Poveži se s nama

Kultura

Petra, kraljica Fašnika: ‘Izrađujem maske i po tri mjeseca, ako treba i noću…’

Ona je odgojiteljica u Dječjem vrtiću Žirek, majka dvoje djece i ludo kreativna zaljubljenica u fašnik. Vlastoručno izrađuje spektakularne maske, često i noću, nakon što djeca zaspu, ulaže nevjerojatnu energiju u cijelu priču. Ovo je priča o Petri Petak

Objavljeno

Moja godina je podijeljena na rođendane, Božić i fašnik. A to posljednje je posebno važno, za fašnik su ti to projekti koji traju dva, tri mjeseca. Prvo treba u glavi smisliti što i kako, a onda se kreće u izradu…, počinje svoju neobičnu priču Petra Petak.

Ona je teta u vrtiću Žirek, nesuđena umjetnica i, slobodno to možemo reći, kraljica Turopoljskog fašnika! Barem kad je riječ o izradi maski za svoju, ali i “svoju” djecu.

– Maske sam počela raditi doma, za kćer, prvo neke haljinice, a onda sam nekako povukla i cure na poslu. Tako da smo redovno svake godine s djecom na malom, a s kolegicama na velikom fašniku. Pa još popodne sa svojom djecom… Tako da sam taj fašnički vikend na licu mjesta od jutra do sutra, od petka do nedjelje – sa smiješkom priča Petra, koja gotovo da već drhti u iščekivanju ovogodišnjeg Turopoljskog fašnika, koji će se održati ovog vikenda.

Planovi su već tu, izrada najvećeg dijela maski već je završena, a sve to Petra, njezina djeca i kolege rade sa smiješkom. Uz temeljnu postavku da je praktički sve moguće izraditi vlastitim rukama.

– Super mi je što moja djeca više ne govore ‘mama, ajmo nešto kupiti’, puno češće kažu ‘ajmo nešto napraviti’. Evo, sinu Franku sam napravila parkiralište za autiće od kartona, pa spuštalicu za autiće… – pokazuje nam Petra svoje radove po cijelome stanu pa nastavlja:

– Naravno, neke stvari moraš i kupiti, ali puno toga i sami izradimo. I klinci u vrtiću mi se već smiju… Kad se nešto potrga, znaju da ću ja odmah uzeti vruće ljepilo i to srediti. I onda govore jedan drugome: ‘Eto vidite da se ništa ne mora kupiti, sve se može napraviti’. To mi je poseban gušt, naučiti djecu da se i svojim rukama može puno toga stvoriti – priča Petra.

Ona je svojim rukama posljednjih godina stvorila cijeli niz čudesnih i impresivnih maski. Čak i oni koji ne vole fašničke ludorije, maskiranja općenito, moraju ostati impresionirani kad ona krene…

– Moj najveći uspjeh? Hm… Pa evo, prošle godine sam bila Einstein. Par godina me držalo da radim perike od vune. Ispadne to jako fora, izgleda kao iz crtića… Kći Noa bila je i Dorothy iz Kanzasa, i krpena lutka, i Crvenkapica… S tim perikama je stvarno izgledalo kao da je lik došetao iz crtića. A ja sam prije dvije godine bila Petar Grašo, tad sam od vune radila bradu. Ode tu dosta vremena, oko perike ima sigurno dva tjedna posla. Prvo treba sašiti kapu, prošiti je na mašini, pa pomalo izvlačiti kosu, koju treba i iščešljavati… Da, traje dosta, ali to mi je baš gušt – priča nam Petra dok “običan” čovjek razmišlja kako majka dvoje djece sve to stigne, uspije uskladiti, kako sve to uspije izvesti.

– Naučila sam da google zna sve, kao i Pinterest. Otvoriš to i tražiš ideje. Sve radim nakon što klinci odu spavati. Znači, moje vrijeme za rad je iza 22 sata, pa sve do dva, tri ujutro, do kad već treba. Cure mi se znaju smijati na poslu, govoriti: ‘Nisi normalna, opet nisi spavala!’ Ali mene to psihički opušta. Nekome je fora izaći van, otići na kavu, a meni je ovo opuštanje… Tako koristim slobodno vrijeme. Sve radim u dnevnom boravku, na stolu, na podu, na malom stoliću… – upućuje nas Petra u svoj svijet, poseban i razigran.

