Sport
Sasvim posebna desetka: Broj druge boje, pozicija druga, a on – nikad bolji!
Ne sjećam se kad sam zadnji put zabio gol, a kamoli dva, šali se Matija Dvorneković nakon što je odigrao čudesnih 45 minuta protiv Krškog. Na novoj poziciji, s brojem u posebnim bojama na leđima…
Pamtimo ga kao klinca kojem su predviđali veliku karijeru, sjećamo se i kako je izgledao svaki put kad bi se s neke od inozemnih destinacija (Rusija, Albanija, Island…) vraćao kući, u svoju Goricu. Gledali smo ga kao napadača, kao krilo, bio je i lijevo, i desno… Međutim, nikad nismo vidjeli Matiju Dvornekovića u ovako dobrom izdanju kao u srijedu protiv Krškog! Dva gola, još nekoliko opasnih akcija, sudjelovanje u igri, defenziva… Odradio je sve, igrao kao preporođen, bio čak i vrlo blizu hat-tricka, a sve to za samo 45 minuta na terenu.
– Kako sam zabijao? Kod prvoga gola mali Šroler je probio s desne strane, ubacio u sredinu i ja sam lijevom nogom samo loptu pospremio u mrežu. Drugi gol je bio centaršut s lijeve strane, opet Šroki, negdje oko penala sam je iz voleja ‘poklopio’. Onako, kao Zizou u finalu Lige prvaka, ha, ha, ha… – govorio je zadovoljni Matija nakon 5-1 protiv slovenskog prvoligaša.
Kao da se baš odlučio izdvojiti u ovoj utakmici, čovjek zvan Nindža istrčao je na teren i s jednom modnom inovacijom. Gorica je bila u crnim dresovima, s bijelim slovima prezimena i bijelim brojevima na leđima. Svi osim Matije Dvornekovića. On je bio u crnom dresu s crvenim brojem 10! I zato ga je logično bilo pitati što on sad tu glumi, zašto ne može biti kao svi drugi…
– Ha, ha, ha, evo ispričat ću vam sve… Bio je i moj broj bijele boje, ali čim sam uzeo dres u svlačionici, vidio sam da se taj bijeli broj može otrgnuti, da se odlijepio, a ispod je bio crveni broj. Kako mi je ‘lamatao’ komad tog bijelog broja, skinuo sam ga skroz, a onda mi je bilo glupo da je jedan broj bijeli, a drugi crveni. Pa sam skinuo i drugi. I na kraju je prezime ostalo bijelo, a broj crveni. Eto, to je priča, a za sve ostale detalje morate se obratiti gospodinu iz Alpasa – sa smiješkom je govorio Nindža.
Kontaktirali smo i “gospodina iz Alpasa”, ime mu je Kristijan Japec, a on nam je objasnio o čemu je riječ.
– Na početku sezone stavili smo crvene brojeve na crne dresove, no brzo smo shvatili da se u televizijskom prijenosu u toj boji ne vidi najbolje. Preko njih smo prelijepili bijele, koji su se na ovoj garnituri s vremenom počeli odljepljivati. Ali dobro, ovo su dresovi za prijateljske utakmice, nema šanse da se takvo nešto dogodi kad krene prvenstvo – objasnio je Japec.
I tako je ostala priča o “crvenoj desetki”. I o igraču koji je na pragu 30. rođendana postao – desetka! Ona prava, kakvu znamo iz prošlosti, kad su se brojevi na dresu dijelili po pozicijama u momčadi. Desetka je uvijek bila polušpica, ofenzivni vezni, plemeniti igrač koji dolazi pred gol iz drugoga plana… Baš onako kako je to Dvorneković radio ovog poslijepodneva. Cijelu jesen proveo je na desnom krilu, a sad je u sredini, puno s loptom, puno više u igri…
– Da, već drugu utakmicu zaredom igram na poziciji polušpice i mogu reći da sam dosta zadovoljan učinkom. Izboren penal na Kajzerici, pa dva gola protiv Krškog, uz još nekoliko šansi i polušansi. Stalno sam u završnici i čak mi je lakše igrati ovu poziciju nego krilo. Puno manje se trošim u fazi obrane, zato me i više ima u šesnaestercu, blizu golu – kazao je Nindža i dodao:
– Nikad nisam to igrao, uglavnom sam bio špica, u ovoj ulozi vrlo rijetko. Trener Jakir me sad prvi put vidi tu negdje. Nadam se da je i on zadovoljan, ja osobno jesam i nadam se da ću nastaviti s dobrim igrama na toj poziciji.
