Povežite se s nama

Sport

Priča s derbija: More kartona, živopisne “upute” s tribina i pivo koje rješava sve…

Lukavec je na svom terenu pobijedio Polet iz Buševca 2-1 i osvojio nova tri boda na putu prema naslovu prvaka u petoj ligi, a iza utakmice ostali su zbrajanje dojmova, malo ljutnje, malo glasne pjesme i nekoliko zagrljaja. Sve u svemu, ugodno nogometno poslijepodne u Lukavcu…

Objavljeno

na

Automobili parkirani uz cestu, s obje strane, kućica u kojoj su spremni i rashlađeni osvježavajući napici za gledatelje, galama s terena i oko njega… Bila je subota poslijepodne, jedna od onih koje bi mogle poslužiti kao manekeni za proljeće, sunčana i topla, a na travnjaku je u ponudi bio – derbi! Lukavec, vodeća momčad pete lige, s jasno izraženim ambicijama da od sljedeće sezone bude četvrtoligaš, dočekao je na svom igralištu Polet iz Buševca, lokalnog rivala. A to je, naravno, uvijek nešto posebno… Nema ništa slađe nego pobijediti društvo iz susjednog sela, uzeti bodove u derbiju koji u sebi sadrži sam srž nogometa. Selskog nogometa, romantičnog i zavodljivog, više zabavnog nego kvalitetnog.

A tako je to nekako i bilo. Nogometno umijeće protagonista onakvo je kakvo priliči okruženju, niželigaško, jer drukčije ne može ni biti, ali dosadno na ovakvim utakmicama ne može biti – nikako. Kao što nije bilo ni ove subote u Lukavcu… Iako smo u prvom dijelu vidjeli “jednu i pol” šansu, iako je kartona na obje strane bilo daleko više nego nogometnih bravura, iako se na terenu na trenutku više pričalo nego igralo. Unatoč svemu tome, stotinu ili dvije gledatelja mogli su uživati.

– Potpuno je netočan stereotip da u Lukavcu žive i igraju nekakvi divljaci, od toga silno želimo pobjeći i uvjereni smo da to više nije tako. Možda je u prošlosti bilo nekih ekscesa i slučajeva, ali već godinama se nitko od nas nije ni s kim potukao, ne radimo čak ni grube ili prljave faulove… – objašnjavao nam je Marko Grdenić, dokapetan Lukavca, u danima uoči derbija.

I pokazalo se da je potpuno u pravu. Utakmica je bila čvrsta, čak i vrlo čvrsta, poneki start možda je “iskakao iz tračnica”, ali daleko je to od bilo kakve divljine ili opasnog okruženja. Dapače, u Lukavcu se pokušava igrati lijep nogomet, povici s tribina su, onako, poput uobičajnog folklora na ovakvim utakmicama, na trenutke čak i simpatični, a treće poluvrijeme je tu da se riješe svi problemi. Ni traga onome što govore stereotipi, ni blizu onome što se nekad davno znalo događati u utakmicama ove razine. Iako je bilo i kartona, i temperamenta, i emocija, i verbalnih okršaja…

– Je, uvijek bude ‘vruće’ kad se igraju derbiju, ipak su ovo utakmice u kojoj je važna svaka lopta, svaki centimetar terena. Mi smo se trudili igrati, kroz igru zabiti gol… Nismo bili pravi, nismo odigrali utakmicu za pamćenje, ali i takve utakmice treba dobiti. Tu se vidi karakter momčadi. I zato svaka čast mojim dečkima – govorio je trener Lukavca Slaven Batovanja nakon utakmice koju je njegova momčad dobila 2-1.

U prvih 40 minuta golova nije bilo, najbolje što smo vidjeli bio je pokušaj domaćeg “cenera” Luke Borkovića iz slobodnjaka, koji je iz kuta iščupao korpulentni golman Poleta Hrvoje Bradić, a onda je stigao trenutak koji je prelomio utakmicu. Sudac Dominik Šantorić, dečko iz Laduča, pokazao je na kazneni udarac, sasvim opravdano, a loptu je s bijele točke u gol poslao Mario Skorin, prvi topnik u lukavečkoj svlačionici.

