Poveži se s nama

Sport

Priča s derbija: More kartona, živopisne “upute” s tribina i pivo koje rješava sve…

Lukavec je na svom terenu pobijedio Polet iz Buševca 2-1 i osvojio nova tri boda na putu prema naslovu prvaka u petoj ligi, a iza utakmice ostali su zbrajanje dojmova, malo ljutnje, malo glasne pjesme i nekoliko zagrljaja. Sve u svemu, ugodno nogometno poslijepodne u Lukavcu…

Objavljeno

Automobili parkirani uz cestu, s obje strane, kućica u kojoj su spremni i rashlađeni osvježavajući napici za gledatelje, galama s terena i oko njega… Bila je subota poslijepodne, jedna od onih koje bi mogle poslužiti kao manekeni za proljeće, sunčana i topla, a na travnjaku je u ponudi bio – derbi! Lukavec, vodeća momčad pete lige, s jasno izraženim ambicijama da od sljedeće sezone bude četvrtoligaš, dočekao je na svom igralištu Polet iz Buševca, lokalnog rivala. A to je, naravno, uvijek nešto posebno… Nema ništa slađe nego pobijediti društvo iz susjednog sela, uzeti bodove u derbiju koji u sebi sadrži sam srž nogometa. Selskog nogometa, romantičnog i zavodljivog, više zabavnog nego kvalitetnog.

A tako je to nekako i bilo. Nogometno umijeće protagonista onakvo je kakvo priliči okruženju, niželigaško, jer drukčije ne može ni biti, ali dosadno na ovakvim utakmicama ne može biti – nikako. Kao što nije bilo ni ove subote u Lukavcu… Iako smo u prvom dijelu vidjeli “jednu i pol” šansu, iako je kartona na obje strane bilo daleko više nego nogometnih bravura, iako se na terenu na trenutku više pričalo nego igralo. Unatoč svemu tome, stotinu ili dvije gledatelja mogli su uživati.

– Potpuno je netočan stereotip da u Lukavcu žive i igraju nekakvi divljaci, od toga silno želimo pobjeći i uvjereni smo da to više nije tako. Možda je u prošlosti bilo nekih ekscesa i slučajeva, ali već godinama se nitko od nas nije ni s kim potukao, ne radimo čak ni grube ili prljave faulove… – objašnjavao nam je Marko Grdenić, dokapetan Lukavca, u danima uoči derbija.

I pokazalo se da je potpuno u pravu. Utakmica je bila čvrsta, čak i vrlo čvrsta, poneki start možda je “iskakao iz tračnica”, ali daleko je to od bilo kakve divljine ili opasnog okruženja. Dapače, u Lukavcu se pokušava igrati lijep nogomet, povici s tribina su, onako, poput uobičajnog folklora na ovakvim utakmicama, na trenutke čak i simpatični, a treće poluvrijeme je tu da se riješe svi problemi. Ni traga onome što govore stereotipi, ni blizu onome što se nekad davno znalo događati u utakmicama ove razine. Iako je bilo i kartona, i temperamenta, i emocija, i verbalnih okršaja…

– Je, uvijek bude ‘vruće’ kad se igraju derbiju, ipak su ovo utakmice u kojoj je važna svaka lopta, svaki centimetar terena. Mi smo se trudili igrati, kroz igru zabiti gol… Nismo bili pravi, nismo odigrali utakmicu za pamćenje, ali i takve utakmice treba dobiti. Tu se vidi karakter momčadi. I zato svaka čast mojim dečkima – govorio je trener Lukavca Slaven Batovanja nakon utakmice koju je njegova momčad dobila 2-1.

U prvih 40 minuta golova nije bilo, najbolje što smo vidjeli bio je pokušaj domaćeg “cenera” Luke Borkovića iz slobodnjaka, koji je iz kuta iščupao korpulentni golman Poleta Hrvoje Bradić, a onda je stigao trenutak koji je prelomio utakmicu. Sudac Dominik Šantorić, dečko iz Laduča, pokazao je na kazneni udarac, sasvim opravdano, a loptu je s bijele točke u gol poslao Mario Skorin, prvi topnik u lukavečkoj svlačionici.

