Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Priča o Petru: Dječak koji je slavio s Lukom Modrićem ostaje velika inspiracija…

Kad se rodio, liječnici su predvidjeli kako će velik uspjeh biti ako Petar bude mogao samostalno sjediti, a Petar danas – živi punim plućima. Mladi Velikogoričanin s Downovim sindromom cijeli je život okružen djecom bez poteškoća, još od vrtića mu druga djeca pokušavaju pomoći…

Objavljeno

*povodom Svjetskog dana osoba s Downovim sindromom ponovno donosio tekst objavljen u srpnju prošle godine, priču o dječaku Petru Brckoviću, kojeg je Luka Modrić držao u rukama nakon povratka srebrne reprezentacije sa Svjetskog prvenstva u Rusiji…

Slike jednog dječaka kojeg na dočeku u Zagrebu grli Luka Modrić obišle su svijet, ali i prenijele važne poruke. Taj dječak naš je sugrađanin Petar Brcković. Na prvu običan dječak, a zapravo itekako poseban. Rođen je sa sindromom Down i još od trenutka kad su doznali da čekaju svoje peto dijete, za roditelje Brcković krenula je borba.

O Petru nam je pričala njegova majka Jasna. Prisjetila se liječnikovih riječi dok je Petar još bio u trbuhu.

– U ovom mozgu nema ništa, ovo je samo voda. Bit će biljka.

Kako kaže, plakala je danima, borila se sama sa sobom. Čovjek si, bojiš se. Ali rekla je da će roditi to dijete, pa što bude. Na rođenju je imao teško oštećenje mozga, svi liječnici su rekli da će biti dobro ako bude mogao samostalno sjediti, no roditelji to nisu prihvatili. I krenuli su u borbu za svoje dijete.

– Vjerujem da su i ostala naša djeca u sebi imala jednu krizu, ali na van to nikad nisu pokazivala. Otvoreno smo s njima razgovarali, da moraju biti spremni na sve. Nismo im htjeli stavljati teret i obvezu. Petar je tretiran, ima problem, ali je osoba i mora znati red. I tu nema popuštanja. Ako imaš hendikep, to ne znači da imaš privilegije  kaže mama Brcković.

Od vježbi do terapija, sve su zajedno prolazili, ali nije bilo riječi o odustajanju, iako su krize postojale. Mjesecima se radilo, a pomaci su bili neznatni.

– Prošli smo i program funkcionalnog učenja, kojeg u Hrvatskoj nema. Sat vremena vježbe koncentracije, i tu nema izgovora. Bilo je jako teško, on je znao plakati i govoriti da neće više, ali nisam odustajala. Znala sam da mu je teško, ali time je stekao pažnju i koncentraciju, zbog toga danas nema nikakvih problema u školi.

Anđeo ima svoje anđele – prijatelje iz razreda

Uključiti Petra u društvo, socijalizirati ga, bio je jedan od najvažnijih zadataka. Za početak su ga upisali u vrtić. “Sunčica” je tek otvorena kad je Petar tamo krenuo sa zdravom djecom. Još je bio u pelenama, ali tamo su dobili svu stručnu pomoć, puno se radilo s njim. I uvijek je bio uključen u sve, nije bilo priredbe gdje nije imao barem jednu rečenicu za reći na pozornici.

– Kad smo krenuli u vrtić, on još ništa nije govorio, brinula sam kako će biti, hoće li će se snaći, kako će ga djeca prihvatiti… No Jadranka je znala napraviti dobru ravnotežu između njega i druge djece, nije bilo problema, djeca su se s njim igrala, nisu ni primjetila da on ne može i ne zna govoriti. Jako lijepo iskustvo. Dali su si zaista puno truda oko njega – otkriva mama Jasna.

A onda je došlo vrijeme da naš mali junak Petar krene u osnovnu školu. Nije ni to isprva teklo glatko, trebalo je kucati na mnoga vrata, da bi im na kraju Osnovna škola Jurja Habdelića izašla u susret. Naravno, opet je tu bilo straha, koji je uz pomoć učiteljice i ostale djece vrlo brzo prevladan.

