Sport

Sjećanje na Željka Plepelića Belog

Prije tri godine preminuo je Želko Plepelić Beli jedan od najboljih nogometaša koje je dala Velika Gorica

Objavljeno

prije 8 godina

19. travnja 2018.

Objavio/la

Vrijeme nezaustavljivo leti a opterećeni svakodnevicom promaknu nam ponekad datumi koji nas podsjete na one koji su nas prerano napustili a ostavili su iza sebe dubok trag. Tako su prohujale već tri godine kako su se ljubitelji nogometa u Velikoj Gorici oprostili od svoje legende i prijatelja Željka Plepelića Belog.

Željko je preminuo 14. travnja 2015. godine u popodnevnim satima nakon kratke i teške bolesti. Da, otišao je tada za mnoge najveći talent, istinski veliki nogometaš i legenda Turopolja svih vremena. Prerano, mnogo prerano. Bio je pravi čovjek, nogometni virtuoz, fantastični tehničar nepredvidivog driblinga, uvijek pun vica, veliki profinjeni lukavi golgeter i pozitivni boem sa šeretskim osmjehom kakvih danas ima malo.

Željko Plepelić Beli u dresu Orijenta negdje 1970. godine. Foto: Mato Paviša/cityportal.hr

Rođen je 8. listopada 1950. godine u Zagrebu. Za NK Radnik iz Velike Gorice registriran je 1966. godine, a za seniore je startao kao 17-godišnjak. Veliki talent odmah su prepoznali u Dinamu iz Zagreba za koje je kao gost igrao na juniorskim turnirima u Italiji 1967., 1968., i 1969. godine te na omladinskom turniru “Dinamo 68”. Zagrebački modri su mu nekoliko puta podastrli profesionalni ugovor, ali do potpisivanja nikada nije došlo jer Plepelićev već spomenuti boemski život nije trpio stegu ni okove. S Radnikom je 1968. osvojio naslov prvaka Zagrebačke lige, a u proljeće 1970. otišao je u NK Orijent iz Rijeke, tadašnjeg snažnog jugo-drugoligaša. Segesti je pristupio 1971. godine gdje uskoro postaje prvi strijelac i igrač kluba. Sa Siščanima 1972. godine ulazi u 2. jugoslavensku ligu zapad.

Njegova igra protiv Rovinja u odlučujućoj utakmici za ulazak među ondašnje drugoligaše, ocijenjena je od novinara naslovom “Desetka za desetku”. U jesen 1973. kratko je vrijeme igrao u njemačkom Ravensburgu, a u proljeće 1976. godine vraća se u NK Radnik u kojem igra do 1979.. Pojačao je zatim Udarnik iz Kurilovca gdje je također ostavio dubok i neizbrisiv trag , a igračku karijeru zaključio je u Dinamu iz Novog Čiča za koji je igrao od 1981. do 1983. godine u najboljoj generaciji tog kluba koja je tri godine za redom bila prvak i izborila ondašnju Regionalnu ligu, pandam današnjoj 3. HNL. Tijekom karijere više puta je igrao za juniorsku reprezentaciju Zagreba i Hrvatske, te za seniorske amaterske reprezentacije Zagreba i Hrvatske.

Po završetku nogometne karijere, jedno vrijeme bio je trener mlađih pionira Radnika a (koje li simbolike) prije samog odlaska radio je na Gradskom stadionu u Velikoj Gorici neposredno uz HNK Goricu.

Evo što je na oproštaju od Beloga napisao jedan lokalni novinar i prijatelj: “Od dijagnosticiranja teške i uznapredovale bolesti do smrti Željka Plepelića, proteklo je samo mjesec do dva. Otišao je nenadano i nepredvidljivo, baš kao što je igrao. Ako i u vječnosti negdje igraju nogomet, ne trebamo brinuti, Beli će svojom vještinom i golovima sigurno oduševljavati i nebeska prostranstva”.

Na kraju, Željko oprosti. Kasnim nekoliko dana da bi bile točno tri godine od tvojeg odlaska jer danas nije 14. travnja. Razlog? A kaj misliš, pa trenutna nogometna zbilja odvukla mi je pozornost a vjeruj mi, već nekoliko dana nešto me tjeralo da provjerim u arhivi točan datum tvojeg odlaska. Siguran sam da u međuvremenu nisi posumljao, znali smo i prije kasniti za vrijeme zajedničkog igranja i druženja ali teško smo mogli iznevjeriti.

