Sport

Pravi junaci splitskog remija: ‘Nema nas puno, ali uvijek smo uz našu Goricu!’

Nogometaše Gorice u Splitu je bodrilo točno devet hrabrih navijača, koje ni loši vremenski uvjeti nisu zaustavili u namjeri da dođu do Poljuda i budu uz svoju momčad. Donosimo vam njihovu priču o jednom neobičnom navijačkom danu…

Objavljeno

prije 7 godina

24. veljače 2019.

Objavio/la

Marko Vidalina

Čak i na kavi u goričkom kafiću, 300-tinjak kilometara daleko, gledajući utakmicu na televiziji, mogla se osjetiti hladnoća potpomognuta snažnom burom koja probija kosti. Nije lako u takvim uvjetima ni igračima, koji su hrabro izborili bod na terenu, a kako je tek bilo njima… Oni, junaci naše priče, navijači su Gorice, ljudi koji su spremni i u ovakvim uvjetima prevaliti i više od 800 kilometara u oba smjera da bi bili uz svoj klub.

– Tko je sve bio? Bobi, on ima 62 godine, Ljubo, koji ima 64 godine, ja imam 44, a bila je i ekipa iz Podbrežnice, Hrco ima 29, Božo 26, on je bio i najmlađi, zatim Dado, Mario i dva brata, Kec i Kirma. Ukupno nas devet, a ne sedam, kao što su neki mediji objavili – govori nam Dugi, neizostavan na svim utakmicama Gorice.

Stigli su iz Splita malo prije dva u noći, a dan poslije sjeli smo na kavu, da malo saberemo dojmove. Pridružio nam se i Žac, još jedan od navijača koji nikad ne odustaju…

– U suradnji s klubom organizirali smo kombi, dobili smo i sendviče za put, ali sve skupa je stvarno bilo, najkraće rečeno, burno – smije se Dugi pa nastavlja:

– Stvarno nije bilo ugodno, siđeš s autoceste i samo gledaš što će ti doletjeti. Na Sv. Roku smo morali izaći na staru cestu, pa nastavili preko Gračaca. Uh, kad je počelo puhati… U jednom trenutku sam krenuo pretjecati kamion i shvatio da se nešto događa, a nemam pojma što. Kad ono, ogromna stijena na cesti! I onda smo dalje išli jako polako, ipak ti vjetar ljulja kombi, nije ti svejedno.

Bilo je, naravno, i postaja na tom putovanju. Živopisnih prije svega…

– Stali smo u Kijevu, naletili na jednog lokalca, čovjeka od nekih 60 godina, i pita nas u čudu: ‘Pa dobro tko ste vi, što pijete pivu po ovoj hladnoći?’ A frajer sjedi u autu s kriglom vina, pokraj njega još cijeli kanister! Malo smo popričali s čovjekom, on još pamti one pjesme ‘Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska, njima se ponosi cijela Hrvatska’. Nažalost, sad imamo Hrvatsku, a na trenutke mi se čini da se više nitko ne podnosi. Iako, kad je o navijačima riječ, to se odnosi prije svega na BBB, Torcidu i Armadu. Evo, dečki iz osječke Kohorte su nas zvali da dođemo na utakmicu dan prije, odemo na ručak s njima… Bili su i oni tu, donijeli su kulena i čvaraka, skupa smo se najeli, družili se – govori Dugi dok nesvjesno prebacuje priču na drugu temu.

Pljesak za dečke na terenu, a još veći za ovu skupinu na tribini ???❤.. svaka čast!!

Gepostet von Igor Krlic am Samstag, 23. Februar 2019

HNK Gorica mijenja trendove u hrvatskom nogometu, pod egidom “moramo najljepšeš izgledati, najljepše se ponašati i najljepše igrati”, a nešto slično rade i navijači Gorice. Oni ne spadaju u ono na što se prvo pomisli kad se spomene nogometne navijače, njima je cilj izbjegavati sve moguće probleme, nikoga ne vrijeđati, žele samo družiti se i navijati za svoj klub.

