Sport

NOGOMETNA PRIČA IZ DAVNINA Gordan Irović proputovao svijet ali oduševila ga druženja u Čiču

Objavljeno

prije 10 godina

30. ožujka 2016.

Objavio/la

Vjerujte, kada Vam pišem, nerado se spominjem u prvom licu ali ponekad jednostavno moram kako bi bolje svatili priču i način dolaska do iste. Kao prodavač u negdašnjoj zagrebačkoj Zvijezdi, koja se kasnije još zvala Slavija pa Diona, radio sam u gotovo svim kvartovima Zagreba od strogog centra u Petrinjskoj, Draškovićevoj, Frankopanskoj ili Savskoj do gornjeg grada na trgu Svetog Marka neposredno uz Sabor ali i na Jarunu (Kružna) i Prečkom. Najviše se volim prisjetiti Kružne gdje sam upoznao suprugu Anu ali i Sigečice, konkretnije Rapske, gdja sam sedamdesetih radio punih 10 godina i upoznao mnoge, tada aktivne nogometaše ali i bivše zvijezde buba mare.

Živjeli su tako u Rapskoj ili neposredno uz nju Drago Rukljać Gec, braća Popovski, vratar Tomislav Ivković tek je kročio u nogometne vode, a upoznao sam ondje i legendarnog vratara Dinama Gordana Irovića, beka Ivicu Banožića, veznog doktora Željka Matuša, Vladimira Čonča. Irović, Banožić, Matuš, Čonč i ostali bili su pedesetih prvaci tadašnje lige Jugoslavije. Gotovo sa svima spomenutima sklopilo se poznanstvo pa i prijateljstvo jer sam im ponekad kući pomagao dostavljati “špeceraj”. Nekako sam se najviše zbližio sa Gordanom Irovićem, porijeklom iz Mostara, te Ivicom Banožićem. Gordan je nažalost kasnije prerano preminuo od zloćudne bolesti u Munchenu gdje je radio kao pravnik, a supruga Renata (rođena purgerica) stomatolog.

Posjećivao me često Gordan doma u Čiču i samo spletom okolnosti nije bio krsni kum mlađem sinu Miri (to nikad neću prežaliti jer Irović nije imao djece). Gordanu sam posredovanjem pomogao kupiti zapušteno domaćinstvo u Čičkoj Poljani neposredno uz Odru, a vikendicu tamo kao susjed i danas ima Bane Banožić. Upornošću i predanim radom Gordan je od zapuštenog, u koprive zaraslog domaćinstva, napravio raj na zemlji. Mnogi Gordanovi suigrači iz Dinama dolazili su kasnije na rijeku Odru i Irovićev grunt igrati mali nogomet i družiti se. Paralelno sa gore spomenutim u Novom Čiču je stasala ponajbolja domaća generacija nogometaša u povijesti lokalnog Dinama (dogurali do ondašnje regionalne lige, pandam današnjoj 3. HNL) koji su ujedno bili prava klapa veseljaka i fakina. Opet posredovanjem, mnogi od njih upoznali su pobliže Irovića i odlazili mu pomagati na ranč kod težih radova, a Gordan je pak dolazio na utakmice u Čiče.

Jednom dok smo kopali septičku jamu, nabavio je Gordan gajbu piva i upitao me hoće li biti dovoljna za dva dana. Nisam mu ništa odgovorio, a kada je gajba planula za sat-dva (bilo nas je petero) samo je promrsio: “Ovo će me koštati više no da sam unajmio prave meštre”. Naravno da se zapravo nije ljutio. Tijekom daljnjeg druženja bilo je svakojakih zgoda i zezancije a Gordan je vidno uživao u našem društvu jer je i sam bio prepun pravog hercegovačkog vica. Najviše mi je ostala u sjećanju slijedeća zgoda. Jednom se u dvorani sportskog doma u Novom Čiču slavila važna pobjeda i mislim naslov prvaka. Bila je živa muzika, gulaš, odojak, pića svakojake vrste, a posluživale su žene. Bio je tu i Irović kao počasni gost. Postepeno se sve zagrijalo i kad je bilo na vrhuncu, naš beskompromisni bek Boris prišao je Gordanu i skrenuo mu pozornost na slijedeći isplanirani događaj. Boris se ranije već dogovori s muzikašima da sviraju dok on ne označi prestanak. Zamolio je zatim za ples Boris jednu prilično punašnu, dobroćudnu i zezanciji sklonu damu srednjih godina od oko 130 kilograma. Krenulo se žestoko uz drmeš; drma se Boris, drma se bucka, drmaju se svi pa i muzikaši. Gleda Irović i smije se. Nakon nekog vremena Borisovo čelo se oznojilo i krene izlaziti prerađena pivica u vidu krupnih kapljica ali on se i dalje samo smijuljio i držao ritam. Držala je ritam i gospođa uz širok zadovoljan, spokojan i opušten osmijeh. Ostali parovi već su davno prestali tancati i svi u čudu uz gromoglasan smijeh stali su u krug i pljeskom uz skandiranje pratili par, stasitog nogometaša i njegovu punašnu pratilju koja se ne predaje.

Borisu ubzo više nije bilo do smijeha, oči su mu pomalo iskočile a koljena počela klecati. Gleda super raspoloženi Gordan i ne vjeruje očima. Maše muzikašima da je “the end” bojeći se više za zdravlje super “spremnog” Borisa no za punašnu gospođu. Ne sjećam se više tko je izgubio, gospođa sigurno nije, ali dobro pamtim na kraju riječi Gordana Irovića: “Prošao sam s Dinamom gotovo čitav svijet ali ovakva što nigdje nisam vidio”.

Povezane teme:

Sport

FOTO Učenice Ekonomske škole Velika Gorica pobjednice Županijskog natjecanja u futsalu

Objavljeno

prije 3 sata

25. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Županijsko natjecanje Školskih sportskih društava (ŠSD) srednjih škola Zagrebačke županije u futsalu za djevojke u organizaciji Srednje strukovne škole Velika Gorica održano je jučer (utorak, 24. veljače 2026.) u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole i Gradskoj sportskoj dvorani u Velikoj Gorici.