Turopoljci vole Dinamo. I hodočaste na stadion u Maksimiru. Istina mnogo, mnogo više prije no danas. Zašto je to tako? Široka je lepeza razloga ali nije nam to tema. Ili možda i jest, barem u jednom dijelu. Modre boje kroz povijest branili su i odabrani iz Velikogoričkog kraja. Antun Crnić, Mladen Župetić Keber, Stjepan Deverić, Andrej Panadić, Dubravko Pavličić, Mario Cvitanović, Marcelo Brozović, Jozo Šimunović su najpriznatiji a još mnogi su prošli Dinamovu školu kao Marinko Stević (osvojio legendarni turnir juniora Kvarnersku rivijeru u Rijeci), Dubravko Hrkovac koji je kao mlad igrao i za B momčad takozvani mali Ajax, Krešimir Marušić (kasnije proglašen najboljim igračem Australije u sezoni), Zoran Tomčić, Damir Grlić, Igor Mostarlić, Mario Župetić (sin Mladena Župetića Kebera), Mario Paviša (neka oproste koji možda nisu spomenuti)…
Dubravko Hrkovac i Mladen Župetić Keber danas.
Gotovo svi spomenuti igrali su i za Radnik iz Velike Gorice jer velika je bila poveznica “šljakera” i kultnog Hrvatskog kluba. Razgovarali smo s Mladenom Župetićem Keberom, danas vitalnim 61-godišnjakom a u društvu Dubravka Hrkovca.
Legendarni Ivan Đalma Marković i Mladen Župetić Keber.
“Sinoć u ponedjeljak 5. prosinca 2016. u Zaprešiću prvenstvenu prvoligašku utakmice Inter-Istra 1961 gledalo je 120 gledatelja (objavile Sportske novosti). To mi je nezamislivo jer nas je u Maksimiru 1978. kada smo (Dinamo) bili jesenski prvaci ondašnje Jugo lige gledalo i 20-tisuća gledatelja na takozvanim običnim prvenstvenim utakmicama. Mora li se još što dodati ako uspoređujemo današnji i ondašnji nogomet?
Osim toga dovoljno je i na fotografiji iz toga vremena pogledati imena nogometaša koji su tada igrali za plave pa da se vidi razlika (uz Župetića za modre su onda španali Zajec, Senzen, Kranjčar, Mlinarić, Cerin, Stinčić, Vlak, Ivković, Kuže, Mustedanagić, Novoselec, Bručić, Vilson Džoni pristigao iz Hajduka, Janjanin, Jovičević, Tucak, Bogdan, Devčić, Tukša, Bobinac i drugi). Trener je bio Vlatko Marković a pomoćnik Ivo Šušak. Igrali su samo domaći dečki i ljudi su masovno dolazili na tekme”- uvodno je kazao Mladen Župetić.
Ivica Senzen i Mladen Župetić Keber proučavaju nogometni tisak.
Keber je rođen 1955. godine i neprekidno živi u Rakarju, sjevernoj gradskoj četvrti u Velikoj Gorici nedaleko današnjeg stadiona. Kada je počeo igrati ozbiljniji nogomet? “Počeo sam kao pionir u Radniku u legendarnoj Kolarevoj sezone 1966/1967 kod trenera Viktora Jakija Majstora. U juniorima me nogometu učio i Ivan Mišerić Pevi koji me kao trener vodio i u seniorima Radnika prije odlaska u vojsku kao i onda priznati strateg Kesejić iz Zagreba. Među seniore sam “upao” vrlo mlad uz specijalnu liječničku dozvolu koju mi je potpisao dr. Krmpotić a koji je radio i za Dinamo. U Radniku su tada igrali legendarni Mirko Babić, Josip Leder Kvaka, Silvio Kranjac, Mirko Župetić, Ivan Graber Boys, Ivan Filipančić Kištra, Željko Plepelić Beli…
Dinamovci Stinčić, Cerin, Župetić, Mustedanagić, Kuže, Tukša i Novoselec
Sa navršenih 19 morao sam na odsluženje ondašnje vojske pa sam stigao i u Zadar gdje sam uz služenje i igrao za Zadrane vrlo jaku 2. Jugo ligu u sezoni 1975/1976 i to vrlo zapaženo u sjajnoj generaciji što je i šire registrirano. U Zadru me trenirao odlični Tomo Bašić. Pri kraju vojne obaveze u Zadru se sastala trokut delegacija Zadra, Hajduka i Dinama da odluče gdje ću dalje igrati. Svojeg predstavnika poslao je i Radnik u liku Stanka Krivokapića a završio sam logično u Maksimiru. Potpisao sam ugovor na 5 godina”- prisjećao se Župetić a odradio je nešto manje od 4 ljeta potpisanog ugovora.
