Poveži se s nama

CityLIGHTS

Prvi dan Ivanjske proslave u Buševcu obilježili vatrogasci i nogometaši

Objavljeno

U Buševcu se u sklopu proslave Ivanja održava dvodnevni program, pa su tako subotu obilježila dva događaja. Turnir Buševskih organizacija u nogometu odigrao se terenima NK Polet, dok su vatrogasci održali tradicionalno natjecanje Kup Josipa Robića Habe. U nogometu su po treći puta zaredom najbolji bili nogometaši Ogranka “Seljačke sloge” ispred DVD-a Buševec i udruge Moj Buševec.

U natjecanju vatrogasnih društava sudjelovalo je 10 muških i ukupno 7 ženskih ekipa, a najbolji su bili Andrilovec u muškoj i Ribnica u ženskoj konkurenciji. Program se nastavlja u nedjelju kulturno umjetničkim programom s početkom u 18:30 sati.

 

galerija fotografija:

 

CityLIGHTS

“Veslom preko Atlantika”: Martin i Werner iz Velike Gorice krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara

Ovaj projekt “Veslom preko Atlantika” organizira Udruga veterana, vojnika i domoljuba…

Objavljeno

on

Danas, simbolično na 30.obljetnicu kada je međunarodna zajednica službeno priznala Republiku Hrvatsku, hrvatski branitelji Martin Cruickshank (61 godina) i Werner Ilić (54 godine) iz Velike Gorice krenuli su na put dug 10 tisuća kilometara. Naime, ovaj dvojac postat će prvi Hrvati u povijesti koji će u čamcu na vesla prijeći Atlantski ocean. Ovaj projekt “Veslom preko Atlantika” organizira Udruga veterana, vojnika i domoljuba.

– Sada krećemo put Slovenije i Francuske pa sve do španjolskog grada Huelve gdje čekamo trajekt koji 22.siječnja kreće za Kanarske otoke. Vožnja je to duga oko 38 sati plovidbe do Las Palmasa i onda iz Puerto de Mogán kreće isplovljavanje – prepričao nam je Dražen Hrženjak, voditelj projekta te dodao ako sve bude prema planu dečki će na veslanje krenuti 30.siječnja.

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Posade iz dosad tek 31 zemlje, uspjele su u ovakvom pothvatu dok je 9 veslača nestalo u oceanu za vrijeme plovidbe pa će naši branitelji povijesnom plovidbom uvrstiti i Hrvatsku u ligu zemalja prekooceanskih veslača. Putovanje će trajati gotovo tri mjeseca, a ukupna udaljenost koju će veslači do konačnog odredišta na Kanarskim otocima u Karipskom moru prijeći u čamcu na vesla, iznosi 6,500 kilometara.

– Krajnje odredište po završetku rute je otok Martinique. Zanimljivo je to da neće izaći iz Europske unije jer Kanarski otoci su španjolski, a Martinique francuski. Ako budu mirnije struje i ocean, možda na odredište dečki stignu i ranije. Vrlo je bitno da kroz cijelo ovo putovanje dečki nemaju pratnju. U čamcu dugom 7,5 metara ima otprilike 150 kila dehidrirane hrane dovoljne za cijeli put. Također imaju i dva desalinizatora jedan je solarni, a drugi ručni kojim će morsku vodu pretvarati u pitku. Tu je i 250 litara pitke balastne vode – dodaje Hrženjak te ističe kako ovaj veslački dvojac ipak neće biti bez nadzora, jer čamac ima GPS lokator i satelitski telefon i sve što je potrebno kako bi, ako dođe do potrebe, spasili živote.

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Kako ističu dečki, oni su spremni na sve. Pripremali su se za ovaj projekt godinu dana fizički, mentalno i duhovno.

