Sport

Prije 40 godina kuglanje je u Turopolju bilo hit

Objavljeno

prije 9 godina

25. siječnja 2017.

Objavio/la

Listajući mnogobrojnu sportsku (uglavnom nogometnu) arhivu, za oko je zapela crnobijela fotografija skupine domicilne škvadre iz Novog Čiča u trenirkama i tenisicama a razne životne dobi.

Na fotki smo prepoznali dvanaestoricu kršnih kuglača snimljenih na negdašnjoj kuglani Radnika u Kolarevoj koje više nema a danas je stambena zgrada, u prizemlju sa lokalima, a na prostoru iza Robne kuće. Susjed imenjak Matija Martinec, danas mladoliki 73-godišnjak, također je na slici (stoji prvi s desna) i začas je dogovoren razgovor za cityportal.

Kuglači Dinama iz Novog Čiča

“Imam i ja tu istu fotku a prilažem vam još jednu, možda i vrijedniju (o ovoj drugoj malo niže). Snimke datiraju negdje iz sredine sedamdesetih. U Noom Čiču je djelovalo Sportsko društvo Dinamo u kojem su egzistirali najprije nogometaši (danas Dinamo Hidrel) a onda i kuglači, stolnotenisači i šahisti. Uz nogometaše, mislim da smo mi kuglači bili najaktivniji. Trenirali smo ponekad i više puta tjedno na kuglanama u Starom Čiču, Lomnici, na Radniku a pamtim da smo gađali i na kuglani Nikole Dragaša u Kranjčevićevoj u Zagrebu”- prisjeća se Martinec, porijeklom iz Međimurja koji je u Novom Čiču zavolio Štefaniju Anić (autorova školska kolegica prvih četiri razreda osmoljetke) a onda i trajno ostao u Turopolju.

Kuglači Dinama Novo Čiče i Plesa

“Imali smo takozvanu udarnu momčad koja se prema situaciji i potrebama mijenjala. Na priloženoj fotografiji s lijeva stoje Devi Magdić, Stjepan Malec, Franjo Đurašić, Josip Đuksi Čuki, Franjo Stepančić, Stjepan Đuksi Čepe, Kruno Trdić i Matija Martinec. Čuće s lijeva: Stjepan Mihac Sinek, Ivan Lažnjak, Josip Berković i Ivan Turković. Standardni i vrlo dobri bili su još i Branko Petrina, Ivan Mihac, Ivan Kadabec i Božo Marčec a povremeno su kuglali i mnogi drugi iz Novog Čiča i susjednih mjesta Lazina Čičkih, Ribnice, Jagodnog i Podotočja koja gravitiraju Čiču. Uz redovito treniranje, imali smo i svoja lokalna natjecanja na kojima su sudjelovali kuglači iz na primjer Starog Čiča, Turopolja, Lomnice, Plesa i drugih mjesta velikogoričkog kraja. Svrha djelovanja bilo je bavljenje zdravim sportom ali i druženje te zabava. Sama natjecanja shvaćala su se vrlo ozbiljno. Mi iz Novog Čiča rado se sjećamo Cupa Velike Gorice (nismo uspjeli sa sigurnošću saznati godinu) kada smo došli do samog finala kontra vrlo kvalitetne momčadi Plesa (na priloženoj fotografiji Martinca zajedno kuglači Plesa i Novog Čiča prije finala). Tijesno smo izgubili ali nije bilo ni čudo jer za Pleso su tada kuglali i, mislim šestorica, igrača Radnika koji je pak za nas volontere bio profesionalna kategorija. Nismo previše tugovali a proslavili smo na pravi način završnicu Cupa dobrom večerom i u to vrijeme popularnim cvičekom i dobrovoljčekom (blaga, crvena, pomalo reska vina, od kojih se gemišta moglo popiti o ho, ho).”

Matija Martinec danas. Foto: Mato Paviša/cityportal.hr

Pitali smo Martinca i o financiranju jer kuglanje je koštalo. “Morali smo se samofinancirati uz pomoć pokojeg sponzora. Koliko pamtim, trenirke nam je nabavio gospodin Ivan Lažnjak koji je među nama bio najiskusniji a vjerojatno i najveći zaljubljenik u ovaj lijepi sport. Lažnjak je bio veliki veseljak, sklon zezanciji i vicu a nije bio škrtica, samo gospođa nije smjela ništa saznati. Sada se to može otkriti jer nažalost oboje su nas napustili, isto kao i Kruno Trdić te Josip Berković sa fotografije.

