Poveži se s nama

Sport

Nezaustavljivi Kurilovec ruši sve pred sobom

Objavljeno

Trener Perica Vidak ima samo 29 godina i bliži se stotoj utakmici na klupi seniora, a ide mu odlično

Kurilovec je već šest kola za redom neporažen u III HNL zapad ostvarivši u 8 dosadašnjih utakmica pet pobjeda (Novigrad, Vrbovec, Krk, Maksimir i Zagreb), dva remija (Vinogradar i Orijent), a jedini minimalni poraz nogometaši Kurilovca proljetos upisali su još 2. ožujka na gostovanju kod HAŠK-a. U strijelce 20 postignutih golova upisalo se čak 10 igrača (Kelava 5, Matoš 2, Humeljak 3, Slunjski 2, Rajić 3, a po jednom su u mrežu protivnika pogađali Čunčić, Sedlaček, Roginić, Banović i Velić), od stopera, veznih i napadača. Momčad na terenu djeluje moćno i raznovrsno.

Uoči pripremnog razdoblja kod trenera Perice Vidaka nije bilo prevelikog optimizma i nade da ćete doći do ovakvog rezultata za proljetni nastavak sezone?
– Ulazak u sami drugi dio prvenstva bio je satkan od velikog broja upitnika koji su i nama samima izvlačili dosta bora na lice. Neki od igrača koji su iskočili prvi dio sezone otišao je u viši rang dok je dijelu igrača jednostavno bilo previše obaveza kroz trenažni i natjecateljsko razdoblje. Dovoljno govori podatak da smo u pripreme krenuli sa skromnim brojem igrača i priključili smo veći broj juniora da krene sa nama kako bi imali adekvatnu brojku za trenažni proces. Ipak kako je vrijeme odmicalo polako se slagala igračka križaljka i pristupili su vremenom Slunjski, Demo, Krsnik, Banović i Ištuk. Već tijekom pripremnog razdoblja vidjelo se da su neke stvari iz prvog dijela sezone sjele na svoje mjesto i pokazivali smo kroz prijateljske utakmice da možemo puno. Baš nakon utakmice sa HAŠK-om koju smo izgubili osjetili smo koliko smo dobri i kvalitetni jer smo se u polju u svim segmentima igre nametnuli i pokazali kao izrazito kvalitetna momčad koja u svakome trenutku zna što želi. Nakon toga okidač je bio utakmica sa Vinogradarom koja je došla kao potvrda i eto do danas traje uspješan niz.

Recept uspjeha Kurilovca Perica Vidak otkriva, ili je to tajna ?
– Pa ustvari nema tu velike tajne jer kao i u svakome poslu tako i u nogometu – recept je jako puno rada. Zaista trenutno imam izrazito karakterne dečke koji se podrede ideji i rade na najbolji mogući način. Apsolutna redovitost na treningu i podređenost našem zajedničkom cilju kao posljedicu ima naš trenutni rezultat. Na izrazito dobru radnu etiku ekipe treba spomenuti i činjenicu da je atmosfera unutar momčadi fantastična i da je veliko zadovoljstvo raditi sa ovom grupom igrača. Naravno veliku zaslugu u svemu ima i ostatak stožera,posebno Mario Škrablin koji je zadužen za kondicijsku pripremu igrača ali i ne samo to nego jednako sudjeluje u svim dijelovima treninga. Tu je još povremeno Tihomir Pereković zadužen za vratare te predstavnik kluba Željko Desput sa pratećim ljudima iz vodstva kluba.

Koji je najbolji dio igre Kurilovca, trebate li na čemu još poraditi? Možete li pohvaliti poneke pojedince u momčadi za njihove prikazane igre?
– Najbolji dio ekipe je zajedništvo i želja da pomognemo jedni drugima da budemo što kvalitetniji,kako na treningu tako i na utakmicama. Ako gledamo sa aspekta taktičke pripreme momčadi onda trebamo naglasiti da se momčad svakako najbolje osjeća u posjedu lopte i da stvorenim automatizmima unutar igre svakom protivniku stvaramo dosta problema kroz posjed lopte. Također u ovom dijelu sezone imamo najmanje primljenih golova tako da svakako moram napomenuti da smo se značajno podigli u agresivnosti i kontakt igri tako da mogu reći da u obje faze djelujemo vrlo dobro. Upravo činjenica da vidim još puno prostora za napredak i pojedinačno kod igrača kao i u grupnom i kolektivnom taktičkom djelovanju me veseli jer sam itekako svjestan da još više moramo zasukati rukave i raditi na tim segmentima.
Što se tiče pojedinačnog isticanja svakako bih rekao da je snaga Kurilovca u zajedništvu i tako ćemo težiti da uvijek bude. Iz toga zajedništva ovisno o utakmici iskaču različiti pojedinci. Ako nekoga moram isticati onda bih istaknuo “senatore” unutar momčadi koji su velika podrška i primjer mladima a to su svakako kapetan Mislav Čunčić , Marin Matoš i Ivan Rajić. Veliko je zadovoljstvo imati takve igrače unutar kolektiva.