– Učiteljica Nada Vidaković bila mu je velika podrška i znali smo da će mu ona uvijek biti zaštita, da na nju možemo računati. Opet, djeca su djeca, nismo znali kako će oni reagirati. Ispalo je na kraju da su se natjecali tko će sjediti pored njega, tko će mu pomagati, tko će mu izvaditi knjige iz torbe, jer on se tu  nije snalazio. Odmah se pokazalo jedno zajedništvo i dječja ljubav koja  njemu puno znači – radosno govori mama.

I tako od prvog dana Petar nije imao traumu od škole, nije imao osjećaj da ga netko ne prihvaća, da ga netko ne želi. Svako jutro se s veseljem budi i jedva čeka poći u školu. Do kraja četvrtog razreda, otkrila nam je mama, to je bila idila. Bez stresa, bez napetosti, kao bajka. Na kraju godine bi radili fešte s cijelim razredom, tako da su se i na taj način bolje upoznali.

A onda je došao peti razred. Opet malo stresa, novi predmeti i profesori. I tu su opet imali sreće, razrednica Romana Špehar Krstić od prvog dana je otvorena, topla i baš majčinski raspoložena. Također ga je stavila pod svoju zaštitu, iako nije bilo toliko potrebno jer su djeca stalno bdjela nad njim. Brcković otkriva kako je i sama obavila razgovore sa svakim profesorom posebno, o tome koju Petar ima problematiku, na koji način može učiti, odgovarati, kako mu približiti stvari.

– Mi imamo knjige po prilagođenom programu. Petar po njima ne može učiti. Ja sam iz tog prilagođenog programa počela raditi program za njega. Prateći taj program, sve sam stavljala u slike, potkrijepila s par rečenica i doslovno radila nove knjige, koje su pratile i redovni i prilagođeni program. Sad je to knjiga koju on može sam iščitati, pratiti i iz koje može učiti. Oni su vizualni tipovi i jedino na taj način mogu razumjeti.

Profesori su im izašli u susret, mama je uvijek davala na uvid svoje izmjene, i tako su i strahovi prestali. Ipak, najveći problem bila je matematika. Petru je to apstraktno. Još do deset, petnaest nekako, ali sto, tisuća… Jednostavno ne ide. Profesorica iz matematike je sjajno reagirala, rekavši:

– Idemo ga naučiti što mu je potrebno, neka zna prepoznavati novčanice, neka se zna s time snalaziti, a hoće li on znati korijene, razlomke, nećemo ga mučiti.

Tako su se orijentirali na to, pa Petar danas samostalno ide u trgovinu, McDonald’s, kino…

Na prvu se vidi da je Petar vrlo samostalan. U školi ima asistenta u nastavi, ne može postići ono što mogu prijatelji iz razreda, ali kako mama kaže, neka postigne što može.

– Ono što je najvažnije za našu djecu je da znaju živjeti u svijetu. Da se znaju ponašati u dućanu, doći u kino, kazalište, ponašati se na ulici, autobusu. A hoće li znati razlomke, neke stvari iz kemije i fizike, to je najmanje bitno.

Petar s prijateljima izviđačima /foto: FB Turopoljska udruga skauta Tur

Pratiti Petrov tempo izuzetno je zahtjevno, prepun je aktivnosti

Petar jako voli školu, kad se razboli pa ne mora ostati doma, čak se i rastuži. Ali ne ide Petar samo u školu. Unatoč sindromu Down, Petar je aktivan izviđač u Turopoljskoj udruzi skauta “Tur”, o kojoj mama priča s oduševljenjem, a i Petar nam je sve potvrdio.

– S njima imamo divna iskustva, već dvije godine ide sam na logorovanje. Bojala sam se, ali oni su rekli da znaju da on to može. Bodrili su ga u svemu, zahvaljujući izviđačima napredovao je u mnogim stvarima. Ima nove prijatelje, pa je radio čvor, učilo se paliti vatru, kako se slaže šator. Sve je to pokazivao doma, i svi smo to morali vidjeti. Pa tu su pjesme, i unatoč slabom fondu riječi podijelio je to s nama. Izviđači su mu drugi dom.

Petar je i pravi sportaš. Nekada je bio dio VG Limača, tamo se također odlično snalazio, djeca su ga bodrila i poticala. Za njegovu motoriku to je bio odličan način vježbe. A kada je “limače” prerastao, vratio se judu. Trenira u Judo klubu Pinky i već ima žuti pojas.