Dinamo prije odlaska na turneju u Kinu (Župetić treči s lijeva).
“Bile su to nezaboravne godine. Igrao se odličan nogomet jer u inozemstvo se nije moglo prije navršenih 28 godina života. Konkurencija je bila strašna i teže je bilo upasti u momčad no ispasti iz nje (svedoče to i gore spomenuta prezimena igrača Dinama). Na treninge je dolazilo više promatrača no danas na službene utakmice. Imali smo kvalitetnu momčad koja se pripremala za konačno osvajanje prvenstva Jugoslavije (čekalo se dugih 24 godina) što je 1982. pod vodstvom Miroslava Čire Blaževića konačno i uspjelo. U moje vrijeme uz dobre igre u prvenstvu, osvojili smo i Balkanski kup a u finalu smo dobili Sportul u Bukureštu pred 40 tisuća gledatelja. Na spomenutoj utakmici od igranja se oprostio čuveni vratar Radokanu. Igrao sam i na Marakani u Beogradu pred 90 tisuća “zvezdaša” koji su se opraštali od ondašnje legende Dragana Džajića. Takav događaj se ne zaboravlja bez obzira što Dinamo nije imao glavnu ulogu.
Dinamo i Župetić (stoji šesti s desna) pred punim stadionom u Maksimiru.
Po lijepom pamtim i odlazak na turneju u Kinu gdje je Dinamo već onda prezentirao Hrvatsku. Dobro pamtim i pogođenu gredu u Torinu. Da sam zabio prošli bi dalje u Euro natjecanju. Nezaboravna su bila i prigodna opuštajuća gostovanja u Zlataru u lokalu čuvenog povjerenika i velikog dinamovca Geze”- pričao je Mladen Župetić a otkrio je i s kim se najviše družio u modroj svlačionici.
Radnik u legendarnoj Kolarevoj, Župetić čuči prvi s desna.
“Bio sam i ostao u super relacijama sa golgeterom iz Trnja Snješkom Cerinom, uvijek lucidnim purgerom Cicom Kranjčarom, vratarom Marijanom Vlakom, Čedom Jovičevičem, Brankom Tucakom…
Legendarni Zvonimir Boban i Mladen Župetić Keber.
U to vrijeme nisu svi igrači još imali automobil pa sam imao priliku i neke od spomenutih voziti na treninge i tekme. Neprocjenivo cijenim i vječitog gospodina Zorislava Srebrića, zatim Rudija Belina, Mirka Bazića, Ivana Đalmu Markovića… Ma sve cijenim i poštujem koji su god bili vezani uz Dinamo. Nakon profesionalne karijere još mnogo godina družili smo se kroz veteransku momčad koja je na raznim nogometnim manifestacijama i slavljima širom Hrvatske privlačila pozornost i mnoštvo navijača koji su brojani u tisućama”.
Zašto se Keber za mnoge, mnogo prerano rastao s Dinamom? “Takva je bila sudbina. Počelo je nakon utakmice na Karaburmi u Beogradu. Pobijedili smo OFK, čini mi se 4:1, a ja sam namjestio dva Cerinu i jednog zabio. Išlo se ubrzo na put u Skoplje Vardaru a ja sam bez pojašnjena trenera Markovića izvisio iz momčadi i puta. Uslijedila je i manja ozljeda a onda sam iz revolta otišao na probu u Austriju. Na dvije utakmice zabio sam četiri komada i više no zadovoljio ali bez raskida ugovora s Dinamom nisam kao profesionalac mogao van. Pokušao sam zaobići propise odlaskom u Segestu koja je međutim ulaskom u ondašnju snažnu 2. ligu postala poluprofesionalna i opet ništa od Austrije. Na savjet tajnika Saveza Đuke Preloga vratio sam se u Radnik da postanem amater ali se opet zakompliciralo. Stigla je ženidba i ponuda za kvalitetan posao pa sam u Radniku i ostao gotovo još 10-tak godina do kraja igračke karijere”.