– Na ovom putovanju očekujem i ono pozitivno i negativno, a za ono negativno smo se pripremili. Smirene smo i sabrane glave, svaku oluju ćemo nekako prebroditi. Nakon svake oluje dolazi sunce, treba ga samo strpljivo dočekati i nastaviti prema cilju. Srce radi i znamo cilj. Sve za Hrvatsku, Hrvatska iznad svega – rekao je Ilić.

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

– Dio mene je tužan jer ostavljam obitelj za sobom, a drugi dio je uzbuđen zbog avanture koja je pred nama. Isto tako pomalo sam i uplašen jer znam što nas čeka. Atlantik je strašno mjesto, ako nisi dovoljno oprezan progutat će te. No, prebrodit ćemo taj strah živeći svaki trenutak, ako si živ i svjestan svoje okoline, uspjet ćeš. Dobro smo se pripremili i opremili čamac – rekao nam je Martin, koji je inače još 2008.godine u Veliku Goricu doselio sa suprugom.

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

– Kada sam služio u Hrvatskoj vojsci, upoznao sam djevojku u Zagrebu, oženio sam je i odlučili smo živjeti u Velikoj Gorici. Željeli smo biti blizu Zagreba zbog njezine obitelji, ali s druge strane htjeli smo se maknuti iz gužve pa je Gorica bila idealan odabir. Ovdje imamo sve što nam treba. Mirno je i spokojno, predivan grad – dodao je Martin.

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Ispred Muzeja Turopolja, na ovaj dugačak put, Martina i Wenera došli su ispratiti i državni tajnik u ministarstvu branitelja Darko Nekić, gradonačelnik Krešimir Ačkar, predsjednik Gradskog vijeća Darko Bekić te predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Marijan Kustić i dopredsjednik Nenad Črnko.

– Kada sam u proljeće prošle godine, prvi puta, primio Dražena, Wernera i Martina, činilo mi se nekako čudno da netko želi preveslati Atlantik. Ali kako su oni to shvatili kao svoju zadaću, pripremili smo svi zajedno uspješno ovaj pothvat. Nadam se da će i brojni drugi pojedinci i udruge podržati ovaj projekt, ne samo kako bi se preveslao Atlantik već i kako bi ova hvalevrijedna humanitarna akcija iznjedrila nešto dobro i pozitivno na Banovini – rekao je Darko Nekić, državni tajnik.

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

– Kada je bilo najteže pokazali ste veliko srce u obrani naše domovine, a danas uz korak s vremenom pokazujete što su heroji u miru, vodeći računa o ekologiji i očuvanju oceana. Vodite računa i o onima koji su najviše stradali prije godinu dana na našoj Banovini. Želimo vam mirno more i miran ocean, sigurni smo da ćete doći do svoga cilja i da ćemo se za 90 dana s vama veseliti vašem uspjehu – istaknuo je gradonačelnik Ačkar.

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Ovim izazovnim pothvatom plovidbe, žele ne samo odati počast domovini već i upozoriti svjetsku javnost na veliki problem onečišćenja oceana te podići svijest o potrebi očuvanja svjetskih mora. Osim toga, prikupljat će i sredstva za potresom stradalu Banovinu. Sredstva prikupljena kroz akciju “Jedan metar, jedna kuna” ići će za Centar “Veteransko veslo”.

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

– Mi smo otvoreni za sve opcije, još uvijek nemamo lokaciju, stoga pozivamo gradonačelnike s Banovine da nam se jave i ponude neku lokaciju. Nismo ništa precizno odredili, mi znamo što želimo, a gdje će to točno biti otvoreni smo za suradnju. Uskoro će biti i otvoren žiro račun na koji će se moći uplatiti donacije, a nadamo se da ćemo uvesti i broj telefona na koji će se moći zvati. Želja nam je uključiti što više ljudi – dodao je voditelj projekta Hrženjak.

Dečki, sretno i neka vam je mirno more i ocean!

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Kako je biti tattoo umjetnica u Gorici? Dea Wonderink: “Klijenti mi često dolaze na tattoo terapiju.”

Posao tattoo umjetnika spaja umjetnost i rad s ljudima te sa sobom nosi brojne izazove.

