Vijesti
‘Nekad smo se bavili stokom, danas kućnim ljubimcima’
Cijeli svoj radni vijek proveo je u Veterinarskoj stanici Velika Gorica, koja je već 70 godina u samom vrhu hrvatskog veterinarstva
Veterinarska stanica Velika Gorica ove godine slavi veliki jubilej. Već 70 godina pomažu životinjama na području Turopolja, Posavine i Vukomeričkih gorica. Osnovana je davne 1949. godine i imala je šest područnih ambulanti. Ambulanta u Pokupskom pripojena joj je 1962. godine. U to doba ambulantu su imala naselja Mraclin, Vrbovo Posavsko, Šćitarjevo, Dubranec, Pokupsko, Kravarsko i Velika Gorica.
– Turopolje je u to vrijeme bilo poznato kao stočarski kraj. Prvo simentalsko govedo koje je došlo u bivšu Jugoslaviju, došlo je upravo na ovaj teren. Križalo se s našim domaćim autohtonim govedom i tako smo dobili križanog simentalca. S umjetnim osjemenjivanjem stoke počeli smo već 1952. godine. Velika Gorica je tada imala vrlo jak stručni kadar. Vodila se briga o educiranju kadrova različitih profila: farmakologija, peradarstvo, svinjogojstvo…. Ja sam magistar znanosti iz područja higijene tehnologije živežnih namirnica. Mladi ljudi su se tada redovito educirali. Nismo zaostajali u europskim trendovima što se tiče dijagnostike, preventive, kurative, dijagnostike i kirurgije – rekao nam je Josip Kozačinski, umirovljeni veterinar. Većinu svog radnog vijeka proveo je upravo u ovoj veterinarskoj stanici.
Danas se profil pacijenata uvelike promijenio, stoku su zamijenili kućni ljubimci. U goričkoj Veterinarskoj stanici i dalje se trude zadržati kvalitetu usluge pa se tako uložilo u infrastrukturu, a konstantno se potiče educiranje djelatnika.
Foto: Anes Šuvalić/cityportal.hr
– U protekle tri godine uložena su velika sredstva u rekonstrukciju zgrade i interijera, a nabavili smo i novu opremu. Pružamo gotovo sve zdravstvene usluge za male i velike životinje. Veterinarska stanica Velika Gorica danas je u samom vrhu veterine u Hrvatskoj. Osim u opremu, ulažemo i edukacije naših djelatnika. Imamo zaposleno 15 doktora veterinarske medicine, od kojih je pet magistara znanosti, šest tehničara i pomoćno osoblje, sve ukupno 31 zaposlenika. Cilj nam je i u idućim godinama zadržati nivo usluga koje pružamo – istaknuo je Marko Morić, direktor Veterinarske stanice.
NESTALE AMBULANTE U SELIMA
Od nekadašnjih sedam ambulanti opstale su samo četiri: Velika Gorica, Kravarsko, Pokupsko i Vrbovo Posavsko. Ambulanta Dubranec ugašena je 1994. godine, Šćitarjevo 2000., a Mraclin 2008. godine. Sve mu tome kumovalo je snaženje uvoznog lobija, koji je 80-tih godina počeo uzimati maha. Kraj 60-tih, 70-te i do početka osamdesetih godina bilo je zlatno doba stočarstva u Turopolju.
– 1975. godine Veterinarska stanica u vlastitom tovu imala je između 15 i 17 tisuća komada junaca te tri tisuće komada svinja. Vodili smo nadzor o zdravlju junadi i svinja na farmama na našem području. Od 1963. godine nadgledali smo mliječne farme u Vukovini i Petrovini, riječ je bila o farmama s nekoliko stotina komada istočnog frizijskog goveda. U Kušancu, Okujama i Buševcu uzgajali su svinje. Čitav ovaj teren bio je pokriven s tovom junadi i svinja. Posavina je bila poznata po uzgoju konja. U jesen bi dolazili Talijani s kamionima i otkupljivali ždrjebad i konje. Sve se promijenilo otvaranjem prvih trgovačkih lanaca, to je označilo početak enormnog uvoza junetine, svinjetine, govedine i mlijeka što je osiromašilo ovaj kraj i dovelo do propadanja sela. Mlađi ljudi su odlazili u Veliku Goricu ili Zagreb, stariji ljudi koliko su još mogli raditi radili su. Uglavnom, stoke više nije bilo – objasnio je Kozačinski.
