Poveži se s nama

Sport

Pad Dinama, 38 godina ranije: Kako su Keber i dečki živjeli s navijačima…

Mladen Župetić Keber (64), legenda velikogoričkog Radnika, prisjeća se veljače 1982., kad je na igralištu u Kolarevoj pao veliki Dinamo s Ćirom Blaževićem, ali i vremena kad je igrao u Dinamo, vozio suigrače u Mini Morrisu, pa kako je zavodio u Lomnici…

Objavljeno

To da jedan gorički klub pobijedi zagrebački Dinamo nije stvar koja se događa baš svaki dan. Dogodila se u subotu, u prijateljskoj utakmici, nakon sedam uzastopnih neuspješnih pokušaja, Gorica je pobijedila 3-2 na Maksimiru i – svidjela se.

Dogodilo se to, isto to, i 38 i nešto godina ranije. Bio je 17. veljače 1982., vrijeme je to kad se klub zvao Radnik, a u Maksimiru se slagala momčad za legendu. I tad je utakmica bila prijateljska, uoči nastavka prvenstva, koje je Dinamo završio osvajanjem titule. Ćiro je svoje igrače doveo u staru Kolarevu i, naravno, izgubio 3-2.

– Rekao mi je Ćiro nakon te utakmice: ‘Ti si moja bola. Moraš se vratiti u Dinamo!’. Međutim, dva tjedna poslije u Dinamu je završio Deželić, koji je zabio treći gol na toj utakmici. I danas opravdano sumnjam da se Ćiro zabunio, da je želio dovesti mene, a doveo njega – kroz smijeh se te utakmice prisjeća velikan turopoljskog nogometa, dečko iz Rakarja, Mladen Župetić zvani Keber.

– Iskreno, bilo je tu dodatno motiva, itekako. Ipak su s druge strane bili moji prijatelji, dojučerašnji suigrači, baš sam ih želio pobijediti. I eto, uspio sam. Rekao sam svojim dečkima iz Radnika: ‘Dečki, nisu oni ništa bolji od nas, samo mogu više trčati’, i svi smo hrabro izašli na noge Dinamu. A nakon što smo ih pobijedili, još dugo u noć smo se družili svi zajedno – proširuje uspomenu gospon Župetić, danas vitalni 64-godišnjak.

On je zabio prvi gol, Stević drugi, Dinamo je izjednačio, da bi Deželić pogodio za pobjedu… Bilo je, kažu izvještaji, oko tri tisuće ljudi oko igrališta u Kolarevoj.

– To je bilo nešto posebno. Često se priča o toj čaroliji Kolareve, a ona je doista i postojala. Drugačiji je osjećaj igrati u toj atmosferi, pred nekoliko tisuća ljudi natiskanih na teren, nego ovako kao danas, uz atletsku stazu… Bio sam prvi kapetan koji je predvodio Radnik na novom stadionu, nakon Univerzijade, i odmah mi je bilo jasno da je to potpuno drukčija priča. Bilo bi sjajno kad bi se barem to moglo danas napraviti, približiti tribine terenu – kaže Keber.

Hitar kao metak u protivničkoj polovici, sjajan već kao klinac, brzo je primijećen od strane ljudi iz Dinama.

– Legendarni Zorko Srebrić me vidio i pozvao u Dinamo. Igrao sam na Kvarnerskoj rivijeri, zabio par golova i priključio se onom čuvenom ‘malom Ajaxu’, mladoj momčadi Dinama. Debitirao sam za prvu momčad protiv OFK Beograda, posebno pamtim kako sam zabijao Partizanu, a ukupno sam u Maksimiru proveo tri i pol godine. Bilo je to sjajno vrijeme, na treninge sam svojim Mini Morrisom vozio Vlaka, Tucaka i Čedu Jovićevića, družio se s Mlinarićem, Deverićem, Zajecom… A opet, uvijek je glavni za zafrkanciju bio Cico Kranjčar, on je bio vođa izvan terena – prisjeća se Keber svojih slavnih dana.

Na utakmicama Radnika bilo je između tri i četiri tisuće gledatelja

Imao je u to vrijeme u Dinamu, kako kaže, “direktorsku plaću”.

