Sport

Priča o malom Špikiću: ‘Kad je bio dijete, jedine igračke bile su mu lopte’

Znate kako se djeca zaigraju, ne vrate se doma na vrijeme… E, moja prednost je bila što sam uvijek znao da je Dario na igralištu. Gdje se igrao nogomet, tu je bio i on. Presretni smo što je opet doma, u Gorici, kaže Božo Špikić, otac novog igrača HNK Gorice

Objavljeno

prije 6 godina

19. siječnja 2020.

Objavio/la

Marko Vidalina

Dvorneković, Krizmanić, Šroler, Špičić, Muhar… Velikogoričana u svijetu prvoligaškog nogometa i nema previše, barem zasad, nije ih ni u prošlosti baš ni “na izvoz”, i zato pomalo čudi što je nekako ispod radara u široj sportskoj javnosti prošla činjenica da je Goričanin i Dario Špikić (20), godinama veliki talent Dinama, a zatim i klinac koji je uzburkao duhove prelaskom u Hajduk. I, znate to već, novi igrač HNK Gorice.

– Da, ovo je naš grad, tu živimo još od 1989. godine – sa smiješkom kaže zadovoljni tata Božo.

Sretan je Dario što je došao u Goricu, što se vratio u svoj grad igrati prvoligaški nogomet, ali tata je posebno sretan.

– Jako puno nam ovo znači. Počeo je karijeru u Udarniku, zatim je prešao u Radnik, ali već nakon nekoliko mjeseci završio je u Dinamu. Cijelo vrijeme je tako bio doma i mogu vam reći da mu je teško palo kad je prije godinu i pol morao otići od kuće, kad se preselio u Split. Ipak je bio jako mlad, odvojen od obitelji… Kad se pojavila opcija s Goricom, svi smo bili sretni i zadovoljni, i Dario i cijela obitelj. Sad je opet doma, svi smo opet zajedno – priča Božo Špikić, koji je u HNK Gorici zatekao i jedno odavno poznato lice.

– Predsjednik Črnko i ja skupa smo išli u školu, znamo se već više od 40 godina – otkrio je Božo, pa krenuo u priču o nogometnom odrastanju svog sina.

Nogomet je počeo ozbiljno igrati sa sedam godina, priključio se vršnjacima u Udarniku, u svom Kurilovcu, no već nakon dva mjeseca bilo je jasno da mora ići dalje. Otišao je u Radnik, ali i tu je priča bila slična. Mjesec ili dva i slijedio je novi korak, odlazak u Dinamo. Išlo je sve to jako brzo…

– Za to je najzaslužniji on, odnosno njegova kvaliteta. Prepoznali su ga vrlo rano, Cico Grlić vidio ga je u Udarniku i odmah doveo u Radnik. Ubrzo je nastupio na jednom turniru na Maksimiru, Mirko Jozić bio je tad šef omladinske škole u Dinamu, i čim je turnir završio, zvali su me na razgovor. Poveli su ga odmah na turnir u Medulinu, zadovoljio je i tamo, nakon čega je ostao u Dinamu. Imao je tad osam godina, a sljedećih 11 proveo je u Maksimiru – priča nam tata.

Dario Špikić prošao je cijelu Dinamovu školu, no šansu u prvoj momčadi nije dobio… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Praktički cijelu osnovnu i srednju školu prošao je kao igrač Dinama, s nogometom u venama, napredovao je sjajno, bio i reprezentativac u svim uzrastima, no u jednom trenutku je zapelo.

– U Dinamu je Dario imao profesionalni ugovor, potpisao ga je 2016. godine. Međutim, u jednom trenutku nismo bili zadovoljni tretmanom koji je imao, gledajući njegov talent i igrački razvoj, i tad se pojavila opcija s Hajdukom. Krešimir Gojun, njegov bivši trener iz Dinama, pozvao nas je da dođemo u Split, uspio nas je nagovoriti… Na kraju je ispalo da je to jedna loša epizoda, na koju se više ne želimo ni vraćati. Neka to sve ostane iza nas, sad je vrijeme da se bavimo boljim i ljepšim stvarima. Evo, opet smo doma i to je najvažnije – optimističan je Špikić senior.

