja upale i normalne sluznice crijeva.
Najčešći simptomi su bolovi i grčevi u trbuhu, kronični proljev u razdoblju dužem od četiri tjedna (ako je upalom zahvaćeno debelo crijevo tada stolica može biti i sa tragovima krvi ; krv i sluz u stolici rjeđi su nego kod oboljelih od ulceroznog kolitisa), vrućica, gubitak apetita i smanjenje tjelesne težine, nelagoda, umor. Simptomi mogu trajati danima, tjednima pa čak i mjesecima. Jedinstvenog testa za Chronovu bolest nema već se dijagnoza temelji na procjeni kliničkih simptoma, krvnih pretraga, nalaza slikovne dijagnostike, endoskopije i histološke procjene biopsija crijeva.
Ulcerozni kolitis
Ulcerozni kolitis za razliku od Chronove bolesti zahvaća isključivo debelo crijevo (kolon – latinska riječ za debelo crijevo; kolitis latinski izraz za upalu debelog crijeva). Upala se širi uvijek u kontinuitetu prilikom čega zahvaća samo sluznicu u obliku čireva ( ulcus je latinski izraz za čir). Upala uvijek zahvaća rektum te se može širiti prema gornjim dijelovima debelog crijeva. Simptomi uglavnom ne nastupaju naglo već se razvijaju postepeno, a obično se radi o pojavi krvi i sluzi u stolici kašaste konzistencije, bolovima i grčevima u trbuhu, velikom broju stolica koje čak mogu pacijenta buditi i noću, a nerijetko su neke od njih eksplozivne sa hitnom potrebom za pražnjenjem crijeva.
Razlikujemo četiri osnovna oblika bolesti: proktitis (upalom je zahvaćen samo rektum), lijevostrani kolitis (upalom je zahvaćen rektum, sigmoidni dio, silazni kolon), ekstenzivni kolitis (upalom je zahvaćeno debelo crijevo iznad zavoja debelog crijeva smještenog ispod slezene) i pankolitis kod kojeg je cijelo debelo crijevo zahvaćeno upalom. Kod blagog ulceroznog kolitisa, gdje je upalom zahvaćen rektum ili rektosigmoidni dio, javljaju se blaži proljevi, do četiri rijeđe, sluzave stolice dnevno uz blažu grčevitu bol i povremeno lažni nagon na stolicu. Srednje teška bolest obično zahvaća veći dio debelog crijeva. Proljevaste, krvave stolice se javljaju i do deset puta dnevno, a prisutni su i blagi trbušni bolovi, vrućica te anemija. Više od deset proljevastih stolica dnevno praćenih sa jakim grčevima, nerijetko i visokom temperaturom i obilnijim krvarenjima te gubitkom tjelesne mase uz neuhranjenost, znakovi su teškog oblika bolesti gdje je upalom zahvaćen opsežan dio debelog crijeva. Kod intenzivne i teške upale liječenje ponekada zahtjeva odstranjivanje čitavog debelog crijeva (proktokolektomiju).
Povremene ili trajne upalne promjene mogu se javiti i na organima van probavne cijevi kao što su zglobovi, koža, oči, žučni vodovi, jetra.
Liječenje i individualni pristup
Pri odabiru liječenja upalnih bolesti crijeva, liječnici uz smjernice Europskog udruženja za Crohnovu bolest i ulcerozni kolitis uzimaju u obzir i karakteristike bolesti samog konkretnog pacijenta. Taj individualni pristup liječenju koji uzima u obzir i dob bolesnika, druge pridružene kronične bolesti, psihički profil bolesnika i obiteljsku anamneza (podaci o bolestima u obitelji) svakako omogućava i aktivno sudjelovanje pacijenta u donošenju odluka o načinu liječenja. Lijekovi raspoloživi za liječenje upalnih bolesti crijeva danas su aminosalicilati, glukokortikoidi, imunosupresivi, antibiotici, biološki lijekovi.