– To bi danas bilo, recimo, oko 20.000 kuna. Na mjesec dana otišao sam na Tuškanac, počeo izlaziti u Karaku i odjednom nisam imao prebijene pare! Sve ode za čas kad tako živiš. Odmah sam se vratio doma, u Rakarje, i odlučio tu sagraditi kuću. Zato sam i imao nešto veću plaću, jer nisam uzeo stan kao neki drugi igrači – priča nam Župetić.

Trener Dinama u to je vrijeme bio Mirko Bazić, potom i Rudi Belin, a Keber je teško dolazio do mjesta u udarnoj postavi. I poželio je otići u drugome smjeru.

– Sve sam dogovorio da odem u Graz, u Austriju, ali tad je vrijedilo ono pravilo da se ne može van prije 28. godine. Zato sam morao postati amater i otišao sam u Segestu. Međutim, kad smo ušli u drugu ligu, automatski smo postali poluprofesionalci i opet nisam mogao van! Tad sam se vratio u Radnik, želio sam igrati kao amater i zatim otići u inozemstvo, ali na kraju nisam otišao nigdje… Oženio sam se, dobio dijete i ostao u Radniku do kraja karijere – kaže Keber.

Suprugu je, priča dalje, upoznao na zabavi u Lomnici, pozvao je na ples, pristala je, a kasnije iste večeri dobila i pusu… Više na zabave nije imao potrebe ići.

– Kad sam vozio Mini Morrisa, mislim da su sve ženske htjele na vožnju, ha, ha… Ali ja sam imao svoju djevojku i to je bilo to. Išao sam i dalje na zabave, vozio ekipu, ali ja sam uvijek išao doma u 22 sata. Uostalom, dok sam bio u Dinamu, imali smo i kontrole, znali su nam dolaziti doma u provjeru. Nema toga, ne vjerujem nikome tko je tvrdio da može cijelu noć piti, a onda drugi dan igrati utakmicu. Dobro, možda ima i takvih, znam i ja priče o Baki Sliškoviću i takvima, ali to je onda valjda do genetike. Ja to nisam mogao – otvoreno je Keber, koji govori bez zadrške, prepun energije, baš kao nekad na igralištu, gore u vrhu napada…

Nogometno romantične bile su te osamdesete u Velikoj Gorici, u posljednjim godinama Kolareve, a kad su Keber i dečki iz centra grada preselili na novi stadion, počela je i jedna nova era. Ona je završila 2009., odlaskom Radnika u povijest, koju je počela stvarati HNK Gorica, danas uspješan prvoligaš.

– Odem povremeno na utakmice, ne mogu baš reći da sam redovan, ali odem. Živim blizu stadiona, čak i čujem kad padne gol, pa se znam zaletiti i na drugo poluvrijeme. I sviđa mi se kako klub funkcionira, vidi se da to Črnko jako dobro vodi, ali… – zastao je Keber, no odmah je bilo jasno da slijedi nastavak.

– Savjetovao bih mu da se malo više u klubu posvete omladinskoj školi. I našoj djeci, tu iz Turopolja. Znam da smo dio Europe, da se igrače mora dovoditi, kupovati i prodavati, ali ne smijemo zaboraviti na ovaj kraj. Uvijek je bilo igrača i u Vukovini, i u Kobiliću, i u Lukavcu… Evo, u naše vrijeme je devet igrača od prvih 11 Radnika bio iz Rakarja. I dvojica s Plesa. Znam, drugo je ovo vrijeme, ali važno je na to misliti, jer i toliki broj domaćih igrača sigurno je dio one čarolije koja je postajala na Kolarevoj.

Nogomet danas Keber prati i gleda, ali puno je više u jednom drugom sportu.

– Imam 40 goluba pismonoša, treniram ih i vodim na natjecanja! To me baš opušta, uživam zapaliti roštilj u dvorištu i dočekivati svoje golube na povratku u kaveze. Stalno treniramo, radimo na kondiciji, dobivaju i posebnu prehranu, miješa se desetak vrsta hrane, dodaju minerali… I svakog vikenda negdje putujemo, družimo se, natječemo i uživamo – završava priču Mladen Župetić.

