Zagrebačka županija pred kraj svake godine, a povodom Svjetskog dana učitelja, okupi učitelje i nastavnike koji su tijekom godine odradili posljednje sate u učionicama i otišli u mirovinu, kako bi im zahvalila i prigodno ih nagradila.

Riječ je o 67 prosvjetnih djelatnika kojima su u Hotelu Sport u Ivanić Gradu uručene darovne kartice u iznosu 220 eura, a koju mogu iskoristiti u prodajnoj mreži Konzuma.  

– Želim vam zdrave umirovljeničke dane ispunjene aktivnostima za koje do sada niste imali vremena – poručio je u ime grada domaćina zamjenik gradonačelnika Ivanić Grada Tomislav Cuvaj. 

Od velikih kapitalnih investicija pa do izdašnih stipendija i ovakvih prijema, način je na koji Županija dugi niz godina posvećuje veliku pažnju ulaganju u obrazovanje – naglasio je zamjenik župana Ervin Kolarec. 

-Hvala vam jer ste cijeli svoj životni i radni vijek usmjerili na odgajanje i obrazovanje djece i mladih. Uz znanje koje ste prenosili na čitave generacije ništa manje nisu bitne ni one ljudske vrijednosti i vrline bez kojih nema razvoja društva, a to su poštovanje, odgovornost, solidarnost i tolerancija – dodao je Kolarec i naveo kako Zagrebačka županija niz godina najveći dio svog proračuna ulaže u školstvo, a zahvaljujući osiguranim sredstvima iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti gradnjom novih i dogradnjom postojećih škola stvorit će se uvjeti za jednosmjensku nastavu. Tako je ovom trenutku Zagrebačkoj županiji za 13 projekata vrijednih 95 milijuna eura iz NPOO-a do sada odobreno bespovratno 81 milijun eura. 

U ime svih umirovljenih učitelja obratio se Ivo Karača, koji je radni vijek završio kao ravnatelj u Osnovnoj školi Klinča Sela. 

–Više puta imao sam čast biti na ovakvim prijemima kada su u mirovinu išle kolegice iz moje škole, a sada je red došao i na mene. Tijekom mojih tridesetak godina rada u školi, mogu reći da je rad s djecom neprocjenjiv i najljepši period radnog vijeka – rekao je Karača. 

Iz Velike Gorice i okolice ove je godine u zasluženu mirovinu otišlo 18 učiteljica i učitelja, nastavnika i nastavnica: vjeroučiteljica iz OŠ Nikole Hribara Antonija Mande Crnoja, učiteljica glazbene kulture u OŠ Jurja Habdelića Marina Dean Zebec, učiteljica matematike u OŠ Nikole Hribara Željka Gabud, učiteljica razredne nastave u OŠ Nikole Hribara Vlasta Godinić, učiteljica razredne nastave u OŠ Novo Čiče Braka Hemen, nastavnica engleskog i francuskog jezika u Srednjoj strukovnoj školi Velika Gorica Marija Huzjak Šaban, nastavnica ekonomske grupe predmeta u Ekonomskoj školi Jelica Kelava, učiteljica razredne nastave u OŠ Eugena Kumičića Darija Kotrman, učiteljica razredne nastave u OŠ Šćitarjevo Vesela Lešina, učitelj razredne nastave u OŠ Novo Čiče Stjepan Lončar, učitelj tehničke kulture i informatike u OŠ Eugena Kvaternika Vinko Lujić, učiteljica razredne nastave u OŠ Vukovina Marina Novosel, učiteljica biologije u OŠ Nikole Hribara Jasnica Odrčić Sertić, učiteljica engleskog jezika u OŠ Eugena Kumičića Lidija Orsag, učitelj razredne nastave u OŠ Eugena Kvaternika Zdenko Tonković, učiteljica biologije i kemije OŠ Nikole Hribara Branka Vican, ravnatelj OŠ Jurja Habdelića Davor Vidović i učiteljica razredne nastave u OŠ Eugena Kvaternika Marina Golemac, koja nam je ispričala kako je sve 44 godine radnoga staža odradila u istoj školi! 

