Sport

NOGOMETNA PRIČA IZ DAVNINA: Trčali iz Kobilića u Novo Čiče na utakmicu

Objavljeno

prije 9 godina

22. travnja 2016.

Objavio/la

U nedjelju 24.lipnja ove godine u Novom Čiču igra se prvenstveni dvoboj Dinama Hidrela i Vatrogasca iz Kobilića a velika je vjerojatnost da gostujuća momčad neće iz Kobilića na stadion u Novom Čiču dotrčati u sportskoj opremi!? Odakle autoru i sama pomisao o takvoj avanturi momčadi iz nekoliko kilometra udaljenog mjesta? Pročitajte tekst do kraja pa Vam ideja možda i neće izgledati tako nevjerojatna.

Momčad Vatrogasca s biciklima na vratima čiji okvir još nije bio zaobljen

Tražeći nogometne zgode iz davno minulog vremena susret u Kobiliću sa 75-godišnjim Stjepanom Trupčevićem Košekom i nešto mlađim Vladom Brigljevićem ispao je idealnim. Još uvijek vitalan Štef Košek dobro se prisjeća prvih nogometnih dana u Kobiliću.

U pozadini legendarni hrast u Strmcu Bukevskom ispod kojeg su se presvlačili gosti

“Klub smo osnovali 29. siječnja 1959. godine a među osnivačima značajnu ulogu imala je i moja malenkost a moram spomenuti i Franju Trupčevića Fuleka. Kako smo došli do imena Vatrogasac? U našem mjestu je 1946.godine osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo Kobilić a članovi su bili i mladići koji su znali igrati nogomet. Mi budući nogometaši željeli smo što jaču vezu dva društva na obostranu korist pa je nogometni klub dobio ime Vatrogasac. To se kasnije isplatilo jer smo sredstvima od zabava uz pomoć vatrogasaca, tombole i raznim sponzorstvima prvi od manjih klubova u Turopolju nabavili mreže za golove a imali smo i plaćenu spremačicu koja nam je prala dresove. Igralište je bilo na sadašnjem mjestu a tadašnju tratinu, na kojoj je pasla stoka i pernate životinje, koristili su već Rakarci i njihov klub Orač koji se kasnije ugasio. Moja generacija prva je počela uređivati spomenutu tratinu i navažati je pomoću konjskih zaprega te ju postepeno ravnati u prikladan travnjak za nogomet” – prisjećao se prvih nogometnih dana u Kobiliću Stjepan Trupčević Košek britki centarhalf i kapetan momčadi a nadopunio ga je i prisutan Vlado Brigljević.

Vlado Brigljević i Stjepan Trupčević Košek

“Malo je poznato da smo zamalo ostali bez igrališta. Tadašnja tratina kao i današnje igralište su uz samu glavnu prometnicu kroz mjesto i nekome je sinula ideja o gradilištima. Tratina je već bila pokolčena ali smo se onda kao klub tome usprotivili i uspjeli sačuvati čitavu parcelu koju i danas mladi koriste za nogometne aktivnosti” – otkrio je Vlado Brigljević a Štef Košek nastavio svoju priču.

“U proljeće 1959. godine igrali smo ligu van konkurencije a startali smo kao punopravni član na jesen iste godine i odmah završili polusezonu na prvom mjestu ispred, mislim Lomnice. Iste godine organizirali smo i prvi turnir a branio sam tada za Dinamo Čiče koji ga je i osvojio. Svlačionica nije bilo a prali smo se na ručnim pumpama hladnom vodom. Ako bi padala kiša, presvlačili smo se na suprotnoj strani ceste u susjedovoj drvarnici ili štaglju. Ništa nam nije bilo teško jer smo obožavali nogomet. Koliko je samo puta ostavljeno suho sijeno na livadi da pokisne jer je utakmica bila važnija a mora se znati da se tada od sijena i stoke živjelo. Bilo je i mnogih drugih situacija kada se nogomet stavljao u prvi plan ispred borbe za egzistenciju. Na utakmice širom Turopolja od Posavine do Lukavca, Lomnice, Mičevca ili Velike Mlake pa onda do Kuča, Okuja (imali su Okujci tada NK Torpedo) putovali smo biciklima. Pamtim zgodu kada smo se odlučili na zaista zanimljiv pothvat što se putovanja tiče. Jedne nedjelje padala je uporna i dosadna kiša a Kobilinci su morali na dvoboj u Novo Čiče. Nije nam se sjedalo na bicikle a onda je netko došao na sjajnu ideju. U Kobiliću smo se presvukli u nogometnu opremu, uzeli loptu i odlučili trčati u Čiče poprekim putem dijelom kroz šumu, pa livadama i oranicama, onda šumarcima kroz živice… Do Čiča smo se izgleda dobro zagrijali jer smo na kraju i pobijedili a onda u dresovima sretni se trčeći vratili i doma u Kobiliće proslaviti pobjedu, ha ha ha” – sjetio se nesvakidašnjeg događaja i pobjede Stjepan Trupčević Košek.