Objavljeno

on

Dea Poljaković kutak za svoj studio i uljepšavanje ljudske kože pronašla je upravo u Velikoj Gorici. Čakovčanka Dea odlučila se za Goricu zbog manjka tattoo umjetnika na području grada, ali i zbog opuštene atmosfere i blizine metropole.

Iako je Dea samouka tattoo majstorica, ljubav za umjetnost pojavila se u ranoj dobi. Dea je završila i srednju školu za dizajnera unutrašnje arhitekture. U novom salonu sama je postavila parket, a ne zazire niti od gletanja zidova kako bi svoj studio Wonderink učinila što ugodnijim za svoje klijente.

Foto: Dea Wonderink

Konkurencije se tattoo majstorica ne boji, ona joj je poticaj za napredak i razvoj, a svaki tattoo umjetnik koji drži do sebe, kako naglašava Dea, mora biti spreman učiti i biti u toku s najnovijim trendovima i tehnikama. Najprije radi svojih klijenata, ali i zbog sebe.

Osim klijenata iz Velike Gorice i okolice, “pod mašinicu” joj često dolaze i Zagrepčani. Dea je otvaranjem svog salona olakšala Turopoljcima koji sada više ne moraju putovati do metropole kako bi ukrasili kožu željenim motivom.

Iako je započela svoj put tetovirajući razne stilove i motive, Dea se nedavno opredijelila isključivo za realizam u kome se konačno pronašla kao tattoo umjetnica. 

–Primijetila sam da mi koncentracija opada kada tetoviram nešto što me ne zanima sto posto i shvatila da ne želim da mi kvaliteta radova pati. Najprije zbog mojih klijenata, koji će nositi moje radove do kraja života na koži pa onda i zbog sebe. Realistični prikazi, portreti i puno sjenčanja – u tome najviše uživam.- istakla je tattoo umjetnica.

Što se radnog vremena tiče, Dea ističe kako je nekad radila toliko dugo koliko je potrebno da se tetovaža završi, nekada i po deset, dvanaest sati dnevno. Sada uglavnom radi maksimalno šest sati u komadu, na velikoj tetovaži ili tri do četiri manje tetovaže dnevno.

Pitali smo tattoo umjetnicu i kakve tetovaže i koje motive Goričani traže i preferiraju. Dea ističe kako su to tetovaže uglavnom religijskih motiva, posebice križeva i krunica. Popularni su i portreti divljih životinja: 

–Prije nekoliko godina bili su izuzetno popularni vukovi, a sada su njihovo mjesto zauzeli lavovi.- ističe Dea.

Foto: Dea Wonderink

Velike tetovaže često zahtijevaju brojne seanse od pet do šest sati dnevno koje umjetnici uzmu i cijeli radni dan, dok se u jednom danu može odraditi i nekoliko manjih tetovaža.

Manje tetovaže upravo su ono što je najtraženije, posebice što se klijentica tiče. Najpopularniji su znakovi beskonačnosti, lastavice, citati, datumi, srca, uglavnom posvećeni članovima obitelji, a posebice djeci. Kod muškaraca izuzetno su popularni motivi poput satova, ruža i kompasa.

“Tetovaža je umjetnost i ne mora imati posebno značenje.”

U tattoo studio klijenti ponekad dolaze s bizarnim pa i ilegalnim idejama. Simboli koji se vezuju uz fašističke režime motiv su s kojim nećete izaći iz Deinog studija. Dea se na početku karijere susrela sa sličnim zahtjevom koji je odmah odbila. 

Nespremnu ju je zatekao i zahtjev da istetovira – teglu ajvara:

– Klijent je u studio donio sliku istrgnutu iz kataloga supermarketa. Htio je da mu tetoviram taj motiv realistično, u stvarnoj veličini.- prisjeća se Dea. Zahtjev je majstorica odbila jer je procijenila da je tada to bio prevelik zalogaj za nju.