Utakmica je riješena, pokazalo se kasnije, u 58. minuti, kad je desni bek Lukavca Josip Mihanović iz jedne gužve zakucao loptu u mrežu i uveo goste iz Buševca u dodatnu nervozu. Međutim, 15 minuta poslije nervoza je obuzela i domaćina, čim je Marijo Pejak pobjegao obrani Lukavca i smanjio na 2-1, što se pokazalo i konačnim rezultatom u utakmici u kojoj se najviše “savjeta” odnosila na suca Šantorića.

– Kaj to sudiš, jesi ti normalan, ovo ti je bil gaul, kam gledaš… – nizale su se upute s tribina, odnosno brdašca uz teren, s kojeg su dolazile i poruke za gostujuće igrače, pri čemu je prvi na udaru bio kapetan Poleta.

U jednoj od formulacija moglo se saznati kako spojiti nečiji nedostatak kose, najužeg člana obitelji i spolni akt u živopisnu kombinaciju bez kakvih ovakve utakmice ne mogu proći. Ljutili su se jedni na druge, dobacivalo se bez primisli o nekakvoj političkoj korektnosti, sve kako bi jedan petoligaški derbi dobio i posljednje obrise onoga što se zove “prava prvenstvena utakmica”. Bilo je tu i djevojaka, i male djece, koja su uživala otkrivajući čari pomoćnog terena, i poznatih nogometnih imena… Susreli smo tako i Igora Mostarlića, trenera Lonje, ne tako davno igrača koji je dominirao turopoljskim travnjacima.

– Planiramo osnovati malonogometni klub u Velikoj Gorici, ti planovi su daleko i odmaknuli, ali vidjet ćemo hoće li se i kako sve to realizirati – otkrio nam je Mostarlić dok smo gledali kako sudac poput najslavnijih revolveraša vadi jedan za drugim kartonom.

Ukupno ih je podijelio čak 11, pri čemu je dvojici pokazao po dva žuta kartona. Prvo je ta sudbina zadesila Poleta Zvonimira Matušina, a zatim i Lukavčanina Valentina Borkovića, a sve skupa je tolika količina kartona pošteno naživcirala. Poražene pogotovo…

– Ne, ne mogu vam dati izjavu, nisam baš neke volje… Evo, kapetan će – zadržao je svoje misli i djmove za sebe trener Poleta Mario Paviša.

A kad je tako, što drugo preostaje nego poslušati trenera, okrenuti se na petama i potražiti kapetana…

– Utakmica je bila rastrgana, ali ja sam malo razočaran sa suđenjem. Mislim da je bilo 70-30 u korist Lukavca, sudac je navlačio za njih, ali nema veze… Čestitam im na pobjedi i želim im puno sreće u nastavku prvenstva – kazao je Ivica Sučić, Poletov “cener”.

– Bilo je dosta ‘vruće’ i ovaj put, i kod nas u Buševcu jesenas, ali mislim da suci puno tome kumuju, zakuhaju utakmicu bez ikakvog razloga. Ne znam zbog čega je to tako, vjerojatno da se plaćaju kazne za žute kartone, valjda im fali love u blagajni… Jako sam razočaran suđenjem ove sezone općenito – dodao je Sučić, još vruć nakon utakmice.

Dok su gosti tugovali, čak i dolazili na rub svađe između sebe, ljutili se na sve i svakoga, domaćini su – pjevali. Igrači su taman izlazili s terena kad je predsjednik Lukavca Goran Guteša donio ogromni zvučnik, koji je već neizostavni dio opreme kad se ide na utakmice.

– Uvijek je zvučnik tu, i kad se gubi i kad se pobjeđuje. Spoje se preko mobitela na zvučnik i obavezno se mora odsvirati ‘Žale godine’ i ‘Kad dođem ja’ od Vatrogasaca, to je već pravi ritual – objašnjava nam trener Batovanja.

I uz rub terena bilo je nekih nesuglasica tijekom utakmice, puno se tu vrti emocija, ali u ovakvim ligama vrijedi jedno dobro staro pravilo… Nema tih nesuglasica koje jedna runda pića ne može riješiti! Tako je bilo i ovoga puta, “nabrijane” povike zamijenili su zagrljaji i čvrst stisak ruke, čestitke i najbolje želje za budućnost. A bliska budućnost Lukavcu donosi još jedan veliki derbi, jer već sljedećeg vikenda na redu je gostovanje u Lomnici, kod najdražeg rivala.