– Od početka smo u ovom našem filmu. S klubom je dogovor da se ne vrijeđa nikoga, da se ne spominje suce, da pokušavamo biti pristojni i normalni. Nije nam interes svađati se s bilo kim. Želimo se družiti s ljudima po Hrvatskoj, pa tko nas želi prihvatiti… – govore dečki, koji su uz goričke nogometaše već više od dva i pol desetljeća, ma kako se klub zvao.

– Sve je počelo točno 24. listopada 1992. Imao sam 17 godina, frend je slavio rođendan, ja sam bio nešto bolestan, pod temperaturom, ali svejedno sam, čim su starci otišli od doma, otišao na utakmicu Radnika protiv Pazinke. I tu je sve krenulo… Bilo nas je nekih 30-ak, krenuli smo cugati nakon toga i nekako smo došli do ideje da osnujemo navijačku skupinu – priča Dugi.

I tako su rođeni Šljakeri, navijačka skupina koja je trajala koliko i Radnikov prvoligaški život. Prekratko.

– Prvo gostovanje bilo je u Zaprešiću, bilo nas je oko 120, pa u Varaždinu, tu nas je bilo oko stotinu, a treće gostovanje je bilo u Sisku… E, tu sam bio sam! Išao sam s igračima na utakmicu – prisjeća se Dugi, dok Žac dodaje kako je tad ipak bio malo premlad, pa još nije sudjelovao u navijačkoj priči.

– Dio Boysa je bio s nama. Nas 40-ak je bilo u ekipi, oni su nam se pridružili. To je bio malo drugačiji đir od ovog danas… Nažalost, život nosi svoje, pa se sve to brzo raspalo. U toj ekipi bili su Zoran Četković, koji je umro prije desetak godina, a njegov stric Ljubo išao je s nama u Split, pa Zvonimir Dević, koji sad živi na Rabu, zatim Čučo, Hren… Hambi je kasnije to naslijedio, nakon što smo mi otišli u vojsku, počeli zasnivati obitelji, ali i oni su se brzo raspali, pa su tu poslije bili i neki klinci kojih danas više nema ni blizu… – nabraja Dugi.

Godinama je gradski klub bio nisko, u nižim ligama, čak i u svijetu seoskog nogometa, ali neki nisu odustajali ni tad.

– Ja sam ti na stadionu od desete godine. I u onim najtežim trenucima, kad je Radnik bio četvrta liga, kad nas je bilo desetak na tribinama, ja sam bio tu. Čak smo i treninge znali gledati. Dolazio sam uporno… Zadnja utakmica je bila protiv HAŠK-a, poraz je donosio ispadanje iz lige, ali dobili smo 1-0. Cico Grlić je zabio iz penala koji je bio na Budimiru, i to pamtim – govori Žac, pa nastavlja:

– Znao sam i odustati, pa vidim da je utakmica, pa odem ipak pogledati. Igrali su i neki dečki koje sam znao, družio se s njima, igrao mali nogomet, ali sve skupa bilo je tužno. Gledaš utakmicu, a oko tebe deset ljudi…

U međuvremenu je klub postao HNK Gorica, zavrtjela se puno ozbiljnija i ambicioznija priča, a s tim su se projektom počeli vraćati i navijači.

– Opet smo se aktivirali tamo negdje oko 2010. ili 2011., tad smo opet počeli ići na gostovanja. Ali znaš kako je to bilo, nas tri, četiri, pet potrpa se u auto i idemo na ova bliža gostovanja. Vinograda, Lučko, HAŠK… – priča Dugi, no vidi se u svemu tome da ga nešto muči.

– Ma znaš što, sve ove godine se nas par trudimo to organizirati i voditi, ali odavno nam je jasno da u Velikoj Gorici nema sluha za to. Klinci su prikopčani na mobitele i kompjutore, a nama preostaje boriti se.