Zadovoljan je i trener, kako ne bi bio…
– Pokušavamo unijeti neke promjene, isprobati neke stvari, zato i služe prijateljske utakmice. Mislim da on može to igrati, ima dobru odgovornu igru, a iz drugog plana može napraviti puno štete protivniku. Bitno je da je pokazao da je efikasan, jer ipak se igra za golove, oni su najvažniji – rekao je trener Sergej Jakirović.
Točnije, bio je efikasan kao što već dugo nije bilo. Još točnije…
– Kad sam zadnji put zabio dva gola? Uh, ne znam ni kad sam zabio jedan, ha, ha, ha – nasmijao se skromno Nindža pa se ipak sjetio:
– Kad malo razmislim, mislim da je to isto bilo za Goricu, i to u Dugopolju, u drugoj ligi, 2015. Zabio sam i iz igre i iz penala. Eto, i dalje to pamtim.
Zapamtit će i ove pripreme, prve zimske prvoligaške s klubom u kojem je odrastao. Ambicije su velike, atmosfera odlična, radi se kvalitetno…
– Već polako prolazi drugi tjedan priprema, hvala Bogu što neće trajati dugo, jer sad već ulazimo u završnu fazu. U subotu imamo tu utakmicu s Aluminijem, nakon koje ćemo lagano smanjivati intenzitet i kreću pripreme za Rijeku. Marin (kondicijski trener Ivančić, op. a.) malo nas je izmrcvario, ali dobro, tako i mora biti u ovoj fazi. No nismo ni imali puno odmora, tako da smo praktički spremni došli na pripreme – analizira Dvorneković, koji se polako navikava i na donedavno nezamislive situacije.
Igrači Gorice su, naime, sve više prepoznati po gradu, pogotovo oni domaći, među koje spada i Matija. Pa se tako sve češće događa da mu se javljaju navijači, ljudi koje ne poznaje. Ukratko, velika promjena.
– Je, je, promijenilo se dosta toga… Dosta rano sam otišao iz Gorice, bio sam u inozemstvu šest, sedam godina i ljudi su znali za mene u nogometnim krugovima, znali su tko je Dvorneković. Međutim, uz ovo što se događalo nakon ulaska u prvu ligu sve je otišlo na neku drugu razinu. Valjda to tako ide, tek kad si u svom klubu i svom gradu ljudi te malo bolje upoznaju. Ili možda prije nije bilo takve euforije oko nogometa… – kazao je Nindža pa podijelio s nama nekoliko situacija koje svjedoče o tome:
– Šećem Konzumom i odjednom čujem čovjeka koji tamo pere pod, sjedi na onom vozilu i viče: ‘Ajmo Nindža, držim fige za subotu!’ Ja se okrećem, gledam s kime priča, je li možda na mobitelu… Kad ono govori meni. Pa dođem na tehnički, stariji gospodin drži moje papire i kaže: ‘Dvorneković, a? Gorica, jel? Ajde, samo naprijed, uz vas smo’. Ima još primjera, to su samo neki…
Kažu priče da čak i tete u vrtiću, u koji idu njegova dva sina, potpuno drukčije gledaju na dečka kojeg su znale i ranije, da se zbog njega posebno prati Gorica.
– Ma da, tete u vrtiću su me znale i prije, budući da moja mama radi u vrtiću, ali mislim daod ove sezone doslovno cijeli vrtić u Kurilovečkoj, u koji idu moji klinci, prati Goricu. Nema tete koja ne spomene da će ili muž ili ona doći na utakmicu, a to mi jako lijepo, drago mi je to čuti – ističe Nindža.
I na kraju je ostalo samo predvidjeti kakvu će Goricu tete, njihovi muževi, ali i svi ostali navijači gledati na proljeće.
– Mislim da ćemo sigurno biti bolji. I dalje smo na okupu, nadam se da će tako i ostati. Skupa smo već šest mjeseci, što nije mala stvar, puno bolje se poznajemo, znamo i što šef traži od nas… Kažem, siguran sam da će biti puno lakše i bolje, da će Gorica biti bolja nego jesenas! – završio je Nindža.