– E, to će biti još žešće! To su dva prijateljska kluba, ali kad se nađu na terenu, napeto je čak i kad se radi o prijateljskoj utakmici. Bit će nam jako teško, kao i svaki put. Moji dečki igraju pod velikim psihološkim opterećenjem, jer svaka se utakmica mora dobiti, svaka se pogreška skupo plaća, svako dodavanje može biti kobna i zato kapa do poda mojim igračima – rekao je trener Batovanja prije nego se pridružio društvu u trećem poluvremenu.

Smirili su se brzo i Buševčani, bilo je važno samo što prije ugasiti žeđ i svijet je odmah izgledao ljepše. Uostalom, Polet nema nikakav pritisak rezultata, sve što naprave, dobro naprave…

– Nama je bio cilj mirno ploviti ovom ligom, budući da je odluka da nemamo ambicija ići u višu ligu. Važno je što mirnije privesti sezonu kraju, ako je ikako moguće… – rekao je kapetan Poleta Ivica Sučić, misleći opet na suđenje, na sve te silne kartone.

– Nevjerojatno, u ove prve tri utakmice proljeća smo dobili jedno 25 žutih i tri crvena kartona! I što tu reći?! Igrali doma ili u gostima, nama je isto. Valjda redovito plaćamo kazne pa im se isplati nama davati kartone… A nama na kraju neće imati tko igrati – zaključio je Sučić.

Glazba je uz igralište postajala sve glasnija, sunce se polako skrivalo iza oblaka, a to je bio znak da je vrijeme za polazak kući. I za slaganje dojmova s jednog živopisnog derbija. Na koncu su Lukavčani izvukli tri boda, Buševčani skupili još malo frustracija, a gledatelji dobili ono po što su došli – zabavno nogometno poslijepodne. I tako će, budite uvjereni, biti i za tjedan dana. U Lomnici, Buševcu, ali i na svim drugim adresama na kojima je nogomet romantika, a živopisne “upute” s tribina neizostavni dio folklora. S trećim poluvremenom koje, kao i uvijek, rješava sve probleme.

 

Sport

Kako sam u ‘Kavaliru’ sreo Peru Močiboba. I na trenutak se vratio u mladost…

Rekord Maksimira, dva gola Pere Močiboba, slavlje Zagreba nakon jedanaesteraca, dani erupcije nogometa u hrvatskoj metropoli… Sve to prolazilo je kroz glavu 46 godina poslije u jednom kafiću u Čiču

Objavljeno

on

Što ti je život… Dani lete i prelete, a onda se ponekad igrom slučaja sve vrati gotovo pola stoljeća unatrag. Gore potpisanog autora teksta, danas 70-godišnjaka, jedan susret vratio je neočekivano u 1973. godinu i proradilo je živo sjećanje. A proradile su i emocije. Nogometna ovisnost od početka života kriva je za sve. Rodno Novo Čiče je autoru, polaskom u srednju školu negdje 1965. godine, zamijenio Zagreb, i rodila se vječna ljubav prema najljepšem gradu, a onda i nogometu naše metropole.

Začudo, na prvom mjestu nije bio Dinamo, kao kod većine, već NK Zagreb. Danas, nažalost, nije ostalo ni malo “z” od tog imena što se kluba tiče. Postao sam gotovo inventar stadiona u Kranjčevićevoj ulici još dok su početkom 60-tih tamo igrali Mišić, Galeković, Meštrović, Klobučar, Stanišić, Suša, Kralj, Bubanj, Wacha, Dračić, Azinović i ostali iz generacije kraja 60-tih. A trener je bio Gustav Lechner. Prvoligaši ondašnje države igrali su uglavnom pred ispunjenim stadionom. Početkom sedamdesetih stigla je nova generacija, također uglavnom domaćih, a vrhunskih igrača.