Borba je to koja je sve prije nego lagana…

– Nismo zadovoljni odazivom ljudi, fali nam mlađe ekipe, ali jako teško ih je privući. Čekamo da nam se priključe, ali nema ih – govori Žac, a nadovezuje se Dugi:

– Riješavamo ulaznice, sve je besplatno, ali ovim ljudima valjda treba dati još 100 kuna da dođu na utakmicu! Evo, protiv Intera je ulaz bio besplatan, pa dođe 1600 ljudi, umjesto da napunimo stadion kao protiv Dinama. Nije to loša brojka, ali opet…

Bilo je različitih pokušaja animacije, ali tek se čeka da gorička publika “poludi”. Ili barem reagira, na bilo što.

– Jednu utakmicu sam čak po cijelom zapadu hodao s megafonom, ali ljudi kao da ne vide i ne čuju, ma nemaju interesa čak ni zapljeskati. To je ono, daj gol pa ću ti pljeskati. A ja kažem, odi onda u kino pa gledaj film tako. To su neke stvari koje nas tište i obeshrabruju, ali ne damo se… Ima šanse da se to podigne u budućnosti, vjerujem u to, ali znaš kako to ide. Ljudi čekaju valjda da se uđe u Ligu prvaka, pa će onda biti navijači Gorice. U tom je problem – priča Dugi.

Svoj profil na Facebooku preimenovao je u “Šljakeri Velika Gorica”, tamo se mogu javiti svi koji su zainteresirani da se uključe, da se druže i navijaju, da pomognu klubu, igračima…

– Sad se pišu i neke pjesmice, a tu treba istaknuti i da smo mi valjda jedini navijači u Hrvatskoj kod kojih su dvije grupe u svemu zajedno – kaže Dugi.

E, to je poseban dio priče. Znali smo se i na ovom portalu zabuniti, pa nazvati navijače Gorice isključivo Good Boysima, kao što piše na nekim transparentima, ali zapravo je tu riječ o dvije skupine.

– Ova malo starija ekipa su Good Boysi, njih dvojica su išla s nama u Split, Bobi i Ljubo, a nas je bilo sedam iz Šljakera. Išli smo i u Koprivnicu svi zajedno, s dva busa, družimo se, navijamo… Zašto smo u dvije grupe? Ha, nemam pojma, oni su sami sebe nazvali tako, oni su Good Boysi, a ova naša priča sa Šljakerima traje od te 1992. Dok smo bili u drugoj ligi, oni su bili na zapadu, mi na istoku, a ujedinilo nas je to što sad u prvoj ligi mi više ne možemo na istok, koji je postao gostujuća tribina – objašnjava Dugi.

Ulazak u prvu ligu, onoga kišnog dana u svibnju 2018., kad je prolom oblaka zakomplicirao proslavu ovog povijesnog uspjeha, obilježili su na poseban način.

– Uh, takva je kiša padala da su mi se i novci u džepu praktički rastopili. Sušio sam ih još dva dana na radijatoru – kroz smijeh priča Žac i dodaje:

– Naravno da smo bili tamo, kako ne! Napravili smo čak i bakljadu… Napravili smo je i za 25 godina Šljakera. Doduše, bilo je više baklji nego nas, ali dobro… Baklji 25, a nas šest!

I prije nego što se gorička publika nauči barem pljeskati, možda nauči pjevati. Jer navijačke pjesme samo što nisu stigle.

– Pjesmice su još u povojima, ali bit će dobre… Bobi radi u Konzumu, kao čistač na onom vozilu, i dok se vozi, smišlja pjesmice. Baš danas mi je poslao, stvarno je dobro to složio. Strpite se, vidjet ćete na utakmicama – kaže Dugi, otkrivajući samo jedan stih: “Volim samo Goricu, Šljakere i žene, nikaj više u životu ne zanima mene….”

Što se terena tiče, tu nema problema. Ni kad se pobjeđuje, ni kad se primi dva gola u prvi šest minuta.

– Sezona je definitivno iznad svih očekivanja. Šteta što smo malo podbacili u domaćim utakmicama, tu nema previše pobjeda, ali ukupno gledajući je ovo super. I više nego odlično. Evo, i protiv Hajduka smo vidjeli defenzivno fenomenalnu Goricu, Suk i Marina su odradili vrhunski posao – hvali Žac naše igrače, koji su odreda njihovi miljenici.

