Poveži se s nama

HOTNEWS

Od Gorice do Čilea

Objavljeno

Igram u Dinamu, a tata kaže: ‘Kad budeš još malo bolji, možeš u Hajduk’

Obitelj Majić, porijeklom iz Vinjana Donjih u blizini Imotskog, došla je u Veliku Goricu 1987., a jedanaest godina poslije na svijet je stigao Igor Karlo, uspješan mladi sportaš koji ruši sve predrasude koje se vežu za nogometaše. Planira završiti fakultat, ne voli izlaske, u pristupu nogometu i životu želi biti što sličniji Ivici Oliću, a na utakmice odlazi direktno s mise.

On je naš dečko, odrastao na Podbrežnici, on je dijete HNK Gorice, velika nada Dinama, kažu i novi “plavi 9”, ali i hrvatski reprezentativac do 17 godina. On je Igor Karlo Majić, čovjek s dva imena.
– Svi me zovu Karlo, ovo Igor je onako, usput – sa smiješkom kaže nogometaš pred kojim bi morala biti lijepa budućnost.

Ne samo zato što je talentiran ili zato što ga hvale i legende poput Ivice Olića, nego zbog načina razmišljanja. Kad razgovate s njim, kad slušate rečenice koje tako lako teku, teško je povjerovati da ovaj momak ima samo 17 godina. Elokventan, inteligentan, iznimno pristojan i prizeman, Karlo ruši sve tabue o nogometašima koji su vam ikad pali na pamet.
Moj je cilj svojim načinom rada, trudom i poštenjem postati uzor djeci, mlađima od sebe. Kad doživim da neko dijete odjene moj dres i kaže da sam mu ja idol, da želi biti poput mene, ostvarit ću svoj san – kaže Majić, najmlađe dijete u obitelji koja broji do sedam.
Mama Biserka predvodi ženski dio kuće, u kojem su još i sestre Ivana (26), Anamarija (24) i Bernarda (22), a za nogometni dio života zaduženi su tata Ivan i brat, također Ivan (19). Karlo je najmlađi, a kroz nogomet je postao i najpoznatiji dio ove skladne obitelji.
Ja bih rekao da smo jedna moderna, složna obitelj u kojoj sve jako dobro funkcionira. Mama je oduvijek bila tu, oprala je moje kopačke valjda tisuću puta, i nikad niti jednom riječju ili gestom nije pokazala da joj je teško. Tata se brine o mojoj karijeru u punom smislu te riječi, on me vodi kroz sve ovo, a on i brat Ivan uz mene su bili i na SP-u u Čileu, ali i na drugim turnirima i prvenstvima. Cijeloj obitelji sam iznimno zahvalan na svemu i jedna od želja mi je da im to jednoga dana vratim barem dvostruko – istaknuo je Karlo.

Cico Grlić me u tajnosti pripremao za Svjetsko prvenstvo
Na razgovor za Reporter došao je u caffe bar “Oziris”, nakon obiteljskog druženja, a prije treninga. Tata i brat su bili tu kao podrška, kao i pri svakom njegovom nogometnom koraku. Iako, kafići mu inače nisu omiljen ambijent.
Izbjegavam ih zbog dima, puno mi je draže prošetati se, biti na zraku, možda otići na neki roštilj s prijateljima. Uostalom, dogovor s tatom je da nema izlazaka tijekom sezone, a i mama često kaže: ‘Noćni klubovi nisu mjesta gdje bi te ljudi trebali viđati’. Nije baš da nikad ne izađem, naravno da i to volim, ali vrlo rijetko – priča buduća nogometna zvijezda.

Počeo je u tadašnjem Radniku, bilo mu je samo sedam godina, s 14 je otišao u Dinamo, a sa 16 postao reprezentativac. Sve zasad nekako ide po planu, tata vodi brigu o svemu, a Karlo radi ono što najbolje zna – igra nogomet. Igrao ga je i na Svjetskom prvenstvu do 17 godina, bio je važan kotačić u momčadi u kojoj su bili Moro, Brekalo, Lovren, Soldo, Kalaica… Hrvatska je stigla do četvrtfinala, a skauti velikih europskih klubova sigurno su podcrtali i njegovo ime.
Šteta što nismo otišli još korak dalje, ali jednostavno je nestalo snage u utakmici protiv Malija. I Ivica Olić, koji je apsolutna legenda i čiji su mi savjeti od velikog značenja, zamjerio mi je što sam u toj utakmici odigrao slabije, ali puno sam se potrošio u utakmicama u skupini i jednostavno nije ostalo snage – prisjeća se Karlo.
Dok je trajalo SP u Čileu, dok su sve novine pisale o jednoj novoj sjajnoj generaciji, ljudima iz velikogoričkog nogometa teško je bilo ostati suzdržan. Na Igora Karla Majića svi su bili ponosni, jedan gorički dečko tako je rano otišao tako visoko, ali postoji i čovjek kojem je sve to značilo još više nego “običnim ljudima”.
Damir Grlić je bio moj prvi trener u Radniku, bio sa mnom i u Gorici, a u međuvremenu je za mene postao puno više od trenera, on mi je prijatelj, mentor, čovjek koji je uvijek uz mene, što god mi zatreba, savjet ili nešto drugo. Ma rekao bih da mi je on kao drugi otac – rekao je Karlo i otkrio jednu ekskluzivu:
Uoči SP-a u Čileu, koje je definitivno vrhunac moje dosadašnje karijere, s Cicom sam potajno radio individualno. Nitko to nije znao, ali on i ja smo se nalazili tu, na našem stadionu, i radili na nekim detaljima u igri. Hvala mu puno na tome i ovim putem, a hvala i mojoj HNK Gorici, koja mi je dopustila da koristim stadion.

Igor Karlo Majić

Football – Euro 2015 U17 – Quarterfinals – Belgium vs. Croatia – 15.05.2015 – Stadium Lazur Bourgas. Karlo Majic, Christophe Janssens.

