Vijesti
‘Nekad smo se bavili stokom, danas kućnim ljubimcima’
Cijeli svoj radni vijek proveo je u Veterinarskoj stanici Velika Gorica, koja je već 70 godina u samom vrhu hrvatskog veterinarstva
Veterinarska stanica Velika Gorica ove godine slavi veliki jubilej. Već 70 godina pomažu životinjama na području Turopolja, Posavine i Vukomeričkih gorica. Osnovana je davne 1949. godine i imala je šest područnih ambulanti. Ambulanta u Pokupskom pripojena joj je 1962. godine. U to doba ambulantu su imala naselja Mraclin, Vrbovo Posavsko, Šćitarjevo, Dubranec, Pokupsko, Kravarsko i Velika Gorica.
– Turopolje je u to vrijeme bilo poznato kao stočarski kraj. Prvo simentalsko govedo koje je došlo u bivšu Jugoslaviju, došlo je upravo na ovaj teren. Križalo se s našim domaćim autohtonim govedom i tako smo dobili križanog simentalca. S umjetnim osjemenjivanjem stoke počeli smo već 1952. godine. Velika Gorica je tada imala vrlo jak stručni kadar. Vodila se briga o educiranju kadrova različitih profila: farmakologija, peradarstvo, svinjogojstvo…. Ja sam magistar znanosti iz područja higijene tehnologije živežnih namirnica. Mladi ljudi su se tada redovito educirali. Nismo zaostajali u europskim trendovima što se tiče dijagnostike, preventive, kurative, dijagnostike i kirurgije – rekao nam je Josip Kozačinski, umirovljeni veterinar. Većinu svog radnog vijeka proveo je upravo u ovoj veterinarskoj stanici.
Danas se profil pacijenata uvelike promijenio, stoku su zamijenili kućni ljubimci. U goričkoj Veterinarskoj stanici i dalje se trude zadržati kvalitetu usluge pa se tako uložilo u infrastrukturu, a konstantno se potiče educiranje djelatnika.
Foto: Anes Šuvalić/cityportal.hr
– U protekle tri godine uložena su velika sredstva u rekonstrukciju zgrade i interijera, a nabavili smo i novu opremu. Pružamo gotovo sve zdravstvene usluge za male i velike životinje. Veterinarska stanica Velika Gorica danas je u samom vrhu veterine u Hrvatskoj. Osim u opremu, ulažemo i edukacije naših djelatnika. Imamo zaposleno 15 doktora veterinarske medicine, od kojih je pet magistara znanosti, šest tehničara i pomoćno osoblje, sve ukupno 31 zaposlenika. Cilj nam je i u idućim godinama zadržati nivo usluga koje pružamo – istaknuo je Marko Morić, direktor Veterinarske stanice.
NESTALE AMBULANTE U SELIMA
Od nekadašnjih sedam ambulanti opstale su samo četiri: Velika Gorica, Kravarsko, Pokupsko i Vrbovo Posavsko. Ambulanta Dubranec ugašena je 1994. godine, Šćitarjevo 2000., a Mraclin 2008. godine. Sve mu tome kumovalo je snaženje uvoznog lobija, koji je 80-tih godina počeo uzimati maha. Kraj 60-tih, 70-te i do početka osamdesetih godina bilo je zlatno doba stočarstva u Turopolju.
– 1975. godine Veterinarska stanica u vlastitom tovu imala je između 15 i 17 tisuća komada junaca te tri tisuće komada svinja. Vodili smo nadzor o zdravlju junadi i svinja na farmama na našem području. Od 1963. godine nadgledali smo mliječne farme u Vukovini i Petrovini, riječ je bila o farmama s nekoliko stotina komada istočnog frizijskog goveda. U Kušancu, Okujama i Buševcu uzgajali su svinje. Čitav ovaj teren bio je pokriven s tovom junadi i svinja. Posavina je bila poznata po uzgoju konja. U jesen bi dolazili Talijani s kamionima i otkupljivali ždrjebad i konje. Sve se promijenilo otvaranjem prvih trgovačkih lanaca, to je označilo početak enormnog uvoza junetine, svinjetine, govedine i mlijeka što je osiromašilo ovaj kraj i dovelo do propadanja sela. Mlađi ljudi su odlazili u Veliku Goricu ili Zagreb, stariji ljudi koliko su još mogli raditi radili su. Uglavnom, stoke više nije bilo – objasnio je Kozačinski.
