Sport

Priča iz Švedske: Beskrajan dan ili dva, svježi tata, romobili i pogled s neba

Dva dana švedske avanture su iza nogometaša Gorice. Točno 45 i pol sati prošlo je između polaska s goričkog stadion i povratka na njega, a između toga smjestili su se dobra partija, naporno putovanje, puno novih iskustava i spoznaja koliko Gorica može…

Objavljeno

prije 7 godina

28. lipnja 2019.

Objavio/la

Marko Vidalina

Zora je svanula tek koji trenutak ranije, jedan topli ljetni utorak micao je krmelje s očiju, a na goričkom stadionu već je bilo živo. Igrači su kapali jedan po jedan, pa članovi uprave, ljudi iz kluba… Dogovor je bio da će put prema Švedskoj, za 1120 kilometara udaljeni Malmö, počne u 6.40 sati, kad je autobus s goričkom ekspedicijom i krenuo prema aerodromu. Cherif Ndiaye utrčao je u posljednji trenutak, motor busa već se grijao, a trener Jakirović mu je, onako usput, očitao bukvicu. Senegalac je, što će drugo, pognuo glavu i uletio u bus…

Dotad su već svi odradili ranojutarnje čestitanje, a čovjek s najvećim osmijehom u društvu bio je Aleksandar Jovičić. Stasiti stoper Gorice, 23-godišnjak iz Prijedora koji je u naš klub stigao prošlog ljeta iz Slaven Belupa. Jova je postao tata, njegova životna suputnica i imenjakinja Aleksandra rodila je malenu Teodoru, teško je pronaći ljepši povod za čestitanje…

– Sve je, hvala Bogu, prošlo super, cure su obje dobro – ponavljao je Jovičić.

Let je bio izravan, od Zagreba do Kopenhagena, pa onda preko mosta Öresund, najdužeg mosta na svijetu koji prelazi granicu, dolazak u Malmö. U hotel visoke kategorije, osiguran od agencije koja je i organizirala prijateljsku utakmicu švedskog velikana Malmöa i sve veće Gorice. Lopta je s centra kretala istoga dana u 19 sati, po dolasku u hotel preostalo je svega nekoliko sati za pripremu za utakmicu. Doputovala su 22 igrača, doputovala da zaigraju.

– Igrat će svi! Svatko će dobiti po 45 minuta, sve ću zamijeniti na poluvremenu. I ne bojim se nekakvog teškog poraza, bit će to ok – najavio je trener Jakir.

Popili su neki skupu švedsku hotelsku kavu, drugi prošetali gradom, treći krenuli tražiti bankomate i mijenjačnice, sve kako bi se ubilo vrijeme do ručka. Pravog skandinavskog, dovoljno neobičnog da se krenu stvarati upitnici iznad glava nekih od igrača, ali barem s mesnim okruglicama neusporedivo boljim od onih iz IKEA-e… I kolač od mrkve, desert koji na prvu možda zvuči kao gastronomski oksimoron, ali u stvarnosti je – prva liga. Baš kao i naša Gorica, koja je to i pokazala na terenu.

Sunce je pičilo punom snagom, temperatura u zraku puno je više nalikovala teškom Mediteranu nego europskom sjeveru, kad se krenulo prema stadionu. Swedbank Arena, zdanje na koje se može nagurati i 24.000 ljudi, nedaleko je od gradskog središta. Nema tu nekog luksuza i blještavila, ali sve djeluje nekako skladno, pitomo, uredno… Na zidovima fotografije cijelog niza generacija kluba koji se službeno zove Malmö FF, jer prvi od ukupno 20 naslova prvaka Švedske osvojili su još ratne 1944., a na hodnicima klupski djelatnici u punoj pripravnosti. Je, prijateljska je utakmica, ali oni su svi u odijelima, elegantni i profesionalni, uvijek pri ruci.