U borbi plivanja i nogometa pobijedila je lopta
Damir Grlić, danas pomoćnik Damira Milinovića u stožeru prve momčadi, uzeo je Karla pod svoje kao dječaka od sedam godina i na neki ga je način čak i odgajao.
U to prvo vrijeme smo se zapravo igrali, trebalo je vidjeti tko od nas uopće ima afiniteta za nogomet, ali ubrzo je to krenulo i ozbiljnije. Kod Cice je svatko od nas imao svoju bilježnicu, u koju smo upisivali svoje dojmove, viđenja nogometa i svega što nam se događa, a ja posebno pamtim jednu situaciju. Suigrač mi nije dodao loptu u situaciji kad je trebao, pa sam mu u idućem napadu ja uzvratio istom mjerom. Cico me pitao zašto, ja sam mu objasnio, ali nisam se spasio. U bilježnicu sam morao na tri stranice ispisati samo jednu rečenicu: ‘Dodajem loptu igraču kad je u boljoj poziciji’. Tu odgojnu metodu nikad neću zaboraviti, ali sve to mi je puno i pomoglo u sljedećim godinama – priča Karlo.
U Dinamo se preselio s 14 godina, iako su pozivi iz Maksimira stizali i dvije godine prije toga.
Dvije godine sam odigrao odlično na turnirima u Medulinu, prve godine bio sam najbolji igrač, druge najbolji strijelac, i Dinamo je baš zapeo. Zvao me Igor Cvitanović, a meni kao mladom napadaču puno je značilo što je jedan takav sjajan napadač prepoznao kao kvalitetu. No čekali smo pravi trenutak i kad sam navršio 14 procijenili smo da je idealno vrijeme za odlazak u Maksimir. Prvo sam razgovarao s trenerom Grlićem i on mi je rekao: ‘Ako je to tvoja odluka, ako misliš da je ispravna, idi’. Otišao sam i zasad sve ide jako dobro, zaista mogu biti zadovoljan kako se cijela ta priča razvija – ističe Majić.
Teško je predvidjeti što budućnost nosi, velika je to lutrija čak i uz izniman talent i upornost, što svakako krasi junaka ove naše priče, a pogled u prošlost kaže da je Karlo mogao završiti i bitno drukčije. Malo je nedostajalo da, umjesto na travnjaku, završi u bazenu.
Plivanje je moja velika ljubav, kao dijete sam usporedno trenirao plivanje i nogomet, ali kad se trebalo odlučiti za jedno od toga, nogomet je pobijedio. Da je malo više vremena, i danas bih išao na plivanje barem dvaput tjedno, no teško je to sve uskladiti.

Hajduk? Možda jednog dana, zašto ne…
No nije to i jedino što je teško uskladiti. Ima Karlo i jedan obiteljski “problem”. Naime, tata Ivan je veliki hajdukovac, cijela obitelj zapravo, a on je u Dinamu. Sudar svjetova? Svađe? Trzavice? Ne, ništa od toga, Majići imaju svoj način rješavanja takvih situacija.
To rješavamo tako da mi je tata rekao: ‘Sine, kad budeš još malo bolji, kad zaslužiš, onda možeš u Hajduk’ – sa smiješkom kaže Karlo, a smije se na tu svoju rečenicu i tata Ivan, namiguje, kao da se stvarno nada je to moguće. Već sljedeća rečenica otkriva da to i nije daleko od istine…
Iskreno, iako igram za Dinamo i moj klub mi je najvažniji, i ja za sebe mogu reći da sam djelomično hajdukovac! Znate, moji su iz Vinjana Donjih, iz Imotske krajine, ne znam baš kako bih došao ‘dolje’ i rekao da sam Dinamovac – smije se opet “plavi 9” pa nastavlja:
Ja jednog dana u Hajduku? Ništa nije nemoguće. Najvažnije mi je svakoga dana raditi, trenirati, boriti se i napredovati, dati sve što mogu za taj cilj. E sad, hoće li to biti u Dinamu, Hajduku ili u nekom trećem klubu, manje mi je važno. U ovom trenutku je Dinamo vrh kad je riječ o hrvatskom nogometu, sve je idealno, ali nikad se ne zna što budućnost nosi, zato ostavljam sve opcije otvorenima.
Nastavi li putem koji je krenuo, realnije od odlaska u Hajduk moglo bi biti ostvarenje njegova drugog sna, koji u ovom trenutku možda zvuči megalomanski, ali ovaj mali misli ozbiljno…
Oduvijek mi je pojam Real Madrid. Odigrati jednu utakmicu na Santiago Bernabeuu, pa makar i za neki drugi klub, protiv Reala, bilo bi zaista ostvarenje sna. Je, taj klub je velika, velika ljubav još od malena i to je neki moj konačan cilj, ali gdje sam ja još od toga… Uvijek idem korak po korak, iz dana u dan, tako ću i nastaviti, vidjet ćemo gdje će me to odvesti – kazao je Karlo.
Iz svoje Velike Gorice nikad nije ni pomislio otići, u krugu svoje velike, sretne i brojne obitelji najbolje se osjeća, a od obiteljskog doma lakše je doći i do stadiona na kojem je krenula njegova nogometna priča. HNK Gorica je ostala ljubav, dio života.
Kad god mogu, dođem na utakmicu Gorice, a kad ne mogu zbog obaveza, uvijek se informiram, znam kako su odigrali, tko je igrao, što se događalo… Istinski se veselim svakom uspjehu Gorice, veliki sam navijač i zaista bih volio da konačno uđe u prvu ligu, jer to ovaj klub zaslužuje. Sjajno je posložen, izbacuje velik broj mladih igrača, čak i za druge klubove, ali u svakom slučaju Gorica to zaslužuje – vjeruje Karlo, kojeg smo doveli i u jednu hipotetsku situaciju iz budućnosti.