NIŠTA BEZ ŽIGA ILI PLOMBE
Veterinarska stanica nekada je vršila nadzor nad klanjem stoke, prometom mesa i mesnih prerađevina, mlijeka i jaja na području Velike Gorice i susjednih općina. Krajem 80-tih ukinuta je veterinarska inspekcija te se više nije moglo kontrolirati promet mesa u trgovačkim lancima i mesnicama. Sve to bilo je prepušteno sanitarnoj inspekciji ili samim potrošačima, koji su mogli sami odlučiti hoće li prijaviti nepravilnost.
Foto: Anes Šuvalić/cityportal.hr
– Mi smo mjesečno vršili kontrolu jaja, krvi, fecesa i hrane na farmi pilića. Nije se moglo dogoditi da bi jaja iz farme otišla, a da nisu imala veterinarsku potvrdu. Isto tako, nije se moglo dogoditi da meso ili mesne prerađevine iz klaonice otiđu bez veterinarske potvrde. Na svakom komadu mesa morao je biti žig, na kobasicama markica ili plomba, bila je rigorozna kontrola – naglasio je naš sugovornik.
Sve to dovelo je do novog problema. Meso koje se može pronaći na policama trgovačkih lanaca uglavnom je iz uvoza. Često je teško pratiti njegovo porijeklo, a nerijetko meso u frižiderima stoji i više od godine dana. To u konačnici loše utječe kako na njegove nutritivne vrijednosti, tako i na ukus.
– Jednom sam naišao na meso peradi koja je bila uvezena i duboko smrznuta godinu dana. Vjerujem da je ona u trenutku smrzavanja bila bakteriološki ispravna, ali to meso je tijekom stajanja sigurno izgubilo svoje nutritivne vrijednosti. Meso svinjske pasmine pietren zna biti vodenasto. Stavite šnicl peći, a ono vam se digne kao đon. To se događa kada je meso puno vode, a kad ona izađe ono postane tvrdo i suho. Problem je u tome što to meso nije zrelo, a životinje su bile držane u zatvorenom prostoru s minimalno slobode kretanja. To meso zato nema kvalitetu – priča nam Josip, pa objašnjava o kavim se tu razlikama radi.
BEZ MASNOĆE NEMA FINOĆE
– Perad vam se sada kolje s napunjeni 42 do 46 dana, a nekada se pile na selu tovilo pet do šest mjeseci i bilo pušteno da vani hoda. Kad se peklo meso domaće svinje, ne samo da je mirisalo dvorište kuće u kojoj se peklo, nego deseti susjed osjetio je miomirise pečenja. Prva Gavrilovićeva zimska salama pravljena je od turopoljske svinje. Ona je bila ukusna zbog mesa koje ima sitne miofibrile protkane s masnoćom. Vi kad pečete to meso ili radite suhomesnate proizvode ono je ukusno jer uz mišić ima i masnoću – istaknuo je umirovljeni veterinar.
Dodao je kako naša teletina završava u Italiji. Šunka i šnicl ostaju u ostaju kod njih, dok nam vračaju lopaticu i flam, a to naši sugrađani kupuju po trgovačkim lancima. Naš ‘baby beef’ se ne može kupiti kod nas, sve što se proizvede ide u inozemstvo. Još 1988. godine bjelovarsko i turopoljsko područje, proglašeno je regijom s najboljim baby beef-om u Europi. Osim mesa loše kvalitete, građani sve češće , a da ni ne znaju, konzumiraju supstance koje ostavljaju neizbrisiv trag na njihovom zdravlju.
Foto: Facebook/Cow Lovers
– Pogledajte koliko djece danas ima probleme s raznim vrstama alergija. Zabrinjavajuć je i broj mladih žena koje boluju od karcinoma dojke, jajnika i uterusa. Od kuda sve to? Hormoni. Sedamdesetih godina u Europi su se masovno primjenjivali hormoni rasta u tovu junadi i peradi. Prvi takvi slučajevi otkriveni su u Sloveniji, a poslije i u Hrvatskoj. Ne smijem imenovati proizvođače, ali iznenadio sam se kad sam vidio koja je velika farmaceutska tvrtka proizvodila te hormone. Od tog trenutka, gdje sam god mogao izbjegavao sam upotrebu njihovih proizvoda – otkrio nam je Kozačinski.
