U nedjelju 24.lipnja ove godine u Novom Čiču igra se prvenstveni dvoboj Dinama Hidrela i Vatrogasca iz Kobilića a velika je vjerojatnost da gostujuća momčad neće iz Kobilića na  stadion u Novom Čiču dotrčati u sportskoj opremi!? Odakle autoru i sama pomisao o takvoj avanturi momčadi iz nekoliko kilometra udaljenog mjesta? Pročitajte tekst do kraja pa Vam ideja možda i neće izgledati tako nevjerojatna.

Momčad Vatrogasca s biciklima na vratima čiji okvir još nije bio zaobljen

Tražeći nogometne zgode iz davno minulog vremena susret u Kobiliću sa 75-godišnjim Stjepanom Trupčevićem Košekom i nešto mlađim Vladom Brigljevićem ispao je idealnim. Još uvijek vitalan Štef Košek dobro se prisjeća prvih nogometnih dana u Kobiliću.

U pozadini legendarni hrast u Strmcu Bukevskom ispod kojeg su se presvlačili gosti

“Klub smo osnovali 29. siječnja 1959. godine a među osnivačima značajnu ulogu imala je i moja malenkost a moram spomenuti i Franju Trupčevića Fuleka. Kako smo došli do imena Vatrogasac? U našem mjestu je 1946.godine osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo Kobilić a članovi su bili i mladići koji su znali igrati nogomet. Mi budući nogometaši željeli smo što jaču vezu dva društva na obostranu korist pa je nogometni klub dobio ime Vatrogasac. To se kasnije isplatilo jer smo sredstvima od zabava uz pomoć vatrogasaca, tombole i raznim sponzorstvima prvi od manjih klubova u Turopolju nabavili mreže za golove a imali smo i plaćenu spremačicu koja nam je prala dresove. Igralište je bilo na sadašnjem mjestu a tadašnju tratinu, na kojoj je pasla stoka i pernate životinje, koristili su već Rakarci i njihov klub Orač koji se kasnije ugasio. Moja generacija prva je počela uređivati spomenutu tratinu i navažati je pomoću konjskih zaprega te ju postepeno ravnati u prikladan travnjak za nogomet” – prisjećao se prvih nogometnih dana u Kobiliću Stjepan Trupčević Košek britki centarhalf i kapetan momčadi a nadopunio ga je i prisutan Vlado Brigljević.

Vlado Brigljević i Stjepan Trupčević Košek

“Malo je poznato da smo zamalo ostali bez igrališta. Tadašnja tratina kao i današnje igralište su uz samu glavnu prometnicu kroz mjesto i nekome je sinula ideja o gradilištima. Tratina je već bila pokolčena ali smo se onda kao klub tome usprotivili i uspjeli sačuvati čitavu parcelu koju i danas mladi koriste za nogometne aktivnosti” – otkrio je Vlado Brigljević a Štef Košek nastavio svoju priču.

“U proljeće 1959. godine igrali smo ligu van konkurencije a startali smo kao punopravni član na jesen iste godine i odmah završili polusezonu na prvom mjestu ispred, mislim Lomnice. Iste godine organizirali smo i prvi turnir a branio sam tada za Dinamo Čiče koji ga je i osvojio. Svlačionica nije bilo a prali smo se na ručnim pumpama hladnom vodom. Ako bi padala kiša, presvlačili smo se na suprotnoj strani ceste u susjedovoj drvarnici ili štaglju. Ništa nam nije bilo teško jer smo obožavali nogomet. Koliko je samo puta ostavljeno suho sijeno na livadi da pokisne jer je utakmica bila važnija a mora se znati da se tada od sijena i stoke živjelo. Bilo je i mnogih drugih situacija kada se nogomet stavljao u prvi plan ispred borbe za egzistenciju. Na utakmice širom Turopolja od Posavine do Lukavca, Lomnice, Mičevca ili Velike Mlake pa onda do Kuča, Okuja (imali su Okujci tada NK Torpedo) putovali smo biciklima. Pamtim zgodu kada smo se odlučili na zaista zanimljiv pothvat što se putovanja tiče. Jedne nedjelje padala je uporna i dosadna kiša a Kobilinci su morali na dvoboj u Novo Čiče. Nije nam se sjedalo na bicikle a onda je netko došao na sjajnu ideju. U Kobiliću smo se presvukli u nogometnu opremu, uzeli loptu i odlučili trčati u Čiče poprekim putem dijelom kroz šumu, pa livadama i oranicama, onda šumarcima kroz živice… Do Čiča smo se izgleda dobro zagrijali jer smo na kraju i pobijedili a onda u dresovima sretni se trčeći vratili i doma u Kobiliće proslaviti pobjedu, ha ha ha” – sjetio se nesvakidašnjeg događaja i pobjede Stjepan Trupčević Košek.

Stoje s lijeva Drago Trupčević Finta, Zvonko Trupčević, Stjepan Pavleković, Stjepan Janječić, Stjepan Trupčević, Stjepan Vitez. Čuće Stjepan Jurenić, Ivan Jurenić, Damir Jurenić, Franjo Trupčević Stjepan Brigljević

Priču može potvrditi i autor koji se sjetio spomenute utakmice. Novočičani su čekali Kobilince gledajući na prometnicu prema Lazinama Čičkim gdje su se dotični trebali pojaviti a kada su u Dinamu već počeli slaviti pobjedu 3:0 bez borbe, jer “vatrogascima” ni traga ni glasa, susjedi su se pojavili iza obližnjeg šumarka na suprotnoj strani i to u dresovima. Iznenađenje je bilo veliko a možda je i kumovalo porazu novočičkih dinamovaca. Koliko se u tadašnje vrijeme volio nogomet može posvjedočiti još jedna Košekova priča.

S lijeva Stjepan Trupčević, Juraj Brigljević, Stjepan Kirinić, sudac Nikola Filipančić, Josip Trupčević, Franjo Trupčević Fulek, Franjo Trupčević Roznar, Nikola Bučan. Čuče Stjepan Bučan, Ivan Jurenić, Stjepan Trupčević, Josip Bučan

“Prijatelj nogometaš i ja bili smo na tadašnjoj predvojničkoj obuci u Rakitju a Vatrogasac je popodne igrao u Kučama. Uspjeli smo zbrisati s obuke a onda nekako uloviti bus za Goricu. Iz Gorice smo trčali do Kobilića uzeti opremu a onda biciklima jurili u Kuče da bi stigli na utakmicu. Jesmo li nakon svega mogli igrati? Mogli smo, mogli i dvije ako se boje Vatrogasca trebalo braniti. Nisu me mogli od nogometa odvojiti ni lomovi noge, ruke i čeljusti, sve se trpjelo za klub. Tek me kasnije nažalost zaustavila žutica, ista ona koja je skratila veliku karijeru i hrabrom Ivanu Gudelju iz Hajduka” – ispričao je samo za cityportal Stjepan Trupčević Košek.