Sport

Pravi junaci splitskog remija: ‘Nema nas puno, ali uvijek smo uz našu Goricu!’

Nogometaše Gorice u Splitu je bodrilo točno devet hrabrih navijača, koje ni loši vremenski uvjeti nisu zaustavili u namjeri da dođu do Poljuda i budu uz svoju momčad. Donosimo vam njihovu priču o jednom neobičnom navijačkom danu…

Objavljeno

prije 7 godina

24. veljače 2019.

Objavio/la

Marko Vidalina

Čak i na kavi u goričkom kafiću, 300-tinjak kilometara daleko, gledajući utakmicu na televiziji, mogla se osjetiti hladnoća potpomognuta snažnom burom koja probija kosti. Nije lako u takvim uvjetima ni igračima, koji su hrabro izborili bod na terenu, a kako je tek bilo njima… Oni, junaci naše priče, navijači su Gorice, ljudi koji su spremni i u ovakvim uvjetima prevaliti i više od 800 kilometara u oba smjera da bi bili uz svoj klub.

– Tko je sve bio? Bobi, on ima 62 godine, Ljubo, koji ima 64 godine, ja imam 44, a bila je i ekipa iz Podbrežnice, Hrco ima 29, Božo 26, on je bio i najmlađi, zatim Dado, Mario i dva brata, Kec i Kirma. Ukupno nas devet, a ne sedam, kao što su neki mediji objavili – govori nam Dugi, neizostavan na svim utakmicama Gorice.

Stigli su iz Splita malo prije dva u noći, a dan poslije sjeli smo na kavu, da malo saberemo dojmove. Pridružio nam se i Žac, još jedan od navijača koji nikad ne odustaju…

– U suradnji s klubom organizirali smo kombi, dobili smo i sendviče za put, ali sve skupa je stvarno bilo, najkraće rečeno, burno – smije se Dugi pa nastavlja:

– Stvarno nije bilo ugodno, siđeš s autoceste i samo gledaš što će ti doletjeti. Na Sv. Roku smo morali izaći na staru cestu, pa nastavili preko Gračaca. Uh, kad je počelo puhati… U jednom trenutku sam krenuo pretjecati kamion i shvatio da se nešto događa, a nemam pojma što. Kad ono, ogromna stijena na cesti! I onda smo dalje išli jako polako, ipak ti vjetar ljulja kombi, nije ti svejedno.

Bilo je, naravno, i postaja na tom putovanju. Živopisnih prije svega…

– Stali smo u Kijevu, naletili na jednog lokalca, čovjeka od nekih 60 godina, i pita nas u čudu: ‘Pa dobro tko ste vi, što pijete pivu po ovoj hladnoći?’ A frajer sjedi u autu s kriglom vina, pokraj njega još cijeli kanister! Malo smo popričali s čovjekom, on još pamti one pjesme ‘Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska, njima se ponosi cijela Hrvatska’. Nažalost, sad imamo Hrvatsku, a na trenutke mi se čini da se više nitko ne podnosi. Iako, kad je o navijačima riječ, to se odnosi prije svega na BBB, Torcidu i Armadu. Evo, dečki iz osječke Kohorte su nas zvali da dođemo na utakmicu dan prije, odemo na ručak s njima… Bili su i oni tu, donijeli su kulena i čvaraka, skupa smo se najeli, družili se – govori Dugi dok nesvjesno prebacuje priču na drugu temu.

Pljesak za dečke na terenu, a još veći za ovu skupinu na tribini ???❤.. svaka čast!!

Gepostet von Igor Krlic am Samstag, 23. Februar 2019

HNK Gorica mijenja trendove u hrvatskom nogometu, pod egidom “moramo najljepšeš izgledati, najljepše se ponašati i najljepše igrati”, a nešto slično rade i navijači Gorice. Oni ne spadaju u ono na što se prvo pomisli kad se spomene nogometne navijače, njima je cilj izbjegavati sve moguće probleme, nikoga ne vrijeđati, žele samo družiti se i navijati za svoj klub.

