Veterinarska stanica Velika Gorica ove godine slavi veliki jubilej. Već 70 godina pomažu životinjama na području Turopolja, Posavine i Vukomeričkih gorica. Osnovana je davne 1949. godine i imala je šest područnih ambulanti. Ambulanta u Pokupskom pripojena joj je 1962. godine. U to doba ambulantu su imala naselja Mraclin, Vrbovo Posavsko, Šćitarjevo, Dubranec, Pokupsko, Kravarsko i Velika Gorica.
– Turopolje je u to vrijeme bilo poznato kao stočarski kraj. Prvo simentalsko govedo koje je došlo u bivšu Jugoslaviju, došlo je upravo na ovaj teren. Križalo se s našim domaćim autohtonim govedom i tako smo dobili križanog simentalca. S umjetnim osjemenjivanjem stoke počeli smo već 1952. godine. Velika Gorica je tada imala vrlo jak stručni kadar. Vodila se briga o educiranju kadrova različitih profila: farmakologija, peradarstvo, svinjogojstvo…. Ja sam magistar znanosti iz područja higijene tehnologije živežnih namirnica. Mladi ljudi su se tada redovito educirali. Nismo zaostajali u europskim trendovima što se tiče dijagnostike, preventive, kurative, dijagnostike i kirurgije – rekao nam je Josip Kozačinski, umirovljeni veterinar. Većinu svog radnog vijeka proveo je upravo u ovoj veterinarskoj stanici.
Danas se profil pacijenata uvelike promijenio, stoku su zamijenili kućni ljubimci. U goričkoj Veterinarskoj stanici i dalje se trude zadržati kvalitetu usluge pa se tako uložilo u infrastrukturu, a konstantno se potiče educiranje djelatnika.
Foto: Anes Šuvalić/cityportal.hr
– U protekle tri godine uložena su velika sredstva u rekonstrukciju zgrade i interijera, a nabavili smo i novu opremu. Pružamo gotovo sve zdravstvene usluge za male i velike životinje. Veterinarska stanica Velika Gorica danas je u samom vrhu veterine u Hrvatskoj. Osim u opremu, ulažemo i edukacije naših djelatnika. Imamo zaposleno 15 doktora veterinarske medicine, od kojih je pet magistara znanosti, šest tehničara i pomoćno osoblje, sve ukupno 31 zaposlenika. Cilj nam je i u idućim godinama zadržati nivo usluga koje pružamo – istaknuo je Marko Morić, direktor Veterinarske stanice.
NESTALE AMBULANTE U SELIMA
Od nekadašnjih sedam ambulanti opstale su samo četiri: Velika Gorica, Kravarsko, Pokupsko i Vrbovo Posavsko. Ambulanta Dubranec ugašena je 1994. godine, Šćitarjevo 2000., a Mraclin 2008. godine. Sve mu tome kumovalo je snaženje uvoznog lobija, koji je 80-tih godina počeo uzimati maha. Kraj 60-tih, 70-te i do početka osamdesetih godina bilo je zlatno doba stočarstva u Turopolju.
– 1975. godine Veterinarska stanica u vlastitom tovu imala je između 15 i 17 tisuća komada junaca te tri tisuće komada svinja. Vodili smo nadzor o zdravlju junadi i svinja na farmama na našem području. Od 1963. godine nadgledali smo mliječne farme u Vukovini i Petrovini, riječ je bila o farmama s nekoliko stotina komada istočnog frizijskog goveda. U Kušancu, Okujama i Buševcu uzgajali su svinje. Čitav ovaj teren bio je pokriven s tovom junadi i svinja. Posavina je bila poznata po uzgoju konja. U jesen bi dolazili Talijani s kamionima i otkupljivali ždrjebad i konje. Sve se promijenilo otvaranjem prvih trgovačkih lanaca, to je označilo početak enormnog uvoza junetine, svinjetine, govedine i mlijeka što je osiromašilo ovaj kraj i dovelo do propadanja sela. Mlađi ljudi su odlazili u Veliku Goricu ili Zagreb, stariji ljudi koliko su još mogli raditi radili su. Uglavnom, stoke više nije bilo – objasnio je Kozačinski.