Nije sve to ni jeftino, koliko god se puno toga svodi na recikliranje, korištenje materijala koji su za mnogi smeće. Za nju nisu, za nju su sirovina za izradu malih umjetničkih djela.

– Dugo sam sve te kartone skupljala okolo, nabavljala kutije, žicala, reciklirala, ali sad sam ih već počela i kupovati. Tako je ipak maska čvršća i kompaktnija. Točnije, muž mi ih je išao kupiti, toliko sam ga izludila da mi pronađe kartone da ih je na kraju odlučio kupiti, ha, ha.

Prošle godine izradila je, po želji sina Franka, napravila Munjevitog Jurića od kartona, koji je cijelu obitelj odveo na izlet.

– Da, s Munjevitim Jurićem je Franko pobijedio na fašniku u Supernovi, a nagrada je bila put u Legoland za cijelu obitelj. Mom suprugu Željku do tad je sve to s maskama pomalo išlo na živce, pogotovo zato što je u vrijeme fašnika morao preuzimati dobar dio kućanskih obaveza, ali kad je Franko dobio tu nagradu, odjedanput mu je sve to postalo fora. Pa sad i sam pita što mi treba za fašnik, gdje sve moramo ići… – smije se Petra.

I kao dijete se voljela maskirati, a kad je dobila svoju djecu, imala je vrlo jasan cilj.

– Kako sam uvijek zazirala od bilo kakvih javnih nastupa, čak i kad bih odgovarala u školi, pred razredom, nikako nisam željela da se dogodi i mojoj djeci. Željela sam da izgube taj strah, a najbolji način je izaći pred ljude s maskom. Kći Noa krenula je na fašnik već s dvije godine, prve i druge godine bila je sramežljiva, a poslije je počela i sama forsirati. Danas više nema problem ako je u centru pažnje, što mi je jako važno, da je dijete slobodno. Tako je bilo i sa sinom Frankom, on je bio puno sramežljiviji, a sad je to već potpuno drukčije – tvrdi Petra.

Istim vrijednostima, kad je riječ o fašniku, ući i svoju djecu doma, i svoju djecu u vrtiću.

– Nikada djecu nisam motivirala time da bi trebali pobijediti, niti sam ja natjecateljski tip. Bez obzira na skromne nagrade na Turopoljskom fašniku, oni uvijek dobiju nagradu od mame i tate. S klincima u vrtiću sakupljamo plastične boce i za njih dobijemo povratnu naknadu koju stavljamo u kasicu, koju smo, naravno, zajedno izradili, i za nastup na Fašniku dogovor je da ćemo poslije skupa na sladoled ili pizzu sa novcem koji su sakupili. Ima djece koju roditelji i odgojitelji motiviraju pobjedom pa djeca budu razočarana i plaču ako ne pobijede, što je tužno. Ja djecu učim da budu sretni samim time što su bili toliko hrabri i odlučili stati pred tolike ljude i izvesti svoju točku – objašnjava Petra.

11.02.2018. Velika Gorica – Mali fašnik. Foto: David Jolić/Cityportal.hr

A opet, naravno da je lijepo i pobijediti. Što se njezinoj djeci, velikim dijelom zahvaljujući njezinom trudu, često događa.

– Pa da. Noa je pobijedila nekih pet, šest puta, Franko dvaput… Uvijek dobiju medalju, budu među najboljima. Prošle godine pobijedili smo i s našim predškolcima. Napravili smo veliki vremenski stroj. Tata, koji radi s metalom, napravio mi je željezni okvir s kotačima, a ja sam ostalo napravila od kartona, uključujući i zupčanik koji je pokretao sat. Kazaljke su išle unatrag, jer ipak putujemo kroz vrijeme… Imali smo i ogromnu cijev, za koju smo roditelje tražili da nam donesu sav materijal koji imaju, iz toga su izlazile kuglice… Ove godine će djeca biti veseli mornari. U izradi je brod od kartona od dva metra, koji radimo u vrtiću. Djeca su oduševljena… Zamišljeno je da dolazimo brodom, pa nađu kartu s blagom i traže blago po pozornici, a blago su zapravo instrumenti. Od kartona sam izradila violinu i harmoniku… – nabraja Petra i doista se učini da svim tim čudima nema kraja.