Kao što su pri ruci trebalo biti i nekima od njih. Najavljivač Nikolas zamolio je za pomoć s izgovaranjem imena igrača Gorice, jer zbunjeno je gledao u ono “Špičić”, “Ljubisavljević”, pa ono “Hrvoje” u imenu mladog Babeca… Ali brzo je i to nekako uspio savladati, uz objašnjenje:

– Zapravo jako volim ta vaša prezimena na -ić. Šogorica mi je, uostalom, Hrvatica, i ona mi je malo pomogla. Inače sam najavljivač i na rukometu, i tu sam se susretao s vašim imenima, zato mi je lakše poloviti sve ovo.

A kad je već spomenuo rukomet, nije moglo proći bez još i ovoga…

– Gdje je sad Ivano Balić, što radi? Obožavao sam ga kao igrača, taj je bio čudo!

Igrači su za to vrijeme šetali travnjakom Swedbank Arene, zelenom plohom koju bi najlakše bilo opisati kao – tepih. Šetajući se po takvom terenu, gledajući 24.000 svjetloplavih stolica posvuda oko sebe, to prekrasno nogometno ozračje, čovjeku dođe žao što nije nogometaš. I što će tih 90 minuta provesti gore na tribini s laptom umjesto dolje na terenu s loptom…

– Stadion je stvarno bombon, doslovno je užitak igrati ovdje – najbolje je dojam opisao trener Jakirović, dok su se nekoliko metara dalje za fotkanje namještali tata Jovičić i golman Kahlina, ovoga puta s kapetanskom vrpcom oko ruke.

A onda je krenuo i nogomet… Okupilo se nekih 700, možda 800 ljudi, ali bilo je i tu nekoliko zastava, navijača koji su mahali, pjevali, ljutili se na suca.

– Ove stolice na sjeveru tu su samo zbog europskih natjecanja, inače je to tribina stajanje, prava navijačka. U većini zemalja to je zabranjeno, ali ovdje nije. Ljudi cijelu utakmicu stoje, pjevaju, navijaju… Sjećam se da su igrači Celtica, kad su igrali ovdje, bili u šoku, govorili su da su mislili da će ih tu dočekati skandinavska, hladna atmosfera. Ali nije tako ni blizu, Malmö ima baš žestoke navijače. Ipak je tu i jako puno ljudi koji nisu originalni Šveđani… – govorio nam je kolega Josip, novinar švedskog Expressena zadužen za Malmö.

I on je jedan od tih koji nisu “pravi” Šveđani, jer tata mu je iz Jajca, a mama iz okolice Splita. Obožava Hrvatsku, žestoki je navijač Hajduka, ali život je ipak gore, u Švedskoj.

– Ne mogu ti, iskreno, reći što mi više odgovara. Najbolje bi bilo izmješati hrvatski i švedski mentalitet, ali ovako je ipak Švedska moj izbor za život. Mogućnosti su puno veće, treba ih samo iskoristiti. Evo, ja sam završio novinarstvo, a sad sam odlučio upisati i pravo. Želim se jednog dana baviti sportskim pravom, to u Švedskoj nije dovoljno razvijeno – ćaskali smo s Josipom dok je na terenu trajalo uvodno odmjeravanje snaga.

Samo pet dana poslije Malmö je čekao derbi prvenstva s AIK-om, bila je ovo generalna proba, a tako su se domaćini i ponašali. I igrači, ali i trener Uwe Rösler, Nijemac koji je najveći dio igračke karijere proveo u Manchester Cityju. U to vrijeme drugačijem nego danas, ali svejedno je riječ o velikom igračkom imenu.

– Znaš kako galami na njih! Nema kod njega opuštanja, pravi je Nijemac – opisivao nam je Josip trenera Röslera, a vrlo brzo u to smo se i sami uvjerili.