TELETOM SE PLAĆAO POREZ ILI KUPOVALA DRVA ZA OGRJEV
Dok je selo još bilo selo, a domaćini su ponosno uzgajali svoje blago i od toga živjeli, veterinar je uvijek bio drag gost. Uz liječnika i župnika, veterinar je bio jedan od najvažnijih aktera u životu sela. On je vodio brigu o blagu svake obitelji, a tako i o njihovoj egzistenciji. Ljudi su bili siromašni i njihova kravica bila im je sve. Seljak je unaprijed znao kamo će s teletom. Njegovom prodajom moglo se platiti porez ili kupiti drva. Odnos između veterinara i seljaka bio je blizak, a radilo se i na kredit. Usluga liječenja naplaćivala se kad bi se prodalo tele, odojak ili ždrijebe. Često je bilo i komičnih situacija.
– Kako sam visokog rasta i imam duge ruke često sam išao na ždrijebljenje kobila. Do glave ili noge ždrijebeta nije bilo lako doći, trebalo je imati jako dugu ruku i biti visok. Kolega me je tako jedanput zamolio da umjesto njega odem na ždrijebljenje. Poznavao sam gazdu i gazdaricu. Kad sam došao kobila je bila zbilja visoka, jahača kobila. Ustanovio sam da je ždrijebe krivo okrenuto i trebalo ga je izvući van. Stao sam na prste i gurnuo ruku najdublje što sam mogao u kobilu. Lice mi se nalazilo blizu vagine, a gazdarica me je upitala: – Buš joj pusu dal?-. Prvo mi je bilo malo nelagodno, a onda sam joj odgovorio kao iz topa: ‘Čuj bolje njoj nego tebi’. Svi koji su se tu našli pukli su od smijeha, a zgodna gazdarica, nakon što me je pošpotala, i sama se nasmijala mojoj dosjetci – otkrio nam je Josip.
Kultura
Priča iz Čiča: Župnik u blagoslov kuća čamcem, selo hranila tvornica metli…
Đuro Mesić je Slavonac iz Požege, u naš kraj doselio se prije 19 godina, ali toliko ga je brzo i lako zavolio da je odlučio napisati knjigu o selu u kojem pronašao svoj novi dom – Novom Čiču. Povijesna vrijednost te knjige je ogromna…
Iskreno, ponosan sam na ovu knjigu i na povijesni doprinos koji mogu dati kao amater. Ljudski sam zadovoljan što sam dao svoj doprinos selu i i cijelome kraju, pogotovo zato što brojna mjesta u okolici nemaju svoje povjesnice. Kroz knjigu sam pokušao zapisati povijest mjesta kroz više stoljeća, a zbog oskudnog izvora informacija zapravo se najviše odnosi na posljednjih 200 godina…, priča nam Đuro Mesić dok u rukama drži tvrdo ukoričenu ediciju pod nazivom “Novo Čiče”.
Slavonac je, iz Požege, ali Đuro je u rekordnom roku postao Turopoljac. S obzirom na način na koji se uključio u društveni život sela, ali i Velike Gorice, s obzirom na knjigu koju drži u rukama, teško je shvatiti da ovdje nije ni puna dva desetljeća.
– Da, prije 19 godina život me doveo u ovaj kraj. Budući da su u to vrijeme djeca bila u Zagrebu, supruga i ja željeli smo im biti bliže, pa smo iz Požege doselili u Turopolje, točnije u Novo Čiče. Zašto baš Čiče? Zato što je ta kuća, od svih koje smo gledali, jedina imala čiste papire… Eto, zapravo slučajno – govori Đuro.
– Brzo sam se uklopio u zajednicu, stariji ljudi, moji novi susjedi, prihvatili su me jako lijepo. Uključio sam se u nogomet, kojeg sam nekoć i igrao, ali bio i u drugim ulogama u Požeštini, a završio sam u rukometnom klubu. Želio sam pomoći koliko mogu, kroz poznanstva iz cijelog mog životnog puta. Kroz tvornicu Zvečevo, a kasnije i kroz rad na razminiranju, taj me moj životni put vodio po cijeloj Hrvatskoj, upoznao sam jako puno ljudi…
I gdje god je došao, gdje god se predstavio, svrstavali su ga među Ličane, što se pokazalo kao ključan “okidač”.