NIŠTA BEZ ŽIGA ILI PLOMBE
Veterinarska stanica nekada je vršila nadzor nad klanjem stoke, prometom mesa i mesnih prerađevina, mlijeka i jaja na području Velike Gorice i susjednih općina. Krajem 80-tih ukinuta je veterinarska inspekcija te se više nije moglo kontrolirati promet mesa u trgovačkim lancima i mesnicama. Sve to bilo je prepušteno sanitarnoj inspekciji ili samim potrošačima, koji su mogli sami odlučiti hoće li prijaviti nepravilnost.
Foto: Anes Šuvalić/cityportal.hr
– Mi smo mjesečno vršili kontrolu jaja, krvi, fecesa i hrane na farmi pilića. Nije se moglo dogoditi da bi jaja iz farme otišla, a da nisu imala veterinarsku potvrdu. Isto tako, nije se moglo dogoditi da meso ili mesne prerađevine iz klaonice otiđu bez veterinarske potvrde. Na svakom komadu mesa morao je biti žig, na kobasicama markica ili plomba, bila je rigorozna kontrola – naglasio je naš sugovornik.
Sve to dovelo je do novog problema. Meso koje se može pronaći na policama trgovačkih lanaca uglavnom je iz uvoza. Često je teško pratiti njegovo porijeklo, a nerijetko meso u frižiderima stoji i više od godine dana. To u konačnici loše utječe kako na njegove nutritivne vrijednosti, tako i na ukus.
– Jednom sam naišao na meso peradi koja je bila uvezena i duboko smrznuta godinu dana. Vjerujem da je ona u trenutku smrzavanja bila bakteriološki ispravna, ali to meso je tijekom stajanja sigurno izgubilo svoje nutritivne vrijednosti. Meso svinjske pasmine pietren zna biti vodenasto. Stavite šnicl peći, a ono vam se digne kao đon. To se događa kada je meso puno vode, a kad ona izađe ono postane tvrdo i suho. Problem je u tome što to meso nije zrelo, a životinje su bile držane u zatvorenom prostoru s minimalno slobode kretanja. To meso zato nema kvalitetu – priča nam Josip, pa objašnjava o kavim se tu razlikama radi.
BEZ MASNOĆE NEMA FINOĆE
– Perad vam se sada kolje s napunjeni 42 do 46 dana, a nekada se pile na selu tovilo pet do šest mjeseci i bilo pušteno da vani hoda. Kad se peklo meso domaće svinje, ne samo da je mirisalo dvorište kuće u kojoj se peklo, nego deseti susjed osjetio je miomirise pečenja. Prva Gavrilovićeva zimska salama pravljena je od turopoljske svinje. Ona je bila ukusna zbog mesa koje ima sitne miofibrile protkane s masnoćom. Vi kad pečete to meso ili radite suhomesnate proizvode ono je ukusno jer uz mišić ima i masnoću – istaknuo je umirovljeni veterinar.
Dodao je kako naša teletina završava u Italiji. Šunka i šnicl ostaju u ostaju kod njih, dok nam vračaju lopaticu i flam, a to naši sugrađani kupuju po trgovačkim lancima. Naš ‘baby beef’ se ne može kupiti kod nas, sve što se proizvede ide u inozemstvo. Još 1988. godine bjelovarsko i turopoljsko područje, proglašeno je regijom s najboljim baby beef-om u Europi. Osim mesa loše kvalitete, građani sve češće , a da ni ne znaju, konzumiraju supstance koje ostavljaju neizbrisiv trag na njihovom zdravlju.
