Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Priča o Petru: Dječak koji je slavio s Lukom Modrićem ostaje velika inspiracija…

Kad se rodio, liječnici su predvidjeli kako će velik uspjeh biti ako Petar bude mogao samostalno sjediti, a Petar danas – živi punim plućima. Mladi Velikogoričanin s Downovim sindromom cijeli je život okružen djecom bez poteškoća, još od vrtića mu druga djeca pokušavaju pomoći…

Objavljeno

*povodom Svjetskog dana osoba s Downovim sindromom ponovno donosio tekst objavljen u srpnju prošle godine, priču o dječaku Petru Brckoviću, kojeg je Luka Modrić držao u rukama nakon povratka srebrne reprezentacije sa Svjetskog prvenstva u Rusiji…

Slike jednog dječaka kojeg na dočeku u Zagrebu grli Luka Modrić obišle su svijet, ali i prenijele važne poruke. Taj dječak naš je sugrađanin Petar Brcković. Na prvu običan dječak, a zapravo itekako poseban. Rođen je sa sindromom Down i još od trenutka kad su doznali da čekaju svoje peto dijete, za roditelje Brcković krenula je borba.

O Petru nam je pričala njegova majka Jasna. Prisjetila se liječnikovih riječi dok je Petar još bio u trbuhu.

– U ovom mozgu nema ništa, ovo je samo voda. Bit će biljka.

Kako kaže, plakala je danima, borila se sama sa sobom. Čovjek si, bojiš se. Ali rekla je da će roditi to dijete, pa što bude. Na rođenju je imao teško oštećenje mozga, svi liječnici su rekli da će biti dobro ako bude mogao samostalno sjediti, no roditelji to nisu prihvatili. I krenuli su u borbu za svoje dijete.

– Vjerujem da su i ostala naša djeca u sebi imala jednu krizu, ali na van to nikad nisu pokazivala. Otvoreno smo s njima razgovarali, da moraju biti spremni na sve. Nismo im htjeli stavljati teret i obvezu. Petar je tretiran, ima problem, ali je osoba i mora znati red. I tu nema popuštanja. Ako imaš hendikep, to ne znači da imaš privilegije  kaže mama Brcković.

Od vježbi do terapija, sve su zajedno prolazili, ali nije bilo riječi o odustajanju, iako su krize postojale. Mjesecima se radilo, a pomaci su bili neznatni.

– Prošli smo i program funkcionalnog učenja, kojeg u Hrvatskoj nema. Sat vremena vježbe koncentracije, i tu nema izgovora. Bilo je jako teško, on je znao plakati i govoriti da neće više, ali nisam odustajala. Znala sam da mu je teško, ali time je stekao pažnju i koncentraciju, zbog toga danas nema nikakvih problema u školi.

Anđeo ima svoje anđele – prijatelje iz razreda

Uključiti Petra u društvo, socijalizirati ga, bio je jedan od najvažnijih zadataka. Za početak su ga upisali u vrtić. “Sunčica” je tek otvorena kad je Petar tamo krenuo sa zdravom djecom. Još je bio u pelenama, ali tamo su dobili svu stručnu pomoć, puno se radilo s njim. I uvijek je bio uključen u sve, nije bilo priredbe gdje nije imao barem jednu rečenicu za reći na pozornici.

– Kad smo krenuli u vrtić, on još ništa nije govorio, brinula sam kako će biti, hoće li će se snaći, kako će ga djeca prihvatiti… No Jadranka je znala napraviti dobru ravnotežu između njega i druge djece, nije bilo problema, djeca su se s njim igrala, nisu ni primjetila da on ne može i ne zna govoriti. Jako lijepo iskustvo. Dali su si zaista puno truda oko njega – otkriva mama Jasna.

A onda je došlo vrijeme da naš mali junak Petar krene u osnovnu školu. Nije ni to isprva teklo glatko, trebalo je kucati na mnoga vrata, da bi im na kraju Osnovna škola Jurja Habdelića izašla u susret. Naravno, opet je tu bilo straha, koji je uz pomoć učiteljice i ostale djece vrlo brzo prevladan.