– Domovinski rat me osvijestio po pitanju moga porijekla, utjecao na mene kao čovjeka, ali i pisca. Moji preci su, naime, u Slavoniju došli prije 170 godina i tamo su smatrani starosjediocima. Tijekom rata kao pirotehničar sam radio na čišćenju oslobođenih područja i put me odveo prvo u Karlovac, a zatim i u zadarsko zaleđe, nakon akcije Maslenica. I na svim su me tim mjestima ljudi koje bih upoznao smještali među Ličane, odnosno na prostor Brinja. A ja sam bio uvjeren da s Likom nemam nikakve veze. I to me potaknulo da počnem istraživati moje prezime, odnosno rodoslovlje. Kako sam imao puno poznanstava, čak i u policiji, dao sam si truda i svojom upornošću sam uspio saznati odakle su moji preci – objašnjava Đuro.
Na posao se bacio vrlo ozbiljno.
– Skupljao sam građu i materijale, ali bio sam neuk u tom području. Obratio sam se profesoru Enveru Ljuboviću iz Senja, koji je dosta pisao o Mesićima i o Lici općenito, i kad je vidio sve što sam skupio, sva moja saznanja, rekao mi je da to ni slučajno ne smije ostati u ladici, morate napisati knjigu. Gledao sam ga u čudu, gdje ću ja napisati knjigu, no odmah mi je rekao da će mi pomoći, a uputio me i na doktora povijesti Željka Holjevca u Zagrebu. Obratio sam se profesoru Holjevcu, puno mi je pomogao, i ja sam složio rodoslovlje svoje obitelji – ističe Mesić i nastavlja:
– Došao sam do podataka da su moji porijeklom iz Brinjske Kamenice, te da su u Slavoniju doselili krajem 1853. godine, budući da sam našao dokumente u kojima stoji što su sve kupili po dolasku u Požegu. To klupko se odmotalo i ja sam odlučio napisati knjigu. Gospodin Holjevac tu je napravio ogroman posao, a nakon svega je i promovirao knjigu. I tako je krenulo…
A kad je krenulo, Đuro više nije znao stati.
– Drugu knjigu napisao sam povodom 50 godina mog nogometnoga kluba, NK Golobrdci. Nakon toga napisao sam i tri knjige o ličkoj župi i mjestu Podlapača, iz koje porijeklo vuče otac moje supruge. Kao dijete od šest godina ostao je bez oca, majka se udala u Slavoniju i on više nikad nije bio u tome mjestu. Nije poznavao ni svoju rodbinu, a kako sam baš tamo radio na razminiranju, počeo sam kopati i o tome. Mjesto je to koje je 1900. godine imao tri tisuće stanovnika, a danas ih ima manje od stotinu… Puno ljudi iz dijaspore, među kojima je i američki senator Mark Bebich, javljaju mi se i traže knjige, a pomogao sam mnogima i kod dobivanja hrvatske putovnice. Ja sam vam u Hrvatskoj postao sinonim za Podlapaču…
Pogađate, tek rođeni skriboman na tome nije stao.
– Sva podrška koja je dolazila ohrabrila me da napišem knjigu i o svom rodnom selu Golobrdci, kao i o selu Donji Emovci, rodnom selu moje majke. Nakon svega toga, na nagovor župnika u Požegi, napisao sam knjigu o mjestu značajnom po monsinjoru Jozi Devčiću, koji je svojevremeno bio u zatvoru zbog mozaika posvećenog kardinalu Stepincu.
Screenshot
Nakon svega, vrlo logičnom djelovala je ideja da napiše knjigu i o Novom Čiču.
– Nakon 19 godina života u Novom Čiču, smatrao sam da se i tome mjestu moram odužiti na neki način. Tim ljudima, mojim prijateljima, ali to je zapravo i doprinos Turopolju. Ovaj kraj ima svoje povjesnice još od starih vremena, ali o Novom Čiču u tim knjigama nema spomena zato što je neko vrijeme pripadalo prostoru koje se zvalo Zagrebačko polje – počinje Đuro opisivati svoje djelo.