– Od početka smo u ovom našem filmu. S klubom je dogovor da se ne vrijeđa nikoga, da se ne spominje suce, da pokušavamo biti pristojni i normalni. Nije nam interes svađati se s bilo kim. Želimo se družiti s ljudima po Hrvatskoj, pa tko nas želi prihvatiti… – govore dečki, koji su uz goričke nogometaše već više od dva i pol desetljeća, ma kako se klub zvao.

– Sve je počelo točno 24. listopada 1992. Imao sam 17 godina, frend je slavio rođendan, ja sam bio nešto bolestan, pod temperaturom, ali svejedno sam, čim su starci otišli od doma, otišao na utakmicu Radnika protiv Pazinke. I tu je sve krenulo… Bilo nas je nekih 30-ak, krenuli smo cugati nakon toga i nekako smo došli do ideje da osnujemo navijačku skupinu – priča Dugi.

I tako su rođeni Šljakeri, navijačka skupina koja je trajala koliko i Radnikov prvoligaški život. Prekratko.

– Prvo gostovanje bilo je u Zaprešiću, bilo nas je oko 120, pa u Varaždinu, tu nas je bilo oko stotinu, a treće gostovanje je bilo u Sisku… E, tu sam bio sam! Išao sam s igračima na utakmicu – prisjeća se Dugi, dok Žac dodaje kako je tad ipak bio malo premlad, pa još nije sudjelovao u navijačkoj priči.

– Dio Boysa je bio s nama. Nas 40-ak je bilo u ekipi, oni su nam se pridružili. To je bio malo drugačiji đir od ovog danas… Nažalost, život nosi svoje, pa se sve to brzo raspalo. U toj ekipi bili su Zoran Četković, koji je umro prije desetak godina, a njegov stric Ljubo išao je s nama u Split, pa Zvonimir Dević, koji sad živi na Rabu, zatim Čučo, Hren… Hambi je kasnije to naslijedio, nakon što smo mi otišli u vojsku, počeli zasnivati obitelji, ali i oni su se brzo raspali, pa su tu poslije bili i neki klinci kojih danas više nema ni blizu… – nabraja Dugi.

Godinama je gradski klub bio nisko, u nižim ligama, čak i u svijetu seoskog nogometa, ali neki nisu odustajali ni tad.

– Ja sam ti na stadionu od desete godine. I u onim najtežim trenucima, kad je Radnik bio četvrta liga, kad nas je bilo desetak na tribinama, ja sam bio tu. Čak smo i treninge znali gledati. Dolazio sam uporno… Zadnja utakmica je bila protiv HAŠK-a, poraz je donosio ispadanje iz lige, ali dobili smo 1-0. Cico Grlić je zabio iz penala koji je bio na Budimiru, i to pamtim – govori Žac, pa nastavlja:

– Znao sam i odustati, pa vidim da je utakmica, pa odem ipak pogledati. Igrali su i neki dečki koje sam znao, družio se s njima, igrao mali nogomet, ali sve skupa bilo je tužno. Gledaš utakmicu, a oko tebe deset ljudi…

U međuvremenu je klub postao HNK Gorica, zavrtjela se puno ozbiljnija i ambicioznija priča, a s tim su se projektom počeli vraćati i navijači.

– Opet smo se aktivirali tamo negdje oko 2010. ili 2011., tad smo opet počeli ići na gostovanja. Ali znaš kako je to bilo, nas tri, četiri, pet potrpa se u auto i idemo na ova bliža gostovanja. Vinograda, Lučko, HAŠK… – priča Dugi, no vidi se u svemu tome da ga nešto muči.

– Ma znaš što, sve ove godine se nas par trudimo to organizirati i voditi, ali odavno nam je jasno da u Velikoj Gorici nema sluha za to. Klinci su prikopčani na mobitele i kompjutore, a nama preostaje boriti se.