-Ja sam čak i bila učenica te škole, koja se nekada zvala Antun Cvetković, a godine koje su iza mene pamtim po najljepšem – ne bih to mijenjala ni sa čime. Vrijeme se mijenja, no djeca su ostala ista – draga, iskrena, topla. S djecom je lijepo raditi uvijek, mada zna biti malko teže kada se previše uključe roditelji koji ističu silna prava, koja im na koncu nisu ni potrebna, jer mi učitelji smo normalni, divni ljudi. Naš posao se radi s ljubavlju – ispričala je Golemac, a od koje smo doznali i što će raditi u mirovini, a za što prije nije imala vremena. 

-Jučer sam si kupila 10 kila gline, volim pisati pjesme i šetati, napokon ću se baviti više članovima svoje obitelji, putovati na more u suprugov rodni kraj, i uživat ću – vrijeme je da se odmorim – priznala je Marina. 

Zasluženo, za njih sada počinje poduži veliki odmor, koji će nadamo se, provesti u zdravlju i planiranju slobodnog vremena.  

Božićni sajam knjiga Biblioteke Albatros održava se od 1. do 31. prosinca 2025. u predvorju Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica, gdje posjetitelje čekaju naslovi po sniženim cijenama.

Sajam je zamišljen kao prilika da građani tijekom prosinca na jednom mjestu pronađu knjige spomenute biblioteke koje mogu darovati svojim najbližima. Stoga, za one koji traže jednostavan, a trajan poklon, knjiga ostaje siguran izbor s kojim nema pogreške.

Udruga žena Kuče, zajedno s Udrugom edukacijom protiv raka dojke Zagrebačke županije, organizira predavanje o prevenciji raka dojke koje će se održati 7. prosinca u 18 sati u Društvenom domu Kuče. Posjetitelji će na jednostavan način naučiti kako pravilno napraviti samopregled dojki te čuti koje promjene i rizike treba pratiti.

Tijekom edukacije govorit će se o tome zašto je redoviti samopregled važan i što se sve može otkriti pravovremenim pregledom. Bit će predstavljeni i specijalistički pregledi dojki koji se preporučuju kao dio preventivne rutine.

Sudionici će moći vidjeti tehniku samopregleda te čuti na koje promjene treba obratiti pozornost. Naglasit će se i koji čimbenici mogu povećati rizik od razvoja karcinoma, kako bi svatko mogao bolje pratiti svoje zdravlje. Iz Udruge žena Kuče poručuju da je cilj educirati što veći broj građana i potaknuti ih da ne odgađaju brigu o sebi.

U petak, 5. prosinca, dio Velike Gorice ostat će bez električne energije zbog planiranih radova na elektroenergetskoj mreži. Isključenje će trajati od 9 do 14 sati, a zahvatit će više ulica u Kurilovcu.

Bez struje će ostati ulica Ivana Gorana Kovačića od kućnog broja 2 do 48 te od 1 do 17a. Isključenje obuhvaća i ulice Ivana Mažuranića, Eugena Kumičića, Odrčićevu i Lederevu u cijelosti. Riječ je o radovima na postrojenjima distribucijske mreže koje provodi Terenska jedinica Velika Gorica s ciljem održavanja i unapređenja sustava.

Ako vremenski uvjeti budu nepovoljni, radovi će se odgoditi za novi termin. Građanima iz navedenih ulica preporučuje se da se unaprijed pripreme za višesatni prekid opskrbe.

Ako vam se ikada učini da su vam potonule sve lađe, da su vaši problemi najveći i da vaš život nema smisla – pročitajte Renatinu životnu priču. 

Bila je na rubu  smrti. U visokom stupnju trudnoće, najvjerojatnije tijekom epileptičnog napada – 26-godišnja Renata Celjak iz Velike Gorice pala je s tri metra visokog balkona katnice u kojoj je živjela s tadašnjim suprugom.  

Okolnosti pada se ne sjeća, od šoka.  

Ona i njena obitelj, povodom današnjeg Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, pristali su ispričati kako su se tih dana nosili s teškom situacijom – i kako invaliditet utječe na cijelu obitelj. 