– Najdraži igrač? Uh, širok je spektar, teško se odlučiti… Jesenas mi je Beli bio omiljen, a sad mogu reći, recimo, Ninža – kaže Dugi, a Žac se slaže s njim.

– I ja bih rekao Nindža, pogotovo jer ga poznajem i osobno, ali jako mi je drag i Marina, naš Gattuso. Iako, svi su stvarno odlični. Evo, i Kahlina je naš miljenik.

– Tako je, Kahlina! – ubacuje se Dugi i dodaje:

– U Rijeci sam došao do njega na kraju utakmice, a kad me vidio, skoro je suzu pustio. Dao mi je i dres, a to je pokazatelj koliko njima znači naša podrška. I nakon Rijeke i Splita smo se našli s igračima na benzinskoj na putu kuću, izgrlili se, podružili. To tako i treba biti.

U klubu se sanjaju europski snovi, gleda se u budućnost, i navijači imaju viziju kako bi to trebalo izgledati…

– Ja se nadam da se to super izgledati. Klub ima dobru politiku, surađuju s navijačima i čini mi se da bi se moglo dogoditi, ali opet… Mnogi su ovdje Goričani samo kad se pobjeđuje! Žalosno je da grad od 60.000 ljudi ne može skupiti 4000 ljudi na tribinama u prvoj ligi. Garantiram, da su na svakoj utakmici pune tribine, Gorica bi bila druga! – govori Dugi.

Čuli su dečki i za planove o novom stadionu, na kojem bi i komfor za gledatelje trebao biti puno veći.

– Čuo sam za planove, ima to sve smisla, moglo bi jednog dana nešto i biti, ali važno je uspijemo klince odlijepiti od mobitela. Evo, ja sam svojim klincima, sinom od šest i kćerkom od osam godina, idem na sve utakmice. To je put kojim treba ići. I mene je kao dijete tata vodio na utakmice, tu se postavljaju temelji. Ajmo navijati, ajmo se družiti… – završio je Dugi ovu lijepu nogometnu priču.

Najljepšu moguću, zapravo, jer upravo zbog ovakvih navijača nogomet se i igra. Još samo da im se pridruže i ostali, uspavani Goričani, sve će odmah biti ljepše.

Povezane teme:Hajduk HNK GORICA hotnews Navijači

Priča iz kvarta

Najbolji sportaš Hrvatske: ‘Puška je moja sudbina! A supruga ima pitanja…’

Josip Glasnović proglašen je za najboljeg sportaša Hrvatske za 2025., a gostujući u serijalu “Sport Zagrebačke županije” otkrio je kako se zaljubio u streljaštvo, kako je iz Dubrave otišao u Jasku, kakve veze supruga ima s uspjesima…

Objavljeno

prije 10 sati

31. ožujka 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

On je olimpijski pobjednik iz Rija 2016. godine, on je svjetski rekorder u svojoj disciplini, jedan od najvećih frajera u svijetu streljaštva općenito, i svjetski i europski prvak, i pojedinačno i timski… On je i najbolji sportaš Hrvatske za prošlu godinu, a samim time je i, što je za ovu našu priču posebno važno, najbolji sportaš Zagrebačke županije u 2025.

– Jako mi je lijepo biti dio sportske zajednice Zagrebačke županije, ali ja sam dio te sportske obitelji već jako dugo. Na streljani u Lukavcu sam počeo s ozbiljnim treninzima, u pokupski bazen još od rane mladosti sam dolazio u lov, a praktički još od 2012. sam i stanovnik Zagrebačke županije, budući da sam se u Jastrebarsko oženio, tamo sam i osnovao klub… Tu sam doma – rekao je Josip Glasnović gostujući u serijalu “Sport Zagrebačke županije”.

Klub nosi njegovo ime, odnosno inicijale, a “J. G. Team” u ovom trenutku okuplja desetak strijelaca iz cijele Hrvatske. Želja je, naravno, raditi s mladima, dodatno popularizirati sport čija popularnost ionako konstantno raste, ali za takvo što tek se moraju stvoriti preduvjeti.

