Poveži se s nama

Kultura

Prosenjak: Pravi Goričanin postao sam tek kad su me pozvali na nogomet

Gradonačelnik Barišić, zamjenik Ačkar i pročelnik Kunić ugostili su Božidara Prosenjaka, autora 60-ak književnih djela, izdavača, novinara, spikera… I čovjeka koji djeluje već punih 50 godina

Objavljeno

Soba 313, ona lijepa i elegantna u zgradi gradske uprave, s raskošnim drvenim stolom, gradski čelnici i jedan poseban gost.

– Gradonačelniče, svugdje sam već bio, u svakakvim situacijama, ali uspjeli ste postići da sam došao ovdje s laganom nervozom – nasmijao se Božidar Prosenjak, kultni hrvatski književnik s velikogoričkom adresom već četiri i kusur desetljeća.

Autor romana “Divlji konj”, koji je bio dio odrastanja svih nas kroz školsku lektiru, zapravo je puno više od toga. Između ostaloga, on je jedan od pokretača nagrade “Albatros”. Iza njega je 50 godina karijere i otprilike milijun razloga da ga gradonačelnik pozove na kratko druženje.

– Odlučili smo svakom bitnijem čovjeku, koji je svojim doprinosom i osobnošću dao doprinos razvoj našega grada, uz neku toplu riječ ili prigodni mali poklon zahvaliti na svemu što je napravio. Time želimo pokazati kako naša Velika Gorica ima veliko srce. Jer svaki grad, svako mjesto, posebnim čine ljudi. Gdje nema ljudi, ostaju samo ruševine. Nestale su i cijele civilizacije, kako neće gradovi… – kazao je gradonačelnik Dražen Barišić i nastavio:

– Boško Prosenjak je čovjek koji je definitivno svojim radom začinio naš grad nečime što daje poseban okus i miris. Ne samo u intelekutalnom, nego i u rodoljubnom smislu. Ja ga pamtim kao čovjeka koji je radio u našem Narodnom sveučilištu Juraj Kokot, ali i na RVG-u kao novinar i spiker. Međutim, još važnije je što je kao pisac, kao književnik, doprinio tome da Velika Gorica postane prepoznatljiva u Hrvatskoj i šire.

Bila je ovo, zapravo, prilika da se kaže hvala.

– Svake godine dodjeljujemo nagradu nekom piscu, a nikad nismo bili u prilici reći hvala onome tko je pokrenuo biblioteku, onome tko kao predsjednik ocjenjivačkog suda zapravo odlučuje o dobitnicima nagrade. Uvijek svjetla pozornice odu na laureata. No sad je obljetnica uspješnog rada gospodina Prosenjak i zato smo mi u Gradu odlučili ovako, na simboličan način, zahvaliti gospodinu Prosenjaku na njegovu doprinosu našoj zajednici, našoj Velikoj Gorici i Turopolju – istaknuo je Barišić i zaključio:

– Grad ovakvim ljudima treba dati pijetet, pokloniti im se i reći bravo i hvala! Na ovakvim ljudima i njihovim djelima stojimo svi mi kao zajednica. Malo je reći hvala, ali imamo mi još puno zajedničkog posla pred nama. Kosa je sad sijeda, to simbolizira mudrost, a mudrosti nam sve više nedostaje.

Barišiću zdesna sjedio je njegov zamjenik Krešimir Ačkar, a ovu priliku nije želio propustiti ni pročelnik Zvonko Kunić, koji već 20-ak godina aktivno surađuje s Prosenjakom. Iako, Boško Prosenjak je u ovom gradu aktivan i puno duže.

– Meni je uvijek bio izazov spoj književnosti i gospodarstva. Napravili smo gospodarski imenik 1983. i 1996., tad sam cijelu veliku i malu privredu tog vremena imao u rukama. Na određeni način mi je uvijek to i bila smisao književnosti, jer ona se ne može izdvojiti iz naroda – prisjetio se uvodno Prosenjak pa izvadio komad papira ispred sebe.

– Ja sam pisac, a pisci pišu, tako da ću pročitati ovo što sam pripremio – kazao je, a odmah zatim i krenuo čitati:

– Vi znate da nisam imao namjeru dati u javnost ovaj zaokruženi niz godina života i stvaranja. Oko sebe vidim mnoge ljude koji zaslužuju osobito poštovanje i čiji je rad dobar primjer za mlade ljude. Ne bih sebe izdvajao, nego mi čini radost ako se, unatoč svojim manjkavostima, smijem smatrati jednim od vas, vaših suradnika, ljudi koje sam ovdje zavolio. I osjećati se pripadnikom svoga drugog zavičaja, koji sam našao u velikogoričkoj sredini. Tako ovo shvaćam i na tome vam neizmjerno hvala.