NIŠTA BEZ ŽIGA ILI PLOMBE
Veterinarska stanica nekada je vršila nadzor nad klanjem stoke, prometom mesa i mesnih prerađevina, mlijeka i jaja na području Velike Gorice i susjednih općina. Krajem 80-tih ukinuta je veterinarska inspekcija te se više nije moglo kontrolirati promet mesa u trgovačkim lancima i mesnicama. Sve to bilo je prepušteno sanitarnoj inspekciji ili samim potrošačima, koji su mogli sami odlučiti hoće li prijaviti nepravilnost.
Foto: Anes Šuvalić/cityportal.hr
– Mi smo mjesečno vršili kontrolu jaja, krvi, fecesa i hrane na farmi pilića. Nije se moglo dogoditi da bi jaja iz farme otišla, a da nisu imala veterinarsku potvrdu. Isto tako, nije se moglo dogoditi da meso ili mesne prerađevine iz klaonice otiđu bez veterinarske potvrde. Na svakom komadu mesa morao je biti žig, na kobasicama markica ili plomba, bila je rigorozna kontrola – naglasio je naš sugovornik.
Sve to dovelo je do novog problema. Meso koje se može pronaći na policama trgovačkih lanaca uglavnom je iz uvoza. Često je teško pratiti njegovo porijeklo, a nerijetko meso u frižiderima stoji i više od godine dana. To u konačnici loše utječe kako na njegove nutritivne vrijednosti, tako i na ukus.
– Jednom sam naišao na meso peradi koja je bila uvezena i duboko smrznuta godinu dana. Vjerujem da je ona u trenutku smrzavanja bila bakteriološki ispravna, ali to meso je tijekom stajanja sigurno izgubilo svoje nutritivne vrijednosti. Meso svinjske pasmine pietren zna biti vodenasto. Stavite šnicl peći, a ono vam se digne kao đon. To se događa kada je meso puno vode, a kad ona izađe ono postane tvrdo i suho. Problem je u tome što to meso nije zrelo, a životinje su bile držane u zatvorenom prostoru s minimalno slobode kretanja. To meso zato nema kvalitetu – priča nam Josip, pa objašnjava o kavim se tu razlikama radi.
BEZ MASNOĆE NEMA FINOĆE
– Perad vam se sada kolje s napunjeni 42 do 46 dana, a nekada se pile na selu tovilo pet do šest mjeseci i bilo pušteno da vani hoda. Kad se peklo meso domaće svinje, ne samo da je mirisalo dvorište kuće u kojoj se peklo, nego deseti susjed osjetio je miomirise pečenja. Prva Gavrilovićeva zimska salama pravljena je od turopoljske svinje. Ona je bila ukusna zbog mesa koje ima sitne miofibrile protkane s masnoćom. Vi kad pečete to meso ili radite suhomesnate proizvode ono je ukusno jer uz mišić ima i masnoću – istaknuo je umirovljeni veterinar.
Dodao je kako naša teletina završava u Italiji. Šunka i šnicl ostaju u ostaju kod njih, dok nam vračaju lopaticu i flam, a to naši sugrađani kupuju po trgovačkim lancima. Naš ‘baby beef’ se ne može kupiti kod nas, sve što se proizvede ide u inozemstvo. Još 1988. godine bjelovarsko i turopoljsko područje, proglašeno je regijom s najboljim baby beef-om u Europi. Osim mesa loše kvalitete, građani sve češće , a da ni ne znaju, konzumiraju supstance koje ostavljaju neizbrisiv trag na njihovom zdravlju.
Foto: Facebook/Cow Lovers
– Pogledajte koliko djece danas ima probleme s raznim vrstama alergija. Zabrinjavajuć je i broj mladih žena koje boluju od karcinoma dojke, jajnika i uterusa. Od kuda sve to? Hormoni. Sedamdesetih godina u Europi su se masovno primjenjivali hormoni rasta u tovu junadi i peradi. Prvi takvi slučajevi otkriveni su u Sloveniji, a poslije i u Hrvatskoj. Ne smijem imenovati proizvođače, ali iznenadio sam se kad sam vidio koja je velika farmaceutska tvrtka proizvodila te hormone. Od tog trenutka, gdje sam god mogao izbjegavao sam upotrebu njihovih proizvoda – otkrio nam je Kozačinski.