Utakmica je riješena, pokazalo se kasnije, u 58. minuti, kad je desni bek Lukavca Josip Mihanović iz jedne gužve zakucao loptu u mrežu i uveo goste iz Buševca u dodatnu nervozu. Međutim, 15 minuta poslije nervoza je obuzela i domaćina, čim je Marijo Pejak pobjegao obrani Lukavca i smanjio na 2-1, što se pokazalo i konačnim rezultatom u utakmici u kojoj se najviše “savjeta” odnosila na suca Šantorića.

– Kaj to sudiš, jesi ti normalan, ovo ti je bil gaul, kam gledaš… – nizale su se upute s tribina, odnosno brdašca uz teren, s kojeg su dolazile i poruke za gostujuće igrače, pri čemu je prvi na udaru bio kapetan Poleta.

U jednoj od formulacija moglo se saznati kako spojiti nečiji nedostatak kose, najužeg člana obitelji i spolni akt u živopisnu kombinaciju bez kakvih ovakve utakmice ne mogu proći. Ljutili su se jedni na druge, dobacivalo se bez primisli o nekakvoj političkoj korektnosti, sve kako bi jedan petoligaški derbi dobio i posljednje obrise onoga što se zove “prava prvenstvena utakmica”. Bilo je tu i djevojaka, i male djece, koja su uživala otkrivajući čari pomoćnog terena, i poznatih nogometnih imena… Susreli smo tako i Igora Mostarlića, trenera Lonje, ne tako davno igrača koji je dominirao turopoljskim travnjacima.

– Planiramo osnovati malonogometni klub u Velikoj Gorici, ti planovi su daleko i odmaknuli, ali vidjet ćemo hoće li se i kako sve to realizirati – otkrio nam je Mostarlić dok smo gledali kako sudac poput najslavnijih revolveraša vadi jedan za drugim kartonom.

Ukupno ih je podijelio čak 11, pri čemu je dvojici pokazao po dva žuta kartona. Prvo je ta sudbina zadesila Poleta Zvonimira Matušina, a zatim i Lukavčanina Valentina Borkovića, a sve skupa je tolika količina kartona pošteno naživcirala. Poražene pogotovo…

– Ne, ne mogu vam dati izjavu, nisam baš neke volje… Evo, kapetan će – zadržao je svoje misli i djmove za sebe trener Poleta Mario Paviša.

A kad je tako, što drugo preostaje nego poslušati trenera, okrenuti se na petama i potražiti kapetana…

– Utakmica je bila rastrgana, ali ja sam malo razočaran sa suđenjem. Mislim da je bilo 70-30 u korist Lukavca, sudac je navlačio za njih, ali nema veze… Čestitam im na pobjedi i želim im puno sreće u nastavku prvenstva – kazao je Ivica Sučić, Poletov “cener”.

– Bilo je dosta ‘vruće’ i ovaj put, i kod nas u Buševcu jesenas, ali mislim da suci puno tome kumuju, zakuhaju utakmicu bez ikakvog razloga. Ne znam zbog čega je to tako, vjerojatno da se plaćaju kazne za žute kartone, valjda im fali love u blagajni… Jako sam razočaran suđenjem ove sezone općenito – dodao je Sučić, još vruć nakon utakmice.

Dok su gosti tugovali, čak i dolazili na rub svađe između sebe, ljutili se na sve i svakoga, domaćini su – pjevali. Igrači su taman izlazili s terena kad je predsjednik Lukavca Goran Guteša donio ogromni zvučnik, koji je već neizostavni dio opreme kad se ide na utakmice.

