Maglovito je bilo i tmurno jutro 29. prosinca u Novom Čiču. Kod susjeda na ogradi zapaljen lampion – znak da je netko od obitelji preminuo.  

Šokantna vijest i potvrda da nas je iznenada zauvijek napustio Branko Petrina-Mindi, legendarni nogometaš i najbolji strijelac nogometnog kluba Dinamo iz Novog Čiča svih vremena!  

Pa kako, zašto prijatelju? 

Zajedno smo odrastali na takozvanom Čičkom “frtalju” nedaleko groblja uz sestru mu Miru, brata Borisa, Iceka, Franju Anića, Mirka Gajec…Gotovo svaki dan zajedno, a uz ostale dječje ludorije, nogometna lopta nam je ipak bila na prvom mjestu. Logično je onda da smo svi, osim Mire, kasnije bili nogometaši i ostali u nogometu čitav život. 

Evo tko je bio naš Mindi 

Branko Petrina rođen je 1952. godine. Zaigrao je vrlo mlad za Dinamo Novo Čiče uz brata Borisa i ostale uglavnom samo domaće dečke iz Čičke župe (uz Novo Čiče, župi još pripadaju mjesta Ribnica, Lazina Čička, Jagodno, Donje Podotočje, dio Čičke Poljane). Bila su to romantična nogometna vremena kad se igralo iz ljubavi prema nogometu i bila je čast braniti boje svojeg mjesta. Mindi je odmah odabrao dres s brojem devet. Onako korpulentan, visok i snažan postao je tipičan centarfor tog vremena uvijek gladan golova. Specijalitet su mu bili oni postignuti glavom a bio je i vrlo snalažljiv te lukav u gužvama pred suparničkim vratima. 

Tijekom vremena stigle su i osamdesete minulog stoljeća. Bile su to godine ponosa i slave za klub iz Novog Čiča. Uz vrlo talentirane domaće dečke, dovedena su pojačanja iz Velike Gorice kao legendarni Željko Plepelić Beli, Stjepan Mesarić Čapa, Stjepan Pribić, kasnije Kruno Zaloker, braća Čužić, Deraković…U tri godine dinamovci su napredovali tri ranga sve do ondašnje Regionalne lige. Branko Petrina Mindi bio je standardan igrač najbolje generacije Dinama Novo Čiče svih vremena, a svojim golovima i više od toga. Na utakmice u Novom Čiču znalo je doći i više stotina gledatelja.  

Eee, moj susjede, a mogu kazati i prijatelju, gdje su nestala ta prekrasna vremena? Koliko si samo ljetnih malonogometnih turnira osvojio?  

Branko se kao igrač nije micao iz Dinama Novo Čiče unatoč ponudama sa strane. Nakon igračke karijere zauvijek je ostao u klubu a posljednjih desetljeća moglo ga se redovito vidjeti gotovo na svakoj domaćoj utakmici.  

I kuda si baš sada požurio? Pa nadareni 12-godišnji unuk Ivor Žužić ti zapaženo igra u mladeži HNK Gorice na što si bio ponosan i tako te to veselilo… 

A kako je i koliko Branko volio nogomet može posvjedočiti i ova priča…  

Imali smo valjda 14-15 godina kad je pala ideja da sami odemo na tada veliki nogometni derbi u Maksimir između Dinama i Partizana iz Beograda. Igralo se u nedjelju od 17 sati a mi smo krenuli pješke prema Velikoj Gorici na autobus rano u jutro. Na stadionu smo bili oko podneva, i kaj sad?  

Branku je sinulo da negdje na Borongaju ima rodbinu, taman da dođemo na ručak. Ispred zgrade višekatnice jedan mladi gospodin je popravljao svoj stari motor na tri kotača a iznenađeni Brankovi rođaci pitali su nas jesmo li kao dinamovci prepoznali dotičnog. Nismo, i bilo je smijeha.  