Vrlo brzo roditelji su shvatili da bi njihovo najmlađe dijete, živahni Dario, mogao postati nogometaš.

– Kad je bio dijete, sve igračke bile su mu nogometne lopte. Imam i dvoje starije djece, oni su imali svoje igračke, ali njega nije zanimalo ništa osim lopte. Od najranijih njegovih dana nogometne lopte su bile po cijeloj kući. Znate kako djeca znaju kasniti kući kad odu van, zaigraju se, normalno je to, ali ja sam barem znao gdje ću ga pronaći. Uvijek je bio na igralištu. Gdje se igra nogomet, on je tu. Doslovno je od najranijih dana pokazivao tu nevjerojatnu ljubav prema lopti, prema nogometu – sjeća se Božo.

Odigrali su u svemu tome ulogu i nogometni geni, koje je očito nosio.

– Da, igrao sam i ja nogomet. Nisam igrao profesionalno, ali bio sam u Lukavcu, u Poletu iz Buševca, kasnije i u veteranima Radnika… Valjda zato sve što se njemu događa u nogometu ne doživljavam toliko stresno, a njemu ne namećem apsolutno ništa. Ja sam isključivo roditelj, tu sam da mu budem podrška na svakom njegovom koraku. I ništa drugo – kaže tata pa predstavlja i drugog sina i jedinu kćer:

– Dario ima brata i sestru, blizance starije godinu i pol od njega, Anamarija studira upravno pravo, a Josip informatiku. Dario je završio osnovnu školu Nikole Hribara, a zatim je upisao Prometnu školu. Kako zbog nogometa, tako i zbog škole, uvijek je nekako više bio vezan uz Zagreb nego uz Veliku Goricu.

E, sad će biti vezan za Goricu. Životno, nogometno, u svakom smislu. A tati se neće previše toga promijeniti u sadržaju njegovih vikenda, i dosad je često bio na tribinama Gradskog stadiona.

– Dolazio sam često na utakmice, itekako pratim Goricu, čak i izvana se vidi da ovdje vlada zaista dobra atmosfera. To je i prevagnulo u našoj odluci, činjenica da je ovo zdrav klub na zdravim temeljima – rekao je Božo Špikić.

Očekivanja su velika, optimizam raste, ali tata ni u jednom trenutku neće poletjeti. Prioriteti su jasni.

– Vjerujem da će se kroz Goricu Dario uspjeti podići kao igrač, jer ipak je dosad igrao drugu ligu. Njegov talent nije upitan, no o tome više mogu govoriti stručnjaci. Kažem, meni je u ovom trenutku najvažnije da je on opet doma – završio je Božo.

Jedna lijepa priča, nogometna i gorička, na svom je početku… Dario, na tebi je red.

Sport

Naš Jakir!

Sergej Jakirović napravio je čudo s Hull Cityjem, s klubom kojem su predviđali ispadanje iz drugog ranga engleskog nogometa on je – ušao među elitu! A mi smo posebno ponosni, jer Jakir je bio i ostao naš čovjek…

Objavljeno

prije 9 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Od Velike Gorice do Hulla, lučkoga grada na istočnoj engleskoj obali, udaljenosti je, kažu izračuni, točno 2001 kilometar. Ili, ako ćemo računati iz perspektive Sergeja Jakirovića, točno 1914 dana. U tu se razdaljinu, i kilometarsku i vremensku, smjestio cijeli koloplet zbivanja, a ono što se dogodilo ove subote poslijepodne na monumentalnom Wembleyu samo je završni čin jedne nogometne bajke. Zasad završni, jer novi izazovi, još luđi i još veći, tek slijede…

Sergej Jakirović stigao je u Veliku Goricu u ljeto 2018. godine, na početku priprema za prvu goričku prvoligašku sezonu. Stigao je u naš grad s nogometnim CV-jem koji je pričao uspješnu i zanimljivu igračku priču, dok je ona trenerska bila na samim počecima. Prije Gorice, Jakir je vodio juniore Dugog Sela i Sesveta, a prilika u Gorici stigla je u idealnom trenutku. Novi prvoligaš i mladi trener spojili su svoje interese, svoje želje za dokazivanjem, a neke stvari već su u tom trenutku postale jasne.