– Uvijek je zvučnik tu, i kad se gubi i kad se pobjeđuje. Spoje se preko mobitela na zvučnik i obavezno se mora odsvirati ‘Žale godine’ i ‘Kad dođem ja’ od Vatrogasaca, to je već pravi ritual – objašnjava nam trener Batovanja.

I uz rub terena bilo je nekih nesuglasica tijekom utakmice, puno se tu vrti emocija, ali u ovakvim ligama vrijedi jedno dobro staro pravilo… Nema tih nesuglasica koje jedna runda pića ne može riješiti! Tako je bilo i ovoga puta, “nabrijane” povike zamijenili su zagrljaji i čvrst stisak ruke, čestitke i najbolje želje za budućnost. A bliska budućnost Lukavcu donosi još jedan veliki derbi, jer već sljedećeg vikenda na redu je gostovanje u Lomnici, kod najdražeg rivala.

– E, to će biti još žešće! To su dva prijateljska kluba, ali kad se nađu na terenu, napeto je čak i kad se radi o prijateljskoj utakmici. Bit će nam jako teško, kao i svaki put. Moji dečki igraju pod velikim psihološkim opterećenjem, jer svaka se utakmica mora dobiti, svaka se pogreška skupo plaća, svako dodavanje može biti kobna i zato kapa do poda mojim igračima – rekao je trener Batovanja prije nego se pridružio društvu u trećem poluvremenu.

Smirili su se brzo i Buševčani, bilo je važno samo što prije ugasiti žeđ i svijet je odmah izgledao ljepše. Uostalom, Polet nema nikakav pritisak rezultata, sve što naprave, dobro naprave…

– Nama je bio cilj mirno ploviti ovom ligom, budući da je odluka da nemamo ambicija ići u višu ligu. Važno je što mirnije privesti sezonu kraju, ako je ikako moguće… – rekao je kapetan Poleta Ivica Sučić, misleći opet na suđenje, na sve te silne kartone.

– Nevjerojatno, u ove prve tri utakmice proljeća smo dobili jedno 25 žutih i tri crvena kartona! I što tu reći?! Igrali doma ili u gostima, nama je isto. Valjda redovito plaćamo kazne pa im se isplati nama davati kartone… A nama na kraju neće imati tko igrati – zaključio je Sučić.

Glazba je uz igralište postajala sve glasnija, sunce se polako skrivalo iza oblaka, a to je bio znak da je vrijeme za polazak kući. I za slaganje dojmova s jednog živopisnog derbija. Na koncu su Lukavčani izvukli tri boda, Buševčani skupili još malo frustracija, a gledatelji dobili ono po što su došli – zabavno nogometno poslijepodne. I tako će, budite uvjereni, biti i za tjedan dana. U Lomnici, Buševcu, ali i na svim drugim adresama na kojima je nogomet romantika, a živopisne “upute” s tribina neizostavni dio folklora. S trećim poluvremenom koje, kao i uvijek, rješava sve probleme.

 

Sport

VIDEO Rajko izbliza: ‘Nemoguć sam kad gubim. Srećom, to se ne događa često…’

Novi trener Gorice Rajko Vidović predstavio se javnosti kroz gostovanje na klupskom YouTube kanalu, a tom je prilikom ispričao cijeli niz detalja o svojoj igračkoj i trenerskoj karijeri, ali i privatnom životu…

Objavljeno

na

Objavio/la

Usporedno s prvim informacijama koje su se probile u eter i ponudile njegovo ime kao novu opciju za novog trenera Gorice, pojavilo se i pitanje koje nekako i pripada našem folkloru: “Tko je sad taj?” Budući da je čovjek o kojem pričamo Rajko Vidović, takvo pitanje postavljali su svi osim okorjelih nogometnih zaljubljenika, ali i ljubitelja HNL-a iz nekih ranijih vremena.