– Učiteljica Nada Vidaković bila mu je velika podrška i znali smo da će mu ona uvijek biti zaštita, da na nju možemo računati. Opet, djeca su djeca, nismo znali kako će oni reagirati. Ispalo je na kraju da su se natjecali tko će sjediti pored njega, tko će mu pomagati, tko će mu izvaditi knjige iz torbe, jer on se tu  nije snalazio. Odmah se pokazalo jedno zajedništvo i dječja ljubav koja  njemu puno znači – radosno govori mama.

I tako od prvog dana Petar nije imao traumu od škole, nije imao osjećaj da ga netko ne prihvaća, da ga netko ne želi. Svako jutro se s veseljem budi i jedva čeka poći u školu. Do kraja četvrtog razreda, otkrila nam je mama, to je bila idila. Bez stresa, bez napetosti, kao bajka. Na kraju godine bi radili fešte s cijelim razredom, tako da su se i na taj način bolje upoznali.

A onda je došao peti razred. Opet malo stresa, novi predmeti i profesori. I tu su opet imali sreće, razrednica Romana Špehar Krstić od prvog dana je otvorena, topla i baš majčinski raspoložena. Također ga je stavila pod svoju zaštitu, iako nije bilo toliko potrebno jer su djeca stalno bdjela nad njim. Brcković otkriva kako je i sama obavila razgovore sa svakim profesorom posebno, o tome koju Petar ima problematiku, na koji način može učiti, odgovarati, kako mu približiti stvari.

– Mi imamo knjige po prilagođenom programu. Petar po njima ne može učiti. Ja sam iz tog prilagođenog programa počela raditi program za njega. Prateći taj program, sve sam stavljala u slike, potkrijepila s par rečenica i doslovno radila nove knjige, koje su pratile i redovni i prilagođeni program. Sad je to knjiga koju on može sam iščitati, pratiti i iz koje može učiti. Oni su vizualni tipovi i jedino na taj način mogu razumjeti.

Profesori su im izašli u susret, mama je uvijek davala na uvid svoje izmjene, i tako su i strahovi prestali. Ipak, najveći problem bila je matematika. Petru je to apstraktno. Još do deset, petnaest nekako, ali sto, tisuća… Jednostavno ne ide. Profesorica iz matematike je sjajno reagirala, rekavši:

– Idemo ga naučiti što mu je potrebno, neka zna prepoznavati novčanice, neka se zna s time snalaziti, a hoće li on znati korijene, razlomke, nećemo ga mučiti.

Tako su se orijentirali na to, pa Petar danas samostalno ide u trgovinu, McDonald’s, kino…

Na prvu se vidi da je Petar vrlo samostalan. U školi ima asistenta u nastavi, ne može postići ono što mogu prijatelji iz razreda, ali kako mama kaže, neka postigne što može.

– Ono što je najvažnije za našu djecu je da znaju živjeti u svijetu. Da se znaju ponašati u dućanu, doći u kino, kazalište, ponašati se na ulici, autobusu. A hoće li znati razlomke, neke stvari iz kemije i fizike, to je najmanje bitno.

Petar s prijateljima izviđačima /foto: FB Turopoljska udruga skauta Tur

Pratiti Petrov tempo izuzetno je zahtjevno, prepun je aktivnosti

Petar jako voli školu, kad se razboli pa ne mora ostati doma, čak se i rastuži. Ali ne ide Petar samo u školu. Unatoč sindromu Down, Petar je aktivan izviđač u Turopoljskoj udruzi skauta “Tur”, o kojoj mama priča s oduševljenjem, a i Petar nam je sve potvrdio.

– S njima imamo divna iskustva, već dvije godine ide sam na logorovanje. Bojala sam se, ali oni su rekli da znaju da on to može. Bodrili su ga u svemu, zahvaljujući izviđačima napredovao je u mnogim stvarima. Ima nove prijatelje, pa je radio čvor, učilo se paliti vatru, kako se slaže šator. Sve je to pokazivao doma, i svi smo to morali vidjeti. Pa tu su pjesme, i unatoč slabom fondu riječi podijelio je to s nama. Izviđači su mu drugi dom.