Stoje s lijeva Drago Trupčević Finta, Zvonko Trupčević, Stjepan Pavleković, Stjepan Janječić, Stjepan Trupčević, Stjepan Vitez. Čuće Stjepan Jurenić, Ivan Jurenić, Damir Jurenić, Franjo Trupčević Stjepan Brigljević

Priču može potvrditi i autor koji se sjetio spomenute utakmice. Novočičani su čekali Kobilince gledajući na prometnicu prema Lazinama Čičkim gdje su se dotični trebali pojaviti a kada su u Dinamu već počeli slaviti pobjedu 3:0 bez borbe, jer “vatrogascima” ni traga ni glasa, susjedi su se pojavili iza obližnjeg šumarka na suprotnoj strani i to u dresovima. Iznenađenje je bilo veliko a možda je i kumovalo porazu novočičkih dinamovaca. Koliko se u tadašnje vrijeme volio nogomet može posvjedočiti još jedna Košekova priča.

S lijeva Stjepan Trupčević, Juraj Brigljević, Stjepan Kirinić, sudac Nikola Filipančić, Josip Trupčević, Franjo Trupčević Fulek, Franjo Trupčević Roznar, Nikola Bučan. Čuče Stjepan Bučan, Ivan Jurenić, Stjepan Trupčević, Josip Bučan

“Prijatelj nogometaš i ja bili smo na tadašnjoj predvojničkoj obuci u Rakitju a Vatrogasac je popodne igrao u Kučama. Uspjeli smo zbrisati s obuke a onda nekako uloviti bus za Goricu. Iz Gorice smo trčali do Kobilića uzeti opremu a onda biciklima jurili u Kuče da bi stigli na utakmicu. Jesmo li nakon svega mogli igrati? Mogli smo, mogli i dvije ako se boje Vatrogasca trebalo braniti. Nisu me mogli od nogometa odvojiti ni lomovi noge, ruke i čeljusti, sve se trpjelo za klub. Tek me kasnije nažalost zaustavila žutica, ista ona koja je skratila veliku karijeru i hrabrom Ivanu Gudelju iz Hajduka” – ispričao je samo za cityportal Stjepan Trupčević Košek.

Povezane teme:Mato Paviša nogometna priča iz davnina

Sport

Mijenjaj teren! Vrzić kapetan, šestorica na probi i remi sa “sindikalcima”

Nogometaši Gorice, od prve minute njih petorica, plus šest igrača na probi, odigrali su 2-2 sa selekcijom nogometnog sindikata u posljednjoj utakmici na 38 godina starom travnjaku Gradskog stadiona

Objavljeno

prije 2 sata

7. srpnja 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

Prva utakmica na travnjaku Gradskog stadiona u Velikoj Gorici odigrana je 30. lipnja 1987. godine, kad su se u nogometu nadmetali Radnik i studentska reprezentacija Jugoslavija, koja će koji dan kasnije započeti svoj nastup na Univerzijadi. Zahvaljujući kojoj je stadion i izgrađen…

Posljednja utakmica na istom tom travnjaku Gradskog stadiona odigrana je ove nedjelje, 6. srpnja 2025. godine, gotovo četiri desetljeća kasnije. Nije bilo spektakularno, jer prijateljsku utakmicu igrala je kombinirana momčad Gorice, prošarana igračima na probi i selekcija Nogometnog sindikata, sastavljena od igrača bez kluba, ali ući će u povijest, barem na mala vrata.

I ostat će zapisano da je Gorica dan prije nego što su počeli radovi na promjeni travnjaka odigrala 2-2 s HUNS-om, i to u utakmici u kojoj je vodila 2-0… No, ajmo redom.