Radnik na pripremama u Radencima, Župetić čući prvi s desna.
Župetić time ipak nije sasvim zaključio nogometnu karijeru. “Školovao sam se za trenera i dogurao do UEFA A licence. Radio sam sa djecom i vodio neke seniorske amaterske klubove ali pravu priliku za nešto više nikada nisam dobio. Zašto je to tako nema potrebe elaborirati, jednostavno to je činjenica. Veselio sam se igranju sina Marija Župetića koji je također prošao školu Dinama, Đalma Marković ga je kasnije vodio u Croatiju Toronto, igrao u Austriji. Danas je kvalietno zaposlen također vezano uz zrakoplovstvo. Nogomet mi je igrao i stariji brat Stjepan Župetić Števek koji je također igrao za Radnik, Segestu i Zadar”.
Nakon pauze od dva tjedna utakmicama 04. kola biti će nastavljena 5.Malonogometna liga VG Sjever na SRC Udarnik u Kurilovcu.
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Derbi 4. kola dva vodeća tima Šćitarjeva i Kurilovca je odmah na startu u 17 sati. Ishod ove utakmice mogao bi biti čak i odlučujući u utrci za konačnog pobjednika Lige.
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever
Organizatori obećavaju bogat program, ‘za velike i za male’, koji će započeti i prije prve utakmice.
Mraclin pronašao rješenje: Biljana naslijedio bivši trener Turopoljca
Novi trener seniorske momčadi NK Mraclina je 46-godišnji Milan Marinić, koji je deset mjeseci svoje trenerske karijere već proveo u našim krajevima. Posljednji posao bio mu je u Kloštru
Nakon što je Marko Biljan odlučio prihvatiti poziv ŽNK Gorice i napustiti klupu NK Mraclina, bilo je jasno da će uprava kluba imati jako težak zadatak pronaći adekvatnu zamjenu. To se i potvrdilo u smislu trajanja cijelog procesa, jer tek smo desetog dana srpnja doznali ime Biljanova nasljednika.
“Milan Marinić novi je trener seniorske momčadi NK Mraclin. U svojoj karijeri vodio je Trešnjevku, Turopoljac, Špansko, Top i Kloštar. Vjerujemo u odličnu suradnju koja će nam i u novoj sezoni donijeti mnogo veselja i odličnih utakmica. Milane, dobrodošao!”, objavili su iz kluba.
Vodstvo kluba razgovaralo je u međuvremenu s nekoliko potencijalnih kandidata, zavrtjelo se tu i nekoliko imena s velikogoričkog područja, ali na kraju je izbor pao na čovjeka koji dolazi sa strane, ali zna gdje dolazi! Marinić je, naime, rođen u Sisku, nogometno odrastao u zagrebačkoj Trešnjevci, a kao trener u našem je kraju već radio, u Turopoljcu iz Kuča bio je u sezoni 2020./21. Iz turopoljskog nogometa nakon tih deset mjeseci otišao je zbog poziva iz NK Španskog, a sad se vraća kroz klupu Mraclina, kao iskusni 46-godišnjak.
Sportski direktor Luka Cvetnić pronašao je novog trenera u Milanu Mariniću… Foto: NK Mraclin
Marinić će se vrlo brzo uvjeriti da je došao u neobično dobro posložen “selski” klub, ali i da na raspolaganju ima vrlo zanimljiv kadar. Velikih promjena u svlačionici ne bi trebalo biti, svi najvažniji igrači sretni su i zadovoljni na Grabi, pa će Milan Marinić morati “samo” nastaviti ono što je Biljan započeo na klupi našeg jedinog predstavnika u petom rangu natjecanja.