Gol mojoj Gorici ne bih mogao slaviti
Dakle, Igor Karlo Majić u toj priči više nije junior, napadač je prve momčadi Dinama, i s “modrima” dolazi na gostovanje u Veliku Goricu. Emocije bi tu sigurno radile, Karlo je takav tip.
Znam samo da ne bih slavio gol da ga zabijem – obećao je Karlo i nastavio:  – Igrao sam ovog ljeta na turniru u Gorici i osjećao sam se fenomenalno. Kad nakon nekog vremena opet dođeš na terene koje doživljavaš svojima, u tako dobro poznate svlačionice, među prijatelje, ljude iz kluba koji su me toliko zadužili, osjećaj je odličan. I, da, bio bih jako sretan da ponovno to doživim, da dođem i s nekim drugim klubom na ovaj stadion, pozdravim ljude koji su mi svakoga dana podrška, koji su uz mene čak i kad me sretnu na ulici, u prolazu. Volio bih dokazati im svima da su bili u pravu kad su me podržavali.

Jedna od najvećih navijačica mu je razrednica u velikogoričkoj Ekonomskoj školi. Podrška je i ravnateljica, ali profesorica Gordana Svekrić je ostavila snažan dojam na Karla.
Da nije bilo nje, vjerojatno bih se morao ispisati iz redovne škole i upisati dopisnu. Da je bilo tako, izgubio bih ove prijatelje izvan nogometa, a to mi je jako važan segment života. Puno su mi u školi izlazili u susret, olakšavali sve ovo, a razrednica prati i utakmice, sve gleda, veseli se svakom mome golu… Preostalo mi je još ovo drugo polugodište i bit ću gotov, a ona je zaista puno pomogla da sve prođe bezbolno – zahvalan je napadač Dinama.
Škola je cijelo ovo vrijeme nekako u drugom planu, no Karlo ne želi na ovome stati.
Fakultet mi je velika želja, ali mislim da će to morati pričekati. Ne, nisam za štrebanje, sjedenje uz knjige i nekakve uredske poslove, tu više mislim na sport. Volio bih jednoga dana biti trener ili profesor tjelesnog, mislim da bih u tim poslovima baš uživao. Već sad, sa 17, upijam sve što treneri rade i govore, od svakoga se može nešto naučiti, a tu bih posebno istaknuo Deana Klafurića, našeg Velikogoričanina koji me trenirao u Dinamu – naglasio je Karlo.

Sličan Mandžukiću, a divi se Ivici Oliću
Samo u godini koja je na izmaku, igrao je nogomet u Čileu i Koreji, sudarao se s vršnjacima iz Bayerna, Arsenala i Olympiakosa, doživio puno toga lijepoga, ali Igor Karlo Majić neće niti u jednom trenutku poletjeti. On požuruje oca i brata kad treba krenuti na trening, radi individualno, ne štedi se ni sekunde u želji da uspije. I jako je dobro svjestan da je pred njim još dug, težak i dalek put.
Želim uspjeti zahvaljujući svome radu, to je misao koja me cijelo vrijeme vodi. Imam sreću da drugi ulažu u mene, da vide nešto u meni, ali zato i osjećam dodatnu odgovornost da napravim sve što je u mojoj moći da opravdam to povjerenje. Rekao sam već, lijepo je kad se netko divi kako igraš nogomet, ali ja želim biti uzor djeci u smislu da shvate koliko je važno raditi na sebi, boriti se i vjerovati. Zato se, recimo, toliko divim Ivici Oliću, on je jako dobar primjer onoga što želim biti jednoga dana – priča Karlo, no kad se priča okrene na usporedbe njega i najboljih napadača današnjice, spomenut će drugog hrvatskog reprezentativca.
Teško je opisivati samog sebe, ali rekao bih da sam po stilu igre najsličniji Mandžukiću. Puno radim za momčad, puno trčim, volim igrati ‘jedan na jedan’, nadigravati se, ali više od svega volim pobjeđivati. Zato i nisam sklon, primjerice, španjolskom nogometu, jer ondje je najvažnije zabaviti publiku. Puno mi se više sviđa njemački pristup, oni uvijek idu na pobjedu, po gol, u napad. To je i moj stil nogometa.
Nekakav ideal kojem stremi ipak nije Mandžukić nego Zlatan Ibrahimović ili Luis Suarez, to su dva omiljena igrača, a naravno da se ne može zaobići ni Lea Messija.
Realovac sam i griješim dušu kad to kažem, ali Messi je bolji od Ronalda. Taj dar od Boga koji on ima je neponovljiv, njegov nogomet je nešto čudesno – kaže Karlo.

Neke ciljeve u životu već je dostigao, mnogi su još pred njim, a najvažnije od svega ipak su – kockice. Priča se opet vraća na reprezentaciju, za koju je debitirao prije nepune dvije godine.
Kad sam dobio prvi poziv u reprezentaciju, tresao sam se od sreće. Pamtim da sam debitirao protiv Kuvajta, imao sam broj 22, što znači da sam bio zadnji igrač te momčadi. No ušao u drugom poluvremenu, odigrao sjajno i ostao tu. Nisam uspio zabiti, pogodio sam valjda sve stative koje sam mogao, ali asistirao sam i ostavio jako dobar dojam – prisjeća se Karlo pa opisuje osjećaj kad krene himna, kad odjeneš hrvatski dres…
Ne znam kako je drugima, ali ja kad čujem himnu, kad utakmica treba početi, kad znam da se borim za Hrvatsku, uvijek imam poseban osjećaj. Jer tu više ne igraš samo za sebe, za klub, tu igraš za 4,5 milijuna ljudi, za sve oni koje možeš razveseliti golom, dobrim potezom. Igraš i za sve one koji će te gledati i poželjeti biti na tvome mjestu, za sve one koje ćeš motivirati onime što pokažeš. Sjećam se kako sam kao dječak skupljao lopte na nekakvom turniru mladih reprezentacije i od tad sam sanjao da budem na mjestu tih igrača. Želim da i mene mlađi tako gledaju, da ih usmjerim svojim radom, ponašanjem i igrom – priča ovaj, upozorili smo već, sasvim netipičan nogometaš.