Za sve osim njih, evo tko je Rajko Vidović, deveti trener u prvoligaškoj povijesti HNK Gorice…

Rajko Vidović krenuo je iz rodnih Zavidovića, u središnjoj Bosni, put ga je preko izbjeglištva i nogometnog odrastanja vodio prvo do Njemačke, pa onda i čakovečkog Međimurja, natrag u BiH, odnosno u Kiseljak. Tu su ga negdje vidjeli i ljudi iz Rijeke, koja je 2002. ponudila 27-godišnjem Rajku šansu u HNL-u.

– Nakon dobre sezone u Premijer ligi imao sam ponude Sarajeva i Željezničara, ali tad se javila Rijeka i odabrao sam taj put. Prva godina na kultnoj Kantridi nije bila osobita, pa sam otišao u Kamen Ingrad, zatim se vratio u Rijeku, a 2004. potpisao za NK Zagreb. Bio sam tamo dvije i pol godine, pamtim to razdoblje samo po lijepome, iako nije završilo lijepo – ukratko prepričava prvi dio svoje igračke priče Vidović, kojeg HNL romantici smatraju i ikonom, igračem koji se pamti, jer nije spadao u velike igrače, a opet se nekako izdvajao borbenošću, željom…

– Nisam bio neki veliki strijelac, više sam bio radni napadač, tako da sam sezone završavao s nekih sedam-osam golova, ali pomagao sam momčadima na druge načine. Osim prve godine u Rijeci i u Kamen Ingradu, gdje su uz mene bili Joško Popović, Zoran Zekić i takvi igrači, svugdje sam bio standardan, svugdje sam igrao – ističe Rajko.

U vrijeme kad je došao u Kamen Ingrad, još jednu romantičnu HNL postaju, Vidović je upoznao i Sergeja Jakirovića, s kojim je igrao i u Zagrebu, a nekoliko godina nakon upoznavanja bio mu je i kum na vjenčanju!

– Pitaj ga u čemu je spavao na pripremama u Medulinu kod Mile Petkovića… – glasila je Jakirova instrukcija kad je zamoljen da pomogne sa zajedničkim anegdotama.

– Da, pamtim to, kako ne – sa smiješkom odgovara Rajko.

– Kod Mile u Zagrebu imali smo četiri treninga na dan na pripremama! Prvi dan-dva još nekako i izdržiš, ali poslije toga smo promijenili metodu. Nakon treninga bih se otuširao, odmah obukao za sljedeći trening i tako se bacio u krevet, da uspijem barem malo odspavati… I kad sat zazvoni, dižeš se i ideš ravno na trening! Tad smo mislili da čovjek nije normalan, ali te sezone smo doslovno letjeli terenom, pet puta smo dobili Dinamo, triput Hajduk…

 

Epizoda u Zagrebu završila je neslavno, a i to je imalo veze s kumom Jakirom. Došlo je do problema između njega i predsjednika Medića, Vidović je stao na prijateljevu stranu i završio u – juniorima. Trenirao je tako s 32 godine sa Zagrebovim nadama i čekao bolje dane, koji su stigli nakon poziva iz Kine.

– Zove me menadžer i kaže: “Slušaj, ovi kažu da im se sviđaš, da ćeš biti kapetan!” Ja mu odgovaram da me nije briga za nikakvog kapetana, daj samo da potpišem, da se maknem iz Zagreba… I potpišem, dođem tamo, dobijem traku i odradim jako dobru sezonu, ali tad sam se odlučio vratiti kući – pamti Vidović.

Vratio se u zaprešićki Inker, a zatim i u tada drugoligašku Lokomotivu, u kojoj se okupila hrpa talentiranih klinaca poput Pivarića, Antolića, Barbarića, Tomečaka i ostalih, a vodila su ih dva “starca” na kraju karijere. Rajko Vidović i – Željko Sopić!

