Pamtimo ga kao klinca kojem su predviđali veliku karijeru, sjećamo se i kako je izgledao svaki put kad bi se s neke od inozemnih destinacija (Rusija, Albanija, Island…) vraćao kući, u svoju Goricu. Gledali smo ga kao napadača, kao krilo, bio je i lijevo, i desno… Međutim, nikad nismo vidjeli Matiju Dvornekovića u ovako dobrom izdanju kao u srijedu protiv Krškog! Dva gola, još nekoliko opasnih akcija, sudjelovanje u igri, defenziva… Odradio je sve, igrao kao preporođen, bio čak i vrlo blizu hat-tricka, a sve to za samo 45 minuta na terenu.

– Kako sam zabijao? Kod prvoga gola mali Šroler je probio s desne strane, ubacio u sredinu i ja sam lijevom nogom samo loptu pospremio u mrežu. Drugi gol je bio centaršut s lijeve strane, opet Šroki, negdje oko penala sam je iz voleja ‘poklopio’. Onako, kao Zizou u finalu Lige prvaka, ha, ha, ha… – govorio je zadovoljni Matija nakon 5-1 protiv slovenskog prvoligaša.

Kao da se baš odlučio izdvojiti u ovoj utakmici, čovjek zvan Nindža istrčao je na teren i s jednom modnom inovacijom. Gorica je bila u crnim dresovima, s bijelim slovima prezimena i bijelim brojevima na leđima. Svi osim Matije Dvornekovića. On je bio u crnom dresu s crvenim brojem 10! I zato ga je logično bilo pitati što on sad tu glumi, zašto ne može biti kao svi drugi…

– Ha, ha, ha, evo ispričat ću vam sve… Bio je i moj broj bijele boje, ali čim sam uzeo dres u svlačionici, vidio sam da se taj bijeli broj može otrgnuti, da se odlijepio, a ispod je bio crveni broj. Kako mi je ‘lamatao’ komad tog bijelog broja, skinuo sam ga skroz, a onda mi je bilo glupo da je jedan broj bijeli, a drugi crveni. Pa sam skinuo i drugi. I na kraju je prezime ostalo bijelo, a broj crveni. Eto, to je priča, a za sve ostale detalje morate se obratiti gospodinu iz Alpasa – sa smiješkom je govorio Nindža.

Kontaktirali smo i “gospodina iz Alpasa”, ime mu je Kristijan Japec, a on nam je objasnio o čemu je riječ.

– Na početku sezone stavili smo crvene brojeve na crne dresove, no brzo smo shvatili da se u televizijskom prijenosu u toj boji ne vidi najbolje. Preko njih smo prelijepili bijele, koji su se na ovoj garnituri s vremenom počeli odljepljivati. Ali dobro, ovo su dresovi za prijateljske utakmice, nema šanse da se takvo nešto dogodi kad krene prvenstvo – objasnio je Japec.

I tako je ostala priča o “crvenoj desetki”. I o igraču koji je na pragu 30. rođendana postao – desetka! Ona prava, kakvu znamo iz prošlosti, kad su se brojevi na dresu dijelili po pozicijama u momčadi. Desetka je uvijek bila polušpica, ofenzivni vezni, plemeniti igrač koji dolazi pred gol iz drugoga plana… Baš onako kako je to Dvorneković radio ovog poslijepodneva. Cijelu jesen proveo je na desnom krilu, a sad je u sredini, puno s loptom, puno više u igri…

– Da, već drugu utakmicu zaredom igram na poziciji polušpice i mogu reći da sam dosta zadovoljan učinkom. Izboren penal na Kajzerici, pa dva gola protiv Krškog, uz još nekoliko šansi i polušansi. Stalno sam u završnici i čak mi je lakše igrati ovu poziciju nego krilo. Puno manje se trošim u fazi obrane, zato me i više ima u šesnaestercu, blizu golu – kazao je Nindža i dodao:

– Nikad nisam to igrao, uglavnom sam bio špica, u ovoj ulozi vrlo rijetko. Trener Jakir me sad prvi put vidi tu negdje. Nadam se da je i on zadovoljan, ja osobno jesam i nadam se da ću nastaviti s dobrim igrama na toj poziciji.