Što više preferirate u nogometnoj filozofiji – red, rad i disciplina, ili kreacija i maštovitost u igri ?
– Opet ću reći da je potrebna kombinacija ta dva dijela. Potrebno je da u svakom trenutku momčad drži do dogovora i da nema iskakanja iz okvira koji su dogovoreni. Nikada igraču neću zabraniti kreaciju ili maštovitost jer bez toga nema gušta unutar igre ali kod nas je evidentno da igrači uživaju unutar igre i da uvijek težimo igrati za pogodak više. Kada kažem da težimo golu više i atraktivnom nogometu to ne znači da bezglavo napadamo. Težimo tome da sve što radimo ima smisla i da do rezultata dođemo kroz igru jer upravo razvoj igre omogućuje i razvoj igrača. Tako da malo odstupamo od natjecateljskog nogometa i pokušavamo dečkima omogućiti igru koja će im omogućiti ispravniji razvoj.

Smatrate li da će se vaš uspjeh nastaviti i u budućim utakmicama prvenstva? Ima još dosta kola za odigrati, ambicije zasigurno nisu prestale, na što stavljate naglasak?
– Imamo interni dogovor koji se temelji prije svega na izvedbi i želimo se sami sebi dokazati iz utakmice u utakmicu. Niti jednom pred dečke nije stavljen imperativ pobjede nego imperativ izvedbe. U svakom trenutku dečki znaju što im je činiti i zaista to pokušavaju sprovesti u djelo. Tako nastavljamo i dalje i pokušati ćemo se svakome protivniku nametnuti sa našim stilom neovisno tko je sa druge strane. U prijevodu , svaku utakmicu idemo dati sve od sebe i pokušati izvući najviše što je moguće ali pri tome nikako nećemo zanemariti razvoj igre koji nam je primarna vodilja.

Kako često volimo reći trenerski “rukopis” Perice Vidaka je itekako vidljiv u Kurilovcu ove sezone. Zasigurno postoje i osobne trenerske ambicije za iskorak u ovom nepredvidivom poslu?
– Naravno da postoji ambicija za iskorakom i nadmetanjem u još kvalitetnijim natjecanjima. Kako sam već treću godinu u seniorskom nogometu onda često ljudi i smetnu sa uma činjenicu da sam nedavno napunio 29 godina, a dijeli me svega 8 utakmica od 100. službene seniorske utakmice. Uvijek kroz ambiciju treba imati i smirenost i racionalnost za donošenje odluka. Opcija je bilo i prije samo su se uvijek odnosile na škole nogometa naših prvoligaša , dok sada kako sam krenuo seniorskim nogometom volio bih ostati u tom dijelu. Trenutno su otvorene neke opcije koje su izrazito zanimljive za mene i donose više rangove tako da će ljeto sigurno biti izazovno i meni osobno za odvagnuti što je najbolje za mene. Ipak,iskreno se veselim izazovima koje nogomet donosi i smatram kako sam unatoč godinama skupio dovoljno iskustva kako bih procijenio koja sredina odgovara mojim ciljevima i željama za daljnjim napretkom. Kako do kraja sezone ima još puno vremena , idemo odraditi tekuću sezonu na najbolji mogući način do kraja i trenutno sam fokusiran isključivo na taj cilj i ostvarenje.

Nastavi čitati

Sport

Kako sam u ‘Kavaliru’ sreo Peru Močiboba. I na trenutak se vratio u mladost…

Rekord Maksimira, dva gola Pere Močiboba, slavlje Zagreba nakon jedanaesteraca, dani erupcije nogometa u hrvatskoj metropoli… Sve to prolazilo je kroz glavu 46 godina poslije u jednom kafiću u Čiču

Objavljeno

on

Što ti je život… Dani lete i prelete, a onda se ponekad igrom slučaja sve vrati gotovo pola stoljeća unatrag. Gore potpisanog autora teksta, danas 70-godišnjaka, jedan susret vratio je neočekivano u 1973. godinu i proradilo je živo sjećanje. A proradile su i emocije. Nogometna ovisnost od početka života kriva je za sve. Rodno Novo Čiče je autoru, polaskom u srednju školu negdje 1965. godine, zamijenio Zagreb, i rodila se vječna ljubav prema najljepšem gradu, a onda i nogometu naše metropole.