Skakao je, galamio, namještao svoje igrače kao figure, ali u tom uvodu ništa im nije polazilo za nogom. Gorica je, vjerojatno i iznenađujće po njih, bila odlična. Nagrada je stigla u 33. minuti, mali Spudić, klinac koji je lani igrao za Kurilovec, zavrtio je nesretnog lijevog beka i poslao bekamovski centaršut na čelo Lukasza Zwolinskog. Rösler je odmahnuo rukama, a gore na tribini Šveđani su se pogledavali međusobno, želeći valjda reći “što je sad ovo…”

Pokušavao je neuspješno domaćina pogurati i sudac, toliko da je na trenutke ispadao i smiješan. Kao, recimo, u posljednjim trenucima poluvremena, kad je Cherif pojurio s loptom prema golu jednako brzo kao istoga jutra prema ulaznim vratima autobusa, došao na 20-ak metara, da bi sudac – svirao kraj?! Sad su se pogledavali Goričani, sa smiješkom, želeći valjda reći “ajde, neka im bude…”

Šestorica igrača nedostajala su Gorici (Suk, Marina, Musa, Miya, Čabraja i Šroler), šestorica umjesto njih bili su igrači na probi (Slunjski, Babec, Gagulić, Spudić, Blagojević i Haman), a to se i vidjelo kad je Jakirović na poluvremenu stvarno ostavio u svlačionici svih 11 igrača iz početne postave. Napadao je Malmö u nastavku, stvarao šanse, promašivao, a onda u 73. minuti i zabio. Mali Krešo Krizmanić, 18-godišnjak koji je u drugom poluvremenu nosio kapetansku traku, nije uspio spriječiti centaršut domaće klupske legende Marcusa Rosenberga, nekad igrača Ajaxa i Werdera, a stanoviti Antonsson donio je “bod” Malmöu.

Više od toga nisu Šveđani mogli, Gorica je sačuvala 1-1 i nakon svega ostavila jako, jako dobar dojam. Zadovoljni su valjda bili i galebovi, njih desetak, možda i više, koji su tijekom cijele utakmice neumorno preletali iznad igrališta, na neobično maloj nadmorskoj visini, riskirajući da ih pogodi neki Lovrićev projektil, Kahlinino ispucavanje ili Maločin centaršut…

– Zadovoljan sam, moram biti. Bilo je lijepo vidjeti kako to izgleda na ovoj razini, sjajno je što smo pokazali da se čak i u ovom sastavu možemo nositi s jednom ozbiljnom europskom momčadi – komentirao je trener Jakirović.

Zadovoljno su glavom klimali i predsjednik Nenad Črnko, prvi čovjek klupske skupštine Renato Ivanuš, kao i prvi operativac Mindaugas Nikoličius.

– Bio sam već ovdje sa Žalgirisom, igrao kvalifikacije za Ligu prvaka, završilo je 0-0 na ovom stadionu. Četiri puta sam u Litvi doživio te europske kvalifikacije, znam kako to izgleda, zato toliko i želim to ponovno doživjeti s Goricom. Drago mi je što su sad i ljudi iz kluba vidjeli kakav je to osjećaj, iako je utakmica bila samo prijateljska. Kroz sve to vidiš države u koje inače možda nikad ne bi otišao, upoznaš druge kulture, običaje, posebnosti… – pričao je Niko, koji je u tom trenutku imao i jake argumente za ovo posljednje.

Bio je, naime, već prošao 21 sat, a od noći ni traga ni glasa! Dan je bio u punom jeku, kao da je rano poslijepodne, a ne već izmak dana. Potrajalo je to sve do hotela, pa onda i nakon večere… Tek tamo iza 23 sata konačno je počeo padati mrak, koji će nestati već tamo oko četiri ujutro, kad na svoje dolazi zora. Beskrajan dan? Da, takve su se konstrukcije vrtjele glavom dok sa sunčanim naočalama hodaš okolo u deset navečer…

Teško je bilo i zaspati u svemu tome, iako je dan trajao već oho-ho, jer teško je i organizmu shvatiti da je vrijeme za poći leći. Pa je logičnije bilo popeti se na vrh hotela, na 25. kat, i popiti pivo ili dva, za lakši san. Pogled koji puca je impresivan, cijeli grad je na dlanu, i to jako lijep grad.