Sport

Turopoljski Leicester (ili: Koliko je zaista dobra ova Gorica…)

Nakon deset utakmica Gorica ima 22 boda, treća je na tablici, s četiri boda i dvije, odnosno jednom utakmicom manje od Osijeka i Dinama. Nakon stanke od 34 dana uzela je svih šest bodova i otvorila vrata za priče o velikim, najvećim stvarima…

Objavljeno

on

Mi nismo top momčad. Mi smo momčad koja mora raditi, raditi i raditi. Čim to zaboravimo, čim pomislimo da smo nešto posebno, počet će nam se događati loše stvari…, riječi su koje je već nekoliko puta ove sezone ponavljao trener Gorice Valdas Dambrauskas.

Njihova svrha je, jasno, smirivanje euforije. U bilo kakvom obliku. OK, nije ovaj grad sredina koja je posebno sklona euforiji, prednost života u goričkom prvoligašu upravo je u tome što stožer i igrači mogu raditi u miru, bez pritiska, ali valja to svako malo ponoviti. I kad kreneš u prvenstvo s četiri pobjede, i kad se nakon deset kola držiš u samom vrhu, u društvu svemoćnog Dinama i sve moćnijeg Osijeka.

– Ne vidim apsolutno nikakav razlog da poletimo. Razumio bih to da su do kraja prvenstva dva, tri kola, ali iza nas je tek deset utakmica, a ispred nas još 26. Dakle, ajmo polako, korak po korak, kao i do sad.

I to je rekao Valdas, trezven i vrlo pragmatičan čovjek s Baltika, koji je u cijelom tom smirivanju euforije ipak rekao i ovo:

– Zadržimo li ovakav pristup radu i treninzima, budemo li svakoj utakmici pristupali kao da nam je zadnja, kao da je najvažnija, ovoj momčadi nebo je limit!

I tu, zapravo, dolazimo do ključnog dijela priče. I do ključnih pitanja. Koliko je, zaista, dobra ova Gorica? Koliko je realno ovo što se događa, ova bajkovita situacija u kojoj je Gorica u ozbiljnoj igri čak i za sami vrh tablice? I koliko može potrajati?

Odgovora na ta pitanja, pogotovo u jednom ovako ludom vremenu u kojem živimo, nemoguće je dati. Međutim, u ovom trenutku stvari izgledaju prilično dobro. U deset utakmica ove sezone Gorica ima sedam pobjeda, remi i gostujuće poraze kod Osijeka i Dinama. Pa će tablica reći da Gorica ima 22 boda, četiri manje od Osijeka, koji ima dvije utakmice više, ali i od Dinama, koji ima jednu utakmicu više. Po dvaput su padali Šibenik i Varaždin, po jedanput Hajduk, Slaven Belupo i Lokomotiva, onaj jedan je stigao protiv Istre 1961, a u svemu tome Gorica, sasvim realno, nije odigrala – ništa posebno.

Gorica je skupila već sedam pobjeda ove sezone, uz samo dva poraza… Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Bilo je sjajnih trenutaka, prekrasnih golova, velikih pobjeda, odličnih razdoblja u igri… Međutim, teško je s ove distance izdvojiti neku utakmicu u kojoj je Gorica svih 90 minuta izgledala onako kako trener Dambrauskas želi, bez faza u igri koje očito mogu biti bolje. Uostalom, Varaždin je u ponedjeljak postao prvi protivnik ove sezone od kojega Gorica nije primila gol! Dakle, u jednoj rečenici – ovo je jako dobro, ali može i puno bolje.

I to je, zapravo, najveći zalog za optimizam. Imaš 22 boda, skupio si već sedam pobjeda, a pritom izgledaš kao da si daleko od svog maksimuma. Statistički gledano, Gorica najbolje koristi svoje šanse od svih momčadi u ligi, s najvećim postotkom uspješnosti, a ima i Kristijana Kahlinu, koji često “izvadi” momčad sjajnim reakcijama u situacijama koje se u nogometu nazivaju zicerima. I tu je dio tajne uspjeha, tu je dio objašnjenja kako je moguće da Gorica i uz prezentacije koje nisu impresivne osvaja gomilu bodova.

