Poveži se s nama

Kultura

Petra, kraljica Fašnika: ‘Izrađujem maske i po tri mjeseca, ako treba i noću…’

Ona je odgojiteljica u Dječjem vrtiću Žirek, majka dvoje djece i ludo kreativna zaljubljenica u fašnik. Vlastoručno izrađuje spektakularne maske, često i noću, nakon što djeca zaspu, ulaže nevjerojatnu energiju u cijelu priču. Ovo je priča o Petri Petak

Objavljeno

Moja godina je podijeljena na rođendane, Božić i fašnik. A to posljednje je posebno važno, za fašnik su ti to projekti koji traju dva, tri mjeseca. Prvo treba u glavi smisliti što i kako, a onda se kreće u izradu…, počinje svoju neobičnu priču Petra Petak.

Ona je teta u vrtiću Žirek, nesuđena umjetnica i, slobodno to možemo reći, kraljica Turopoljskog fašnika! Barem kad je riječ o izradi maski za svoju, ali i “svoju” djecu.

– Maske sam počela raditi doma, za kćer, prvo neke haljinice, a onda sam nekako povukla i cure na poslu. Tako da smo redovno svake godine s djecom na malom, a s kolegicama na velikom fašniku. Pa još popodne sa svojom djecom… Tako da sam taj fašnički vikend na licu mjesta od jutra do sutra, od petka do nedjelje – sa smiješkom priča Petra, koja gotovo da već drhti u iščekivanju ovogodišnjeg Turopoljskog fašnika, koji će se održati ovog vikenda.

Planovi su već tu, izrada najvećeg dijela maski već je završena, a sve to Petra, njezina djeca i kolege rade sa smiješkom. Uz temeljnu postavku da je praktički sve moguće izraditi vlastitim rukama.

– Super mi je što moja djeca više ne govore ‘mama, ajmo nešto kupiti’, puno češće kažu ‘ajmo nešto napraviti’. Evo, sinu Franku sam napravila parkiralište za autiće od kartona, pa spuštalicu za autiće… – pokazuje nam Petra svoje radove po cijelome stanu pa nastavlja:

– Naravno, neke stvari moraš i kupiti, ali puno toga i sami izradimo. I klinci u vrtiću mi se već smiju… Kad se nešto potrga, znaju da ću ja odmah uzeti vruće ljepilo i to srediti. I onda govore jedan drugome: ‘Eto vidite da se ništa ne mora kupiti, sve se može napraviti’. To mi je poseban gušt, naučiti djecu da se i svojim rukama može puno toga stvoriti – priča Petra.

Ona je svojim rukama posljednjih godina stvorila cijeli niz čudesnih i impresivnih maski. Čak i oni koji ne vole fašničke ludorije, maskiranja općenito, moraju ostati impresionirani kad ona krene…

– Moj najveći uspjeh? Hm… Pa evo, prošle godine sam bila Einstein. Par godina me držalo da radim perike od vune. Ispadne to jako fora, izgleda kao iz crtića… Kći Noa bila je i Dorothy iz Kanzasa, i krpena lutka, i Crvenkapica… S tim perikama je stvarno izgledalo kao da je lik došetao iz crtića. A ja sam prije dvije godine bila Petar Grašo, tad sam od vune radila bradu. Ode tu dosta vremena, oko perike ima sigurno dva tjedna posla. Prvo treba sašiti kapu, prošiti je na mašini, pa pomalo izvlačiti kosu, koju treba i iščešljavati… Da, traje dosta, ali to mi je baš gušt – priča nam Petra dok “običan” čovjek razmišlja kako majka dvoje djece sve to stigne, uspije uskladiti, kako sve to uspije izvesti.

– Naučila sam da google zna sve, kao i Pinterest. Otvoriš to i tražiš ideje. Sve radim nakon što klinci odu spavati. Znači, moje vrijeme za rad je iza 22 sata, pa sve do dva, tri ujutro, do kad već treba. Cure mi se znaju smijati na poslu, govoriti: ‘Nisi normalna, opet nisi spavala!’ Ali mene to psihički opušta. Nekome je fora izaći van, otići na kavu, a meni je ovo opuštanje… Tako koristim slobodno vrijeme. Sve radim u dnevnom boravku, na stolu, na podu, na malom stoliću… – upućuje nas Petra u svoj svijet, poseban i razigran.

Nije sve to ni jeftino, koliko god se puno toga svodi na recikliranje, korištenje materijala koji su za mnogi smeće. Za nju nisu, za nju su sirovina za izradu malih umjetničkih djela.