“Pa to vam je Vlatko Marković, igrat će popodne za Dinamo”. Sjurili smo se natrag pred zgradu ali Vlatka više bilo nije, otišao je valjda put stadiona. Na utakmici je Marković kao neprelazni centarhalf bio ozlijeđen i morao je igrati s povezom na glavi. Dinamo je pobijedio 1:0 a jedini gol Šoškiću je na južni gol zabio omaleni Željko Perušić. Presretni, u Novo Čiče vratili smo se oko ponoći, opet pješke iz Gorice. Nismo žalili, idućih dana bili smo “glavni” u Čiču, jer bili smo na derbiju u Maksimiru pred 50 tisuća gledatelja. I pobijedili.  

Mindi, koliko puta smo se toga prisjetili, kako nam je bilo dobro. Jedan tvoj bivši suigrač i imenjak, kad je saznao da si nas zauvijek napustio, rekao je da si sada tamo negdje gore, sigurno u društvu svojih suigrača Plepelića (Beloga), Mesarića (Čape), Paviše (Majeka), Vrhovca (Zokija) Paviše (Iceka), Milanščaka (Gire), Đuksija (Čukija), Đuksija (Čepeka)… 

Tvoje nogometna priča nikada ne blijedi, Mindi. 

Svi moramo doći na red, kad-tad. Zato, počivaj u miru, dragi naš golgeteru. 

Posljednji ispraćaj bit će u petak, 2. siječnja 2026. godine od 11 sati na mjesnom groblju u Novom Čiču.   

(Fotografije: Monografija Dinamo Novo Čiče, 2020.)

Ulazak Hrvatske u eurozonu mnogima je već odavno postao svakodnevica, no kune još nisu u potpunosti nestale iz kućanstava. Upravo zato Hrvatska narodna banka ponovno podsjeća građane da ne odgađaju zamjenu, osobito kada je riječ o kovanicama.

Rok za kovanice se bliži. Sve kovanice kune i lipe mogu se zamijeniti samo do 31. prosinca 2025. Nakon toga postaju bezvrijedne. S druge strane, novčanice kune mogu se zamjenjivati trajno, bez vremenskog ograničenja, piše Dnevno.hr. Od 1. siječnja 2024. zamjena gotovog novca kune za eure moguća je isključivo u Hrvatskoj narodnoj banci i to bez naknade. Preračunavanje se provodi prema fiksnom tečaju; 1 euro = 7,53450 kuna, u skladu sa zakonskim pravilima zaokruživanja.

Građani kune mogu donijeti osobno u HNB u Zagrebu, u Ulici Nikole Jurišića 17, radnim danom od 8.30 do 17 sati. Posljednjeg dana 2025. godine, koji pada u srijedu, zamjena će biti moguća do 14 sati. Druga opcija je slanje poštom, ali uz jasno propisana pravila. Putem poštanskih usluga moguće je poslati najviše 14.999,99 kuna, i to na vlastitu odgovornost. Pošiljke s iznosom od 15.000 kuna ili više HNB neće zamijeniti, već će novac zadržati dok pošiljatelj osobno ne dođe u Banku.

U pošiljci je potrebno priložiti osnovne osobne podatke te navesti želite da se isplata eura obavi u HNB-u ili dostavom na kućnu adresu. HNB posebno upozorava na slučajeve oštećenih, zaprljanih ili djelomičnih novčanica, za koje vrijede dodatna pravila i dokumentacija, a postupak može potrajati i do 60 dana. Za veće iznose vrijede stroža pravila. Ako se namjerava zamijeniti 40.000 kuna ili više, ili više od 1.000 kovanica, dolazak je potrebno unaprijed najaviti putem e-maila ili telefona. U suprotnom, HNB može odbiti zaprimanje novca.

Iz banke poručuju kako građani ne bi trebali čekati zadnji trenutak, osobito kada je riječ o kovanicama, jer nakon isteka roka više neće postojati nikakva mogućnost zamjene.

