Sport

Slaven i Lukavec – ljubav koja ne može proć’

Slaven Batovanja, Zagrepčanin s Jaruna, u godinu dana trenerskog mandata u Lukavcu zaljubio se u mjesto, klub, ljude. Otišao je s klupe našeg četvrtoligaša, postao sportski direktor drugoligaša Kustošije, ali u pričama o Lukavcu i dalje koristi zamjenicu “mi”…

Objavljeno

prije 7 godina

9. srpnja 2019.

Objavio/la

Marko Vidalina

Treneri dolaze i odlaze, normalna je to stvar u svijetu sporta, pa tako i u nogometnoj svakodnevici, ali to ne znači da je svaka priča ista. Da sa sobom nosi jednake emocije, poruke, uspomene i vrijednosti. U okruženju u kojem se puno toga često svodi na onu “sve je to ipak na kraju samo posao”, kao romantični svjetionici izdvajaju se ljudi koji ovu sintagmu, zaokruženu navodnicima, odbacuju već u startu. Sa Slavenom Batovanjom i ljudima iz NK Lukavca priča je upravo takva. Emotivna, vrijedna, za dugo pamćenje i lijepe, najljepše uspomene. Da, i to je bio posao, ali ne samo posao… O ne, ni slučajno.

Rečenice koje su objavljene na klupskim Facebook stranicama dovoljna su potvrda tome, najbolji opis onoga što se događalo u Lukavcu u sezoni koji su mnogi spremni označiti najuspješnijom u povijesti ovoga kluba.

“Do skorog viđenja Slavene!!! I hvala!!!
Slaven Batovanja nije više trener NK Lukavca. S jedne strane nam je naravno žao, dok nam je s druge strane iznimna čast i zadovoljstvo da jedan trener iz našeg Kluba odlazi na mjesto sportskog direktora u NK Kustošiju, respektabilni klub iz Druge HNL!!!
Stoga nam preostaje samo stisnuti mu ruku, čestitati i reći jedno veliko HVALA za sve što je u ovih godinu dana napravio u Lukavcu!!
I zaželjeti da se jednom opet sretnemo sa njim, kao trenerom NK Lukavca!!! U što ne sumnjamo, jer koliko je on dao Lukavcu, toliko je i Lukavec njemu. Vjerujte, znamo, ljubav je obostrana. I velika.
Beskrajni svakodnevni telefonski razgovori, poruke i mailovi, tablice i analize. Suradnja nemoguće dobra, odnos pun korektnosti i međusobnog uvažavanja i poštivanja. Bez povišenih tonova i svađa, samo argumenti, mišljenja i razgovori.
Nekad nam je teško i pomisliti da neki prvoligaški klub ima ljude koji su “više unutra”. To je gotovo nemoguće. Vjerujte, odgovorno tvrdimo..
Zato, sretno Slavene!!! Kustošija je s tobom jako puno dobila, ali nikad neće i ne može dobiti onoliko koliko je s tobom dobio Lukavec!”

Tako se, eto, Lukavec oprostio od Slavena Batovanje. Od čovjeka iz Zagreba, s iskustvom rada u nekoliko zagrebačkih klubova, od trenera koji je dolaskom u Turopolje učio živjeti s ovim našim mentalitetom, sa svim njegovim specifičnostima, lijepim i onim manje lijepim stvarima. I na kraju ih je sve, i jedne i druge, zavolio. Punim srcem, kao što su Lukavčani zavoljeli i njega. Što, realno, i nije toliko neobično kad upoznaš Slavena. Kad popiješ kavu s njim, kad kreneš u priču o nogometu, o životu, o nogometnom životu…

– Ja se ne bih usudio ulaziti u takve procjene, ali doista me ispunjava srećom i ponosom kad čujem da ljudi govore kako je ovo bila najbolja sezona u povijesti kluba – rekao nam je Batovanja nakon što je s Lukavcem upotpunio priču, pa nakon titule u 1. ŽNL još uzeo i gorički kup.

Lukavec je prošle sezone uzeo dva trofeja, prvenstvo i Kup NS Velika Gorica… Foto: David Jolić/cityportal.hr

I osjetila se već tad sjeta u glasu, lako je bilo prepoznati da se nešto događa, da se rastanak bliži. Nekoliko tjedana poslije stigla je i ova emotivna Facebook objava, stvar je postala službena, Slaven Batovanja napustio je klupu Lukavca. I otišao u Kustošiju, u kojoj je svojevremeno bio trener, a sad će biti sportski direktor.