TELETOM SE PLAĆAO POREZ ILI KUPOVALA DRVA ZA OGRJEV
Dok je selo još bilo selo, a domaćini su ponosno uzgajali svoje blago i od toga živjeli, veterinar je uvijek bio drag gost. Uz liječnika i župnika, veterinar je bio jedan od najvažnijih aktera u životu sela. On je vodio brigu o blagu svake obitelji, a tako i o njihovoj egzistenciji. Ljudi su bili siromašni i njihova kravica bila im je sve. Seljak je unaprijed znao kamo će s teletom. Njegovom prodajom moglo se platiti porez ili kupiti drva. Odnos između veterinara i seljaka bio je blizak, a radilo se i na kredit. Usluga liječenja naplaćivala se kad bi se prodalo tele, odojak ili ždrijebe. Često je bilo i komičnih situacija.
– Kako sam visokog rasta i imam duge ruke često sam išao na ždrijebljenje kobila. Do glave ili noge ždrijebeta nije bilo lako doći, trebalo je imati jako dugu ruku i biti visok. Kolega me je tako jedanput zamolio da umjesto njega odem na ždrijebljenje. Poznavao sam gazdu i gazdaricu. Kad sam došao kobila je bila zbilja visoka, jahača kobila. Ustanovio sam da je ždrijebe krivo okrenuto i trebalo ga je izvući van. Stao sam na prste i gurnuo ruku najdublje što sam mogao u kobilu. Lice mi se nalazilo blizu vagine, a gazdarica me je upitala: – Buš joj pusu dal?-. Prvo mi je bilo malo nelagodno, a onda sam joj odgovorio kao iz topa: ‘Čuj bolje njoj nego tebi’. Svi koji su se tu našli pukli su od smijeha, a zgodna gazdarica, nakon što me je pošpotala, i sama se nasmijala mojoj dosjetci – otkrio nam je Josip.
Policija uhitila osumnjičene za dojave o bombama koje su danima dizale paniku
U Zagrebu i Dalmaciji privedene su najmanje tri mlađe osobe povezane sa slanjem oko 220 prijetećih mailova institucijama, školama i bolnicama, a istražitelji su kao zajedničku poveznicu otkrili komunikaciju u gamerskim chatovima.
Policija je u posljednjih 48 sati privela i uhitila najmanje tri mlađe osobe, među kojima su i maloljetnici, zbog sumnje da su slali prijeteće mailove o navodno postavljenim bombama na adrese niza institucija diljem Hrvatske.
Prema dostupnim informacijama koje prenosi Jutarnji.hr, tijekom kriminalističkog istraživanja u Zagrebu i Splitu slučaj je dobio ozbiljniju kvalifikaciju te se osumnjičenici sada dovode u vezu sa sumnjom na kazneno djelo terorizma, odnosno zastrašivanja stanovništva. Za to kazneno djelo predviđena je kazna od jedne do osam godina zatvora, a konačnu odluku o kvalifikaciji optužbi donijet će nadležna državna odvjetništva. Kako se navodi, u posljednjih desetak dana poslano je oko 220 prijetećih mailova na adrese policijskih postaja, bolnica, škola i vrtića, medija te trgovačkih centara.
U Dalmaciji su uhićene dvije osobe, od kojih je jedna srednjoškolac, dok je u Zagrebu priveden petnaestogodišnjak.
Iako se u početku činilo da se osumnjičenici međusobno ne poznaju, istražitelji su otkrili da su svi bili povezani kroz različite gamerske chatove, gdje su navodno i nastale ideje o slanju prijetnji. Sigurnosne službe pritom istražuju i mogućnost da su maloljetnici bili poticani ili iskorištavani od trećih osoba, s ciljem širenja panike.
Poruke koje su slane institucijama imale su određene sličnosti, no sadržaj je varirao ovisno o gradu. U mailovima poslanima zagrebačkim školama spominjala se “teroristička ćelija iz Splita” i uzvik “Allahu akbar”, dok su poruke poslane u Splitu imale drugačiji stil i upućivale na pisanje na ekavici.
U petak, 1. svibnja u 12 sati na području jezera Čiče održat će se radna akcija čišćenja i uređenja obale i okolnog prostora, u organizaciji Udruge Čič Beach.