Začudo, na prvom mjestu nije bio Dinamo, kao kod većine, već NK Zagreb. Danas, nažalost, nije ostalo ni malo “z” od tog imena što se kluba tiče. Postao sam gotovo inventar stadiona u Kranjčevićevoj ulici još dok su početkom 60-tih tamo igrali Mišić, Galeković, Meštrović, Klobučar, Stanišić, Suša, Kralj, Bubanj, Wacha, Dračić, Azinović i ostali iz generacije kraja 60-tih. A trener je bio Gustav Lechner. Prvoligaši ondašnje države igrali su uglavnom pred ispunjenim stadionom. Početkom sedamdesetih stigla je nova generacija, također uglavnom domaćih, a vrhunskih igrača.

I ovog četvrtka susreli smo jednog od tada glavnih aktera. Dok smo u lokalu “Kavalir Dubravka” Hrkovca u Novom Čiču ispijali drugu kavicu, naišao je bivši nogometaš slavne generacije Zagreba Petar Močibob, danas vlasnik prestižnog lokala na Dolcu u Zagrebu.

Susret je automatizmom vratio život natrag na 19. srpanja 1973. godinu i kvalifikacijsku utakmicu za ulazak u 1. ligu tadašnje Jugoslavije između Zagreba i Osijeka. Igrale su se dvije utakmice. Prva u Osijeku, kažu pred 30 tisuća gledatelja, završila je bez pogodaka.

Uzvrat na stadionu Dinama u Maksimiru igran je pred rekordnih 64.128 gledatelja s kupljenim ulaznicama, a pretpostavlja se da je bilo i 70 tisuća ljudi!! Prije, a i kasnije, nikad više! Zagreb je igrao u sastavu: Horvat, Gašparini, Tucak, Antolić, Ivanišević, Lipovac, Markulin, Čopor, MOČIBOB, Rukljač, Smolek (Hušidić, Bakota). U regularnom vremenu završilo je 2-2, a za Zagreb oba je zabio centarfor Pero Močibob. Izvodili su se jedanaesterci i Zagreb je bio bolji te izborio elitni razred. Pero je zabio i iz “elvera”. Slavlje u Zagrebu je bilo veličanstveno!

Zbog čega danas nismo toliko zaluđeni nogometom, jedna je priča za dulji elaborat. Prilikom današnjeg susreta s Močibobom nismo ga željeli previše gnjaviti prošlošću. Nakon fotografiranja, saznali smo neke sudbine bivših mu igrača u Zagrebu, a Pero se pohvalio zdravljem i vitalnošću. Dolazi u okolicu Čiča jer ga kod prijatelja zanimaju – orlovi. Da, Pero je uvijek bio unikat.

Nastavi čitati

Najave

Ljubitelji rolanja, sutra pravac na gorički night skate

Start za sutrašnji night skate je kod stadiona Radnik u 19 sati, otvoren je za sve. Dođite s voljom i naravno – ROLAMA

Objavljeno

on

Rolanje je jedan od najpopularnijih načina za rekreaciju. Zabavna je to aerobna aktivnost koja jača cijelo tijelo, ali rijetki znaju da je ovo uistinu pravi sport koji ima čak 109 disciplina. Smatra se da je rolati se jednako korisno kao i trčanje i vožnja bicikla.

BOCI Koturaljkaški klub Velika Gorica poziva u petak na night skate, od 19 do 21 sat. Start i cilj su ispred ulaza stadiona Radnik.

Kao i svaka tjelesna aktivnost i rolanje ima snažne pozitivne učinke na naše raspoloženje. Tjelesnom aktivnošću luče se hormoni sreće i poboljšava naše mentalno zdravlje. Ti učinci su posebno izraženi kod vanjskih aktivnosti, što rolanje svakako jest.

– Rolanje je sport i za dušu.  Osim što podiže psihomotorne sposobnosti, doprinosi boljoj tjelesnoj pokretljivosti i koordinaciji pokreta. Rolanjem se razvija osjećaj za ravnotežu, a pozitivno djeluje i na sposobnost brzog reagiranja. Jako je zabavno, tehnika se usvaja brzo i lako, svatko može pronaći tempo u kojem će uživati, pa je i motiviranost velika – samo su neke od prednosti koje ističu iz goričkog BOCI Koturaljkaškog kluba.