– Već duži niz godina radimo na projektu streljane u Jastrebarskom. Zatražili smo državnu zemlju, sve uvjete smo ispunili, a sad je ostala još lokacijska dozvola. Nadam se da će sve to biti završeno ove godine i da ćemo uskoro imati jednu modernu streljanu u Jaski, gdje bismo mogli odrađivati treninge, ozbiljno raditi s mladima, organizirati kampove i natjecanja, možda čak i svjetska i europska prvenstva, zašto ne? – otkriva planove Josip.

Glasnovići su iz Dubrave, Josip i njegov brat Anton odrastali su u kvartu kojeg prate razne priče i mitovi, ali i u obitelji u kojoj je puška uvijek bila tu negdje…

– Otac je lovac, pa smo brat i ja kao klinci išli s njim u lov. Streljanu smo prvi put vidjeli u Karlovcu, smještenu odmah pokraj lovačkog doma. Krenuli su me nagovarati da probam, na kraju sam pristao, probao i od deset goluba pogodio jednog! Ali tu se krenula rađati ljubav… Počeli smo ići na streljani, skupljati za pušku, malo po malo, da bi već 2003. završio kao treći na Europskom prvenstvu za juniore. Malo to ljudi zna, ali ta moja bronca bila je prva medalja u letećim metama koja je došla u Hrvatsku! – priča Glasnović.

Nakon toga slijedila su svjetska i europska juniorska srebra, zatim i seniorska svjetska bronca, pa peto mjesto u Pekingu 2008., na prvim Olimpijskim igrama. U Londonu četiri godine poslije nije bio, ali medalje su se nastavile nizati, najčešće zlatne, da bi kruna stigla tog ljeta 2016. u živopisnom Rio de Janeiru. Iako, samo četiri godine ranije umalo je “sviran kraj”.

– Bilo nam je teško, nije bilo novca, otac je sve to financirao, tako da sam 2012. čak i razmišljao da odustanem od svega. Srećom, 2013. javili su se talijanski sponzori iz Berette, imali smo ugovor i s tvornicom streljiva, a na taj način bilo je puno lakše funkcionirati. Kad su počele dolaziti i svjetske i europske medalje, kad je na sve to došao i Rio, shvatio sam da je ovaj sport moja sudbina. I danas sam zaista sretan što je tako, što mogu živjeti od sporta kojeg volim – ističe Glasnović.

Pojava sponzora važna je ovdje, naravno, iz više desetaka tisuća razloga. Godišnje.

– Rabljena puška stoji oko pet-šest tisuća eura, nova Beretta je oko sedam-osam, ali ima ih i do 20-30 tisuća eura… Ali dobro je to što pušku kupiš jednom i možeš je imati tijekom cijele karijere. Uz redovan servis, naravno – govori Josip i nastavlja:

– Prsluk košta do 250 eura, naočale i do 300, a slušalice su oko sto eura. Jedna serija goluba je sedam eura, a možeš ih ispucati i do deset dnevno. Nakupi se toga… Godišnje ispucam oko 30.000 metaka, što je puno, ali konkurencija u inozemstvu zna ispucati i puno više, čak i duplo više. Pomaže nam i Zajednica, i Grad, i klubovi, pokušavamo stalno olakšati strijelcima.

Osim tisuća i tisuća ispucanih metaka, za uspjeh u streljaštvu bitno je i biti fizički, a pogotovo mentalno spreman. A tu se priča opet vraća na djevojku zbog koje je Josip i došao u svijetu županijskog sporta.

– Puno radim na mentalnoj pripremi. Supruga je karijeru žrtvovala zbog mene, pa se upustila u psihološku pripremu sportaša. Magistrirala je psihosocijalno savjetovanje, i to na temu “Emocionalna inteligencija u sportu”, a mi radimo na principu pitanja. Kako? Svatko od nas je pod raznim utjecajima, često i negativnim, a s pitanjima koje si možeš postaviti odbacuješ takve utjecaje. Radimo na tome već godinama i rekao bih da se rezultati vide. Fizička sprema je važna, jer puška ima četiri kilograma, a podignem je 200 ili 300 puta svaki dan, ali mentalna je možda još i važnija. Ipak smo mi na streljani sami s puškom, znamo da ovisimo sami o sebi – opisuje Glasnović.