Okupljeni sudionici uklanjat će otpad, ponajviše opuške s obale i plažnih dijelova, te uređivati prostor poluotoka i okolne dijelove jezera. Cilj akcije je očistiti i urediti jedno od popularnih lokalnih izletišta te podići svijest o očuvanju okoliša.
Organizatori pozivaju građane da se priključe akciji i pritom ponesu osnovni pribor za rad, poput rukavica te alata kao što su grablje i vile.
Svjetski prvak u gostima: ‘Njegovo znanje za nas je odskočna daska’
Društvu iz Kluba obaranja ruku Viking VG u goste je došao Rino Mašić, institucija u svijetu njihova sporta. Oduševljen je bio Mašić, oduševljeni su bili i gorički obarači ruku…
Gorički klub za obaranje ruke Viking VG posjetio je svjetski prvak u obaranju ruke Rino Mašić, koji je održao mali seminar o obaranju ruke, treningu i natjecanjima, kao i općenito o pristupu sportu i psihologiji sporta.
U prostorijama kluba okupilo se na desetke obarača koji su željno upijali znanje te, postavljajući pitanja i kroz lagani sparing sa svjetskim prvakom, puno naučili o obaranju ruke i treningu.
“Sam Rino Mašić bio je oduševljen prostorijama kluba i opremom te je u ugodnoj atmosferi održao odličan i poučan seminar, na kojem mu je klub Viking VG zahvalan, jer će znanje koje je podijelio s nama biti još jedna dobra odskočna daska za daljnji napredak našeg kluba.
Nadamo se i budućim posjetima našeg svjetskog prvaka, jer znamo da još puno toga imamo za naučiti, a on ima još puno toga za podučiti nas”, objavili su iz kluba.
U Velikoj Gorici danas je obilježen Nacionalni dan hitne medicinske službe, uz preventivnu akciju tijekom koje su građani mogli besplatno provjeriti osnovne zdravstvene pokazatelje i dobiti savjete liječnika.
Program se održavao od 9 do 13 sati ispred ispostave Zavoda za hitnu medicinu Zagrebačke županije u Ulici Matice hrvatske 5, gdje su zainteresirani imali priliku izmjeriti indeks tjelesne mase, krvni tlak, razinu šećera i lipida u krvi te zasićenost kisikom. Na temelju dobivenih rezultata, građanima su bili dostupni i individualni liječnički savjeti.
Velik odaziv građana na preventivnu akciju
Među onima koji su iskoristili priliku za pregled bila je i Mara koja kaže: „Došla sam, pročitala sam na portalu, da se danas može provjeriti tlak i šećer. Odlučila sam provjeriti svoje stanje. Podržavam djelatnike i sretan im njihov dan!“ Sličan razlog dolaska imala je i Marica: „Tu sam zato jer imam povišenu masnoću pa da si izmjerim. Djelatnicima sve najbolje i svaka im čast na njihovom radu.“
Iz Zavoda za hitnu medicinu Zagrebačke županije ističu kako je riječ o dijelu šireg ciklusa proljetnih preventivnih aktivnosti koje se provode u devet gradova s naglaskom na rano otkrivanje i prevenciju kardiovaskularnih bolesti, koje su i dalje vodeći uzrok smrtnosti u Hrvatskoj. Gradonačelnik Velike Gorice Krešimir Ačkar zahvalio je djelatnicima hitne službe na njihovom radu: „Jedno veliko hvala svim djelatnicima Hitne medicinske službe i u ime cijele zajednice naših sugrađanki i sugrađana, čestitamo im njihov dan! Želio bih istaknuti važnost i bitnost njihovog djelovanja, njihovih postupaka koji su onda kada nam je najpotrebnije, najbitniji. Njihova stručnost, njihov entuzijazam i njihovo djelovanje je spasilo toliko života na području našeg grada.“
Kontinuirana ulaganja i razvoj sustava
Zamjenik župana Zagrebačke županije Ervin Kolarec također je čestitao djelatnicima njihov dan, istaknuvši njihovu ulogu u sustavu: „Danas imamo Nacionalni dan Hitne medicinske službe na razini Republike Hrvatske. Svim našim vrijednim djelatnicima Zavoda za hitnu medicinu Zagrebačke županije, čestitam njihov dan. Zahvaljujem im se na doprinosu koji daju, na tome što su profesionalni, što su požrtvovani i što su uvijek tu kada naši žitelji i naši građani trebaju njihovu pomoć“