Dokaz da se može do vrha i preko našega kluba
Svoj mir pronalazi u druženjima s obitelji i najbližim prijateljima, spomenut će trojicu od njih.
Tolić, Sučić i Vugla! To su dečki koji dijele moju životnu filozofiju, slični smo po interesima, na njih trojicu u svakom se trenutku mogu osloniti. Volim i sjediti u ‘Cosanostri’, kvartovskom kafiću u kojem se najbolje osjećam, u kojem poznajem sve ljude, tu se najbolje osjećam – završava svoju priču Igor Karlo Majić, dečko s dva imena i barem tisuću snova.
Jedan od njih bio je nogometno prerasti Goricu i otići do samog vrha, a u tome je vrlo rano uspio. I dokazao da je ovaj klub jako dobar izbor za svakog mladog igrača koji ima najviše moguće ambicije. Ako si, naravno, tip kao što je Karlo. Uporan, vrijedan, predan i do kraja pošten. Bude li samo malo sreće, a nju ovaj dečko zaslužuje, čini se da je nemoguće da ovaj dečko ne napravi sjajnu karijeru. E, tek ćemo onda biti ponosni na jednog našeg klinca koji je korak po korak, počevši od goričkih livada i igrališta, izgradio veliko ime. Pa ćemo ponovno, kad prođe nešto godina, sjesti u neki od goričkih kafića i ispričati priču o frajeru koji je došao do, recimo, Real Madrida. Ili Hajduka, može i to, barem bi tata bio sretan.

Cijeli tekst pročitajte u Reporteru od prosinca….

HOTNEWS

Mlin na kraju grada: Priča o ratu, kreditima, znoju, žuljevima i tjestenini…

Mlin Pukanić, pogon koji još od 1942. hrani Goričane, počeo je kao mali obiteljski biznis, dugo je to i ostao, no braća Ivan i Franjo, praunuci, mijenjaju trendove

Objavljeno

on

Priča o Mlinu Pukaniću, obiteljskoj firmi koja se pretvorila u jedan od goričkih brendova, zapravo je priča o goričkoj povijesti. Franjo Pukanić udario je temelje ovog biznisa još 1942. godine, naslijedili su ga sin Ivan i unuci Franjo i Jure, a danas su glavni praunuci Ivan i Franjo. Otkrivamo kakve veze sa svim tim imaju njemački vojnici, neobično povoljni krediti i sasvim posebne tjestenine…

Prohladno jutro, sasvim prikladno jeseni koja se nemilosrdno spustila nad grad, jednog sasvim običnog utorka, poslužilo je kao dekor za priču zbog koje je trebalo nakupiti solidan broj koraka. Kreneš Sisačkom, pa skreneš u Kurilovečku, grabiš prema onom dijelu za kojeg će mnogi reći “tamo, na kraju grada”, pa dođeš do cilja. Do mjesta koje je na svoj način pisalo povijest ovoga kraja. Do Mlina Pukanić.

Mjesto je to neke sasvim posebne energije, zdanje kroz koje na ovaj ili onaj način prođe valjda cijela Gorica, točka na kojoj se nekako osjetiš živim. Mirisi tek prerađenog brašna miješaju se s oporim šmekom benzina iz kamiona koji dolaze i odlaze, zvuk nabrijanog viličara sudara se s grajom kakvu stvara jedan ovakav, prosječan radni dan. Ljudi dolaze i odlaze, jedni s tonama brašna, drugi s vrećicama tjestenine, treći s papirima na kojima su ispisane narudžbe za sljedeće dane… I sve je nekako zaokruženo teškom pozitivom, koliko god vidiš da se ljudi muče, da krvavo i naporno rade, jer ovo je takav posao. Krvav i težak.

– Je, nego kaj, uvek je tak bilo. Još od kad je moj deda krenul s ovim poslom – dočekuje nas Franjo Pukanić.

Mlin kao mali gradski trg

A odmah do njega – Franjo Pukanić. Sin starog Franje, ali i praunuk još starijeg Franje, čovjeka koji je ovu priču i započeo još tamo prije više od sedam i pol desetljeća. Odnekud u taj čas izlazi i Ivan, drugi sin Franje starijeg, brat Franje mlađeg, unuk dede Ivana, koji je Franjin tata…

– Sve kaj vas zanima pitajte mladog gazdu. Sve nas taj tjera! I ni’ko mu ništa ne smije reći. On je boss… Ali dobro, zna malo i popustiti. Pokaže zube, ali onda popusti – za*ebava se tata Franjo pokazujući prema sinu Franji prije nego počne nešto ozbiljnija priča.

Malo je, jako malo Goričana koji barem jednom nisu navratili u Mlin Pukanić. Kad se tu malo duže zadržiš, shvatiš da to njihovo dvorište mlina dođe kao nekakav mali gradski trg. Tu ćeš sresti i one koje mjesecima nisi vidio, tu ćeš se dobro nasmijati, doznati gradske novosti… I vidjeti kako se radi ozbiljan posao s ozbiljnom tradicijom.

– Sve ovo pokrenuo je moj pradjed Franjo, to ti je bilo 1942. godine. Nakon njega posao je nastavio moj deda Ivan, pa tata Franjo i stric Jura, a sad smo tu brat Ivan i ja. A stari pomaže koliko može, stalno je i on tu – priča nam Franjo zvani Buco, 35-godišnji mlađi sin koji odavno nije buco, ali nadimak je morao ostati u ovoj specifičnoj obiteljskoj nomenklaturi.