Dijete je zagrebačke Dubrave, živopisnoga kvarta, a porijeklo vuče s Janjeva.

– Naravno, u Dubravi je bilo svega i svačega, ali prošlo je to pokraj nas. Imam takvo prezime da sam na neki način uvijek bio zaštićeni u kvartu, ali bio sam i dobar klinac, ha, ha… A u Janjevu više nemam nikoga, sva rodbina je tu – zaključuje Josip.

Nastavite čitati

Sport

Ni sreće, ni bodova: Kurilovcu četvrti poraz zaredom sa zvukom sirene…

Nogometaši Kurilovca poraženi su 2-1 u gostima kod Vrapča, i to golom u 95. minuti, sekundu prije nego što je sudac svirao kraj. Branili su se Kurilovčani s igračem manje, no crni niz se nastavlja…

Objavljeno

prije 11 sati

31. ožujka 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Crna serija u životima nogometaša Kurilovca nastavila se i ovoga vikenda, na gostovanju koje teško da je moglo biti teže. Brojimo iz vikenda u vikend trajanje “kanala” u koji su Kurilovčani upali nakon povijesne utakmice s Dinamom u Maksimiru, a gostujući sudar s liderom Vrapčem od starta je djelovao kao vrlo realna nova epizoda iste priče…

Kurilovčani su ovoga puta službeno bili predvođeni trenerom Antom Radošem, budući da je Senad Harambašić kolo ranije dobio crveni karton zbog kojega nije mogao biti na klupi. Bio je, međutim, u blizini, dovoljno blizu da utječe na zbivanja u ovoj utakmici koju su prisutni gledatelji opisali “ludom”. I koja je još jedanput otišla na krivu stranu, na stranu protivnika.

Bio je Kurilovec jako dobar u Vrapču, u prvom poluvremenu čak je i dominirao, držao ligaškog lidera pod pritiskom, no špranca se u posljednjih nekoliko utakmica ponavlja – svaki put kad protivnik prvi put pređe centar, zatrese se kurilovečka mreža. Bilo je tako i ovoga puta, izašlo je Vrapče u 24. minuti po desnoj strani, povratna lopta došla je na rub kaznenog prostora, snažan udarac Leon Išek je obranio, ali odbijena lopta pogodila je Mateja Ćosića, koji je ni kriv ni dužan doveo domaćina u vodstvo.

Kurilovec je u prvom poluvremenu imao tri do četiri jako dobre situacije, ali lopta nikako nije htjela u gol, pa se na odmor otišlo s tih 1-0 u korist Vrapča. Na predahu su odrađene neke korekcije, ušao je u igru David Pršir, da bi početak nastavka protekao u ravnopravnoj igri. U 58. minuti konačno je nešto ušlo i Kurilovcu, a strijelac je bio upravo svježi Pršir, i to na dodavanje Antonija Novaka slijeva.

Sve do 75. minute izgledalo je da će ovo biti klasična “iks” utakmica, u kojoj je svatko zaslužio po bod, no tad se dogodio možda i ključan trenutak. Jakov Caganić napravio je prekršaj koji nije ni za prvi, a pogotovo za drugi žuti karton, no to nije spriječilo suca da uvede Kurilovčane u deficit, ostavi ih s desetoricom na terenu.