Prvo, Gorica je pokazala da misli ozbiljno, da nema namjeru biti prolaznik u elitnom društvu hrvatskog nogometa. A Sergej Jakirović pokazao da je ima trenerski gen, da znam izvući i više od onoga što je možda realno. U tom trenutku bila je to borba za Europu, koju bi Gorica već u toj prvoj sezoni i izborila da je tih godina bilo VAR-a u funkciji. U okolnostima koje su tad vladale Jakir i Gorica ipak nisu uspjeli, ali baš su te sezone udareni čvrsti temelji onoga što će slijediti – Gorica se pretvorila u stabilnog prvoligaša, a Sergej u trenerčinu.

Rastanak je uslijedio u veljači 2020. godine, nakon 616 zajedničkih dana, nakon razdoblja u kojem je Jakiri postao – naš. Voljen, cijenjen, prijatelj mnogima, najmanje iznimno korektan prema baš svima. I zato su veze ostale…

Jakir je rastao zajedno s Goricom, zavolio je ovaj grad i klub, ljudi su zavoljeli njega i on njih, a cijela priča zapravo je velikim dijelom bila obiteljska. Supruga Marina i godinama kasnije će reći da im je kao obitelji bilo najljepše baš u tim goričkim danima, a i svima nama koji smo bili oko klubova to su definitivno dani za pamćenje. Preplavljeni lijepim uspomenama, trenucima koji se pamte, bilo da je riječ o velikim pobjedama i uspjesima koji ostaju, bilo da je riječ o svakoj kavi kod Peveca. Jer, on je prije svega top čovjek, normalan, skroman, duhovit i srdačan, a tek onda top trener.

Naš i gotovo.

I zato su veze ostale čvrste i snažne, zato smo svaki njegov sljedeći korak pratili s posebnom pozornošću. U Mariboru nije sve išlo po planu, ali ta epizoda nije mogla zaustaviti ozbiljnu trenersku priču u nastajanju. Sa Zrinjskim je pokorio BiH, od kluba iz Mostara stvorio je tamošnju verziju Real Madrida, pa preselio u Rijeku, s kojom je odradio novu dozu briljantnog posla. Sjajan je bio i na klupi Dinama, na dotad najvišoj postaji njegove karijere, koliko god su ga pokušavali osporavati, koliko god mu nije bilo lako. Uzeo čovjek prvenstvo i Kup, pa nakon Bayerna krenuo dalje.

U HNL-u je time “prešao igricu” i bilo je jasno da je vrijeme za novi korak. Šansa se otvorila u Turskoj, u klubu koji je bio u ozbiljnim problemima, ali i klubu u kojem valjda i danas drže Jakirovu sliku iznad nekakvog njihovog nogometnog oltara. Bila je to epizoda koja je otvorila put prema Engleskoj, prema Championshipu, prema Hull Cityju, još jednom klubu u kojem je doživio sve ono što je doživljavao i ranije.

Sergeja Jakirovića, naime, tijekom gotovo cijele su njegove karijere bezrazložno podcijenjivali, tražili mu mane i izbjegavali glorificirati postignuća koja su zaslužila glorifikaciju. Sve dok im, gdje god da bio, više nije ostavljao izbora. Bilo je tako, da se ne lažemo, i u danima dok je bio u Gorici, ali već tad je pokazao da ga za takve stvari nije briga. I da zna kako dokazati da vrijedi. Kroz rad, kroz rezultat, kroz odnose koji su ostajali iza njega.