Borba je to koja je sve prije nego lagana…

– Nismo zadovoljni odazivom ljudi, fali nam mlađe ekipe, ali jako teško ih je privući. Čekamo da nam se priključe, ali nema ih – govori Žac, a nadovezuje se Dugi:

– Riješavamo ulaznice, sve je besplatno, ali ovim ljudima valjda treba dati još 100 kuna da dođu na utakmicu! Evo, protiv Intera je ulaz bio besplatan, pa dođe 1600 ljudi, umjesto da napunimo stadion kao protiv Dinama. Nije to loša brojka, ali opet…

Bilo je različitih pokušaja animacije, ali tek se čeka da gorička publika “poludi”. Ili barem reagira, na bilo što.

– Jednu utakmicu sam čak po cijelom zapadu hodao s megafonom, ali ljudi kao da ne vide i ne čuju, ma nemaju interesa čak ni zapljeskati. To je ono, daj gol pa ću ti pljeskati. A ja kažem, odi onda u kino pa gledaj film tako. To su neke stvari koje nas tište i obeshrabruju, ali ne damo se… Ima šanse da se to podigne u budućnosti, vjerujem u to, ali znaš kako to ide. Ljudi čekaju valjda da se uđe u Ligu prvaka, pa će onda biti navijači Gorice. U tom je problem – priča Dugi.

Svoj profil na Facebooku preimenovao je u “Šljakeri Velika Gorica”, tamo se mogu javiti svi koji su zainteresirani da se uključe, da se druže i navijaju, da pomognu klubu, igračima…

– Sad se pišu i neke pjesmice, a tu treba istaknuti i da smo mi valjda jedini navijači u Hrvatskoj kod kojih su dvije grupe u svemu zajedno – kaže Dugi.

E, to je poseban dio priče. Znali smo se i na ovom portalu zabuniti, pa nazvati navijače Gorice isključivo Good Boysima, kao što piše na nekim transparentima, ali zapravo je tu riječ o dvije skupine.

– Ova malo starija ekipa su Good Boysi, njih dvojica su išla s nama u Split, Bobi i Ljubo, a nas je bilo sedam iz Šljakera. Išli smo i u Koprivnicu svi zajedno, s dva busa, družimo se, navijamo… Zašto smo u dvije grupe? Ha, nemam pojma, oni su sami sebe nazvali tako, oni su Good Boysi, a ova naša priča sa Šljakerima traje od te 1992. Dok smo bili u drugoj ligi, oni su bili na zapadu, mi na istoku, a ujedinilo nas je to što sad u prvoj ligi mi više ne možemo na istok, koji je postao gostujuća tribina – objašnjava Dugi.

Ulazak u prvu ligu, onoga kišnog dana u svibnju 2018., kad je prolom oblaka zakomplicirao proslavu ovog povijesnog uspjeha, obilježili su na poseban način.

– Uh, takva je kiša padala da su mi se i novci u džepu praktički rastopili. Sušio sam ih još dva dana na radijatoru – kroz smijeh priča Žac i dodaje:

– Naravno da smo bili tamo, kako ne! Napravili smo čak i bakljadu… Napravili smo je i za 25 godina Šljakera. Doduše, bilo je više baklji nego nas, ali dobro… Baklji 25, a nas šest!

I prije nego što se gorička publika nauči barem pljeskati, možda nauči pjevati. Jer navijačke pjesme samo što nisu stigle.

– Pjesmice su još u povojima, ali bit će dobre… Bobi radi u Konzumu, kao čistač na onom vozilu, i dok se vozi, smišlja pjesmice. Baš danas mi je poslao, stvarno je dobro to složio. Strpite se, vidjet ćete na utakmicama – kaže Dugi, otkrivajući samo jedan stih: “Volim samo Goricu, Šljakere i žene, nikaj više u životu ne zanima mene….”

Što se terena tiče, tu nema problema. Ni kad se pobjeđuje, ni kad se primi dva gola u prvi šest minuta.