Foto: Facebook/Cow Lovers
– Pogledajte koliko djece danas ima probleme s raznim vrstama alergija. Zabrinjavajuć je i broj mladih žena koje boluju od karcinoma dojke, jajnika i uterusa. Od kuda sve to? Hormoni. Sedamdesetih godina u Europi su se masovno primjenjivali hormoni rasta u tovu junadi i peradi. Prvi takvi slučajevi otkriveni su u Sloveniji, a poslije i u Hrvatskoj. Ne smijem imenovati proizvođače, ali iznenadio sam se kad sam vidio koja je velika farmaceutska tvrtka proizvodila te hormone. Od tog trenutka, gdje sam god mogao izbjegavao sam upotrebu njihovih proizvoda – otkrio nam je Kozačinski.
TELETOM SE PLAĆAO POREZ ILI KUPOVALA DRVA ZA OGRJEV
Dok je selo još bilo selo, a domaćini su ponosno uzgajali svoje blago i od toga živjeli, veterinar je uvijek bio drag gost. Uz liječnika i župnika, veterinar je bio jedan od najvažnijih aktera u životu sela. On je vodio brigu o blagu svake obitelji, a tako i o njihovoj egzistenciji. Ljudi su bili siromašni i njihova kravica bila im je sve. Seljak je unaprijed znao kamo će s teletom. Njegovom prodajom moglo se platiti porez ili kupiti drva. Odnos između veterinara i seljaka bio je blizak, a radilo se i na kredit. Usluga liječenja naplaćivala se kad bi se prodalo tele, odojak ili ždrijebe. Često je bilo i komičnih situacija.
– Kako sam visokog rasta i imam duge ruke često sam išao na ždrijebljenje kobila. Do glave ili noge ždrijebeta nije bilo lako doći, trebalo je imati jako dugu ruku i biti visok. Kolega me je tako jedanput zamolio da umjesto njega odem na ždrijebljenje. Poznavao sam gazdu i gazdaricu. Kad sam došao kobila je bila zbilja visoka, jahača kobila. Ustanovio sam da je ždrijebe krivo okrenuto i trebalo ga je izvući van. Stao sam na prste i gurnuo ruku najdublje što sam mogao u kobilu. Lice mi se nalazilo blizu vagine, a gazdarica me je upitala: – Buš joj pusu dal?-. Prvo mi je bilo malo nelagodno, a onda sam joj odgovorio kao iz topa: ‘Čuj bolje njoj nego tebi’. Svi koji su se tu našli pukli su od smijeha, a zgodna gazdarica, nakon što me je pošpotala, i sama se nasmijala mojoj dosjetci – otkrio nam je Josip.
Sport
Pančo abdicirao! Završio uspješnu eru u Samoboru, a Mraclin traži trenera…
Marko Pancirov više nije trener Samobora, nakon više od dvije godine završio je ovu epizodu svog nogometnog puta, a objava koja će zainteresirati mnoge klubove stigla je u noćnim satima
Sport
Bračićeva HVIDR-a: ‘Spavao sam s peharom! A sad sanjam Kutiju s goričkim haklerima…’
Osvajanje HVIDRA-e mi je jedan od najljepših trenutaka u životu!, kaže Damir Bračić, čovjek koji je okupio momčad pod nazivom “Taxi Bračić”, prve goričke ekipe nakon 1997. koja je osvojila ovaj prestižni turnir
Piše: Matko Mihaljević
Dojmovi nakon još jedne HVIDRA-e sliježu se i dalje. Prvi put u više od tri desetljeća dugoj povijesti ovog goričkog malonogometnog turnira osvajač je “Taxi Bračić”, a prvi put u ovom tisućljeću turnir je osvojila ekipa sastavljena isključivo od domaćih, goričkih haklera.
Najpoznatiji svjetski taksist sigurno je i dalje legendarni Robert De Niro, ali ako pričamo o najpoznatijem taksistu Turopolja, onda je to nakon ovog trofeja bez ikakve konkurencije Damir Bračić (50). Dobri duh našeg kraja i malonogometnih terena, nakon godina i godina pokušaja konačno je digao trofej u “Bakariću” i, kako kaže, to mu je jedan od najljepših trenutaka u životu.
Jeste li vjerovali prije početka turnira da možete do kraja?
– Iskreno, jesam. Čak smo u nekoliko navrata i pričali o tome. Ima ova ekipa već iskustva osvajanja, govorio sam o tome ranije, a i prošlogodišnje osvojeno treće mjesto na HVIDR-I dalo nam je za pravo vjerovati. Moram reći kako sam ja osobno ovaj naslov posvetio svom pokojnom ocu, koji je preminuo prije devet godina. Puno mi to znači, jedan od najljepših trenutaka u životu svakako.