I ovog četvrtka susreli smo jednog od tada glavnih aktera. Dok smo u lokalu “Kavalir Dubravka” Hrkovca u Novom Čiču ispijali drugu kavicu, naišao je bivši nogometaš slavne generacije Zagreba Petar Močibob, danas vlasnik prestižnog lokala na Dolcu u Zagrebu.

Susret je automatizmom vratio život natrag na 19. srpanja 1973. godinu i kvalifikacijsku utakmicu za ulazak u 1. ligu tadašnje Jugoslavije između Zagreba i Osijeka. Igrale su se dvije utakmice. Prva u Osijeku, kažu pred 30 tisuća gledatelja, završila je bez pogodaka.

Uzvrat na stadionu Dinama u Maksimiru igran je pred rekordnih 64.128 gledatelja s kupljenim ulaznicama, a pretpostavlja se da je bilo i 70 tisuća ljudi!! Prije, a i kasnije, nikad više! Zagreb je igrao u sastavu: Horvat, Gašparini, Tucak, Antolić, Ivanišević, Lipovac, Markulin, Čopor, MOČIBOB, Rukljač, Smolek (Hušidić, Bakota). U regularnom vremenu završilo je 2-2, a za Zagreb oba je zabio centarfor Pero Močibob. Izvodili su se jedanaesterci i Zagreb je bio bolji te izborio elitni razred. Pero je zabio i iz “elvera”. Slavlje u Zagrebu je bilo veličanstveno!

Zbog čega danas nismo toliko zaluđeni nogometom, jedna je priča za dulji elaborat. Prilikom današnjeg susreta s Močibobom nismo ga željeli previše gnjaviti prošlošću. Nakon fotografiranja, saznali smo neke sudbine bivših mu igrača u Zagrebu, a Pero se pohvalio zdravljem i vitalnošću. Dolazi u okolicu Čiča jer ga kod prijatelja zanimaju – orlovi. Da, Pero je uvijek bio unikat.

Nastavi čitati

Najave

Ljubitelji rolanja, sutra pravac na gorički night skate

Start za sutrašnji night skate je kod stadiona Radnik u 19 sati, otvoren je za sve. Dođite s voljom i naravno – ROLAMA

Objavljeno

on

Rolanje je jedan od najpopularnijih načina za rekreaciju. Zabavna je to aerobna aktivnost koja jača cijelo tijelo, ali rijetki znaju da je ovo uistinu pravi sport koji ima čak 109 disciplina. Smatra se da je rolati se jednako korisno kao i trčanje i vožnja bicikla.

BOCI Koturaljkaški klub Velika Gorica poziva u petak na night skate, od 19 do 21 sat. Start i cilj su ispred ulaza stadiona Radnik.

Kao i svaka tjelesna aktivnost i rolanje ima snažne pozitivne učinke na naše raspoloženje. Tjelesnom aktivnošću luče se hormoni sreće i poboljšava naše mentalno zdravlje. Ti učinci su posebno izraženi kod vanjskih aktivnosti, što rolanje svakako jest.

– Rolanje je sport i za dušu.  Osim što podiže psihomotorne sposobnosti, doprinosi boljoj tjelesnoj pokretljivosti i koordinaciji pokreta. Rolanjem se razvija osjećaj za ravnotežu, a pozitivno djeluje i na sposobnost brzog reagiranja. Jako je zabavno, tehnika se usvaja brzo i lako, svatko može pronaći tempo u kojem će uživati, pa je i motiviranost velika – samo su neke od prednosti koje ističu iz goričkog BOCI Koturaljkaškog kluba.

Više informacijama o aktivnostima koje organiziraju možete pronaći na faceboook stranici BOCI koturaljkaškog kluba.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Moja litavska priča: ‘Zovu me Toni, učim kuhati, a ulicama hodaju – avioni!’