– Sezona je definitivno iznad svih očekivanja. Šteta što smo malo podbacili u domaćim utakmicama, tu nema previše pobjeda, ali ukupno gledajući je ovo super. I više nego odlično. Evo, i protiv Hajduka smo vidjeli defenzivno fenomenalnu Goricu, Suk i Marina su odradili vrhunski posao – hvali Žac naše igrače, koji su odreda njihovi miljenici.

– Najdraži igrač? Uh, širok je spektar, teško se odlučiti… Jesenas mi je Beli bio omiljen, a sad mogu reći, recimo, Ninža – kaže Dugi, a Žac se slaže s njim.

– I ja bih rekao Nindža, pogotovo jer ga poznajem i osobno, ali jako mi je drag i Marina, naš Gattuso. Iako, svi su stvarno odlični. Evo, i Kahlina je naš miljenik.

– Tako je, Kahlina! – ubacuje se Dugi i dodaje:

– U Rijeci sam došao do njega na kraju utakmice, a kad me vidio, skoro je suzu pustio. Dao mi je i dres, a to je pokazatelj koliko njima znači naša podrška. I nakon Rijeke i Splita smo se našli s igračima na benzinskoj na putu kuću, izgrlili se, podružili. To tako i treba biti.

U klubu se sanjaju europski snovi, gleda se u budućnost, i navijači imaju viziju kako bi to trebalo izgledati…

– Ja se nadam da se to super izgledati. Klub ima dobru politiku, surađuju s navijačima i čini mi se da bi se moglo dogoditi, ali opet… Mnogi su ovdje Goričani samo kad se pobjeđuje! Žalosno je da grad od 60.000 ljudi ne može skupiti 4000 ljudi na tribinama u prvoj ligi. Garantiram, da su na svakoj utakmici pune tribine, Gorica bi bila druga! – govori Dugi.

Čuli su dečki i za planove o novom stadionu, na kojem bi i komfor za gledatelje trebao biti puno veći.

– Čuo sam za planove, ima to sve smisla, moglo bi jednog dana nešto i biti, ali važno je uspijemo klince odlijepiti od mobitela. Evo, ja sam svojim klincima, sinom od šest i kćerkom od osam godina, idem na sve utakmice. To je put kojim treba ići. I mene je kao dijete tata vodio na utakmice, tu se postavljaju temelji. Ajmo navijati, ajmo se družiti… – završio je Dugi ovu lijepu nogometnu priču.

Najljepšu moguću, zapravo, jer upravo zbog ovakvih navijača nogomet se i igra. Još samo da im se pridruže i ostali, uspavani Goričani, sve će odmah biti ljepše.

Povezane teme:Hajduk HNK GORICA hotnews Navijači

Sport

Igrači bivši, gdje ste? Jedan zabija, drugi završio karijeru, treći našao klub…

Bivši igrač Gorice Cherif Ndiaye blista u dresu Senegala na Afričkom kupu nacija, bivši igrač Gorice Dino Štiglec zaključio je igračku karijeru, a bivši igrač Gorice Valentino Majstorović konačno je pronašao rješenje…

Objavljeno

prije 13 sati

31. prosinca 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

Dok apstiniramo od HNL-a i uživamo u dvoranskom nogometu, stignemo ispratiti i sve druge aktualne sekvence iz svijeta nogometa, a poveznice s Goricom iskaču svako malo. Dođe do toga čak i na Afričkom kupu nacija, gdje briljira Cherif Ndiaye. U dresu Senegala bivši napadač Gorice se specijalizirao za točke na i, pa je tako zabio za konačnih 3-0 protiv Bocvane u prvoj i za konačnih 3-0 protiv Benina u zadnjoj utakmici skupine.

Zanimljivo je s vremena na vrijeme baciti pogled na karijere bivših igrača Gorice nakon odlaska iz Turopolja, ima tu različitih priča i sudbina, pri čemu je dobar dio karijera i završen. Nogomet tako više ne igra Joey Suk, u stožeru Radomira Đalovića je Igor Čagalj, na funkciji u klubu Matija Dvorneković… A tom se društvu nogometnih penzionera po novome pridružio i Dino Štiglec!