– Povremeno idemo na plivanje i jahanje, on i skija, osvojio je nekoliko medalja, samostalan je u tome. Sam ide na vučnicu i sve zna sam namijestiti. Jako dobro pliva i vozi bicikl – kaže mama, a Petar mi objašnjava kako sam stavi masku i dihalicu i kako sam pliva do bove, a na plaži ga čekaju obitelj i cijela ekipa.

Možete ovog veselog dječaka vidjeti i kao ministranta u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije.

Petar otkriva da planira ići i na fakultet, zna da treba puno učiti, kaže da će raditi u obiteljskoj tvrtki, a kad se zaposli onda će se, dodaje, i oženiti. Mama je sretna i ponosna, kaže kako imaju samo pozitivna iskustva i da se to mora znati, te da to mora biti poticaj drugima. Ima onih koji se boje, koji nemaju spoznaje, a ovakvi svjetli primjeri mogu pomoći mnogima.

Petar je član i Judo kluba Pinky/foto: JK Pinky

Lijepo je biti slavan, bogat, imati vlast i moć, ali u svemu treba biti čovjek

A otkud u cijeloj priči ljubav prema nogometu? Obitelj Brcković prati utakmice, ali nisu od onih koji sad idu po stadionima i navijaju. Čak se u kući puno i nije pričalo o nogometu, pa ni o Luki Modriću. Otkud je Petar baš njega izvukao još ni danas ne znaju. Jednog dana došao je kući s posterom i zalijepio ga kod kreveta. I Luka, i Luka. Koji Luka? Modrić. Postao mu je idol, gledao je tekme.

– Svaku večer prije spavanja imamo našu molitvu, on bi stavio ruku na Luku i rekao: ‘Luka, ja tebe volim. Ja k tebi u Madrid. Ja avionom sam. Luka ti moj frend.‘ Sve slike gdje bi ga našao moralo se skupljati i rezati. Dres samo Lukin, a nakon Svjetskog prvenstva htio je u Zagreb vidjeti Luku. Nije se on nadao da će to biti takva gužva, bio je sav uzbuđen. Uporno je ponavljao da ga želi vidjeti i otići k njemu. To su čuli dečki u blizini, jedan od njih poveo ga je i rekao mu da će ga vidjeti. Tata Mladen se u svemu nije snašao i izgubio ga je iz vida, ulovila ga panika, ne poznaje dečka, kud su otišli – prepričava mama Jasna.

Kako je to izgledalo te večeri svi znamo. Cijeli svijet zna. Petar u zagrljaju svog idola. Kad je došao kući, pričao je samo o Luki, nije htio skinuti dres.

– Ja vidio Luku. Luka moj frend. Ja sam bio s Lukom. On će doći ovdje na pivo. Luka grlio, ja ga volim, volim – govorio je Petar.

– On je dobio što je želio, za čime je čeznuo. Bila je to iskrena želja u njegovu srcu već godinama. I ostvarila se. Njemu to puno znači. Nitko nije očekivao da će ga Luka dići na binu, to je nešto posebno, Luka ga je držao u zagrljaju cijelo vrijeme – kaže mama Jasna, te nastavlja:

– Stvar je puno dublja nego što smo svjesni. Poslana je velika poruka. Lijepo je biti slavan, bogat, imati vlast i moć, ali u svemu treba biti čovjek. Imati otvoreno srce, znati prihvatiti onog tko je drugačiji. A to su dečki pokazali. Predivno je što je Luka sjajan nogometaš, ali prije svega je čovjek.

I zato svi trebamo naučiti nešto od našeg Petra. Kada imaš dobre namjere, kad imaš otvoreno srce i kad si raspoložen za lijepe stvari, one se i dogode. Prije ili kasnije.

Priča iz kvarta

FOTO Humanitarka uspjela! Ni kiša ne može ništa goričkoj plemenitosti…

Tisuće i tisuće Velikogoričana i njihovih gostiju navratili su u subotu do betonca u Cvjetnom naselju, do šeste Humanitarke. Igrao se odličan nogomet, koji ni kiša nije mogla zaustaviti, ali važnije je da je skupljen novac za pomoć sedmogodišnjoj Loreni Rinčić

Objavljeno

on

Automobili su lagano, jedan iza drugoga, obilazili parkirališta u blizini Cvjetnog naselja. Međutim, prvo – puno. Ajmo na drugo… Puno! Pa onda i treće, i četvrto… Parkirani automobili stajali su i uz cestu, bili su praktički jedan na drugome, a sve skupa jasno je govorilo da se ovdje događa nešto posebno. I nešto veliko.