Neka tako i bude. Puno bolja Gorica s nikad boljim Dvornekovićem u ulozi “cenera”. Treba samo provjeriti je li moguće da i dalje igra s brojem u drukčijim bojama, očito je to dobitna kombinacija…
Obrazovanje
Klinci iz Kvaternika i dalje nepobjedivi: Opet prvaci grada u graničaru
Nakon proljetnog osvajanja gradskog i županijskog natjecanja te trećeg mjesta na državnom natjecanju i ćetvrtog mjesta na završnici Sportskih igara mladih, još jedan lijep uspjeh u graničaru za OŠ Eugena Kvaternika
Graničar je, kaže definicija, ekipni sport u kojem igrači dviju protivničkih momčadi pokušavaju bacati loptu i pogoditi protivnike, izbjegavajući da i sami budu pogođeni. Cilj svakog tima je eliminirati sve članove protivničkog tima tako što će ih pogoditi bačenim loptama, uhvatiti loptu koju je protivnik bacio ili navesti protivnika da počini prekršaj, kao što je izlaženje izvan terena.
Graničar je, kažu naša najranija sjećanja, igra kojom smo se zabavljali na satovima tjelesnog, a posljednjih godina u tom se sportu natječu i učenici velikogoričkih osnovnih škola. I u kojem dominira OŠ Eugena Kvaternika, koja je svih tih godina – nepobjediva. Ništa se nije promijenilo ni ove godine, jer na gradskom natjecanju u graničaru pobjednik je ponovno bio isti.
Sudjelovalo je pet školskih ekipa, podijeljenih u dvije skupine, pri čemu su u skupini A bili OŠ Eugena Kvaternika, OŠ Novo Čiče i OŠ Šćitarjevo, a u skupini B sudarili su se OŠ Eugena Kumičića i OŠ Jurja Habdelića. U jedinoj utakmici skupine B klinci iz Kumičića bili su bolji od vršnjaka iz Habdelića (2-0), dok je u skupini A nedodirljiva ekipa OŠ Eugena Kvaternika pobijedila i OŠ Šćitarjevo (2-1) i OŠ Novo Čiče (2-0), dok je u posljednjoj utakmici po skupinama Novo Čiče bilo bolje od OŠ Šćitarjeva.
U borbi za treće mjesto OŠ Eugena Kumičića došla je do pobjede protiv OŠ Novo Čiče (2-0), dok je OŠ Eugena Kvaternika istim rezultatom pobijedila OŠ Jurja Habdelića. Konačni poredak na kraju je izgledao ovako:
1. OŠ Eugena Kvaternika
2. OŠ Jurja Habdelića
3. OŠ E. Kumičića
4. OŠ Novo Čiče
5. OŠ Šćitarjevo
Pobjednička ekipa nastupila je u sljedećem sastavu: Grgur Zuanović 4.a, Damjan Zrinski 4.a, Ivan Prahir 4.a, Borna Piličić 4.a, Paula Juranović 4.a, Maya Orozović 4.a, Una Komosar 4.a, Alan Mate Hadžić 4.b, Marko Budak 4.b, Matea Pavunčec 4.b i Katja Čavar 4.b. Voditelj i trener: profesor Ivica Herceg.
Ženska ekipa Šahovskog kluba Polet iz Buševca osvojila je prvo mjesto na ekipnom prvenstvu Hrvatske, koje je odigrano u Velom Lošinju od 14. do 23. studenoga 2025. godine. Podsjećamo, šahistice Poleta su u srpnju 2025. godine osvojile i Kup Hrvatske te su tako dva najvrjednija trofeja u ženskom šahu Hrvatske završila u Buševcu.
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Foto: K Polet
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Foto: K Polet
Polet je osvojio prvo mjesto s 15 meč bodova, druga je bila ekipa ŠK Draga iz Rijeke s 13 bodova, treći ŠK Amater iz Strizivojne s 12 bodova. Iako je Polet završio ligu s dva meč boda prednosti, prvak se ipak odlučivao u posljednjem kolu.
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Ena Cvitan. Foto: K Polet
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Mirjana Medić. Foto: K Polet
Polet je u prvom kolu igrao protiv prvog favorita prvenstva (prema ukupnom rejtingu igračica) ekipe Draga i pobijedio 2.5:1.5! Na prve tri ploče remizirale su Ena Cvitan, Mirjana Medić i Petra Kejžar, pobijedila je Mihaela Blažeka na četvrtoj ploči. Draga u 3. kolu pobjeđuje ekipu Amatera, a u 8. kolu Polet je igrao protiv Amatera i pobijedio 3:1. Ena Cvitan remizirala je na prvoj ploči s drugom nositeljicom Poljakinjom Cyfkom Karinom, a na drugoj ploči remizirala je i Medić, tako da su o ishodu susreta odlučivali mečevi na trećoj i četvrtoj ploči. Tereza Dejanović, najmlađa članica u Poletu, pobijedila je na četvrtoj ploči, a iza toga cijeli poen je osvojila i Petra Kejžar (nakon 5 sati igre) na trećoj ploči za veliku pobjedu – 3:1!