Otkud mali nogomet uopće u vašem životu?
– Počeo sam kao sponzor prije osam godina. Prvi turnir je bila popularna “Humanitarka” i to smo odmah osvojili, početak iz snova. Imao sam tada u momčadi eminentna imena, uglavnom su to bili igrači koji su igrali za Big Bang; Anton Gaši, Damir Čibarić, Mario Švigir, Dino Bartoluci…
Ekipa koja je ove godine osvojila HVIDR-u već je dugo na okupu. Tko je sve igrao?
– Ma to su moji Galacticosi. Najdraža su mi, a i najbolja ekipa do sad. Ne samo zbog rezultata, već i zbog toga što su prava klapa i izvan terena. Moram reći da je ova ekipa I prije ovog osvojila neke turnire kao što su: Jaska, Pisarovina ili Vrbovsko…
Igrači koji su igrali na ovogodišnjoj HVIDR-i su: Fran Vujnović, Filip Turkalj, Luka Sedlaček, Mijo Šarić (zbog ozljede ovaj put kao moralna podrška) Dominik Smolković, Toni Borovac, Filip Harambašić, Domagoj Matić, Mato Barišić, Marko Preradović, Nikola Lovrić, Ante Banić, golman David Petar Buđak i voditelj ekipe Antonio Ćosić, inače igrač koji nije igrao zbog ozljede, ali odradio je vrhunski trenerski posao.
Kako je izgledao put do finala?
– Bili smo nositelji tako da nam je to malo olakšalo posao jer smo krenuli od šesnaestine finala, padali su redom: Oštri Ćošak, Kos-prijevoz i Agrad-projekt. U polufinalu smo dobili Pizza Factory, a u finalu Slane Srdele. Iako smo protiv Agrada u četvrtfinalu slavili s visokih 5:0 mislim da će se svi složiti da je to bila najteža utakmica. Da Buđak, jedan od mojih Galacticosa, nije branio kao Casillas u najboljim danima, možda i ne bismo pobijedili. Zahvaljujući njemu, dobili smo tako uvjerljivo. Inače, Agrad je ove zime odigrao 50-ak utakmica i upisao samo pet poraza, tako da ova pobjeda ima zaista posebnu težinu.
Koliko su navijači pomogli u osvajanju ovog trofeja?
– Puno. Bez lažne skromnosti tvrdim da smo imali najbrojnije i najglasnije navijače koji su nam itekako pomogli u ostvarenju cilja. Tribine su najbolji pokazatelj da smo prava gorička klapa, svi do jednog.
Je li bilo suza? Kako ste slavili?
– Bilo je više smijeha nego suza. Slavilo se skoro do zore, najprije kod Jure uz najbolju klopu, a onda i u obližnjem Visionu uz dobru kapljicu. Moram priznati da nakon proslave nisam uspio ni doći do krevete, zaspao sam u automobilu poput bebe, u društvu najdražeg “suvozača” te noći, našeg pehara. Nogomet se igra na dva poluvremena, ali koliko god ga volim, ipak mi je treće poluvrijeme najdraže. Ako me razumijete…
Na koliko turnira ste sudjelovali dosad? Zaradi li se nešto?
– Nikad me nije zanimao novac, ovo radim iz čiste ljubavi i do sad sam pod imenom “Taxi Bračić” s različitim ekipama sudjelovao na pedesetak turnira, a broj naslova je dvoznamenkast, tako da sam i s rezultatima jako zadovoljan. Očito imam nos za igrače, iako nikad sam nisam ozbiljno igrao.
Kako to funkcionira unutar vaše male sportske zajednice na turnirima?
– Ma najbitnije je da uvijek vlada dobra atmosfera, bilo da smo u našoj Velikoj Gorici ili negdje izvan grada. Ako putujemo na turnir, ja vozim dečke, ali u odluke na terenu se ne miješam, igrači to ipak rade bolje od mene. Ja sam tu prvenstveno podrška u svakom pogledu i naravno najveći navijač. Ipak, nisam baš skroz sam u ovoj priči. Moja sestra Ivana je zadužena za to da dresovi budu čisti. Zauzvrat ja pričuvam svog dragog nećaka Bornu s vremena na vrijeme. Kompenzacija, mora tako – smije se Bračić.