Povezane teme:sjećanje Željko Plepelić - Beli

Sport

Nek’ se zna: Rukometno evanđelje po Mateju u pobjedi za povijest…

Rukometaši Gorice ispisali su povijest pobjedom 38-31 protiv našičkog Nexea, a do nje su došli zahvaljujući ogromnoj borbenosti, vlastitoj kvaliteti, ali i zahvaljujući uspješnim vizijama svoga trenera…

Objavljeno

prije 16 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon što je neko vrijeme bio igračka, rukomet je ovog petka na parketu velikogoričke Gradske dvorane ponovno postao – igra! Predivna, prekrasna, najljepša…

Kretala je Liga za prvaka u našoj “premijerki”, a za početak je zakazan sudar Gorice i Nexea. Sudar u kojem je u svim dosadašnjim prilikama pobjednik bio isti, u kojem su Našičani više ili manje jednostavno dolazili do bodova protiv Goričana, pa i nije bilo neobično čuti kako jedan tata ispred svojim klincima uoči utakmice govori:

– Dečki, idemo navijati, ali samo da vam kažem… Gorica će nam danas vjerojatno izgubiti, nemojte se iznenaditi ako bude tako.

Međutim, društvo u crnom, koje je na parketu odrađivalo posljednje sekvence zagrijavanja, imalo je nešto drukčije planove. Oni su baš za ovaj petak 13. isplanirali ispisati povijest…

Dobro, nije baš tako izgledalo u samom početku. Zapravo, ni blizu. Našičani su nakon nepunih osam minuta imali vodstvo 6-0 i sve je upućivalo na to da ćemo i ovoga puta gledati “laganicu” u izvedbi gostujućih zvijezda. Tin Lučin vratio se u klub s europskom broncom oko vrata, legendarni Manuel Štrlek ni u 37. godini nije izgubio ništa od svoje čarolije, a čuli ste možda i za imena kao što su Krešimir Kozina, Leon Vučko, braća Moslavac, braća Cenić… I doista je u tim trenucima izgledalo da će cijelo to društvo imati još jedan običan dan u uredu.

A opet, dečki u crnom nisu odustajali…

Goričani su imali plan i ideju kako igrati protiv Nexea, a od tog plana nisu odstupali ni nakon tog očajnog početka. Trener Matej Mišković pripremao je igru sedam na šest, tu je vidio svoju šansu, a igrači su mu pružili ruku na sve moguće načine. I počeli prvo topiti našičku prednost, koja se vrlo brzo i definitivno istopila, pa smo na predah otišli s tijesnih 20-19 u korist favorita iz Našica.

I sa šansom koja se ukazala. Ceki i prijatelji ozbiljno su to shvatili, neke stvari dodatno im je trener Mišković pojasnio tijekom odmora, pri čemu je jedno nedvojbeno jasno: što god im je rekao, dobro im je rekao!

Grubišić je zabio osam golova, a Karaula, Lopac, Neralić i Ceković po šest… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Goričani su, naime, u nastavak utakmice istrčali u formi gladnih lavova. Svjesni da su primili previše golova u prvom poluvremenu, ali i s osjećajem da se na drugoj strani parketa može zabijati. Pogotovo u ovom formatu, kad tih sedam na šest toliko dobro funkcionira. I na tom valu gorički rukometaši su zajahali, odlučni u namjeri da ne bude kurs do samoga kraja.

Posljedično, par stotina ljudi okupljenih na tribinicama naše dvoranice dočekalo je i prvo vodstvo Gorice, dogodilo se to kod 25-24, nakon čega se naši rukometni junaci više nisu osvrtali. Nisu čak ni pogledali u retrovizor, jer plan je bio samo kako dovršiti senzacionalan posao na petak 13. A plan je, naravno, ostao isti. Sedam na šest, sedam na šest, sedam na šest… Guraj dokle ide, riskiraj koliko god treba, pritom daj i posljednji atom snage.

Energija koja se u tih posljednjih 20-ak minuta rodila među igračima u crnom kao epidemija se proširila i na tribine, na kojima je vladala nada, ali i strepnja. Domaći navijači, nenaviknuti na ovakve pobjede, bili su na rubu sjedalica sve do same završnice, a u gostujućem taboru nervozno su pogledavali u brojke na semaforu. Činio je to i Vedran Zrnić, sportski direktor Nexea, u šoku je razvoj događanja pratio i Goran Šprem, smješten odmah do njega, ali i oni su u nekom trenutku shvatili da ovdje više nema povratka.