Prehrana i čimbenici rizika
Uloga prehrane kao čimbenika rizika za pojavu upalne bolesti crijeva, te kao potporne, ali i moguće primarne terapije današnji je izazov za sve grupe stručnjaka kojima je IBD u fokusu. Budući da svi oboljeli ne reagiraju jednako te se prehrambene preporuke razlikuju se kod različitih oblika i faza bolesti, nužan je individualni pristup prilikom kreiranja dijete za pacijenta sa upalnom bolesti crijeva. Nekakav univerzalni savjet nutricionista oboljilma od IBD-a odnosio bi se na adekvatan energetski unos od 35 – 40 kcal/kg dnevno te konzumiranje dovoljne količine proteina (1 – 1,5 g/kg tjelesne mase proteina dnevno) kako bi se održala željena tjelesna težina i osigurao adekvatan energetski unos potreban za rast i razvoj djece i adolescenata oboljelih od IBD-a. Tjelesna neaktivnost, nedostatak sna, kronični stres, industrijski prerađena hrana bogata šećerom, siromašna vlaknima dokazani su čimbenici rizika za pojavu upalnih bolesti crijeva.
Svjetski dan upalnih bolesti crijeva za cilj ima istaknuti teškoće s kojima se oboljeli od ove bolesti svakodnevno suočavaju, a to su prije svega smanjenje kvalitete života, radne sposobnosti i nerijetko invaliditet kao posljedica bolesti.
CityLIGHTS
Mladi kuhari u Velikoj Gorici pripremili jela s autohtonim sastojcima Zagrebačke županije
Natjecanje u sklopu Hrvatskog kuharskog kupa okupilo je kuhare do 35 godina, a pripremljeno je i 100 obroka.
Objavljeno
prije 2 danana
30. travnja 2026.Objavio/la
Morena Martinović
U Velikoj Gorici je danas održano treće kolo Hrvatskog kuharskog kupa, koje je organizirano u suradnji s Hrvatskim kuharskim savezom, Gradom Velika Gorica i Srednjom strukovnom školom Velika Gorica.
Natjecanje je okupilo mlade kuhare do 35 godina, a naglasak je bio na korištenju autohtonih namirnica, očuvanju kulinarske baštine te održivim praksama u gastronomiji. Sudionici su pripremali jela koristeći proizvode karakteristične za Zagrebačku županiju, među kojima su bili i turopoljski tartufi s ciljem promocije lokalnih resursa i tradicije.

30. 4. 2026. Treće kolo Hrvatskog kuharskog kupa. Foto: Morena Martinović/Cityportal
Predsjednik Hrvatskog kuharskog saveza Erich Glavica istaknuo je kako je Hrvatski kuharski kup projekt koji se provodi diljem zemlje s jednim jasnim ciljem.
“Ovo je aktivnost koju provodimo po cijeloj Hrvatskoj i jako smo sretni da su nas ugostili u Velikoj Gorici. Upravo naš cilj je naći mlade talente. Imamo profesionalne kuhare koji se već natječu, ali volimo uključiti mlade, dati im zadane teme i raditi s njima da vidimo tko od njih ima potencijala te ih uvježbamo kako bismo ih vodili na olimpijade i svjetska prvenstva”, rekao je Glavica

30. 4. 2026. Treće kolo Hrvatskog kuharskog kupa. Foto: Morena Martinović/Cityportal
Tijekom natjecanja pripremljeno je 100 obroka namijenjenih učenicima Srednje strukovne škole Velika Gorica. Time je mladim kuharima omogućeno da predstave svoju kreativnost, ali i približe lokalnu gastronomiju mlađoj populaciji.
Program je započeo u 9 sati svečanim otvorenjem Kupa uz gradonačelnika Velike Gorice Krešimira Ačkara.
“Iznimno mi je drago da se 10 mladih kuhara našlo na ovom 3. kolu natjecanja kuhara na nacionalnom nivou. Ono što me posebno veseli je da ih čak osam dolazi iz Velike Gorice, što nam garantira gastronomsku budućnost na zadovoljstvo svih nas krajnjih korisnika”, rekao je Ačkar.

30. 4. 2026. Treće kolo Hrvatskog kuharskog kupa. Foto: Morena Martinović/Cityportal
Dodao je kako je posebno važno da mladi kuhari kroz ovakva natjecanja stječu nova znanja i vještine, te se upoznaju s lokalnim autohtonim proizvodima.
“Sretni smo što će implementirati neke naše gastronomske autohtone oblike kao što su turopoljski tartufi i samim time gastronomija će u budućnosti biti, u našem gradu, na jednoj zavidnoj razini kakva do sada i nije bila”.