Kakvi su daljnji planovi?
– Nema odmora. Već ovaj vikend čeka nas u subotu najprije turnir u Vrbovskom, a onda u nedjelju cjelodnevni turnir u Pisarovini.
Imate li neki nedosanjani san s ovom ekipom?
– Imam. Kutija šibica! Za sad je to još uvijek san, ali vjerujem da ćemo napraviti da bude stvarnost. Zaista vjerujem da ću s ovom ekipom jednom osvojiti i legendarnu Kutiju!
Severinin tjelohranitelj kao “čuvar taksija”
Popularni “Taxi Bračić” vozi već 11 godina, a u živopisnom poslu poput ovoga uvijek bude i živopisnih doživljaja.
– Stvarno sam se svega nagledao. Recimo, prije nekoliko godina vozio sam neke Engleze iz Zagreba u Novalju. Bili su jako glasni cijelim putem i to sam još nekako tolerirao, no kad su krenuli povraćati po autu, protestirajući da neće platiti vožnju i štetu, prekipjelo mi je. Kako je na putu s nama bio moj prijatelj Mići Kuzmanović, inače stric našeg rukometnog reprezentativca Dominika Kuzmanovića i bivši tjelohranitelj Severine, ali i, ključno za priču, legendarni taekwandoaški as. Dovoljno je bilo da samo pogleda dečke. Da skratim, svi su bez pogovora platili štetu… Naravno, ima tu i puno lijepih trenutaka. Sve u svemu, volim svoj posao.
Osvojio nagradu i poseban dres, a izgubio – malo kose…
Uz Damira Bračića bili su i Dominik Smolković, kapetan i najbolji igrač turnira, ali i Toni Borovac, koji je bio i inicijator ovog malonogometnog druženja.
– Dojmovi su se sad već slegli, ali osjećaj je i dalje fenomenalan. Ponosan sam na nagradu za najboljeg igrača, ali naravno da sam najsretniji zbog cijele ekipe i činjenice da smo osvojili turnir u svome gradu. Stvarno je bilo lijepo, a meni se čini da mi je nakon svadbe s mojom Korinom krenulo na svim poljima. Dobro, izgubio sam malo kose, ali to tako ide s muževima – sa smiješkom kaže Smolković, koji je osvojio potpisan dres Osasune još jednog Goričana, našeg reprezentativca Ante Budimira.
Na pitanje je li im draži veliki ili mali nogomet, odgovori se razlikuju.
– Veliki nogomet je ipak broj jedan – kaže Smolković, a Borovac, prekaljeni dribler iz Porinove, ima drukčiji stav:
– Ma sve je to super, ali za mene je mali nogomet broj jedan…
HOTNEWS
BAČIĆ U GORICI: Velika Gorica će sigurno iskoristiti priuštivo stanovanje, poduzetnička zona Kušanec starta u proljeće
Ministar i gradonačelnik sa svojim suradnicima obišli obitelji Dereta, Sambolek i Otrok, kojima su izgrađene zamjenske obiteljske kuće.
Potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Branko Bačić, danas je bio u radnom posjetu Velikoj Gorici gdje je s gradonačelnikom Krešimirom Ačkarom i suradnicima, razgovarao o osiguravanju priuštivog stanovanja velikogoričkom obiteljima.
Naime, Novi Zakon o prostornom uređenju predvidio je odlične mogućnosti za priuštivo stanovanje koje će Velika Gorica sigurno iskoristiti.
Foto: Sanjin Vrbanus
-Prije nepune tri godine smo prvi puta došli u Veliku Goricu kada mi je gradonačelnik rekao o ideji da se HNS-ov kamp gradi u Velikoj Gorici i sada svjedočimo već realizaciji tog projekta. To govori o sposobnosti Gradske uprave. Danas smo razgovarali o jednom vrlo važnom projektu za gospodarski razvoj ovoga kraja, a to je poduzetnička zona Kušanec sviše od 50 tisuća kvadrata, preko pet hektara, čija je vrijednost 31 milijun eura, koju ćemo najkasnije do travnja mjeseca darovati Gradu – najavio je ministar i dodao kako je također tema sastanka bila priuštivo stanovanje.