– Bilo je i prošlih godina puno ljudi, ali mislim da nikad nije bilo kao ove godine. Teško je govoriti u brojkama, ali činilo se da je tijekom cijelog dana oko terena bilo valjda tisuću ljudi – zadovoljni su organizatori Humanitarke.

A nakon svega, nakon 14 sati vrlo aktivnog i sjajno posjećenog programa, mogli su biti zadovoljni. Unatoč kiši, koja je cijeli dan prijetila, a u jednoj fazi i “za pravo” padala, unatoč umoru i iscrpljenosti.

– Naravno da moramo biti zadovoljni, koliko god je sve to iznimno napodno i zahtjevno. Igrao se odličan mali nogomet, čak su i velika imena hrvatskog futsala, ljudi koji su osvajali Kutiju šibica, igrali punom snagom, gotovo ‘na nož’. I svaka utakmica bila je takva, baš se imalo što vidjeti, čak i kad je kiša padala – pričaju nam dečki iz organizacije dan poslije, nakon što su pospremili sve što je ostalo iza šestog izdanja Humanitarke.

Pivo je teklo u potocima, službeni komentator zabavljao je okupljene na jedan poseban način, koji se može doživjeti samo na Humanitarki, ljudi su ubacivali svoje priloge u “škrabice”, a dobar dio dana ugođaju je doprinosilo i meso koje se krčkalo na roštilju.

– Pripremili smo 300 kilograma mesa, ali već do 14 sati dvije trećine su otišle. Sumnjam da će biti dovoljno za cijeli dan… – govorio nam je jedan od volontera, zadužen za okretanje ćevapa, kobasica i pljeskavica.

I sve to, sva zarada i svi prihodi, išli su za Lorenu Rinčić, sedmogodišnju djevojčicu kojoj su potrebne terapije koje bi joj omogućile lakše hodanje. I Lorena je, sa sestrom i roditeljima, došla na turnir, odradila milenijsku fotografiju na kojoj se pojavila većina okupljenih u tom trenutku, pa se sa širokim osijehom sklonila sa strane, da utakmice mogu ići dalje.

Pala je u međuvremenu i noć, ulična rasvjeta bila je sasvim dovoljna za ono što je potrebno ovakvom turniru, a ni mokar beton igrališta u Cvjetnom naselju nije spriječio one najbolje da odigraju sjajne utakmice sve do finala. Ono je riješeno na penale, najbolji su dobili i nagrade, ali to je u ovom slučaju bilo u drugom planu. Puno je važnije da je cilj, prema svemu sudeći, ostvaren. Onaj humanitarni cilj, naravno.

– Tijekom tjedna ćemo riješiti sve detalje i nakon toga objaviti kompletan financijski izvještaj. Puno je tu obaveza, puno troškova, ali ne sumnjamo da smo zacrtani iznos od 54.000 kuna prikupili. Vjerujemo da smo ga i premašili, a to je ipak najvažnije – zaključuju iz organizacije.

I već ovih dana, nemojte sumnjati u to, kreću pripreme i za sedmu Humanitarku. Još veću, još bolju, s nekim novim humanitarnim i plemenitim ciljem.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Stigla Humanitarka! ‘Družit ćemo se, igrati nogomet i skupiti za Lorenu’

U subotu u 8 sati počinje prva utakmica tradicionalnog malonogometnog humanitarnog turnira, a finale je na rasporedu u 21 sat. Između toga smjestit će se sati i sati pomaganja malenoj Loreni, druženja i uživanja u malom nogometu… Vidimo se na Cvjetnom!

Objavljeno

on

Počeli su kao skupina entuzijasta koji su organizirali malonogometni turnir, družili se i zabavljali, a usput i prikupili novac za pomoć onima kojima je najpotrebnije. A onda su, godinu po godinu, postepeno rasli i u sljedećih šest godina izrasli u velik i važan malonogometni turnir,  kojeg je silno važno osvojiti, u prvom redu zbog prestiža. Sve više ljudi se priključivalo, iz godine u godinu mijenjali su se ciljevi, rasli su iznosi koje je bilo potrebno skupiti, cijela priča oko Humanitarke je višestruko nadmašila okruženje u kojem se rodila i nastala.