I da je Gorica ove večeri zaslužila napraviti nešto ovako veliko!

Ovoga puta, ni manje ni više, fenomenalni su bili – svi! Jakov Neralić sjajno je otvorio utakmicu, brzo su mu se pridružila i dva Marka, mladi Grubišić i iskusni Karaula, na obje strane terena svoje su dali vječni kapetan Hrvoje Ceković i borbeni Rok Malin, na crti su u paru radili Ante Lasan i Vid Starčević, a svima njima u nastavku su se pridružili opasni i efikasni Andro Lopac, čvrsti i zarazno borbeni Bruno Mlakar, da bi kapetana u završnici fantastično odmijenio Maksimilijan Jurić… Uz sve to, golman Marin Sorić imao je jedan od svojih dobrih dana, sa “samo” sedam obrana, ali sedam pravovremenih i silno važnih obrana.

A na čelu te kolone, ponosan i ispunjen nakon svega, trener Matej Mišković. Čovjek koji je imao ideju, koji je znao što želi, ali i kako svoje vizije prenijeti na igrače. Da, oni su ti koji su odradili posao na terenu, oni su jednom Nexeu utrpali nevjerojatnih 37 golova, oni su u posljednje 52 minuta bili bolji od takvog protivnika za suludih 13 razlike (?!), ali ovu pobjedu slobodno možemo označiti i kao – njegovu! Matej Mišković održao je ovom prilikom rukometno predavanje općem auditoriju, ispisao neku vrstu rukometnog evanđelja po Mateju i ostvario vjerojatno najveću, najdražu i najvažniju pobjedu u trenerskoj karijeri.

Prošla sezona i za njega i za klub bila je traumatična, Liga za prvaka pobjegla je u nevjerojatnom raspletu, ali Matej Mišković zadržao je mir. I vjeru u ono što radi. Jednako kao i ljudi iz kluba, koji nisu ni razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim novog pokušaja. Ove sezone, ispalo je tako, sve se okrenulo na pravu stranu, gorički rukomet završio je tamo gdje mu je mjesto, tamo gdje je zaslužio biti, a otvaranje je prošlo kao iz najljepših snova.

Još jedna igra, još boda dva, prva je Gorica, ša-la-la-la, pjevali su na kraju naši rukometaši… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Završilo je tako zbog rada, zbog truda, zbog angažmana, zbog kvalitete koja je definitivno prisutna u ovom rosteru. I, možda i najviše zato, zbog zajedništva. Način na koji su dečki proslavljali svaki gol, svaku dobru obranu, način na koji su proslavili ovu pobjedu, zagrljeni i raspjevani, zapravo nudi odgovor na pitanje kako se dogodilo nešto ovakvo. Nešto što se nikad ranije nije dogodilo.

Važna je ovo pobjeda za građenje samopouzdanja, za rušenje barijera, ali i za sve što slijedi. Goričani žele biti u četiri najbolje momčadi u državi, žele izboriti novi plasman u europska natjecanja, a ova će dva boda potencijalno biti izuzetno važna u toj borbi. Dva boda osvojena protiv medaljaša i legendi, dva boda koja je malotko mogao očekivati. Pogotovo na ovakav način…

– Tata, što nisi ti rekao da će Gorica izgubiti? A mi ih pobijedili sedam razlike… – sletjelo je pitanje na izlasku iz dvorane, odmah nakon fotkanja s Tinom Lučinom.

Čovjek se pokušao izvući, tražio je objašnjenja, ali naprasno je prekinut…

– Znaš, sad kad dođemo doma, igrat ćemo rukomet. Ja ću biti Marin Sorić – odredio se stariji klinac.

– A ja ću biti Tin Luč… Ne, ne, bit ću onaj naš broj 2. E da, Hrvoje Ceković, taj ću biti – dodao je mlađi.

Odgovora na to više nije bilo. Samo smiješak od uha do uha. Jer, to je valjda i poanta…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Vatrogasac iz Kobilića odradio prvi tjedan priprema za proljetni dio sezone 2026.

Objavljeno

prije 22 sata

14. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Nogometni klub Vatrogasac iz Kobilića, član Druge županijske lige Istok, počeo je s pripremama za nastavak prvenstva, za proljetni dio natjecanja, u prošli ponedjeljak, 09. veljače 2026. Prema riječima trenera Kristijana Goluba, na prvom okupljanju pojavilo se 16 igrača, ostali su opravdano izostali zbog poslovnih odnosno privatnih obaveza. Planom priprema predviđena su tri treninga tjedno.