Pripreme počinju 28. srpnja, odmor se polako bliži kraju, a za očekivati je i poneko osvježenje u igračkom kadru…
Kad je tog ljeta 2018. godine prvi put došao u naš klub, Marijan Čabraja bio je klinac na početku svog puta. Bilo mu je nepunih 20, imao je iza sebe Dinamovu školu, a ispred sebe priliku u Gorici. Priliku koju je zgrabio već tamo oko šestog ili sedmoga kola te prve prvoligaške sezone. Kako je upao u prvih 11, tako je Čabi u prvih 11 i ostao…
U sljedeće dvije godine s Goricom je vodio europske bitke, kroz 80 utakmica zabio tri gola i podijelio osam asistencija, da bi u zimu 2021., u paketu s Darijem Špikićem, preselio u Dinamo. Nogometni put vodio ga je potom preko mađarskog Ferencvarosa, slovenske Olimpije i škotskog Hiberniana sve do Rijeke, njegova posljednjega kluba prije povratka kući.
Sedam godina nakon što je prvi put došao, naime, Marijan Čabraja i drugi put je postao igrač Gorice.
– Sretan sam što sam se vratio na meni jako drago mjesto, u grad i klub u kojem sam proveo jako lijepe dane svoje karijere. Nadam se da ću ponovno pomoći Gorici da ostvari što bolje rezultate i vjerujem da nas čeka dobra sezona – rekao je Čabi.
Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
Netom prije toga potpisao je dvogodišnji ugovor, i to nakon što je u prvoj fazi priprema uvjerio stručni stožer da je na dovoljno dobroj razini, unatoč pauzi od natjecateljskog nogometa. Ozljede su u velikoj mjeri usmjerile karijeru danas 27-godišnjeg lijevog beka, ali u Goricu se vraća potpuno spreman i odlučan da pokaže koliko vrijedi.
Odabrao je dres s brojem 19, što znači da će nositi isti broj kao i u prvom goričkom mandatu, pa preostaje jedino poželjeti mu da bude i jednako uspješno. Za početak, trebat će se izboriti za svoju poziciju, jer četvrtak je bio dan lijevih bekova, u ranijem terminu potpisao je i Elvir Duraković…
‘Ja sam spartanac Ivan. Skačem preko vatre, ronim u ledu, pužem kroz blato…’
Velikogoričanin Ivan Zvonar jedan je od pionira utrka s preprekama, fizički i mentalno iznimno zahtjevnog sporta koji u Hrvatskoj tek stječe svoju popularnost. U našem jutarnjem programu predstavio je sebe i svoj sport…
Skakanje preko vatre, ronjenje u ledenoj vodi i penjanje preko žičanih ograda samo je dio jednog običnog radnog dana Ivana Zvonara. Velikogorički Spartanac, kako se ljudi iz njegovog sporta nazivaju, gostovao je kod naše Gianne Kotroman u jutarnjem programu City radija i pojasnio što se to krije pod engleskim nazivom OCR, odnosno “Obstacle Course Racing”.
– Najjednostavnije rečeno, to su utrke s preprekama, drukčijeg naziva za to nemamo. Radi se o kombinaciji trčanja na stazi, od 100 metara pa sve do 50+ kilometara. Trči se s prirodnim ili umjetnim preprekama, od bodljikavih žica, iskopanog rova s blatom, gdje moramo puzati i do dvjestotinjak metara, preko penjanja po konopcima visokim po deset metara, plivanja u hladnoj vodi… – uvodi nas u priču Ivan Zvonar pa nastavlja:
– Glavni šef Spartana odlučio je napraviti format od stotinu metara s deset prepreka, s čim će se ovaj sport pojaviti u Los Angelesu 2028. godine. To bi bilo nešto slično onome što smo kao klinci gledali u showu “Nindža ratnici”. Tko najbrže stigne do gumba, on je pobjednik…
Postoje tu razne discipline, od onih “početničkih” do doslovno elitnih.
– Glavne discipline su sprint od 10 kilometara, u srednjoj kategoriji se prelazi 15 kilometara s najmanje 25 prepreka, a u kategoriji “beast” staza je duga najmanje 21 kilometar i ima najmanje 30 prepreka. Uz sve to, postoji i “ultra”, utrka na 50 kilometara s više od 40 prepreka. To još nisam probao, prvo se pripremam za srednju kategoriju… – kaže Ivan.