I baš zato je ove subote na Wembleyu, u trenucima koje Jakir nikad u životu neće zaboraviti, uz njega bila i jedna ozbiljna gorička ekipa. Prijatelji iz goričkih dana su se javili, Jakir je odgovorio onako kako on odgovara, i dvije priče na taj su se način spojile. Ona iz Gorice, sa samih početaka, i ova iz Hulla, sa njegovog trenutačnog nogometnog Olimpa.

Goričani su u ozbiljnom broju ove subote bili uz finale doigravanja u Championshipu, i na tribinama i uz televizijske ekrane, pratili su tvrdi sudar Hulla i Middlesbrougha s posebnom emocijom. I na kraju uživali s posebnim ponosom. Jer, Jakir je naš. Bio i ostao.

Bravo, majstore, svaka čast, trenerčino!

Marin Ivančić i Sergej Jakirović rade zajedno još od Sesveta, zajedno su potpisali i ovaj posljednji mega uspjeh… Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

P. S. Naš Marin!

Još od goričkih dana Sergej Jakirović ima uz sebe prijatelja, suradnika i desnu ruku Marina Ivančića. Sve što vrijedi za Jakira, vrijedi i za Marina. Briljantan kondicijski trener, ali i bivši nogometaš, u Goricu je stigao kao 25-godišnji klinac na početku trenerske karijere, ali vidjelo se već tad koliko je Sergeju važan. I koliko mu Sergej vjeruje.

Nudili su mu iz kluba, nakon Jakirova odlaska, da ostane i nastavi raditi svoj posao, ali to nije dolazilo u obzir.

– Hvala, ali ne hvala. Ostajem s njim.

Ostao je, radio, gradio se i napredovao uz šefa i prijatelja sve do današnjih dana. Na svim postajama, u svim okolnosima, u lijepim i manje lijepim trenucima. Nije nikakva tajna da je Marin velika pomoć i podrška Jakiru, a što se njegovih goričkih dana tiče, priča je vrlo slična Jakirovoj… I Marin je ovdje ostavio fenomenalan dojam, i u ljudskom i u stručnom smislu, i zato je definitivno zaslužio barem jedan odlomak nakon njihova zajedničkog uspjeha.

Bravo, Marine, svaka čast, trenerčino!

Nastavite čitati

Sport

Mlada nada velikogoričke atletike! Nelli “Express” Komljenović protutnjala do naslova prvakinje Hrvatske

Atletičarka AK Maraton Velika Gorica iza sebe ima sjajan tjedan.

Objavljeno

prije 12 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Nelli Komljenović, članica AK Maraton Velika Gorica, osvojila je naslov državne prvakinje Hrvatske u višeboju za limačice na Prvenstvu Hrvatske za mlađe uzraste održanom u Zagrebu.

Do zlata je stigla nakon tri discipline i ukupno osvojenih 1410 bodova. Natjecanje je otvorila utrkom na 200 metara, gdje je s vremenom 28,36 sekundi osvojila drugo mjesto i odmah se uključila u borbu za vrh. Najbolji rezultat ostvarila je u skoku u dalj, u kojem je s odličnih 4,83 metra bila najbolja među konkurencijom i preuzela vodstvo u ukupnom poretku.

Naslov prvakinje potvrdila je u završnoj disciplini, bacanju vortexa, gdje je hicem od 41,95 metara ponovno završila na drugom mjestu, što joj je bilo dovoljno za ukupnu pobjedu i državno zlato.

Sjajnu formu Nelli je pokazala i samo dva dana ranije na Erste plavoj ligi. Tamo je osvojila prvo mjesto na 60 metara s rezultatom 9,10 sekundi, a zatim slavila i u skoku u dalj s novim odličnim nastupom od 4,85 metara.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu

Objavljeno

prije 15 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu u organizaciji Sportskog plesnog kluba VEGA u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici otvoren je jučer (subota, 23.05.2026.) kvalifikacijama u 10 sati i finalnim nastupima od 18 sati.