Petar je i pravi sportaš. Nekada je bio dio VG Limača, tamo se također odlično snalazio, djeca su ga bodrila i poticala. Za njegovu motoriku to je bio odličan način vježbe. A kada je “limače” prerastao, vratio se judu. Trenira u Judo klubu Pinky i već ima žuti pojas.

– Povremeno idemo na plivanje i jahanje, on i skija, osvojio je nekoliko medalja, samostalan je u tome. Sam ide na vučnicu i sve zna sam namijestiti. Jako dobro pliva i vozi bicikl – kaže mama, a Petar mi objašnjava kako sam stavi masku i dihalicu i kako sam pliva do bove, a na plaži ga čekaju obitelj i cijela ekipa.

Možete ovog veselog dječaka vidjeti i kao ministranta u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije.

Petar otkriva da planira ići i na fakultet, zna da treba puno učiti, kaže da će raditi u obiteljskoj tvrtki, a kad se zaposli onda će se, dodaje, i oženiti. Mama je sretna i ponosna, kaže kako imaju samo pozitivna iskustva i da se to mora znati, te da to mora biti poticaj drugima. Ima onih koji se boje, koji nemaju spoznaje, a ovakvi svjetli primjeri mogu pomoći mnogima.

Petar je član i Judo kluba Pinky/foto: JK Pinky

Lijepo je biti slavan, bogat, imati vlast i moć, ali u svemu treba biti čovjek

A otkud u cijeloj priči ljubav prema nogometu? Obitelj Brcković prati utakmice, ali nisu od onih koji sad idu po stadionima i navijaju. Čak se u kući puno i nije pričalo o nogometu, pa ni o Luki Modriću. Otkud je Petar baš njega izvukao još ni danas ne znaju. Jednog dana došao je kući s posterom i zalijepio ga kod kreveta. I Luka, i Luka. Koji Luka? Modrić. Postao mu je idol, gledao je tekme.

– Svaku večer prije spavanja imamo našu molitvu, on bi stavio ruku na Luku i rekao: ‘Luka, ja tebe volim. Ja k tebi u Madrid. Ja avionom sam. Luka ti moj frend.‘ Sve slike gdje bi ga našao moralo se skupljati i rezati. Dres samo Lukin, a nakon Svjetskog prvenstva htio je u Zagreb vidjeti Luku. Nije se on nadao da će to biti takva gužva, bio je sav uzbuđen. Uporno je ponavljao da ga želi vidjeti i otići k njemu. To su čuli dečki u blizini, jedan od njih poveo ga je i rekao mu da će ga vidjeti. Tata Mladen se u svemu nije snašao i izgubio ga je iz vida, ulovila ga panika, ne poznaje dečka, kud su otišli – prepričava mama Jasna.

Kako je to izgledalo te večeri svi znamo. Cijeli svijet zna. Petar u zagrljaju svog idola. Kad je došao kući, pričao je samo o Luki, nije htio skinuti dres.

– Ja vidio Luku. Luka moj frend. Ja sam bio s Lukom. On će doći ovdje na pivo. Luka grlio, ja ga volim, volim – govorio je Petar.

– On je dobio što je želio, za čime je čeznuo. Bila je to iskrena želja u njegovu srcu već godinama. I ostvarila se. Njemu to puno znači. Nitko nije očekivao da će ga Luka dići na binu, to je nešto posebno, Luka ga je držao u zagrljaju cijelo vrijeme – kaže mama Jasna, te nastavlja:

– Stvar je puno dublja nego što smo svjesni. Poslana je velika poruka. Lijepo je biti slavan, bogat, imati vlast i moć, ali u svemu treba biti čovjek. Imati otvoreno srce, znati prihvatiti onog tko je drugačiji. A to su dečki pokazali. Predivno je što je Luka sjajan nogometaš, ali prije svega je čovjek.

I zato svi trebamo naučiti nešto od našeg Petra. Kada imaš dobre namjere, kad imaš otvoreno srce i kad si raspoložen za lijepe stvari, one se i dogode. Prije ili kasnije.