– Iznenađujuće za mene, bilo je stvarno dosta ponuda sa svih strana. Dobra sezona s Lukavcem ostavila je traga i mnogi su me zvali, no sve sam odbio i odlučio ostati u Lukavcu. Međutim, predsjednik Kustošije, gospodin Babić, bio je baš jako uporan, na kraju ga nisam mogao odbiti. Imao sam praktički dva sata da definitivno prelomim… I odlučio sam prihvatiti ponudu, supruga i ja smo skratili odmor za sedam dana, vratio sam se s mora i odmah se bacio na posao – priča nam Batovanja na kraju još jednog napornog “sportskodirektorskog” dana.

Telefon mu, kaže, zazvoni valjda stotinu puta na dan, a među tim pozivima su i oni iz Lukavca. Slaven više nije trener, ali nije se previše promijenilo u odnosima koji su izgrađeni tijekom sezone za pamćenje.

– Jako mi je žao što sam otišao, naravno da je, pogotovo zato što se sve dogodilo ovako iznenada… Sudjelovao sam i u slaganju momčadi za sljedeću sezonu, dogovarao pojačanja, mora čovjeku biti žao, no bila je ovo stvarno prilika koja se ne propušta, puno viša razina, i želio sam pokušati – kaže Batovanja i dodaje:

– Evo, prošlo je prvih četiri, pet dana otkad nisam trener, ali i dalje se svakodnevno čujem s ljudima iz kluba, s predsjednikom Goranom Gutešom i sportskim direktorom Sašom Markulinom. Ostala je iza nas jedna uspješna sezona, ali i prijateljstva za cijeli život, pogotovo kad je riječ o njima dvojici. Bilo mi je prekrasno surađivati s njima, raditi u Lukavcu. Cijelo vrijeme osjećao sam podršku i zato hvala svima u klubu. Znam da nije ni njima uvijek bilo lako sa mnom, ali surađivali smo zaista besprijekorno.

Kad priča o Lukavcu, Slaven Batovanja i dalje govori “mi”, teško se nakon svega tek tako otkačiti od priče u kojoj je toliko uživao.

– Ma naravno, tako i dalje gledam na Lukavec. Kažem, to su sve moji prijatelji, ljudi kojima želim puno sreće i uspjeha u daljnjem radu. Kadar momčadi je odličan, dolaze i pojačanja, a sad treba izabrati i trenera… Pitali su me i za savjet, ali mislim da tu odluku u klubu ipak moraju donijeti sami. Moja poruka je samo da, koga god izaberu, moraju stati iza njega. Sad su se već svi u klubu naviknuli na malo ozbiljniju razinu rada, NK Lukavec svakog dana raste u svakom smislu, i zato mislim da je najteži dio posla iza nas – opet je Batovanja iskoristio taj “mi” faktor.

Cilj kluba mora biti stabilnost, ali i afirmacija domaćih igrača, preporučuje Batovanja… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Stanuje na Jarunu, cijeli život vezan je uz Zagreb, ali naravno da će se i u Lukavcu još dugo osjećati kao doma.

– Dolazit ću i dalje na utakmice, kad god mi to obaveze budu dopuštale, uvijek ću se rado vraćati. Priznajem, došao sam ovdje s nekim predrasudama, temeljenima na pričama koje su kružile, ali danas mogu reći da je Lukavec izvrsna sredina, da tu žive pozitivni luđaci kad je nogomet u pitanju. Pazite, ovo je klub koji igra petu ligu i ima navijače na gostovanjima! Dobro, znaju oni nekad malo i pretjerati, tako to ide, no uvijek sam bio svjestan da imaju isključivo dobre namjere. Ponosan sam i na ono što sam postigao s momčadi po pitanju ponašanja na terenu, u smislu da nismo reagirali na provokacije, da smo ostali sportaši do kraja u svakoj situaciji – govori Batovanja.

I potrajala bi ta priča, jer tako to ide kad je tema ono što je čovjeku strast i ljubav, ali naporan dan već je polako dolazio svome kraju, pa tako i jedan razgovor sa značajnom dozom emocija.

– Gledaj, radio sam u puno klubova, osvajao prva mjesta i puno toga prošao, ali bez ikakve dvojbe mogu reći da mi je sezona u Lukavcu jedna od najljepših u mojoj trenerskoj karijeri.