A oni su, društvo koje se bavi organizacijom – što je posebno važno – ostali skupina entuzijasta koji organiziraju malonogometni turnir, druže se i zabavljaju, a usput i prikupljaju novac za pomoć onima kojima je najpotrebnije.

– Da, rastemo svake godine, to je činjenica. Sam turnir ove će godine biti posebno jak, spominju se svakakva jaka imena, što možda djelomično može promijeniti početnu ideju, da ovo bude kvartovski turnir, ali i to je veliko priznanje za nas. Mi smo, naime, valjda jedini turnir koji nema nagradnog fonda, a privlači jaka imena iz svijeta hrvatskog futsala. I ne samo da dolaze igrati, nego se i jako trude osvojiti turnir, slave pobjede kao da igraju Ligu prvaka… – zadovoljni su dečki iz organizacije Humanitarke.

Za one koji su eventualno pali s Marsa pa ne znaju o čemu je riječ, ponovit ćemo da se radi o projektu koji su pokrenuli velikogorički Bad Blue Boysi i njihovi prijatelji, o turniru kojim se kroz kotizacije i sve ostale prihode skuplja pomoć za odabranu namjenu. Svake godine to je netko drugi, a ove godine pomagat će se maloj Loreni, kojoj su potrebne skupe terapije. Skuplja se 54.000 kuna, a dio novca već je prikupljen.

– Pridružile su nam se Buvljakuše, koje su na proljetnom buvljaku skupljale za Lorenu, kao i naš pikado klub, koji je prošli tjedan organizirao turnir na kojem se također skupljalo za ovu svrhu. Razlika u odnosu na prošle godine je i u tome što smo uplatama na račun već skupili značajan novac, no tu više nije riječ o tvrtkama, koje bi nam uplatile po nekoliko tisuća kuna, nego o običnim ljudima, koji uplaćuju po 20 ili 30 kuna. I to nam znači još i više, kad vidimo da su se ljudi senzibilizirali, da su nam se priključili – ističu organizatori.

Njihov nepisani kodeks kaže da nitko od njih ne istupa po imenom i prezimenom. Svi su zajedno, sve rade zajedno, a zajedno i nastupaju prema van. Transparentno i bez dvojbi kad je riječ o prikupljanju novca, s redovnim izvještajima na svojoj Facebook stranici, skromno i bez isticanja kad treba preuzeti zasluge. A one su velike, u to nema sumnje, jer ovdje je riječ o događaju koji zahtjeva višemjesečnu organizaciju i pripreme.

– Evo, baš nosimo i prenosimo, slažemo i postavljamo sve. Složili smo već stolove, postavljen je i šator, spremni su i točionici, tako da ćemo po noći morati imati i čuvara. Sve skupa izgledat će vrlo slično onome od prošle godine, kad je sve prošlo izvrsno. Imat ćemo opet i poligon za djecu, dječji nogomet, a sve to prošle je godine okupilo valjda stotinjak djece na turniru. Tu je i ponuda hrane i pića, ali prije svega ćemo ponuditi dobru i ugodnu atmosferu – najavili su organizatori.

Naslov pobjednika, inače, brani momčad Taksi Bračić, no imat će jako težak posao u pokušaju da obrane naslov, budući da će na betonskom igralištu u Cvjetnom naselju zaigrati i četvrtfinalist ovogodišnje Kutije šibica, i višestruki polufinalist Kutije… No nogomet je ovdje ionako uvijek u drugom planu, puno je važnije okupiti se i skupiti novac za zacrtani cilj, pomoći malenoj Loreni i tako napraviti još jedno dobro djelo. Šesto po redu, s velikim šansama da se taj niz protegne na još puno, puno godina. Bilo bi šteta da bude drukčije… Kao što bi bilo šteta i da svatko od Goričana barem ne prošeta do Cvjetnog naselja u subotu, vidi što se tamo događa, osjeti tu atmosferu i pomogne koliko može. Program će trajati cijeli dan, s velikim finalom u 21 sat. Nakon toga kreće “after party”…

– Želimo približiti ovo što radimo svim Goričanima, pa ćemo ovoga puta ‘after’ imati u Music Hallu. Izvlačenje parova je bilo u VG Sportu, a sljedeće godine ćemo otići u nova dva kafića. Svi oni sudjeluju na našim turnirima svake godine, riječ je o 20-ak standarnih ekipa, a ovih 12 preostalih mjesta popunili smo za sat vremena – zadovoljno govori vrijedna ekipa iz organizacije.