Igrači su za to vrijeme lovili san, jer već u 10.30 sati idućeg dana trebalo je biti na treningu. Na jednom od dva pomoćna igrališta Malmöova stadiona igrači su odradili svoje, a za to vrijeme ostatak društva išao je provjeriti kako izgleda Malmö danju.

Slijedio je nakon treninga i ručak, pa kraći odmor, nakon kojeg je počeo još jedan beskrajan dan… Ovoga puta, doduše, iz sasvim drugih razloga. Trebalo je dočekati let kući, koji je na rasporedu bio tek u 21.50 sati. Nekoliko igrača uložilo je 20 eura u ubijanje vremena i unajmilo električne romobile.

– Pazite samo da netko ne ozljedi na tome… – povikao je netko dok su Maloča, Čović, Ćelić, Ljubisavljević i društvo krenuli u romobilski obilazak grada.

Društvene mreže bile su omiljena zabava ostalima, iako su neki vrijeme odlučili provesti i uz knjigu, odmarajući na stolu za masažu ili blejeći u prazno. Vrijeme je sporo prolazilo, a cijela stvar dodatno je dobila na dramatici kad je stigla vijest da let kasni?! Jedva su svi dočekali da se potrpaju u autobus i krenu prema aerodromu, umorni i sad već pomalo nervozni, a sve je otišlo na novu potenciju kad je let – opet odgođen! Tek debelo nakon ponoći konačno je poletio avion za Ljubljanu, u kojoj je čekao autobus… Da, baš beskrajan dan. Koji je konačno završio oko četiri ujutro, kad je švedska ekspedicija konačno stigla na svoj stadion.

– Dečki, vidimo se popodne na treningu – nemilosrdan je bio trener Jakirović, svjestan da vremena za gubljenje na pripremama nema.

Foto: David Jolić/cityportal.hr

I time je, eto, završilo prvo europsko gostovanje Gorice. Pokusno, recimo to tako, jer bit će možda u budućnosti i pravih, natjecateljskih utakmica poput ove… I avantura poput ove. Prilika da se vidi beskrajan dan, golman na romobilu i najbrži lift ikad, kolač od mrkve i mesne okruglice bolje nego one u IKEA-i. I da se igra nogomet.

Povezane teme:HNK GORICA hotnews malmö reportaža

Sport

Gorički mat u dva poteza, oproštaj od kapetana i pozdrav novom klincu

Nogometaši Gorice pobijedili su Osijek 2-0 u posljednjoj domaćoj utakmici ove sezone, ujedno i posljednjoj utakmici kapetana Jurice Pršira u dresu njegova kluba. Debitirao je 16-godišnji Mihael Kelava…

Objavljeno

prije 7 sati

17. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Vremenske prilike bile su puno više jesenske nego proljetne, kiša je pljuštala cijeli dan, pa je ispalo da posljednja domaća utakmica nogometaša Gorice u ovoj sezoni nije imala prikladan dekor. Ono malo gledatelja okupljenih ispod krova zapadne tribine imalo je tako priliku u miru vidjeti koliko se novi travnjak dobro nosi s velikom količinom padalina, ali i koliko dobro Gorica može igrati samo tjedan dana nakon možda i najlošije partije u sezoni.

Pobjeda protiv Osijeka može se promatrati na taj način, kao potvrda logičnog, da Goričani mogu puno bolje nego u prošlom kolu u Koprivnici, kao pokazatelj vrijednosti ovoga kadra, ali i kao nova potvrda da Osijek definitivno nije što je nekad bio. Možda i nikad lakše razigrani i motivirani Goričani došli su do pobjede u sudaru s klubom sa Opus Arene, pri čemu je sve bilo gotovo – brzopotezno.