Najavio je trener Carević nakon minimalnog poraza od Šahtara da će dva dan poslije nastupiti i neki igrači na probi, što se i dogodilo. Kapetansku traku ponio je ovoga puta 18-godišnji Luka Vrzić, a od “pravih” igrača Gorice tu su bili još i Karlo Žiger, Vinko Skrbin, Luka Kapulica i Antonio Ilić. Svi ostali u startnih 11, baš kao i njihovi rivali s druge strane, zasad su igrači bez kluba.

Nakon prvih 45 minuta protiv Šahtara, vidjeli smo ponovno Dominika Brauna, 21-godišnjeg stoper s Dinamovom školom iza sebe, koji je prošlu sezonu odigrao u Bjelovaru. Predstavio se i Ivan Dominić (22), bek iz Čakovca, koji je dosad već prošao i Hajduk II, i finski KuPS, a u dresu Dubrave je u posljednje dvije sezone skupio 54 nastupa u Prvoj NL.

Iz inozemstva je stigao desni bek Leart Zekolli (23), Kosovar koji je posljednji angažman imao u svojoj domovini, a ranije je igrao i u Albaniji te u – Hrvatskoj. Jedno vrijeme bio je član Zmaja iz Makarske… Iz susjedstva, odnosno iz Sarajeva, stigli su i braća blizanci Aleksa i Sergej Popović, 19-godišnji blizanci iz Banja Luke koji su nastupali za juniorsku momčad Sarajeva. Aleksa je desno krilo, Sergej desni bek.

Uz sve njih, vidjeli smo i lijevo krilo Josipa Balića (21), koji je stigao iz Hrvaca i također se pokušava nametnuti, a u kolikoj mjeri je to bilo kome od navedenih uspjelo, doznat ćemo sljedećih dana.

Golovima se igrači na probi nisu istaknuli, jer njih su zabijali prvo Vinko Skrbin u 14. minuti, a zatim i kapetan Vrzić u posljednjoj minuti prvog poluvremena. U nastavku su gosti uspjeli izjednačiti preko Kašikovića u 50. i Banovića u 60. minuti, pokazavši da ima kvalitete i u tom društvu, koje se u nastavku nadmetalo s goričkim igračima s klupe kao što su Luka Brlek, Stjepan Kučiš, Husein Sambuljević, Fran Stunja, Lovro Dukić, Zvonimir Josić, Fran Kasumović i Medin Gashi.

Ukratko, milijun posto Gorica više nikad neće igrati u ovom sastavu, a sto posto je da Gorici trebaju pojačanja. Nada se trener Carević da će neki igrači stići već ovoga tjedna, a bude li tako, imat će ih na raspolaganju za subotu, kad je na redu nova provjera. Ovoga puta igrat će se u Čatežu, a s druge strane bit će dobro poznata lica – Dean Klafurić i Damir Milanović. Njihov Široki pobijedio je Dinamo, a sad će pokušati i Goricu.

Koja će prvu sljedeću utakmicu na svom stadionu odigrati 20. rujna. Prevedeno, za točno 75 dana.

Nastavite čitati

Moja županija

FOTO Mažoretkinja Larisa Bertović – Miss sporta Hrvatske 2025.

Objavljeno

prije 13 sati

6. srpnja 2025.

Objavio/la

David Jolić

Larisa Bertović mažoretkinja Plesne Udruge Ritmokracija iz Brdovca (članica Hrvatskog udruženja mažoret timova – HUMT) nova je Miss sporta Hrvatske 2025. Prvi je to put u povijesti izbora da lentu najljepše osvaja sportašica iz mažoret plesa, sporta koji posljednjih godina bilježi veliki rast popularnosti u svijetu.

Velika Gorica, 06.07.2025. Larisa Bertović-Miss sporta Hrvatske 2025. Foto: Renato Branðolica

Velika Gorica, 06.07.2025. Larisa Bertović-Miss sporta Hrvatske 2025. Foto: Renato Branðolica

– Jako sam se iznenadila kad sam čula da je voditelj prozvao moje ime, jer je konkurencija bila jaka. Djevojke su ove godine bile jako lijepe i simpatične, a ova četiri dana, koliko smo provele zajedno, bilo mi je jedno predivno iskustvo koje ću zauvijek pamtiti. Jako mi je drago da mogu promovirati svoj mažoret ples, sport za koji treba ulagati puno truda, volje i upornosti. Naravno, treba malo i talenta.