I ništa im, čini se, ne može pokvariti planove. Ništa osim, eventualno, kiše…

– Pratimo vrijeme cijeli tjedan, naravno da pratimo, pogledaš svaka dva sata je li se što promijenilo… I uglavnom svaki put pokazuje nešto drugo. Nadamo se da ćemo ipak imati sreće, da nam kiša neće raditi probleme. Moguće je da padne koji kratkotrajni pljusak, ali važno je da ne pada cijeli dan. Valjda i neće – nadaju se dečki.

Ma neće. Priča je, realno, predobra da bi se kiša usudila sve to pokvariti. Bježi, kišo, s Cvjetnoga…

Želiš dati svoj doprinos akciji “Za Lorenu”? Možeš to učiniti odmah…
Goričani Humanitarka – (napomena) za Lorenu Rinčić:
IBAN: HR0224840081502011654
SWIFT: RZBHHR2X

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Načelnik Malić: ‘Goričani su jako topli ljudi, ovdje je lijepo biti policajac’

Perica Malić posljednjih je godinu i pol na funkciji načelnika goričke policijske postaje, no to je zapravo njegov povratak u naš grad, u našu policiju. U ekskluzivnom intervjuu predstavio se Goričanima, govorio o svojoj prošlosti, planovima i ambicijama…

Objavljeno

on

Kad dolaziš na dogovoreni intervju s čovjekom kojem uz ime piše “načelnik policije postaje Velika Gorica”, negdje u podsvijesti, htio ili ne htio, pomalo robuješ stereotipima. Pa očekuješ da će te dočekati namrgođen, ozbiljan tip, jer policajce takav imidž nekako prati. Međutim, dipl. krim. Perica Malić (47) već prvim osmijehom, pri rukovanju, sruši sve te stereotipe. On je pravi profesionalac, jedan od onih koji će odvagnuti svaku izgovorenu riječ, ali istovremeno je i šarmantan, vedar, optimističan, često sa smiješkom na licu.

Reći će odmah, i prije nego što smo se smjestili u stolac u njegovu uredu na trećem katu, da nije čovjek od velike priče, da mu bolje leži operativni dio, ali došlo je vrijeme da Goričani upoznaju prvog čovjeka svoje policije. Tu je već godinu i pol, čuva naš grad…

Kako biste se Vi sami ukratko predstavili Velikogoričanima?

Rođen sam u Travniku 1972. godine, a u policiji radim već 25 godina. Počeo sam u Osijeku 1994., kad sam prošao obuku za prometnog policajca. Najbolje godine mog života uzeo je taj nesretni rat, a kako je prijatelj bio policajac, preporučio me… Prošao sam sve linije rada u policiji. Nakon Osijeka sam došao u Veliku Goricu, tu sam s 1999. na 2000. proveo godinu dana, da bi zatim otišao u Maksimir, pa prešao u Odjel za osiguranja, a posljednjih osam godina bio sam pomoćnik načelnika temeljne policije u PP Trešnjevka. I danas mogu reći da ni za što ne bih mijenjao ovaj posao, unatoč svim stresovima koje on donosi.

Što pamtite iz te prve svoje ere u goričkoj policijskoj postaji?

Završio sam edukaciju za očevide prometnih nesreća, a ubrzo nakon toga došao sam u Veliku Goricu. Tu sam zatekao bazu ljudi koja i danas radi ovdje, iskusne policajce koji čine okosnicu ove postaje, što mi je i značajno olakšalo ovaj povratak u Goricu. Načelnik je tad bio Josip Hibler, a nakon njega došao je Evelin Mustapić.

Koliko se Velika Gorica promijenila kao grad u tih 18 godina?

Jako puno. Dolaskom u Veliku Goricu stvarno sam se ugodno iznenadio koliko se grad u ovih 18 godina promijenio. U to vrijeme imao je epitet spavaonice grada Zagreba, a danas je to jedan vrlo, vrlo ozbiljan grad. To se očituje u arhitekturi, prometnoj infrastrukturi, ali i svemu ostalome. Kažem, baš sam ugodno iznenađen.