– Već tad smo bili sigurni da će ti dečki napraviti velike karijere i jako mi je drago što je tako ispalo, što smo im nas dvojica mogli barem malo pomoći. Jedini je problem što su nas ljudi znali često zamijeniti, ali samo zbog frizure, ne zbog igračkih kvaliteta, jer Željko je bio puno ozbiljniji igrač od mene – sa smiješkom priča trener Gorice.

Godinu dana, u poznim igračkim godinama, odradio je čak i u dalekom Vijetnamu, u nogometnoj egzotici, ali i u državi koju bi, kaže, svakom igraču preporučio. Vratio se zbog puknuća križnih ligamenata, ali i željan obitelji, djece…

Igračka karijera završila je, opet na poziv kuma Jakira, u trećeligašu iz Dugog Sela. Tamo je i preuzeo juniore, i to nakon što je Jakir otišao u Sesvete, bio je i pomoćnik Milivoju Bračunu, a zatim i samostalno vodio prvu momčad. Put ga je nakon toga vodio u Lučko, Trnje, Sesvete i na kraju u Kustošiju, s kojom je baš planirao povratak u drugi rang.

– Nakon utakmice protiv Hajduka nazvao me Mario Brkljača i moram priznati da na prvu nisam toliko ozbiljno shvatio cijelu tu priču. Imao sam ugovor s Kustošijom, imao sam dogovor s Andyjem Barom i Vladom Babićem, i zato je moj odgovor bio da se u slučaju da dođe to toga svakako prvo jave njima. Dan poslije nazvao me Bara i rekao da je sve na meni, da razumije ako želim napredovati i da mi neće stajati na putu. Hvala ljudima iz Kustošije na tome, jer bila je ovo prilika koja se ne ukazuje baš svaki dan – opisuje Rajko dane velike promjene u svom životu.

Goricu je, naravno, gledao redovito, često je i dolazio na utakmice, sjedio na tribinama, ne znajući da će dobiti priliku voditi te dečke. I jako je dobro znao gdje dolazi.

– Imao sam ove sezone dva poziv iz prvoligaša, ali promijenio sam da u tom klubu ne bih mogao napraviti pomake. Kad se otvorila opcije u Gorici, to ni u jednom trenutku nije bilo tako. Da ne vjerujem da ne mogu napraviti dobre stvari ovdje, da ne vjerujem u sebe i svoj rad, ne bih ni ovo prihvaćao, bez obzira što se radi o prvoj ligi – tvrdi Vidović.

Odmah je krenuo raditi jako, već drugog dana svog mandata zakazao je dva treninga, vrlo brzo odradio i neslužbeni debi u prijateljskom ogledu s Mariborom, a kroz sve to provlačio i puno razgovora.

– Oni koji me poznaju da sam jako zahtjevan kao trener, da mi je jako bitno kako igrači rade na treningu i na utakmici, kakav im je pristup. Kakav si na treningu, takav ćeš biti i na utakmici, zato nema i ne smije biti šparanja, a dečki to jako dobro odrađuju i zadovoljan sam – govori trener Vidović.

Njegovi bivši igrači odreda ga jako cijene i poštuju, a to će reći da uspijeva pronaći balans između “prijateljstva”, odnosno prisnog odnosa s igračima i onoga što se radi na terenu.

– Ja sam za svog igrača na raspolaganju 24 sata. Ako mogu pomoći i s privatnim problemom, tu sam, ali kad je teren u pitanju… Prvo meni leti glava! I zato jasno postavljam zahtjeve i ciljeve pred igrača, a tu nema popusta. Kad izađemo s terena, to je druga priča. Moramo biti svjesni da ovisimo jedni o drugima, da svatko mora nositi svoj dio odgovornosti, a ne da smo si mi dobri, a ti mi se šetaš po terenu… E, toga nema. Ako daješ sve od sebe na terenu, lave ti igraš, ako ne… – zastao je Vidović, jer nastavak i nije bio potreban.