Priča iz kvarta

‘Prijatelj je u kolicima, trebaju mu električna, skupljamo za njega…’

Filip Jager (36) boluje od multiple skleroze, vezan je uz kolica, a svakodnevicu mu žele olakšati prijatelji, koji su pokrenuli akciju skupljanja sredstava za električna kolica. Dio iznosa već je skupljen…

Objavljeno

on

Filip Jager bio je normalan tinejdžer, čak i neobično inteligentan klinac, duhovit, jedan od onih likova za koje mi iz generacije ne pamtimo baš da je netko nekad nešto loše o njemu pričao… Ono, pozitivac, onaj kojeg svi vole. Filip je poznanik, dečko iz kvarta, iz škole, i lako se sjetiti kako je njegova priča išla korak po korak.

Završili smo taman srednju školu, kretali svatko svojim putem, pa čuješ negdje usput da je i on, Jager, upisao neki faks. A onda, nedugo potom, počele su stizati loše vijesti. Prije nego što je dao svoj prvi ispit.

– Ima nekih problema sa zdravljem, nije zezancija… – pronijela se priča.

Radilo se, doznalo se brzo, o raku limfnih čvorova, poznat i kao MB.Hodgin. Opaka bolest donijela je potpuni zaokret u njegov život, umjesto na predavanja, morao je na kemoterapije. Prošao je šest ciklusa zračenja i uspio pobijediti rak, ali već dvije godine poslije problemi su se nastavili.

Dijagnosticirana mu je multipla skleroza.

Prvi znak bio je jedan iznenadni “šus” u nozi. Trenutak kad noga odjedanput samo blokira. Kao da nije tvoja. Ponovilo se opet, a onda je bolest počela napredovati. Kretao se sve teže, borio se s problemima vozeći se na biciklu s tri kotača, ali i tome je došao kraj. Danas je Filip, s navršenih 36 godina, nažalost, vezan uz kolica.

– Sad sam u sekundarno progresivnoj fazi, više ne hodam i vezan sam za invalidska kolica. U svakodnevnom životu potrebna mi je pomoć osobnog asistenta – kaže Filip.

U svakodnevnom životu potrebna su mu i električna kolica. A tu su u pomoć uskočili prijatelji! Pokrenuta je internetska kampanja skupljanja novca za kolica koja bi značajno olakšala život Filipu. Sve o akciji možete doznati OVDJE.

“Na ulazu zgrade u kojoj živi je nedavno ugrađeno dizalo s kojim mu je olakšan pristup. Zahvaljujući tome mogao bi više vremena provoditi vani, a kako bih se vani mogao samostalno kretati potrebna mu je motorizirana pomoć za kolica, što je ujedno i razlog ove kampanje”, naveli su prijatelji u pozivu na pomoć u ovoj plemenitoj akciji.

Svaka kuna je dobrodošla, Filipu će puno značiti, priključiti se možeš i ti…

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Na kavi sa Žućom: ‘U Litvi su mi navijači banuli na vrata… I dali podršku! ‘

Damir Žutić, dugogodišnji igrač HNK Gorice, došao je kući na kratki predah nakon prve inozemne polusezone u karijeri. Iz Litve je došao osunčan, nasmiješen, zadovoljan i ambiciozan. Igra s dečkima iz Nikaragve, uživa na plaži, miljenik je navijača Atlantasa…

Objavljeno

on

Sergej Jakirović upravo je poveo svoje trupe u još jedan ubitačno težak trening, kondicijski maestro Marin Ivančić i ovoga je puta bio nemilosrdan, iako je pržilo kao u Sahari. Nama ostalima preostalo je samo pobjeći u hlad, po mogućnosti na terasu Pevecova lounge bara, odmah uz pomoćni teren. Kad tamo – novo tamnoputo pojačanje Gorice?! Učinilo se barem tako na prvu… Kad ono, Dado Žutić! Dečko koji je u goričkoj svlačionici bio od prvog dana postojanja kluba pa sve do ove zime, kad je otišao u litavski Atlantas iz Klaipede. Kući se vratio crn, crn… Kao da je došao s mora.

– Pa i jesam, svaki dan sam bio na plaži – smije se Žutić.