Čime se bavite kad niste na poslu, što su Vam ispušni ventili?

Obožavam sve što ima veze s prirodom, bilo to planinarenje, skijanje ili nešto treće. Sve što ima veze s odlaskom iz urbanih sredina. Kroz ovaj posao dođe do zasićenja situacijama u kojima je veliki broj ljudi. Radio sam jako puno osiguranja sportskih i kulturnih događaja, od utakmica do koncerata, tako da zaista uživam biti u prirodi, u miru i tišini, okružen dragim ljudima. To je ono najljepše.

Što Vam je najteže u policijskom poslu?

Osobno mi je najteže palo izvijestiti obitelj o smrti drage osobe. Nema dvoje, to je najteži dio posla. Ne samo meni, slično razmišljaju i svi moji kolege u policiji. To je jedna ružna strana policijskog zvanja, takva iskustva ostaju u sjećanju. Obično se za to biraju ljude koji imaju malo više iskustva i pedagoškog smisla. U policiji nema neke posebne pripreme za takve situacije, iako vjerujem da bi to pomoglo, da ljudi nauče kako pristupati u takvim situacijama.

Postoji li još neka trauma od posla, nešto što se ne zaboravlja?

Jedan od ružnijih trenutaka datira iz vremena kad sam radio u Maksimiru. U jednoj noćnoj patroli slučajno smo naletjeli na počinjenje kaznenog djela, na počinitelje koji su upravo pokušavali ukrasti automobil. Iznenadili smo ih, a oni su nas pokušali pregaziti! Udarili su u naš automobil i pokušali blokirali moja vrata, pa sam čak zadobio i lakše tjelesne ozljede. Ali nemaš tu vremena puno razmišljati, tek poslije, kad sve prođe, počne raditi adrenalin… Ružna uspomena i onaj veliki sukob na Maksimiru, u kojem je kolega iz Varaždina od pirotehničkog sredstva ostao bez oka, vodio sam jednu od postrojbi. To su iznimno stresne situacije…

Godinu i pol mandata je iza Vas, jeste li se već udomaćili ovdje?

Definitivno. Goričani su jako kvalitetni ljudi, vrijedni, pošteni i radišni, no naravno da uvijek ima i negativnosti, kao i svugdje. I zato smo mi ovdje, da na to utječemo. Krećem se dosta među ljudima, to je neminovno, ovaj posao se ne može raditi ako si vezan samo za ured. Moj posao je da razgovaram s ljudima, komuniciram, da budem dostupan za njihove svakodnevne probleme. Moja filozofija i smisao rukovođenja je da budem dostupan svima.

Kakva je sigurnosna situacija u gradu?

Evo, reći ću vam u brojkama. Tijekom 2018. godine zabilježeno je 549 kaznenih djela, što je porast za 102 kaznena djela u odnosu na 2017. Od toga smo riješili 313 slučajeva, što je vrlo, vrlo visokih 57 posto. Po tome je gorička policija u samom vrhu PU zagrebačke. Temeljna policija puno se bavi osiguranjima i očuvanjem reda i mira, a posebno je velik porast u upravnim poslovima, u prvom redu u referandi za strance, državljanstva i radne dozvole. U 2017. je turistički boravak zatražilo 20.607 ljudi, a u prošloj godini 36.276 Stalni boravak je zatražen u 30 slučajeva, a godinu prije 15. I opet se vraćamo na ono da Gorica više nije spavaonica nego ozbiljan grad.

Što je taj rast i razvoj grada donio policiji?

Izgradnja novih cesta dovelo je do lagodnijeg života građana, no iz sigurnosnog aspekta nama to nosi druge probleme. Počevši od prometnih nezgoda, ali i kaznenin djela. Imali smo jedan slučaj u kojem je počinitelj iz Rijeke dolazio u Goricu ‘raditi’, pa se brzo vratiti u Rijeku. Srećom, otkrili smo ga i taj je slučaj riješen.

Koji su Vam sljedeći planovi?