– Ali stvarno volim raditi takve stvari! Još od osnovne škole. Išla sam u Kumičić i došla na likovnu grupu kod Mire Vilus. To bi trajalo sat vremena, a ja bi s još nekoliko cura znala ostati i cijelu popodnevnu smjenu… Da, oduzme to puno vremena, potroši se i novca, ali ne žalim. Djeca uživaju, ja uživam… I poanta nije samo maskiranje nego izrada rekvizita i kostima, nego to što sve radimo zajednički – završila je svoju priču simpatična Petra.

Kultura

Najčitaniji hrvatski književnici ovaj tjedan u našem gardu

Turbooks otvara Mjesec hrvatske knjige

Objavljeno

on

Gradska knjižnica Velika Gorica povodom Mjeseca hrvatske knjige i ove godine organizira Turbooks – mali književni festival. Uz tri književne matineje za djecu i tri večernja književna susreta za odrasle od 16. do 18. listopada posjetitelji će moći upoznati najčitanije domaće autorice i autore. Goričankama i Goričanima predstavit će se Željka Horvat-Vukelja, Julijana Matanović, Jelena Pervan, Pavao Pavličić i Ivan Šojat, a glazbeni pedagog Boris Klarić upoznat će mališane s glazbenim čudovištima.

– Da književna druženja proteknu u što ugodnijem tonu pobrinut će se i naše ovogodišnje moderatorice književnih susreta, velikogoričke književnice Jasminka Tihi-Stepanić i Željka Horvat-Vukelja – poručili su organizatori.

U tri dana književnog druženja svatko bi trebao pronaći svog književnog favorita. Program festivala možete pronaći ovdje.

Nastavi čitati

Kultura

U Buševcu fešta “3 u 1”: Malo kestena, malo traktor kosilica i kalendar…

Buševčani su u subotu uživali u šestom izdanju svoje kestenijade, a u sklopu tog događaja održana je i utrka traktorskih kosilica te promocija kalendara udruge Moj Buševec

Objavljeno

on

Subota poslijepodne, topla i ugodna, jesen u svom najljepšem izdanju… Kulisa koja se nadvila nad Buševec dvanaestog dana mjeseca listopada bila je idealna za druženje na otvorenom, a u udruzi Moj Buševec kao da su u dosluhu sa Zoranom Vakulom i društvom. Baš na ovaj dan organizirali su ne jedan, ne dva, nego tri događaja! Kestenijada, utrka traktor kosilica i promocija kalendara u izvedbi ove udruge zapravo su bili jedan, spojeni događaj, ali podijeljen u tri cjeline.

Prva među njima bila je vezana, dakle, uz kestene.

– Evo, na redu je 6. Buševska kestenijada, koja svake godine privlači sve više ljubitelja toga ploda. Dio kestena nabavljamo u Vukomeričkim Goricama, drugi u Hrvatskoj Kostajnici, a sve kako bismo ljudima iz našega kraja približili važnost kestena. Svatko ima svoju omiljenu deliciju, ali dosta kestena u okolici Turopolja ljudi beru i jedu, a vole doći i k nama u Buševec – kaže Danijel Rožić, predsjednik udruge Moj Buševec.

Miris kestena širio se cijelim prostorom iza Društvenog doma, a to ima veze s činjenicom što se nisu pekli onako kako se peku inače.

– Svatko ima svoju varijantu, a mi smo izabrali jednu specifičnu. Kestene pečemo onako kako se to radilo nekad u davninama. Imamo člana udruge koji se potrudio, proučio taj način pečenja, ali to je njegova tajna. Samo on zna kako rezati, ali i peći kestenje – kazao je Rožić s imenom Danijel.