– Kako se živi u Klaipedi? Sad preko ljeta je čudo. Živim na moru, na Baltiku, tako da smo doslovno svaki dan na plaži… Trening završi u podne, a na plaži se nalazimo u 13.15. I dođe pola momčadi, valjda nas 15. Iako, ne može se to more ni uspoređivati s Jadranom… Kod nas je deset puta ljepše. Doduše, i deset puta skuplje. Ma baš uživam dok je ovako lijepo vrijeme… Znam što me čeka od devetog mjeseca, samo kiša i snijeg. Zatvoriš se u stan i igraš igrice, ha, ha.

Pevec junior, prva violina NK Bune Marko, donio je kavu na stol i priča je mogla početi. Litavska, nogometna, životna…

– Evo, prošla su prva četiri mjeseca, malo manje od polovice sezone, a klub je, ajmo reći, ok. Cilj je ostati u ligi, a trenutačno smo šesti od osam klubova, što je u skladu s ciljevima. Zadnji ispada, predzadnji ide u kvalifikacije, šesti je miran… Jedan klub je baš bankrotirao, čeka se odluka saveza, ali najvjerojatnije neće nastaviti natjecanje. Ostaje nas sedam veličanstvenih, tako da ćemo imati tri utakmice po kolu. Malo neobično, ali eto, ha, ha – prepričava Žućo, dodajući da su i unutar te male lige razlike u kvaliteti velike.

– Žalgiris i Suduva su svijet za sebe, puno jači od svih ostalih. Oni bi kod nas, recimo, bili u donjoj polovici prve lige. Sve ovo ostalo je na razini naše druge lige. Recimo, ona momčad Gorice koja je izborila ulazak u prvu ligu tamo bi svakoga mogla dobiti. Osim Žalgirisa i Suduve, oni su baš priča za sebe.

Žutić je jednom bio u momčadi kola, ima i jednu asistenciju, igra standardno…

Sudari s nedodirljivima tako ispadaju nešto poput male sportske traume.

– Igrali smo dvaput u prvenstvu sa Žalgirisom i triput sa Suduvom. Kako smo prošli? Nismo prošli, ha, ha… – počeo je Dado pa nastavio:

– Od Žalgirisa smo dvaput izgubili po 4-0, a od Suduve 5-0, 4-0 i 4-1. Ma to nisu nogometne utakmice, to je više rukomet. Naš 11 stoji otraga, branimo se na 16 i molimo Boga da primimo što manje. Doslovno tu ne možeš ništa ni utrenirati, unaprijed znaš da nemaš šanse. Evo, Suduvu smo u ovoj zadnjoj utakmici čak i vodili 1-0 na poluvremenu, kod njih, a onda u drugom primili četiri komada. Samo malo nagaze gas i aj bok.

Ima u toj ligi i ozbiljnih igrača, govori Žutić, ali prvenstveno je tu riječ o strancima.

– Sandro Gotal, koji je igrao u Istri i Hajduku, igra za Suduvu. Mislim da tamo ima valjda deset Balkanaca. Švrljuga, Kardum, Topčagić… I oni rade razliku. Teško će tamo netko od domaćih napraviti nešto više, čak ni reprezentativci Litve, kojih je dosta u ligi. Nisu to igrači top klase. Zato toliko i plaćaju strance, domaći su neusporedivo jeftiniji.

I među njegovim suigračima ima ozbiljnih igrača, ali i onih koji spadaju u rubriku ‘nogometna egzotika’.

– Kod mene u klubu je top igrač kapetan Davidas Šernas, ali čovjek je već na zalasku karijere. Vratio se doma nakon što je igrao u Rusiji, Kazahstanu, Poljskoj… Zabio je i gol Španjolskoj, velikom Casillasu, po tome je postao poznat. Doveo je iz Žalgirisa i svog najboljeg prijatelja, također u poznim nogometnim godinama, a takvih imamo jako puno, igrača od 35 godina. Tako da je količina trke, recimo to tako, malo upitna… – smije se Žutić pa nastavlja s pričom:

– Sad nam navodno dolaze dva Kubanca, a imamo i dvojicu iz Nikaragve. Na probu su došli njih dvojica i tri Brazilca, a ostali su samo oni. Jedan nije upisao ni minute, a drugi je čak nešto i igrao. Zanimljivo je s njima… Jedan kaže da je u cijelom životu kupio dvije ‘hoodice’, da je majicu dugih rukava obukao valjda pet puta u životu. I dođu ovdje, gdje pada snijeg! Znači, dečki su u čudu gledali, prvi put vide snijeg u životu, slikaju selfije s grudama, šalju doma…

Ako je netko sumnjao, priča se o Gorici i u Klaipedi. Točnije, o igračima Gorice.

– Imamo Nigerijca koji Musu iz Gorice gleda kao Boga! Igrali su zajedno za mladu reprezentaciju, kaže da je Musa čudo. Spomenuo sam još neke Nigerijce, ove velike face, ali kaže ‘ništa to, samo Musa’. Pitam ih da mi to objasni, ali ne zna ni sam. Kaže da ga obožavaju i gotovo. Baš je veličina za svoje Nigerijce. Nisam imao pojma da je to baš tako… Jedan Litavac igrao je u Poljskoj sa Zwolinskim, dok je Zwole bio puno mlađi.

Kofere za Litvu Dado Žutić je spakirao u potrazi za minutažom, a to je na litavskom primorju i dobio.

– Igram stalno, od 14 utakmica odigrao sam 13. U početku sam igrao i krilo, i veznog, i stopera, ali zadnjih par kola sam se ustabilio na lijevom beku. Ali kažem, najbitnije mi je da igram. Nisam igrao ovdje šest mjeseci, došao sam gore i očekivao da će biti puno oscilacija, ali mogu reći da ih ima i manje nego što sam mislio. Zadovoljan sam svojoj igrom, a zadovoljni su i trener, predsjednik… I, najvažnije, zadovoljni su navijači – priča Žućo, uz dodatak da su mu navijači to jasno i rekli.

Navijači Atlantasa nisu mnogobrojni, ali odani su klubu

– Poslije jedne utakmice čujem neku buku ispod prozora, pogledam i vidim 15-ak navijača koji nešto viču. Moram ti priznati, nije mi bilo svejedno. Nemam pojma što hoće, viču nešto na ruskom… Pustio sam ih u zgradu, došli su mi na vrata i rekli da su zadovoljni naših trudom i radom, iako rezultati nisu neki, da će biti uz nas bez obzira na sve, da imamo njihovu podršku… Jedan od njih me vidio gdje živim kad sam se vraćao iz dućana i odlučili su mi doći to reći. Jedino je problem što gore nitko ne govori engleski, pa tako ni nitko od njih, a ja ruski samo razumijem, ne pričam ga još. Tako da je to bila borba rukama i nogama, ali sve skupa lijepo iskustvo. Išli su i do predsjednika, i njemu su rekli da su uz nas, ma kakvi rezultati bili.

Neće na more, kaže, željan je svega osim mora, pa će ovih desetak dana odmora iskoristiti da bude s prijateljima i obitelji. A onda natrag u Litvu. Već 11. srpnja mora se pojaviti na treningu, na početku priprema.

– Kad odradimo pripreme, mislim da ćemo biti puno bolji. Klub je prošle godine bankrotirao, zimus je krenuo ispočetka, tako da smo se doslovno skupljali tijekom sezone. I tri dana prije zadnjega kola došla su dva Bugara i jedan Makedonac. I Bugari su odmah bili u prvih 11! Nakon tri dana treninga. Sad idemo u Poljsku na pripreme, pet dana ćemo biti tamo, igrat ćemo s jakim poljskim prvoligašem Jagelloniom… E, to ne želim ni prognozirati, ha, ha – kaže Žutić i nastavlja:

– Taj klub je dvaput osvojio kup, lijep je i stadion, tu igra mlada reprezentacija… Ima sve preduvjete da bude puno bolji nego što je, ali ima jako loš imidž u gradu. Ranije su klub vodile klupske legende i sve su zeznuli. Grad je prestao davati novac, sponzori su odustali, i sad je teško vratiti se na staro. A predsjednik je, jadan, gotovo potpuno sam. Bori se koliko može, a dobro je barem što je gradonačelnik obećao da će grad stati iza nas od iduće polusezone. Navodno će se slagati i momčad za Europu, a to bi bilo sjajno…

Damir Žutić proveo je deset godina u Gorici, a otišao je ove zime… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

U svemu tome uredno prati i svoje prijatelje, bivše suigrače iz HNK Gorice.