30. 4. 2026. Treće kolo Hrvatskog kuharskog kupa. Foto: Morena Martinović/Cityportal
Nakon toga, krenula je priprema jela koju su izvodili mladi kuhari, a posjetitelji su imali mogućnost pratiti cijeli proces.
“Bio sam u kuhinji i tamo je jedna vrlo profesionalna atmosfera i jako je zanimljivo za mlade ljude koliko su predani tome, koliko su se posvetili svakom detalju koji čini razliku. Zanima me gdje će ti mladi biti za četiri godine i kakvi će to stručnjaci biti”, naglasio je gradonačelnik.

30. 4. 2026. Treće kolo Hrvatskog kuharskog kupa. Foto: Morena Martinović/Cityportal
U poslijepodnevnom dijelu programa održan je edukativni segment posvećen turopoljskom škrletu. U sklopu njega održano je predavanje o sljubljivanju pjenušaca Zagrebačke županije s jelima, kao i predstavljanje povijesti i značaja turopoljskog škrleta.
Predsjednik Hrvatskog Sommelier kluba Darko Lugarić naglasio je kako je cilj edukacije podizanje razine gastronomije kroz povezivanje hrane i vina, osobito kod mladih
“Hrvatski Sommelier Klub i Hrvatsko-bugarski savez djeluju u jednom zajedničkom cilju, a to je podignuti gastronomiju na jedan viši nivo. Hranu uvijek prati dobro vino. Misija je danas upoznati mlade učenike koliko su hrana i vino partnerski povezani”, rekao je Lugarić.

30. 4. 2026. Treće kolo Hrvatskog kuharskog kupa. Foto: Morena Martinović/Cityportal
Dodao je kako gastronomija ne završava samo na tanjuru.
“Nije uvijek najvažnije napraviti samo jedan tanjur i tu priča staje, već je otvorena za jedan drugi segment, a to je nadopuna pićem, to jest vinom. Mi smo na kraju vinska zemlja, turistička zemlja koja jednom tako cjelovitom proizvodu daje odgovarajuću težinu”, zaključio je.
HOTNEWS
Milijunska investicija Zagrebačke županije: nova faza razvoja PŠ Strmec
Projekt u Strmcu dio je šireg investicijskog ciklusa Zagrebačke županije, u okviru kojeg je planirana realizacija 27 školskih objekata ukupne vrijednosti oko 150 milijuna eura, s ciljem uvođenja jednosmjenske nastave.
Objavljeno
prije 2 danana
29. travnja 2026.Objavio/la
Morena Martinović
U Strmcu su započeli radovi na projektu koji bi trebao značajno unaprijediti uvjete školovanja za 480 učenika Područne škole i omogućiti prelazak na jednosmjensku nastavu.
Investicija Zagrebačke županije vrijedna 8,76 milijuna eura obuhvaća proširenje postojećeg školskog prostora te izgradnju nove sportske infrastrukture, a početak radova obilježen je polaganjem kamena temeljca. Završetak projekta predviđen je u roku od 20 mjeseci.
Projekt koji mijenja uvjete nastave u Strmcu
„Ovdje će se graditi pet učionica sa popratnim sadržajima, gradit će se velika dvodijelna dvorana i gradit će se jedna manja dvorana“, rekao je zamjenik župana Zagrebačke županije Ervin Kolarec, opisujući ključne zahvate koji će se realizirati ovim projektom. Time će se, kako je istaknuo, značajno podići standard nastave i boravka učenika, a ulaganje ima i širi strateški cilj: „Ovo je povijesno ulaganje u školstvo, ovo je povijesno ulaganje u Zagrebačkoj županiji u naše najmlađe i ja vjerujem da ćemo onaj zajednički cilj svi skupa ostvariti, a to je da će naša Zagrebačka županija prijeći na jednosmjensku nastavu.“