– Dugo sam sve te kartone skupljala okolo, nabavljala kutije, žicala, reciklirala, ali sad sam ih već počela i kupovati. Tako je ipak maska čvršća i kompaktnija. Točnije, muž mi ih je išao kupiti, toliko sam ga izludila da mi pronađe kartone da ih je na kraju odlučio kupiti, ha, ha.

Prošle godine izradila je, po želji sina Franka, napravila Munjevitog Jurića od kartona, koji je cijelu obitelj odveo na izlet.

– Da, s Munjevitim Jurićem je Franko pobijedio na fašniku u Supernovi, a nagrada je bila put u Legoland za cijelu obitelj. Mom suprugu Željku do tad je sve to s maskama pomalo išlo na živce, pogotovo zato što je u vrijeme fašnika morao preuzimati dobar dio kućanskih obaveza, ali kad je Franko dobio tu nagradu, odjedanput mu je sve to postalo fora. Pa sad i sam pita što mi treba za fašnik, gdje sve moramo ići… – smije se Petra.

I kao dijete se voljela maskirati, a kad je dobila svoju djecu, imala je vrlo jasan cilj.

– Kako sam uvijek zazirala od bilo kakvih javnih nastupa, čak i kad bih odgovarala u školi, pred razredom, nikako nisam željela da se dogodi i mojoj djeci. Željela sam da izgube taj strah, a najbolji način je izaći pred ljude s maskom. Kći Noa krenula je na fašnik već s dvije godine, prve i druge godine bila je sramežljiva, a poslije je počela i sama forsirati. Danas više nema problem ako je u centru pažnje, što mi je jako važno, da je dijete slobodno. Tako je bilo i sa sinom Frankom, on je bio puno sramežljiviji, a sad je to već potpuno drukčije – tvrdi Petra.

Istim vrijednostima, kad je riječ o fašniku, ući i svoju djecu doma, i svoju djecu u vrtiću.

– Nikada djecu nisam motivirala time da bi trebali pobijediti, niti sam ja natjecateljski tip. Bez obzira na skromne nagrade na Turopoljskom fašniku, oni uvijek dobiju nagradu od mame i tate. S klincima u vrtiću sakupljamo plastične boce i za njih dobijemo povratnu naknadu koju stavljamo u kasicu, koju smo, naravno, zajedno izradili, i za nastup na Fašniku dogovor je da ćemo poslije skupa na sladoled ili pizzu sa novcem koji su sakupili. Ima djece koju roditelji i odgojitelji motiviraju pobjedom pa djeca budu razočarana i plaču ako ne pobijede, što je tužno. Ja djecu učim da budu sretni samim time što su bili toliko hrabri i odlučili stati pred tolike ljude i izvesti svoju točku – objašnjava Petra.

11.02.2018. Velika Gorica – Mali fašnik. Foto: David Jolić/Cityportal.hr

A opet, naravno da je lijepo i pobijediti. Što se njezinoj djeci, velikim dijelom zahvaljujući njezinom trudu, često događa.

– Pa da. Noa je pobijedila nekih pet, šest puta, Franko dvaput… Uvijek dobiju medalju, budu među najboljima. Prošle godine pobijedili smo i s našim predškolcima. Napravili smo veliki vremenski stroj. Tata, koji radi s metalom, napravio mi je željezni okvir s kotačima, a ja sam ostalo napravila od kartona, uključujući i zupčanik koji je pokretao sat. Kazaljke su išle unatrag, jer ipak putujemo kroz vrijeme… Imali smo i ogromnu cijev, za koju smo roditelje tražili da nam donesu sav materijal koji imaju, iz toga su izlazile kuglice… Ove godine će djeca biti veseli mornari. U izradi je brod od kartona od dva metra, koji radimo u vrtiću. Djeca su oduševljena… Zamišljeno je da dolazimo brodom, pa nađu kartu s blagom i traže blago po pozornici, a blago su zapravo instrumenti. Od kartona sam izradila violinu i harmoniku… – nabraja Petra i doista se učini da svim tim čudima nema kraja.

– Ali stvarno volim raditi takve stvari! Još od osnovne škole. Išla sam u Kumičić i došla na likovnu grupu kod Mire Vilus. To bi trajalo sat vremena, a ja bi s još nekoliko cura znala ostati i cijelu popodnevnu smjenu… Da, oduzme to puno vremena, potroši se i novca, ali ne žalim. Djeca uživaju, ja uživam… I poanta nije samo maskiranje nego izrada rekvizita i kostima, nego to što sve radimo zajednički – završila je svoju priču simpatična Petra.