– U tom periodu ja sam bila trudnica u 7. mjesecu trudnoće i najvažnije mi je bilo da mi je dijete živo i zdravo. Nakon pada sam imala teška krvarenja i moja obitelj nije znala hoću li uopće preživjeti. Bio je to travanj 2003. godine. Hvala Bogu, preživjela sam, a iz bolnice sam prebačena u toplice. Tada sam bila druga trudnica u povijesti toplica koja je tamo bila na rehabilitaciji. Dva i pol mjeseca sam čekala na porod i prvo sam mislila da nećemo moći izgurati uopće trudnoću, ali hvala Bogu uspjela sam i rodila sina Bornu carskim rezom. Ništa mi nije bilo teško vezano uz brigu o djetetu, ne mogu reći da mi je bilo prelagano, ali ja sam si u glavi posložila ako ne za sebe, onda moram zbog njega živjeti, što mi je na psihičkoj bazi jako puno pomoglo, jer već nakon pada sam se morala suočiti s teškom viješću – da više ne mogu hodati… 

Ali, to nije bio jedini šok. Bornin otac nije se mogao nositi s novonastalom situacijom supruge paraplegičarke i zatražio je razvod. 

–Ostala sam na neki način ovisna o pomoći moje obitelji. Uz epilepsiju, invaliditet, majčinstvo – nisam mogla sama. Podigli smo ga na noge, svi skupa, posebno sestra koja mi je jako puno pomogla. Borna sada ima 22 godine.

Renatina sestra je TV glumica i radijska voditeljica City radija Gianna Kotroman, koja je uz nju provela prve, najteže trenutke. 

Sestre Renata i Gianna

– Prvih 96 sati je bilo upitno hoće li Renata i Borna preživjeti. Prvo je operirana u traumatološkoj u Zagrebu i hitno prevezena na Rebro gdje je bila u posebnom koritu, za osobe koje imaju ozljede kralješnice. Znam da mi je iz njega pružila ruku, imala je krvarenja, išla joj je krv iz nosa, iz ušiju, iz usta. Ja sam joj stisnula tuku i tješila je da će  sve biti dobro. Tih 96 sati nitko nije spavao. Srećom…ipak molitvu netko čuje. Kad je došlo vrijeme za porod, ginekolozi su u Petrovoj stvarno pristupili u ovom posebnom slučaju jako stručno. Stigao nam je Born, a ja sam otkazala podstanarski stan i vratila se doma k mami da zajedno budemo uz nju. Znači baka Nada je tu odigrala jednu pravu lavovsku ulogu, puno je pomogla, jer sam ja radila. Nismo htjeli da bude zakinut za bilo što, i što se tiče društvenog života i šetnji u parku. Trudili smo se živjeti kao da se to nije dogodilo, a Renata je također bila čvrsta, stabilna osoba koja je tako svojom snagom volje uspjela prebroditi sve, uz našu pomoć. Kada je Borna imao maturalnu večer, išli smo nas troje zajedno, jako smo bliski, uvijek smo bili bliska obitelj, a ova cijela priča nas je sve još nekako očvrsnula. Moj pokojni brat trudio se biti očinska figura. Svi smo davali dio sebe – ispričala je Gianna, a njihova mama Nada, Bornina baka i dan danas na sjećanje o tim danima ne može pričati bez da je ne guše suze. 

–Bilo je strašno. Osjećala sam se grozno jer sam bila bespomoćna kao majka čije dijete pati. Bojala sam se da li ću joj moći dovoljno pomoći… 

Život se okrene na neki način za 360 stupnjeva, sve se mijenja, od šetnji s bebom, odlaska kod liječnika, cijele svakodnevice, ispričala je Renata, no neugodnih situacija vezanih uz invaliditet – nije imala. 

Renata sa sinom na maturalnoj večeri

– Ja osobno nisam imala neugodnih situacija, pogledi su znali biti, kad sam se znala voziti sama bez djeteta i moje sestre kroz Goricu, ali obično su to bila djeca koja su svoje roditelje pitala: Što se dogodilo ovoj teti? Žao mi je što u tim situacijama roditelji nisu ništa govorili ili objašnjavali, samo bi povukli radoznalo dijete za ruku. Možda bi bilo ljepše s par rečenica objasniti da je ta osoba ozlijedila leđa i da više ne može hodati…Svijetli primjer je recimo situacija kad je moj Borna još išao u vrtić. Došao je dečkić sa 4 godine u vrtić u invalidskim kolicima i ta sva djeca su se socijalizirala skupa s njim, pomagala su mu, da se dijete dobro osjeća u tom ambijentu. Ako me pitate za barijere u gradu – nisam imala problem s pristupom. To je u Velikoj Gorici dobro izregulirano. Idem sama do Doma zdravlja ili u šoping. Za veću kupovinu, prijevoz na atletska prvenstva, kino i slično u Zagreb recimo, na raspolaganju mi je kombi prijevoz zahvaljujući Gradu Velikoj Gorici. Među prvima smo uveli kombi za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, tako da to je veliki plus, jer možemo ga koristiti dva puta u tjednu za takve nekakve naše potrebe. To nam je svima jako dobro. 