Područna škola Strmec, koja djeluje u sastavu Osnovne škole Sveta Nedjelja, najveća je takva škola u Hrvatskoj s ukupno 480 učenika u 22 razredna odjela: „Ovo je naša najveća područna škola, ali najveća je i u cijeloj Republici Hrvatskoj. Broji 480 učenika, to je dakle polovina svih naših učenika i ovdje nastavu slušaju 22 razredna odjela“, istaknuo je ravnatelj Zvonimir Markić, naglasivši razmjere ustanove o kojoj je riječ. Govoreći o tradiciji škole i značaju ulaganja u obrazovanje, dodao je: „Sutra je naš 175. rođendan. Škola se prvi put spominje 1851. godine u Svetoj Nedelji u vrijeme možda i najvećih reformi u hrvatskom školstvu, u vrijeme bana Ivana Mažuranića, koji je s promjenama u školstvu, Hrvatsku poveo iz srednjega vijeka u moderno doba.“ Takav povijesni kontinuitet, kako proizlazi iz njegovih riječi, dodatno naglašava važnost današnjih ulaganja: „Ovo su svojevrsne reforme koje se danas događaju u školstvu pa vjerujem da će biti na korist i dobro svim našim učenicima jer ulaganje u našu djecu je jedina isplativa investicija i tu će kamata uvijek biti obilna.“

Povijesno ulaganje Zagrebačke županije u obrazovanje
Financiranje projekta osigurano je kombinacijom europskih i županijskih sredstava. Iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti dolazi 5,16 milijuna eura bespovratnih sredstava, dok Zagrebačka županija iz vlastitog proračuna osigurava preostalih 3,59 milijuna eura. „Želio bih u prvom redu čestitati na ovom projektu, na izvrsno priređenoj projektnoj dokumentaciji i vođenju odabira izvođača i nadam se da će izvođač biti na razini onoga što su u stvari garantirali“, rekao je ministar znanosti, obrazovanja i mladih Radovan Fuchs. Prema njegovim riječima, ovakvi projekti ključni su za postizanje jednakih uvjeta obrazovanja u cijeloj zemlji: „To će zaista biti jedan vrlo dobar, kvalitetan vrhunski objekt koji će djeci pružati upravo ono što želimo postići sa svim ovim reformama u obrazovanju na razini Republike Hrvatske. To je da svako dijete ima jednake mogućnosti i uvjete za obrazovanje, a s druge strane da sve škole u Republici Hrvatskoj pređu u rad u jednoj smjeni.“

Grad Sveta Nedelja već je sudjelovao u razvoju škole, koja je otvorena u rujnu 2024. godine, pri čemu je Grad financirao veći dio izgradnje, dok je ostatak osigurala Zagrebačka županija.
„Kada sam krenuo u svoj prvi gradonačelnički mandat, garantirao sam da će se nova škola napraviti i ta škola se na kraju u jednom ugodnom i dobrom sporazumom sa Zagrebačkom županijom i sagradila i napravila“, podsjetio je gradonačelnik Dario Zurovec. Takav razvoj, kako je dodao, prati i pozitivne demografske trendove: „Sveta Nedelja raste u svakom pogledu, cijelo vrijeme gledamo prema naprijed, dobra nam je demografska slika, tako da vjerujem da će puno učenika i puno uspješnih sportaša, ali naravno i drugih rekreativaca proći kroz te sportske dvorane.“

Širi investicijski ciklus: cilj jednosmjenska nastava
Projekt u Strmcu dio je šireg investicijskog ciklusa Zagrebačke županije, u okviru kojeg je planirana realizacija 27 školskih objekata ukupne vrijednosti oko 150 milijuna eura, s ciljem uvođenja jednosmjenske nastave.
Za 22 projekta već su odobrena bespovratna sredstva iz NPOO-a u iznosu od 98 milijuna eura, za ukupne investicije vrijedne 121 milijun eura, dok je dodatnih pet projekata trenutačno u fazi evaluacije.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.
Reporter 458 - 31.03.2026.

Izdvojeno
-
Kulturaprije 4 danaFOTO Sjajne predstave mažoretkinja na turniru u Gradu Dresdenu u Njemačkoj
-
Sportprije 3 danaFOTO Pobjede Klasa i Kurilovca, VG Boys i Vatrogasac neodlučeno
-
CityLIGHTSprije 4 danaMrkonjić poručuje: ‘Dosadašnja stabla su bila lošeg habitusa i sušila se’
-
CityLIGHTSprije 4 danaNaš Lovro i ekipa razvalili u SAD-u: pokorili najveći hackathon i “usput” srušili Guinnessa



