Govoreći o ulaganjima u sustav, Kolarec je naglasio: „Zagrebačka županija zna da je prijeko potrebno svake godine obnavljati vozni park. Prije svega, da imaju kvalitetna vozila, da imaju sigurna vozila, da imaju opremljena vozila. U tu svrhu smo ove godine osigurali 900 tisuća eura kako bi mogli kupiti jedanaest vozila.“
Pročelnica za zdravstvo, socijalnu skrb i hrvatske branitelje Ksenija Čuljak pridružila se čestitkama: „Pridružujem se čestitkama svim hitnjacima koji 365 dana u godini 24 sata brinu o našim hitnim stanjima i spašavaju mnoge živote. Zahvaljujem se na njihovom radu i požrtvovnosti.“ Dodatno je istaknula i proračunska izdvajanja za zdravstveni sustav: „Kako je već i prije rekao zamjenik, gotovo 1,9 milijuna eura osigurano je u proračunu Zagrebačke županije. Prije svega vodimo jako računa o nabavi automobila za hitnu medicinu, ali i za dijalizu, za sanitet. I što reći, evo, puno hrabrosti i sreće, mi smo tu da osiguramo novce, mislim da Zavod radi stabilno. Možemo jedino pozvati na razumijevanje i jednu komunikaciju koju moramo ipak u današnje vrijeme malo na višu razinu dignuti. Rade vrlo stresan i odgovoran posao i moramo im biti podrška u tome.“
Osim preventivnih pregleda, događanje je imalo i edukativnu komponentu, s ciljem približavanja rada hitne medicinske službe građanima te jačanja suradnje s lokalnom zajednicom. Djelatnici su pritom predstavljeni kao ključna karika u sustavu zbrinjavanja hitnih pacijenata.
Nacionalni dan hitne medicinske službe obilježava se svake godine 30. travnja, a proglasio ga je Hrvatski sabor 2013. godine, čime se Hrvatska pridružila državama koje nastoje dodatno istaknuti važnost i ulogu hitne medicine u zdravstvenom sustavu.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.
Maške, legendo: ‘Da mi je netko ovo pričao, rekao bih mu da je lud…’
Ante Mašić je s navršenih 40 godina odigrao svoju posljednju utakmicu, punih 11 godina nakon što je došao u Veliku Goricu i odjenuo dres KK Gorice. A do tad je u našem gradu bio ukupno – jedanput?!
Kad je te 2015. godina Ante Mašić na zaslonu mobitela ugledao “Josip Sesar zove…”, nije ni slutio da će si pritiskom na zelenu tipku promijeniti život.
– Dođi, treniraj s nama. Ako ti se svidi, možeš i ostati…
Došao je, probalo je, svidjelo mu se i – ostao je. Evo nas, 11 godina poslije, Ante Mašić otišao je u mirovinu kao legenda KK Gorice. Igrač koji je obilježio najuspješniju eru u povijesti velikogoričke košarke, čovjek kojega su duže od desetljeća u velikogoričkoj košarci voljeli i poštivali, kapetan koji nije morao puno govoriti da bi se čulo sve što ima za reći.
U posljednjoj utakmici ove sezone u Gradsku dvoranu stigao je Novi Zagreb, rezultatska važnost bila je minimalna, ali trenutak je bio poseban. Lopta je podbačena, otišla je i zadnji put u ruke igrača s brojem 8 u bijelom dresu, a onda je krenuo aplauz.
– Hvala ljudima iz kluba što su zaista lijepo sve to organizirali, bilo je baš jako lijepo. Doduše, u jednu je ruku bilo i čudno, emocije se miješaju u tom trenutku, ali prije svega je bilo lijepo. Je, priznajem, zastala je i suza u oku. Nije pobjegla niz lice, ali bila je tamo… – kaže Maške, kako ga zovu u svijetu košarke, nakon što je okačio visoke tenisice o klin.
I opet, tko bi te 2015. rekao da će se stvari rasplesti baš tako. Da će bivši igrač Cibone i onog euroligaškog Zagreba, košarkaš s ozbiljnim imenom i prezimenom, najveći dio svoje karijere vezati baš uz naš grad i klub.