Drugim riječima, ako još imate kune kod kuće, sada je pravo vrijeme da provjerite ladice i kasice. Vrijeme za dio tog novca doslovno curi.

Redovna izborna sjednica Skupštine Školskog sportskog saveza Grada Velike Gorice održana je danas (ponedjeljak, 29.12.2025.) u prostoru Hotela Garden Hill u Velikoj Gorici. Na sjednici je bilo 16 nastavnika Tjelesne i zdravstvene kulture osnovnih i srednjih škola te predstavnik Grada Neven Topolnjak.

Velika Gorica, 29.12.2025. Izborna sjednica Skupštine Školskog sportskog saveza Grada Velike Gorice. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 29.12.2025. Izborna sjednica Skupštine Školskog sportskog saveza Grada Velike Gorice. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Sjednicu s dnevnim redom od 12 točaka vodio je Boris Konjević, predsjednik ŠSSVG-a. Sva izvješća za 2025. godinu kao i planovi za 2026. godinu usvojeni su jednoglasno. Za predsjednika Saveza, osnovanog 2017. godine, ponovo je, treći put, na mandat od 4 godine izabran Boris Konjević, prof., a za tajnika Zlatko Palčić.

Velika Gorica, 29.12.2025. Izborna sjednica Skupštine Školskog sportskog saveza Grada Velike Gorice. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Nakon završenog službenog dijela sjednice, ugodno druženje nastavljeno je uz prigodni domjenak.

Galerija fotografija

Strašna scena u ranim poslijepodnevnim satima na križanju Avenije pape Ivana Pavla II i državne ceste, gdje se gradi HNS-ov kamp u Velikoj Gorici!

Oko 13 sati zbog neprilagođene brzine vozač osobnog vozila sletio je s kolnika i zabio se u semaforski stup. Očevici tvrde da je vozilo jurilo 200 km/h!

Prema dostupnim informacijama, unatoč smrskanom vozilu, vozač je preživio nesreću i prebačen je u KBC Zagreb.

Ostali vozači pozivaju se na oprez zbog krhotina i dijelova vozila koji su prosuti po kolniku.

Kad je Hrvatska početkom devedesetih stekla svoju samostalnost, u čemu su najveći doprinos dali mali, obični ljudi iz svih dijelova naše države, pa tako i oni s velikogoričkog područja, potkrao se tu jedan paradoks. Mnoge su sredine, posebno u okolici Zagreba, u novoj ustroju izgubili svoju, lokalnu “samostalnost”, tu su opet važnu ulogu, gotovo krucijalnu, odigrali upravo – Velikogoričani! Veliki finale cijele te akcije dogodio se 29. studenog 1995. godine, kad je oformljeno prvo Gradsko vijeće Grada Velike Gorice, a na “gorički vlak” tom su se prilikom ukrcale i neke druge sredine s istim željama…

Ideja o Velikoj Gorici kao izdvojenom gradu, a ne dijelu grada Zagreba, rodila se već 1990. godine, kad su Velikogoričani i Turopoljci shvatili da je lokalna vlast svedena na – područni ured. Goričkoj inteligenciji to nije bilo dovoljno. Kraj koji je prethodnih gotovo osam stoljeća, kroz Plemenitu općinu turopoljsku, imao neku vrstu samouprave, pretvoren je u periferiju metropole, što nije bilo opcija za naše ljude.

– Do uspostave samostalne Republike Hrvatske Velika Gorica je imala status općine. Budući da su 1990. godine sve općine ukinute, stvorene su četiri gradske općine, uslijed čega je Velika Gorica dobila samo taj Područni ured. A to je bilo daleko od onoga što je nekad imala kroz svoju općinsku Skupštinu. U Turopolju postoji tradicija lokalne vlasti, odnosno samouprave, a i svi drugi imali su svoje gradove i općine. Velika Gorica je kao ovako velika sredina nekako ostala izvan toga, zbog čega su se vrlo brzo počeli ujedinjavati i politički i svi drugi faktori u našem gradu – prisjeća se svjedok vremena Vlado Horina.