Više informacijama o aktivnostima koje organiziraju možete pronaći na faceboook stranici BOCI koturaljkaškog kluba.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Moja litavska priča: ‘Zovu me Toni, učim kuhati, a ulicama hodaju – avioni!’

Damir Žutić godinama je bio zaštitni znak HNK Gorice, igrač koji je bio dio kluba od prvoga dana, no krajem veljače potpisao je za litavskog prvoligaša Atlantas iz Klaipede. Snašao se, prilagodio, a nakon posljednjega kola završio je i u momčadi kola

Objavljeno

on

Prošla su točno dva mjeseca od onog rastanka u suzama, od dana kad je Damir Žutić došao na stadion i emotivno se pozdravio sa suigračima iz Gorice. Cijeli život proveo je u tom klubu, na istom stadionu, ali krajem veljače došao je trenutak da krene dalje. Nije se uspio nametnuti u prvoligaškoj konkurenciji i otišao je sreću potražiti 1200 kilometara daleko od kuće, u litavski grad Klaipedu. Otišao je tiho, ali s velikim ambicijama, zato je valjda i bilo toliko lijepo vidjeti najbolju momčad sedmoga kola litavskog prvenstva, i u njoj našeg dečka. Lijepo piše, Žutičius.

– Da, u momčadi kola sam – javio se iz Litve Dado Žutić, popularni Žućo, jedan od najomiljenijih likova koji su prošli kroz HNK Goricu svih ovih godina.

– Dojmovi su jako pozitivni, zadovoljan sam uglavnom sa svime. Dečki su me odlično prihvatili i za sad baš uživam. Uostalom, cijeli život sam govorio da bih volio živjeti na moru, a ta mi se želja sad ispunila. Dolazi i ljepše vrijeme, tako da stvarno mogu reći da sam zadovoljan – odradio je Žutić inicijalni raport.

Klaipeda je grad od 190.000 stanovnika, na zapadnoj je obali Litve, treći najveći grad i jedina morska luka u toj državi, iz koje isplovljavaju brodovi za Švedsku, Dansku i Njemačku… I u kojoj se Žućo osjeća kao doma.

– Prvih 15-ak dana, dok nisam našao stan, bio sam u hotelu. Sad živim sam u stanu u zgradi koja je pet minuta od stadiona, još dva suigrača žive u istoj zgradi… U klubu imamo jednog igrača iz Nigerije i trojicu iz Latvije, ali koliko sam skužio, ove iz Latvije ne smatraju baš strancima. Nešto kao kod nas Ljubo i Jovičić – prepričava Dado pa nastavlja:

– Imam jako puno slobodnog vremena, tako da sam dosta istražio grad. I sviđa mi se, to je jedan od većih gradova u Litvi, iako ne mogu baš reći da se ima nešto posebno za vidjeti… Međutim, imaju jako lijepe plaže, a svakih pola sata brod vozi do mjesta koji se zove Nida. Vožnja traje doslovce deset minuta, a to mjesto ne mogu opisati riječima. To se mora doživjeti.

Jedini Hrvat u Klaipedi uspio je pronaći i društvo za vrijeme izvan nogometa.

– Najvise se družim s ta dva suigrača iz Latvije, Nikitom i Devidom. S njima sam i van terena često u gradu, ipak smo stranci pa zajedno istražujemo grad. Ali i svi domaći suigrači su super, nisam doživio niti jednu neugodnost. Pogotovo stariji igrači… Kapetan doslovce o meni brine kao o svom djetetu. Svaki dan pita je li sve u redu i ako bilo što trebam, da mu se obratim. Svaki put kad sam ga nešto tražio, napravio je sve kao da se znamo sto godina. Prošli su dosta toga pa očito znaju da nije baš lako tako otići od doma – govori Žutić, koji je Litavcima snažna poveznica sa zemljom koja je druga na svijetu u nogometu.

– Jedan suigrač mi je pričao da je igrao u Europi protiv Hajduka na Poljudu. Kaže da je prvih 15 minuta samo gledao Torcidu i divio se… A ja mu kažem: ‘E, taj isti Hajduk će u subotu pasti u Gorici’ – sa smiješkom kaže odlično raspoloženi Žutić, koji je u Litvi dobio i novi nadimak.