Negdašnja kuglana na Radniku u Kolarevoj

Druženje kuglača iz Novog Čiča potrajalo je godinama a što je pokvarilo idilu? “Svako novo vrijeme nosi svoje novosti. Dolazila je krajem osamdesetih u Zagreb Univerzijada, gradili su se novi sportski objekti a Velika Gorica je dobila tada moderni stadion na novoj lokaciji. Stari plac Radnika u Kolarevoj odslužio je svoje, mi kuglači iz Novog Čiča sakupili smo također dodatnih godina, poneki i kilograma (Martinec nije, izgledom bi još i danas mogao rušiti čunjeve) a odlaskom jedne generacije, kuglanju je u Novom Čiču došao kraj”- zaključio je Matija Martinec.

Nažalost to je tako. Danas su neka drugačija, internet vremena. Druženja je sve manje pa i dolje potpisani autor teksta uz pisanje voli zaigrati i šah s živućim ljudima ali – preko računala.

Povezane teme:kuglači

Sport

Nek’ se zna: Rukometno evanđelje po Mateju u pobjedi za povijest…

Rukometaši Gorice ispisali su povijest pobjedom 38-31 protiv našičkog Nexea, a do nje su došli zahvaljujući ogromnoj borbenosti, vlastitoj kvaliteti, ali i zahvaljujući uspješnim vizijama svoga trenera…

Objavljeno

prije 5 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon što je neko vrijeme bio igračka, rukomet je ovog petka na parketu velikogoričke Gradske dvorane ponovno postao – igra! Predivna, prekrasna, najljepša…

Kretala je Liga za prvaka u našoj “premijerki”, a za početak je zakazan sudar Gorice i Nexea. Sudar u kojem je u svim dosadašnjim prilikama pobjednik bio isti, u kojem su Našičani više ili manje jednostavno dolazili do bodova protiv Goričana, pa i nije bilo neobično čuti kako jedan tata ispred svojim klincima uoči utakmice govori:

– Dečki, idemo navijati, ali samo da vam kažem… Gorica će nam danas vjerojatno izgubiti, nemojte se iznenaditi ako bude tako.

Međutim, društvo u crnom, koje je na parketu odrađivalo posljednje sekvence zagrijavanja, imalo je nešto drukčije planove. Oni su baš za ovaj petak 13. isplanirali ispisati povijest…

Dobro, nije baš tako izgledalo u samom početku. Zapravo, ni blizu. Našičani su nakon nepunih osam minuta imali vodstvo 6-0 i sve je upućivalo na to da ćemo i ovoga puta gledati “laganicu” u izvedbi gostujućih zvijezda. Tin Lučin vratio se u klub s europskom broncom oko vrata, legendarni Manuel Štrlek ni u 37. godini nije izgubio ništa od svoje čarolije, a čuli ste možda i za imena kao što su Krešimir Kozina, Leon Vučko, braća Moslavac, braća Cenić… I doista je u tim trenucima izgledalo da će cijelo to društvo imati još jedan običan dan u uredu.

A opet, dečki u crnom nisu odustajali…

Goričani su imali plan i ideju kako igrati protiv Nexea, a od tog plana nisu odstupali ni nakon tog očajnog početka. Trener Matej Mišković pripremao je igru sedam na šest, tu je vidio svoju šansu, a igrači su mu pružili ruku na sve moguće načine. I počeli prvo topiti našičku prednost, koja se vrlo brzo i definitivno istopila, pa smo na predah otišli s tijesnih 20-19 u korist favorita iz Našica.

I sa šansom koja se ukazala. Ceki i prijatelji ozbiljno su to shvatili, neke stvari dodatno im je trener Mišković pojasnio tijekom odmora, pri čemu je jedno nedvojbeno jasno: što god im je rekao, dobro im je rekao!

Grubišić je zabio osam golova, a Karaula, Lopac, Neralić i Ceković po šest… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Goričani su, naime, u nastavak utakmice istrčali u formi gladnih lavova. Svjesni da su primili previše golova u prvom poluvremenu, ali i s osjećajem da se na drugoj strani parketa može zabijati. Pogotovo u ovom formatu, kad tih sedam na šest toliko dobro funkcionira. I na tom valu gorički rukometaši su zajahali, odlučni u namjeri da ne bude kurs do samoga kraja.

Posljedično, par stotina ljudi okupljenih na tribinicama naše dvoranice dočekalo je i prvo vodstvo Gorice, dogodilo se to kod 25-24, nakon čega se naši rukometni junaci više nisu osvrtali. Nisu čak ni pogledali u retrovizor, jer plan je bio samo kako dovršiti senzacionalan posao na petak 13. A plan je, naravno, ostao isti. Sedam na šest, sedam na šest, sedam na šest… Guraj dokle ide, riskiraj koliko god treba, pritom daj i posljednji atom snage.