CityLIGHTS

Ugodni razgovori sa Stjepanom pl. Brigljevićem

Prošetali smo se sa zapovjednikom voda turopoljskog banderija, povijesne vojne postrojbe našega kraja, danas najpoznatije po rubcu koji nosi oko vrata – podgutnici koju je i Luj XIV. primjetio u 16. stoljeću u Parizu. Stjepan pl. Brigljević član je ove postrojbe oko 23 godine. Otkrio nam je ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, a malo smo se našalili i na račun Zagoraca

Objavljeno

on

Iz obveze Plemenite opčine turopoljske da se plemići odazovu kraljevom pozivu u vojnu službu stvoren je Turopoljski banderij, počasni zbor turopoljskih plemenitaša, koji je ratovao kao samostalna postrojba pod svojom zastavom, a pod zapovjedništvom hrvatskog bana. Danas je Turopoljski banderij svečana povijesna postrojba hrvatske vojske koja sudjeluje na važnim gradskim, županijskim i državnim manifestacijama i događanjima.

Imali smo čast razgovarati sa zapovjednikom turopoljskog voda banderija, Stjepanom pl. Brigljevićem, koji nam je otkrio ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, ali i zanimljivost o mašni koja nalikuje na kravatu, a koju je nosio na sebi.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Turopoljski banderij je od Bele IV. do 1224. godine ustoličen za obranu Gradeca, i to su bili njegovi prvi čuvari. To je jedina povijesna postrojba koja se borila za sve vlastodršce. Bili smo pravi ratnici, borili smo se za Austro-Ugarsku, Francusku, u Tridesetogodišnjem ratu, u Češkoj, Moravskoj, Slovačkoj, u Szegedvaru itd.

Pl. Brigljević kaže kako Turopoljci prepoznaju odoru koju nosi, a svim ostalima je nepoznata, ali zanimljiva.

– Ovo što nosim je odora za ratnika konjanika, zato se menten (gornji dio odore) nosi  preko  lijevog ramena da bi se desnom rukom moglo baratati sabljom, a u zimskim danima preoblačila se i na desno zbog hladnoće, naravno.  Mašna koju nosim zove se turopoljska podgutnica. Nju su na vrat mladića, odnosno pod gut vezale djevojke i žene dok je bio na konju pri odlasku u bitku. Crveni rubac  bio je znak ljubavi i sjećanja na njih i dom. Turopoljski konjanik se sam morao opskrbljivati, spremiti si zalihe hrane, ratnici su sami šivali odoru, takav je bio zakon. Turopoljsku podgutnicu je vojska donijela u Tridesetogodišnjem ratu do Pariza, gdje je tadašnjeg zapovjednika Pogledića iz Kurilovca primjetio i Luj XIV, a vezanje ovog rubca nazvao ‘a la Croat’. Vjeruje se da je to preteča današnje kravate.

Zapovjednik voda, plemeniti Brigljević, našalio se i kako ih od 1573. godine Matija Gubec nije naročito volio jer su ih u Zagori i kod Kerestinca porazili.

– Zato se može reći da su današnji Zagorci 50 posto Turopoljci, jer kad smo riješili muže, Turopoljci su ostali održavati mir i poženili Zagorke. To je malo onak’ šala – smije se plemeniti Brigljević.

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Priča o podgutnici, medenjacima, sladoledu i narodnom veselju

Za cijeli naš kraj 15. kolovoza je značajan dan, svi dolazimo na dan ‘Velike Meše’ zahvaliti Gospi za proteklu godinu, nadajući se da druga bude još bolja, a dobro raspoloženje s proštenja u Vukovini nosimo i kući, ističe Draženka Saraga

Objavljeno

on

Svake je godine proštenje za Veliku Gospu u Vukovini posebno na svoj način. Jučer smo u fotografijama dočarali popodnevni ugođaj istog, no iza slika koje ste imali prilike vidjeti kriju se zanimljive priče o našem dragom Turopolju i običajima.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

Tako nam je gospođa Marica Matijan iz Pešćenice u susjednoj županiji, a koja svake godine dolazi na vukovinsko proštenje, otkrila kako je to u njezinoj mladosti bio uvelike iščekivan događaj u godini.

– Bilo je to krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, kada su ljudi čak u Cerju Letovaničkom prodavali mlade teliće kako bi si žene i djevojke u obitelji priuštile finu odjevnu koombinaciju, spremljenu posebno za ovu prigodu – ističe gospođa Marica.