– Da, zovu me Toni – ispalio je Dado i naravno da se iznad glave pojavilo nekoliko upitnika.

Damir, Dado, Žutić, Žućo… Odakle sad taj Toni?

– Ovdje je košarka prvi sport, nedodirljiva je, nogomet nije ni blizu. I ne zanimaju njih nikakvi Luka Modrić ili Ivan Rakitić, prva asocijacija na Hrvatsku im je Kukoč. I tako sam postao Toni – smije se Toni Žutičius.

Košarka, naravno, ima svoj udio i u životu njegova kluba.

– Da, imamo dvoranu u sklopu stadiona. U dvorani su četiri koša i tri gola! Dva za mali nogomet, jedan veliki, onaj sedammetarski, a tu je i stol za stolni tenis. Apsolutno nitko ne nosi nogometnu loptu. Samo košarka – prepričava Dado.

Zabrinuti novinar odmah se uplašio za promociju hrvatske košarke u Litvi, nije valjda da Žućo nije neki košarkaš…

– Ha, ha, mislim da nisam osramotio Hrvatsku. Pošto sam kao klinac bio zvrk i nisam imao mira, trenirao sam sve moguće sportove koji se mogu trenirati u Gorici i okolici. U košarci sam zlatna sredina, ima i gorih od mene, ali zato me u stolnom tenisu nitko ne može dobiti. Polako su me počeli ignorirat za stolni tenis, ha, ha…

Srećom, na nogometu ga ne ignoriraju. Dapače. Kako god trener postavi momčad, Žutić je unutra. Skupio je šest nastupa u prvih sedam kola. U posljednjem, ovom u kojem je ušao u najboljih 11 kola, bio je stoper.

– Liga nije loša, ali nije to ipak na razini naše prve lige. Rekao bih da je to nešto između naše prve i druge lige. Pošto se klub tek formirao, još se uigravamo pa trener isprobava igrače i sustav, tako da sam igrao sve, i krilo, i beka, i zadnjeg veznog, i stopera… Tu zadnju utakmicu smo igrali protiv Trakaija i trener mi je rekao da imaju jako dobru špicu pa bi želio da ja odigram stopera. A ja sam takav da ću za momčad i braniti ako treba, tako da nije bilo problema. Odigrao sam najzreliju utakmicu otkad sam tu i završio u momčadi kola.

Otišao je kao bek, možda se vrati kao stoper…

– Ne znam, svi su zadovoljni kako sam odigrao, a i meni se svidjelo, tako da mi je svejedno hoću li igrati beka ili stopera – prilagodljiv je Dado.

Atlantas iz Klaipede, njegov klub, od ove je sezone krenuo u novu fazu svoga funkcioniranja, zasad je šesti na tablici, na kojoj je osam klubova.

– To je klub koji već jako dugo igra prvu ligu, ali prošle godine se dogodio raspad sistema i zadnjih par kola su izgurali s juniorima. Sva sreća da su osigurali opstanak prije toga, inače bi ispali u drugu ligu… Svi ljudi su se povukli iz kluba i ostavili dugove, pa ga je ove godine preuzeo jedan bivši igrač Suduve, koji je završio karijeru prije sedam, osam godina. Ulaže svoj novac i polako gradi priču, ali slična je stvar kao s Goricom na početku prve lige, jako je teško probuditi grad i zakotrljati priču oko nogometa. Na utakmicama bude oko 400, 500 ljudi, nekad ni toliko. Imamo i skupinu navijača, prate nas ljudi na svim utakmicama – opisuje Žutić.

U Litvi je dobio priliku standardno igrati nogomet, ali otvorile su se i neke nove prilike. Recimo, da nauči kuhati.

– O da, baš sam se zaljubio u kuhanje. Doma je bilo lako, mama sve pripremi, samo dođeš i pojedeš. Nisam znao ni jaja ispeći! Sad više ne ide tako, morao sam se uloviti i kuhače. Upalim YouTube i pomalo učim. I baš uživam u tome. Čime bih se pohvalio? Zapečenim grahom i kobasicama, to mi je specijalitet, ha, ha… Nije ni litavska hrana loša, ali ne bih je baš mijenjao za našu – priča Žutić, koji se počeo koristiti i ruskim jezikom.

– Znači, litavski je nemoguće poloviti, ali dobro je što apsolutno svi pričaju ruski. Ni trener mi se ne obraća na engleskom, tako da učim ruski i na to gledam kao veliki plus. Uostalom, ruski i hrvatski su dosta slični.