I nije to slučajno, koliko god se čini da u takvoj situaciji velikim dijelom ovisiš o sreći. Ne, jer tu je prije stvar u koncepciji i sustavu igre, o detaljima koji čine razliku, o treneru s idejom… I hrabrom treneru, koji uvijek, bez obzira na okolnosti, želi postići gol više od protivnika, ići na pobjedu. Svjestan je pritom da će mu se to ponekad i obiti o glavu, kao što se dogodilo u Osijeku, ali takav pristup zasad donosi neusporedivo puno više dobrog nego lošeg.

– Umjesto dva remija, bolje je imati pobjedu i poraz. Tri boda su bolja nego dva – razmišlja Dambrauskas, što se jasno vidi i na terenu.

Trener Valdas Dambrauskas skupio je već 11 prvenstvenih pobjeda na klupi Gorice… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Gorica je hrabra, borbena, njezina igra ima red i poredak, ali prostora za napredak ima jako puno. Uostalom, nakon svake pobjede trener govori prije svega o stvarima koje nisu bile dobre, o želji da kroz treninge unaprijedi igru Gorice na svim razinama, a dosadašnja iskustva govore da 43-godišnji litavski strateg itekako zna kako se to radi.

– Želim kroz svaki trening podizati svakog svog igrača individualno, a time će profitirati i momčad – još je jedan od postulata kojih se drži Valdas.

Gledajući pojedinačni napredak dobrog dijela igrača u posljednjih pola godine, dojam je da uspijeva u onome što je naumio, da radi upravo to. Ako je svaki igrač danas za nijansu bolji nego jučer, i momčad je za nijansu bolja. I bit će, logično, sve bolja, i bolja, i bolja… Kad se do kraja uhodaju automatizmi, kad igrači steknu još malo samopouzdanja, kad se oslobodi malo više kreativnosti prema naprijed. Kad se sve to dogodi – lijepo je rekao trener – nebo je granica.

– Nije mi ovo neobična situacija, navikao sam se kroz karijeru biti na vodećim pozicijama na tablici – kazao je trener Valdas nakon pobjede protiv Varaždina, teškom mukom izborene.

Međutim, upravo takve pobjede i vode tamo gdje Gorica želi biti. U vrhu, na mjestima koja vode u Europu. Iako, kad pogledaš tablicu, kad shvatiš da Gorica doista može biti samo sve bolja i bolja, kad osvijestiš da je Gorica pronašla način kako pobjeđivati one s dna tablice i dokazala da i dalje može igrati s “velikima”, svašta čovjeku može pasti napamet. Evo, recimo, sjetiti se sezone 2015./16. u engleskom nogometu, spominjati nezaboravnu sezonu malog Leicestera u ovom kontekstu, nije nimalo u skladu s onim o čemu govori Valdas, sa smirivanjem euforije, ali što nas briga… Mi navijači valjda imamo pravo sanjati.

Kristijan Lovrić predvodi Goricu i ove sezone, prvi je strijelac kluba sa sedam golova… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

I maštati. Da će se Osijek i Dinamo “tući” međusobno u teškaškom duelu, a da će Gorica igrati, raditi, skupljati bodove i vrebati iz prikrajka. I možda, eventualno, u nekom ludom raspletu, u završnicu sezone ući kao jedan od kandidata za vrh. Zvuči ludo, čak i nezamislivo da će ovo potrajati toliko dugo, da Gorica neće doživjeti poneki pad, loše razdoblje tijekom sezone, ali s ovakvom skupinom igrača, s ovakvim stručnim stožerom i ovakvim klupskim menadžmentom, ništa ne djeluje nemoguće…

Turopoljski Leicester? Dobro, ljudi, nemojmo se ipak toliko zanositi… Ili?

Nastavi čitati

Sport

Ludi ritam u lovu na jesensku titulu: Petrinja pala, još Ponikve i Vrbovec

Nogometaši Kurilovca pobijedili su Mladost iz Petrinje 2-1 u odgođenoj utakmici 10. kola trećeligaškog Središta. Prišli su na jedan bod vodećem Jarunu, a do kraja jesenskog dijela prvenstva moraju odraditi još dva gostovanja

Objavljeno

on

Ludi kurilovečki nogometni ritam ne posustaje, utakmice se nižu kao na traci, a dobro je u svemu tome što se skupljaju i bodovi. Nakon domaćeg remija s Bistrom (1-1) u subotu, već u srijedu na Udarnik je došla Mladost iz Petrinje. Došla, povela i – izgubila. Kurilovec je preokretom u nastavku došao do nova tri boda i nakon 15 odigranih utakmica ima 33 boda, jedan manje od vodećeg Jaruna.