Damir Žutić godinama je bio zaštitni znak HNK Gorice, igrač koji je bio dio kluba od prvoga dana, no krajem veljače potpisao je za litavskog prvoligaša Atlantas iz Klaipede. Snašao se, prilagodio, a nakon posljednjega kola završio je i u momčadi kola

Objavljeno

on

Prošla su točno dva mjeseca od onog rastanka u suzama, od dana kad je Damir Žutić došao na stadion i emotivno se pozdravio sa suigračima iz Gorice. Cijeli život proveo je u tom klubu, na istom stadionu, ali krajem veljače došao je trenutak da krene dalje. Nije se uspio nametnuti u prvoligaškoj konkurenciji i otišao je sreću potražiti 1200 kilometara daleko od kuće, u litavski grad Klaipedu. Otišao je tiho, ali s velikim ambicijama, zato je valjda i bilo toliko lijepo vidjeti najbolju momčad sedmoga kola litavskog prvenstva, i u njoj našeg dečka. Lijepo piše, Žutičius.

– Da, u momčadi kola sam – javio se iz Litve Dado Žutić, popularni Žućo, jedan od najomiljenijih likova koji su prošli kroz HNK Goricu svih ovih godina.

– Dojmovi su jako pozitivni, zadovoljan sam uglavnom sa svime. Dečki su me odlično prihvatili i za sad baš uživam. Uostalom, cijeli život sam govorio da bih volio živjeti na moru, a ta mi se želja sad ispunila. Dolazi i ljepše vrijeme, tako da stvarno mogu reći da sam zadovoljan – odradio je Žutić inicijalni raport.

Klaipeda je grad od 190.000 stanovnika, na zapadnoj je obali Litve, treći najveći grad i jedina morska luka u toj državi, iz koje isplovljavaju brodovi za Švedsku, Dansku i Njemačku… I u kojoj se Žućo osjeća kao doma.

– Prvih 15-ak dana, dok nisam našao stan, bio sam u hotelu. Sad živim sam u stanu u zgradi koja je pet minuta od stadiona, još dva suigrača žive u istoj zgradi… U klubu imamo jednog igrača iz Nigerije i trojicu iz Latvije, ali koliko sam skužio, ove iz Latvije ne smatraju baš strancima. Nešto kao kod nas Ljubo i Jovičić – prepričava Dado pa nastavlja:

– Imam jako puno slobodnog vremena, tako da sam dosta istražio grad. I sviđa mi se, to je jedan od većih gradova u Litvi, iako ne mogu baš reći da se ima nešto posebno za vidjeti… Međutim, imaju jako lijepe plaže, a svakih pola sata brod vozi do mjesta koji se zove Nida. Vožnja traje doslovce deset minuta, a to mjesto ne mogu opisati riječima. To se mora doživjeti.

Jedini Hrvat u Klaipedi uspio je pronaći i društvo za vrijeme izvan nogometa.

– Najvise se družim s ta dva suigrača iz Latvije, Nikitom i Devidom. S njima sam i van terena često u gradu, ipak smo stranci pa zajedno istražujemo grad. Ali i svi domaći suigrači su super, nisam doživio niti jednu neugodnost. Pogotovo stariji igrači… Kapetan doslovce o meni brine kao o svom djetetu. Svaki dan pita je li sve u redu i ako bilo što trebam, da mu se obratim. Svaki put kad sam ga nešto tražio, napravio je sve kao da se znamo sto godina. Prošli su dosta toga pa očito znaju da nije baš lako tako otići od doma – govori Žutić, koji je Litavcima snažna poveznica sa zemljom koja je druga na svijetu u nogometu.

– Jedan suigrač mi je pričao da je igrao u Europi protiv Hajduka na Poljudu. Kaže da je prvih 15 minuta samo gledao Torcidu i divio se… A ja mu kažem: ‘E, taj isti Hajduk će u subotu pasti u Gorici’ – sa smiješkom kaže odlično raspoloženi Žutić, koji je u Litvi dobio i novi nadimak.

– Da, zovu me Toni – ispalio je Dado i naravno da se iznad glave pojavilo nekoliko upitnika.

Damir, Dado, Žutić, Žućo… Odakle sad taj Toni?

– Ovdje je košarka prvi sport, nedodirljiva je, nogomet nije ni blizu. I ne zanimaju njih nikakvi Luka Modrić ili Ivan Rakitić, prva asocijacija na Hrvatsku im je Kukoč. I tako sam postao Toni – smije se Toni Žutičius.

Košarka, naravno, ima svoj udio i u životu njegova kluba.