I sve te misli, sve ideje i nacrte, Rajko Vidović sabire na svom posebnome mjestu. U sobici na katu dvoetažnog stana u Sesvetama ima svoj kutak, u koji ne zalazi ni supruga Josipa, ni kćerke Laura i Kjara, kao ni sin Luka, i sam nogometaš.

– Dobar je, zanimljiv igrač, igra lijevog beka ili krila… I nije baš na tatu, čini mi se da je talent za nogomet povukao s mamine strane, jer ja tehnički baš i nisam bio nešto, a on je jako dobar. Iako, kad sam mu u onih par utakmica u Trnju bio trener, znao je biti i na klupi – sa smiješkom kaže Rajko i završava:

– Moja obitelj jako mi je važna, velika su mi potpora, a pogotovo sve to prati sin. Mali je znao više detalja o igračima Gorice nego ja… Ali obitelj me jako dobro poznaje kad je nogomet u pitanju. Već kad me vide na parkingu ispred zgrade znaju jesam li pobijedio ili izgubio. Kad pobijedim, sve može, sve je dozvoljeno. Kad izgubim, treba mi neko vrijeme da se posložim. Zatvorim se u svoju sobicu, pogledam utakmicu dvaput zaredom, analiziram, razmišljam… Srećom, moram reći da mi se dosad nije često događalo da gubim.

A ništa, neka se onda tako i nastavi…

Nastavite čitati

Sport

Kvarner u Gorici: Jedan ružan rastanak, jedna tučnjava i jedinica na tablici!

Košarkaši Gorice u posljednjoj domaćoj utakmici regularnog dijela sezone u Prvoj ligi dočekuju vodeću momčad prvenstva, riječki Kvarner. Bit će s druge strane zanimljivih imena, a košarka koja će se igrati u četvrtak od 19.15 sati bit će – zabavna

Objavljeno

na

Objavio/la

Dvije su utakmice do kraja regularnog dijela sezone, dvije pobjede manje od Gorice ima petoplasirani Zagreb, prvi ispod crte za ulazak u Final Four. U prijevodu, Gorica ima dvije meč-lopte za osiguravanje mjesta među četiri najbolje momčadi Prve lige, a prva je na redu u četvrtak navečer. I to protiv – lidera!

U našu Gradsku dvoranu stiže riječki Kvarner, vodeća momčad prvenstva, koja u 25. utakmicu sezone ulazi sa samo dva poraza. Oba su Riječani doživjeli u sudarima s Vrijednosnicama Osijek, drugog sastava prvenstva, koji je jedan od svoja tri poraza, daleko najuvjerljiviji, doživio upravo u Velikoj Gorici.

Gorica, s druge strane, na trećemu mjestu ima sedam poraza, ali i 15 pobjeda, uključujući i onu kod Omiša proteklog vikenda. Upravo je taj trijumf značajno smanjio pritisak na Goričane uoči utakmice u kojoj mogu uživati i pokazati što znaju. A onda u posljednjem kolu, trebalo ili ne, odraditi posao protiv Podstrane, koja je već ispala iz lige.

– Nakon jako bitne pobjede u Omišu rasterećeni dočekujemo Kvarner. Znamo da je Kvarner jako kvalitetna momčad, dobro popunjena na svim pozicijama, tako da očekujemo tvrdu i jaku utakmicu. Mi ćemo se dobro pripremiti i dat ćemo sve od sebe da s barem jednom pobjedom u zadnja dva kola i teoretski osiguramo doigravanje – kaže Vito Porobić, prvi gorički strijelac ove sezone s 15 koševa u prosjeku.

Imao je nedavno posla s 38-godišnjim Krunom Simonom, u posljednjoj domaćoj utakmici, a ovoga puta čekat će ga obračuni s igračem za kojeg je Simon – klinac. Siniša Štemberger ima 45 godina, iza njega je bogata i uspješna karijera, a mnogi će ga se možda sjetiti iz ružne epizode u vrijeme kad je igrao za Split, onog obračuna s Rawlejem Marshallom, Amerikancem koji je u to doba nosio dres Cibone.