– Susreo sam se usput s puno nedoumica, ali bio sam uporan kao i obično, pa sam uspio otkriti puno toga što je do sad bilo nepoznato. Imao sam i sreće u nesreći, budući da se zbog potresa morao rušiti stari vatrogasni dom, u čijim je temeljima bila sačuvana spomenica koja je otvorila cijelu priču. Moje sve knjige bazirane su na temeljnim dokumentima, a ne na rekla-kazala varijanti. Imao sam i sreću što sam došao do gospođe koja je sačuvala spomenicu škole, dosad nepoznatu. Na osnovu te spomenice mogao sam pisati o školi od osnivanja, jer tu su imena svih nastavnika, zapisi o svim zidanjima objekata, popisi svih ljudi vezanih za vatrogastvo… Tu su značajne i crkvene knjige, kroz koje možemo pratiti prezimena koja su tu živjela, ljude koji su sve to i stvarali. Danas je u Novom Čiču, zahvaljujući svim tim migracijama, jako malo prezimena iz tih dokumenata. Kroz knjigu sam ih sve spomenuo, sve koji su bili značajni za društveni život mjesta.
Jedan dio posebno je impresivan.
– U knjizi je i popis svih župnika od 1501. godine do danas, a o većini njih tu je i kratki životopis!
Štošta je Đuro otkrio i dokumentima potkrijepio, što važnost ove knjige diže na ozbiljnu razinu.
– Dosad je bilo nepoznato i da je u Novom Čiču 1896. godine osnovano pjevačko društvo “Javor”. Bilo je aktivno do drugog svjetskog rata, a nakon rata je osnovano Kulturno-umjetničko društvo Antun Cvetković. Nakon dužeg prekida, prije 20 godina osnovano je KUD Čiče, a jedan sam i od autora knjige o tih prvih 20 godina Društva. Kulturni život u Novom Čiču, dakle, traje već 130 godine – priča Đuro i nastavlja:
– Prvi zapisi o Novom Čiču postoje još iz 1210. godine, a crkveni dokumentni Župu spominju od 1334. godine. To su najstariji zapisi o mjestu koje sam uspio pronaći.
Detalja je u cijeloj priči koliko ti srce želi…
– Puno toga vezano je uz industrijski razvoj, uz grofove koji su držali ove posjede i tvornici koja je bila u Želinu, izdvojenom grofovskome mjestu par kilometara sjevernije od Novog Čiča. Samo mjesto imalo je značaj zbog tvornice pjenice, metli i četki, koja je bila u Čiču od 1870-ih godina. Ta je tvornica bila značajna za cijeli kraj, budući da je tu bilo puno zaposlenih, koji su tu radili, živjeli i ostajali živjeti, stvarali obitelji. Razvojem tvornice počele su i migracije u Novo Čiče. Uz to, tvornica je bila značajna i za Veliku Goricu, jer konjski tramvaj kojnača i uveden je zbog radnika koji su putovali na posao u Novo Čiče. Kojnača je imala tri stanice u Velikoj Gorici i jednu, posljednju, ispred tvornice. Tramvaj je krenuo 1907. godine, a postoje i pisani tragovi koliko je tereta prevezeno, koliko je putnika prevezeno, tu su i financijski podaci, cijelo poslovanje… To je trajalo sve do pred drugi svjetski rat, kad je postao neisplativ.
Tu je i industrijski dodatak:
– Došao sam i do podatka da se u Čiču proizvodio šećer, ali nisam uspio pronaći nikakav dokument o tome. Uz to, u krugu tvornice bila je i najveća mljekara u kraju, koja je imala svoje trgovine i u Zagrebu.
Ukratko, u selu se dobro živjelo.
– Čiče je u to vrijeme imalo i svoje trgovine, a i danas imamo trgovinu u kući u kojoj je bila prva trgovina u mjestu, stara 120 godina. Bilo ih je više, što znači da je kraj bio dosta razvijen, zahvaljujući u prvom redu industriji. Poljoprivreda je bila beznačajna, jer ovo su bila naplavna područja i kopanjem kanala oko grada, ali i oko Čiča, isušivao se prostor, davala prilika za veću poljoprivredu i za veće naseljavanje.
Česte poplave bile su ozbiljan problem za cijeli kraj, ali ljudi su se snalazili.