Počeo se ovim sportom baviti 2015. godine.
– Trčim već više od 20 godina, član sam Maraton kluba Velika Gorica, a trčao sam i za reprezentaciju u planinskom trčanju. Puno sportova sam prošao u životu, ali još u osnovnoj školi shvatio sam da mi trčanje ide najbolje, jer tad sam već pobjeđivao na školskim natjecanjima. Kroz nogomet, tenis i stolni tenis skužio sam da sam za individualni sport, a ova priča krenula je prije desetak godina… Na YouTubeu sam naišao na jedan zanimljiv video, pogledao kako funkcionira taj Spartan i rekao sam sebi: Ajmo probati! Brzo sam se zaljubio u taj sport, budući da je dinamičan, a i poseban je osjećaj svaki put kad pređeš prepreku. Čovjek se osjeća snažno, motivirano, ispunjeno pozitivnom energijom – priča Ivan, koji je vrlo brzo postao i prilično uspješan.
– Neću nikad zaboraviti, u drugoj Spartan utrci u životu trčao sam s najboljim Spartancem Petrom Žiškom rame uz rame, a na kraju sam bio treći. Iznenadio sam i samog sebe, tako da mi je žao što nisam ponio hrvatsku zastavu… Bila mi je čast natjecati se s ljudima kojima sam se vidio, gledao ih na YouTubeu, pogotovo kad su mi na kraju i čestitati, stisnuli ruku. Nevjerojatan osjećaj – prepričava Ivan i dodaje:
– Bio sam treći u Europi u sprintu, na natjecanju u Mađarskoj 2018. godine, nakon čega sam imao malo dužu stanku zbog nekih ozljeda. Sad se vraćam, u lipnju sam bio na utrci “Mountain Madness” i osvojio prvo mjesto, na stazi od osam kilometara sa 20 dosta teških prepreka. Planiram se vratiti dosta jako, sljedeće godine čak bih volio biti i prvak Hrvatske.
Jedan uspješan Spartanac, kaže, mora biti nekoliko sportaša u jednom čovjeku.
– Treninzi imaju tri segmenta, snagu, kondiciju i funkcionalne treninge. Kombiniramo teretanu, cross fit, street workout, trčanje u najvećoj mjeri… Pazim i na prehranu, jer bez toga ne ide. Jedem steakove, malo finije meso, sve što mi treba za regeneraciju, jer ipak treniram šest puta tjedno. U dane kad se utrka približava, malo smanjim taj volumen treninga, malo više odmaram, što je također dio cijelog procesa, jer organizam se mora i osvježiti.
Kad je Ivan Zvonar krenuo ovim sportom, te 2015. godine, u Hrvatskoj je malo tko i znao za ovaj sport. A u susjednom Mađarskoj se na utrkama okupljalo i po 10.000 natjecatelja! Prvi klubovi kod nas počeli su se osnivati tek prošle godine…
– U početku, kad sam se tek počeo baviti time, nitko mi nije pomagao jer nitko nije do kraja ni razumio što je to točno. Ljudi su mi se čak smijali kad bih znao trčati, pa se spustiti u stav za sklek i nastaviti puzati, mislili su da sam malo ćaknut, ali sve je to dio treninga. Tek od prošle godine se osnivaju klubovi u Hrvatskoj, a postoji i poligon u Kerestincu koji puno pomaže kod treninga – govori Ivan.
Trenira sam, bez trenera, brdske uvjete simulira u našem kraju, u Vukomeričkim goricama, ali svaka je utrka novo iznenađenje.