Samo je kratko uzeo stanku, nastavak je slijedio…

– Ako bih trebao reći nešto o sebi, onda bi to bilo ovo: moj život nikad nije bio osuda drugih nego borba da sam budem bolji čovjek. Htio bih ovome dodati još nešto, mimo protokola. Kad sam se konačno doselio u Veliku Goricu, po mene su dolazili mjesecima, jer sam bio urednik u novinama i na radiju. Osnovao sam biblioteku, uredio brošure i knjige, pisao prateće tekstove mnogim velikogoričkim autorima, nastupne govore direktorima tvrtki, gradonačelnicima, predsjedniku države, pogrebne govore, bio u raznim žirijima… Ali Velikogoričaninom sam se u pravom smislu riječi osjetio sam se onog dana kad su po mene dotrčali jer im je falio jedan u ekipi za nogomet. To je bio trenutak kad sam se osjetio kao domaći.

Na kraju su gradonačelnik i književnik razmijenili darove, zadržali se u druženju kroz prepričavanje anegdota, a zatim se rastali. Ionako je, kao što je rekao gradonačelnik, još puno posla pred njima…

CityLIGHTS

Ugodni razgovori sa Stjepanom pl. Brigljevićem

Prošetali smo se sa zapovjednikom voda turopoljskog banderija, povijesne vojne postrojbe našega kraja, danas najpoznatije po rubcu koji nosi oko vrata – podgutnici koju je i Luj XIV. primjetio u 16. stoljeću u Parizu. Stjepan pl. Brigljević član je ove postrojbe oko 23 godine. Otkrio nam je ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, a malo smo se našalili i na račun Zagoraca

Objavljeno

on

Iz obveze Plemenite opčine turopoljske da se plemići odazovu kraljevom pozivu u vojnu službu stvoren je Turopoljski banderij, počasni zbor turopoljskih plemenitaša, koji je ratovao kao samostalna postrojba pod svojom zastavom, a pod zapovjedništvom hrvatskog bana. Danas je Turopoljski banderij svečana povijesna postrojba hrvatske vojske koja sudjeluje na važnim gradskim, županijskim i državnim manifestacijama i događanjima.

Imali smo čast razgovarati sa zapovjednikom turopoljskog voda banderija, Stjepanom pl. Brigljevićem, koji nam je otkrio ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, ali i zanimljivost o mašni koja nalikuje na kravatu, a koju je nosio na sebi.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Turopoljski banderij je od Bele IV. do 1224. godine ustoličen za obranu Gradeca, i to su bili njegovi prvi čuvari. To je jedina povijesna postrojba koja se borila za sve vlastodršce. Bili smo pravi ratnici, borili smo se za Austro-Ugarsku, Francusku, u Tridesetogodišnjem ratu, u Češkoj, Moravskoj, Slovačkoj, u Szegedvaru itd.

Pl. Brigljević kaže kako Turopoljci prepoznaju odoru koju nosi, a svim ostalima je nepoznata, ali zanimljiva.

– Ovo što nosim je odora za ratnika konjanika, zato se menten (gornji dio odore) nosi  preko  lijevog ramena da bi se desnom rukom moglo baratati sabljom, a u zimskim danima preoblačila se i na desno zbog hladnoće, naravno.  Mašna koju nosim zove se turopoljska podgutnica. Nju su na vrat mladića, odnosno pod gut vezale djevojke i žene dok je bio na konju pri odlasku u bitku. Crveni rubac  bio je znak ljubavi i sjećanja na njih i dom. Turopoljski konjanik se sam morao opskrbljivati, spremiti si zalihe hrane, ratnici su sami šivali odoru, takav je bio zakon. Turopoljsku podgutnicu je vojska donijela u Tridesetogodišnjem ratu do Pariza, gdje je tadašnjeg zapovjednika Pogledića iz Kurilovca primjetio i Luj XIV, a vezanje ovog rubca nazvao ‘a la Croat’. Vjeruje se da je to preteča današnje kravate.

Zapovjednik voda, plemeniti Brigljević, našalio se i kako ih od 1573. godine Matija Gubec nije naročito volio jer su ih u Zagori i kod Kerestinca porazili.

– Zato se može reći da su današnji Zagorci 50 posto Turopoljci, jer kad smo riješili muže, Turopoljci su ostali održavati mir i poženili Zagorke. To je malo onak’ šala – smije se plemeniti Brigljević.

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Priča o podgutnici, medenjacima, sladoledu i narodnom veselju

Za cijeli naš kraj 15. kolovoza je značajan dan, svi dolazimo na dan ‘Velike Meše’ zahvaliti Gospi za proteklu godinu, nadajući se da druga bude još bolja, a dobro raspoloženje s proštenja u Vukovini nosimo i kući, ističe Draženka Saraga

Objavljeno

on

Svake je godine proštenje za Veliku Gospu u Vukovini posebno na svoj način. Jučer smo u fotografijama dočarali popodnevni ugođaj istog, no iza slika koje ste imali prilike vidjeti kriju se zanimljive priče o našem dragom Turopolju i običajima.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

Tako nam je gospođa Marica Matijan iz Pešćenice u susjednoj županiji, a koja svake godine dolazi na vukovinsko proštenje, otkrila kako je to u njezinoj mladosti bio uvelike iščekivan događaj u godini.