Njegov prezimenjak Ivan, pak, bio je zadužen za kalendar za 2020. godinu, koji je ovom prilikom imao svoje javno predstavljanje.

– Općenito, kalendar je starinski, pravljen je prema Habdelićevu kalendaru iz 17. stoljeća, a radi se o tome da se sačuvaju stari kajkavski nazivi blagdana tijekom godine, jer današnja mladež ih više ne poznaje. Ne znaju što su ‘trojaki’, što je ‘trojački pondelek’, ne znaju kad je ‘marejne’, što je to ‘kraljevo’… Ima cijeli niz blagdana koji su se nekad slavili, a danas su zaboravljeni jer su prevladali štokavski nazivi. Želimo nekako čuvati tradiciju koja je postojala – kazao je Ivan Rožić i nastavio:

– Kalendar je svake godine pun motiva Buševca, a ove godine posvećen je 120. godišnjici osnutka našeg DVD-a i 100. godišnjici osnutka Ogranka seljačke sloge Buševec. U kalendaru su dva vatrogasna motiva i dva motiva iz rada OSS-a, ima četiri stranice, a na svakoj su po tri mjeseca.

Borba za opstanak turopoljskog narječja sve je teža i teža, ali ima još onih koji se trude i pokušavaju.

– Trudimo se, iako vrijeme ide, leti, nestaju čitavi jezici, a to bi se moglo dogoditi i s narječjima. Ali neka ostane zabilježeno i sačuvano, možda netko nekad opet to pokrene. Na tome dosta radi i gorički ogranak Matice Hrvatske, koji se izborio da turopoljski govor dobije potvrdu svoje osobitosti. Voljeli bismo kad bi se to narječje učilo i u školama – kazao je gospon Rožić.

Cijelo to vrijeme čuo se i zvuk motora, jer samo nekoliko desetaka metara dalje na livadi je iscrtana i staza za utrku kakve na našim prostorima dosad nije bilo. Utrkivale su se, naime, traktorske kosilice!

– Ideja je potekla iz SAD-a i Engleske, budući da ovakvih utrka na području Hrvatske dosad nije bilo. Doduše, bilo je natjecanja u kojima su sudjelovali motokultivatori i drugih strojeva, ali utrka traktorskih kosilica dosad nije bilo – kazao je Davor Sovina, organizator utrke Tur Challenge, pa pojasnio pravila:

– Pravila su slična kao u Formuli 1. Prvo idu kvalifikacije, kroz koje se određuje tko će s koje pozicije startati, a zatim i utrka, koja se vozi 15 krugova. Sve skupa traje oko 40 minuta kad je riječ o ovakvim vrstama kosilica, koje idu između osam i deset kilometara na sat.

Trebalo je na stazi prolaziti i prepreke, pokazati vještinu, a jedino što ovoga puta nije bilo važno je košenje trave.

– Mislim da je ovo zabavnije nego kositi, ha, ha. Prvi nam je put da radimo ovako nešto, možda su kosilice i prespore za ovakvu stazu, ali vidjet ćemo… Ovo nam je prva utrka, a u budućnosti želimo da postane tradicionalna, da se uključe i ‘nabrijane’ kosilice, da sve malo više sliči na Street race – poželio je Sovina.

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Vrijeme za Čajanku: Predavanja, svirka i jedan Memyjev fatalni kolač…

U organizaciji Ekoregije Velika Gorica, na inicijativu studentice agronomije Valentine Kuzmić, pokraj Muzeja Turopolja održana je VG Čajanka, manifestacija čiji je cilj promovirati zdravu hranu i ekološku proizvodnju, ali i predstaviti ljudima Makabi kapsulu…

Objavljeno

on

Ovaj projekt osmislila sam prije dvije godine, rekla sam to svom kolegi Mariju i on mi je objasnio kako bi se to moglo realizirati. Razmišljam o tome intenzivno već dvije godine i mogu vam reći da mi ovo dođe kao drugi rođendan, kaže nam Valentina Kuzmić, studentica Agronomskog fakulteta i idejna začetnica projekta kojeg je nazvala VG Čajanka.
Predavanje je bilo u tijeku, jednog od njih nekoliko, ljudi su vani šetali po štandovima, razgledavali i kupovali, uživali u kolačima i kavici tik uz Muzej Turopolja, a Valentina je zbrajala dojmove.