– Utrke budu najčešće u ski resortima, gdje su elevacije baš jake, a staze su svjesno napravljene tako da budu teške, uz ponešto ekstremnih uvjeta. Evo, na Mostecu u Ljubljani bila je utrka pod nazivom “Legionar”, na mjestu gdje se skaču skijaški skokovi. Popeli smo se na vrh i rekli su nam da se moramo spustiti dolje što brže. Jurili smo i do 90 na sat nizbrdo, kroz svu tu travu, pa kroz blato, preko zidova od dva metra, s balvanima od 20 kilograma na leđima, vreća s pijeskom, penjanja na užad, ponekad i gimnastičke karike, preko koji se moraš kretati desetak metara, otprilike kao Tarzan po lijanama… – nabraja Ivan i dodaje:
– Tijekom utrke svaka se prepreka mora proći i to označiti zvoncem. Ako to ne napraviš, slijedi kazna od 30 marinaca, što te jako usporava. Sve se snima kamerom i ako se utvrdi da si ih napravio 29, diskvalificiran si. To je taj spartanski moto, nema odustajanja, nema uzmaka… Na svakoj utrci prvih kilometar ili dva idu lakše prepreke, a kako utrka odmiče, to su prepreke teže. Na kraju zna biti vatra ispred samog cilja, to zna lijepo izgledati na fotkama.
Najčešće je na fotkama bez majice, ali ne zato da bi pokazao mišićavi torzo.
– Kod prelaženja prepreka često pucaju majice i zato je preporuka da se trči bez majice. Zato su sve slike bez majice – sa smiješkom kaže Zvonar.
Gianna ga je u njihovu radijskom druženju prozvala i “gorički Indiana Jones”.
– Ajde, ima nekih poveznica, pogotovo kad gledamo prvi film, u kojem Indiana Jones traži sveti gral, tako to nekako izgleda i kod nas. Jako je dinamično i zanimljivo, toliko da moraš potpisati da svaku utrku trčiš na vlastitu odgovornost, ali lako se zaljubiti u ovaj sport. Svatko tko voli adrenalin, tko misli da je psihički dovoljno jak, neka ode na stranicu ocr.hr i priključi nam se – pozvao je Ivan.
Planovi za nastavak njegova spartanskog puta već postoje.
– Pripremam se za utrku u Austriji u rujnu, natjecanje je opet u planinama, na Alpama, bit će jako teško, ali tu ću vidjeti gdje sam. I na čemu moram dodatno raditi. Nakon toga slijedi utrka u Pescari, u Italiji, koja će biti u listopadu – završio je velikogorički Spartanac.
Duraković potpisao: ‘Hvala na povjerenju, bit ćemo dobri ove sezone!’
Elvir Duraković novi je igrač HNK Gorice. Stigao je iz Sarajeva, no posljednju polusezonu odradio je na posudbi u Šibeniku, koji je postao ozbiljno goričko crpilište u ovom prijelaznom roku
Krenuo je iz rodnog Bugojna, nogometni put gradio preko Tuzle i Konjica, pa preko Sarajeva došao do Šibenika u proljetnom dijelu prošle sezone, pa ovog ljeta završio u – Velikoj Gorici! Ukratko, tako nekako izgleda nogometni CV novog igrača HNK Gorice Elvira Durakovića.
– Želio bih zahvaliti stručnom stožeru i upravi kluba na ukazanom povjerenju. Gorica je stabilan, dobro organiziran klub i vjerujem da ćemo ove sezone ostvariti dobre rezultate u HNL-u. Ovim putem pozdravljam i sve navijače Gorice koji će nam, vjerujem, biti podrška tijekom cijele sezone – rekao je Duraković nakon što je potpisao ugovor do ljeta 2027. godine.
Duraković je već četvrti igrač koji je ovog ljeta stigao iz Šibenika, no zapravo dolazi iz Sarajeva, koje ga je posudilo Šibenčanima. Dakle, trener Mario Carević nije ga vodio, ali ga je zato dobro upoznao. I procijenio da najbolji lijevi bek Premijer lige BiH iz sezone 2022./23. može biti dobro rješenje za lijevi bok.
Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
U nastupima za Šibenik pokazao je vrlo zanimljive kvalitete, njegov centaršut ponekad radi razliku, prema naprijed je jako koristan, a to bi posebno moglo doći do izražaja u Carevićevih 3-4-2-1, gdje bi Duraković držao lijevu stranu. Mogao bi imati i ozbiljnu konkurenciju, budući da se očekuje i potpis Marijana Čabraja, ali neće Carevića od viška zaboljeti glava…
Durakovića bismo u neslužbenom debiju mogli vidjeti već u subotu od 10 sati, kad Gorica u Čatežu igra pripremnu utakmicu protiv Širokog Brijega, kojeg vode naši Dean Klafurić i Damir Milanović.