– U tom trenutku bio sam bez kluba i kad me trener Sesar nazvao, odlučio sam pokušati. Iskreno, do tad nisam znao baš ništa ni o klubu ni o velikogoričkoj košarci. Čak me ni put nije vodio prema ovdje, mislim da sam jedanput u životu bio u Velikoj Gorici. Doslovno nikakve veze s ovim krajem nisam imao. Da mi je netko tad rekao da ću ostati ovdje toliko dugo, rekao bih mu da je lud… A opet, sve se nekako slagalo jedno za drugim i danas mogu reći da je iza mene prelijepih 11 godina karijere. Bolje nisam mogao poželjeti – kreće Mašić u analizu svoje goričke ere gostujući u “Sportu zagrebačke županije”.
Prva njegova gorička sezona bila je dobra, uspješna, no već idućega ljeta mijenjaju se trener i dio momčadi, a s tim stižu i problemi. Gorica je ispala iz elitnog ranga, no Maške je, brojnim ponudama unatoč, odlučio ostati.
– Već u prvoj sezoni imao sam neke ponude da idem van, ali odlučio sam to odbiti i jednostavno ostati. Ljudi u klubu su me željeli, meni je odgovaralo biti doma, uz obitelj, a sve je to utjecalo. Kad smo ispali u drugu ligu, opet su me zvali neki iz prve lige, ali nešto me tjeralo da ostanem. Kao da je bilo suđeno – govori Mašić.
Vratio se tad na klupu Sesar, složena je momčad koja je drugu ligu osvojila s 22-0, pobjeđujući i po 50-60 razlike, pa se Gorica ekspresno vratila u elitu. Naravno, s Mašićem u sastavu. A zlatne godine su dolazile.
– Sve nakon toga je povijest. Igrali smo polufinala prvenstva, završnicu kupa, čak i ABA 2 ligu… Cijela ta petorka, u kojoj su uz mene bili Majcunić, Kapusta, Mazalin i Baković, danas igra na puno višem nivou, a svima je njima Gorica bila jako dobra odskočna daska.
Ni u tim godinama, kao ni danas, Velikogoričani nisu imali naviku dolaziti u dvoranu na košarku.
– Ta priča s gledateljima nekako nas uvijek prati… Svi bismo mi voljeli da bude barem malo više ljudi. Dvorana je mala, tu da dođe 300 ljudi, već bi se napravila ozbiljna gužva i dobar ambijent. Tad smo igrali na razini na kojoj gorička košarka možda više nikad neće biti, a bilo je otprilike jednako ljudi kao danas, kad smo u drugoj ligi. Zapravo, možda bih ih mogao većinu i nabrojati…
Gorica je, dakle, ponovno u drugoj ligi. Ispala je još jedanput, u proljeće 2023. godine, a Maške je opet ostao. Sad je situacija bila drukčija, ušao je u veteranske godine, ponuda više nije bilo, ali nije bilo ni dvojbi.
– Ma naravno, nisam ni razmišljao. Tu sam doma, želio sam ostati, ljudi iz kluba odmah su mi rekli da žele da ostanem, i krenuli smo dalje zajedno. Graditi neku bitno drukčiju priču, ali u pravom smjeru. Budući da sam završio i višu trenersku školu, da sam već krenuo u tom smjeru, jedino logično bilo je ostati.
Preuzeo je svoje prve omladinske kategorije kao trener, a usporedno je davao sve što je mogao kao igrač. U ograničenoj minutaži, u ulozi tihog i diskretnog mentora mlađim igračima, jednog od onih koji svojim ponašanjem nude primjer.
Košarkaši gledano, Mašić je sad već u potpunosti naš, ali zapravo je riječ o momku iz Tomislavgrada, koji se teškom mukom probijao do uspjeha. Danas je zadovoljan činjenicom što je uspio živjeti od košarke, a to ima najmjeru i dalje činiti. Od iduće sezone vodit će juniore u njihovoj ligi, ali i u trećoj seniorskoj ligi, gdje će gorički talenti igrati za KK Velgor.
– Uživam u radu s djecom, u njihovu napretku, i tu se zasad vidim. Vidim se u budućnosti i kao seniorski trener, ali idemo polako, korak po korak – zaključio je legendarni Maške.