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Petra Kejžar. Foto: K Polet
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Mihaela Blažeka. Foto: K Polet
Polet je u zadnjem kolu igrao protiv ekipe Ravne Gore, s napomenom da je u ovoj ekipi na prvoj ploči igrala Rumunjka Irina Bulmaga, prema rejtingu najbolja igračica na prvenstvu. Cvitan je redukcijom materijala na prvoj ploči protiv Rumunjke izborila remi poziciju, a remizirala je i Medić na drugoj ploči. Nešto kasnije, na četvrtoj ploči pobjedu je izborila Blažeka za 2:1, a Kejžar je remizirala za ukupnu pobjedu 2.5:1.5. Ovaj rezultat je donio titulu prvakinja u Buševec!!
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Tereza Dejanović. Foto: K Polet
Pojedinačni učinak prvakinja: FM Ena Cvitan je na prvoj ploči osvojila 5,5 bodova iz 8 partija, WGM Mirjana Medić 3,5 boda, WFM Petra Kejžar je osvojila 6,5 bodova i dobila plaketu kao najbolja šahistica na trećoj ploči, a na 4. ploči izvrsno su igrale Mihaela Blažeka, koja je ostvarila 3 pobjede i jedan remi, a najmlađa Tereza Dejanović ostvarila je 4 pobjede u 4 meča!
Galerija fotografija
Sport
Taekwondo se vraća u Goricu! Rekordan broj natjecatelja dolazi na 18. prvenstvo županije
Natjecatelji dolaze iz svih dijelova Zagrebačke županije.
Sport
Litavci na našem stadionu, treći put: Ovo će nam iskustvo ostati u magli…
Velika Gorica bila je domaćin ogleda U-21 reprezentacija Hrvatske i Litve, što je donijelo određene poveznice s nekim prošlim vremenima. Jedna od njih smještena je u 1987. godinu, a druga je ipak nešto novija…
Magla u turopoljskom kraju vrlo je česta i ima nekoliko specifičnih obilježja zbog lokalne geografije i klime. Turopolje je potpuno ravničarski kraj. Zrak se slabije miješa, a hladan i vlažan zrak lakše se “zadržava” pri tlu, što pogoduje stvaranju radijacijske magle. Uz to, veliki su izvori vlage, posebno uz rijeku Odru, njezine rukavce i poplavno područje, kao i brojne kanale i potoke. Uz to, u jesen i zimu vrlo često dolazi do temperaturne inverzije; hladan zrak se “zaključa” u nizini, topliji zrak iznad njega sprječava dizanje vlage i stvaraju se dugotrajne magle koje se mogu zadržati i cijeli dan. Uostalom, ne ponavlja lokalno stanovništvo uzalud već generacijama: “U Turopolju magle uvijek ima…”
Tako nekako maglu u našem kraju objašnjava struka. I baš iz svih tih razloga magle je bilo i u četvrtak, 13. listopada. Guste magle, koja je bila sve prije nego dobrodošla u jednom ovakvom danu, u kojem je trebao dominirati nogomet. Hrvatska U-21 reprezentacija, odlukom stožera na čelu s izbornikom Ivicom Olićem, odabrala je baš u Velikoj Gorici igrati svoj kvalifikacijski ogled protiv vršnjaka iz Litve, ali netko je u toj cijeloj priči zaboravio na sve ono iz uvoda. I na sve one utakmice koje su se ranije igrale na našem stadionu u neviđenom izdanju. Pamtimo tako poraz Gorice od Dinama 3-0, o kojem ni danas ne znamo previše, jer igralo se u oblaku guste magle, a pamtit ćemo i ovo iskustvo.
U još jednoj neviđenoj utakmici Hrvatska je pobijedila Litvu 4-0, selekcija u kojoj su i naš dečko Josip Cundeković te igrač HNK Gorice Ante Kavelj i u takvim je uvjetima uspjela potvrditi svoj potencijal, ali i još jedanput pokazati kolika je razlika između hrvatskog i litavskog nogometa.