Foto: Dea Wonderink; cityportal.hr/Gabrijela Radunović

Tetoviranje imena mač je s dvije oštrice, a Dea imena tetovira s velikom dozom opreza. Ljudi često dolaze u paru, s prijateljima ili članovima obitelji kako bi se zajedno tetovirali no ako primijeti da su klijenti par i žele si tetovirati imena, odbije ih. U slučajevima kada netko dođe sam sa željom da tetovira nečije ime, teže je procijeniti. Jednom davno, ipak je prekršila pravilo o tetoviranju imena.

-Jednom mi je došao klijent s punom nadlakticom prekriženih ženskih imena. Pretpostavila sam da želi da tetovaže prekrijemo na što je on odvratio: „Ne, došao sam jer imam novu curu.“. Na kraju sam mu tetovirala ime nove djevojke na ruku. – priznaje Dea.

Foto: Dea Wonderink

“Moramo pustiti da nas boli jer bez boli nema ni tetovaže.”

Tattoo umjetnica ističe i kako tetovaža kao umjetnost na tijelu ne mora imati neko posebno značenje, ipak, često nosi velik značaj za onog tko ju odluči napraviti. Ljudi se često odlučuju na motive vezane uz tužne životne događaje, poput smrti bližnjih, a Dea smatra da je tetovaža odličan način da osoba uvijek bude s nama i da se kroz proces tetoviranja odvojimo od dijela boli.

Ponekad ljudi plaču kada tetoviraju nešto za osobu koju su izgubili. Kroz tu bol i razmišljanje o osobi prožive i puste sve negativno. Klijenti to često nazivaju tattoo terapijom.- nastavlja tattoo umjetnica,

Foto: Dea Wonderink

-Tetovaže bole, nakon nekoliko sati bol je gotovo nepodnošljiva, ali moramo dozvoliti da nas boli jer bez toga nema niti tetovaže. Isto vrijedi i za većinu stvari u životu. Nakon tetoviranja bol odmah nestaje. Osobno bih se radije tetovirala svaki dan, nego da mi se ponovo slomi srce kao prvi put.–  zaključuje tattoo umjetnica.

“Treba se tetovirati zbog sebe. Odluku što i gdje tetovirati klijent mora donijeti sam!”

Posao tattoo majstora zahtjevan je posao koji spaja rad s ljudima i umjetnost, a kao i u svakom poslu susreću se različiti klijenti i izazovi. Događa se, da su ljudi neodlučni pri tetoviranju, a majstorica posebno ističe kako se treba tetovirati zbog sebe.

Vlasnica Wonderinka naglašava da će svaki tattoo umjetnik rado sugerirati položaj tetovaže i ispravke ideje kako bi tetovaža izgledala što bolje na koži, ali odluku što ćete i gdje tetovirati morate donijeti sami. 

Ponekad se dogodi i da tijekom tetoviranja umjetnik i klijent “kliknu” i postanu prijatelji. Dea je tako, nedavno, imala priliku tetovirati velik projekt, rukav s tematikom filmova o Harryju Potteru. Projekt je završen u svega šest dana, a svaki dan na njemu je radila oko 12 sati. Tako se, kroz proces tetoviranja, osim upečatljivog rukava, rodilo i novo prijateljstvo.

Foto: Dea Wonderink

Sve više ljudi tetovira se u zrelijoj dobi, čak i u mirovini. Motivaciju za to Dea vidi u ispunjavanju neke davne, mladenačke želje, ali i sve većoj popularizaciji tetovaža. Tetoviranje maloljetnika drugi je par rukava, a zbog neugodnih iskustava Dea više ne tetovira tinejdžere uz dozvolu skrbnika. 

-Djeca ponekad dovedu svoju “kul” tetu da se predstavi kao njihova majka, a jednom se mladić čak pokušao tetovirati uz dokument svog oca, na koga je jako ličio.- objašnjava Dea svoju odluku.

“Jednom kad se tetovirate – tetovaže su dio vas. Što se starenja tiče, uvijek možete biti ‘najkul’ baka.”