Upravo je Horina bio među osnivačima Odbora za povratak lokalne samouprave, osnovanog na inicijativu uglednih Velikogoričana. Predsjednikom tog Odbora imenovan je odvjetnik Antun Šagovac, a Horina je bio tajnik.

– U Odboru su bili predstavnici političkih stranaka, ali i nestranački ljudi. Sve skupa je i zamišljeno kao izvanstranačka akcija, što je ona i bila, s obzirom na sve aktivnosti koje su slijedile – priča Horina.

Otpor je, zapravo, počeo već u raspravi zakonskog prijedloga o ovakvoj administrativnoj podjeli našeg područja, jer Velika Gorica prestala je biti općina na sjednici zagrebačke Skupštine 14. studenog 1990., a već krajem rujna u našem je gradu održana tribina o metropolizaciji Zagreba, na kojoj se vodila žestoka diskusija i izražavale brojne sumnje i negodovanja na brojne točke prijedloga, o čemu je detaljno pisao prof. dr. sc. Branko Dubravica u knjizi “Teritorijalni ustroj Velike Gorice od kotara i općine do grada 1871. – 1995.”

Doznajemo tako iz istog izvora da su odlukom o ukidanju općina sve pravne kompetencije prebačene na zagrebačke gradske institucije. Područni ured Velika Gorica dobio je svoju tajnicu u Željki Klemenčić, koju je naslijedio Vlado Grbavac, a kasnije i Zvonko Kunić.

Već u ožujku 1992. godine u Saboru je otvorena rasprava o novom ustroju Republike Hrvatske, što je uključivalo diobu za županije, ali i promjenu statusa nekih gradova. U zadnjim danima ožujka gorički ogranak HSLS-a proveo je anketu pod geslom “Hoćemo svoju općinu Velika Gorica”, a o nacrtu zakona o lokalnoj samoupravi raspravljalo se i na tribini gradskog SDP-a.

Pojavila se u svemu tome i mogućnost da Velika Gorica ostane dio Zagreba, a okolna mjesta i općine završe u Zagrebačkoj županiji. Nešto slično dogodilo se Zaprešiću, a tu se negdje rodila i krilatica “Ne dijelite Turopolje”, proizašla iz potpisivanja peticije kojom su se ljudi pobunili protiv podjele Turopolja u dvije županije. Budući da peticija da Velika Gorica postane grad, održana u prosincu 1992. u organizaciji lokalnog HSLS-a, nije prerasla u širi pokret, definirana je odluka po kojoj Velika Gorica ostaje dio Zagreba.

U novoj podjeli Grad Zagreb je definirao 182 naselja, od čega ih je čak 93 bilo iz bivše velikogoričke općine! Dakle, više od polovice… S druge strane, Zagrebačku županiju u tom su trenutku činili Samobor, Dugo Selo i općine oko Zaprešića, dok su sam Zaprešić i Velika Gorica ostali dio Zagreba. Upravo su iz Županije u jesen 1993. stigli snažni signali o podršci u pokušaju odvajanja tih dvaju gradova/naselja.

Grupa entuzijasta, predvođena mr. sc. Zdravkom Lučićem, 30. studenog 1993. je organizirala tribinu u tadašnjem Narodnom sveučilištu pod naslovom “Velika Gorica u sustavu lokalne samouprave”. Uz župana Ivicu Gažija, uvodničar je bio i dr. sc. Josip Kregar, docent s Pravnog fakulteta, a nakon rasprave ovaj se skup suglasio da treba nastaviti inzistirati na izdvajanju Velike Gorice iz Zagreba i dobivanju statusa grada.