– Cilj je ostvaren, tri boda su nam bila najvažnija. Igrali su sa svim našim protivnicima, tako da smo imali jasnu sliku što očekivati od Litve, niski blok, beskonačno mnogo duela i prekršaja, pokušavaju što više ležati na terenu, koristiti vrijeme i čekati svoju priliku kroz kontru i polukontru. Nama je bio cilj ostati strpljiv i pokušati protivniku zabiti pogodak što prije jer time si olakšavamo posao. Isto se na kraju i ispostavilo, nakon 1-0 su oni možda malo ofenzivnije krenuli igrati i ostavljali nam velike prostore za polukontre i kontre. Prije 2-0 imali smo dvije sjajne situacije koje smo mogli puno bolje odigrati i doći do pogotka i ranije – rekao je izbornik Olić pa se osvrnuo na uvjete:
– Uvjeti su za ljude na tribini sigurno su bili teški, jer ništa se nije vidjelo. Ja sam uz liniju u prvom poluvremenu vidio slabije, ali u drugom poluvremenu se moglo vidjeti bolje, barem s moje točke. Puno jasnija slika, tako da su uvjeti bili takvi kakvi jesu, ali sudac je odlučio da će se utakmica igrati. Vidio je koliko mu je trebalo, htjeli su da se utakmica završi, a meni je drago da se nije prekinula ili odgodila za sutra. Taj jedan dan više ili odgoda nosi napetost i iščekivanje, tako da mi je drago da se završilo i upisali smo ta tri boda koja su nam bila jako važna.
Objasnio je i zašto je domaćin bila baš Velika Gorica.
– Problem je u tome što nekoliko tjedana ranije moraš prijaviti i satnicu. Kad smo bili svjesni toga, više se nije moglo promijeniti. Praktički se u pet minuta magla spustila, a neke stvari ne možeš iskontrolirati ni predvidjeti. Svi smo se radovali lijepom vremenu i ugodnoj temperaturi. Žao mi je zbog gledatelja na tribinama, ali i putem televizije – rekao je izbornik.
Neobična povezanost našega grada tako je dobila novu epizodu, koja će ostati u magli, ali i novu poveznicu. Manje je poznat podatak da su se u ljeto 1987. godine, u prvoj utakmici u povijesti na našem stadionu, susrele studentske reprezentacije Brazila i SSSR-a, pri čemu su boje sovjeta branili isključivo igrači Žalgirisa iz Kaunasa, najboljeg litavskoga kluba. I došli su do visoke pobjede 6-0 u tom povijesnom ogledu…
Godinama poslije, točnije u jesen 2018. godine, u velikogorički nogomet opet su stigli Litavci. Ovoga puta u ulozi investitora, na čijem je čelu bio bivši litavski košarkaš Gintaras Staniulis, a njihov čovjek bio je Mindaugas Nikoličius. Kao sportski direktor, Niko je pomogao da HNK Gorica postane prvoligaš, ali i da se etablira u društvu najboljih. U međuvremenu je doveo i trenera iz Litve, nezaboravnog Valdasa Dambrauskasa, najuspješnijeg trenera Gorice u prvoligaškoj povijesti, kao i igrača Pauliusa Golubickasa, koji na kraju nije ostavio posebno dubok trag.
Sportski direktor Mindaugas Nikoličius u Goricu je doveo trenera Valdasa Dambrauskasa… Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
Svi su oni u međuvremenu otišli, neki malo ružnije, neki malo ljepše, pa smo prvi sljedeći “link” s litavskim nogometom čekali do tog maglovitog 13. studenog. Pri čemu se nadamo da Olićeva vrsta neće odustati od svog omiljenog stadiona zbog te male temperaturne inverzije koja je ovom prilikom ukrala utakmicu gledateljima na stadionu i pred TV ekranima. Važnije je da se u Gorici u ovoj turi – pobjeđuje!
Moja županija
VIDEO Išek i Vujnović na kauču: ‘Sve je bilo drukčije, ali nije bilo straha…’
Leon Išek i Fran Vujnović, igrači NK Kurilovca, gostujući u novom nastavku serijala “Sport Zagrebačke županije” još jedanput su se podsjetili svih detalja vezanih uz povijesni uspjeh njihova kluba, ali i predstavili ovu posebnu momčad
-
Vijestiprije 3 danaIN MEMORIAM NK Kurilovec se oprašta od nekadašnjeg centarfora Baje…
-
Sportprije 4 danaBravo za sve: Snijeg zajedno očistili klinci, direktori, bivši predsjednik i navijači!
-
Vijestiprije 6 danaStiže snijeg i poledica! Izdano narančasto upozorenje, građani pozvani na oprez
-
Sportprije 5 danaSport nedjeljom i City Radio okupili rekordan broj hrvatske sportske kreme! Maja Šuput oduševila nastupom