Razlika u dobi mogla bi biti ključna pri odabiru motiva. Dea ističe kako se u mladosti često definiramo glazbenim ukusom ili nečim što kasnije prerastemo. 

-Požalila sam tetovaže koje sam napravila u mladosti, ali sada više ne žalim. Kada ih pogledam shvatim da su one dio moje povijesti i mladenačke impulzivnosti. Bio mi je cilj da se što prije cijela istetoviram pa sam kao srednjoškolka novce od užine čuvala za tetovaže, a jednom sam prodala i svoju zlatnu narukvicu za 400 kuna da bi se tetovirala.– prisjeća se vlasnica Wonderinka.

Iako o tetovažama treba razmišljati u dugoročnom planu, Dea ne planira tetovaže uklanjati laserom niti brine kako će izgledati u starosti:

-Moj plan je biti najkul baka na kvartu. Kupiti flomastere i pustiti djeci na maštu – da bojaju moje tetovaže.- kroz smijeh ističe Dea.

Foto: cityportal.hr/Gabrijela Radunović

Da ukrašavanje tijela tetovažom ne bira profesiju dokazuje i činjenica da se često tetoviraju službenici policije, doktori i odvjetnici. Iako se tetovaže više ne vežu uz negativne konotacije, Dea se tu i tamo ipak susretne s predrasudama, ali na njih gotovo više i ne obraća pažnju.

Dea ističe kako ju posebno veseli što sve više ljudi odgovorno pristupa tetoviranju te ponekad i mjesecima štede kako bi tetovirali željeni motiv kod profesionalnog tattoo majstora.

Dakle, prije tetoviranja ipak dobro razmislite o motivu, za velike projekte budite spremni uložiti vrijeme i novac, budite odlučni, ali prihvatite savjet svog tattoo majstora, a ako se odlučite za Deu možete ju pronaći u Wonderink studiju, na adresi Zagrebačka ulica 6. 

Foto: cityportal.hr / Gabrijela Radunović

Nastavi čitati

CityLIGHTS

FOTO U Okujama održano tradicionalno druženje s Djedom Božićnjakom

Djedica je, uz pomoć svog pomoćnika Vilka i ekipe, darovao mališane.

Objavljeno

on

U četvrtak, 23. prosinca, u Okujama  je održano još jedno, sad već tradicionalno, druženje s Djedom Božićnjakom i njegovim pomoćnikom Vilkom. Događanje se održalo pod pokroviteljstvom “Mjesnog odbora Okuje” koji je osigurao darove.
Marko Roginić i “PROPS store” su se pobrinuli za sve rekvizite i namještaj potreban djedici, a božićno druženje ovjekovječio je fotograf Igor Roginić.
Volonteri i članovi “Sportske udruge Okuje” pobrinuli se da Vilkova ekipa ponovo zablista.
Iako u puno manjem broju nego inače zbog epidemioloških ograničenja, mališani su uživali. Mještani se nadaju da će se iduće godine još bolje provesti.

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Na inicijativu jedne mame cijeli “Habdelić” se podigao na noge, od dječje trijaže u “KBC Rebro” napravili pravu malu knjižnicu

Predivna akcija kojom je Velika Gorica ponovo pokazala svoje veliko srce.

Objavljeno

on

Na inicijativu Petre Vukadin iz Kobilića krenulo je skupljanje slikovnica, a ubrzo se pridružila cijela Osnovna škola Jurja Habdelića. Prikupljeno je oko 600 slikovnica za najmlađe pacijente, a one sada raduju brojnu djecu, ali i roditelje koji borave na odjelu.

Foto: Petra Vukadin

Ideja je nadahnuta drugom akcijom, a to je prikupljanje plišanih igračaka za djecu na trijaži na “Rebru” koju je prije godinu dana pokrenula sestra Bernardica s tog odjela. Cilj akcije je olakšati mališanima boravak u bolnici i pretrage te smanjiti strah od bolničkog osoblja.