Stajališta s tribine poslužila su kao osnova za okupljanje na kojem se 14. prosinca 1993. formirao, punim nazivom, Privremeni inicijativni odbor za povratak lokalne samouprave u Veliku Goricu, Turopolje, Posavinu, Pokuplje i Vukomeričke gorice. Na sjednici su bili predstavnici svih velikogoričkih političkih stranaka, predstavnici Udruženja obrtnika, ali i brojne nestranačke osobe. Predsjednik Odbora Šagovac i tajnik Horina najuže su surađivali s Josipom Bobesićem, predsjednikom Udruženja obrtnika, a akcija je krenula odmah.

Sljedeća tri tjedna na terenu su osnivani odbori po mjesnim zajednicama, koje su se i međusobno krenule povezivati, a uslijedio je i drugi sastanak inicijativnog odbora, s kojeg je u javnost poslana nedvosmislena poruka:

“Vraćanje lokalne samouprave koja je ovom području nepravedno oduzeta (a prema tradiciji postoji od 1225.) temeljna je zadaća Odbora za povratak lokalne samouprave u Veliku Goricu, Turopolje, Posavinu, Pokuplje i Vukomeričke gorice.”

Prefiks “privremeni” nestao je 7. siječnja 1994. godine, a Inicijativni odbor krenuo je s organizacijom prikupljanja potpisa za peticiju. Za velikogoričkim primjerom poveli su se i u Zaprešiću, gdje je krajem siječnja osnovan njihov Inicijativni odbor, a ta dva tima uskoro su se i blisko povezala te zajedno nastupala.

– Bilo je i drukčijih razmišljanja među Velikogoričanima, ali rekao bih da nije bilo toliko protivnika ideje koliko je bilo skeptika, onih koji su se bojali kako će Velika Gorica funkcionirati sama. Otpora je, naravno, bilo i s druge strane, iz Grada Zagreba. Vodili smo tu velike borbe na sve strane, znalo je biti i žestoko, a puno nam je značilo to što smo prikupili više od 20.000 potpisa Velikogoričana – kaže Vlado Horina.

Cijeli procesno trajao je otprilike dvije godine. U međuvremenu se priključilo i Pokupsko, ideja je bila da Orle i Pokupsko budu zasebne općine, puno je toga dvojbenoga bilo i u “razgraničenju” Zagrebačke županije i Grada Zagreba, a pojavila se i mogućnost da pet velikogoričkih naselja, uključujući Veliku Mlaku i Mičevec, pripadnu Zagrebu. To posljednje bilo je možda i najvažniji razlog što se cijela priča protegnula toliko dugo, jer Grad Zagreb nije se želio odreći Zračne luke i vodocrpilišta!

Raspravljalo se o podjeli na četiri zagrebačka kotara, što Goričanima opet nije bilo prihvatljivo, a dodatni udarac bilo je ukidanje mjesnih odbora.

“Ovime su naši građani ostali bez ikakvih imovinskih prava, a ispod je našeg ljudskog dostojanstva da i najmanji novac za lokalne potrebe moramo prositi u Skupštini Grada. Nužno je da se što prije oslobodimo od ovog maloljetničkog statusa i postane subjekti svih društvenih procesa u našem gradu i općinama, jer nema tih novčanih obećanja zbog kojih bi se odrekli stoljetne tradicije da budemo svoji na svom, istinski kreatori izgradnje svoga područja. Nitko ne može dati Velikoj Gorici i budućim općinama dušu i prepoznatljivost, osim njihovih žitelja”, oglasili su se iz Odbora nakon takve odluke.

Važan korak u pravom smjeru napravljen je u listopadu 1994., nakon sastanka predstavnika Odbora s predsjednikom zagrebačke Skupštine Stjepanom Brolichom.

– Prema svemu što sam čuo, vjerujem da bi se naši zahtjevi mogli ostvariti najkasnije do jeseni 1995. godine – rekao je predsjednik Odbora Antun Šagovac nakon sastanka.