Energija koja se u tih posljednjih 20-ak minuta rodila među igračima u crnom kao epidemija se proširila i na tribine, na kojima je vladala nada, ali i strepnja. Domaći navijači, nenaviknuti na ovakve pobjede, bili su na rubu sjedalica sve do same završnice, a u gostujućem taboru nervozno su pogledavali u brojke na semaforu. Činio je to i Vedran Zrnić, sportski direktor Nexea, u šoku je razvoj događanja pratio i Goran Šprem, smješten odmah do njega, ali i oni su u nekom trenutku shvatili da ovdje više nema povratka.

I da je Gorica ove večeri zaslužila napraviti nešto ovako veliko!

Ovoga puta, ni manje ni više, fenomenalni su bili – svi! Jakov Neralić sjajno je otvorio utakmicu, brzo su mu se pridružila i dva Marka, mladi Grubišić i iskusni Karaula, na obje strane terena svoje su dali vječni kapetan Hrvoje Ceković i borbeni Rok Malin, na crti su u paru radili Ante Lasan i Vid Starčević, a svima njima u nastavku su se pridružili opasni i efikasni Andro Lopac, čvrsti i zarazno borbeni Bruno Mlakar, da bi kapetana u završnici fantastično odmijenio Maksimilijan Jurić… Uz sve to, golman Marin Sorić imao je jedan od svojih dobrih dana, sa “samo” sedam obrana, ali sedam pravovremenih i silno važnih obrana.

A na čelu te kolone, ponosan i ispunjen nakon svega, trener Matej Mišković. Čovjek koji je imao ideju, koji je znao što želi, ali i kako svoje vizije prenijeti na igrače. Da, oni su ti koji su odradili posao na terenu, oni su jednom Nexeu utrpali nevjerojatnih 37 golova, oni su u posljednje 52 minuta bili bolji od takvog protivnika za suludih 13 razlike (?!), ali ovu pobjedu slobodno možemo označiti i kao – njegovu! Matej Mišković održao je ovom prilikom rukometno predavanje općem auditoriju, ispisao neku vrstu rukometnog evanđelja po Mateju i ostvario vjerojatno najveću, najdražu i najvažniju pobjedu u trenerskoj karijeri.

Prošla sezona i za njega i za klub bila je traumatična, Liga za prvaka pobjegla je u nevjerojatnom raspletu, ali Matej Mišković zadržao je mir. I vjeru u ono što radi. Jednako kao i ljudi iz kluba, koji nisu ni razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim novog pokušaja. Ove sezone, ispalo je tako, sve se okrenulo na pravu stranu, gorički rukomet završio je tamo gdje mu je mjesto, tamo gdje je zaslužio biti, a otvaranje je prošlo kao iz najljepših snova.

Još jedna igra, još boda dva, prva je Gorica, ša-la-la-la, pjevali su na kraju naši rukometaši… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Završilo je tako zbog rada, zbog truda, zbog angažmana, zbog kvalitete koja je definitivno prisutna u ovom rosteru. I, možda i najviše zato, zbog zajedništva. Način na koji su dečki proslavljali svaki gol, svaku dobru obranu, način na koji su proslavili ovu pobjedu, zagrljeni i raspjevani, zapravo nudi odgovor na pitanje kako se dogodilo nešto ovakvo. Nešto što se nikad ranije nije dogodilo.

Važna je ovo pobjeda za građenje samopouzdanja, za rušenje barijera, ali i za sve što slijedi. Goričani žele biti u četiri najbolje momčadi u državi, žele izboriti novi plasman u europska natjecanja, a ova će dva boda potencijalno biti izuzetno važna u toj borbi. Dva boda osvojena protiv medaljaša i legendi, dva boda koja je malotko mogao očekivati. Pogotovo na ovakav način…

– Tata, što nisi ti rekao da će Gorica izgubiti? A mi ih pobijedili sedam razlike… – sletjelo je pitanje na izlasku iz dvorane, odmah nakon fotkanja s Tinom Lučinom.

Čovjek se pokušao izvući, tražio je objašnjenja, ali naprasno je prekinut…

– Znaš, sad kad dođemo doma, igrat ćemo rukomet. Ja ću biti Marin Sorić – odredio se stariji klinac.

– A ja ću biti Tin Luč… Ne, ne, bit ću onaj naš broj 2. E da, Hrvoje Ceković, taj ću biti – dodao je mlađi.

Odgovora na to više nije bilo. Samo smiješak od uha do uha. Jer, to je valjda i poanta…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Vatrogasac iz Kobilića odradio prvi tjedan priprema za proljetni dio sezone 2026.

Objavljeno

prije 11 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Nogometni klub Vatrogasac iz Kobilića, član Druge županijske lige Istok, počeo je s pripremama za nastavak prvenstva, za proljetni dio natjecanja, u prošli ponedjeljak, 09. veljače 2026. Prema riječima trenera Kristijana Goluba, na prvom okupljanju pojavilo se 16 igrača, ostali su opravdano izostali zbog poslovnih odnosno privatnih obaveza. Planom priprema predviđena su tri treninga tjedno.