Foto: Petra Vukadin

Mama Vukadin, odlazeći na pretrage sa svojim  trogodišnjim sinom Jakovom, primijetila je koliko se djeca, posebice u pandemijsko vrijeme, boje pretraga.

– Dijete se boji, ispituje što će mu raditi, a posebno strašan efekt je kada vide nekog u zaštitnom odijelu. Akcija sestre Bernardice olakšala je svima i uljepšala nam vrijeme provedeno u bolnici. Tako je i meni sinula ideja. – kaže Petra Vukadin.

Foto: Petra Vukadin

Mama Vukadin odvažila se i zamolila učiteljicu i sve u razredu svog osnovca da za prijatelje u bolnici donesu, ako mogu, po slikovnicu. Ubrzo je za to čuo i ravnatelj škole te se inicijativa proširila na cijelu školu te je, na Petrino veliko iznenađenje, ubrzo prikupljen velik broj slikovnica.

Foto: Petra Vukadin

Ovim putem sva djeca, roditelji, djelatnici “KBC-a Rebro”, Petra Vukadin i sestra Bernardica zahvaljuju svoj djeci i roditeljima  škole “Jurja Habdelića”, a posebno ravnatelju Davoru Vidoviću, svim učiteljima i profesorima, što su u ovo blagdansko vrijeme otvorili svoja srca i stavili osmijehe na lica brojnih mališana i roditelja.

Foto: Petra Vukadin

– Srce mi je puno. Ovo nije prva, a zasigurno nije posljednja akcija darivanja, koju sam pokrenula. Nastavljam dalje jer moje srce se promijenilo otkad imam svog Jakova. – zaključuje mama Vukadin.

 

Nastavi čitati

CityLIGHTS

JUDO KRALJICE: Oborit će vas s nogu!

“Ako se slučajno subotom, oko 12:30 zateknete pokraj Vatrogasnog doma i čujete glasan smijeh, znajte da je trening judo kraljica u tijeku.”

Objavljeno

on

U listopadu ove godine trenerice “Judo kluba Pinky”, Marina Drašković i Sanja Dellaido, odvažile su se na još jedan “mali, ali veliki” judo podvig. Putem društvene mreže Facebook, pozvale su žene starije od trideset da im se pridruže na treninzima veteranske grupe. Grupa se popunila za svega 24 sata i tako su rođene “Judo kraljice”.

Marina i Sanja priznaju kako su pri otvaranju grupe bile neodlučne, najprije zbog manjka prostora i termina, ali i zbog toga što nije uobičajeno otvarati grupe veterana. U judu, kao i  u svakom sportu, prioritet je uključiti djecu, potencijalne natjecatelje. 

Prevagnulo je višegodišnje nagovaranje prijateljica i poznanica koje su poslužile kao glavna inspiracija za otvaranje grupe. Prilikom druženja često bi tražile da ih iskusne bivše natjecateljice nauče judo tehnikama pa su Marina i Sanja napokon popustile “vršnjačkom pritisku”.

Ipak, trenerice priznaju da isprva nisu bile sigurne koliko će žena biti zainteresirano za grupu iz razloga što je judo fizički, kontaktni sport koji nije uobičajen način održavanja forme za žene.

– Rekla sam Sanji, ma idem ja staviti status na Facebook, da napravimo sociološki eksperiment i vidimo hoće li žene ovo zanimati. – prepričava Marina kako su se odlučile na ovaj korak.

Foto: Judo klub “Pinky” / Facebook

Grupa zasad broji tridesetak žena, od kojih otprilike petnaest dolazi na trening svake subote. Trenerice se nadaju da će, kada prođe pandemija, to biti stabilna grupa od 25 žena dobi od 30 do 65 godina.