Pokazala se ta prognoza točnom, a pomoglo je i to što se lokalni HDZ aktivnije uključio u akciju. Dugo je gradski ogranak pratio ono što je dolazilo iz vrha stranke, bio u najmanju ruku distanciran od borbe za gradsku samostalnost, ali predsjednik goričkog HDZ-a Milan Krilić u tim se trenucima definitivno aktivirao. Naravno, najvažnije je bilo to što je predsjednik Tuđman shvatio da neke stvari u teritorijalnoj podjeli nove države nemaju logiku, uključujući i ono za što se borila gorička Inicijativa.

Prvi važan datum je tu 20. rujna 1995., kad je Sabor donio Zakon o Zagrebačkoj županiji. Njime su ustanovljene današnje granice županije, ali i dodijeljen status grada Velikoj Gorici, a status općina za Pokupsko i Orle. Prvi lokalni izbori u Velikoj Gorici održani su 29. listopada 1995., a na njima je osam vijećnika dobio HSLS, sedam HSS, šest HDZ, po dva HSP i nezavisne liste, a jedan HNS.

I ostvareni su tako svi preduvjeti da se – rodi Grad! Na povijesnoj konstituirajućoj sjednici Gradskog vijeća Grada Velike Gorice, 29. studenog 1995. godine za gradonačelnika je izabran Josip Bobesić iz HSS-a, a za njegova zamjenika Stjepan Rendulić iz HSLS-a. Prvi predsjednik Vijeća bio je Ivica Leder (HSLS), a već na drugoj sjednici drugim je zamjenikom gradonačelnika imenovan Vlado Horina iz HSS-a.

– Ničega tu glamuroznog nije bilo. Našli smo se, formirali Vijeće, odabrani vodeće ljude i razišli se. Nismo čak ni na pijaču otišli nakon te prve sjednice – smije se danas Horina, koji je ubrzo za ulogu prvog tajnika Gradskog vijeća angažirao Nevena Karasa.

– Negdje oko Božića 1995. godine, u mom sadašnjem uredu, prvi put razgovarali smo Vlado Horina i ja. Ideja je bila da postanem tajnik Gradskog vijeća, ali vladala je velika nesigurnost, bilo je puno nejasnoća. Imao sam siguran posao u Hrvatskim šumama i tražio sam tjedan dana da razmislim. Kad su me u firmi podržali, odlučio sam prihvatiti izazov. Na sjednici Gradskog vijeća 15. siječnja izabran sam za tajnika – pamti Karas, danas zamjenik gradonačelnika u drugome mandatu.

Što se lokalne samouprave tiče, uspostavljanja kompletnog sustava, bili su to počeci. I gradski, i njegovi.

– Ja sam u Hrvatskim šumama bio savjetnik za imovinsko-pravne odnose, a ovo je bilo sasvim nešto drugo. O lokalnoj samoupravi učio sam u hodu, a tu moram zahvaliti tajnici zagrebačke Skupštine Bernardi Jurčec, koja mi je puno pomogla. Na tjednoj razini me primala, davala mi savjete, odgovarala na sva moja pitanja… U tih prvih par mjeseci me usmjerila i uputila u sve detalje u formalno-pravnom smislu – kaže Karas i ističe:

– Prvih godinu dana bilo je stvarno jako teško, pamtim da smo prvi proračun napravili na dva lista papira, ali već nakon dvije godine došli smo do razine da su mene zvali iz cijele Hrvatske da pomognem njima. Toliko smo otišli naprijed da smo im i mogli pomoći, uspjeli smo se posložiti u popriličnoj mjeri, a danas smo došli do statusa na koji možemo svi biti ponosni.

U tim prvim danima Grada, tvrdi Horina, dalo se naslutiti u što se on može pretvoriti.

– Svi smo mi bili svjesni kakvu perspektivu ima Velika Gorica, u smislu Zračne luke, vode, izvorišta… I da su tu značajni potencijali. I da jedan takav grad, ako je dobro vođen, jednostavno ne može biti neuspješan – zaključio je Horina.