– Da, imamo dvoranu u sklopu stadiona. U dvorani su četiri koša i tri gola! Dva za mali nogomet, jedan veliki, onaj sedammetarski, a tu je i stol za stolni tenis. Apsolutno nitko ne nosi nogometnu loptu. Samo košarka – prepričava Dado.

Zabrinuti novinar odmah se uplašio za promociju hrvatske košarke u Litvi, nije valjda da Žućo nije neki košarkaš…

– Ha, ha, mislim da nisam osramotio Hrvatsku. Pošto sam kao klinac bio zvrk i nisam imao mira, trenirao sam sve moguće sportove koji se mogu trenirati u Gorici i okolici. U košarci sam zlatna sredina, ima i gorih od mene, ali zato me u stolnom tenisu nitko ne može dobiti. Polako su me počeli ignorirat za stolni tenis, ha, ha…

Srećom, na nogometu ga ne ignoriraju. Dapače. Kako god trener postavi momčad, Žutić je unutra. Skupio je šest nastupa u prvih sedam kola. U posljednjem, ovom u kojem je ušao u najboljih 11 kola, bio je stoper.

– Liga nije loša, ali nije to ipak na razini naše prve lige. Rekao bih da je to nešto između naše prve i druge lige. Pošto se klub tek formirao, još se uigravamo pa trener isprobava igrače i sustav, tako da sam igrao sve, i krilo, i beka, i zadnjeg veznog, i stopera… Tu zadnju utakmicu smo igrali protiv Trakaija i trener mi je rekao da imaju jako dobru špicu pa bi želio da ja odigram stopera. A ja sam takav da ću za momčad i braniti ako treba, tako da nije bilo problema. Odigrao sam najzreliju utakmicu otkad sam tu i završio u momčadi kola.

Otišao je kao bek, možda se vrati kao stoper…

– Ne znam, svi su zadovoljni kako sam odigrao, a i meni se svidjelo, tako da mi je svejedno hoću li igrati beka ili stopera – prilagodljiv je Dado.

Atlantas iz Klaipede, njegov klub, od ove je sezone krenuo u novu fazu svoga funkcioniranja, zasad je šesti na tablici, na kojoj je osam klubova.

– To je klub koji već jako dugo igra prvu ligu, ali prošle godine se dogodio raspad sistema i zadnjih par kola su izgurali s juniorima. Sva sreća da su osigurali opstanak prije toga, inače bi ispali u drugu ligu… Svi ljudi su se povukli iz kluba i ostavili dugove, pa ga je ove godine preuzeo jedan bivši igrač Suduve, koji je završio karijeru prije sedam, osam godina. Ulaže svoj novac i polako gradi priču, ali slična je stvar kao s Goricom na početku prve lige, jako je teško probuditi grad i zakotrljati priču oko nogometa. Na utakmicama bude oko 400, 500 ljudi, nekad ni toliko. Imamo i skupinu navijača, prate nas ljudi na svim utakmicama – opisuje Žutić.

U Litvi je dobio priliku standardno igrati nogomet, ali otvorile su se i neke nove prilike. Recimo, da nauči kuhati.

– O da, baš sam se zaljubio u kuhanje. Doma je bilo lako, mama sve pripremi, samo dođeš i pojedeš. Nisam znao ni jaja ispeći! Sad više ne ide tako, morao sam se uloviti i kuhače. Upalim YouTube i pomalo učim. I baš uživam u tome. Čime bih se pohvalio? Zapečenim grahom i kobasicama, to mi je specijalitet, ha, ha… Nije ni litavska hrana loša, ali ne bih je baš mijenjao za našu – priča Žutić, koji se počeo koristiti i ruskim jezikom.

– Znači, litavski je nemoguće poloviti, ali dobro je što apsolutno svi pričaju ruski. Ni trener mi se ne obraća na engleskom, tako da učim ruski i na to gledam kao veliki plus. Uostalom, ruski i hrvatski su dosta slični.

U Atlantasu je uzeo broj 16, koji je nosio i u Gorici, broj koji iza sebe ima i priču.