Osim što se grupa popunila nevjerojatno brzo, Marinu i Sanju već na prvom treningu zadivila je požrtvovnost i želja s kojom su se polaznice ponijele prema treningu. Grupa se, iz šale, pri osnivanju vodila geslom “Judo babe – otpor je džabe”, no Marina naglašava da je već nakon prvog treninga shvatila da će ipak morati promijeniti ime u “Judo kraljice” jer one to zbilja i jesu.

Foto: Judo klub “Pinky”/Facebook

-Oduševljena sam tim ženama. To su žene koje imaju djecu, rade, skuhale su ručak prije treninga i organizirale život da nađu vrijeme za sebe.- ističe Marina.

Motivacije za učlanjenje u grupu su razne. Neke od polaznica motivirala su njihova djeca koja treniraju judo. Sanja primjećuje da je sada već počelo i nadmetanje, a i pokoja krađa kimona od nešto starije djece. 

-Judo sam zavoljela uz djecu i tako sam sretna što, zahvaljujući Sanji i Marini, nije kasno krenuti s “judarenjem”.- ističe “kraljica” Anita.

Foto: Judo klub “Pinky”

Grupu čine žene različitih profila stoga trenerice svaku vježbu pokazuju u tri gradacije, a svaka kraljica za sebe bira varijantu koja njoj najviše odgovara. Glavni cilj treninga je svladati padove, koji su baza judo tehnike, kako bi se spriječile ozljede. 

– Okupile smo žene koje ne žele klasičan fitness, kojima je nešto ovakvo nedostajalo u životu, prije svega druženje i zezancija. Borilački sportovi relativno su novi kod žena, a sada su dobile priliku da iskuse nešto što su oduvijek željele. – dodaje Sanja.

“Judo kraljice” na treninzima rade i ne posustaju unatoč boli i poteškoćama, brzo napreduju, žarko žele naučiti srušiti čovjeka s nogu, a kada su im trenerice predložile pripreme za pojas, sve su odmah izrazile želju da polože. 

-Već nakon prvog treninga osjetila sam pomicanje granica. Način rada koji, uz motoriku, zahtijeva i intenzivan rad “moždanih vijuga” osobno mi je bio iznenađujuć.- ističe “kraljica” Otilija.

Judo se fokusira na usmjeravanje protivnikove sile protiv njega, a s obzirom da se radi o borilačkom sportu, žene rade u parovima. Kroz taj fizički kontakt, kako ističu trenerice, ne razvijaju se samo tjelesno, već i u socijalnom aspektu – rađaju se prijateljstva.

Foto: Judo klub “Pinky”

Mislim da je bila potrebna ogromna hrabrost da žene dođu, pogotovo neke koje ne poznaju nikog. Zato smo namjerno sve otpočetka okrenuli na zezanciju. Nema strogih pravila, sve je slobodno. Dale smo im do znanja da su vrata dvorane širom otvorena i da nema pritiska.– naglašava Sanja

Vjerojatno je upravo takav pristup i doveo do toga da se “Judo kraljice” sada spontano nakon treninga nalaze na piću i druže. Sanja ističe kako je druženje vjerojatno postalo najbitniji segment ove grupe jer je bitno da žene nađu vrijeme da porazgovaraju, a ako prije toga još odrade i nešto korisno kao što je trening, tim bolje. 

-Volim trening prvenstveno zbog druženja. Spoznaje o poštivanju i zahvali koje proilaze iz judo treninga svakako su dobrodošle u ovim teškim vremenima, a uvijek dođem kući ispunjena pozitivnom energijom.- ističe “kraljica” Stanka s kojom se slažu i Tajana, Anita, Petra, Otilija i Tanja, ali i trenerice:

-Nije mi problem kad znam da imam radnu subotu.- s veseljem ističe Marina.

Foto: Judo klub “Pinky”

Trening olakšava i to što trenerice, koje su dugogodišnje prijateljice, zajedno rade s “Judo kraljicama”. Nadalje, grupi se čak pridružila i Marinina majka zajedno sa svojom prijateljicom.