Zagrepčanin koji je u Goricu došao one “Sopićeve zime”, usred potrage za frajerima koji će izvući najtežu sezonu u klupskoj prvoligaškoj povijesti, a pomalo je i čuvena postala ona priča kako su direktor Brkljača i trener Sopić sreli Štigleca u jednom Shopping centru i odmah reagirali…

Iz Gorice je Štiglec otišao u ljeto ove godine, nakon šest mjeseci bez ijedne odigrane sekunde, pa je proljeće u većoj mjeri koristio za odrađivanje prakse u omladinskoj školi Gorice, budući da je upisao trenersku akademiju. Nogomet mu se, međutim, i dalje igrao, pa je prihvatio poziv ambicioznog trećeligaša Mladosti iz Ždralova. Odradio je dobru jesen, iako je njezin finiš propustio zbog ozljede, da bi u danima prije Božića objavio da je kraj.

“Dragi moji… Kad sam razmišljao o ovom trenutku, nisam mislio da će tako brzo doći. Stara garda bi uvijek govorila da karijera prođe u trenu. Rekli bi šuti, radi, uživaj i sve će doći na svoje. Naravno, nisam vjerovao, ali svemu dođe kraj, pa tako i moj. Vrijeme je za druge momke”, objavio je Štiglec na društvenim mrežama.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Dino Štiglec (@dinostiglec)

“Uvijek se postavlja pitanje što najviše ostaje iza nas? Rekao bih lijepi i oni manje lijepi trenuci. Jer, što je nogomet? Puno rada, odricanja, padova, ozljeda, stresova, razočaranja, a onda opet to isto, i onda – boom! U trenutku zaboraviš na sve loše i shvatiš da je to ono što si želio kao klinac. Ono na čemu sam neizmjerno zahvalan je nezaboravno iskustvo i putovanje koje sam dobio kroz svoju karijeru i klubove u kojima sam igrao: Zagreb, Vrapče, Lučko, Slaven Belupo, Olimpija, Slask Wroclaw, Hapoel Haifa, Gorica i Mladost Ždralovi.

Hvala svim mojim bivšim trenerima i sportskim djelatnicima, a posebno mojim bivšim suigračima, s kojima imam uspomene za cijeli život. Oni koji su najviše trpjeli su naravno moji najmiliji, moja obitelj!! Bez njih ne bi bilo ni mene. Sad konačno mogu gledati utakmice u miru svaki vikend. Mislim da je na kraju svake priče najbitnije da je čovjek zadovoljan i miran, a ja to definitivno jesam! Vjerujem i siguran sam da se vidimo u nekoj drugoj priči jer život ovime ne završava, nego tek počinje…”, poručio je 35-godišnji Štiglec, kojeg je u Ždralovima “naslijedio” Dario Čanađija, povratnik u klub u kojem je i krenuo.

Novo poglavlje otvorio je i njegov prijatelj i dojučerašnji suigrač Valentino Majstorović. Nakon velikog egzodusa iz svlačionice Gorice ovog ljeta nove su klubove pronašli svi igrači koji su napustili Goricu, svi osim dobrog dečka Majstora. Prilike koje su se otvarale nisu zadovoljavale njegove ambicije i čekao je sve do ove zime, kad je stigao poziv iz Posušja. Pojačat će tako BiH premijerligaša, zajedno s dojučerašnjim golmanom Lokomotive Zvonimirom Šubarićem.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Odigrano kompletno prvo kolo na 33. Kup HVIDR-a

Objavljeno

prije 17 sati

31. prosinca 2025.

Objavio/la

David Jolić

Na 33. Kup HVIDR-a u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici u tri dana (od 28. do 30.12.2025.) odigrano je 20 utakmica, kompletno prvo kolo.