A nije krenulo dobro ove srijede na Udarniku. Gosti iz Petrinje vrebali su svoju priliku od samog starta, a dočekali su je već u sedmoj minuti. Kapetan Kurilovca Mislav Čunčić bio je u duelu s gostujućim igračem Abramovićem i sudac je pokazao na bijelu točku. Jedanaesterac je Abramović sam i realizirao te uveo Kurilovčane u probleme već na otvaranju utakmice.

Pokušavao se Kurilovec nakon toga vratiti u rezultatski egal što prije, no najviše što su domaći igrači uspjeli napraviti do poluvremena je sjajna šansa za iskusnog Marina Matoša, koji je iz blizine pucao preko gola. Sve do 67. minute trajala je neuspješna potraga za izjednačenjem, a onda je Vlatko Martinović, koji je u igru ušao jedva minutu ranije, u gužvi pred gostujućim golom najbolje reagirao i izjednačio na 1-1.

Imali su Kurilovčani još dvije sjajne šanse preko Čunčića, no golman Đurđek oba je puta sjajno reagirao, a do preokreta je konačno došlo u 85. minuti. Martinović je ovoga puta bio u ulozi asistenta, dao je loptu desno za Juraja Spudića, a on je lijepo pogodio “malu mrežicu” gostujućega gola za 2-1, što je ostalo na snazi do posljednjeg sučeva zvižduka.

Odmora nema previše, jer već u subotu Kurilovčani gostuju kod Ponikvi, pa u srijedu opet ide u Vrbovec. I onda, konačno, zimska stanka. Vodeći Jarun će istovremeno gostovati u Vrbovcu i doma dočekati petrinjsku Mladost. Jesenskog prvaka 3. HNL, dakle, doznat ćemo u srijedu, 2. prosinca.

Nastavi čitati

Sport

FOTO: Odgođena 15. velikogorička malonogometna liga do početka 2021. godine

Objavljeno

on

26.11.2020. Velika Gorica. Odgođena 15. velikogorička malonogometna liga. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Danas smo dobili dopis od Stjepana Grđana, instruktora nogometa Nogometnog saveza Velika Gorica, objavljujemo ga u cijelosti:

26.11.2020. Velika Gorica. Odgođena 15. velikogorička malonogometna liga. Stjepan Grđan i Stjepan Petrac. Foto: David Jolić/cityportal.hr

”Nažalost 15. po redu malonogometna liga neće se održati, a razlog je COVID 19. Uvode se strože epidemiološke mjere, te Zajednica športskih udruga grada Velike Gorice i Nogometni Savez Velike Gorice, kao organizatori i pokrovitelji MNL, ali i ŠC Panadić šport odgađamo održavanje MNL. Ako se stvore uvjeti u početku 2021. godine možemo krenuti sa organizacijom MNL. Ja, kao voditelj lige i Stjepan Petrac, tajnik NSVG, do zadnjeg trenutka čekali smo i nadali se da će se liga održati, jer znamo koliko MNL znači mladim nogometašima u ovom prijelaznom zimskom periodu, ali i sucima, trenerima i roditeljima. Svi športaši i športski djelatnici nadaju se da će to uskoro završiti i da možemo normalno raditi i družiti se! Unaprijed se zahvaljujem na razumijevanju!” Instruktor nogometa Stjepan Grđan.

26.11.2020. Velika Gorica. Odgođena 15. velikogorička malonogometna liga. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Zimska malonogometna liga za tri uzrasta (limači, mlađi pioniri i stariji pioniri) bi u normalnim uvjetima, da nije aktualne epidemiološke situacije, krenula već ovog vikenda i bila bi završena potkraj veljače 2021. godine.

Galerija fotografija

Nastavi čitati

Reporter 398 - 22.10.2020.

Facebook

Izdvojeno