Jedan u pogon, drugi u papire

Brat Ivan je dvije godine stariji, a njih dvojica kombinacija su koja dozvoljava tati da mirno može u mirovinu. Iako, mlin je njemu odavno u krvi, teško mu je maknuti se iz njega, svaki dan obavezno navrati, provjeri treba li što, pomogne…

– Evo, već pet meseci sam u penziji, sad mi dečki daju džeparac, da imam za gablec – opet se smije tata Franjo dok sin Buco vrti glavom i prebire po papirima.

I to je njegov dio posla, iako će Pukanići odmah objasniti da nema tu prave podjele posla.

– Znaš kako ti to ide… Ko kaj prvi primi, to radi. Ajde, okvirno je Ivan više u proizvodnji, s radnicima, a ja u ovome ostalome. Do nedavno sam radio i knjigovodstvo, pa kupci, dobavljači, svi problemi… Sve prođe kroz tebe. Od krivo napisanog računa, do loše pšenice, do banke, općine, države, radnika… I do utovara. Pa s pekarima, s ratarima. Uvijek je sezona nečega, ili je berba, ili je žetva… Više ni sam ne znam što sve radim, ali tako to ide, mali smo i moramo se krpati tako da radimo sve – priča Buco.

U vrijeme opće digitalizacije, modernizacije, gotovo je raritetno vidjeti ovakav pogon. Nema megalomanije, samo upornosti, žuljavih ruku i bratske sloge. I to je vjerojatno tajna uspjeha u poslu u kojem su mnogi mlinovi ovakvog tipa odavno potonuli. I nestali.

– Uvijek smo bili smo relativno mali, barem u svijetu mlinova, jer mi smo i danas među najmanjim mlinovima u Hrvatskoj, sve su to veliki sistemi. Radili smo sve i svašta, i stočnu hranu, i za velike pekare… Radilo se. Dobra je okolnost i to što smo blizu Zagreba, jer to nam je jako puno značilo. Da smo bili stotinjak kilometara dalje, tamo prema Slavoniji, danas vjerojatno više ni mi ne bismo postojali – govori stariji brat Ivan prije nego se ispriča i vrati se poslu koji ne staje.

– Tržište je veliko, a mi pokušavamo držati kvalitetu, trudimo se maksimalno, ulažemo stalno u nove pogone, nove proizvode… I to je to, ne mogu reći da postoji neki univerzalni recept zbog kojeg smo mi uspjeli, a neki drugi nisu – nadovezuje se Buco.

Prva zarada je bila – postotak

Iza njih je, dakle, tradicija duga 76 godina. Četiri generacije, gomila problema i stalni rast. Malo po malo, postepeno, bez preskakanja stepenica.

– Kad je moj deda s tim krenuo, još ni struja nije došla u Kurilovec. Nije bilo baš ni mlinova po selu, tako da je posla od početka bilo. Iako, krvav je to posao… – prepričava tata Franjo, pa dodaje anegdotu vezanu uz same početke.

– Znam da je deda taman htio početi graditi prvi dio mlina, dovezel je cigle da počne zidati, ali baš je počeo drugi svjetski rat i došle Švabe k njemu! Kažu mu: ‘E, te cigle ćemo mi sebi uzeti’. I kaj će deda, kaj buš im rekel osim ‘samo si vi to zemite’… Pravili su bunkere tu kod željezničke stanice, pa im je trebalo, a na odlasku taj njihov glavni kaže mom dedi da buju mu to vratili. A deda si misli ‘ma kaj bute vi vratili…’ I pomirio se s tim da više neće vidjeti cigle.

Međutim, ova priča dobila je neočekivani obrat.

– Kad ono, jebate, za par mjeseci evo njih, dopeljali cigle! I to su dopeljali duplo više nego kaj su odnesli. I deda napravi mlin i krene delati…

U početku se tu nije vrtio novac nego roba.

– To je bio mali, kameni mlin. Ljudi bi imali svoju pšenicu i tijekom godine donosili do mlina i radili brašno. Mi bi uzimali ušur, dio koji nama ostaje od usluge mljevenja. Ljudi bi, recimo, donijeli 100 kila pšenice, a mi bi se naplaćivali tako da bi uzimali određeni postotak te pšenice. I namiriš se iz toga, to ti je zarada – zna i Buco za priče iz davnina.

‘Policijski’ kredit za uspjeh

Desetljećima je to bio isključivo obiteljski biznis, težak i mukotrpan.

– Je, moglo se živjeti od toga u ta vremena, ali bilo je teško. Nije bilo ni kredita ni ničega, bilo je puno teže nešto stvoriti – govori Franjo, prisjećajući se još jednog važnog trenutka u razvoju mlina.

– Kad smo delali ovu drugu zgradu, vi’š tu – pokazuje rukom u stražnji dio objekta.

– To ti je bilo osamdesete, baš sam se ja ženil. To je prije toga bila velika drvarna i unutra vršilica. Ljudi su na polju vezali ječam i pšenicu u snoplje, to dopeljali tu s kolima, pa se odvajala košenica od slame… A osamdesete je tata odlučil to srušiti i napraviti zgradu – kaže nastavak njegove priče.

Onoga čega nije bilo ranije, kredita, sad je bilo. Iako deda Ivo nije previše znao o tome.

– Sjećam se, došel je tu jedan policajac, naš sused Ilija, i veli mom starom: ‘Ivo, ti radiš zgradu, pa odi si u banku, sad su ti povoljni krediti, nikad više ti ne budu takvi’. Stari se bojal toga, ali zdigel je 30 hiljada marki, nije se usudil uzeti više. Sve je zazidal, napravil, kad za par meseci evo inflacije! Da je znal, digel bi sto hiljada, jer sve je to inflacija požderala – kaže tata Franjo.

Polako je i deda Ivo posustajao, pa je posao odlučio ostaviti sinovima Franji i Juri.