– Kad sam došao u seniore Gorice, nije još bilo toliko ljudi u klubu i oko kluba, pa je fizioterapeut dosta toga vodio, između ostaloga i odlučivao tko nosi koji broj. Došao je do mene i pitao koji broj želim. Nabrojao je neke brojeve, među kojima je bio i 16. Nisam mogao odlučiti koji bi broj i on kaže: ‘Uzmi 16, to ti je Ninja nosio!’ Kako sam kao klinac skupljao lopte oko terena tih godina kad se Ninja prodao u Rusiju, uzeo sam ga bez razmišljanja. I od tad sam ga zavolio. Ovdje je bio slobodan pa sam ga i tu uzeo.

Kad se već sam vratio na Goricu, vratili smo se zajedno još malo kući. Iako, pitanje koje je zvučalo nešto kao “pratiš li Goricu” pobilo je onu tezu da nema glupih pitanja…

– To je isto kao da dijete pitaš gleda li crtiće, ha, ha, ha… Naravno da gledam, apsolutno svaku utakmicu. I mogu reći da dečki rade odličan posao, nadam se da će uspjeti u toj borbi za Europu, želim im to jednako kao i oni sami. Čujem se s gotovo svim dečkima iz Gorice, kako s našima, tako i sa strancima. Pratim ja njih, prate oni mene… I tako iz kola u kolo – govorio je Žutić, da bi ga u jednom trenutku prekinula poruka.

– Evo, što sam ti rekao, baš se Zwolinski javlja…

Osim s igračima, u kontaktu je i s ljudima iz kluba. Gorički Litavac Mindaugas Nikoličius, naš Niko, pomogao mu je da pronađe klub u njegovoj domovini, ali tu nije stalo s pomaganjem.

– Niko me oduševio! Nije to ni izbliza bilo ono, poslao sam te tamo, skinuo te sa plaće u Gorici i tko te šljivi… Baš suprotno. U pocetku mi se javljao svaki dan i pomagao oko apsolutno svega. Ali baš svaki dan! I sad se se često čujemo, ostali smo u kontaktu i drago mi je zbog toga – ističe Žutić.

Damir Žutić bio je dio goričke prve momčadi otkad je HNK Gorica oformljena do veljače… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Gledat će, naravno, i ogled s Hajdukom, u subotu u 16.30 sati namjestit će se ispred televizije i navijati.

– Hajduk se dosta digao otkad je došao trener Oreščanin i mislim da igraju jako dobro, ali isto tako Gorica igra najbolje te velike utakmice, tako da se ne bojim za nas. Nisu nas još dobili ove sezone, pa neka tako i ostane. Vjerujem da uzimamo i više od jednog boda! Strijelac? Zna se, Matija Dvorneković… – uvjeren je Žućo.

Kad je odlazio, želja je bila jednog dana vratiti se kući. I nije se tu previše promijenilo u ova dva mjeseca.

– Iskreno, nisam s Nikom o povratku ni razgovarao… Imam ja neki svoj plan. Želim uspjeti u inozemstvu, dokazati se, možda nešto i zaraditi, pomoći roditeljima koliko budem mogao, olakšati im život, a sebi stvoriti lakši početak života nakon nogometa… Volio bih i završiti karijeru u Gorici, budući da mi fali još 11 utakmica da budem prvi po broju nastupa. To su neke moje želje, a kako će sve ispasti, tek ćemo vidjeti.

Zasad se zna samo da kući dolazi u prvoj polovici srpnja.

– Kako je sad planirano, 7. srpnja dolazim doma, ali na desetak dana, jer oni nemaju polusezonu. Igraju sve u komadu jer preko zime nema baš uvjeta za nogomet na otvorenom. Vjerojatno zato i preferiraju košarku – zaključio je Žutić, koji je za kraj morao još odgovoriti i na ključno pitanje…

Kakve su Litavke?

– Ha, ha, ha… I dalje su mi naše ‘balkanke’ na prvome mjestu, ali samo za nijansu iza njih su Litavke. Kad sam došao, mislio sam da je to neka šala… Znači, avioni! – sa smiješkom je kazao Žućo, pa još i uputio pozdrave svome gradu, prijateljima i znancima…

Sretno dalje, Žutičius!

Nastavi čitati

Reporter 381 - 18.04.2019.

Facebook

Izdvojeno