– Pokušavao sam naći stream iz Švedske, ali nisam uspio. Čuo sam da su igrali top, a mislim da će takvi biti i kad krene sezone. Očekujem da će opet biti u borbi za Europu, samo što je sad lakše, jer i peti ide u Europu. Treba još vidjeti tko će doći i otići, ali nadam se sličnoj sezoni kao lani – završio je našu nogometnu spiku Žućo.

I otišao svojim putem. Odmoriti se, uživati u potvrdi one “kod kuće je najljepše”…

– Je, tek kad ovako odeš negdje shvatiš što mi sve imamo… – shvatio je i Dado, nogometaš u zemlji košarke.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Tihi Stepanić: ‘Učenici najviše vole kad lik u romanu nazovem po njima’

Jasminka Tihi Stepanić, rođena Velikogoričanka i dugogodišnja profesorica hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika, u svojim pedesetima postala je književnica. I to vrlo uspješna, nagrađivana književnica… Ovo je njezina priča

Objavljeno

on

Omiljena profesorica, uspješna, višestruko nagrađivana književnica, vrsna mentorica… Sve to, i još mnogo više, naša je sugrađanka Jasminka Tihi Stepanić. Domaća cura, rođena 1958. u Kurilovcu, dugogodišnja profesorica hrvatskog jezika u OŠ Eugena Kvaternika, a u posljednjem razdoblju u dobitnica dvije književne nagrade.

– Osvojila sam nagradu Mato Lovrak za svoj prvi roman “Imaš fejs?” i ta me nagrada lansirala u svijet književnosti. Gotovo je cijele 2012. bio prvi na listi čitanosti u Knjižnicama grada Zagreba, a i sad je među najčitanijim knjigama za mlade. Dobila sam nagradu Anto Gardaš za roman “Moja neprijateljica Ana” te nagrade Grigor Vitez i Mato Lovrak za “Ljeto na jezeru Čiču”. Osvojila sam sve književne nagrade koje se u Hrvatskoj mogu osvojiti. Veseli me dvostruki Mato Lovrak jer znam da prosudbeno povjerenstvo nerado dodjeljuje nagradu istom autoru više puta, a znam i kako je bila jaka konkurencija ove godine. Dobro je da se moje ime spominje uz ime Mire Gavrana, pisca za kojega znaju i kojeg čitaju i veliki i mali. Roman “Dom iza žice” nije dobio nagradu, no među deset je najčitanijih knjiga u Knjižnicama grada Zagreba, uz bok najvećim svjetskim romanima za mlade – nabrojila je Tihi Stepanić.

Kao rođena Turopoljka, radnju svog romana “Ljeto na jezeru Čiče” smijestila je na mjesto koje bi moglo biti puno bolje iskorišteno. Baš onakvo kakvo je bilo u spisateljičinoj mladosti, ali i onakvo kakvo ga prikazuju junaci u romanu.

– U svakoj knjizi ima autobiografskih elemenata, u svakom liku ima malo autora, no to je više na razini ideja, jezika i nekih općih mjesta, zapažanja i slika. Željela sam prikazati jedno vruće ljeto u Gorici koje je dosadno do bola, no kako uvijek postoji neka mogućnost razonode, moji je junaci pronalaze na Čiču, mjestu koje je u vrijeme moje mladosti bilo vrlo popularna destinacija nadohvat ruke. Žao mi je što je Čiče devastirano i što se ne čini ništa da se iskoriste prednosti jezera koje je takoreći u gradu – kazala je gorička spisateljica.

Ali i, prije svega, profesorica. Generacije i generacije Goričana prošle su kroz njezinu učionicu, a neke nove prolaze upravo sad.