– Kod izgradnje druge osnovne škole, ali prve građevine koja je građena s namjenom da bude škola, zbog čestih poplava su je izdigli za jedan metar, što je značajno poskupilo cijeli posao. Prva zgrada škole, otkupljena od grofa Erdödyja krajem 18. stoljeća, danas je obnovljeni dom KUD-a Čiče… Ali da, poplave su stvarale velike probleme, imamo i neke povijesne razine tih poplava, a imamo i zapise da je jedne godine župnik išao blagoslivljati kuće čamcem!
Većina kulturnih i društvenih aktivnosti u selu vezana je uz župnike, koji su imali i svoj izvor financiranja.
– Došli smo i do spoznaja da je u Župi bio organiziran Caritas, da je postojao pjevački zbor, ali i da je Župa imala svoje veliko gospodarstvo. Na taj način župnik je i održavao objekte. Imali su vinograde na bregima, oranice, šume… Župljani su pomagali u tome, a Župa se tako financirala, tako su i građeni razni objekti, prije svega kapelice. Crkva je nekad, naravno, bila drvena, a 1905. izgrađena je kapelice Ranjenog Isusa, koja je bila proštenište za cijeli ovaj kraj. Tu su dolazili ljudi izdaleka – kaže Đuro pa nastavlja:
– Dvaput je u Novom Čiču bio i kardinal Stepinca, prvo 1938. godine, pa opet za vrijeme rata. Dolazio je zbog blagoslova obnovljene župne crkve, a zatim povodom krizme. Na ulazu u selo, na današnjem raskršću kod Konzuma, bio je slavoluk i tu se dočekivalo velike uzvanike poput njega. Pješke bi se išlo kroz selo u procesiji, sve do crkve. Ako bi biskupi dolazili s druge strane, slavoluk se radio na mostu u Jagodnom… Na odlasku se uzvanika pješke ispraćalo do izlaza iz sela.
Screenshot
Najstarije društvo u Novom Čiču je vatrogasno društvo.
– Osnovano je 1985. godine uz pomoć školskih i vjerskih struktura. Prvi predsjednik vatrogasnog društva bio je župnik, što govori o dobroj strukturi svih suradnji. Tvornica je imala svoje vatrogasce, no nakon nekih požara u mjestu pokazalo se da to nije dovoljno. Imamo i fotografiju prve pumpe, koja će biti izložena u novom vatrogasnom domu. U knjizi su popisani svi predsjednici, tajnici, komandiri, zamjenici…
Zapisao je Đuro Mesić u svojoj knjizi i sve važno za nogometni klub, osnovan 1948., kao i o tri godine starijem Lovačkom društvu Trčka, koje svoj dom ima u Bukevju. Tu su i fotografije narodnih nošnji stare i po stotinu godina, kao i zapisi o pjevačkom društvu “Javor”, KUD-u Antun Cvetković i današnjem KUD-u Čiče te nekadašnjoj udruzi žena i današnjem Društvu žena Novo Čiče, ali i sve važno o Čičkim novostima, seoskim novinama koje je početkom ovoga stoljeća izdavao mjesni odbor. Uz sve ostalo, tu je i popis poginulih iz Župe u posljednja tri rata.
– U prvom svjetskom ratu Župa je imala 38 poginulih, a u drugom 42. U Domovinskom ratu poginuo je jedan župljanin, Stjepan Zubek iz Ribnice – zaključuje Đuro svoju priču o skribomaniji, lokalpatriotizmu s više adresa i, prije svega, doprinosu povijesti našega kraja.
Hvala, gospon Đuro!
Legenda o jezeru: Od oranica do kupališta na koje svi dolaze
Naravno, priča o Novom Čiču ne može proći bez jezera Čiče, za mnoge prvu asocijaciju na ovo mjesto.
– Jezero je nastalo kopanjem šljunka za potrebe izgradnje Velike Gorice. Do sedamdesetih godina tamo su bile oranice, zna se i kad je i tko otkupljivao tu zemlju, a onda je krenulo kopanje… Na širem području Gorice u to je vrijeme bilo više jezera, to je poznata stvar, i sva ona bila su istovremeno i kupališta. Tako je bilo i u Novom Čiču, gdje se jezero širilo, pa je brzo niknuo i kafić, i kabine za presvlačenje… Na jezeru su se održavale i utrke čamaca, tako da su tu bile i tribine, mnogi i dalje pamte Čič Beach. Za to kupalište znali su i moji prijatelji iz Požege koji su studirali u Zagrebu, svi su dolazili.