Unatoč tome, imao je Luka Sedlaček još jednu veliku priliku, najbolju moguću, jer išao je sam na protivničkog vratara, no “Haalanda iz Kurilovca” posljednjih tjedana gol nikako neće… Kad je već tako, bili su spremni Kurilovčani prihvatiti i taj jedan bod, no bogovi nogometa imali su neke druge planove. Dobro, nisu bogovi nogometa odlučili da se igra četiri minute nadoknade, pa to produžili za još jednu minutu, učinio je to sudac, no na kraju je to i manje važno…

Uglavnom, igrala se 95. minuta, Kurilovčani su se branili, izbijali loptu iz opasne zone i gledali prema sucu, očekivali taj posljednji zvižduk, koji je na kraju dogodio sekundu ili dvije prekasno. Sekundu ili dvije nakon što je mladi Ukrajinac Levitski uklizao na jednu odbijenu loptu i poslao je u malu mrežicu kurilovečkoga gola za konačnih 2-1. Kad se to dogodilo, ispunjeni su svi uvjeti da sudac svira kraj.

Četvrti je to uzastopni poraz Kurilovca, osma je to utakmica Kurilovca bez pobjede u prvenstvu, ali podloge za optimizam definitivno ima. Razdoblje koje je iza društva s Udarnika definitivno nije dobro, ali prikazana igra u svim tim utakmicama jasno ukazuje na to da je potreban samo jedan “klik” da stvari krenu u drugom smjeru. Možda se to dogodi već na Uskrsni ponedjeljak, kad na Udarnik stiže Inker iz Zaprešića…

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Sport

Gorica bez bodova u Našicama: ‘Idemo sad pokušati iznenaditi Zagreb!

Rukometaši Gorice poraženi su 35-27 na gostovanju kod Nexea u Našicama, čime su “gromovima” prepustili treće mjesto na ljestvici Lige za prvaka. Ovog vikenda u Gradsku dvoranu nam stiže vječni prvak Zagreb

Objavljeno

prije 12 sati

31. ožujka 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

U prvom kolu Lige za prvaka rukometaši Gorice su ispisali povijest, prvi put pobijedili našički Nexe, što je dovelo i do promjene na klupi “gromova”. Bila je to utakmica za rukometne udžbenike, ali i utakmica koju Našičani nisu zaboravili. Dočekali su tako otvaranje druge polovice Lige za prvaka, dočekali su Goričane na svom parketu uz ogroman motiv da uzvrate za spomenuti bolan poraz, a dočekali su i slatku sportsku osvetu.

Ispalo je tako da su Našičani bez ozbiljnih poteškoća, maksimalno ozbiljnim pristupom, puno toga riješili već u prvom dijelu susreta. Ulog je bio veliki jer im je pobjeda donosila treće mjesto i preskakanje Goričana, čega su u Nexeu bili itekako svjesni. Već nakon dvadesetak minuta igre domaći su imali šest pogodaka viška (11-5), a do odlaska na odmor povećali su to za još jedan pogodak (17:11) i potvrdili razliku u kvaliteti, koja nedvojbeno postoji.

Ulazak u drugi dio donio je otprilike istu priču, jer domaćin je bez nekog posebnog napora pokušavao održati svoju prednost. I sve je išlo po našičkom planu do 38. minute, kad je na semaforu bilo plus sedam za Nexe (22-15). Tad su se ipak probudili Goričani, povezali su četiri pogotka zaredom i približili se na minus tri (22:19), no na odgovor domaćina nije trebalo dugo čekati. Uskoro su Našičani povezali nekoliko mini serija i osam minuta prije kraja pobjegli na osam razlike (30:22). I tu je pobjednik bio odlučen.

– Malo smo nervozno otvorili utakmicu, a odličan domaći vratar nas je odmah na početku bacio u deficit od tri-četiri gola. Morali smo hvatati zaostatak, no u tom smo procesu dodatno griješili i gubili fokus, pa je pobjeda Nexea sasvim zaslužena. Na terenu je u nekoliko navrata zaiskrilo, što je i očekivano s obzirom na važnost utakmice za obje ekipe, no sve je ostalo u žaru borbe i završilo fer i korektnim pozdravom. Bila je ovo odlična rukometna utakmica, a mi se sada okrećemo Zagrebu koji nam dolazi na domaći teren. Pripremit ćemo se najbolje što možemo, dati sve od sebe i pokušati iznenaditi te osvojiti bodove – rekao je trener Gorice Matej Mišković.