Iako su se običaji u današnje vrijeme uvelike promijenili, veselje i ushit nisu minuli po svemu što smo zatekli.

Gospođa Draženka iz medičarskog obrta Saraga osnovanog daleke 1948. godine pripadnica je treće generacije medičara i otada su u njihovoj obitelji uvijek rado sudjelovali na ovom proštenju.

Foto: Tomislava Bradić/Cityportal

– Za cijeli kraj je ovaj dan značajan, svi dolazimo zahvaliti Gospi za proteklu godinu, nadajući se da druga bude još bolja. Imamo posebnu recepturu za gverc i medenjake, koju ne možemo otkriti, osim što moram istaknuti da je sve biološko, bez konzervansa! Najviše nam ljudi dolaze nakon ‘Velike Meše’, i uvijek se rado vraćaju jer je to dio tradicije – ističe Draženka Saraga.

U šetnji oko Crkve Pohoda Blažene Djevice Marije naišli smo na zanimljivo obučenog gospodina, zapovjednika turopoljskog voda Banderija, Stjepana pl. Brigljevića, koji nam je otkrio ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, ali i zanimljivost o mašni koja nalikuje na kravatu, a koju je nosio na sebi.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Član sam turopoljskog banderija oko 23 godine i otada dolazim ovdje uveličati misno slavlje, ali i veselje na proštenju nakon istog. Ovo što nosim je odora koja se nosila i u boj, po Austro-Ugarskoj, Francuskoj, u tridesetogodišnjem ratu itd… Menten (gornji dio odore) se nosi preko lijevog ramena da bi se desnom rukom moglo baratati sabljom. Ova mašna koju nosim zove se turopoljska podgutnica. Nju su na vrat mladića, odnosno pod gut vezale djevojke i žene pri odlasku u bitku. Crveni rubac  bio je znak ljubavi i sjećanja na njih i dom, a smatra se jednom od preteča današnje kravate – otkrio nam je zapovjednik voda turopoljskog banderija, Stjepan pl. Brigljević.

Priznati gorički slastičar Memetali Zenuni otkrio nam je kako se u njegovoj obitelji već 73 godine bave slasticama, a on osobno 50 godina dolazi na Veliku Gospu u Vukovinu.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Kada nešto radiš s ljubavlju, i kada ljubav prema tome gajiš sa cijelom obitelji, nastaju rapsodije okusa koje tu priču glasno pričaju. Ove godine smo na proštenje odlučili posjetiteljima ponuditi i neke nove okuse  sladoleda, kreirane u Italiji u suradnji sa njihovim kulinarskim stručnjacima. Naši gosti prepoznaju kvalitetu, zato smo svake godine tu – ističe gospodin Memy.

U šetnji vukovinskim nogostupom, doznali smo i kako se peče po par tisuća porcija raznolikih turopoljsko-sajamskih delicija, uvjerili se kako nije važno doba dana za dobro raspoloženje i plesnjak, te da i današnja djeca s veseljem idu 15. kolovoza u Vukovinu, možda ne s onim istim entuzijazmom kakvog nam je gospođa Marica opisala s početka ove priče, ali u jednom ‘novom ruhu’, koje će, vjerujemo, još mnogo godina u budućnosti prizivati Turopoljce, ali i ostale posjetitelje ovdje na Veliku Gospu!

 

Nastavi čitati

Kultura

Blagdan je Velike Gospe ,znate li što se obilježava tada?

Blagdan se slavi u velikom broju država, ponajviše u Europi i Južnoj Americi.

Objavljeno

on

Velika Gospa dan je svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Slavi se 15. kolovoza svake godine. Taj je dan i državni blagdan u Republici Hrvatskoj. Na svetkovinu mnoštvo vjernika hodočasti u mnogobrojna Marijina svetišta.

Prema katoličkoj teologiji, Marija je uznesena na nebo dušom i tijelom. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo proglasio je papa Pio XII. 1. studenog 1950.

Tome prethodi duga tradicija stara gotovo kao i samo kršćanstvo. O Marijinom uznesenju pisali su, među ostalima, kršćanski autori sveti Bernard, sveti Antun Padovanski i drugi.

Blagdan se slavi u velikom broju država, ponajviše u Europi i Južnoj Americi. Održavaju se procesije i festivali. Anglikanci i luterani slave blagdan, ali bez službenog spominjanja riječi “uznesenje”.

Nastavi čitati

Reporter 384 - 25.07.2019.

Facebook

Izdvojeno