Turopoljci vole Dinamo. I hodočaste na stadion u Maksimiru. Istina mnogo, mnogo više prije no danas. Zašto je to tako? Široka je lepeza razloga ali nije nam to tema. Ili možda i jest, barem u jednom dijelu. Modre boje kroz povijest branili su i odabrani iz Velikogoričkog kraja. Antun Crnić, Mladen Župetić Keber, Stjepan Deverić, Andrej Panadić, Dubravko Pavličić, Mario Cvitanović, Marcelo Brozović, Jozo Šimunović su najpriznatiji a još mnogi su prošli Dinamovu školu kao Marinko Stević (osvojio legendarni turnir juniora Kvarnersku rivijeru u Rijeci), Dubravko Hrkovac koji je kao mlad igrao i za B momčad takozvani mali Ajax, Krešimir Marušić (kasnije proglašen najboljim igračem Australije u sezoni), Zoran Tomčić, Damir Grlić, Igor Mostarlić, Mario Župetić (sin Mladena Župetića Kebera), Mario Paviša (neka oproste koji možda nisu spomenuti)…

Dubravko Hrkovac i Mladen Župetić Keber danas.

Gotovo svi spomenuti igrali su i za Radnik iz Velike Gorice jer velika je bila poveznica “šljakera” i kultnog Hrvatskog kluba. Razgovarali smo s Mladenom Župetićem Keberom, danas vitalnim 61-godišnjakom a u društvu Dubravka Hrkovca.

Legendarni Ivan Đalma Marković i Mladen Župetić Keber.

“Sinoć u ponedjeljak 5. prosinca 2016. u Zaprešiću prvenstvenu prvoligašku utakmice Inter-Istra 1961 gledalo je 120 gledatelja (objavile Sportske novosti). To mi je nezamislivo jer nas je u Maksimiru 1978. kada smo (Dinamo) bili jesenski prvaci ondašnje Jugo lige gledalo i 20-tisuća gledatelja na takozvanim običnim prvenstvenim utakmicama. Mora li se još što dodati ako uspoređujemo današnji i ondašnji nogomet?

Osim toga dovoljno je i na fotografiji iz toga vremena pogledati imena nogometaša koji su tada igrali za plave pa da se vidi razlika (uz Župetića za modre su onda španali Zajec, Senzen, Kranjčar, Mlinarić, Cerin, Stinčić, Vlak, Ivković, Kuže, Mustedanagić, Novoselec, Bručić, Vilson Džoni pristigao iz Hajduka, Janjanin, Jovičević, Tucak, Bogdan, Devčić, Tukša, Bobinac i drugi). Trener je bio Vlatko Marković a pomoćnik Ivo Šušak. Igrali su samo domaći dečki i ljudi su masovno dolazili na tekme”- uvodno je kazao Mladen Župetić.

Ivica Senzen i Mladen Župetić Keber proučavaju nogometni tisak.

Keber je rođen 1955. godine i neprekidno živi u Rakarju, sjevernoj gradskoj četvrti u Velikoj Gorici nedaleko današnjeg stadiona. Kada je počeo igrati ozbiljniji nogomet? “Počeo sam kao pionir u Radniku u legendarnoj Kolarevoj sezone 1966/1967 kod trenera Viktora Jakija Majstora. U juniorima me nogometu učio i Ivan Mišerić Pevi koji me kao trener vodio i u seniorima Radnika prije odlaska u vojsku kao i onda priznati strateg Kesejić iz Zagreba. Među seniore sam “upao” vrlo mlad uz specijalnu liječničku dozvolu koju mi je potpisao dr. Krmpotić a koji je radio i za Dinamo. U Radniku su tada igrali legendarni Mirko Babić, Josip Leder Kvaka, Silvio Kranjac, Mirko Župetić, Ivan Graber Boys, Ivan Filipančić Kištra, Željko Plepelić Beli…

Dinamovci Stinčić, Cerin, Župetić, Mustedanagić, Kuže, Tukša i Novoselec

Sa navršenih 19 morao sam na odsluženje ondašnje vojske pa sam stigao i u Zadar gdje sam uz služenje i igrao za Zadrane vrlo jaku 2. Jugo ligu u sezoni 1975/1976 i to vrlo zapaženo u sjajnoj generaciji što je i šire registrirano. U Zadru me trenirao odlični Tomo Bašić. Pri kraju vojne obaveze u Zadru se sastala trokut delegacija Zadra, Hajduka i Dinama da odluče gdje ću dalje igrati. Svojeg predstavnika poslao je i Radnik u liku Stanka Krivokapića a završio sam logično u Maksimiru. Potpisao sam ugovor na 5 godina”- prisjećao se Župetić a odradio je nešto manje od 4 ljeta potpisanog ugovora.