Eto, možda je to najbolji kraj ove priče. Koja će se nastaviti kroz telefonske razgovore, obostranu podršku i druženja kad god to bude moguće. Slaven i Lukavec, ljubav je to koja ne može proći…

Povezane teme:hotnews Nk Lukavec slaven batovanja

Sport

Nek’ se zna: Rukometno evanđelje po Mateju u pobjedi za povijest…

Rukometaši Gorice ispisali su povijest pobjedom 38-31 protiv našičkog Nexea, a do nje su došli zahvaljujući ogromnoj borbenosti, vlastitoj kvaliteti, ali i zahvaljujući uspješnim vizijama svoga trenera…

Objavljeno

prije 17 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon što je neko vrijeme bio igračka, rukomet je ovog petka na parketu velikogoričke Gradske dvorane ponovno postao – igra! Predivna, prekrasna, najljepša…

Kretala je Liga za prvaka u našoj “premijerki”, a za početak je zakazan sudar Gorice i Nexea. Sudar u kojem je u svim dosadašnjim prilikama pobjednik bio isti, u kojem su Našičani više ili manje jednostavno dolazili do bodova protiv Goričana, pa i nije bilo neobično čuti kako jedan tata ispred svojim klincima uoči utakmice govori:

– Dečki, idemo navijati, ali samo da vam kažem… Gorica će nam danas vjerojatno izgubiti, nemojte se iznenaditi ako bude tako.

Međutim, društvo u crnom, koje je na parketu odrađivalo posljednje sekvence zagrijavanja, imalo je nešto drukčije planove. Oni su baš za ovaj petak 13. isplanirali ispisati povijest…

Dobro, nije baš tako izgledalo u samom početku. Zapravo, ni blizu. Našičani su nakon nepunih osam minuta imali vodstvo 6-0 i sve je upućivalo na to da ćemo i ovoga puta gledati “laganicu” u izvedbi gostujućih zvijezda. Tin Lučin vratio se u klub s europskom broncom oko vrata, legendarni Manuel Štrlek ni u 37. godini nije izgubio ništa od svoje čarolije, a čuli ste možda i za imena kao što su Krešimir Kozina, Leon Vučko, braća Moslavac, braća Cenić… I doista je u tim trenucima izgledalo da će cijelo to društvo imati još jedan običan dan u uredu.

A opet, dečki u crnom nisu odustajali…

Goričani su imali plan i ideju kako igrati protiv Nexea, a od tog plana nisu odstupali ni nakon tog očajnog početka. Trener Matej Mišković pripremao je igru sedam na šest, tu je vidio svoju šansu, a igrači su mu pružili ruku na sve moguće načine. I počeli prvo topiti našičku prednost, koja se vrlo brzo i definitivno istopila, pa smo na predah otišli s tijesnih 20-19 u korist favorita iz Našica.

I sa šansom koja se ukazala. Ceki i prijatelji ozbiljno su to shvatili, neke stvari dodatno im je trener Mišković pojasnio tijekom odmora, pri čemu je jedno nedvojbeno jasno: što god im je rekao, dobro im je rekao!

Grubišić je zabio osam golova, a Karaula, Lopac, Neralić i Ceković po šest… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Goričani su, naime, u nastavak utakmice istrčali u formi gladnih lavova. Svjesni da su primili previše golova u prvom poluvremenu, ali i s osjećajem da se na drugoj strani parketa može zabijati. Pogotovo u ovom formatu, kad tih sedam na šest toliko dobro funkcionira. I na tom valu gorički rukometaši su zajahali, odlučni u namjeri da ne bude kurs do samoga kraja.

Posljedično, par stotina ljudi okupljenih na tribinicama naše dvoranice dočekalo je i prvo vodstvo Gorice, dogodilo se to kod 25-24, nakon čega se naši rukometni junaci više nisu osvrtali. Nisu čak ni pogledali u retrovizor, jer plan je bio samo kako dovršiti senzacionalan posao na petak 13. A plan je, naravno, ostao isti. Sedam na šest, sedam na šest, sedam na šest… Guraj dokle ide, riskiraj koliko god treba, pritom daj i posljednji atom snage.

Energija koja se u tih posljednjih 20-ak minuta rodila među igračima u crnom kao epidemija se proširila i na tribine, na kojima je vladala nada, ali i strepnja. Domaći navijači, nenaviknuti na ovakve pobjede, bili su na rubu sjedalica sve do same završnice, a u gostujućem taboru nervozno su pogledavali u brojke na semaforu. Činio je to i Vedran Zrnić, sportski direktor Nexea, u šoku je razvoj događanja pratio i Goran Šprem, smješten odmah do njega, ali i oni su u nekom trenutku shvatili da ovdje više nema povratka.