U Atlantasu je uzeo broj 16, koji je nosio i u Gorici, broj koji iza sebe ima i priču.

– Kad sam došao u seniore Gorice, nije još bilo toliko ljudi u klubu i oko kluba, pa je fizioterapeut dosta toga vodio, između ostaloga i odlučivao tko nosi koji broj. Došao je do mene i pitao koji broj želim. Nabrojao je neke brojeve, među kojima je bio i 16. Nisam mogao odlučiti koji bi broj i on kaže: ‘Uzmi 16, to ti je Ninja nosio!’ Kako sam kao klinac skupljao lopte oko terena tih godina kad se Ninja prodao u Rusiju, uzeo sam ga bez razmišljanja. I od tad sam ga zavolio. Ovdje je bio slobodan pa sam ga i tu uzeo.

Kad se već sam vratio na Goricu, vratili smo se zajedno još malo kući. Iako, pitanje koje je zvučalo nešto kao “pratiš li Goricu” pobilo je onu tezu da nema glupih pitanja…

– To je isto kao da dijete pitaš gleda li crtiće, ha, ha, ha… Naravno da gledam, apsolutno svaku utakmicu. I mogu reći da dečki rade odličan posao, nadam se da će uspjeti u toj borbi za Europu, želim im to jednako kao i oni sami. Čujem se s gotovo svim dečkima iz Gorice, kako s našima, tako i sa strancima. Pratim ja njih, prate oni mene… I tako iz kola u kolo – govorio je Žutić, da bi ga u jednom trenutku prekinula poruka.

– Evo, što sam ti rekao, baš se Zwolinski javlja…

Osim s igračima, u kontaktu je i s ljudima iz kluba. Gorički Litavac Mindaugas Nikoličius, naš Niko, pomogao mu je da pronađe klub u njegovoj domovini, ali tu nije stalo s pomaganjem.

– Niko me oduševio! Nije to ni izbliza bilo ono, poslao sam te tamo, skinuo te sa plaće u Gorici i tko te šljivi… Baš suprotno. U pocetku mi se javljao svaki dan i pomagao oko apsolutno svega. Ali baš svaki dan! I sad se se često čujemo, ostali smo u kontaktu i drago mi je zbog toga – ističe Žutić.

Damir Žutić bio je dio goričke prve momčadi otkad je HNK Gorica oformljena do veljače… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Gledat će, naravno, i ogled s Hajdukom, u subotu u 16.30 sati namjestit će se ispred televizije i navijati.

– Hajduk se dosta digao otkad je došao trener Oreščanin i mislim da igraju jako dobro, ali isto tako Gorica igra najbolje te velike utakmice, tako da se ne bojim za nas. Nisu nas još dobili ove sezone, pa neka tako i ostane. Vjerujem da uzimamo i više od jednog boda! Strijelac? Zna se, Matija Dvorneković… – uvjeren je Žućo.

Kad je odlazio, želja je bila jednog dana vratiti se kući. I nije se tu previše promijenilo u ova dva mjeseca.

– Iskreno, nisam s Nikom o povratku ni razgovarao… Imam ja neki svoj plan. Želim uspjeti u inozemstvu, dokazati se, možda nešto i zaraditi, pomoći roditeljima koliko budem mogao, olakšati im život, a sebi stvoriti lakši početak života nakon nogometa… Volio bih i završiti karijeru u Gorici, budući da mi fali još 11 utakmica da budem prvi po broju nastupa. To su neke moje želje, a kako će sve ispasti, tek ćemo vidjeti.

Zasad se zna samo da kući dolazi u prvoj polovici srpnja.

– Kako je sad planirano, 7. srpnja dolazim doma, ali na desetak dana, jer oni nemaju polusezonu. Igraju sve u komadu jer preko zime nema baš uvjeta za nogomet na otvorenom. Vjerojatno zato i preferiraju košarku – zaključio je Žutić, koji je za kraj morao još odgovoriti i na ključno pitanje…

Kakve su Litavke?

– Ha, ha, ha… I dalje su mi naše ‘balkanke’ na prvome mjestu, ali samo za nijansu iza njih su Litavke. Kad sam došao, mislio sam da je to neka šala… Znači, avioni! – sa smiješkom je kazao Žućo, pa još i uputio pozdrave svome gradu, prijateljima i znancima…

Sretno dalje, Žutičius!

Nastavi čitati

Reporter 381 - 18.04.2019.

Facebook

Izdvojeno