Dinamo prije odlaska na turneju u Kinu (Župetić treči s lijeva).

“Bile su to nezaboravne godine. Igrao se odličan nogomet jer u inozemstvo se nije moglo prije navršenih 28 godina života. Konkurencija je bila strašna i teže je bilo upasti u momčad no ispasti iz nje (svedoče to i gore spomenuta prezimena igrača Dinama). Na treninge je dolazilo više promatrača no danas na službene utakmice. Imali smo kvalitetnu momčad koja se pripremala za konačno osvajanje prvenstva Jugoslavije (čekalo se dugih 24 godina) što je 1982. pod vodstvom Miroslava Čire Blaževića konačno i uspjelo. U moje vrijeme uz dobre igre u prvenstvu, osvojili smo i Balkanski kup a u finalu smo dobili Sportul u Bukureštu pred 40 tisuća gledatelja. Na spomenutoj utakmici od igranja se oprostio čuveni vratar Radokanu. Igrao sam i na Marakani u Beogradu pred 90 tisuća “zvezdaša” koji su se opraštali od ondašnje legende Dragana Džajića. Takav događaj se ne zaboravlja bez obzira što Dinamo nije imao glavnu ulogu.

Dinamo i Župetić (stoji šesti s desna) pred punim stadionom u Maksimiru.

Po lijepom pamtim i odlazak na turneju u Kinu gdje je Dinamo već onda prezentirao Hrvatsku. Dobro pamtim i pogođenu gredu u Torinu. Da sam zabio prošli bi dalje u Euro natjecanju. Nezaboravna su bila i prigodna opuštajuća gostovanja u Zlataru u lokalu čuvenog povjerenika i velikog dinamovca Geze”- pričao je Mladen Župetić a otkrio je i s kim se najviše družio u modroj svlačionici.

Radnik u legendarnoj Kolarevoj, Župetić čuči prvi s desna.

“Bio sam i ostao u super relacijama sa golgeterom iz Trnja Snješkom Cerinom, uvijek lucidnim purgerom Cicom Kranjčarom, vratarom Marijanom Vlakom, Čedom Jovičevičem, Brankom Tucakom…

Legendarni Zvonimir Boban i Mladen Župetić Keber.

U to vrijeme nisu svi igrači još imali automobil pa sam imao priliku i neke od spomenutih voziti na treninge i tekme. Neprocjenivo cijenim i vječitog gospodina Zorislava Srebrića, zatim Rudija Belina, Mirka Bazića, Ivana Đalmu Markovića… Ma sve cijenim i poštujem koji su god bili vezani uz Dinamo. Nakon profesionalne karijere još mnogo godina družili smo se kroz veteransku momčad koja je na raznim nogometnim manifestacijama i slavljima širom Hrvatske privlačila pozornost i mnoštvo navijača koji su brojani u tisućama”.

Zašto se Keber za mnoge, mnogo prerano rastao s Dinamom? “Takva je bila sudbina. Počelo je nakon utakmice na Karaburmi u Beogradu. Pobijedili smo OFK, čini mi se 4:1, a ja sam namjestio dva Cerinu i jednog zabio. Išlo se ubrzo na put u Skoplje Vardaru a ja sam bez pojašnjena trenera Markovića izvisio iz momčadi i puta. Uslijedila je i manja ozljeda a onda sam iz revolta otišao na probu u Austriju. Na dvije utakmice zabio sam četiri komada i više no zadovoljio ali bez raskida ugovora s Dinamom nisam kao profesionalac mogao van. Pokušao sam zaobići propise odlaskom u Segestu koja je međutim ulaskom u ondašnju snažnu 2. ligu postala poluprofesionalna i opet ništa od Austrije. Na savjet tajnika Saveza Đuke Preloga vratio sam se u Radnik da postanem amater ali se opet zakompliciralo. Stigla je ženidba i ponuda za kvalitetan posao pa sam u Radniku i ostao gotovo još 10-tak godina do kraja igračke karijere”.

Radnik na pripremama u Radencima, Župetić čući prvi s desna.

Župetić time ipak nije sasvim zaključio nogometnu karijeru. “Školovao sam se za trenera i dogurao do UEFA A licence. Radio sam sa djecom i vodio neke seniorske amaterske klubove ali pravu priliku za nešto više nikada nisam dobio. Zašto je to tako nema potrebe elaborirati, jednostavno to je činjenica. Veselio sam se igranju sina Marija Župetića koji je također prošao školu Dinama, Đalma Marković ga je kasnije vodio u Croatiju Toronto, igrao u Austriji. Danas je kvalietno zaposlen također vezano uz zrakoplovstvo. Nogomet mi je igrao i stariji brat Stjepan Župetić Števek koji je također igrao za Radnik, Segestu i Zadar”.