– Deda je to mudro napravio, jedan brat je napravio podjelu imovine na dva dijela, a drugi je prvi birao koji će dio uzeti. Na taj način niti jedan ne može reći da je zakinut – ubacio se Buco, a njegov otac nastavio:

– Ovak ti je to bilo… Imali smo dva mlina. Kad je stari videl da više ne može, rekel je ovak: ‘Dečki, ja bum vam to podelil. Ti imaš jednu stranu, ti drugu’. I tak je Jura, moj brat, prvi biral. Tam naprijed je sve bilo već uhodano i on je uzeo taj dio, a ja ovaj drugi.

Kako je Bosanac sredio stvar

I tu u priču upada jedan novi lik. Nazvat ćemo ga Bosanac.

– To ti je bila ’94., kad je u Gorici bilo dosta izbjeglica iz Bosne. Jedan dan mi je došao taj jedan Bosanac, sterali su ga iz Bosanske Dubice, i pita jel bi mogel on tu delat kao fizički radnik. Rekoh, bi, kaj ne bi mogel… I kad je videl kaj se tu događa, kaže: ‘Ja sam to delal tam u firmi, mogu vam ja vodit i papire, i fizički delat…’ Došel nam je ko bog. I malo po malo smo sve to počeli slagat, ali trebalo je par godina dok sve nije selo na svoje mesto – sjeća se Franjo.

Nije prošlo dugo, a već je došlo vrijeme za mlađe. Dvojica Franjinih sinova, Ivan i Buco, ubacili su se u posao čim su završili školovanje.

– Da, čim sam završio srednju školu, počeo sam raditi. Naravno da ti prolazi kroz glavu da probaš nešto drugo, pogotovo jer znaš da će te mlin čekati, prije ili kasnije. Upisao sam faks, ali vanredno, tako da sam većinu vremena bio u mlinu. I nije mi žao što sam tu završio. Što prije počneš to raditi, to bolje. I brat je počeo odmah raditi, čim je završio školu. To je najbolje rješenje, najlogičnije – vjeruje Buco, koji nije bio jedini s dvojbama o nastavku obiteljske tradicije.

– Kad je bio mojih godina, ni moj stari nije radio u mlinu nego je bio autoprijevoznik. Imao je kamion i vozio je šoder, zemlju, sve i svašta. Evo, to je taj kamion, iz ’74… – pokazuje Buco na narančasti kamion koji ne odustaje.

– I dan danas ga koristimo kad pšenicu vozimo iz silosa u mlin. Desetak godina se stari time bavio, ali došao je trenutak kad je netko morao preuzeti mlin…

Naravno da tu više dvojbe nije bilo, veza s mlinom ipak je prejaka.

– Ja sam od djetinjstva stalno u mlinu. Kako su deda i baka živjeli u kući koja je u sklopu mlina, a to je i rodna kuća mog tate, ja sam tamo bio po cijele dane. Pogotovo prije nego što sam krenuo u školu, tamo sam i spavao, jer sve to mi je bilo zanimljivo, u mlinu se uvijek nešto događalo – objašnjava Buco.

Tjestenine kakve bi sam poželio

U mlinu se i zadnjih godina uvijek nešto događa. Pogotovo zadnjih godina. Nove, mlade snage donijele su i nove ideje.

– Ha, gledaj, širimo se… Do prije desetak godina smo mljeli samo pšenicu, a sad meljemo i raž, i kukuruz, imamo i heljdino brašno, i pirovo… Zapravo sve vrste brašna koje se mogu raditi. Prije tri godine smo počeli raditi i vlastitu tjesteninu, a sad pripremamo i pekaru… Uvijek nešto novo. Svi radimo, i tata, i brat, i ja, u mlinu smo po 10-12 sati dnevno i malo po malo smo došli do toga da smo zadovoljni – govori Buco.

Poseban hit je tjestenina, jer Pukanići to rade drukčije nego drugi.

– Meni su i prije toga 70 posto prehrane bile tjestenine. Obožavam ih i htjeli smo napraviti nešto što bi nas same zadovoljilo, uz pretpostavku da bi automatski to i ljudima bilo zanimljivo – otvara Buco ovo poglavlje razgovora.

– Prijavili smo projekt za poticaje iz EU fondova, ali na kraju nam nisu odobrili sredstva. Kako je sve već bilo gotovo i spremno, odlučili smo u to krenuti sami, vlastitim sredstvima.

Ideja je bila, kaže, puno više od pukog posla.

– Željeli smo napraviti nešto domaće, tjesteninu koja nije od uvoznog brašna, od duruma, od kojeg se radi 99 posto tjestenina koje ljudi jedu. Durum je vrsta pšenice, Talijani sve svoje tjestenine rade od toga, kao i svi naši najveći proizvođači. To je čak i skuplja varijanta, ali jednostavnija je proizvodnja, jer tu nisu potrebna jaja. A mi smo odlučili napraviti tjesteninu isključivo od domaće pšenice, koja uspijeva u Hrvatskoj, nešto čega nema na tržištu, a znamo da je i fino, i triput zdravije nego strane tjestenine – objašnjava Buco.

Živimo zdravo zajedno

Reakcije ljudi su, kaže, isključivo pozitivne.

– Ljudi su oduševljeni. Recimo pir, divlja sorta pšenice koja se ekološki uzgaja, jako je zdrava, a tjestenina od nje je ekstremno fina, ali i zdrava. Moje načelo i je da čovjek mora živjeti zdravo, stremiti zdravlju i ispravnom načinu življenja, što je također imalo utjecaja na odluku da radimo nešto takvo – govori Buco gotovo sa sjajem u očima.

– Znaš što, da mi je netko prije pet godina rekao da ću raditi tjesteninu i imati pekaru, rekao bih da je lud. Već je tad bilo dovoljno briga, problema i odgovornosti, ali sve to ide jedno za drugim. Prilike i okolnosti su takve, počneš se baviti stvarima koje su zahtjevne, ali i logične. Ipak imaš glavnu sirovinu, imaš tržište na kojem te ljudi znaju, pa zašto ne proširiti ponudu.