Vijesti
Ačkar prije velikog izazova na Maksimiru – “Kurilovec je već pobjednik”
Podršku s tribina dat će brojni Goričani, kao i gradonačelnik Krešimir Ačkar.
Sport
Gorica lovi novo polufinale: ‘Ključni igrači su načeti, ali želja je ogromna…’
Nogometaši Gorice u srijedu od 17 sati gostuju kod Varaždina u četvrtfinalu Kupa Hrvatske, a problem za trenera Carevića je umor i sitne ozljede nakupljeni u posljednjem razdoblju. Međutim, šansa je tu…
Sport
Dan za povijest! Kurilovec igra utakmicu kakva se neće ponoviti…
Kako god ova utakmica završila, ogled Dinama i Kurilovca na Maksimiru, u četvrtfinalu Kupa Hrvatske, ostat će sportski događaj za vječnost u našem kraju. Već sad je jasno da će to biti filmska priča…
HOTNEWS
FOTO Učenice Gimnazije pobjednice gradskog natjecanja u odbojci
Pobjednice su se plasirale na Županijsko natjecanje u odbojci za djevojke.
Gradsko natjecanje školskih sportskih društava (ŠSD) srednjih škola Grada Velike Gorice u odbojci za djevojke u organizaciji Zrakoplovne škole Rudolfa Perešina održano je jučer (utorak, 03.03.2026.) u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole. Natjecala su se 4 ŠSD-a: ŠSD GVG (Gimnazija, voditelj Gordan Polan, prof.savjetnik), ŠSD Gorek (Ekonomska škola, voditeljica Ana Tihi Prajdić, prof.)), ŠSD Zrakoplovac (Zrakoplovna škola Rudolfa Perešina, voditelj Krešimir Lušić, prof)) i ŠSD Velgor (Srednja strukovna škola, voditelj Tomislav Škrinjarić, prof.). Sve utakmice vodila je sutkinja Hana Josić.
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Igrano je po kup sustavu: polufinale, utakmica za 3. mjesto i finale. Izraziti favorit Gimnazija bila je u prvom polufinalnom susretu vrlo uvjerljiva protiv Strukovne i bez velikog naprezanja glatko pobijedila. Druga polufinalna utakmica između Ekonomske i Zrakoplovne bila je ravnopravnija, ali su djevojke iz Ekonomske očekivano pobijedile.
Zrakoplovac je u utakmici za 3. mjesto bio bolji od Velgor i pobijedio u dva seta. Jednako tako i Gimnazija je nadigrala Ekonomsku, opravdala ulogu favorita i osvojila uvjerljivo oba seta za prvo mjesto.
Tri prvoplasirane ekipe nagrađene su odgovarajućim medaljama, a pobjednice su se plasirale na Županijsko natjecanje u odbojci za djevojke.
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke, 2025./2026.
REZULTATI ŠSD GVG – ŠSD Velgor 2:0 (25:1, 25:6), ŠSD Gorek – ŠSD Zrakoplovac 2:0 (25:20, 25:15); ŠSD Zrakoplovac – ŠSD Velgor 2:0 (25:9, 25:11); ŠSD GVG – ŠSD Gorek 2:0 (25:10, 25:10).
POREDAK 1. ŠSD GVG, 2. ŠSD Gorek, 3. ŠSD Zrakoplovac, 4. ŠSD Velgor.
ŠSD GVG: Ana Mirenić, Nika Krišto, Lucija Cindrić, Lucija Drezga, Leona Stijaković, Eva Josić, Dora Radman, Nika Jukić, Ana Patljak, Klara Ćosić, Ana Gašparac. Voditelj: Gordan Polan, prof. savjetnik
Foto galerija
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
VVelika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
-
Vijestiprije 2 dana(EKSLUZIVNO) Goričan iz Dubaija – “Mediji krivo prenose, evo što se zapravo događa”
-
Sportprije 5 danaNogomet u blatu
-
Sportprije 3 danaGalovićev rani pogodak odveo Polet u četvrtfinale Kupa NSVG
-
HOTNEWSprije 1 danTko u Velikoj Gorici ima pravo na naknadu za troškove stanovanja?