– Jako smo puno radili na svemu ovome, projekt poput ovoga jako je teško organizirati, puno je tu detalja o kojima treba voditi brigu – kaže ova buduća agronomkinja, pa objašnjava što joj je osnovni motiv za organizaciju događaja koji je sjajno poslužio kao uvod za nedjeljni Gastro Turopolja:

– Želja mi je bila da u fokusu budu predavanja, zato su ovdje došli profesori s Agronomskog fakulteta i gospođa Marija Ševar iz Ministarstva poljoprivrede. Oni nam govore o ekološkoj poljoprivredi, o eko znaku i Makabi kapsuli, koja je razvijena na Agronomskom fakultetu baš u cilju zdravog uzgoja hrane. To je potpuno prirodni vitamin, koji se dodaje u zemlju, a upoznavanje ljudi s time glavni je cilj VG Čajanke.

U pozadini je svirala i glazba uživo, i za to su se pobrinuli u Ekoregiji, u sklopu koje je i Valentina sve ovo pokrenula. Naglasak je, dakle, na zdravoj prehrani i prirodnom uzgoju, a cijeli događaj ima i neslužbenu oznaku “100% domaće!”

– Što se izlagača tiče, bazirali smo se na to da bude dosta raznoliko, a da izlagači budu isključivo iz Velike Gorice. Želimo i njima dati prostor da izlažu svoje proizvode, da i njihov trud bude nagrađen – kazala je Valentina pa se vratila svojim obvezama.

Među izlagačima, centralno mjesto ovdje je zauzeo jedan kultni gorički lik. Memetali Zenuni, popularni Memy, o vlastitom je trošku došao na Čajanku i predstavio se s jednim posebnim kolačem.

– Prije svega, hvala Valentini. Ovo je njezina ideja da se okupimo ovdje. Kad se takvi ljudi okupe, ne možeš to odbiti – rekao je Zenuni pa nastavio:

– Da, imamo ovdje nešto posebno, jedan kolač kojem sam ja dao ime. On nije nepoznat u južnim dijelovima našeg podneblja, ali ja sam ga malo modificirao, prilagodio ga okusom, kao i imenom. Nazvao sam ga MoSoFa, po počecima tri riječi. On je vrlo sočan, vrlo moćan, a nakon sočnosti i moćnosti je još i fatalan! Ovaj kolač je već u našoj ponudi, ljudi ga izuzetno vole, svi koji ga probaju, a imat ćemo ga i dalje.

Kao i svi pravi majstori zanata, nije želio otkriti recept za ovaj, provjereno, odličan kolač.

– Uvijek volim reći da nepci govore kakav je. Možemo mi pričati što hoćemo, ali kod kolača je važno da probudi sve u tijelu kad dotakne nepce – strastven je Memy kad priča o kolačima.

Bile su tu i jagode, proizvodi od njih, pa još štošta, a na samom kraju smjestila su se ulja.

– Bavimo se bučinim uljem i drugim proizvodima od buče – kaže nam Jadranka Šimunec i OPG-a Noršić iz Odre.

Dok objašnjava kako se njihova ulja rade, kako su u nekim oblicima čak i ljekovita, pa onda nabraja sve proizvode od buče, ljude prolaze, naviruju se, raspituju…

– Ljudi se, normalno, svi žale da je skupo, ali je i kvalitetno. I zato ipak kupuju. Pogotovo mladi, oni koji brinu o svom zdravlju – kazala je Jadranka.

I on je probala Memyjev kolač, za kojeg smo saznali samo da su u njemu čak tri vrste mlijeka… I preostalo je još samo popiti jedan zdravi čaj, koji se kuhao odmah pokraj kolača, te uživati u glazbi.

Nastavi čitati

Reporter 386 - 16.09.2019.

Facebook

Izdvojeno