Nema zasad njihove tjestenine u velikim trgovačkim centrima, ali ima u 15-ak prodavaonica u Zagrebu, desetak u Splitu… Posao se širi, raste.

– Mi najviše živimo od maloprodaje. Najveći kupci su nam pekare, ali imamo i dućan u dvorištu, kroz koji prolazi gotov novac, a to je spas. Da ovisimo o pekarima, već bi davno zatvorili. Plaćanja su kod nas katastrofa, od kašnjenja, muljanja… Kad je o tome riječ, nema jačih od nas Hrvata – s kiselim smiješkom govori Buco.

Tu se opet ubacuje tata Franjo. Ne skriva zadovoljstvo načinom na koji su sinovi nastavili obiteljski posao.

– Oni smišljaju stalno nešto novo, a ja im velim: ‘Dečki, samo bute imali više brige, manje bu vremena za ženu, za decu…’ Ali dobro, oni znaju najbolje. Ugodno sam se iznenadil kako to sve vode. Kad vidim tu tjesteninu, pa pekaru koju rade… Rekel sam im: ‘Dečki, svaka čast, ali samo se vas dvojica slažite’. To je tak, ak se budu slagali, sve će to ići. Ja se, evo, sa svojim bratom nisam tako dobro slagao, nije to baš lako. I zato kažem, samo nek se drže skupa – savjetuje tata.

Pekara krenula, a sad – na Mars

I trajalo je to naše druženje u mlinu, trajalo i trajalo, jer svako malo netko naiđe, telefoni zvone, nije lako tijekom radnog dana odrađivati još i taj nekakav razgovor za novine. Pogotovo jer su u tijeku i zadnji radovi na otvaranju pekare u sklopu mlina. Krenut će uskoro, samo što nije.

– To je već uhodan posao, mi smo samo preuzeli, ali još treba vidjeti kako će to sve funkcionirati. Zasad je dobro, u ovih prvih mjesec dana, samo što je posla još puno, puno više – govori Buco.

Mali obiteljski mlin tako se polako pretvara u ozbiljnu firmu s više od 20 zaposlenih.

– Postepeno smo rasli. Kako smislimo nešto novo, tako to iziskuje dodatnog čovjeka. Sad nas je 14, uz deset novih, koji će raditi u pekari. Pa ćemo vidjeti kako će to ići – završava Buco naše druženje.

Obaveze zovu, mušterije čekaju, telefoni opet zvone. Radni dan još nije ni blizu kraju, treba ići i do silosa vagati utovarenu robu, pa se vratiti natrag, naručivati, dopremati, otpremati… A u međuvremenu navrate i prijatelji, evo baš su tu, u prolazu, pa zašto ne stati malo kod Buce i Ivana. Koji već smišljaju što je sljedeće na redu.

– Što nakon pekare? A nemam pojma, mislili smo osnovati koloniju na Marsu, pa možda gore posaditi pšenicu – za*ebava se sad i Buco.

Iako, s tim Pukanićima nikad ne znaš, možda i nije za*ebancija, tko će ih znati…

Nastavi čitati

CityTV

VIDEO Zimska služba spremna: ‘Kad padne 10 cm snijega, mi izlazimo na cestu’

Gradonačelnik sve sugrađane poziva da počiste snijeg ispred svojih ulaza, a što je i zakonska obaveza

Objavljeno

on

Tamo gdje je Ivica Pavlečić sa svojom ralicom, snijega nema. Nestrpljivo čeka kraj babljeg ljeta, kako bi ponovo krenuo u akciju. Zadužen je za čišćenje Vukomeričkih gorica. Više u video prilogu.

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Prehodali Hrvatsku: ‘Bili smo kao nomadi, zaboravili smo da negdje živimo’

Na put krenuli kako bi promicali zdrav život i podizali svijest o problemu napuštenih pasa

Objavljeno

on

Jedno od mnogih zajedničkih druženja dva prijatelja iz Velike Gorice rezultiralo je jednom, za mnoge suludom idejom. Ali ne i njima. Odlučili su ostaviti svakodnevicu iza sebe, izaći iz svoje komfor zone i krenuti u, vrijeme je pokazalo, avanturu života. Prošli su dečki u četiri mjeseca cijelu Hrvatsku, i to – pješice! Gdje su bili i što su radili otkrio nam je Domagoj Sučić, jedan od dvojice “hodača”. Drugi je Tomislav Orlić, ali nisu oni bili sami, s njima su na put krenuli i njihovi psi Barca i Maminjo. Nakon par mjeseci društvo se povećalo, pa je tu i Floki. Ali krenimo redom.

Projekt nazvan “HoDajmo 2108.” Krenuo  je prvog dana mjeseca lipnja iz Vukovara.  Sa sjajem u očima Domagoj se prisjeća tog dana.

– Euforija!  Malo smo se prenatrpali, ruksaci su težili gotovo 35 kilograma. Morali smo to smanjiti. Ali krenuli smo u jednu sjajnu priču!

A priča je imala i svoje ciljeve, prije svega promicati rekreaciju, nordijsko hodanje i zdrav život. Ono što je možda bilo i najvažnije u svemu je podizanje svijesti o nenapuštanju pasa, pogotovo u tom ljetnom periodu kada je nekako postalo važnije otići na odmor od toga kako zbrinuti ljubimca.

Odabrali su ljetni period, nije im bilo lako već u samom startu, jer  Slavonija je to, ravnica, pržilo je sa svih strana, no gostoljubivi slavonski ljudi olakšavali su im na svakom koraku. Prije svega, tko je ikad tamo bio zna da se iz ovog dijela Hrvatske gladan ne odlazi. Nerijetko osim što su ih ugostili u svojim domovima, još su im davali slanine, neka se nađe po putu, a ta namirnica im je davala puno energije. Trudili su se ustajati što ranije kako bi što više prošli dok nije zagrijalo, a onda bi malo odmarali, pa ponovno na put u poslijepodnevnim satima, kasnije je bio zadatak naći smještaj ili lokaciju gdje će razvući šatore. Svi su pozitivno reagirali na projekt, vrata su se sama otvarala, po putu su imali i društvo, što je zapravo i bila prvotna ideja. Petra ih je pratila od Vukovara do Vinkovaca, pa je tu bila i Tomislavova djevojka  Boba, zatim  Igor koji je s njima prehodao cijelu Istru. Ta podrška značila im je puno, a uz sve bilo je i zabavnije.