Mali Borna odrastao je uz mamu u invalidskim kolicima, a zadirkivanje u školi nije ga zaobišlo. 

–Sjećam se prvog roditeljskog sastanka u osnovnoj i srednjoj školi. Roditelji su bili u šoku kad su me vidjeli da ulazim u kolicima. Ispitivali su svoju djecu zašto je Bornina mama u kolicima. Bilo je zadirkivanja i ispitivanja jer im je to bilo nepoznato i čudno. Mislim da se Borna ipak dobro nosio s tim. 

Kako je i u mladosti bila atletičarka, bavljenje sportom Renati nije bilo strano, tako da je uključivanje 2009. godine u Para atletski klub “Uspon” Velika Gorica gdje je bacačica diska. 

–Bavim se već dugi niz godina tim sportom, puno mi pomaže i općenito u socijalizaciji, prošli smo puno toga kroz sport, treninzi mi pomažu i u zdravstvenom odnosno fizičkom smislu. Ali i psihički, naravno. Recimo nisam imala problem s depresijom ili anksioznošću, kao što nažalost imaju mnoge osobe s invaliditetom jer se ne mogu nositi s takvim dijagnozama. Ali ja sam hvala Bogu, izvukla najbolje što sam mogla i drago mi je. 

Renata danas živi ispunjen život. Ima podršku obitelji i zajednice, podršku kluba. A kako sama priznaje – može otići gdje god želi. 

–Mogu odlaziti u kafiće, mogu otići u kino, mogu otići u kazalište, svake godine imamo nagrade za sportaša Grada Velike Gorice za osobe sa invaliditetom, kad se dodjeljuju, onda smo i mi u sklopu toga. Mogu otići na koncerte, imamo pristup praktički svugdje gdje imaju pristup i osobe koje nemaju invaliditet. Tako da mogu stvarno otići svugdje, recimo danas mi se ide u Samobor, ja ću otići s nekim u auto, nije bitno k’o mi dođe od prijatelja, idemo u Samobor.  

Kada slušamo Renatu kako na priča, ne bismo rekli da joj kralježnicu drže pločice i vijci, da ima osteoporozu i početak skolioze, povremeno dekubitus, inkontinentna je, doživjela dva naknadna pada gdje je ozlijedila nogu i bedrenu kost. No, i dalje je pozitivna, a ispričala je i kako izgledaju liječnički pregledi – koji su nama ženama neophodni. 

–Za ginekološki pregled mi u Gorici imamo ginekologinju kod koje imamo ginekološki stol koji je prilagođen osobama s invaliditetom. Ja sam osobno bila na otvorenju, mene su zvali da idem na otvorenje, ali uglavnom ništa posebno za razliku od vas zdravih žena i cura, osim što nema sa strane stranica da se mi možemo lakše popeti iz kolica na stol i sve ostalo je isto. Kod zubara sam baš nedavno bila, isto bez problema. Moja zubarica recimo ima stolicu koja se pomiče, a naslon se isto pomakne kao u autobusu.  

Bornina maturalna večer

Invaliditet je stanje s kojim se moraš pomiriti i iz toga izvući najbolje što možeš – poručila je Renata na kraju našeg razgovora, odgovarajući na pitanje kako se nositi s teškim dijagnozama koje mijenjaju život zauvijek. 

–Neka moj primjer bude vodilja da se sve može, da nije lako ali da se može. Sve prvo treba posložiti u glavi. Mani je jako puno pomogao sport i onda kroz taj sport vidiš zapravo kakvih nas sve ima. Život ide dalje i na žalost moraš gurati, razmišljati pozitivno – koliko god i kada god možeš –  to je najvažnija stavka! 

Da život zaista nije siv, pokazuje Renatina volja i snaga, koja uz veliku podršku obitelji, svoj život boji toplim bojama. Ponavlja iznova da nema predaje, nema ne mogu.  

Da, neki dani znaju biti koma, ali – tko ih, zapravo nema? Sve je u prihvaćanju i gledanju – naprijed.