Foto: Sanjin Vrbanus
-Zakon o prostornom uređenju će omogućiti ovdje u gradu u jednom vrlo kratkom periodu, izgradnju nove stambene jedinice po priuštivoj cijeni i za prodaju, ali i za najam našim sugrađanima koji ne mogu te iste stambene jedinice kupiti. I prije smo u svim projektima s Gradom bili brzi u realizaciji – istaknuo je Bačić.
Naime, za to u obzir može doći nekoliko lokacija, no najizglednija je u Kurilovcu, s obzirom da udovoljava svim uvjetima od blizine škole, vrtića, prometnice i ostale infrastrukture – najavio je gradonačelnik Ačkar.
Foto: Sanjin Vrbanus
-Gdje će Velika Gorica na najbolji mogući način implementirati i pokazati sve benefite novoga Zakona koji će omogućiti priuštivo stanovanje mladim obiteljima na vrlo atraktivnim lokacijama u našemu gradu, a što će se realizirati puno brže nego ranije, a krajnji korisnici će dobiti jeftiniju i povoljniju nekretninu na području grada. Dodatno će grad unaprijediti i poslovna zona Kušanec, i to zbog financijskih uvjeta koje će oni donijeti gradu, poboljšanja komunalne infrastrukture, ali i kvalitete života svakog našeg sugrađana – istaknuo je Ačkar i zahvalio ministru Bačiću kao i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću, u ime svih Velikogoričanki i Velikogoričana.
Foto: Sanjin Vrbanus
Dodajmo kako su svi objekti koji su bili u obnovi na području grada sada završeni, a ministar i gradonačelnik sa svojim suradnicima ujedno su i obišli obitelji s područja grada kojima su izgrađene zamjenske obiteljske kuće.
Riječ je o obitelji Sambolek u Kučama, koja je u listopadu dobila zamjensku kuće od 55m², obitelji Dereta u Buševcu kojoj je u prosincu završena zamjenska kuća od 70 m², te obitelji Otrok u Ogulincu koja je u zamjenskoj kući od 55 m² od svibnja prošle godine.
Foto: Sanjin Vrbanus
-Sada se osjećam sretno, jer je prije u kontejneru bilo katastrofa – prisjetila se Suzana Sambolek, i pokazala unutrašnjost obiteljske kuće u kojoj su, kako je rekla, uvjeti idealni.
– Dvije godine se je gradila kuća na mjestu stare koja je stradala u potresu. Prije pet godina je bilo strašno. Vlaži dole, kondenzacija, ne može se normalno kuhati jer se para kondenzira. Ali dobro. Nek’ smo zdravi i preživjeli ste. Sada nam je super – ispričala je Suzana, a u istoj situaciji dok su čekali dovršetak izgradnje zamjenskih kuća bili su i Derete u Buševcu i Otroki u Ogulincu.
Foto: Sanjin Vrbanus
Sada zaista imaju komforne uvjete stanovanja.
– Poznato je da smo grad mladih i grad obitelji i sigurno nam je jedan od prioriteta, nakon sto smo omogućili besplatne vrtiće i besplatan javni prijevoz, priuštiti mladim obiteljima adekvatno i prihvatljivo stanovanje – dodao je gradonačelnik.
FOTO galerija:
Foto: Sanjin Vrbanus
-
Sportprije 5 danaBivši igrač Gorice: ‘Prao sam automobile i raznosio pizze, a sad igram prvu ligu!’
-
Sportprije 5 danaTaxi Bračić pobjednik 33. Kupa HVIDR-a, Dominik Smolković najbolji igrač, David Buđak najbolji vratar
-
Sportprije 4 danaDo pobjede u pet minuta: Debi za pamćenje, dva brza komada i jedna ozljeda
-
Sportprije 4 danaPovratak u Vukovinu, drugi dio: Klepac opet čuva mreža Jelačića!