Ukupno 12 obrana imali su domaći vratari (Mihailo Radovanović devet, Marcel Jastrzebski tri), a od 12 domaćih strijelaca najbolji je bio mladi Matko Moslavac sa šest. Kod Goričana treba izdvojiti Marka Grubišića sa sedam te Marka Karaulu, koji je postigao šest pogodaka.

– Nexe je u utakmicu ušao iznimno motivirano, s jasnom željom da uzvrati za poraz u Gorici. Od prve su minute bili na sto posto i moramo im čestitati na zasluženoj pobjedi. Gledali smo lijep rukomet s obje strane, no oni su ovoga puta bili bolji. Mi se okrećemo pripremama za susret sa Zagrebom. Svaka nam je utakmica važna jer su nam bodovi i dalje potrebni, ništa još nije gotovo. Ovoga puta nismo bili kompletni zbog nekoliko ozljeda, ali se nadam da situacija nije ozbiljna i da će se dečki vratiti već do idućeg kola – istaknuo je Karaula.

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Sport

Potop u Omišu: Šansa je postojala, ali je vrlo brzo i netragom nestala…

Košarkaši Gorice igrali su u Omišu utakmicu kojom su mogli napraviti veliki korak prema doigravanju, no uvjerljivo su poraženi rezultatom 94-65, čime su izgubili šanse da budu među četiri najbolja

Objavljeno

prije 12 sati

31. ožujka 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Na gostovanju u Omišu košarkaši Gorice upisali su jubilarni deseti ovosezonski poraz, kojim su se definitivno oprostili od doigravanja. Šansa je postojala, otvorila se nakon dva vezana poraza Omišana, no šansa nije iskorištena… Domaća momčad, KK Omiš Čagalj tours, uvjerljivom pobjedom 94-65 potvrdila je najmanje četvrto mjesto i plasman u doigravanje, u kojem Gorice ove sezone neće biti.

U ovu utakmicu Gorica je morala ući bez Kristijana Šutala, svog ponajboljeg igrača, što je samo po sebi bilo ozbiljan minus, a kada se k tome pridodao i katastrofalan postotak šuta od svega 33 posto, nešto više od uvjerljivog poraza bilo je teško za očekivati. Već nakon prvih deset minuta Omišani su se odvojili na sedam koševa prednosti, a u istom ritmu su nastavili i u drugoj četvrtini, pa se na poluvrijeme otišlo s ogromnih plus 17 za domaći sastav.

Ništa se nije mijenjalo ni u trećoj dionici utakmice, ponovno je Omiš dominirao i povećavao svoju prednost, pa se u posljednjih deset minuta ušlo s apsolutno nedostižnih 27 koševa razlike. Dovelo je to do laganog omiškog dizanja noge s gasa, što je otvorilo Gorici priliku da bude konkurentna barem u ovom posljednjem razdoblju utakmice. Nažalost, i zadnju četvrtinu dobio je Omiš, koji je priču zaključio na korak od okruglih 30 razlike. Pobjeda bez mrlje, ostvarena puno uvjerljivije nego što se očekivalo, nego što se u se u Gorici nadali.

U redovima Omiša dvocifreni su bili Victor Nwagbaraocha s 20 poena i 11 skokova, Roko Mirković s 19 poena, Luka Kotrulja s 12, koliko je ubacio i Roko Gizdavić, koji je imao i 10 asistencija. Kod Gorice brojke su bile neusporedivo slabije, najbolji strijelac s 12 poena bio je Borna Dramalija, a dok su po deset dodali Tvrtko Gluhak i Roko Ivanković.

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Kultura

FOTO PK Barbara osvojila pet zlatnih medalja na internacionalnom mažoret turniru Diamond baton

Objavljeno

prije 14 sati

31. ožujka 2026.

Objavio/la

David Jolić

”Mlađe kadetkinje Plesnog kluba Barbara sudjelovale su na internacionalnom mažoret turniru 16. Diamond baton u Pančevu. Barbarice su osvojile 5 zlatnih medalja i ponosno se vratile u naše Turopolje. Osvojile su i specijalnu nagradu za najbolju koreografiju turnira ‘Mirakul’ – velika formacija mix.