-Ako se slučajno subotom, oko 12:30 zateknete pokraj Vatrogasnog doma i čujete glasan smijeh, znajte da je trening judo kraljica u tijeku.- upozorava Marinina majka Tanja.

Na treninzima se, osim padova, uče i elementi samoobrane. Radi se i o programu osnaživanja žena, a trenerice se nadaju kako će se, putem natječaja, grupa uključiti u neki od projekata protiv nasilja nad ženama.

-Na treninzima sam naučila prve pokrete samoobrane. Volim judo jer se kroz trening stječe poštovanje prema vlastitom tijelu, ali i partnerici u sportskoj borbi.- ističe Tajana.

Judo kroz trening postaje dio svijesti svake od “Judo kraljica”.

 -Kada hodam sama noću i približava mi se muškarac automatski pogledam ima li jaknu s reverima. Razmišljam mogu li ga primiti za nešto čvrsto da ga mogu baciti, ako dođe do toga, jer sam naučila primiti kimono.To je ono što će i ovim ženama uči u svijest.- ističe Marina prirodu judaškog sporta. 

 

Kroz učenje judo tehnika mijenja se i svijest o samom sebi, žene će postati samopouzdanije, a kada na ulici sretneš samopouzdanu osobu – ne približavaš joj se. U tom smjeru će vjerojatno biti i manje izložene napadima, a ako do toga dođe, znat će procijeniti situaciju i odmaknut se na pravilan način.- nadovezuje se Sanja.

Iako u samoobrani nema pravila, u samom judu kontrola emocija je sastavni dio sporta, u natjecateljskom i u filozofskom smislu. Trenerice ističu da judo pomaže balansirati razinu agresivnosti, ovladati emocijama i, na pravilan način, usmjeriti energiju.

Dva su osnovna koncepta juda, Jita-Kyoei i Seiryoku-Zenyo. Prvi označava da uzajamnim pomaganjem zajedno prosperiramo, a drugi nas uči kako upotrijebiti minimum energije za maksimum efikasnosti.

-U redu je imati puno snage, ali ako ju ne iskoristimo u pravom trenutku, na pravi način i u pravom smjeru – ne postižemo ništa. Potrebno je puno manje sile da bi se bacilo čovjeka ako znaš pravilan način da to napraviš.- ističe Sanja važnost postizanja balansa i učenje kontrole.

Foto: Judo klub “Pinky”

Riječ judo, iako se to ne primjećuje iz natjecateljskog sporta, znači “mekan način”. Marina i Sanja su i same prošle puno ljutnje i frustracija, posebice u natjecanjima, ali kako kažu: “U judu naučiš staviti ego sa strane”. Kroz godine vrhunskog sporta, natjecanja, ali i iskustva s brojnom djecom u Pinkyju i Fujiju, pa konačno i kroz ovu grupu, trenerice su spoznale stvarnu vrijednost juda. Judo je – za sve.

-Konačni cilj treniranja juda je da postanemo korisniji članovi zajednice i mislim da smo u tome napokon uspjele.- naglašava Marina.

Foto: Marina Drašković/Facebook

-Činjenica da smo to shvatile je otvorila sve te nove mogućnosti o kojima prije deset godina nismo razmišljale. Bile smo ograničene natjecateljskim judom, jer teško je razmišljati izvan kutije kada se u njoj nalaziš.- nadovezuje se Sanja.

Judo će, naglašavaju judašice, svaku osobu razviti na svoj način, u najboljem mogućem smjeru. Za njih više ne postoje konačne granice razvoja judaša, bio to vrhunski rezultat ili zabava i svladavanje osnova. 

Kako kažu Marina i Sanja: “U judu ili pobjediš ili naučiš”, a kroz druženje i treninge grupe “Judo kraljica” trenerice su naučile osloboditi se svih stereotipa i još jednom potvrdile da žene svakodnevno pomiču granice, ali i da žena ženi nije vuk.

Foto: Judo klub “Pinky”

Nastavi čitati

Reporter 411 - 16.12.2021.

Facebook

Izdvojeno