Zadovoljan je i trener, kako ne bi bio…

– Pokušavamo unijeti neke promjene, isprobati neke stvari, zato i služe prijateljske utakmice. Mislim da on može to igrati, ima dobru odgovornu igru, a iz drugog plana može napraviti puno štete protivniku. Bitno je da je pokazao da je efikasan, jer ipak se igra za golove, oni su najvažniji – rekao je trener Sergej Jakirović.

Točnije, bio je efikasan kao što već dugo nije bilo. Još točnije…

– Kad sam zadnji put zabio dva gola? Uh, ne znam ni kad sam zabio jedan, ha, ha, ha – nasmijao se skromno Nindža pa se ipak sjetio:

– Kad malo razmislim, mislim da je to isto bilo za Goricu, i to u Dugopolju, u drugoj ligi, 2015. Zabio sam i iz igre i iz penala. Eto, i dalje to pamtim.

Zapamtit će i ove pripreme, prve zimske prvoligaške s klubom u kojem je odrastao. Ambicije su velike, atmosfera odlična, radi se kvalitetno…

– Već polako prolazi drugi tjedan priprema, hvala Bogu što neće trajati dugo, jer sad već ulazimo u završnu fazu. U subotu imamo tu utakmicu s Aluminijem, nakon koje ćemo lagano smanjivati intenzitet i kreću pripreme za Rijeku. Marin (kondicijski trener Ivančić, op. a.) malo nas je izmrcvario, ali dobro, tako i mora biti u ovoj fazi. No nismo ni imali puno odmora, tako da smo praktički spremni došli na pripreme – analizira Dvorneković, koji se polako navikava i na donedavno nezamislive situacije.

Igrači Gorice su, naime, sve više prepoznati po gradu, pogotovo oni domaći, među koje spada i Matija. Pa se tako sve češće događa da mu se javljaju navijači, ljudi koje ne poznaje. Ukratko, velika promjena.

– Je, je, promijenilo se dosta toga… Dosta rano sam otišao iz Gorice, bio sam u inozemstvu šest, sedam godina i ljudi su znali za mene u nogometnim krugovima, znali su tko je Dvorneković. Međutim, uz ovo što se događalo nakon ulaska u prvu ligu sve je otišlo na neku drugu razinu. Valjda to tako ide, tek kad si u svom klubu i svom gradu ljudi te malo bolje upoznaju. Ili možda prije nije bilo takve euforije oko nogometa… – kazao je Nindža pa podijelio s nama nekoliko situacija koje svjedoče o tome:

– Šećem Konzumom i odjednom čujem čovjeka koji tamo pere pod, sjedi na onom vozilu i viče: ‘Ajmo Nindža, držim fige za subotu!’ Ja se okrećem, gledam s kime priča, je li možda na mobitelu… Kad ono govori meni. Pa dođem na tehnički, stariji gospodin drži moje papire i kaže: ‘Dvorneković, a? Gorica, jel? Ajde, samo naprijed, uz vas smo’. Ima još primjera, to su samo neki…

Kažu priče da čak i tete u vrtiću, u koji idu njegova dva sina, potpuno drukčije gledaju na dečka kojeg su znale i ranije, da se zbog njega posebno prati Gorica.

– Ma da, tete u vrtiću su me znale i prije, budući da moja mama radi u vrtiću, ali mislim daod ove sezone doslovno cijeli vrtić u Kurilovečkoj, u koji idu moji klinci, prati Goricu. Nema tete koja ne spomene da će ili muž ili ona doći na utakmicu, a to mi jako lijepo, drago mi je to čuti – ističe Nindža.

I na kraju je ostalo samo predvidjeti kakvu će Goricu tete, njihovi muževi, ali i svi ostali navijači gledati na proljeće.

– Mislim da ćemo sigurno biti bolji. I dalje smo na okupu, nadam se da će tako i ostati. Skupa smo već šest mjeseci, što nije mala stvar, puno bolje se poznajemo, znamo i što šef traži od nas… Kažem, siguran sam da će biti puno lakše i bolje, da će Gorica biti bolja nego jesenas! – završio je Nindža.

Neka tako i bude. Puno bolja Gorica s nikad boljim Dvornekovićem u ulozi “cenera”. Treba samo provjeriti je li moguće da i dalje igra s brojem u drukčijim bojama, očito je to dobitna kombinacija…