I da je Gorica ove večeri zaslužila napraviti nešto ovako veliko!

Ovoga puta, ni manje ni više, fenomenalni su bili – svi! Jakov Neralić sjajno je otvorio utakmicu, brzo su mu se pridružila i dva Marka, mladi Grubišić i iskusni Karaula, na obje strane terena svoje su dali vječni kapetan Hrvoje Ceković i borbeni Rok Malin, na crti su u paru radili Ante Lasan i Vid Starčević, a svima njima u nastavku su se pridružili opasni i efikasni Andro Lopac, čvrsti i zarazno borbeni Bruno Mlakar, da bi kapetana u završnici fantastično odmijenio Maksimilijan Jurić… Uz sve to, golman Marin Sorić imao je jedan od svojih dobrih dana, sa “samo” sedam obrana, ali sedam pravovremenih i silno važnih obrana.

A na čelu te kolone, ponosan i ispunjen nakon svega, trener Matej Mišković. Čovjek koji je imao ideju, koji je znao što želi, ali i kako svoje vizije prenijeti na igrače. Da, oni su ti koji su odradili posao na terenu, oni su jednom Nexeu utrpali nevjerojatnih 37 golova, oni su u posljednje 52 minuta bili bolji od takvog protivnika za suludih 13 razlike (?!), ali ovu pobjedu slobodno možemo označiti i kao – njegovu! Matej Mišković održao je ovom prilikom rukometno predavanje općem auditoriju, ispisao neku vrstu rukometnog evanđelja po Mateju i ostvario vjerojatno najveću, najdražu i najvažniju pobjedu u trenerskoj karijeri.

Prošla sezona i za njega i za klub bila je traumatična, Liga za prvaka pobjegla je u nevjerojatnom raspletu, ali Matej Mišković zadržao je mir. I vjeru u ono što radi. Jednako kao i ljudi iz kluba, koji nisu ni razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim novog pokušaja. Ove sezone, ispalo je tako, sve se okrenulo na pravu stranu, gorički rukomet završio je tamo gdje mu je mjesto, tamo gdje je zaslužio biti, a otvaranje je prošlo kao iz najljepših snova.

Još jedna igra, još boda dva, prva je Gorica, ša-la-la-la, pjevali su na kraju naši rukometaši… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Završilo je tako zbog rada, zbog truda, zbog angažmana, zbog kvalitete koja je definitivno prisutna u ovom rosteru. I, možda i najviše zato, zbog zajedništva. Način na koji su dečki proslavljali svaki gol, svaku dobru obranu, način na koji su proslavili ovu pobjedu, zagrljeni i raspjevani, zapravo nudi odgovor na pitanje kako se dogodilo nešto ovakvo. Nešto što se nikad ranije nije dogodilo.

Važna je ovo pobjeda za građenje samopouzdanja, za rušenje barijera, ali i za sve što slijedi. Goričani žele biti u četiri najbolje momčadi u državi, žele izboriti novi plasman u europska natjecanja, a ova će dva boda potencijalno biti izuzetno važna u toj borbi. Dva boda osvojena protiv medaljaša i legendi, dva boda koja je malotko mogao očekivati. Pogotovo na ovakav način…

– Tata, što nisi ti rekao da će Gorica izgubiti? A mi ih pobijedili sedam razlike… – sletjelo je pitanje na izlasku iz dvorane, odmah nakon fotkanja s Tinom Lučinom.

Čovjek se pokušao izvući, tražio je objašnjenja, ali naprasno je prekinut…

– Znaš, sad kad dođemo doma, igrat ćemo rukomet. Ja ću biti Marin Sorić – odredio se stariji klinac.

– A ja ću biti Tin Luč… Ne, ne, bit ću onaj naš broj 2. E da, Hrvoje Ceković, taj ću biti – dodao je mlađi.

Odgovora na to više nije bilo. Samo smiješak od uha do uha. Jer, to je valjda i poanta…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Vatrogasac iz Kobilića odradio prvi tjedan priprema za proljetni dio sezone 2026.

Objavljeno

prije 23 sata

14. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Nogometni klub Vatrogasac iz Kobilića, član Druge županijske lige Istok, počeo je s pripremama za nastavak prvenstva, za proljetni dio natjecanja, u prošli ponedjeljak, 09. veljače 2026. Prema riječima trenera Kristijana Goluba, na prvom okupljanju pojavilo se 16 igrača, ostali su opravdano izostali zbog poslovnih odnosno privatnih obaveza. Planom priprema predviđena su tri treninga tjedno.