Foto: privatni album

Obišli desetak azila i skloništa za životinje te udomili Flokija!

Hodajući Hrvatskom obišli su preko deset azila i skloništa za životinje. Razlika među njima je ta da skloništima upravljaju udruge koje ne primaju pomoć od mjesne samouprave, žive od donacija, a azili su private veterinarske stanice koje su dobile koncesije na skupljanje životinja velik broj volontera, a uz smijeh dodaje kad bi bio pas lutalica volio bi tamo završiti.

Nažalost, već kod Đakova Domagoj se morao oprostiti s Barcom jer ona jednostavno nije mogla dalje. Nakon nekog vremena prijatelji su je iz Velike Gorice vratili u Voćin gdje su dečki tada bili, no ni to nije potrajalo. Svoju avanturu dečki su nastavili s jednim članom manje, sve do Bjelovara kada je pala odluka – udomit će psa!

– U azilu smo udomili jednu kujicu koja se nije snašla, bila je previše istraumatizirana nije nam dala prići, pa smo sami otišli u sklonište, i na prvu smo se našli s Flokijem, iako ni to nije bilo savršeno u startu. Već u prvom selu izletio je neki pas, Floki se uplašio i pobjegao, trčali smo za njim, ali uzalud. Zvao sam cure iz azila, zajedničkim snagama smo ga tražili, gotovo  do ponoći, ali nismo ga našli. Odlučili smo ga nastaviti tražiti i ujutro. A u jutarnjim satima iznenađenje- Floki je čekao pred šatorom. Od tada je nastavio put s nama – prepričava Domagoj.

Slavonija, Podravina, Međimurje, Zagorje… Pa potom preko Sljemena, nakon gotovo mjesec i pol dana dečki stižu u svoju Veliku Goricu.

– Doček je bio super, Goričani su se pridružili od Velike Mlake i išli s nama do Gorice. Hvala svima na tome!

Foto: privatni album

Mogući zajednički projekti s ekipom iz Siska

Nakon dva dana odmora u svom gradu dečki su nastavili prema Sisku. I tamo su obišli azil, a potom se ulogorili na Zibelu. I taman kad su mislili kako će lagano dalje upoznali su ekipu koja ih je zadržala tri dana. Nisu se tome nadali, a u konačnici su doznali da je riječ o ljudima koji rade velike projekte kao i oni. Tako su naši “hodači” uz svakodnevno kretanje još uspjeli uživati u turniru u odbojci, sudjelovati na partyu, pa uz sve to još i kajakariti. Koliko su kliknuli pokazuje i činjenica da su se nakon završetka projekta našli opet, te su u Sisku posadili tri ruže u znak prijateljstva između Gorice i tog grada, a uz sve razvijaju se ideje o zajedničkim projektima.

– Petrinja, pa prema Glini i Topuskom, tamo je grozna situacija, jako je veliki broj pasa lutalica, nažalost tamo nema azila, puno još u Hrvatskoj treba raditi na zbrinjavanju i udomljavanju lutalica.” I upravo zato putem je sinula ideja da naprave portal za udomljavanje pasa koji bi bio centralni portal preko kojeg bi svi azili i građani bili povezani. Već se radi na tome da to provedu u djelo, to bi svakako bila kruna ovog projekta – kaže Domagoj.

Dečki su putem dosta snimali i fotografirali, a Domagoj od svojeg dnevnika namjerava napraviti putopis koji će prikazati realnu sliku naših azila, ali i pored njih. Jer ističe kako su bili u mjestima gdje nikad nisu bili, a ima se što vidjeti jer  Hrvatska je predivna zemlja i ljudi su predivni.

Foto: privatni album

Posljednjih mjesec dana – svatko svojim putem!

Usred sezone kad su i poznanici bili na odmoru, teško je bilo ići naprijed i ne zadržavati se. Kad su došli do Raba gdje su bili kod prijatelja odlučili su malo promijeniti stazu i krenuli su Premužićevom stazom na Velebitu, te su je prošli za tri dana. Pridružio im se tamo Marko Dević te je s dečkima hodao do Karlobaga. Tu je bila točka gdje su se Domagoj i Tomislav razdvojili. Domagoj je nastavio cestovnim putem, a Tomica planinskim prema Dubrovniku. Bilo je to točno tri mjeseca nakon početka putovanja. Do odredišta je prvi stigao Domagoj, a par dana nakon njega i Tomislav, no u Veliku Goricu nisu se vratili zajedno.

– Taj dolazak u Dubrovnik… Došao sam do kraja puta, i malo mi je čak bilo žao što je došlo do toga. Izgubiš pojam da negdje živiš, misliš da je to normalno, mijenjati rute kao nomad. Nakon mjesec dana sam došao k sebi, treba se adaptirati i vratiti u realnost, radim sve po protokolu. Bio je to aktivni odmor, upoznao sam i samog sebe, i dobre i loše strane, ništa nije bilo teško, možda fizički napor u prvih mjesec dana – kaže Domagoj i zaključuje da bi ovako nešto svakome preporučio jer cilj je ostvaren, i da je to doista avantura života.

Osim toga, kaže, drugačije razmišlja, jer oni više nisu iste osobe kao prije tog puta. Ovako nešto čovjeka mijenja, i to uglavnom na dobro.

Nastavi čitati

Reporter 377 - 08.11.2018.

Facebook

Izdvojeno