Uz Štembergera, u rosteru Kvarnera ima još ponešto zvučnih imena, kao što su 33-godišnji Marjan Čakarun, iza kojeg je inozemna karijera, ali i Toni Jelenković, lani igrač Gorice, koji se s klubom nije rastao u osobitim odnosima. U najmanju ruku… Sve u svemu, kvalitetna i iskusna momčad koja će biti veliki izazov za Goričane.

– Kvarner od početka sezone ima izraženu ambiciju ulaska u Premijer ligu, posložili su jako dobru i iskusnu momčad i trenutno su vodeća momčad na tablici. Međutim, mi igramo pred našom publikom i dat ćemo sve od sebe da odigramo što bolju utakmicu. Zato bih ovim putem pozvao naše navijače da nam s tribina Gradske sportske dvorane pruže maksimalnu podršku – pozvao je trener Gorice Miron Češkić, jedan od glavnih potpisnika svih ovosezonskih lijepih trenutaka seniorske momčadi.

I nije slučajno da je pozvao ljude na tribine, jer ovdje se radi o oproštaju od regularnog dijela sezone. Ovo je posljednja domaća utakmica, uz to još i derbi, a na terenu će biti dečki koji su ovom sezonom zaslužili barem komadić pozornosti. I ako išta možemo garantirati, to bi bilo: igrat će se zabavna košarka!

Zato, vidimo se na tribinama…

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Ema, Antonija, Edita, Leonardo i Tena prvi su gorički sportski stipendisti

Po prvi puta u svojoj povijesti stipnedije je dodijelila Zajednica športskih udruga Grada Velike Gorice.

Objavljeno

na

Objavio/la

Po prvi puta u svojoj povijesti Zajednica športskih udruga Grada Velike Gorice dodijelila je stipendije mladim sportašima. Imena koja će ostati zapisana u povijesti su Ema Filković iz Karate kluba Velika Gorica, Antonija Jozepović iz Odbojkaškog kluba Velika Gorica, Edita Zvonarić iz Judo kluba Pinky, Leonardo Kovačić iz Hrvačkog kluba Velika Gorica 1991 i Tena Pereković iz Judo kluba Kokica, a koji će mjesečno godinu dana dobivati po 100 eura.

– Ovo je jedan veliki iskorak u našem gradu jer smo konačno krenuli u proces stipendiranja najboljih mladih i talentiranih sportaša. Nastavit ćemo s ovim stipendijama i iduće godine, nadam se u duplo većem broju, ali i da će to postati jedan standard da što više vrhunskih sportaša nagradimo te im olakšamo put u sportovima kojima se bave – naglasio je gradonačelnik Krešimir Ačkar prilikom svečanog uručivanja stipendija.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Goran Kovačić predsjednik goričke Zajednice športskih udruga istaknuo je kako su ove godine povećana sredstva za rad zajednice te se tako otvorila prilika i mogućnost da se realizira dugogodišnja želja – stipendiranje sportaša.

– Rastemo iz dana u dan, kako se razvija naš grad tako se razvija i naša sportska zajednica. Trenutno imamo 23 sporta, a bit će ih još i više pa će tako mladi Velikogoričani moći odabrati sport koji žele. Naši ovogodišnji stipendisti su mladi i perspektivni sportaši, ali i uzorni učenici – dodao je Kovačić.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Stipendiju će dobiti i velikogorička sportašica Ema Filković, inače juniorka Karate kluba Velika Gorica, a koja je u veljači s Hrvatskom karate reprezentacijom nastupila na Europskom prvenstvu u Gruziji.