– Moji su učenici moja najdraža publika. Oni su ponosni na mene, rado čitaju moje knjige, neki ih i kupuju i traže posvetu. Zanima ih što pišem, kada ću to objaviti, a najviše vole kad neki lik nazovem po njima – sa smiješkom kaže profesorica, koja je nekako oduvijek znala da će biti baš to…

– Već sam zarana otkrila da me veseli učenje i da mi pričinja veliko zadovoljstvo kad nešto znam, a još veće kad to s nekim podijelim. Da ću biti profesorica hrvatskoga jezika znala sam već u petom razredu i cijelo je moje školovanje išlo u tom smjeru. Vrlo rano sam otkrila za što imam dara, pa mi je utoliko život bio olakšan. Nisam se morala gubiti, tražiti i nalaziti kao većina mojih vršnjaka – svjesna je Jasminka.

Do sad je objavila pet romana, dvije zbirke priča i tri slikovnice, što je prilično impresivan opus ako se zna da je svoj prvi roman napisala prije samo osam godina.

– Bavim se suvremenom problematikom djece rođene u 21. stoljeću, moji romani tematiziraju društvene mreže, internetske igrice, probleme u prehrani, medijsko nametanje lažnih vrijednosti, raspadanje tradicionalnih obitelji, preispitujem odgovornost roditelja i institucija u odgoju i odrastanju, odlazak u inozemstvo potaknut socijalnim prilikama, posljedice rata koje su još uvijek prisutne… Uz to, tu su općeljudske teme koje su važne za odrastanje u bilo kojem vremenu, a to su ljubav, prijateljstvo i odanost nekim višim poticajima, kao što je bavljenje nekim vidom umjetnosti ili sporta, ljubav prema jezicima i čitanju…

Kasno je krenula s pisanjem, tek u pedesetima, ali postoji za to dobro objašnjenje.

– Živim s odraslim sinom, koji je više odsutan nego prisutan i nema nikakvih zahtjeva. Sve sam kao majka odradila i sad ubirem plodove svojih roditeljskih nastojanja, borbi, popuštanja i ustrajanja. Sretna sam što je završila faza mojega života koja me je inspirirala da napišem roman “Bacit ću ti kompjutor kroz prozor”. Rad u školi je u bazi mojega književnog rada i neiscrpno vrelo ideja, a pisanje me odmara i nadahnjuje, daje neki poseban dodir mom životu, nešto što doživljavam kao dodanu vrijednost u kojoj uživam ja, ali i moji čitatelji – kazala nam je Tihi Stepanić.

Svoga sina je odgojila i podigla, uživa u tome, jednako kao što uživa u odgajanju “tuđe” djece, one u školi. Međut njima je i djevojčica koja je ove godine postala prvakinja države u hrvatskom jeziku!

– Da, moja draga učenica Paula Pfeiffer Rimac državna je prvakinja i silno sam ponosna na nju. Paula je pametna i talentirana, obožava jezike, a uz to je velik radnik i ništa joj nije teško. Krajem mjeseca idemo na dodjelu Oskara znanja, najvišeg priznanja koje se dodjeljuje državnim prvacima, a uručuje ga predsjednica države – ponosna je profesorica, koja je u književnicu najčešće pretvara tijekom jutra.

– Pišem ujutro. Doručkujem, skuham si kavu i natočim bocu vode. Jedva čekam da sjednem za kompjutor. Nikada ne znam što ću toga jutra napisati, samo se predam i pišem. Ponekad mi se čini da ne pišem ja, da to umjesto mene čini vilenjak koji mi sjedi na desnom ramenu i šapće u uho rečenicu za rečenicom. Kad se umori, prestajem s pisanjem. I ne smetaju mi Zvukovi s ulice, lajanje psa, čistač koji vuče kante… Važno je da ne čujem TV ni radio, da su riječi u mojoj glavi jedine koje čujem. Mogu pisati na bilo kojem mjestu, no poželjno je da bude jutro – završila je Jasminka Tihi Stepanić.

Nastavi čitati

Reporter 386 - 16.09.2019.

Facebook

Izdvojeno