Trener Carević najavio je uoči utakmice kako na raspolaganju neće imati Leša, Filipovića i Perića, kako mu iz uže obrane preostaje jedino Čabraja, a na kraju je ispalo da je ispred Matijaša postavio upravo Perića, dok je Čabija ostavio na klupi. U zadnji red gurnuo je tako debitanta Issu Moustaphu, kamerunskog debitanta, ali i veznog igrača Antu Kavelja, koji je dobio prednost ispred mladog stopera Zvonimira Josića. Trontelj i Bogojević držali su bokove, Bakić i Pozo sredinu igrališta zajedno s Prširom i Pavičićem, dok je Ante Erceg zauzeo svoje mjesto u vrhu napada.

I bila je to – dobitna kombinacija. Već u petoj minuti Trontelj je ubacio iz kornera, a Bruno Bogojević lijepo je reagirao na vrhu peterca. Lopta se odbila od Vrbančića, prevarila Malenicu i Gorica je ekspresno povela 1-0.

Već u 12. minuti bilo je i 2-0, i to nakon još jedne sjajne partiture dobrog starog Ante Ercega. Ostalo je puno prostora za njega u jednoj polukontri, a Erca je to mirno i rutinirano pretvorio u povećanje prednosti na, pokazalo se, konačnih 2-0.

Moglo je u nastavku utakmice biti i promjena na semaforu, najbliže smo joj došli u završnici prvog poluvremena, kad je Jelenić pogodio za smanjenje goričke prednosti, no taj je gol poništen nakon intervencije iz VAR sobe. Realno gledajući, ni dan poslije nije potpuno jasno zbog čega je taj gol točno poništen, ali za Goricu je ispalo jako dobro…

U nastavku je Gorica čuvala svoju prednost s velikom razinom sigurnosti i mirnoće, pa je prostora bilo i za neka nova lica, za nekolicinu mladih igrača, počevši od Luke Vrzića, koji je ušao u 64. minuti. U posljednjih desetak minuta priliku je konačno dobio i Josić, koji je u igru ušao zajedno sa svojim najboljim prijateljem Stjepanom Kučišem, i to zamijenivši – Juricu Pršira! Bio je to poseban trenutak, jer sve govori da je to bio posljednji put kad smo kapetana Juru, sad već klupsku legendu, vidjeli u dresu Gorice. Dobio je, naime, četvrti žuti karton, pa će gostovanje na Rujevici u zadnjem kolu propustiti, a zatim će Goricu napustiti… Ugovor istječe, Jura ide dalje.

Jedna priča tako je završila, a druga je malo potom počela. U 89. minuti, naime, uz Francuza Epaillyja ušao je i Mihael Kelava. Klinac kojem je tek 16 godina, dečko koji je nekoliko dana ranije doživio veliko razočaranje nakon što nije pozvan u U-17 reprezentaciju za Euro u Estoniji, ali i talent o kojem će se još pričati. Njegov vršnjak Juraj Frigan debitirao je godinu dana ranije, sad je došao red i na Kelavu.

– Što se tiče mentaliteta i karaktera izgledali smo puno bolje nego u Koprivnici. Teško je, pogotovo u završnoj fazi prvenstva, motivirati ekipu kad se praktički ne boriš za nešto više. Jako dobro prvo poluvrijeme, zabili smo dva pogotka, ali imali smo situacija za povećati vodstvo – rekao je Carević.

Ostalo je, dakle, još 90 minuta ove sezone, još treba odraditi gostovanje kod Rijeke, pa će doći vrijeme za odmor.

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Sport

FOTO Klas izgubio od drugoplasirane Sutle-Laduč

Objavljeno

prije 9 sati

17. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Klas je u 29. kolu Premier lige izgubio od Sutle-Laduč rezultatom 1:2 u vrlo dobroj utakmici u kojoj je gostujuća momčad rezultatsku prednost zabilježila u prvom poluvremenu. Za vodstvo je strijelac bio Martin Jakovina u 16. minuti. Domaći su u otvorenoj igri propustili dvije velike šanse za izjednačenje, a onda su gosti udvostručili prednost.