– Bilo je to krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, kada su ljudi čak u Cerju Letovaničkom prodavali mlade teliće kako bi si žene i djevojke u obitelji priuštile finu odjevnu koombinaciju, spremljenu posebno za ovu prigodu – ističe gospođa Marica.

Iako su se običaji u današnje vrijeme uvelike promijenili, veselje i ushit nisu minuli po svemu što smo zatekli.

Gospođa Draženka iz medičarskog obrta Saraga osnovanog daleke 1948. godine pripadnica je treće generacije medičara i otada su u njihovoj obitelji uvijek rado sudjelovali na ovom proštenju.

Foto: Tomislava Bradić/Cityportal

– Za cijeli kraj je ovaj dan značajan, svi dolazimo zahvaliti Gospi za proteklu godinu, nadajući se da druga bude još bolja. Imamo posebnu recepturu za gverc i medenjake, koju ne možemo otkriti, osim što moram istaknuti da je sve biološko, bez konzervansa! Najviše nam ljudi dolaze nakon ‘Velike Meše’, i uvijek se rado vraćaju jer je to dio tradicije – ističe Draženka Saraga.

U šetnji oko Crkve Pohoda Blažene Djevice Marije naišli smo na zanimljivo obučenog gospodina, zapovjednika turopoljskog voda Banderija, Stjepana pl. Brigljevića, koji nam je otkrio ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, ali i zanimljivost o mašni koja nalikuje na kravatu, a koju je nosio na sebi.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Član sam turopoljskog banderija oko 23 godine i otada dolazim ovdje uveličati misno slavlje, ali i veselje na proštenju nakon istog. Ovo što nosim je odora koja se nosila i u boj, po Austro-Ugarskoj, Francuskoj, u tridesetogodišnjem ratu itd… Menten (gornji dio odore) se nosi preko lijevog ramena da bi se desnom rukom moglo baratati sabljom. Ova mašna koju nosim zove se turopoljska podgutnica. Nju su na vrat mladića, odnosno pod gut vezale djevojke i žene pri odlasku u bitku. Crveni rubac  bio je znak ljubavi i sjećanja na njih i dom, a smatra se jednom od preteča današnje kravate – otkrio nam je zapovjednik voda turopoljskog banderija, Stjepan pl. Brigljević.

Priznati gorički slastičar Memetali Zenuni otkrio nam je kako se u njegovoj obitelji već 73 godine bave slasticama, a on osobno 50 godina dolazi na Veliku Gospu u Vukovinu.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Kada nešto radiš s ljubavlju, i kada ljubav prema tome gajiš sa cijelom obitelji, nastaju rapsodije okusa koje tu priču glasno pričaju. Ove godine smo na proštenje odlučili posjetiteljima ponuditi i neke nove okuse  sladoleda, kreirane u Italiji u suradnji sa njihovim kulinarskim stručnjacima. Naši gosti prepoznaju kvalitetu, zato smo svake godine tu – ističe gospodin Memy.

U šetnji vukovinskim nogostupom, doznali smo i kako se peče po par tisuća porcija raznolikih turopoljsko-sajamskih delicija, uvjerili se kako nije važno doba dana za dobro raspoloženje i plesnjak, te da i današnja djeca s veseljem idu 15. kolovoza u Vukovinu, možda ne s onim istim entuzijazmom kakvog nam je gospođa Marica opisala s početka ove priče, ali u jednom ‘novom ruhu’, koje će, vjerujemo, još mnogo godina u budućnosti prizivati Turopoljce, ali i ostale posjetitelje ovdje na Veliku Gospu!

 

Nastavi čitati

Kultura

Blagdan je Velike Gospe ,znate li što se obilježava tada?

Blagdan se slavi u velikom broju država, ponajviše u Europi i Južnoj Americi.

Objavljeno

on

Velika Gospa dan je svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Slavi se 15. kolovoza svake godine. Taj je dan i državni blagdan u Republici Hrvatskoj. Na svetkovinu mnoštvo vjernika hodočasti u mnogobrojna Marijina svetišta.

Prema katoličkoj teologiji, Marija je uznesena na nebo dušom i tijelom. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo proglasio je papa Pio XII. 1. studenog 1950.

Tome prethodi duga tradicija stara gotovo kao i samo kršćanstvo. O Marijinom uznesenju pisali su, među ostalima, kršćanski autori sveti Bernard, sveti Antun Padovanski i drugi.

Blagdan se slavi u velikom broju država, ponajviše u Europi i Južnoj Americi. Održavaju se procesije i festivali. Anglikanci i luterani slave blagdan, ali bez službenog spominjanja riječi “uznesenje”.

Nastavi čitati

Reporter 384 - 25.07.2019.

Facebook

Izdvojeno