Razgovarali smo s Gradom, želimo na ključnim mjestima u gradu postaviti nekoliko sigurnosnih kamera. Puno bi nam pomogle u prometu, a lakše bi dolazili i do počinitelja kaznenih djela. Gorica je po tom pitanju vrlo zahvalna, kad bismo pokrili šest do sedam značajnijih pravaca, posao bi nam bio značajno olakšan. Srećom, gradski oci identično razmišljaju i vjerujem da će se iznaći sredstva da se to realizira. Kamere bismo postavili na ulazu i izlazu iz grada, na još nekim bočnim pravcima, a to bi nam bilo dovoljno.

Posljednjih mjeseci grad je uznemirila serija razbojništava u trgovinama “Mlin i Pekare”. Što se događa u tome slučaju?

U ovom trenutku to je najveći ‘serijaš’ na području PU zagrebačke koji nije otkriven. Za slučaj su se zainteresirale i kolege iz Zagreba, iz Odjela za razbojništva, jer taj počinitelj postao je ozbiljna priča. U svakom slučaju, radimo na tome.

Kakva je situacija s drogama na goričkom području?

Što se toga tiče, nisam optimist. Tu ne stojimo dobro. Opet ću ja o brojkama… U 2017. imali smo 52 kaznene prijave, a u prošloj godini 86. Imamo i nedavni slučaj, u kojem je stanu u Velikoj Gorici pronađeno gotovo 1,5 kilogram marihuane, 255 tabletica ecstasyja, 22 grama kokaina i 181 gram psihodeličnih gljiva. Zbog svega toga apeliram i ovim putem na sve građane, pogotovo na odgojne ustanove, da utječu na mlade, da im objasne da je droga zlo i da je definitivno ima u Velikoj Gorici.

Kakva je situacija s alkoholom u prometu?

Svi smo mi skloni precijeniti svoje vozačke sposobnosti, zato i moram naglasiti… U prošloj godini imali smo četiri poginula u prometu, što je za Goricu jako puno. Godinu ranije poginula je samo jedna osoba. To su ružni podaci i zato je intencija PU zagrebačke naglašavati tzv. ‘četiri ubojice u prometu’ – brzinu, alkohol, pojas i mobitel. Stalno imamo akcije po tom pitanju, ali sad mogu najaviti da će se u Velikoj Gorici raditi ‘ljevak’. Na pogodnoj poziciji, gdje ne ometamo promet, u noćnim satima ćemo zaustavljati sva vozila koja se kreću kolnikom. Neće se moći dogoditi da netko prođe, a ne bude zaustavljen i prekontroliran. Taj model pokazuje dobre rezultate, a uskoro ćemo imati i prezentaciju, da pokažemo kako se to radi.

Kakva je situacija s prekršiteljima trenutačno? Odnosno, je li soba za triježnjenje u funkciji?

Je, u funkciji je, kako ne, u nju dovodimo i one koji su privedeni zbog obiteljskog nasilja… Ali u prosjeku smo po tom pitanju, čak možda i ispod prosjeka. Ali mogu vam reći da vrlo edukativno djeluje na ljude koji prespavaju u njoj, ha, ha.

Što biste voljeli postići u ove preostale tri i pol godine, koliko Vam je ostalo do kraja mandata?

Bilo bi dobro prije svega se popuniti s mladim i kvalitetnim kadrovima, nadam se da i hoćemo, da mi zaživi ustroj krim-policije i prometne policije, da se pojačamo u tehničkom smislu. Važno mi je da, ako i ne nastavim posao ovdje, da nekome drugome ostavim zdrave uvjete za normalan rad.

Ostaje li se Vama u Gorici i nakon ovih prvih pet godina?

Meni je ovdje ugodno, apsolutno, Gorica je jako lijep grad za živjeti i raditi, a hoću li ostati, odlučit će netko drugi. Doma sam u Novom Zagrebu, nije mi ni daleko.

Kako Vam se čini status policajca u društvu, kako ljudi gledaju na vas u odori?

Za razliku od Zagreba, policajci u Gorici uživaju puno bolji status. Puno su priznatiji, cjenjeniji, imaju ljudskiji pristup nego u sredinama u kojima sam dosad radio, u velikim postajama poput Maksimira i Trešnjevke. Ogromna je razlika, ja bih rekao da Gorica još uvijek ima dušu. Odnos prema policajcima je puno korektniji i topliji nego u Zagrebu.

Nastavi čitati

Reporter 381 - 18.04.2019.

Facebook

Izdvojeno