– Ova će stipendija svima nama puno značiti te ćemo dati sve od sebe da ju opravdamo, ali i da budemo još bolji – istaknula je karatistica Ema.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

– Veliki je ovo vjetar u leđa za naše mlade sportaše. Na ovaj način i Zajednica i Grad pokazuju da su prijatelj djece te da potiču mlade i perspektivne sportaše, a ovo im je samo dodatan poticaj za dalje da napreduju i da se još više trude uz svoje trenere koji su svakodnevno s njima na terenu – zahvalila se u ime roditelja sportaša Željka Pereković.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Na kraju, mladim stipendistima, gradonačelnik Ačkar je poručio:

– Nemojte se nikada umoriti odustati od sporta i budite ponosni na rezultate koje ste postigli.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Na svečanoj dodjeli stipendija bili su i zamjenik Neven Karas te resorna pročelnica Lana Krunić-Lukinić.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Nastavite čitati

Sport

FOTO Održan najbrojniji bodovni turnir u breakingu u organizaciji PK Megablast

Objavljeno

na

Objavio/la

23.03.2024. Velika Gorica. Bodovni turnir u breakingu. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Plesni klub Megablast organizirao je cjelodnevni bodovni turnir u breakingu u okviru Hrvatskog sportskog plesnog saveza (HSPS), koji je održan prošlog vikenda (subota, 23.03.2024.) u Gradskoj sportskoj dvorani u Velikoj Gorici.

23.03.2024. Velika Gorica. Bodovni turnir u breakingu. Foto: David Jolić/cityportal.hr

23.03.2024. Velika Gorica. Bodovni turnir u breakingu. Foto: David Jolić/cityportal.hr

23.03.2024. Velika Gorica. Bodovni turnir u breakingu. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Prema riječima Gordana Križaja, predsjednika PK Megablast, ovo je dosad bio najbrojniji breaking turnir sa 130 natjecatelja u svim uzrastima od predškolaca, osnovaca, mladeži, starije mladeži do odraslih i malih timova, u muškoj i ženskoj konkurenciji. Program je vodio predsjednik Križaj, a DJ je bio Tomislav Novosel.

23.03.2024. Velika Gorica. Bodovni turnir u breakingu. Foto: David Jolić/cityportal.hr

23.03.2024. Velika Gorica. Bodovni turnir u breakingu. Foto: David Jolić/cityportal.hr

23.03.2024. Velika Gorica. Bodovni turnir u breakingu. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Međunarodni karakter turniru dali su gosti, natjecatelji iz Slovenije. Plasman je svojim ocjenama određivao tročlani sudački žiri. Treba spomenuti da će breaking biti pokazni sportski ples ove godine u Parizu, na ljetnim Olimpijskim igrama 2024.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Sport

Riječko zlato za goričke karatistice Emu Jukić i Katju Braicu

Na natjecanju u Rijeci ekipa iz Karate kluba Velika Gorica osvojila je osam medalja.

Objavljeno

na

Ekipa Karate kluba Velika Gorica ovog je vikenda bila aktivna na tri turnira, a najveći uspjeh postigle su u subotu Ema Jukić i Katja Braica na TAD CUP-u u Rijeci. Naime, Ema je osvojila dva zlata u uzrastima kadetkinja i juniorki, dok je Katja osvojila zlato u kategoriji juniorki.

Inače, osvojili su ukupno 8 medalja od 10 kategorija u koliko su nastupali, od čega su 3 zlata, 3 srebra i 2 bronce. Bilo je to natjecanje koje je okupilo 765 natjecatelja iz 97 klubova i sedam država.

Lucija Kirinić osvojila je dva srebra i jedno Vito Hulina, a Matea Kordić i Ema Filković okitile su se broncom.

– Zanimljivo kod ovog turnira je bila nagrada organizatora pobjednicima svih muških i ženskih juniorskih kategorija u iznosu od 150 eura te prijenos finala Sportske televizije na kraju turnira tri najteže juniorske kategorije – istaknuli su iz Kluba.

 

Nastavite čitati

Reporter 435 - 28.03.2024.

Facebook

Izdvojeno